novinarstvo s potpisom
Ivica Grčar
Dvoje čitatelja piše, ali jedan ili jedna anonimno.
Objavljujem prilog o nevoljama čitatelja koji se predstavio (naravno, uz naznaku da su podaci o njemu poznati redakciji jer štitimo izvore informacija), a prilog na osnovu anonimke neću. [Read more…]
Zlatko Gall
Nema ga tko nije uočio tu čudesnu podudarnost koju su oni skloniji praznovjerju ili teoriji zavjere kozmičkih sila u trenu prepoznali kao još jedan dokaz kobnosti nadnevka “petak trinaesti”. [Read more…]
Ivica Grčar
”Oslobađanje od kreditne ovisnosti” glasio je naslov elektronske poruke čitatelja (podaci poznati redakciji).
Poruku poslanu s čitateljeva iPada objavljujem u cijelosti, jer izvrsno ilustrira (ne)moralni metež u hrvatskom bankarstvu: [Read more…]
Ivica Grčar
Većem broju ljudi je u proteklih nekoliko tjedana Porezna uprava poštom dostavila lažne opomene.
U tim se opomenama prijeteći pokušava iznuditi ”na brzinu” plaćanje poreza u upitnim iznosima ili tobožnjih poreznih dugova za koje uopće nije sigurno da postoje. [Read more…]
Ivica Grčar
U prethodnoj kolumni objavio sam javni poziv građanima da se solidarno organiziramo i prije nego nas jednog po jednog silom otjeraju iz doma (deložiraju) te zajednički srušimo Ovršni zakon ili barem izborimo suspenziju dijela tog zakona kojim se propisuju deložacije iz nekretnina koje služe isključivo za stanovanje. [Read more…]
Dan je državnosti, ne farbajte Hrvatsku u crno!
Moja domovina! Poetski usklik hrvatskih glazbenika koji su u najtežim trenucima agresije na Hrvatsku zapjevali o ljepoti naše zemlje srdaca punih ljubavi i želje za mirom. [Read more…]
Dan je državnosti, ne farbajte Hrvatsku u crno!
Moja domovina! Poetski usklik hrvatskih glazbenika koji su u najtežim trenucima agresije na Hrvatsku zapjevali o ljepoti naše zemlje srdaca punih ljubavi i želje za mirom. [Read more…]
Dan je državnosti, ne farbajte Hrvatsku u crno!
Moja domovina! Poetski usklik hrvatskih glazbenika koji su u najtežim trenucima agresije na Hrvatsku zapjevali o ljepoti naše zemlje srdaca punih ljubavi i želje za mirom. [Read more…]
Kada je u studenome 2011. Albert Faggian preuzimao najstarije dnevne novine u Hrvatskoj, danas 114 godina star Novi list, u jednome od intervjua kazao da je 1969. označila “početak divnog prijateljstva” s Glasom Istre koji se tada odlučio na dnevno izlaženje u suradnji s riječkim kolegama. Najavio je tom prilikom i skori brak tih dvaju novina – ili, kako je to on pravnički sročio, spajanje u pravni subjekt pod kapom jednoga nakladnika – njega, naravno. Redakcije bi, kazao je tada, ostale iste, na istim lokacijama , ali bi sjedište tog novog pravnog subjekta bio grad na Rječini u kojemu je proveo studentske dane i igrao košarku.
Dok je dogovarao ovaj brak iz interesa između riječkog starca i jogunaste pulske dame u ranim četrdesetima, koja mu je već tada svojim kapricima radila probleme, sumnju i skepticizam tradicionalno nepovjerljivih Riječana umirivao je olakim davanjem obećanja. Tvrdio je da će sačuvati svako radno mjesto, jer su mu, eto, “ljudi uvijek bitniji od businessa“. Čuvat će i od svakojakih pritisaka Novi list, jer su po njemu novine uvijek važnije od svojih vlasnika.
Bio je to melem za uši novolistovaca napaćenih Ježićevim kadrovskim eksperimentiranjima na čelu redakcije koji su rezultirali neuspjelim, skupim sportskim dnevnikom. Sport plus je značajno osiromašio kasu novina čija je naklada već tada krenula padati.
