novinarstvo s potpisom
Ivica Grčar
U vrijeme najveće nezaposlenosti novinar Boris Dežulović je medijskom vlasniku i poslodavcu Marijanu Hanžekoviću 20. lipnja 2015. napisao: ”Prisiljen sam vam otkazati radni odnos sa mnom”.
U nastavku pisma o otkazu Dežulović je objasnio da otkazuje ”radni odnos”, jer u Slobodnoj Dalmaciji kao zaposleni novinar više ne može ”reći istinu i nazivati stvari pravim imenom: popa nazvati popom, bob bobom, kukasti križ fašizmom, a jajašce uši gnjidom”. [Read more…]
Boris Dežulović
Nakon što mi je glavni i odgovorni urednik Slobodne Dalmacije, u funkciji automatske sekretarice člana Uprave Joška Popovca, telefonom otkazao suradnju u tom listu – obrazloživši odluku odštetom koju izdavač mora platiti zbog mog teksta u čuvenom ”slučaju gnjide“ – a nakon razgovora u kojemu ste mi pokušali objasniti pozadinu cijelog slučaja i sanirati nastalu štetu, [Read more…]
Kao organizacije koje se desetljećima bave zaštitom elementarnih ljudskih prava i temeljnih načela demokratskog društva izražavamo duboku zabrinutost najnovijim napadom na slobodu javne riječi koja je kulminirala uručenjem izvanrednog otkaza novinaru Novog lista Borisu Paveliću. [Read more…]
Poštovane kolegice i kolege, poštovana javnosti!
Ogranak Hrvatskog novinarskog društva na HRT-u i Podružnica Sindikata novinara Hrvatske na HRT-u oštro osuđuju pokretanje postupka za otkazivanje ugovora o radu na HRT-u kolegicama Elizabeti Gojan i Hloverki Novak Srzić. [Read more…]
Dana 4. ožujka predsjednik Hrvatskog novinarskog društva Zdenko Duka je potpisao priopćenje u kojem se tvrdilo da se protiv voditeljice i urednice HTV-a Elizabete Gojan ”provodi hajka”.
HND je ocijenio da Elizabeta Gojan (tada) već dva tjedna ”trpi brojne a velikim dijelom potpuno neopravdane kritike” zbog načina na koji je na Hrvatskoj televiziji vodila i komentirala predsjedničku inauguraciju Kolinde Grabar Kitarović.
Naravno, posao svakog novinara je javan, odgovoran posao i kao takav u svako je vrijeme izložen javnosti. Mene je zasmetala pogreška voditeljice koja je, najavljujući priloge iz Sarajeva i Mostara o Hrvatima u Bosni i Hercegovini, govorila kao o dijelu naše ”dijaspore”, što je ne mala politološka i politička pogreška, jer su Hrvati u BiH konstitutivan narod.
Ipak, kad se pogleda sve što je o HTV-ovom prijenosu predsjedničke inauguracije izrečeno i napisano, da i ne govorimo o neviđenim uvredama, pa i prijetnjama Elizabeti Gojan na društvenim mrežama, koje su se jučer frenetično intenzivirale, riječ je o hajci koja, zaključio je Zdenko Duka, ”nije pokrenuta zbog prekršenih profesionalnih novinarskih načela nego zbog političkih razloga”.
A ti su politički razlozi na tragu najava u Hrvatskom saboru od strane HDZ-ova zastupnika Duje Marasovića da će eventualna nova vlast poslije parlamentarnih izbora ”pomesti sve” na javnoj televiziji.
HND se odlučno suprotstavio postupku koji je mogao i, kako je jučer postalo jasno nakon odluke ravnatelja, rezultirati i izvanrednim otkazom. Podsjetimo, na HRT-u su pokrenuti disciplinski postupci protiv Elizabete Gojan i Hloverke Novak Srzić zbog toga što su u povodu prijenosa predsjedničke inauguracije, bez odobrenja pretpostavljenih, davale izjave u javnosti.
Moj je stav istovjetan stavu vodstva HND-a: da su novinari javne osobe i da bi trebali imati pravo slobodno istupati u javnosti.
