Papi Ivanu Pavlu II. koji je, zajedno s papom Ivanom XXIII., prošle nedjelje na Trgu svetoga Petra u Vatikanu proglašen svetim od strane pape Franje a u nazočnosti umirovljenoga pape Benedikta XVI. te oko tisuću biskupa iz cijeloga svijeta, u srijedu je odana posebna počast u Sarajevu, gdje je otkriven spomenik koji bi trebao zauvijek podsjećati na njegova djela i zauzimanje za mir u Bosni i Hercegovini.

 

Ovu kolumnu pišem ne toliko misleći na Papu kojem sam posvetio ozbiljan dio svoje novinarske karijere (u što ubrajam i veliku monografiju koju sam napravio 2003. u izdanju Profila – ”Hrvatska, stoto Papino putovanje”, vjerojatno ponajbolji ili najkompletniji novinarski angažman u mom životu), koliko na građanke i građane Bosne i Hercegovine i na njihovu zemlju, koju nazivam i domovinom, jer sam ju zavolio. Jer sam u Sarajevo dolazio za rata, a onda u njemu živio tri godine, od jeseni 1996. do jeseni 1999., jer su se u BiH rodile moje dvije bake, Roza (rođena u Mrkonjić gradu, ali iz Majdana) i Anči (rođena u Sarajevu), jer je u nju kao dijete došao živjeti moj djed Jakov; u toj zemlji je, konačno, nastala obitelj (u Prnjavoru) iz koje potječem.

 

Ja Bosnu i Hercegovinu volim (naročito volim i doma se osjećam u Sarajevu), ponekad tu zemlju volim i više nego Hrvatsku ili čak Argentinu, smatram joj se prijateljem, istinskim prijateljem, štoviše, umišljam si da sam joj i odvjetnikom bio i ostao. Ali ne bi ta moja ljubav mogla završiti u knjizi dokumenata, mada je već u jednoj knjizi i završila, ako se ta knjiga zna čitati.

Bosnu i Hercegovinu volim (naročito volim i doma se osjećam u Sarajevu), ponekad tu zemlju volim i više nego Hrvatsku ili čak Argentinu, smatram joj se prijateljem, istinskim prijateljem, štoviše, umišljam si da sam joj i odvjetnikom bio i ostao. Ali ne bi ta moja ljubav mogla završiti u knjizi dokumenata, mada je već u jednoj knjizi i završila, ako se ta knjiga zna čitati

 

Stvorena je knjiga dokumenata ”Papa Ivan Pavao II. istinski prijatelj Bosne – Javni istupi Svetog Oca i dužnosnika Svete Stolice za uspostavu mira i očuvanju Bosne i Hercegovine (1991-1996)”, koju je priredio fra Velimir Blažević, a izdalo Svjetlo riječi, Sarajevo, 1997. U njoj će se naći svi Papini apeli.

 

”Mnogobrojni su tada doživjeli da Papa razumije njihovu patnju”, kazao je kardinal Vinko Puljić pred spomenikom u srijedu, podsjećajući na čak 263 intervencije kojima se Ivan Pavao II. zauzimao za mir u BiH, kao i na činjenicu da je uvijek pozivao na snošljivost i isticao osloboditeljsku snagu opraštanja. Ja o tome žalim svjedočiti jer sam imao privilegij da neke stvari gledam novinarskim očima za druge.

 

Bio sam, naravno, u Sarajevu 12. i 13. travnja 1997. godine (rekoh, tada sam u Sarajevu i živio) i u Banjoj Luci 22. lipnja 2003. (ciljano sam tamo došao), na beatifikaciji Ivana Merza. Ne bih si mogao oprostiti da nisam bio na stadionu Koševo i gledao pred sobom sliku koja će se ove 2014. pretvoriti u spomenik. Toliko sam intenzivno sve to proživljavao da će kolegice i kolege iz Hrvatskog novinarskog društva odlučiti nagraditi te moje tekstove priznanjem Marija Jurić Zagorka u kategoriji vijest-izvještaj, koje sam po drugi puta dobio. Čak se jedna moja kolumna, jer sam tada pisao i za taj list, naći istaknuta na drugoj stranici Oslobođenja (”Bujrum, Papa”).

