Prvi proljetni vikend provodio sam u Gdanjsku, na velikom pjesničkom festivalu – tamo gdje je Dorta Jagić prije nekoliko godina osvojila najvažniju pjesničku nagradu kojim je od tko zna kojeg vremena čašćen neki hrvatski pjesnik – sudjelovao sam na tribini o slobodi i izbjeglištvu, koja se održavala u veličanstvenom Centru europske solidarnosti, sagrađenom prije nekoliko godina u spomen na onu poljsku Solidarnošć iz Gdanjska 1980, i sve u svemu sjajno sam se provodio, sve dok me neki vrag nije natjerao da u hrvatski pretraživač na svom iPhoneu upišem pojam – Gdanjsk, i pročitam natuknicu na hrvatskoj Wikipediji. [Read more…]
Adio pameti
Već je to postala redovna rubrika u hrvatskim novinama, pa gotovo i nema dana da se ne pojavi priča o nekom mladom diplomantu s rektorovom nagradom koji polako pakuje stvari i odlazi negdje u bijeli svijet. Nekad se za takve običavalo kazati kako odlaze “trbuhom za kruhom”, ali danas bi prikladnije bilo reći kako idu “pameću po sreću”.
Priča o mladom Solinjaninu Krešimiru Ninčeviću, čitali ste je jučer u ovim novinama, samo je posljednja u nizu.
Diplomski rad na splitskom Fakultetu građevinarstva, arhitekture i geodezije, za koji je dobio nagradu Hrvatskog saveza građevinskih inženjera, Krešimir je pisao u Njemačkoj, u okviru programa razmjene studenata na IWB institutu u Stuttgartu, gdje je otvorio vrata za doktorski studij i bolji život.
Iz rodnog kraja, kako i sam duhovito kaže, u tuđini su mu nedostajale samo one dvi-tri ure dangubljenja na zidiću pred mjesnim dućanom, jednom od onih na kakvima njegova generacija troši svoje živote. Svakako, dangubljenje na zidiću jedan je od dobrih načina da se potroši život, ali ostvarenje u poslu, krov nad glavom, obitelj i djeca ponekad je čak i bolji
Iz rodnog kraja, kako i sam duhovito kaže, u tuđini su mu nedostajale samo one dvi-tri ure dangubljenja na zidiću pred mjesnim dućanom, jednom od onih na kakvima njegova generacija troši svoje živote. Svakako, dangubljenje na zidiću jedan je od dobrih načina da se potroši život, ali ostvarenje u poslu, krov nad glavom, obitelj i djeca ponekad je čak i bolji.
Kako bilo, teško da ćemo ponovo čuti za Krešimira. Mladi će doktorant spakovati stvari i pameću po sreću zapaliti put Njemačke, poput osamnaest tisuća Hrvata koliko ih je u prvih deset mjeseci ove godine, prema podacima koje je objavila njemačka Savezna agencija za rad, dobilo radne dozvole i završilo među gastarbajterima.
Istog dana kad je objavljena Krešimirova priča, novine su tako donijele i vijest iz Frankfurta, sa skupa “Bilateralna suradnja i gospodarski razvoj Hessena i Hrvatske”, gdje je procijenjeno da je ta brojka u stvari mnogo veća, i da je ove godine u Njemačku otišlo čak trideset hiljada mladih Hrvata.
Ponavljam, trideset hiljada. Samo ove godine. Samo u Njemačku.
To je bila loša vijest, a sada ide dobra: na hrvatskim biroima za zapošljavanje, naime, jednako je toliko manje nezaposlenih.
Volio bih da je to moj aforizam, ali nije: to je službena matematika hrvatske Vlade. Genijalan koncept demonstriran je prije mjesec dana, kad je – sjetit ćete se – cijela Hrvatska brujala o malom istarskom selu Lanišću, bogatoj i uspješnoj općini sa samog vrha ljestvice najrazvijenijih, barem prema službenom Indeksu razvijenosti hrvatskih općina i gradova.
