novinarstvo s potpisom
Milan Rakovac
Već sad je očigledno da je stvoren novi Treći svijet ili Srednji svijet – srednji između Zapada i Istoka. Srednji Istok, to jest, a koji je ”skoro Europa”. Afganistan se pridružuje tom moćnom krugu: Pakistanu, Iranu i Turskoj. Uz ”neutralnu”, ali neizbježnu naklonost Rusije i Kine… [Read more…]
Stjepan Mesić
Foto: Novi list
Stjepan Mesić ovih će dana proslaviti 84. rođendan. U politici je, kaže, ”dulje od šezdeset godina”, računa li se njegovo predsjednikovanje Savezom studenata Pravnog fakulteta, polovinom pedesetih. Na početku intervjua s jednim od najvažnijih hrvatskih političara kraja prošlog i početka ovog stoljeća, zainteresiranim, duhovitim, angažiranim i vitalnim i danas, zanimalo nas je što ga je, zapravo, svih tih godina vuklo u politiku. [Read more…]
Dramatične vijesti koje stižu iz DR Konga potaknule su u nedjelju 19. veljače papu Franju da se žarkim pozivom obrati nacionalnim i mjesnim vlastima na pomirenje i na molitvu i osudu svih nasilničkih pothvata na Afričkom kontinentu i u svijetu uopće. [Read more…]
Englezi su otišli 1947. i iza sebe ostavili rat, podjelivši teritorij kojim su do tada vladali na Indiju i Pakistan. Počela je jedna od najdramatičnijih seoba i “zamjena” stanovništva u novijoj povijesti: muslimani su iz Indije odlazili u Pakistan, a hindusi iz Pakistana u Indiju, ostavljajući sve iza sebe, spašavajući živu glavu od krvoprolića koje je nastalo. Rat između dviju nezavisnih država za Kašmirsku dolinu potrajat će godinama i desetljećima. [Read more…]
Miljenko Jergović
Foto: Damjan Tadić – CROPIX
Europa je u ratu. I usred tog “rata protiv terorizma”, koji je, ne samo na svojim marginama nego i u samim srcima malograđanske klase, rat protiv islama i muslimana, za gradonačelnika Londona izabran je Sadiq Khan, sin pakistanskih useljenika, pravovjerni musliman, simbolični predstavnik onog svijeta protiv kojeg Zapad ratuje. [Read more…]
Predrag Lucić
Nasmijan je bio dok je u studiju N1 govorio o izbjeglicama iz Afrike i Azije od kojih se Hrvatska, na njegovu žalost, nije ogradila bodljikavom žicom. Dok je postavljao ”strateško pitanje” – želimo li mi u Hrvatskoj milijun muslimana? – i sugerirao strateški odgovor tvrdeći kako će oni, ako im se to dopusti, preplaviti Europu jer su biološki jači pa imaju više djece. [Read more…]
Miljenko Jergović
Foto: Ivan Posavec
I maginacija je odraz naših dnevnih i svakodnevnih života. Ono što nam se događa, ono što živimo i što nas muči i brine u najbližoj je vezi s načinom na koji fantaziramo, zamišljamo, predviđamo. Tako je i književnost najvjernija slika zajednice, jezika i povijesnog trenutka. [Read more…]
Šesnaestogodišnja pakistanska djevojčica Malala Yousafzai jučer je u Strasbourgu dobila nagradu Saharov, koju dodjeljuje Europski parlament u području ljudskih prava. Zaslužila ju je zbog hrabrosti i zalaganja za pravo djece na obrazovanje, a nagradu joj je uručio predsjednik Europskoga parlamenta Martin Schulz.
Yousafzai je postala poznata širom svijeta zbog svoje ustrajne borbe za pravo pakistanskih djevojčica da idu u školu i obrazuju se jednako kao i dječaci. Talibani su je zbog toga napali 9. listopada prošle godine. Presreli su je na povratku iz škole, pucali u nju, ranivši je u glavu i vrat. Nakon toga danima je bila bez svijesti, a liječnici su se borili za njezin život.
Čudom je preživjela. Nakon oporavka u Pakistanu, liječenje je nastavila u britanskoj Kraljevskoj bolnici u Birminghamu. Unatoč prijetnjama talibana, koji su joj poručili da se ”neće izvući kad je idući put pronađu”, i dalje je nastavila svoju borbu za pravo na obrazovanje djevojčica.
Svoj govor pred Europskim parlamentom počela je podsjećanjem na riječi francuskog mislioca Voltairea: ”Ne slažem se s onim što kažete, ali ću do smrti braniti vaše pravo da govorite.” Nagradu je posvetila, kako je rekla, nepoznatim herojima u svijetu, onima koji se bore za temeljna ljudska prava.
