Dok pišem titraju svijeće u ulici ispod moje. U Vukovarskoj. Na ekranu gledam kako se Dunavom slijevaju svjetlosna sjećanja, na stotine lampiona. [Read more…]
Dok je padao Vukovar slavila se zločinačka ”Herceg-Bosna”!
U našoj povijesti novembar mjesec je bio mjesec velikih događaja i značajnih odluka. Tako je i sa 18. novembrom 1991. godine. Taj dan pao je Vukovar. To nije bio pad koji bi se stavljao pod navodnike. Grad je razoren kao u vrijeme provala barbarskih plemena. Nestao je jedan od bisera baroknog graditeljstva. [Read more…]
Žrtve ne smiju biti motiv za obnavljanje bezumlja i mržnje
Delegacija srpske zajednice u Hrvatskoj na čelu s predsjednikom SDSS-a i saborskim zastupnikom Miloradom Pupovcem u nedjelju je u Vukovaru položila vijence za postradale u ratu od 1991. do 1995. godine. Vijence su položili u Dunav kod Veslačkog kluba i na spomen-obilježje na Ovčari. [Read more…]
Što mi je rekla Ovčara?
(Opaska uredništva: Umjesto redovne kolumne Kontrapunkt, koja prošle subote zbog tehničkih razloga nije objavljena u Večernjem listu, prenosimo reportažu o Ovčari Branimira Pofuka objavljenu u prilogu Obzor Večernjeg lista 12.11.2016.). [Read more…]
Hrvatski Staljingrad
Avion je letio nisko iznad nas. Možda na samo 100 metara tako da smo pilota dobro vidjeli. Naređeno je da se puca. Avionski motor potom se zadimio, a avion srušio kraj Bršadina. Dobar je to bio pogodak…
Tako su te ratne jeseni 1991. godine u Marincima svjedočili gardisti koji su s improviziranog grudobrana od vreća srušili neprijateljskog ”Galeba” upućujući kolegu Silvana Ježinu i mene kako ćemo jedinim mogućim putem, preko Bogdanovaca i kroz kukuruzište, ući u opkoljeni Vukovar. [Read more…]
25. obljetnica opsade, pada i zločina u Vukovaru i Škabrnji
Dana 18. studenoga 1991. padom potpuno uništenog Vukovara okončana je tromjesečna opsada i granatiranje grada od strane Jugoslavenske narodne armije (JNA) i srpskih paravojnih snaga, tijekom koje je na Vukovar palo više od 6,5 milijuna granata. [Read more…]
Govor mržnje nije kad kažete da je biskup hohštapler
Ako bih izabrao frazu koja se toliko često koristi u javnom diskursu, a tako slabo razumije, onda bi prvi kandidat jamačno bila ”govor mržnje“. Rabi ju se u gotovo svim prilikama: kad Milanović napadne HDZ zbog ustašofilije – to je govor mržnje; kad ateisti ismiju religiju i nazovu štovanje sveca nekrofilijom, to je govor mržnje; kad netko nazove Pupovca četnikom, koji se treba vratiti tamo odakle je došao – to je govor mržnje. [Read more…]
Haška satisfakcija obiteljima žrtava
Priopćenje povodom presude Žalbenog vijeća Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) u predmetu Stanišić i Simatović
Odluka Žalbenog vijeća Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) osim što predstavlja mogućnost satisfakcije obiteljima žrtava, važna je i zbog porazne činjenice da nitko od pripadnika državnog vrha Srbije, uz izuzetak nižih zapovjednika JNA (Miodrag Jokić i Pavle Strugar / “Dubrovnik”, Mile Mrkšić i Veselin Šljivančanin / “Vukovarska bolnica”), nije osuđen sa zločine počinjene na teritoriju RH-a. Još uvijek se očekuje prvostupanjska odluka u predmetu Vojislava Šešelja za zločin počinjen na Ovčari.