Istog dana kad je objavljena Krešimirova priča, novine su tako donijele i vijest iz Frankfurta, sa skupa “Bilateralna suradnja i gospodarski razvoj Hessena i Hrvatske”, gdje je procijenjeno (…) da je ove godine u Njemačku otišlo čak trideset hiljada mladih Hrvata (…) To je bila loša vijest, a sada ide dobra: na hrvatskim biroima za zapošljavanje, naime, jednako je toliko manje nezaposlenih
Malo je, istina, zbunjivala činjenica da u Lanišću nema ni kanalizacije, ni dućana, niti ičega, pa čak ni signala za mobitel. Stvar je, međutim, u tome da nema ni – nezaposlenih.
Svi koji su mogli raditi otišli su iz tog sela u Pulu ili Rijeku, a kako osebujni indeks razvijenosti ne broji zaposlene, već nezaposlene, tako je Lanišće, selo bez ijednog nezaposlenog, postalo metaforom hrvatskog sna – hrvatska priča o uspjehu.
Lanišće je, shvatili ste, gospodarski model Milanovićeve vlade – što više mladih ode iz Hrvatske, to bolje za Hrvatsku.
Prije nego pak posumnjate u takvu matematiku i podsjetite na predizborna obećanja SDP-a, provjerite i sami – kao što sam provjerio i ja – pa prelistajte ponovo one požutjele brošure, novinske oglase i predizborne letke Kukuriku koalicije iz 2011. godine, sa gromoglasno najavljenim Planom 21: niste u to vrijeme na to obraćali pažnju, ali u poglavlju “Gospodarska reforma”, u kojemu se na barem dvadesetak mjesta spominju “mjere za aktivno poticanje zapošljavanja”, nigdje se, jebiga, ne spominju “mjere za aktivno poticanje zapošljavanja u Hrvatskoj”.
A da je hrvatska Vlada sve otada aktivno poticala zapošljavanje mladih, pokazuju i brojke njemačke Savezne agencije za rad.
Sad ste, eto, shvatili, ali kasno.
I kad ide u tuđinu, on zapravo ide tamo gdje ima “svoga” – najzad, od njega je i dobio garantno pismo. I tako sve dok na kraju iz zemlje ne ode i posljednji magistar i doktorant, dok nas dakle ne napusti cjelokupna mladost i pamet…
Najbolji među nama – oni mladi i pametni – ili su već pobjegli glavom bez obzira, ili polako pakuju stvari. Siroti Aleksa Šantić drugačije bi danas pisao stihove svoje glasovite pjesme “Ostajte ovdje”, znate ih, ‘‘jer sunce tuđeg neba neće vas grijat ko što ovo grije, grki su tamo zalogaji hljeba, gdje svoga nema i gdje brata nije“. Braća su, naime, već odavno tamo, u tuđini, i Hrvat danas “svoga nema” još jedino u Hrvatskoj. I kad ide u tuđinu, on zapravo ide tamo gdje ima “svoga” – najzad, od njega je i dobio garantno pismo.
I tako sve dok na kraju iz zemlje ne ode i posljednji magistar i doktorant, dok nas dakle ne napusti cjelokupna mladost i pamet, a stara i glupa Milanovićeva Hrvatska konačno postane i službeno najrazvijenija država na svijetu, prva bez ijednog jedinog nezaposlenog.
Hoćemo li pak mi što smo “ostali ovdje” biti glupi zato što smo ostali, ili ćemo ostati zato što smo glupi, nikad nećemo saznati. Ne zato što će za indeks naše pameti to biti preteško pitanje, već zato što se to nećemo ni pitati. Bit će nam dobro ovdje, nećemo možda imati kanalizaciju, signal za mobitel i dućan, ali ćemo još uvijek imati zidić pred dućanom.
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).
Preusmjeravanje
Kako se poštedjeti bezvrijednih intervencija, misliti pametnije i živjeti bolje? Ne postoji (iako bi bilo lijepo povjerovati u suprotno) čarobna tableta od koje ćete biti sretniji, postati boljim roditeljem, riješiti problematično ponašanje svog tinejdžera, smanjiti rasne predrasude i premostiti ponor obrazovnih postignuća. No zato postoji znanstveni pristup nazvan osmišljavanje priča, koji sve to može postići. Djeluje po principu preusmjeravanja priča koje govorimo (o) sebi i svijetu koji nas okružuje, s uputama koje vode do trajne promjene.