Umjesto političkoga tjednika za koji je ta redakcija 2009. bila potpuno spremna, ekipirana ponajboljim hrvatskim perima, krenulo se sa skupim dnevnikom u gradu bez velike sportske tradicije i navike čitanja takvih tiskovina – i naravno doživjelo težak poraz i gubitke. U kući je to izazvalo međusobna optuživanja, svađe, a u redakciji malodušnost i nepovjerenje u svaki novi projekt. Ubrzo nakon toga uslijedila je prodaja Novog lista. Faustovski pakt Zagrebačke banke s istarskim poduzetnikom. Protuprirodni spoj trgovine i novinarstva.
Ljudima obeshrabrenim neuspjehom ta veličanstvena Faggianova otrcanost o divnom prijateljstvu, ta bogartovska melodramatičnost učinila se uvjerljivijom od ponude dijela riječkih poduzetnika da dokapitaliziraju Novi list i ožive radničko dioničarstvo umrlo ulaskom DIOKI-ja… I bi Faggian!
Pomislili su, usprkos upozorenjima kolega iz Glasa Istre: evo napokon vlasnika kojemu novinarstvo nije “business as usual“! Još kad im je posvetio izložbu u Muzeju moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci, na kojoj je izložio 130 radova hrvatskih umjetnika iz svoje bogate zbirke umjetnina, riječima da je u Novom listu izuzetno susretljivo i srdačno dočekan, pa stoga ovo zbivanje posvećuje svim njegovim radnicima, sav je oprez raspršen. Redakcija se rasprostrla pulskome poduzetniku k’o točkasti tepih ispred kamina.
Tko je tada mogao i pomisliti da će ovaj dvometraš infišan sakupljanjem umjetnina u tako kratkome roku načiniti tako impresivnu kolekciju dugova. Samo Faggianove tvrtke Faggianovom Novom listu u ovome trenutku duguju 10,800.000 kuna.
Brak, kojemu je kratkim rokovima prodaje itekako kumovala Zagrebačka banka, bit će vjerojatno okončan međusobnim optužbama i traženjem krivca u onome drugome, a stvar je, rekli bi naši susjedi, “prosta k’o pasulj”. I najljepša prijateljstva pucaju zbog nevraćenih dugova, a najčvršći brakovi raspadaju se zbog nedostatka novca, a gdje neće ovi sklopljeni na brzaka, iz čistog interesa…
Elem, znatno mlađa pulska nevjesta iscijedila je riječkog stogodišnjaka do posljednje kune i sad ga ostavila da se batrga s vjerovnicima i hipotekama na kredite koje je za sve i svašta podizao ovaj ljubitelj ”Casablance“ i slikarstva.
Više, međutim, ne daje intervjue, ne hvali se kako je kreditom Zagrebačke banke od Zagrebačke banke kupio najbolje dnevne novine u Hrvatskoj. Ne hvali kolumniste. Radna mjesta više nisu važna. Vlasnik se nekako ipak sebi pokazao važnijim od svih triju novina zajedno.(Glasa Istre, Zadarskog lista i Novog lista). Ups! Kriva procjena. Preračunao se. Nije lako bit Bogart.
Zalud sad otvorena pisma. Prekasno! Jedanaest milijuna kuna duga treba natući. Zašto se o drugima pisalo, a o sebi šutjelo?
Uzalud pozivanje na slavnu prošlost i Veljka Vičevića koji, uzgred budi rečeno, ne bi čekao nemogućnost isplate plaća da se obrati javnosti. Pismo bi u njegovo vrijeme osvanulo na naslovnici već s prvim zborovima radnika i nepravilnostima vlasnika i ne bi bilo kalkulacije s funkcijama i pozicijama urednika, direktora, voditelja… Sigurna sam!
