Partiji je ovoj kraj! – reče kockar i baci karte na stol. Tu dvosmislenost, i još jednu – ”Revolucija nam se rađala u šumama – mnoge bukve to su dobro iskoristile” – izrekla je u ranom ”Feralu” čudna kljunasta ptica, koja će se godinama kasnije proslaviti pod imenom Oswald. [Read more…]
Mark Thompson: Identitet Kiš
Ako je Danilo Kiš svoj život i sudbinu ulagao u književnost, tada bi se o Kišu i njegovoj književnosti trebalo pisati isto tako: nudeći svoj život kao potvrdu vjerodostojnosti priče o Kišu. Mark Thompson toga se drži. Ovo je knjiga njegova života.
*
Biti žestoki antikomunist, a iskazivati jednako žestok prezir prema nacionalistima, rugati se srpskome i hrvatskom independentizmu i hegemonizmu, biti zavazda protuklerikalno opredijeljen, protivan Crkvi, Partiji, totalitarnoj državi i svakoj drugoj petrificiranoj instituciji, dosljedno izjednačavati nacističke i staljinističke logore, tvrditi kako nema razlike između sovjetske i jugoslavenske komunističke prakse, i kako ne postoji, niti može postojati takozvani jugoslavenski socijalizam s ljudskim likom, grčevito biti protiv račvanja svoga jedinog srpskohrvatskog jezika na srpski i hrvatski, slutiti antisemitizam i logore u još nepomućenoj iluziji bratstva i jedinstva, istovremeno biti užasnut Sovjetskim Savezom i zgađen Zapadom i njegovim potmulim šovinizmom i neokolonijalizmom; sve to mogao je u jedan životni svjetonazor sabrati samo Danilo Kiš.
Ako je Danilo Kiš svoj život i sudbinu ulagao u književnost, tada bi se o Kišu i njegovoj književnosti trebalo pisati isto tako: nudeći svoj život kao potvrdu vjerodostojnosti priče o Kišu. Mark Thompson toga se drži. Ovo je knjiga njegova života
Sada se već mirne duše može reći, osim njega u bivšoj Jugoslaviji i u zemljama nastalim na njezinim ustavnim pretpostavkama nije bilo čovjeka koji je istovremeno u svakom času mogao biti antikomunist i antinacionalist.
U balkanskome slučaju, to su ulje i voda. I što je veći bijes onih koji će tvrditi suprotno, to je istinitija, kao u nadgrobni kamen uklesana, ova konstatacija.
Svi jugoslavenski i postjugoslavenski antikomunisti osim Danila Kiša nacionalisti su i šovinisti. Samo je Danilo Kiš uspoređivao Staljina s Hitlerom bez nakane da opravdava Hitlera i njegove balkanske sljedbenike te relativizira i osporava njihove zločine. Mirne duše to možemo reći i napisati u zemlji Hrvatskoj u kojoj visoki crkveni i javni djelatnici, s autoriteta državnih sinekura, danas tvrde kako su zločin u Jasenovcu počinili partizani da bi za njega poslije okrivili Hrvate (ustaše).
Mark Thompson (1959) britanski je povjesničar koji se devedesetih godina krajnje upućeno bavio našim slučajem. Bile su mu trideset tri kada je objavio priču o raspadu, komemorirajući Jugoslaviju metaforom “kuće od papira”. Potom je radio za Unprofor, prokrstario Balkan uzduž i poprijeko, i sjajno naučio materinji jezik Danila Kiša. U Hrvatskoj je prevedeno Thompsonovo akribično istraživanje o ulozi medija u pripremi, izazivanju i vođenju ratova u bivšoj Jugoslaviji. Objavio je i u nas neprevedenu knjigu “The White War: Life and Death on the Italian Front 1915 – 1919”.
Mark Thompson jedan je od onih ljudi sa Zapada, francuskih i engleskih putnika po Bosni i Srbiji, avanturista, diplomata i špijuna, fantasta, pjesnika, geologa, paleontologa, biologa, inženjera šumarstva ili najobičnijih turista, koji su se još od početka devetnaestog stoljeća sudbinski vezivali za svoju balkansku temu.
