Čovjek može bez vode četiri dana, bez hrane četrdeset i možda još koji dan više, ali koliko se vremena može bez interneta – pitanje je koje je na virtualnim mrežama predmet recentnih komentara, nakon što smo se u dugim danima pandemije još više vezali za naše internetske instrumente. [Read more…]
Proslava duha i života
Oko ponoći ponedjeljka 11. kolovoza do našeg je dijela svijeta stigla šokantna vijest: ubio se Robin Williams. Samoubojstvo gušenjem, kako je njegova smrt obzirno opisana na engleskom jeziku, u nas je prevedena točnije i brutalnije: slavni se glumac objesio.
Oduzimanje vlastitog života među holivudskim zvijezdama baš i nije rijetkost. Ali, ime, lice i glas Robina Williamsa bilo je sinonim za ohrabrujući smijeh i ljudsku toplinu. Odatle šok. Tek sada iz brojnih tekstova i intervjua upoznajemo život proveden u borbi s ovisnostima i dubokim depresijama, a i u svojim komičarskim solo-nastupima Williams je zaranjao do najnižih točaka vlastitog postojanja i od tamo vadio gorke šale o vlastitim posrnućima.
Oduzimanje vlastitog života među holivudskim zvijezdama baš i nije rijetkost. Ali, ime, lice i glas Robina Williamsa bilo je sinonim za ohrabrujući smijeh i ljudsku toplinu. Odatle šok. Tek sada iz brojnih tekstova i intervjua upoznajemo život proveden u borbi s ovisnostima i dubokim depresijama, a i u svojim komičarskim solo-nastupima Williams je zaranjao do najnižih točaka vlastitog postojanja i od tamo vadio gorke šale o vlastitim posrnućima
U filmovima kao što su “Gospođa Doubtfire” ili “Krletka”, Robin Williams je bio urnebesni komičar zbog kojeg vas boli trbuh od smijanja. Ali, svi ti njegovi gegovi, maskiranja, verbalno virtuozni rafali viceva i svakojake ludorije, osim gušenja publike smijehom, uvijek su imali i mnogo važniju i uzvišeniju svrhu: masažu moždanih vijuga i prokrvljavanje srčanog mišića ljudskošću, nježnošću i razumijevanjem za bližnje, kako unutar napuklih obitelji, tako i prema onim ljudima za koje su inače rezervirani zazor, prezir i omalovažavajuće predrasude.
Ubio se čovjek očito nesretniji nego što su i njegovi najveći obožavatelji slutili. Ali, likovi koje je oživljavao u filmovima ostaju slaviti život i ljudski duh nasuprot svijetu koji tom duhu ostavlja sve manje prostora, vremena i važnosti.
Nije to puka podudarnost što svijet koji zatire ljepotu, jedinstvenost i hrabrost ljudskog duha postaje sve hladniji, okrutniji, bezobzirniji i ružniji. To nije slučaj, to je uzrok i posljedica. Isto tako nikako ne može biti slučajno da je Robin Williams briljirao upravo u likovima koji duhom prkose takvom uređenju svijeta promičući suosjećanje i solidarnost.
Umjetnost glume podrazumijeva sposobnost preobrazbe u svakojake likove, i odvratne i divne. Ipak, način na koji je Robin Williams pred našim očima utjelovio vojnog radijskog voditelja Adriana Cronauera u “Good Morning, Vietnam”, Patcha Adamsa u istoimenom filmu o liječniku koji liječi smijehom, doktora Malcolma Sayera koji nakon desetljeća obamrlosti teške bolesnike nakratko vraća u život u “Buđenjima”, sve te i mnoge druge uloge ne ostavljaju ni najmanje sumnje da je Williams jedan dio osobnosti svih tih likova nosio u sebi i kad nije glumio. O tome, uostalom, govori i njegova predanost pomaganju ljudima, od stipendiranja mladih glumaca do ohrabrivanja teško bolesnih prijatelja i kolega.
U filmu, okrivljen i obilježen profesor mora napustiti svoj razred i školu. Ali, onaj trenutak kada učenici, jedan po jedan, smogavši snage oduprijeti se strogom i hladnom režimu, ustaju, penju se na svoje školske klupe i odozgo, s planinskih vrhova slobodnog i ponosnog duha pozdravljaju svog profesora Whitmanovim stihom “O, kapetane! Moj kapetane!” – e to su trenuci koji ostaju, koji se pamte i koju nas i dalje nadahnjuju
Naravno da nisam zaboravio, nego sam na počasnom mjestu ostavio lik profesora engleskog Johna Keatinga u “Društvu mrtvih pjesnika”. Tko bi s imalo srca, pameti i duše mogao zaboraviti tog odgojitelja mladih ljudi kojem književnost, a osobito poezija, nisu bili samo jedna od prepreka koju mladići moraju preskočiti i što prije zaboraviti u svom akademskom napredovanju prema budućim karijerama u svijetu bez poetike i etike?