Svejedno, otkaz spomenutim novinarkama, a kako je obrazloženo u medijima, to je “izvanredni otkaz”, daje im se zbog neovlaštenog istupanja u javnositi, čime su, to je taj krimen, prekršile Pravilnik o ponašanju zaposlenika i Etički kodeks.
Ovo je mogao smisliti i provesti do kraja samo nastran um. I bit ću krajnije osoban u onome što slijedi: da Elizabeta Gojan i Hloverka Novak Sržić dobiju zajedno otkaz i po istom osnovu je toliko izopačeno da pristojnom čovjeku stane mozak.
Elizabeta Gojan se godinama bori za standard i za kvalitetnu profesiju, za javnu televiziju i slobodu govora i već je nekoliko puta ugrozila i egzistenciju i zdravlje. Kritična je prema svim vlastima i slobodna onoliko koliko čovjek može biti. Ipak, ja je ne bih, zbog njena ležerna stila kojim odlično odrađuje ”Damin gambit”, stavio da moderira ili komentira inauguraciju predsjednice. To bih dao, recimo, nekoj markantnoj i ozbiljnoj osobi poput Mirka Fodora ili Željka Pervana.
A Hloverka Novak Sržić predstavlja sve najgore u novinarstvu. Meni je lično i personalno napravila veliku štetu kada je objavila potjernicu u središnjem Dnevniku HTV-a, slično kao i Romanu Latkoviću: Roman je dobio politički azil u SAD-u, a ja sam se sklonio na tri godine u poratnom Sarajevu.
Samo da se uzelo u obzira da je radila za Novu TV dok je bila zaposlena na HRT-u, već bi bilo dovoljno da dobije otkaz. A koliko je štete nanijela našoj profesiji?!
No, ipak, čak ni ona, ni takva Hloverka ne smije dobiti otkaz zbog izgovorene riječi. Treba braniti princip slobode govora zajamčen u Ustavu RH (Članak 38: ”Jamči se sloboda mišljenja i izražavanja misli. Sloboda izražavanja misli obuhvaća osobito slobodu tiska i drugih sredstava priopćavanja, slobodu govora i javnog nastupa i slobodno osnivanje svih ustanova javnog priopćavanja. Zabranjuje se cenzura. Novinari imaju pravo na slobodu izvještavanja i pristupa informaciji…”), jer će drugačije svatko kad-tad doći na red nekim osvetnicima.
Ni Karolina Vidović Krišto nije smjela dobiti otkaz zbog internog pisma u kojem je iznijela svoje mišljenje o ravnatelju Radmanu i u kojem je propitkivala zakonitost i ustavnost upravo članka Etičkog kodeksa koji zabranjuje novinarima da iznose svoje mišljenje.
Na sudu to, vjerujem, neće proći, ali treba preživjeti do tada.
Elizabeta je samohrana majka. Bilo koji sud u civiliziranom svijetu bi tu činjenicu uzeo u obzir i kod počinjenja ozbiljnog kaznenog djela. Postoje, kada bi je zaista bilo opravdano sankcionirati, i drugi načini kažnjavanja. Ali čini se da je Radman osvetoljubiv čovjek, da tu nije riječ samo o nekim navodno pogaženim principima i da jednostavno ne može podnijeti da mu se netko ne divi i da mu se suprotstavlja.
Elizabeta Gojan mu je, kažu mi kolege s HTV-a, trn u oku od prvog dana otkako je kao predsjednica ogranka HND-a reagirala na neke njegove poteze. Za Hloverku ne znam točno, iako je u noći pobjede Kolinde Grabar Kitarović likovala i, kako mi je rečeno, počela ”dijeliti funkcije”, jer se već vidjela kao šefica.
Ne bih se zakleo, možda su to samo zli jezici nekih osoba koje se međusobno ne trpe. Ne gledam njene uratke, znam da su loši, znam da je loša novinarka i ne opterećujem se time, pa ne gledam ni televizijski desničarski tor kakti posvećen kulturi u kojem je pronašla utočište dok se ”njeni” ne vrate na vlast.