Žalbeno vijeće MKSJ-a poništilo je oslobađajuću prvostupanjsku presudu, naložilo novo suđenje po svim točkama optužnice i odredilo zadržavanje optuženih Jovice Stanišića i Franka Simatovića u pritvorskoj jednici Tribunala
Žalbeno vijeće MKSJ-a poništilo je oslobađajuću prvostupanjsku presudu, naložilo novo suđenje po svim točkama optužnice i odredilo zadržavanje optuženih Jovice Stanišića i Franka Simatovića u pritvorskoj jednici Tribunala.
Spomenuto sudsko vijeće u svojoj odluci od utorka 15. prosinca odbacilo je prvostupanjsku presudu utemeljenu na standardu prema kojem čelnici Državne sigurnosti Srbije podređenim jedinicama (Crvene beretke – jedinica Državne bezbednosti za posebne namjene Republike Srbije, Škorpioni, Srpska dobrovoljačka garda, na čijem čelu je bio Željko Ražnjatović Arkan i Policija SAO Krajine) nisu pružali pomoć usmjerenu prema činjenju zločina već kontroli i održavanju okupiranog teritorija.
Podsjećamo, optužnica je Stanišića i Simatovića teretila, temeljem udruženog zločinačkog pothvata (UZP), te svih drugih oblika individualne kaznene odgovornosti, za zločin protiv čovječnosti i kršenje zakona i običaja ratovanja na području Hrvatske (Baćin, Cerovljani, Dubica, Saborsko, Poljanik, Lipovača, Škabrnja, Bruška, Dalj, Erdut, Lovinac, Vukovar, ….) i BiH.
Spomenuto sudsko vijeće u svojoj odluci od utorka 15. prosinca odbacilo je prvostupanjsku presudu utemeljenu na standardu prema kojem čelnici Državne sigurnosti Srbije podređenim jedinicama (Crvene beretke – jedinica Državne bezbednosti za posebne namjene Republike Srbije, Škorpioni, Srpska dobrovoljačka garda, na čijem čelu je bio Željko Ražnjatović Arkan i Policija SAO Krajine) nisu pružali pomoć usmjerenu prema činjenju zločina već kontroli i održavanju okupiranog teritorija
Prema navodima optužnice, Slobodan Milošević, Veljko Kadijević, Blagoje Adžić, Ratko Mladić, Radmilo Bogdanović, Milan Martić, Goran Hadžić, Radovan Karadžić, Biljana Plavšić, Željko Ražnjatović Arkan, Vojislav Šešelj, … identificirani su uz optuženike kao sudionici udruženog zločinačkog pothvata s ciljem prisilnog i trajnog uklanjanja ne-Srba s teritorija Hrvatske i BiH.
U ponovljenom postupku novoimenovano raspravno vijeće imat će priliku očitovati se o kaznenoj odgovornosti optuženika temeljem ovog koncepta u kontekstu postojanja zajedničkog cilja svih navedenih sudionika te doprinosa optuženika tom cilju.
Eugen Jakovčić
Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću
Vukovar i Škabrnja, 18. studenoga 1991. – 18. studenoga 2015.
Obljetnica opsade, pada i zločina u Vukovaru i Škabrnji – 24 godine poslije
Dana 18. studenoga 1991. padom potpuno uništenog Vukovara okončana je tromjesečna opsada i granatiranje grada od strane Jugoslavenske narodne armije (JNA) i srpskih paravojnih snaga, tijekom koje je na Vukovar palo više od 6,5 milijuna granata. Tog se dana prisjećamo svih stradalih u Vukovaru i okolici. Tijekom ta tri mjeseca usmrćeno je više od tri tisuće civila i branitelja, među kojima i 86 djece. [Read more…]
Demonski um don Stojića
Pobačaj je teška moralna dvojba za koju ću poraženo priznati da joj ne znam rješenje. Nekad sam bio slobodouman, nedvosmisleno pro choice, ali roditeljstvo me prije devetnaest godina pokolebalo. Drhteći od dotad nepoznate ljepote i straha, dok sam na ultrazvuku gledao sina, ne većega od jezgre badema, kako bubri u utrobi moje žene, učinilo mi je, iskreno, mučnom pomisao da netko nasilno iščupa takav jedan krhki i majušni zametak života.