Istaknula je kako se snaga zemlje ne mjeri vojskama, nego brojem obrazovanih i pismenih ljudi. ”57 milijuna djece ne ide u školu, a ne žele ni Iphone ni Playstation ni čokoladu, već samo knjigu i olovku”, rekla je Yousafzai, istaknuvši kako joj ova nagrada daje hrabrost da nastavi istim putem.
Martin Schulz je izjavio kako je Malala postala glasom i nadom milijuna djece, a posebno djevojčica. ”Tvoj san bio je da djevojčice mogu ići u školu poput dječaka, na nama je da ostvarimo taj san“ – rekao je Schulz.
U travnju prošle godine časopis Time Malalu Yousafzai uvrstio je među 100 nautjecajnijih osoba na svijetu. Bila je ove godine nominirana za Nobelovu nagradu na mir. Sad je dobila nagradu Saharov, koju su do sada dobili, među ostalim, bivši južnoafrički predsjednik i simbol borbe protiv aparthejda Nelson Mandela i dugogodišnja mianmarska disidentica San Aung Syu.
Nagrada je ustanovljena u sjećanje na ruskoga disidenta i nuklearnog fizičara Andreja Saharova. Jučer je dodijeljena 25. put. Dobivaju je oni koji se bore protiv netolerancije, represije ili kao u slučaju Malale Yousafzai, fanatizma. Saharov je 1975. dobio Nobelovu nagradu za mir za svoj angažman u obrani ljudskih prava te zbog upozoravanja na opasnost od uporabe nuklearnog oružja.
Malala Yousafzai je u dobi od 12 godina pisala blog za BBC. Opisivala je svoj život pod talibanima. Nakon intervencije pakistanske vojske koja je otjerala talibane iz područja gdje je ona živjela, o njezinom životu snimljen je dokumentarni film za New York Times. Objavila je i knjigu ”Ja sam Malala”.
Dobitnica je i nagrade Ana Politkovskaja, koja se dodjeljuje ženama – borkinjama za ljudska prava. Politkovskaja je ruska novinarka koja je pisala o kršenju ljudskih prava u Čečeniji. Ubijena je ispred svoga stana u Moskvi 2006. godine. Malala je rekla kako unatoč svim opasnostima koje joj prijete, nastavlja svoju borbu za pravo djevojčica na obrazovanje, poručivši talibanima da je njihove prijetnje nikada ”neće ušutkati”.
Bio sam nedavno u Vukovaru, ima tome petnaestak dana, na jednom od onih međunarodnih skupova o toleranciji, uvažavanju Drugoga i ostalim finim stvarima; učesnici bejahu novinari, pisci, teoretičari, NGO aktivisti i ostala progresivna inteligencija iz tzv. regije, ali i šire, pa čak i poneki bivši visoki državni zvaničnik ili recentna veleposlanička ekscelencija na službi u Zagrebu. Tokom živahne rasprave neko je u jednom trenutku krenuo da mrsi sa onim uobičajenim narativom ideologije multikulturalizma, znate već ono kako je nužno bezuslovno uvažavati tzv. Druge i njihove tradicije, običaje, vrednosti, stil života etc. Kao ako se tako ponašamo, bićemo spaseni, a sve naše prošle, sadašnje, a svakako i buduće nevolje potiču od toga da se ne pridržavamo tih osnova multikulturalističkog svetog pisma.
Bilo je nečega osobito perverznog u odjeku tih reči baš tu u Vukovaru, u gradu kojem je trajno onemogućeno da se oporavi od ratnih trauma dobrim delom upravo zato što je njegov današnji ustroj (koji probleme i traume ne prevazilazi, nego ih konzervira, pa i perpetuira) izgrađen na načelima radikalnog multikulturalizma: društveno tkivo grada je razdrobljeno, atomizovano na međusobno skoro izolovane ”zajednice” (kojima se pripada de facto prisilno, rođenjem, a ne izborom) pa svaka autistično gaji svoju ”tradiciju” (dakako, u dobroj meri ”izmišljenu”, retroaktivno konstituisanu na fantazmu apsolutizovane samobitnosti i posebnosti) ne dotičući se i ne preplićući se s onom drugom, nego supostojeći u prohladnoj međusobnoj netrpeljivoj ravnodušnosti, koliko god taj pojam nekome izgledao kao contradictio in adiecto (taj sigurno nije bio u Vukovaru).
Onda je na mene došao red da govorim, a kako sam improvizovao, više se i ne sećam tačno šta sam govorio, pamtim samo jednu rečenicu, koja je glasila ovako: ”I don’t respect anybody’s traditions (especially not mine), I only respect human rights”. Posle se o tome malo raspravljalo, nakon skupa jedna je gospođa tražila da joj tu rečenicu ponovim – zato sam je valjda i zapamtio – ne bi li je stavila u svoj izveštaj sa skupa, i tako… A potom sam otišao kući preko Iloka, čija me blaga, brežuljkasta fruškogorska krasota uvek razgali.