Ono što je jasno je da se novinarke kažnjavaju zbog onoga što su navodno komentirale mimo svoga posla pred kamerama ili u pripremi emisija. To ne smije biti dozvoljeno. Mi novinari i novinarke moramo znati prijeći preko naših razlika i ne treba nam tu Kolinda i njena milost, kako se stalo zagovarati, ne treba nam nikakva ”pomoć politike”, jer mi sami moramo znati izboriti prostor slobode. Inače smo svi skupa otišli k vragu.
Kada je u studenome 2011. Albert Faggian preuzimao najstarije dnevne novine u Hrvatskoj, danas 114 godina star Novi list, u jednome od intervjua kazao da je 1969. označila “početak divnog prijateljstva” s Glasom Istre koji se tada odlučio na dnevno izlaženje u suradnji s riječkim kolegama. Najavio je tom prilikom i skori brak tih dvaju novina – ili, kako je to on pravnički sročio, spajanje u pravni subjekt pod kapom jednoga nakladnika – njega, naravno. Redakcije bi, kazao je tada, ostale iste, na istim lokacijama , ali bi sjedište tog novog pravnog subjekta bio grad na Rječini u kojemu je proveo studentske dane i igrao košarku.
Dok je dogovarao ovaj brak iz interesa između riječkog starca i jogunaste pulske dame u ranim četrdesetima, koja mu je već tada svojim kapricima radila probleme, sumnju i skepticizam tradicionalno nepovjerljivih Riječana umirivao je olakim davanjem obećanja. Tvrdio je da će sačuvati svako radno mjesto, jer su mu, eto, “ljudi uvijek bitniji od businessa“. Čuvat će i od svakojakih pritisaka Novi list, jer su po njemu novine uvijek važnije od svojih vlasnika.
Bio je to melem za uši novolistovaca napaćenih Ježićevim kadrovskim eksperimentiranjima na čelu redakcije koji su rezultirali neuspjelim, skupim sportskim dnevnikom. Sport plus je značajno osiromašio kasu novina čija je naklada već tada krenula padati.
Umjesto političkoga tjednika za koji je ta redakcija 2009. bila potpuno spremna, ekipirana ponajboljim hrvatskim perima, krenulo se sa skupim dnevnikom u gradu bez velike sportske tradicije i navike čitanja takvih tiskovina – i naravno doživjelo težak poraz i gubitke. U kući je to izazvalo međusobna optuživanja, svađe, a u redakciji malodušnost i nepovjerenje u svaki novi projekt. Ubrzo nakon toga uslijedila je prodaja Novog lista. Faustovski pakt Zagrebačke banke s istarskim poduzetnikom. Protuprirodni spoj trgovine i novinarstva.
Ljudima obeshrabrenim neuspjehom ta veličanstvena Faggianova otrcanost o divnom prijateljstvu, ta bogartovska melodramatičnost učinila se uvjerljivijom od ponude dijela riječkih poduzetnika da dokapitaliziraju Novi list i ožive radničko dioničarstvo umrlo ulaskom DIOKI-ja… I bi Faggian!
Pomislili su, usprkos upozorenjima kolega iz Glasa Istre: evo napokon vlasnika kojemu novinarstvo nije “business as usual“! Još kad im je posvetio izložbu u Muzeju moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci, na kojoj je izložio 130 radova hrvatskih umjetnika iz svoje bogate zbirke umjetnina, riječima da je u Novom listu izuzetno susretljivo i srdačno dočekan, pa stoga ovo zbivanje posvećuje svim njegovim radnicima, sav je oprez raspršen. Redakcija se rasprostrla pulskome poduzetniku k’o točkasti tepih ispred kamina.
Tko je tada mogao i pomisliti da će ovaj dvometraš infišan sakupljanjem umjetnina u tako kratkome roku načiniti tako impresivnu kolekciju dugova. Samo Faggianove tvrtke Faggianovom Novom listu u ovome trenutku duguju 10,800.000 kuna.