Na drugoj strani, na svijetu je mnogo jada. Mnogo je, na primjer, nesretnica koje, ostanu li trudne, moraju izabrati između djeteta i zaposlenja jer i jedno i drugo naprosto ne mogu zadržati. Tko sam ja da sudim nekome tko se našao u takvoj egzistencijalnoj stupici?
“Rat još nije gotov”, počeo je te večeri mladi propovjednik i svoju tvrdnju zatim potkrijepio jednom skandaloznom pričom koju je, doduše, samo načuo, od nekoga koga nije naveo, a koja ide, po prilici, ovako. Ginekolozi u vinkovačkoj bolnici, listom se pozivajući na priziv savjesti i svoj tvrdi katolički odgoj, ne žele činiti pobačaje te se za ovakve zahvate angažiraju srpski liječnici s druge strane granice. “Našu djecu za novac dolaze ubijati oni preko Dunava”, završio je don Stojić ogorčeno, “isto kao prije dvadeset godina kada su dolazili ubijati”
Nema tu jednostavnog odgovora i zapravo me živciraju glupani koji misle da ga ima, oni što pred bolnicama zapjenjeno izvikuju svoj stav, kakav god on bio, i velikim ga slovima ispisuju na transparentima, a specijalno mi je odvratno, drsko i bezosjećajno kad netko takvu užasnu traumu, nešto tako intimno i bolno iskorištava u političkim borbama koje s nerođenima ustvari nikakve veze nemaju. Učinio je to na Badnjak, na misi za demonstrante ispred Ministarstva branitelja, svećenik don Damir Stojić.
“Rat još nije gotov”, počeo je te večeri mladi propovjednik i svoju tvrdnju zatim potkrijepio jednom skandaloznom pričom koju je, doduše, samo načuo, od nekoga koga nije naveo, a koja ide, po prilici, ovako. Ginekolozi u vinkovačkoj bolnici, listom se pozivajući na priziv savjesti i svoj tvrdi katolički odgoj, ne žele činiti pobačaje te se za ovakve zahvate angažiraju srpski liječnici s druge strane granice. “Našu djecu za novac dolaze ubijati oni preko Dunava”, završio je don Stojić ogorčeno, “isto kao prije dvadeset godina kada su dolazili ubijati”.
Vjernici na ponoćki pred Ministarstvom na ovo su se prestravljeno prekrižili, nitko od njih nije imao pitanja, premda je koješta ostalo nejasno. Za početak, tko je Stojiću rekao da srpski ginekolozi čine abortuse u nas i može li se ona ili on uzeti kao vjerodostojan izvor? Zatim, ako je to s abortusima i istina, kako bi se, za Boga miloga, moglo izjednačiti s ratnim strahotama?
Ako se jedna Hrvatica svojevoljno spustila na ginekološki ležaj, potpisom garantirala pristanak na legalan medicinski zahvat, što ga je u ovlaštenoj zdravstvenoj ustanovi napravio stručno osposobljen liječnik, pa bio on i Srbin, morate zbilja imati demonsku maštu da taj događaj usporedite s klanjem na Ovčari.
Ako se jedna Hrvatica svojevoljno spustila na ginekološki ležaj, potpisom garantirala pristanak na legalan medicinski zahvat, što ga je u ovlaštenoj zdravstvenoj ustanovi napravio stručno osposobljen liječnik, pa bio on i Srbin, morate zbilja imati demonsku maštu da taj događaj usporedite s klanjem na Ovčari
Don Stojić bi se trebao stvarno zabrinuti za svoje duševno zdravlje, savjetovati možda i s egzorcistom je li svećenički poziv za njega, kad on na sam Badnjak s oltara ovako sablažnjivo bogohuli, širi ovakvu izopačenu šovinističku propagandu, gotovo goebbelsovsku konstrukciju glasina i izvrnutih činjenica ne bi li raspalio vjersku i nacionalnu nesnošljivost.