Začudio sam se kad sam ovih dana vidio da je ta antologijska filmska drama snimljena tek 1989. godine jer sam bio uvjeren da me taj film uzbudio, dirnuo, protresao i nadahnuo još dok sam bio gimnazijalac. Vjerojatno sam se gledajući ga vratio u školske klupe, pa odatle pogreška pamćenja, utoliko više što sam u svom srednjoškolskom životu bio blagoslovljen sličnim profesorom hrvatskog jezika.
Doduše, profesor Grga Pejnović bio je stari gospodin nimalo luckast poput Williamsova lika. Ali, zajedničko im je bilo ono najvažnije: strastvena ljubav prema jeziku i književnosti, predavačka karizma, sati i sati predanog, ponekad čak i do urnebesne komičnosti uživljenog čitanja rečenica i stihova hrvatskih i svjetskih klasika, te iznad svega čvrsto uvjerenje da je upravo taj predmet onaj kojim se odgajaju pametni, pošteni i hrabri ljudi čvrstih karaktera, ljudi koji u sigurnosti vlastitog identiteta i podrijetla mogu slobodno, otvoreno i znatiželjno otvarati sva vrata ovoga svijeta tražeći i stvarajući dobrotu i ljepotu.
Ipak, ispostavilo se da sam Društvo mrtvih pjesnika gledao i u jednom školskom razredu. Poruka jedne bivše učenice razdragala me i podsjetila da sam svoje četverogodišnje pedagoško iskustvo i druženje s jednim divnim razredom, punim budućih vrijednih učiteljica i profesorica, završio upravo tako da smo naše posljednje zajedničke sate u razredu proveli gledajući Društvo mrtvih pjesnika. Predivna je nagrada znati da je i ta video-projekcija izvedbe Robina Williamsa u ulozi profesora Keatinga ostala upamćena sve ove godine i desetljeća. To bi mu sigurno bilo drago čuti.
Duša poučena, oplemenjena i probuđena umjetnošću zna i prepoznaje istinitu i pravu ljudskost. Takvu se dušu ne može ni prestrašiti, ni zavesti tričarijama i prolaznim “svetinjama”. U onoj suzi koju vam izmami završni prizor Društva mrtvih pjesnika, u tom ganuću i nadahnuću leži i vaša ljudskost. U takvim je suzama i sva nada ovoga svijeta da će naš brod, kao u Whitmanovoj pjesmi, jednom stići u željenu luku. Ljudi će slaviti, a pjesnik će ostati na palubi, uz ledeno tijelo mrtvog kapetana
Nije slučajno ni to što se svi spomenuti filmski likovi Robina Williamsa u svom plemenitom poslu moraju boriti protiv ekonomsko-političko-militarističkog ustroja svijeta. Nije tu riječ o naknadnoj pameti pod dojmom osobne Williamsove tragedije ako kažem da sam u njegovom bučnom smijehu i širokom osmijehu uvijek nazirao i primjesu neke gubitničke sjete i beznadne tuge.
Sve njegove spomenute filmske misije završavaju porazom. Čovjeka koji se na valovima ratne vojničke radio-stanice usudio sprdati sa “svetinjama”, a u prvom redu s ratom samim, vojno-birokratska mašinerija na kraju je odstranila. Mali pacijenti Patcha Adamsa na kraju uglavnom umiru, baš kao što se i oni veliki dr. Sayera vraćaju u besvjesno stanje. Ali, prije toga svi su ti likovi ljude oko sebe dirnuli čudom koje se ne zaboravlja čak ni u najdubljoj komi.
Naposljetku, profesor Keating doživljava najveću tragediju kada jedan od njegovih učenika, zaražen poezijom i slobodom, počinja samoubojstvo kao predaju pred svijetom odraslih koji mu ne da poletjeti. Tko se danas može okladiti da ga se Williams nije sjetio stavljajući omču oko vlastitog vrata?
U filmu, okrivljen i obilježen profesor mora napustiti svoj razred i školu. Ali, onaj trenutak kada učenici, jedan po jedan, smogavši snage oduprijeti se strogom i hladnom režimu, ustaju, penju se na svoje školske klupe i odozgo, s planinskih vrhova slobodnog i ponosnog duha pozdravljaju svog profesora Whitmanovim stihom “O, kapetane! Moj kapetane!” – e to su trenuci koji ostaju, koji se pamte i koju nas i dalje nadahnjuju.
Duša poučena, oplemenjena i probuđena umjetnošću zna i prepoznaje istinitu i pravu ljudskost. Takvu se dušu ne može ni prestrašiti, ni zavesti tričarijama i prolaznim “svetinjama”. U onoj suzi koju vam izmami završni prizor Društva mrtvih pjesnika, u tom ganuću i nadahnuću leži i vaša ljudskost. U takvim je suzama i sva nada ovoga svijeta da će naš brod, kao u Whitmanovoj pjesmi, jednom stići u željenu luku. Ljudi će slaviti, a pjesnik će ostati na palubi, uz ledeno tijelo mrtvog kapetana.