 

Spomenik, visok gotovo tri metra, koji predstavlja svetog Ivana Pavla II. u meditativnoj molitvi, oslonjenog na papinski štap i blago pognute glave okrenute ljudima, djelo je akademskog kipara Hrvoja Urumovića i izrađen je na zagrebačkoj Likovnoj akademiji, u čijoj je ljevaonici izliven od siluminija, posebne legure otporne na atmosferske promjene. ”Nadam se da će ovaj spomenik u srcima svih Sarajlija i svih posjetitelja buditi samo lijepa sjećanja i uspomene na posjet ovog velikog čovjeka”, kazao je Urumović tijekom svečanosti u Sarajevu.

”Mnogobrojni su tada doživjeli da Papa razumije njihovu patnju”, kazao je kardinal Vinko Puljić pred spomenikom u srijedu, podsjećajući na čak 263 intervencije kojima se Ivan Pavao II. zauzimao za mir u BiH, kao i na činjenicu da je uvijek pozivao na snošljivost i isticao osloboditeljsku snagu opraštanja. Ja o tome želim svjedočiti, jer sam imao privilegij da neke stvari gledam novinarskim očima za druge

 

Spomenik je smješten na novoizgrađeni postament desno od ulaza u sarajevsku prvostolnicu, katedralu Presvetog Srca Isusova, a u nazočnosti velikog broja vjernika i uzvanika (bio je tu i zagrebački gradonačelnik Milan Bandić), uključujući najviše bosanskohercegovačke dužnosnike te visokog predstavnika međunarodne zajednice u BiH Valentina Inzka, svečano ga je otkrio i blagoslovio vrhbosanski nadbiskup Vinko Puljić.

 

”Radosni smo jer želimo ponovo doživjeti blizinu svetog Ivana Pavla II.”, kazao je u propovijedi na misi prije ceremonije kardinal Puljić govoreći o njegovim dolascima u BiH, a posebice o onome u Sarajevo 1997. godine.

 

”Poručio nam je: srušite zidove nerazumijevanja”, podsjetio je Puljić istaknuvši uz to i potrebu za poštivanjem, dijalogom i dogovorom, što su bile temeljne Papine poruke iz Sarajeva 1997. Sarajevo je, podsjetio je kardinal Puljić, Ivan Pavao II. doživio kao grad koji može biti simbol suživota, tolerancije i gradnje zajedničke budućnosti, a danas je pred svima izazov da se te riječi ne zaborave.

 

”Mi možemo i trebamo izgrađivati ovu zemlju baš kroz poštivanje, dijalog i dogovor”, kazao je vrhbosanski nadbiskup zazivajući svetog Ivana Pavla II. da u tome pomogne.

 

”Građani BiH pamte Ivana Pavla II. samo po dobru”, kazao je tijekom svečanosti predsjedatelj Predsjedništva BiH Bakir Izetbegović dodajući da su Papine riječi po dolasku u Sarajevo 1997. godine djelovale kao melem na svježe ratne rane. ”Ostavio je snažan trag i poruku koja je stalno motivirajuća”, rekao je Izetbegović i istaknuo da je na temelju Papinih poruka jedino moguće graditi demokratsko društvo jednakih prava za sve.

”Građani BiH pamte Ivana Pavla II. samo po dobru”, kazao je tijekom svečanosti predsjedatelj Predsjedništva BiH Bakir Izetbegović dodajući da su Papine riječi po dolasku u Sarajevo 1997. godine djelovale kao melem na svježe ratne rane. ”Ostavio je snažan trag i poruku koja je stalno motivirajuća”, rekao je Izetbegović i istaknuo da je na temelju Papinih poruka jedino moguće graditi demokratsko društvo jednakih prava za sve

 

Za predsjedatelja Vijeća ministara BiH Vjekoslava Bevandu nedvojbeno je da ta zemlja nije imala boljeg prijatelja od Ivana Pavla II. i Svete Stolice, pa on bez dvojbe zaslužuje počast kakva mu je odana u Sarajevu. Predsjednik Hrvatskog kulturnog društva ”Napredak” Franjo Topić nazvao je pontifikat Ivana Pavla II. grandioznim podsjetivši posebice kako je Vatikan priznao BiH kao neovisnu državu samo sedam dana nakon provedbe referenduma 1992. godine. ”S ovim spomenikom Papa će vidljivo i simbolički nastaviti biti s nama”, kazao je Topić dodajući kako se nada da će Papine poruke ekumenizma i praštanja sve više živjeti u BiH.

 

Urumovićevim radom ”Papa je predstavljen kao čovjek koji hrabro stoji na fronti vremena tamo gdje se događa život i on svjesno ide k ljudima koji u životu sudjeluju sa svim nedaćama i patnjama. On budi nadu i ohrabruje ih odbacujući sva jeftina rješenja pozivajući da se hrabro izdrži vlastiti život i tegobe vremena, a u tome se oslanja jedino na križ – Papa je čovjek vjere”, stoji, među ostalim, u obrazloženju žirija koji je odabrao Urumovićevo rješenje.