U Veljkovom Novom listu ne bi djeca umrlih radnika, pa i njegova Tena, godinama čekali na isplatu stipendija koje im po Kolektivnom ugovoru pripadaju, ne bi umirovljenici strepili nad zasluženim otpremninama niti bi, primjerice, Zdravko Zima ovrhom morao naplaćivati zarađeno…
Njegov Novi list pisao je, ratu usprkos, o zločinima, o deložacijama i o privatizacijskoj pljački, suosjećao je sa svojim čitateljima. Kad bi od njih i zatražio podršku i zaštitu, dobivao ju je nevjerojatnom brzinom i u ogromnim količinama upravo zato što nije kalkulirao, što se davao čitateljima, poslu i nama – ekipi. Ne, neka se ne uvrijedi nitko, ali već dugo Novi list nije ni nalik Veljkovom. Izgubio je refleks. Spontanost i suosjećajnost koje su se u njegovo vrijeme njegovale.
I kako god ova priča s najavljenim štrajkom završila, ja od srca bivšim kolegama želim da uspiju, da štrajkom ili bez njega vrate mir i složnost u redakciju, jer će samo na taj način njihova profesionalnost doći do izražaja, samo tako mogu pronaći svog novog Bogarta spremnog na žrtvu za spas novina koje su institucija i o čijem izlaženju ovisi egzistencija gotovo tristo obitelji…
A što se prijateljstva tiče, možda će ova kriza u kojoj se Novi list našao biti obnova jednog divnog prijateljstva – onoga sa svojim čitateljima… Vlasnici dođu i prođu – čitatelji traju.
Kolumna je prvotno bila objavljena na autografu.hr 28. ožujka 2014.
Drama je gotova, zavjesa je pala. Otac o kojem sam pisala prošli put, ovoga četvrtka ostavio je svoje dijete u prostorijama suda, “kako bi se ovrha mogla dovršiti”. Da nije to učinio, dogodila bi se “nasilna ovrha” trogodišnjega Gabrijela. Socijalni djelatnici, policija i vatrogasci (!) upali bi u kuću u Mošćenici i zgrabili trogodišnjeg sina koji nikako nije htio od oca otići k majci u Rijeku, premda je to zakonom određeno. Pa tko je taj dječak da se usuđuje protiviti zakonu?! Da plače, premda sud kaže da mora ići majci? Sutkinja je pohvalila očev postupak, jer da je ostavljanjem djeteta na sudu ipak izbjegao traumu nasilnog oduzimanja djeteta iz kuće, koja bi bila neminovna. Jer tako zakon kaže!
A što bi na to rekao Brecht u imaginarnome nastavku “Kavkaskoga kruga kredom”? On ni mrtav ne bi dodijelio dijete majci kojoj djetetova sreća nije najvažnija. Ali, sudsko rješenje je sudsko rješenje, misli majka i, da je trebalo, ne bi imala ništa ni protiv nasilne ovrhe. Otac je, pak, zaključio da ne može takvo zlo priuštiti dječaku, pa ga je ipak ostavio na sudu. Sud je zadovoljan. Majka također. Već su dvaput pokušavali otrgnuti sina od oca, ali njih su se dvojica zabarikadirali u kući i sakrili se, kao u nekoj zastrašujućoj igri skrivača za odrasle, u kojoj, nažalost sudjeluje i dijete.
Policija je bila milosrdna, pa nisu razbijali kućna vrata niti provaljivali, ali ovaj put milosti ne bi imali. Upali bi u kuću, našli bi ih, iščupali dijete ocu… Poput loše majke iz “Kavkaskoga kruga kredom”, majka bi podnijela i to da joj dijete trgaju iz očeva zagrljaja, makar ga pritom povrijedili, samo da se poštuje volja zakona koji ga je dodijelio njoj. “Želio sam sačuvati sina od toga”, rekao je očajni otac, nakon što ga je ostavio na sudu.