U načinu na koji Thompson obilazi puste zavičaje i domovine Danila Kiša, u načinu na koji razgovara s ljudima, i čita Kiševe knjige, ima nečega što nadilazi povod i okvir povijesnog, književnokritičkog ili biografskog istraživanja
Nešto što je trebalo biti predmet kratkoga seminarskog istraživanja, putopisa, diplomatskog izvještaja, pretvorilo bi se u cijeli jedan život. Na maru takvih ljudi stvarane su i naše kulture, oni su nam donijeli brojne specijalističke znanosti, struke i zanate, a katkad i najpouzdanija saznanja o nama i o onome što bismo sami o sebi najbolje mogli znati. Recimo o epskim junačkim pjesmama, narodnim običajima i nošnjama. Tako je bilo u devetnaestom stoljeću, a tako je ponekad i danas.
Knjigu “Izvod iz knjige rođenih: priča o Danilu Kišu” Thompson je pripremao dugo, mnogo duže nego što je uobičajeno. Uvelike se služeći biografskom metodom u čitanju i dočitavanju Kišova književnog djela, istovremeno je ispisivao i njegov životopis.
Kao početni predložak, ili neka vrsta hiperteksta, poslužio mu je “Izvod iz knjige rođenih”, kratka, namjenski sastavljena autobiografija iz 1983, što ju je Kiš sastavio, a zatim i pročitao za potrebe neke radio emisije. Sadržajem, stilom, pa ni emocionalnim nabojem, ovaj tekst nije ključan ni sveobjašnjavajući. Nije napisan s onom vrstom kiševske koncentracije s kojom su pisani drugi njegovi tekstovi: odštampan u prvopisu na pisaćoj mašini, a zatim ispravljan rukom, nalivperom, tekst sadrži niz namjernih ili nenamjernih nepreciznosti, i barem jednu uočljiviju faktografsku grešku, ovome piscu naročito dragu.
Kiš je počivšega cara i kralja nazvao Franjom Josipom Drugim, što se i njemu, ne znajući za Kiša, jednom dogodilo, te ga je tom prigodom spopao jedan hrvatski pas greškosljednik. Danas mu je milo što s Danilom Kišom dijeli barem omašku, ako ne i sudbinu da ga džukele grizu za petne tetive, čim prošeće mračnim i zapišanim sokacima njihove metropolice.
Baveći se Kišom, bavi se svojom sudbinom. To je i najveći kompliment koji ovaj čitatelj može pružiti njegovoj knjizi. Osim što je ovo, ali bez ikakve sumnje, do sada najznačajnija knjiga o Danilu Kišu, nismo nikada čitali takvu književnu biografiju o nekome južnoslavenskom piscu
Ali Thompsonu Kišov “Izvod iz knjige rođenih” nije trebao kao vjerodostojan književni ili biografski tekst. Njime se on poslužio kao pronađenim dokumentom, koji će slijediti, rekonstruirati, mistificirati, i koristiti se tako fikcionalnim postupkom u komponiranju svoje nefikcionalne knjige.
Kako je riječ o Kišovoj metodi fikcionalizacije, koju je ovaj pisac preuzeo od svojih predšasnika i pisaca na koje se pozivao, a zatim ga razvio i razradio do poetičkih ekstrema, može se reći da je Mark Thompson rabeći ovakav postupak ispisao vlastitu posvetu Danilu Kišu. Osim posvete, eksplicirao je i jedno važno književno i čitalačko načelo: o književnom djelu ima smisla govoriti samo iz perspektive samoga djela, i uz pristanak na pravila igre koja je zadao pisac o čijem se djelu govori.
U petnaestak godina svog istraživanja, Mark Thompson razgovarao je s mnogim Kišovim suvremenicima, prijateljima i poznanicima, obilazio je Beograd i Pariz, išao na Cetinje, mjesto piščeva odrastanja, i u jugozapadnu Madžarsku, u ono danas jednako zatureno selo, gdje je Kiš prije toga živio s majkom i sestrom, a madžarski mu je bio prvi, djetinji jezik.