Brak, kojemu je kratkim rokovima prodaje itekako kumovala Zagrebačka banka, bit će vjerojatno okončan međusobnim optužbama i traženjem krivca u onome drugome, a stvar je, rekli bi naši susjedi, “prosta k’o pasulj”. I najljepša prijateljstva pucaju zbog nevraćenih dugova, a najčvršći brakovi raspadaju se zbog nedostatka novca, a gdje neće ovi sklopljeni na brzaka, iz čistog interesa…
Elem, znatno mlađa pulska nevjesta iscijedila je riječkog stogodišnjaka do posljednje kune i sad ga ostavila da se batrga s vjerovnicima i hipotekama na kredite koje je za sve i svašta podizao ovaj ljubitelj ”Casablance“ i slikarstva.
Više, međutim, ne daje intervjue, ne hvali se kako je kreditom Zagrebačke banke od Zagrebačke banke kupio najbolje dnevne novine u Hrvatskoj. Ne hvali kolumniste. Radna mjesta više nisu važna. Vlasnik se nekako ipak sebi pokazao važnijim od svih triju novina zajedno.(Glasa Istre, Zadarskog lista i Novog lista). Ups! Kriva procjena. Preračunao se. Nije lako bit Bogart.
Zalud sad otvorena pisma. Prekasno! Jedanaest milijuna kuna duga treba natući. Zašto se o drugima pisalo, a o sebi šutjelo?
Uzalud pozivanje na slavnu prošlost i Veljka Vičevića koji, uzgred budi rečeno, ne bi čekao nemogućnost isplate plaća da se obrati javnosti. Pismo bi u njegovo vrijeme osvanulo na naslovnici već s prvim zborovima radnika i nepravilnostima vlasnika i ne bi bilo kalkulacije s funkcijama i pozicijama urednika, direktora, voditelja… Sigurna sam!
U Veljkovom Novom listu ne bi djeca umrlih radnika, pa i njegova Tena, godinama čekali na isplatu stipendija koje im po Kolektivnom ugovoru pripadaju, ne bi umirovljenici strepili nad zasluženim otpremninama niti bi, primjerice, Zdravko Zima ovrhom morao naplaćivati zarađeno…
Njegov Novi list pisao je, ratu usprkos, o zločinima, o deložacijama i o privatizacijskoj pljački, suosjećao je sa svojim čitateljima. Kad bi od njih i zatražio podršku i zaštitu, dobivao ju je nevjerojatnom brzinom i u ogromnim količinama upravo zato što nije kalkulirao, što se davao čitateljima, poslu i nama – ekipi. Ne, neka se ne uvrijedi nitko, ali već dugo Novi list nije ni nalik Veljkovom. Izgubio je refleks. Spontanost i suosjećajnost koje su se u njegovo vrijeme njegovale.
I kako god ova priča s najavljenim štrajkom završila, ja od srca bivšim kolegama želim da uspiju, da štrajkom ili bez njega vrate mir i složnost u redakciju, jer će samo na taj način njihova profesionalnost doći do izražaja, samo tako mogu pronaći svog novog Bogarta spremnog na žrtvu za spas novina koje su institucija i o čijem izlaženju ovisi egzistencija gotovo tristo obitelji…
A što se prijateljstva tiče, možda će ova kriza u kojoj se Novi list našao biti obnova jednog divnog prijateljstva – onoga sa svojim čitateljima… Vlasnici dođu i prođu – čitatelji traju.
Kolumna je prvotno bila objavljena na autografu.hr 28. ožujka 2014.
Od sredine lipnja smjenjivali su se kiša i sunce, vrelo ljeto s danima rane jeseni. Jednoga takvog sparnog i teškog četvrtka iznenada je umro Boško Zatezalo. Samo ga je ukinulo, rekli bi u Bosni.
U neka mlada vremena bio je akviziter. Nakon preokreta 1991. osnovao je izdavačku kuću V.B.Z. Započeo je kao autsajder, kojeg u ta doba konzumskoga ponosa neće u svoja društva primati nacionalne ni kulturne elite. Tako je i ostalo.