Razmišljao sam posle o toj rečenici. Human rights iliti ljudska prava, hm, ovako na papiru ili na ekranu to deluje kao malo drvena, birokratska konstrukcija, nešto što više priliči kakvom rutinerskom činovniku UN-a ili globtroterskom humanisti opšte prakse nego piscu i kolumnisti; zato je valjda izuzetno retko upotrebljavam, iako se bar dvadesetak godina bavim problematikom koja se sve u svemu vrti baš oko toga, oko tih, da prostite – ljudskih prava. Koja su, gle, i u ovom i u mnogim drugim delovima sveta često ugrožena upravo represivnim delovanjem ove ili one ”tradicije”, tj, njenih samoovlašćenih tumača i čuvara pa mi multikulturalističko uzdizanje tradicijskih partikulariteta kao neupitnih svetinja deluje u boljem slučaju kao naivno, a u gorem i verovatnijem kao – naprosto pokvareno. Zato je poslednje što mi pada na pamet to da ritualno poštujem bilo čije ”tradicije”, koje uglavnom nisu drugo nego kanonizovani skup folklornih praznoverica i bapskih budalaština, kulturalno legitimizovanih nekim etabliranim religijskim ili etnonacionalnim ”osnivačkim mitom”.
Nedavno je, po ko zna koji put, ”iz bezbednosnih razloga” zabranjena beogradska Parada ponosa LGBT populacije. Država je kukavički ustuknula pred pretnjama kriminalno-političkog podzemlja, a nasilnici iz ekstremno desničarskih grupacija pozivali su se, dakako, na to da ”pederska parada srama nije u skladu s pravoslavnom duhovnošću, porodičnim vrednostima i srpskom tradicijom”. Pa možda i nije (ne’š ti problema), ali je u skladu sa Ustavom i zakonom i međunarodnim standardima o ljudskim pravima, a TO je ono što država mora da štiti, a ne bilo čije ”tradicijske” tripove i halucinacije. U protivnom, država se samoukida, nastaje ”prirodno stanje”.
Nasilnici i fašisti, sasvim prirodno, okuražili su se svojom pobedom – baziranom ne na njihovoj snazi, nego na mlitavoj slabosti druge strane – pa su krenuli u detaljnije preuređenje srpskog društva. Najnovija bizarna vest glasi ovako: SNP Naši (jedna od glavnih profašističkih grupacija) zahteva od MUP-a da ”zabrani Zombi šetnju najavljenu za 19. oktobra u 17 sati”. Zombi šetnja?! Radi se o veselom, ironičnom maskenbalu kao pratećem sadržaju Festivala srpskog filma fantastike. Stvar, dakle, posve benigna na svaki način, ali hoćeš: kažu ”Naši” da to zombiranje po ulicama nije u skladu sa ”srpskom kulturom i verskom tradicijom” pa još i to da ”šetnja zombija gradom može da zaplaši decu”. U stvarnosti, upravo su ”Naši” i njima slični pravi zombiji, i to nimalo bezopasni, i njihova šetnja je ono što s razlogom ”plaši decu”, ali tako je to kad se stvari jednom naopako postave – posle je teško vratiti ih na noge.
Okej, lako ćemo za zombije (hoćemo li?), ali mnogo je pogubnije kada detinjasti respekt prema petrifikovanoj tradiciji dolazi ne zdesna nego sleva, to jest iz jedne specifične vrste ”postkolonijalne” multikulti levice, ponajčešće snobovske, narcisistički zagledane u svoje infantilne fraze. Na globalnom nivou, mnogi su recimo borci protiv islamskog fundamentalizma, a koji su i sami poreklom iz ”islamskog kulturnog kruga” (setimo se samo Salmana Rushdieja ili Ayaan Hirsi Ali), doživeli ne samo nasilje ili pretnje nasiljem od pristalica radikalnih mula nego i svakojake uvrede, omalovažavanje i plitkoumno ruganje zapadnih sekularnih levo-liberalnih multikulturalista. Zašto, zaboga? Pa recimo zato što svojim (razumnim i načelno opravdanim) zahtevanjem prava na to da za njih važe isti standardi kao i za zapadnjake (recimo u pogledu ženskih prava ili prava na neomeđenu slobodu umetničkog izražavanja bez osvrtanja na verske tabue) nekako iskazuju ”manjak respekta prema drugačijim, ne-zapadnim tradicijama”. Eto jedne od najiritantnijih aporija multikulturalizma: on je toliko pluralno tolerantan da je zapravo duboko (kultur)rasistički jer mu je manje-više prirodno, ili barem prihvatljivo, da nemaju svi ljudi ista bazična prava, tj. da ono što može i sme neka Jennifer, Helga ili barem Štefica, ne može i ne sme neka Fatima ili Malala, a da pobuniti se protiv tog stanja stvari, znači ići na ruku zlim imperijalistima koji kreiraju onaj užasni Novi svetski poredak…