Sjećali su ga se, u mjesnoj kafani, stariji ljudi iz Kerkabarabása, zvali su ga Dani, i bilo im je žao što se sve tako zbilo, i što je Dani ostao bez oca: “Odveli su Jevreje jer je Hitler tako naredio. – Šteta što nisu odveli više Cigana, njih će sada biti više nego Mađara. Kad smo u novinama čitali nekrolog Daniju, cijelo se selo okupilo jer smo bili ponosni što je tako slavan čovjek došao iz našeg sela.” U Kerkabarabásu Židova nema, ali tu su, piše Thompson, još dvije ciganske porodice, među tristotinjak Madžara.
U načinu na koji Thompson obilazi puste zavičaje i domovine Danila Kiša, u načinu na koji razgovara s ljudima, i čita Kiševe knjige, ima nečega što nadilazi povod i okvir povijesnog, književnokritičkog ili biografskog istraživanja.
Bio je jugoslavenski pisac, srpskohrvatskoga jezika, Jevrejin, sahranjen pod pravoslavnim krstom. Taj krst zbunio je mnoge, i stvorio neku vrstu zagrobne intrige, koja je i danas živa. Stvar je bila jednostavna: tražio je da ga pokopaju pod znakom koji mu je kao dječaku spasio život
Čitatelj ne zna kakvi bi još mogli biti njegovi motivi, što je tog čovjeka, osim znatiželje, čitateljske strasti i jugoslavenske teme, odvelo Danilu Kišu, ali od početka do kraja se čini da od svega toga postoji i još nešto veće i sudbinskije u njegovu interesu. Kao da život ovoga pisca Mark Thompson istražuje i rekonstruira zbog vlastitog života.
Baveći se Kišom, bavi se svojom sudbinom. To je i najveći kompliment koji ovaj čitatelj može pružiti njegovoj knjizi. Osim što je ovo, ali bez ikakve sumnje, do sada najznačajnija knjiga o Danilu Kišu, nismo nikada čitali takvu književnu biografiju o nekome južnoslavenskom piscu.
Thompson nije Kišov idolopoklonik, ne koncelebrira u akademskim liturgijama jednome kanoniziranom piscu, niti daje previše na ono što se diljem Jugoslavije u Kišovu čast do danas sastavilo i ukoričilo, tako da i o njegovim proznim knjigama ima svoje diferencirano, dobro obrazloženo mišljenje. Divi se “Peščaniku” i “Grobnici za Borisa Davidoviča”, dobro ne misli o “Psalmu 44”, tek malo bolje o “Mansardi”, i nije baš siguran – dopušta i jedan i drugi oprečni stav – je li Kišu “Čas anatomije” bio uzaludan, suvišan spis.
“Izvod iz knjige rođenih: priča o Danilu Kišu” objavljen je kod sarajevskog Buybooka, u prijevodu Muharema Bazdulja. Osim što je vjeran Kišov posvećenik, njegov čitatelj, interpretator i prozaist koji zna ispisivati palimpseste preko Kišovih proznih tekstova, Bazdulj je Thompsonovu knjigu preveo na onaj srpskohrvatski/hrvatskosrpski jezik u čiju je obranu Danilo Kiš pisao onako kako je pisao.
Dobro je i važno da je tako, i da sve u vezi ove knjige bude tako sretno sklopljeno, bez suvišnih riječi, krivih svjetonazora i pogrešnih ljudi, bez pogleda na svijet, imena i stavova iz vremena koja Kiš nije doživio, pa o njima nije ni mogao da ima konačni stav.
Bio je jugoslavenski pisac, srpskohrvatskoga jezika, Jevrejin, sahranjen pod pravoslavnim krstom. Taj krst zbunio je mnoge, i stvorio neku vrstu zagrobne intrige, koja je i danas živa. Stvar je bila jednostavna: tražio je da ga pokopaju pod znakom koji mu je kao dječaku spasio život.