Mnogi postojeći pristupi, od industrije za samopomoć, do programa koji govore o štetnosti uzimanja alkohola i droga, uopće ne djeluju. Većina ih nije primjereno testirana, a neki će čak i ozbiljno naškoditi. U svojoj knjizi svjetski poznati psiholog Timothy Wilson pokazuje kako djeluje osmišljavanje priča i kako se njime koristiti u svakodnevnom životu, a da odbacite pritom pritisak da se promijenite.
“Preusmjeravanje” demonstrira moć koju male promjene mogu imati na percepciju sebe i svijeta oko nas.
Naslov: Preusmjeravanje
Autor: Thimoty Wilson
Prijevod: Snježana Ercegovac
Publicistika
Godina izdanja: 2014.
Broj stranica: 268
Uvez: meki
ISBN 9789533166131
Izdavač: Algoritam
(Više novih knjiga na Moderna vremena info)
Ratko Čačić i tri majmuna
Turski redatelj Nuri Bilge Ceylan snimio je prije pet, šest godina film Tri majmuna, o siromašnoj tročlanoj turskoj obitelji: domaćici i restoranskoj radnici Hacer, njenom mužu Eyupu i sinu adolescentu Ismailu. Eyup radi kao vozač utjecajnog i perspektivnog istanbulskog političara, koji slučajno sudjeluje u prometnoj nesreći s, kako se to kaže, smrtnim posljedicama.
Svjestan da bi mu suđenje, bez obzira na okolnosti događaja u kojem je ubio nekoga, uništilo karijeru, on, taj političar, sklapa deal sa vozačem: Eyup policiji govori da je vozio službeni automobil, dobiva devet mjeseci zatvora i novčanu naknadu za uslugu šefu. ”Hoće li problemi nestati, ako se troje ljudi, kao tri majmuna, prave da ih ne vide, ne čuju i o njima ne govore?”, pita se Ceylan u ovoj obiteljskoj drami i pokazuje da, naravno, neće.
Prije tri godine i kusur dana, Radimir Čačić, tada predsjednik Hrvatske narodne stranke, sudjelovao je u prometnoj nesreći u Mađarskoj, nakon koje su od ozljeda preminuli jedna osamdesetogodišnjakinja i njen šezdesetogodišnji zet. Do prije neki dan, do sjednice Predsjedništva HNS-a, Radimir Čačić rijetko je pomišljao kako nesreća, bez obzira na okolnosti u kojima se dogodila, može utjecati na njegovu političku karijeru o kojoj odlučuje sam, a kamoli je uništiti.
Predsjedništvo Hrvatske narodne stranke nije Čačića isključilo zbog onoga što je bilo jednog maglovitog dana u Mađarskoj, već zbog onoga što bi moglo biti jednog dana u Hrvatskoj, nakon što bivši stranački predsjednik, a vladin potpredsjednik, izađe iz rekreativno-popravnog centra pored Pule, sa sve štapovima za golf, četkicom za zube, pjenom za brijanje u rukama i spremnošću da se, opet, stodvadesetosmi puta, zamijeni sa Vesnom Pusić na poziciji lidera liberalnih demokrata
Kao što, ako ćemo pravo, i nije: u Hrvatskoj njemu nije trebao nikakav Eyup da prihvati tuđu krivnju, pa za nešto novca odleži skoro godinu dana u zatvoru. Radimir Čačić je, prije nego je dokazano da je kriv – ali i da je nevin, jer kao što nitko nije kriv dok se ne dokaže suprotno, tako nitko nije nevin sve dok sumnju u krivnju ne obesmisle relevantni dokazi! – postao prvi potpredsjednik Vlade Republike Hrvatske!
Predsjedništvo HNS-a donijelo je, zapravo, jedinu moguću odluku, samo u krivo vrijeme i iz ništa manje krivih razloga. Radimir Čačić je, da ponovimo, sudjelovao u nesreći u kojoj je dvoje ljudi izgubilo živote i tu svetu činjenicu ne može promijeniti ništa, pa ni to što je bio trijezan ili što mađarski automobil nije imao propisna svjetla.