Tu vam dođe bistrije zašto rat, kako bi rekao Damir Stojić, još nije gotov. Rat nije gotov jer mnogi jednostavno ne žele da on bude gotov. I spremni su, kako vidimo, i lagati i izmišljati stalno nove razloge da bi nastavili svoje mizerne, strašne, mržnjom ispunjene živote.
A može se, naravno, i drugačije. Prošli tjedan u Slobodnoj Dalmaciji Ivica Ivanišević objavio je genijalan tekst o Beatlesima, koji je za ove naše prilike vrlo poučan. John Lennon, Paul McCartney, George Harrison i Ringo Starr, kako i vrapci znaju, su iz Liverpoola. Manje je poznata činjenica da je Liverpool, kao strateški važna luka, britanski grad koji je nakon Londona najviše stradao u Drugom svjetskom ratu.
U napadima teških bombardera Reichsmarschalla Göringa, Ivanišević se potrudio naći precizne podatke, poginulo je 2716 građana Liverpoola, potpuno je uništeno 6500 domova, a čak 190.000 stambenih jednica pretrpjelo je veća ili manja oštećenja.
Don Stojić bi se trebao stvarno zabrinuti za svoje duševno zdravlje, savjetovati možda i s egzorcistom je li svećenički poziv za njega, kad on na sam Badnjak s oltara ovako sablažnjivo bogohuli, širi ovakvu izopačenu šovinističku propagandu, gotovo goebbelsovsku konstrukciju glasina i izvrnutih činjenica ne bi li raspalio vjersku i nacionalnu nesnošljivost
Usred ovog užasa, u podrumskim skloništima, zasipane sitnom prašinom, kmečale su četiri muške bebe. Njih četvorica rodili su se u eksplozijama, jaucima i kletvama, u krvi, gnjevu i mržnji, i kasnije se, kad su odrasli, proslavili čudesnim muzičkim djelom koje je cijelo, bez ostatka, od ljubavi.
I gdje su, molim vas, počeli karijeru? U Njemačkoj, među dojučerašnjim neprijateljima. 1960, samo petnaest godina nakon rata, Beatlesi stječu prva spolna iskustva s mladim Njemicama, zajedno s autorskom i sviračkom zrelošću s kojom će nešto kasnije čitav svijet zaluditi.
Prije nego drugi put kažete da rat između nas i Srba ni nakon dvadeset godina još nije završio jer su “rane još svježe”, poslušajte četvoricu engleskih dripaca, od kojih George Harrison tada još nije ni bio punoljetan, kako u hamburškom Star Clubu na svojim jeftinim češkim gitarama žustro drndaju “The Hippy Hippy Shake” i “Sweet Little Sixteen”.
Takvo se nešto trebalo čuti ispred Ministarstva branitelja na Badnjak. Mnogo prije imbecilno zlih izmišljotina o srpskim ginekolozima koji ubijaju hrvatsku nejač, okupljenima je trebalo pustiti Johna Lennona. On možda nije bio naročiti vjernik, “Imagine” mu je vrlo ateistička pjesma, ali ima u njegovu opusu i jedna koja bi savršeno poslužila prilici, “Happy Xmas (War Is Over)”.
Meni je to jedna od najdražih božićnih stvari, s jednostavnim tekstom, umiljatom, slatkastom melodijom i dječjim zborom, sve kako žanr traži, a na samome kraju dolazi stih koji trebamo čuti, mudrost koja nam danas i ovdje nasušno treba: War is over, if you want it/ War is over now/ Happy Xmas.
Rat je gotov, ako to želite.
Rat je gotov sad.
Sretan Božić.
(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).