Moja kći je prije nekoliko dana proslavila treći rođendan. Iz iskustva znam da nikakvog čovjeka ne možemo voljeti tako jako i tako nježno kao čovjeka od tri godine. I pustiti da trogodišnji čovjek pati mora da je jedan od strašnijih zločina pod kapom nebeskom. Sada će se nesretni i napaćeni otac morati još posebno dogovarati s majkom i s Centrom za socijalnu skrb ne bi li makar jednom tjedno vidio svog nesretnog i napaćenog sina. Jer on sad i nije u nekoj poziciji. Nakon što je ratovao sa sudom i s Centrom i s majkom. Odbijao je vratiti sina majci još od ljeta, tvrdeći da sin s njome nije sretan, da mu je to sam rekao. Ali, zašto bi sud uzeo u obzir argumente jednog trogodišnjaka koji se žalio da mu majka skriva slatkiše i brani mu da spominje oca…
U protekloj je godini, doznajemo, u čak 85 posto slučajeva skrbništvo nakon razvoda dodijeljeno majci. Čemu takva diskriminacija očeva? Zar se odluka o skrbništvu ne bi trebala donijeti nakon razmatranja i slušanja argumenata djetetovih, majčinih i očevih? Ne stavljam slučajno dijete na prvo mjesto. I čovjek star tri godine ima svoje osjećaje i potrebe, a u tim godinama ih već može izraziti. I prije nego što progovori, čovjek može pokazati što osjeća. Dijete je hrabro, ono bez da trepne sluša bajke pune nasilja (vještice jedu djecu, maćehe ih pokušavaju ubiti, gusari oteti… ono instinktivno zna da život nije tako jednostavan i veseo kako mu ga roditelji predstavljaju), ono se želi boriti za sebe, a to što nije punoljetno i što ga se s lakoćom podigne u naručaj i nekamo odnese, kao što vještica uzme ocu i majci Matovilku i zatvori je u toranj, ne znači da je dijete samo neki mali lutak koji će stajati ondje gdje ga mi postavimo.
Njegovi su osjećaji duboki i tamni, ono je vezano uz bića koja voli, zna da mu život doslovce ovisi o tome da bude blizu voljenih. A ne uz one koji ga baš i ne vole puštajući da ga razvlače sudovi i centri za socijalnu skrb. Ono nije sposobno samo preživjeti i to više je vezano, to više ovisno, to više voli, to više strahuje… da će biti odvojeno. Dijete vjeruje u pravdu, instinktivno, ono još nije upoznato s prljavštinom i nepravdom svakodnevnog života, ono vjeruje da nakon svih muka, kušnji i tjeskoba dobro pobijedi zlo, vještica završi u peći, a djeca se veselo vrate roditeljima, ili roditelju koji ih je cijelo vrijeme sa strepnjom iščekivao. U slučaju “Ivice i Marice”, djeca se vraćaju svom dobrom i tužnom ocu. Hoće li se i Gabrijel vratiti?
Prošli sam put rekla da neću previše pisati o drami ljudi koje ne poznajem, ali činjenice su takve da se majka nije pobunila protiv rata koji su centar za socijalnu skrb i sud u ime zakona poveli protiv njezina djeteta, da je neuspjele ovrhe sina, koji se pred ovršiteljima skrivao s ocem u kući, te mogućnost nasilne ovrhe nisu osobito pogađale, kao ni konačno ostavljanje dječaka ovog četvrtka na sudu. Svoju sreću majka je postavila ispred djetetove. Ako je pravda slijepa, zakon je u ovom slučaju gluh, slijep i nijem i baš ništa ne može reći o argumentima jednog dječaka.
Čeka nas novi Obiteljski zakon, uvode se pravni zastupnici za djecu, kao i obiteljska medijacija koja će poticati dogovaranje među zaraćenim stranama. Djecom se više neće moći manipulirati u obračunima odraslih, ustvrdila je ministrica Opačić. Najavila je i zajedničku roditeljsku skrb jer dijete ima pravo na komunikaciju s oba roditelja. Smatra da bi većina parova u procesu razvoda uz medijaciju mogli postići dogovor, a manjina osobito svadljivih razvoda rješavat će se na sudu. Manipulativni roditelj po zakonu bi mogao čak i ostati bez djeteta. Djeca će na sudu od sada imati svoga pravnog zastupnika. Sve su to dobre vijesti, samo pitanje je prati li mali Gabrijel ovih dana novine i portale. Veseli li ga najava medijacije, kao i mogućnost da ima svog odvjetnika? Ili je samo tužan što ne vidi tatu, a mama mu ne da slatkiše.