Zatezalo je trgovac, cerili su se čim bi ga se spomenulo. Kao da oni knjige izdaju iz misionarskih i prosvjetiteljskih razloga, a jedini on je, eto, trgovac. Nije imao talenta, možda ni prilike, da se uklopi u klijentelističke tokove institucija nacionalne kulture, i da tako osigura i zaštiti svoje poduzeće. Do novca za plaće morao je dolaziti sam. Nije bio dobrotvor ni radnička majka, ali nije znao dijeliti otkaze. Nedostajalo mu je snage za činjenje zla. To nužno ne znači da je bio dobar čovjek, ali za zlo nije imao dara.
Prilagođavao se. Govorio je spajajući novostečene zagrebačke sa zavičajnim goranskim naglascima. Neke su mu riječi bile tvrdo seljačke. Nije im ih bilo drago čuti. Ili suprotno tome, jest, drago im je bilo i čuti i znati da im Boško Zatezalo neće biti konkurencija u redu za beriva u Runjaninovoj 2. Imao je blag i bezazlen smiješak, jednu od onih neponovljivih grimasa koje se stoljećima nasljeđuju, i rodovski su, porodični znak. Isto tako smiješi se Boškov sin.
Kada su se doba nakratko promijenila, pa se učinilo da će i Hrvatskoj trebati knjige i živa kultura, Zatezalo se prometnuo u velikog izdavača dobrih naslova. Ali i tada je štedio na svim troškovima, na zalistima i predlistima, nije razumio čemu služe prazne stranice u knjizi, i zašto sve nije duplo jeftinije nego što jest. Bio je elementarno štedljiv čovjek, a galantan u restoranima i na putovanjima. Proturječan u mnogo čemu. Kada je nestalo varke, fatamorgane hrvatskoga izdavaštva i književnosti, Zatezalo skoro da je i prestao objavljivati ozbiljne knjige. Snalazio se i spašavao tvrtku.
Neko vrijeme bili smo bliski. U V.B.Z.-u sam objavio četiri knjige: obje Historijske čitanke, izbor kratkih priča i “Transatlantic mail” sa Semezdinom Mehmedinovićem. Birao sam naslove za jednu malu ediciju koja je nosila moje ime. Predložio sam Bošku pokretanje književne nagrade, i godinama sudjelovao u radu žirija. A onda su se vremena ponovo uskovitlala, dogodile su se stvari preko kojih nisam htio preći, te sam se udaljio bez riječi prepirke i ružnog pogleda.
Kada je, nekoliko mjeseci kasnije, preko Hrvatske televizije i novina na mene pokrenuta ustaška hajka, u kojoj su sudjelovali mnogi koje ovdje smatraju piscima, Boško Zatezalo mi je na privatnu mail adresu uputio pismo podrške i povjerenja, i supotpisao neke od svojih urednika. Bila je to lijepa, ali beskorisna gesta. Ako me je trebalo spašavati, moglo se to raditi samo javno. Ali kako bi Boško to mogao učiniti? Ne, naravno da njemu nisam zamjerio. Dobro je biti nespašen pred ovdašnjima i pred hrvatskom književnošću, onakvom kakva danas jest. Ali dobro je i biti živ, dok god se može.
Boško Zatezalo pokušavao je svoju tvrtku širiti na Bosnu i Hercegovinu, Srbiju, Sloveniju. Osnivao je tvrtke kćeri, otvarao knjižare, postavljao urednike i direktore, na Beogradskome sajmu knjiga zakupio je štand među velikim i moćnim srpskim izdavačima, u središnjem izlagačkom krugu. Svaki put, na svakome novom početku, činilo se da ga ništa i nitko ne može zaustaviti. A onda bi veliki zamah nekako onemoćao i oslabio, nastupala su razočaranja, podcjenjivali su ga i rugali mu se oni koji su ga do jučer hvalili…
Zatezalo je bio žrtva svoje štedljivosti. I žrtva velikih, vrlo ambicioznih i materijalno raskošnih planova. Rastrgnut između krajnosti, paradoksalnih i suprotstavljenih ambicija, nagona i osjećaja, živio je, radio i planirao kao jedini autentični hrvatski poduzetnik u izdavaštvu, jedini koji nije imao ni Tuđmana, ni Vujića, ni otužnu Zarezovu La mammu da mu stvara imperij.