(Tekst je objavljen u Jutarnjem listu. Prenosimo ga s autorova portala).
Rade Šerbedžija: ”Ja znam da sam pravedan pred Bogom”
Piše: Dragan Grozdanić
Posljednjih se mjeseci digla hajka protiv vas: nakon napada tzv. Stožera za obranu hrvatskog Vukovara uputili ste prosvjedno pismo “Jutarnjem listu” u kojem opovrgavate navode filmskog kritičara Jurice Pavičića da ste film “Dezerter” 1992. snimali u razrušenom Vukovaru. S portala seebiz.eu upućeno vam je pak otvoreno pismo u kojem tvrde da, između ostalog, odbijate prihvatiti Vukovar kao simbol hrvatske žrtve. Što nam o tome možete reći?
Ne želim više govoriti o tome, odgovarati na ta pitanja: stotinu puta sam u raznim novinama demantirao takve glasine i laži, i nikome ništa. Laž je postala istina u ovim našim zemljama; pa ipak se nadam da većina ljudi ne vjeruje u te horor priče. Ali da nježno ponovim: iz Zagreba sam otišao u proljeće 1990., u Suboticu gdje sam sreo svoju sadašnju ženu. S Lenkom sam živio u Beogradu, boravili smo u Sarajevu, preko ljeta u Hvaru. Početkom 1990-ih učestvovali smo na brojnim demonstracijama protiv Miloševićevog režima, što potvrđuju moji intervjui i pisma javnosti u to vrijeme. [Read more…]
Samouništenje SDP-a
Odlučili smo da ni jedan interes, niti jedna frustracija, niti jedna ambicija SDP-ovca ne može biti na štetu stranke. Tim je riječima Željko Jovanović, u funkciji Milanovićeva partijskog mača, sasjekao partijsku budućnost svog riječkog partijskog druga, koji se usudio svojim osobnim frustracijama poremetiti uzvišeni plan partije/revolucije. On je jedini koji se oglasio u ime mudrog i nepogrešivog vodstva/vođe, stoga njegove riječi imaju posebnu težinu.
I nije slučajno odabran upravo Riječanin Jovanović, koji je upravo odličan primjer političara koji je vlastiti interes pretpostavio stranačkome. No partijske kronike pune su primjera da su se upravo takvi uvijek morali prvi dokazivati i bezuvjetnim odbacivanjem svojih dojučerašnjih drugova potvrđivati svoju odanost partiji.
Odluku o tome je li bilo nezakonitosti zapravo bi trebali donijeti isti oni koji su za eventualne nezakonitosti odgovorni. No čak i kada bismo bezuvjetno povjerovali njihovim nalazima, što je s ostalim Linićevim optužbama na Milanovićev račun, kao i s Milanovićevim optužbama protiv Linića? Hoće li i te tvrdnje biti provjerene?
Jovanovićeva staljinistička izjava zorno svjedoči o dubini pada Milanovićeva SDP-a. Ovdje svjedočimo zadnjem činu SDP-ova fratricida, u kojem su pali svi koji su se usudili dovesti u pitanje Milanovićevo nemušto vodstvo, a Linić je zadnja spona koja još veže današnji SDP s Račanovim.
Naravno da stranka ne može tek tako prijeći preko onog što je Linić rekao o Milanoviću. No je li slučajno da je od svega što je protiv Milanovića izrekao Linić provjereno samo ono što ovaj zapravo nije rekao, pri čemu moramo imati na umu da u Hrvatskoj mogućnost vjerodostojne i neovisne provjere rada represivnog sustava zapravo ne postoji, jer nemamo funkcionalan sustav civilnog nadzora nad radom tajnih službi i policije.
Dakle, odluku o tome je li bilo nezakonitosti zapravo bi trebali donijeti isti oni koji su za eventualne nezakonitosti odgovorni. No čak i kada bismo bezuvjetno povjerovali njihovim nalazima, što je s ostalim Linićevim optužbama na Milanovićev račun, kao i s Milanovićevim optužbama protiv Linića? Hoće li i te tvrdnje biti provjerene? Ili će ih, nakon što Linić u subotu po kratkom postupku bude ”milanovićevski” šutnut iz stranke, jednostavno pomesti pod prašnjavi partijski tepih.