Zato mi je jako žao što Nobela za mir nije dobila Malala Yousafzai, sada šesnaestogodišnjakinja iz Pakistana, koju su talibani teško povredili u pokušaju ubistva. Šta im je bila kriva jedna devojčica pa da im bude ”legitimna meta”?! Oh, pa bila je i te kako, iz njihovog ugla: ne samo da se uporno školovala nego je i uporno agitovala za pravo svih pakistanskih i avganistanskih žena da se školuju. Davala je, je li, ”loš primer” svesne, dosledne i impresivno hrabre neposlušnosti izvesnoj ”tradiciji”. Na ovom mestu uvek se javi neki pametnjaković da objasni kako tako radikalno represivan odnos prema pravima žena nipošto nije ”mainstream u islamskom svetu”,što je dakako tačno, ali nije u tome bit stvari. Uzgred: a šta bi bilo da jeste mainstream – da li bi onda bilo u redu? Sasvim je svejedno radi li se tu o pravovernom islamu, ili tek o nekim plemenskim tradicijama Paštuna, ili samo o grupi brdskih fanatika koja ima sopstveno tumačenje verskih i plemenskih tradicija, koje bi bilo tek urnebesno smešno da nije tako izvrsno naoružano.
Bit je u tome da su svi i svačiji ”tradicijski” narativi koji dođu u ozbiljnu koliziju s pravom bilo kojeg čoveka da upravlja sopstvenim životom i nezavisno pravi svoje životne izbore neprijatelji ljudske slobode, a ne nešto autentično što treba licemerno ”respektovati” (mada ih na sebe nikada ne bismo primenili). Tu ne može biti popuštanja u ime onog malograđanskog kvazitolerantnog nagvaždanja s rasističkom potkom: ”ah, ne bi se šteli mešati, ne kužimo mi to, to je ipak neka sasvim druga kultura”. Koja druga kultura?!
Kad god čujem reči kao ”domovina” ili ”otadžbina” s patosom izgovarane, znam da neko pokušava da me opljačka. Ali kad čujem reč ”tradicija”, onda je još mnogo gore: tu je već na delu pokušaj ubistva.
Pakistanska djevojčica Malala Yousafzai (16) dobitnica je ovogodišnje nagrade Saharov, koju svake godine dodjeljuje Europski parlament borcima za ljudska prava i slobodu izražavanja, priopćeno je jučer u Europskom parlamentu.
”Dodjelom nagrade Saharov Malali Yousafzai, Europski parlament priznaje nevjerojatnu snagu te djevojčice. Malala se hrabro bori za prava sve djece na obrazovanje. Prava djevojčica su uvelike zapostavljena. Malala se hrabro oporavila od napada talibana i sada se elokventno bori za temeljne i pravedne stvari. Ne smijemo zaboraviti da se Malali još uvijek prijeti u Pakistanu”, rekao je predsjednik Europskog parlamenta Martin Schulz.
Malala Yousafzai je zadivila svijet svojom borbom za pravo žena na obrazovanje i slobodu u dijelu Pakistanu gdje su talibani zabranili djevojčicama da idu u školu. Ona je svoju bitku započela u dobi od 11 godina kada je počela pisati blog pod pseudonimom. Talibani su je pokušali ubiti u listopadu prošle godine a postala je simbol borbe za ženska prava i pravo na pristup obrazovanju.
Podsjetimo, grupa naoružanih muškaraca zaustavila je prošlog listopada školski autobus u kojem je bila Malala, teško je ranivši, a jednu su djevojčicu ubili. Nakon toga prebačena je u Veliku Britaniju na liječenje i operaciju u bolnici Queen Elizabeth u Birminghamu, u kojoj joj je spašen život. Bolnicu je napustila u siječnju i od ožujka sudjeluje na nastavi u srednjoj školi za djevojke Edgbaston u Birminghamu.
Izabrana je između troje finalista: Aleš Bialacki, Eduard Lobau i Mikola Statkevič, kao predstavnici svih bjeloruskih političkih zatvorenika te Edward Snowden, američki kompjuterski stručnjak i bivši zaposlenik CIA-e i NSA-e, koji je otkrio da američke tajne službe masovno nadziru elektronske komunikacije. Američka vlada ga je optužila za špijunažu, krađu i nelegalno korištenje vladine imovine.
Nagrada Saharov, nazvana po ruskom znanstveniku i disidentu Andreju Saharovu, dodijeljuje se od 1988. godine., iznosi čekom od 50.000 eura a biti će uručena na svečanosti 20. studenoga u Europskom parlamentu u Strasbourgu.
HINA