Vjerovao je u tržišnu privredu, u obrt sredstava, u kamatne stope i u vrijednost nekretnina. U svome zagrebačkom predgrađu, tamo na putu prema aerodromu, sagradio je lijepu poslovnu zgradu i magazin za knjige. Uzdao se u logiku tržišta, u taj viši, nebeski poslovni zakon, koji će na kraju poravnati sve zemaljske nepravde i svaku protekciju i klijentelizam. U to je vjerovao kao što božjak vjeruje u svog Boga i u njegovu pravdu. Idealna žrtva ekonomske krize.
Ovakvi nagli odlasci obično ostavljaju dojam kako je nešto između nas ostalo neizgovoreno ili nedorečeno. Najednom, onako plitko i funeralno, krene nas mučiti savjest što nismo komplimentirali odlazećega. Nismo mu rekli koliko ga cijenimo, nismo mu živome halalili, oprostili dugove i sitne ljudske podlosti. U slučaju Boška Zatezala, ne osjećam ništa od toga. Znao je što o njemu mislim, kao što je znao i zašto smo se rastali. Ništa od toga se ne mijenja djelovanjem njegove smrti. Što na lijep način govori o njemu, a ne o meni.
Iako nam to ranije ne bi na um palo, Boško je bio načinjen od jednoga komada. Boško je bio Boško, nikada nije bio netko drugi. Zato za njim ne ostaju neizgovorene riječi, zato mu ne dugujemo komplimente, niti geste one vazda zakašnjele ljudskosti. I da smo bili svjesni kako je i on smrtan, ne bismo se prema njemu drukčije odnosili.
Uskoro, nakon što se zemlja slegne, pričat će se opet iste anegdote o Bošku Zatezalu. Većina tih, uglavnom istinitih pričica govorit će o njegovoj štedljivosti. Recimo, Boško je u V.B.Z. uveo jedno neobično, po suradnike vrlo iritantno pravilo da se pri honoriranju prijevoda, koji se svugdje plaćaju prema broju prevedenih slovnih mjesta, ne računaju razmaci.
U tom načinu da se uštedi bilo je neke šašave metafizike – biva ne prevode se razmaci između riječi, pa ih onda ne treba ni plaćati – sve dok se nije našao domišljat prevoditelj koji je Zatezalu poslao svoj prijevod tako što je prethodno ukinuo razmake među riječima, i tekst pretvorio u beskrajnu gusjenicu od slova i interpunkcija. Pa neka si gazda udara razmake i entere ako ih ne misli platiti.
Kako ova priča djeluje nad živim Boškovim grobom? Smijemo li se nasmijati? Ili da sačekamo da povorka prođe? Ne treba čekati. Ničega sramnog u ovome nema. Najviše što za tog čovjeka možemo učiniti jest da o njemu pričamo onako kako bismo pričali da je živ.
Pokoj vječni neka je hrvatskim akademicima, i život vječni daruj im Gospodine! A Bošku Zatezalu da poživi u našim vicevima, pričama i podbadanjima, danas kada je slobodan od zemaljskih dugova, kamata i od onoga neljudskog straha kako da sljedećeg mjeseca isplati plaće.
(Prenosimo s autorova portala).
Postoji li u BiH nešto što se može nazvati javno mnijenje, ma što to inače značilo? Nerijetko se to pitam duboko svjestan da živim u dramatično podijeljenom društvu u kojem izgleda nitko, osim kriminalaca, nema ni u čemu definiran zajednički interes. Ni onaj najmanji, društveno relevantan i jasno uobličen. Ni socijalno ugrožene kategorije i potrebiti. Ni ratni invalidi, ni osobe s posebnim potrebama, pa čak ni penzioneri sa svojim bijednim mirovinama. A tek studenti ili nezaposleni, ili radnici, kao ono svojevremeno u Top listi nadrealista čijim smo se apsurdima smijali, koji dvadeset i više mjeseci nisu dobili plaću za svoj rad…
A onda u jednim novinama pročitam naslov ”Građani traže otkaz za Miju Martinu Barbarić” pa mi se još groznijim učini moguće postojanje javnog mnijenja. Jer ovaj naslov sugerira na postojanje javnog mnijenja. Već sam pisao što mislim o upotrebi i značenju nekih riječi, pojmova, pa i pozdrava, pa se na to ne bih vraćao, pogotovu ne na sve ono potom čime se ta nesretnica brani. U svemu me ovome zanima samo riječ ”građani”, tj. po svemu danas bezlična društvena kategorija bilo gdje, a kamoli u BiH. Baš sam se slatko nasmijao naslovu koji me vratio u daleka vremena u kojima su postojali ”radni ljudi i građani” ili ”radnici, seljaci i poštena inteligencija” i slične društvene kategorije s tobože nekim društvenim značajem.