(Prenosimo s portala Večernjeg lista).
Nacionalna strategija: Hrvatska na udaru novih droga
Izvješće o provedbi nacionalne strategije i akcijskog plana suzbijanja zlouporabe droga u 2012. godini, koje je prema podacima Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo ovih dana objavio Vladin Ured za suzbijanje zlouporabe droga, pokazalo je da je u Hrvatskoj ukupno registriran 32 771 liječeni ovisnik o drogama. Tijekom 2012. godine njihov je ukupni broj u odnosu prema 2011. bio veći za 2,5 %. Također, zabrinjava i pojava niza novih droga.
Od evidentiranih 7855 ovisnika u 2012. godini na tretman je prvi put došlo njih 1120. Prosječna dob osoba koje su se na izvanbolničko liječenje javile prvi put jest 24 godine i devet mjeseci, a na bolničko 32 godine i šest mjeseci. U izvješću se potvrdilo kako su glavna sredstva ovisnosti opijati (80,9 %), odnosno kanabinoidi (12,7 %).
Broj liječenih ovisnika u sedam županija viši je od prosjeka Hrvatske, koji na 100 000 stanovnika iznosi 272,1. Primjerice, u Istarskoj je županiji zabilježena najviša stopa – 588,3, slijedi je Zadarska s 472 te grad Zagreb s 430 itd.
Među liječenim je ovisnicima najviše muškaraca, stalno je zaposlenih osoba 41,4 %, a nezaposlenih je 48,3 %. Liječenih je studenata i učenika zabilježeno 8,1 %. Ukupno je zbog povezanosti s drogom prošle godine umrlo 165 osoba.
Iako ohrabruje sustavno smanjenje predoziranja heroinom od 2007. godine naovamo te smanjenje predoziranja metadonom, istodobno zabrinjava pojava novih droga, uključujući i smrtonosnu drogu krokodil, koja stiže iz SAD-a i Rusije, a nedavno se pojavila i na Balkanu (evidentirana je u Srbiji).
Samo je pitanje vremena kada će stići i u Hrvatsku. Krokodil je poznat i kao ”kanibalska droga” jer izjeda meso iznutra, uzrokuje gangrenu i prsnuće krvnih žila, a koža postaje zelena i prekrivena ljuskama pa osoba koja ga uzima počinje sličiti reptilu. Desetak je puta jeftiniji od heroina i nastaje u kućnoj radinosti miješanjem kodeina i benzina. U Rusiji godišnje od njega umire 30 000 ljudi, a smatra se da ih je već milijun ovisno.
Također, u Hrvatskoj je zabilježeno pet novih psihoaktivnih tvari u obliku biljnih mješavina, praha ili tableta. Aktualne su i tzv. plesne ili rekreacijske sintetske droge, odnosno psihoaktivne tvari proizvedene kemijskim procesom. U tu skupinu ulazi piperazin, tvar koja se pretežno upotrebljava kao lijek u veterini, a djeluje kao stimulans i halucinogen. Izaziva ozbiljne posljedice djelujući na mozak i srce (podiže tlak, remeti srčani ritam) te utječe na jetru i ostale organe.
Nova je droga i mefedron, koji djeluje kao stimulans središnjega živčanog sustava s učincima euforije, ubrzanog disanja i rada srca i sl. U Hrvatskoj je zabilježen 2009. godine, a 2010. uvršten je u ”Popis droga, psihotropnih tvari i biljaka iz kojih se droga može proizvesti”.
Slično kao i u drugim zemljama, i u Hrvatskoj postoji niz sintetskih kanabinoida koji su otkriveni u nekim spice-proizvodima. Naime, mješavina bilja pod imenom spice uglavnom se prodaje na internetu i u različitim specijaliziranim trgovinama, i to kao ”egzotični mirisi koji daju bogatu aromu”, odnosno ”nisu za ljudsku upotrebu”.
Kriminalisti upozoravaju kako se njihovim pušenjem postižu učinci slični kanabisu. Spice se krajem 2009. u Hrvatskoj mogao naručiti samo preko interneta, ali je u 2010. postao dostupan u tzv. smart-shopovima diljem zemlje. Prodavao se po pristupačnim cijenama u obliku jointa na ulici i okupljalištima mladih, a neki su kafići čak organizirali spice-partyje.
Nove se psihoaktivne tvari među inozemnom ovisničkom populacijom nazivaju legal highs, a u Hrvatskoj se razvio pojam legalica. Kako bi upozorio na kompleksan problem zlouporabe droga, u svome je godišnjem izvješću Europski centar za praćenje droga i ovisnosti o drogama (EMCDDA) ustvrdio kako je europsko tržište drogama sve fluidnije i dinamičnije, a internet umnogome pridonosi informacijama o novim vrstama, njihovoj upotrebi i opskrbi njima. U inozemstvu su se pojavila čak 73 nova spoja koja oponašaju učinke klasičnih droga.