 

Želim, to mi je namjera, svjedočiti o prigodi kada sam iz prve ruke i vrlo rano vidio da to što je pripisano Urumoviću, odnosno to što je rečeno u vezi njegova spomenika, nije pretjerivanje. Tijekom prve zime u Sarajevu pod opsadom Karadžićevih i Mladićevih snaga na stotine sam načina, pa i udomljujući izbjeglice u vlastitom stanu, pokušavao pomoći unesrećenima, pa sam tako bio maksimalno fokusiran i nije mi promakao, na primjer, ni jedan izlazak Vinka Puljića iz njegova grada.

 

Uostalom, tada sam imao emisiju na zagrebačkoj televiziji OTV koja je bila jedino mjesto na kojem su slobodno mogli govoriti Vinko Puljić, pokojni provincijal fra Petar Anđelović ili biskup Franjo Komarica (na HTV-u, gdje je tada trajala Šagoljada i ratnozločinačka avantura nazvana Herceg-Bosnom, navedeni nisu, naravno, mogli nastupati). Kod mene jesu. I drugi su tu gostovali: Ivan Lovrenović, Miljenko Jergović, koji je po izlasku iz rodnoga grada meni prvom dao dva intervjua za Glas Koncila (tada su te novine, naime, još nešto značile) i za OTV, kardinal Franjo Kuharić, šokiran i bijesan na HDZ, po povratku iz Sarajeva gdje je zaredio pomoćnog biskupa Pere Sudara, itd.

Ali dok sam živ pamtit ću susret (bilo nas je samo petero novinara tih četrdesetak minuta u neposrednoj blizini Pape) Ivana Pavla II. s muslimanskim predstavnicima održanog nedaleko groba Svetoga Franje Asiškoga i molitveno bdijenje održano večer prije u donjoj bazilici Svetog Franje (u kojoj je i grob sveca). Ispucao sam desetak filmova i na svim slikama vidim isto: Papino lice u potpunosti koncentrirao i posvećeno osobi i osobama pred kojima stoji, osobama čija se zemlja željela raskomadati neviđenom brutalnošću

 

Te prve zime sam, o čemu mogu svjedočiti svećenik Mijo Gabrić (tada član redakcije Glasa Koncila) i Marko Rakar (iz grafičkog odjela katoličkog tjednika), koji me pratio na putu kao vozač, kao jedini novinar s prostora bivše Jugoslavije (da, toliko je do BiH bilo stalo, recimo, navedenoj Tuđmanovoj televiziji) popratio međuvjerski susret i molitveni maraton za mir u Bosni i Hercegovini koji je papa Ivan Pavao II. sazvao u Asizu u subotu 9. i u nedjelju 10. siječnja 1993. godine.

 

Čuvam negative i fotografije koje sam tom prilikom snimio za Glas Koncila (redakcija se tada još oslanjala na izvještaje koje je iz Rijeke u Zagreb slala vatikanistkinja GK pokojna Smiljana Rendić) i na njima vidim nadu na licima izbjeglica iz BiH i predstavnika te zemlje, među kojima prepoznajem i mlado i vedro lice teatrologa Darka Lukića.

 

Ali dok sam živ pamtit ću susret (bilo nas je samo petero novinara tih četrdesetak minuta u neposrednoj blizini Pape) Ivana Pavla II. s muslimanskim predstavnicima (jugoslavenske je muslimane predvodio tadašnji jugoslavenski reis Jakub Selimoski, Makedonac), održan u nedjelju nedaleko groba Svetoga Franje Asiškoga i molitveno bdijenje održano večer prije u donjoj bazilici Svetog Franje (u kojoj je i grob sveca). Ispucao sam desetak filmova i na svim slikama vidim isto: Papino lice u potpunosti koncentrirao i posvećeno osobi i osobama pred kojima stoji, osobama čija se zemlja željela raskomadati neviđenom brutalnošću.