I onaj Eyupov šef je, prema sličnim kriterijima, bio jednako nevin. Tko god kaže kako se Čačiću desilo ono što se može dogoditi svakome, neka u Škodi u koju udara Chrysler registriran na HNS zamisli vlastitu mater ili muža.
Naravno, nekada najuspješnijeg Račanovog i najiritantnijeg Milanovićevog ministra, nije trebalo osuditi kako se sudi onima što pijani provjeravaju mogu li u naseljenom mjestu voziti brzinom svjetlosti i osjećaju kroničnu bol u međunožju zbog posljedica, ali ako dvoje mrtvih Mađara nije, krajnje uvjetno i sasvim odvratno rečeno, barem malo problematično za obnašanje jedne od najznačajnijih funkcija u izvršnoj vlasti, e onda ništa. Veliko – ništa.
Predsjedništvo Hrvatske narodne stranke, međutim, nije Čačića isključilo zbog onoga što je bilo jednog maglovitog dana u Mađarskoj, već zbog onoga što bi moglo biti jednog dana u Hrvatskoj, nakon što bivši stranački predsjednik, a vladin potpredsjednik, izađe iz rekreativno-popravnog centra pored Pule, sa sve štapovima za golf, četkicom za zube, pjenom za brijanje u rukama i spremnošću da se, opet, stodvadesetosmi puta, zamijeni sa Vesnom Pusić na poziciji lidera liberalnih demokrata.
Istina, ništa tu HNS nije drugačiji od ostalih hrvatskih stranaka u kojima principijelnost traje do prvog interesa, a odanost do prvog kadrovskog preslagivanja. Imala bi o tome – kako su stranačke kolege, kada im se ukaže zgodna prilika, daleko brutalnije od političkih protivnika – svašta za reći Jadranka Kosor, a imat će i Zoran Milanović, ako ne u bliskoj, svakako ne u onoj budućnosti koja bi se mogla nazvati jako dalekom
Naricati nad time što se Ratko Čačić, eto, nije mogao braniti pred strašnim sudom stranačkih kolega i kolegica, jednako je glupo kao u odluci Predsjedništva HNS-a vidjeti manifestaciju nekakve odgovornosti prema već nečemu. Moralno i normalno se, naime, u priči dugoj tri godine, još uvijek nije dogodilo.
A upravo tako, moralno i odgovorno, nije se ponašao prvo Čačić, kada, i to odmah poslije nesreće, nije podnio ostavku na sve stranačke funkcije, odustao od kandidature na izborima i mogućeg mjesta ministra; ušutio se javno – zadovoljavajući se utjecajem unutar stranke.
Jednako je, međutim, postupalo i Predsjedništvo HNS-a: umjesto da predsjednika, kada već neće otići sam, dovede pred izbor između dobrovoljnog povlačenja i nametnutog marginaliziranja, odabrano je strateško čekanje pogodnog trenutka za manifestiranje hrabrosti bez neželjenih posljedica.
Istina, ništa tu HNS nije drugačiji od ostalih hrvatskih stranaka u kojima principijelnost traje do prvog interesa, a odanost do prvog kadrovskog preslagivanja. Imala bi o tome – kako su stranačke kolege, kada im se ukaže zgodna prilika, daleko brutalnije od političkih protivnika – svašta za reći Jadranka Kosor, a imat će i Zoran Milanović, ako ne u bliskoj, svakako ne u onoj budućnosti koja bi se mogla nazvati jako dalekom.
I Radimir Čačić i HNS su se duge tri godine ponašali kao ono troje nesretnika iz nagrađivanog Ceylanovog filma. Na taj način on je, zapravo, svoje izbacivanje činio opravdanim, ali uzalud: kažnjen je, na kraju, iz onih razloga što sa suštinom problema imaju veze koliko i Vesna Pusić sa Željkom Markić. Dakle, niti malo.
(Prenosimo s partnertskog portala forum.tm a od idućeg tjedan kolega Imamović piše svježe kolumne za naš portal).