Turski redatelj Nuri Bilge Ceylan snimio je prije pet, šest godina film Tri majmuna, o siromašnoj tročlanoj turskoj obitelji: domaćici i restoranskoj radnici Hacer, njenom mužu Eyupu i sinu adolescentu Ismailu. Eyup radi kao vozač utjecajnog i perspektivnog istanbulskog političara, koji slučajno sudjeluje u prometnoj nesreći s, kako se to kaže, smrtnim posljedicama.

Svjestan da bi mu suđenje, bez obzira na okolnosti događaja u kojem je ubio nekoga, uništilo karijeru, on, taj političar, sklapa deal sa vozačem: Eyup policiji govori da je vozio službeni automobil, dobiva devet mjeseci zatvora i novčanu naknadu za uslugu šefu. ”Hoće li problemi nestati, ako se troje ljudi, kao tri majmuna, prave da ih ne vide, ne čuju i o njima ne govore?”, pita se Ceylan u ovoj obiteljskoj drami i pokazuje da, naravno, neće.

Prije tri godine i kusur dana, Radimir Čačić, tada predsjednik Hrvatske narodne stranke, sudjelovao je u prometnoj nesreći u Mađarskoj, nakon koje su od ozljeda preminuli jedna osamdesetogodišnjakinja i njen šezdesetogodišnji zet. Do prije neki dan, do sjednice Predsjedništva HNS-a, Radimir Čačić rijetko je pomišljao kako nesreća, bez obzira na okolnosti u kojima se dogodila, može utjecati na njegovu političku karijeru o kojoj odlučuje sam, a kamoli je uništiti.

Predsjedništvo Hrvatske narodne stranke nije Čačića isključilo zbog onoga što je bilo jednog maglovitog dana u Mađarskoj, već zbog onoga što bi moglo biti jednog dana u Hrvatskoj, nakon što bivši stranački predsjednik, a vladin potpredsjednik, izađe iz rekreativno-popravnog centra pored Pule, sa sve štapovima za golf, četkicom za zube, pjenom za brijanje u rukama i spremnošću da se, opet, stodvadesetosmi puta, zamijeni sa Vesnom Pusić na poziciji lidera liberalnih demokrata

Kao što, ako ćemo pravo, i nije: u Hrvatskoj njemu nije trebao nikakav Eyup da prihvati tuđu krivnju, pa za nešto novca odleži skoro godinu dana u zatvoru. Radimir Čačić je, prije nego je dokazano da je kriv – ali i da je nevin, jer kao što nitko nije kriv dok se ne dokaže suprotno, tako nitko nije nevin sve dok sumnju u krivnju ne obesmisle relevantni dokazi! – postao prvi potpredsjednik Vlade Republike Hrvatske!

Predsjedništvo HNS-a donijelo je, zapravo, jedinu moguću odluku, samo u krivo vrijeme i iz ništa manje krivih razloga. Radimir Čačić je, da ponovimo, sudjelovao u nesreći u kojoj je dvoje ljudi izgubilo živote i tu svetu činjenicu ne može promijeniti ništa, pa ni to što je bio trijezan ili što mađarski automobil nije imao propisna svjetla.

I onaj Eyupov šef je, prema sličnim kriterijima, bio jednako nevin. Tko god kaže kako se Čačiću desilo ono što se može dogoditi svakome, neka u Škodi u koju udara Chrysler registriran na HNS zamisli vlastitu mater ili muža.

Naravno, nekada najuspješnijeg Račanovog i najiritantnijeg Milanovićevog ministra, nije trebalo osuditi kako se sudi onima što pijani provjeravaju mogu li u naseljenom mjestu voziti brzinom svjetlosti i osjećaju kroničnu bol u međunožju zbog posljedica, ali ako dvoje mrtvih Mađara nije, krajnje uvjetno i sasvim odvratno rečeno, barem malo problematično za obnašanje jedne od najznačajnijih funkcija u izvršnoj vlasti, e onda ništa. Veliko – ništa.

Predsjedništvo Hrvatske narodne stranke, međutim, nije Čačića isključilo zbog onoga što je bilo jednog maglovitog dana u Mađarskoj, već zbog onoga što bi moglo biti jednog dana u Hrvatskoj, nakon što bivši stranački predsjednik, a vladin potpredsjednik, izađe iz rekreativno-popravnog centra pored Pule, sa sve štapovima za golf, četkicom za zube, pjenom za brijanje u rukama i spremnošću da se, opet, stodvadesetosmi puta, zamijeni sa Vesnom Pusić na poziciji lidera liberalnih demokrata.

Istina, ništa tu HNS nije drugačiji od ostalih hrvatskih stranaka u kojima principijelnost traje do prvog interesa, a odanost do prvog kadrovskog preslagivanja. Imala bi o tome – kako su stranačke kolege, kada im se ukaže zgodna prilika, daleko brutalnije od političkih protivnika – svašta za reći Jadranka Kosor, a imat će i Zoran Milanović, ako ne u bliskoj, svakako ne u onoj budućnosti koja bi se mogla nazvati jako dalekom

Naricati nad time što se Ratko Čačić, eto, nije mogao braniti pred strašnim sudom stranačkih kolega i kolegica, jednako je glupo kao u odluci Predsjedništva HNS-a vidjeti manifestaciju nekakve odgovornosti prema već nečemu. Moralno i normalno se, naime, u priči dugoj tri godine, još uvijek nije dogodilo.

A upravo tako, moralno i odgovorno, nije se ponašao prvo Čačić, kada, i to odmah poslije nesreće, nije podnio ostavku na sve stranačke funkcije, odustao od kandidature na izborima i mogućeg mjesta ministra; ušutio se javno – zadovoljavajući se utjecajem unutar stranke.

Jednako je, međutim, postupalo i Predsjedništvo HNS-a: umjesto da predsjednika, kada već neće otići sam, dovede pred izbor između dobrovoljnog povlačenja i nametnutog marginaliziranja, odabrano je strateško čekanje pogodnog trenutka za manifestiranje hrabrosti bez neželjenih posljedica.

Istina, ništa tu HNS nije drugačiji od ostalih hrvatskih stranaka u kojima principijelnost traje do prvog interesa, a odanost do prvog kadrovskog preslagivanja. Imala bi o tome – kako su stranačke kolege, kada im se ukaže zgodna prilika, daleko brutalnije od političkih protivnika – svašta za reći Jadranka Kosor, a imat će i Zoran Milanović, ako ne u bliskoj, svakako ne u onoj budućnosti koja bi se mogla nazvati jako dalekom.

I Radimir Čačić i HNS su se duge tri godine ponašali kao ono troje nesretnika iz nagrađivanog Ceylanovog filma. Na taj način on je, zapravo, svoje izbacivanje činio opravdanim, ali uzalud: kažnjen je, na kraju, iz onih razloga što sa suštinom problema imaju veze koliko i Vesna Pusić sa Željkom Markić. Dakle, niti malo.

(Prenosimo s partnertskog portala forum.tm a od idućeg tjedan kolega Imamović piše svježe kolumne za naš portal).