Da stvar bude gora, u istim novinama nekoliko stranica prije, otpravnik poslova američkog veleposlanstva u Sarajevu u interviewu govori kako je u BiH, u oba entiteta, ”korupcija ogromna”. I, gle, građani ništa ne traže. U novinama već godinama nema ničega osim crne kronike. Crne kronike u politici, crne kronike u gospodarstvu, crne kronike u zdravstvu, crne kronike u školstvu, crne kronike u prometu, crne kronike u prepadima, ubojstvima, pljačkama, trgovini ljudima, drogom… i narod ne traži ni otkaze, ni smjene, ni ostavke, ništa. Ama baš ništa, osim, gle sad, otkaz državnoj službenici koja je najednom, uza sve to postala i bivšom i neuspješnom, čak propalom pjevačicom. E, jebiga!
Zanimljivo je da nikakav otkaz ne prijeti onima koji su školama i ulicama davali imena bivših pripadnika četničkog pokreta, članovima SS trupa ili ustaškog pokreta, dizali im i još dižu spomenike; otkaz ne prijeti ni onima koji godinama odbijaju donijeti zakone koji bi pravno regulirali tu materiju (kao primjerice u Njemačkoj); otkaz ne prijeti onima koji su do guše u ogromnom kriminalu, a za sve bi trebao biti kriv putnik uhvaćen u tramvaju bez karte na najkraćoj relaciji, Marin Dvor – Skenderija, ili neka ”bivša neuspješna pjevačica”.
E, ako je i od javnog mnijenja i građana – previše je! Naravno, dobro bi bilo kada bi to bio početak rješavanja svih problema BiH i rađanje nečega što se zove javno mnijenje, ali građani su ovdje imaginarna navijačka skupina koja, samo naslovom, treba podići što veću buku, da bi tom zvučnom zavjesom prekrila sav drugi, u nebo vapijući kriminal.
Očekivao bi čovjek, kad je već pokrenuta facebook stranica ”Otkaz za Miju Martinu Barbarić”, kako nas izvješćuju novine, da će sad krenuti slične stranice na kojima bi na stup srama bili stavljeni npr. oni koji su društveno-politički status iskoristili kako bi diplomirali, magistrirali i doktorirali kupovanjem diploma, kao što se to pokazalo u Distriktu Brčko. Ali, stalo se s tim!
Koga zanima što je državni službenik diplomirao u Kiseljaku, Bijeljini ili na Sokocu u vrijeme dok je bio na službenom putu u Japanu, Njemačkoj ili Kuvajtu? Ili što su predsjednik ili ministar neke od brojnih vlada magistrirali ili doktorirali u vrijeme dok su povazdan radili na prevažnim državnim (političkim, ekonomskim, socijalnim…) poslovima? Koga zanima što je ovaj ili onaj visoko pozicionirani tip svoju tobože magistarsku ili doktorsku radnju plagirao, ili što je nečija žena magistrirala ili doktorirala samo zato što se preziva tako i tako ili je u srodstvu s tim i tim? Nepotizam – što je to? Pa, ionako nismo školovani, obrazovani, samo imamo diplome i certifikate!
Na takve je čak, čitam, reagirao i jedan hodža u svojoj propovijedi petkom govoreći kako ”Bošnjacima ne trebaju takvi magistri i takvi doktori nauka”. Ih, da je samo riječ o Bošnjacima… I samo o ljudima koji su u politici… Više štete nanose oni koji ih na nebrojenim bh. univerzitetima pripuštaju akademskim titulama, prodaju im ih i tako dugoročno unakazuju bh. društvo, koje, takvo kakvo je, zadugo neće imati javno mnijenje. A prodaja diploma tim je profesorima nešto normalno jer su i oni svoju poziciju kupili javnom odanošću vođi i stranci, i pomalo, kad ih netko gleda, vjeri.