 

Kada kažem ”zemlja”, ne mislim samo na BiH već i na Jugoslaviju, jer evo svjedočim iz prve ruke što je Papa tada rekao: ”Je li se mogao sačuvati jedan ili drugi oblik (federativni ili konfederativni, op. D. P.) među narodima bivše Jugoslavije? Teško je to isključiti. Ipak, rat koji se razbuktao, čini se, udaljio je takvu mogućnost”. (Homilija na euharistijskome slavlju u Asizu, 10. siječnja 1993., navedeno djelo, str. 74-76)

 

Tko misli ili vjeruje da je Ivan Pavao II. bio razarač Jugoslavije i podupiratelj svih nacionalizama, taj pojma nema o čemu govori. Ali kada su ti nacionalizmi ”uvukli narode zemlje u strašan rat što traje na Balkanu”, a ti narodi ”čine zajednice među sobom ujedinjene tolikim vezama, urezanim ne samo u pamćenja prošlosti, nego i u zajedničku nadu jedne bolje budućnosti, temeljene na vrijednostima pravednosti i mira”, te da ”svaki od tih naroda predstavlja dobro, potvrdu mnogovrsnog bogatstva što ga je Stvoritelj darovao čovjeku i cijelom čovječanstvu”, onda papa Ivan Pavao II. nije mogao učiniti ništa drugo već, kao Krist, biti nazočan među onima koji trpe i podnose kršenje ljudskih prava.

”U Bosni i Hercegovini zajedno žive južnoslavenski narodi, koje ujedinjuje podrijetlo, iako ih povijest dijeli. U ovome se glavnome gradu, na primjer, k nebu dižu katolička katedrala, pravoslavna katedrala, muslimanska džamija i židovska sinagoga. Ta četiri zdanja nisu samo mjesta u kojima oni koji vjeruju u jednoga Boga ispovijedaju svoju vjeru nego su također i vidljivo upozorenje na vrstu građanskoga društva kojega ljudi ovoga područja žele izgrađivati, a to je društvo mira…”

 

Da, to želim reći – Papa je bio istinski prijatelj Bosne i spomenik je u Sarajevu zaslužio, što se mene tiče, jer je govorio ovako: ”O, Gospodine, poruši barijere mržnje što dijele narode – otvori put slozi i miru” (navedeno djelo, str. 74).

 

Ili jer je govorio ovako: ”U Bosni i Hercegovini zajedno žive južnoslavenski narodi, koje ujedinjuje podrijetlo, iako ih povijest dijeli. U ovome se glavnome gradu, na primjer, k nebu dižu katolička katedrala, pravoslavna katedrala, muslimanska džamija i židovska sinagoga. Ta četiri zdanja nisu samo mjesta u kojima oni koji vjeruju u jednoga Boga ispovijedaju svoju vjeru nego su također i vidljivo upozorenje na vrstu građanskoga društva kojega ljudi ovoga područja žele izgrađivati, a to je društvo mira, čiji članovi priznaju Boga kao Gospodara i Oca sviju.

 

Napetosti koje mogu nastati među pojedincima i etničkim skupinama kao baština prošlosti i kao posljedica blizine i različitosti moraju u vjerskim vrijednostima naći ne samo razloge za trijeznost i razboritost, nego i razloge sporazumijevanja koje ima u vidu suradnju što izgrađuje.”

 

Već sam imao prigodu ustvrditi, i to danas ovdje ponavljam, da se Sarajevo, kao grad raskrižje napetosti među različitim kulturama, vjerama i narodima, može smatrati gradom koji je znak našega stoljeća. Naime, upravo je ovdje 1914. počeo Prvi svjetski rat, ovdje je snažno bjesnilo nasilje Drugoga svjetskog rata i ovdje su, napokon, u završnici stoljeća, ovdašnji stanovnici doživjeli beskrajne godine tjeskobe i straha usred razaranja i smrti.

 

Bosna i Hercegovina se napokon sada, nakon tolike patnje, zalaže za izgradnju mira. Nije to lak pothvat, kako je pokazalo iskustvo tijekom minulih mjeseci od okončanja sukoba do danas. Unatoč svemu, mir je, uz potporu međunarodne zajednice, ipak moguć, štoviše, mir je prijeko potreban…” (Iz govora članovima predsjedništva BiH u Sarajevu, 13. travnja 1997.).

 

Duboko sam uvjeren, naime znam, da ne bi moglo biti drugačije, da će u ovoj godini tako snažno obilježenoj atentatom u Sarajevu 1914., papa Franjo doći u Bosnu i Hercegovinu da i on kaže svoje, jer istinskih prijatelja ta zemlja ima mnogo.

 

”Mir vama” (Lk 24,26). Mir vama, muževi i žene Sarajeva! Mir vama, stanovnici Bosne i Hercegovine! Mir vama, braćo i sestre ove drage zemlje!