Za javno mnijenje potrebno je znanje, moralna uspravnost, kućni (oni bi rekli vjerski) odgoj, osjećaj ponosa i integritet, identitet koji se ne iskazuje samo kao na popisu stanovništva (”Mala, piši Bošnjak, islamska, bosanski, a ostalo stavi štogod hoćeš” – kako je napisao jedan od građana BiH. Građana?), samosvijest, građanska hrabrost… A kako imati sve to, kad gotovo svatko ima u bližem okružju nekoga tko je svog akademskog šarana ulovio u mutnom, pojeftino i najčešće društvenim novcem. Jer, košta školovati se, ali i kupiti diplomu.
Kako onda u BiH smiješno i tragično zvuče riječi ovih dana češće spominjanog Mandele: “Obrazovanje je najmoćnije oružje koje možete koristiti da promijenite svijet”. Pustimo svijet, ali znamo li, nakon ovih riječi, barem jedan od razloga zašto se u BiH više od petnaest godina ne može promijeniti ništa!?
”Čelnik sindikata liječnika bori se ‘za povećanje plaća 5700 bolničkih liječnika, a ne njih 12 600 u sustavu javnoga zdravstva, odnosno, 65 000 radnika u zdravstvenome sektoru. Nije upitno njihovo legalno pravo na štrajk, ali mogući najavljivani kuvertirani otkazi ugovora o radu daju se poslodavcu, a ne čelniku sindikata. Ako je to jedna od pravovaljanih i potrebnih mjera, dr. Ivica Babić to prvi mora učiniti i otkaz predati svojoj ravnateljici, odnosno ministru zdravlja Rajku Ostojiću”, izjavila je za autograf.hr Spomenka Avberšek, predsjednica Samostalnoga sindikata zdravstva i socijalne skrbi Hrvatske, prozvavši u utorak dr. Ivicu Babića, predsjednika Hrvatskoga sindikata liječnika (HSL), koji je s Hrvatskim strukovnim sindikatom medicinskih sestara i tehničara Anice Prašnjak i sindikatom Spomenke Avberšek u Ministarstvu zdravstva pregovarao o potpisivanju novoga kolektivnog ugovora tijekom gotovo dvomjesečnog štrajka liječnika kojemu se još ne nazire kraj.
”Ovim se kolektivnim ugovorom ne ugovaraju plaće i zato je presedan povezivati ga sa štrajkom, koji, pokazalo se bitnim, ističe problem samo jedne struke, a ne svih zaposlenika u zdravstvu”, upozorila je sindikalistica.
Predstavnik HSL-a, dodala je, ”… zapravo traži isplatu 50 % prekovremenih sati na plaću sa svim mogućim dodacima, a svi ostali na osnovicu plaće koja se računa koeficijentom što ga određuje Vlada RH puta osnovica koju određuje Vlada sa sindikatima puta 0,5 % po godini radnoga staža”.
Sindikalist Babić nije komentirao prozivke Spomenke Avberšek, ali je kazao kako će se više o tome prekida li se štrajk liječnika ili se pak nastavlja znati tek nakon parafiranja novog prijedloga ugovora koji treba potvrditi i Skupština HSL-a.
Kako se ne bi narušila “pozitivna atmosfera”, Ivica Babić je u izjavi za Hinu rekao da bi čelnici svih triju sindikata u zdravstvu od resornoga ministarstva trebali dobiti “čistopis” novog ugovora, ali o detaljima nije govorio.
Liječnik Tomislav Matejić, pročelnik Zavoda za traumatologiju Kliničke bolnice Svetoga Duha, štrajk kolega nije želio komentirati, ali je naglasio da ”bolesnici koji su kod njih na liječenju ili su u bolnicu došli zatražiti pomoć nisu ni u čemu bili zakinuti niti im je zbog postojeće situacije bilo narušeno zdravlje”.