Dok je njegov prethodnik Ivica Račan za svog vodstva također želio pokazati da je SDP borbena i moderna stranka, pa je u nju pozvao snagatora Mirka Filipovića, prepustivši ga u saborsku arenu, Milanović je samu stranku pretvorio u gladijatorsku arenu. ”Ako je netko spreman za bitku u subotu ja sam fit.
Kada je svojedobno Karamarko došao na čelo HDZ-a, u SDP-u su trljali rukama, znajući da uz takvog lidera opozicija neće nikad na vlast. No danas je situacija obrnuta. HDZ-ovci boga mole da Milanović opstane što dulje, svjesni da će im vlast pasti u naručje, poput zrele kruške
U zubima mogu nositi tri puta težeg protivnika”, rekao je, ako je vjerovati stranačkim insajderima u Večernjem listu, Milanović, SDP-ov Čovjek od čelika, uoči subotnjeg obračuna kod SDP-ovog O. K. Corrala.
Ne treba dvojiti da će Milanović uspjeti istjerati Linića iz stranke, no taj njegov uspjeh neće popraviti njegov katastrofalan učinak na čelu SDP-a. Samo u nešto više od godinu dana Milanović je izgubio troje izbore zaredom, dvaput europske i jednom lokalne.
Sve njegove taktičke političke odluke bile su pogrešne (rat s IDS-om, lomljenje kičme zagrebačkom i riječkom SDP-u…, rat s desnicom), a strateških skoro i nije bilo. Pokazalo se da je Milanović – samoproglašeni SDP-ov patrijarh koji to ne želi biti – najveći problem SDP-a.
Kada je svojedobno Karamarko došao na čelo HDZ-a, u SDP-u su trljali rukama, znajući da uz takvog lidera opozicija neće nikad na vlast. No danas je situacija obrnuta. HDZ-ovci boga mole da Milanović opstane što dulje, svjesni da će im vlast pasti u naručje, poput zrele kruške. Uz ovaj tempo raspadanja Milanovićevog SDP-a, HDZ, koji je na europskim izborima osvojio 41 posto, na sljedećim bi izborima mogao, ni kriv ni dužan, osvojiti 50 posto. To nije uspjelo ni Tuđmanu poslije Oluje.
(Prenosimos portala Novoga lista).
Karamarku ne pakovati!
Prije stanovitoga vremena u okviru ove kolumne smo, pod naslovom “Naš Or-ban”, Tomislava Karamarka najavili kao vedetu predstojećega hrvatskog fašističkog preporoda. Konstatirali smo kako on raspolaže s dovoljno potencijala da udovolji kriterijima prosječnoga ovdašnjeg crnokošuljaša i nametne se kao odgovarajući lider za novo doba, te upozorili da su “HDZ-ova obuzetost vrlinama nacije i retroaktivna mistifikacija komunizma” – pod njegovim premudrim vodstvom – “u izravnoj službi instaliranja fašizma”.
Nedavno se šef najveće opozicijske partije potrudio opravdati naša očekivanja i predstaviti metodologiju buduće vladavine na eksplicitan način. Dvije rečenice što ih je, na jednom od redovitih HDZ-ovih derneka, isporučio članstvu željnom političke akcije, dovoljno su osvještavajuće da ih citiramo u cijelosti. Dakle:
Bez osobitog pretjerivanja može se tvrditi da šef HDZ-a samo zagovara kaznenopravnu finalizaciju projekta na kojemu zdušno radi više-manje kompletan hrvatski politički pogon
“Svatko u svojoj sobi, dvorištu i kući može misliti što hoće, ali na javnoj sceni sigurno ne. Morat će poštovati vrijednosti na kojima se temelji hrvatska država, a to su Domovinski rat, naši branitelji i poginuli, te politička doktrina Franje Tuđmana i veliko djelo Gojka Šuška.”
Zbog te izjave Karamarko je ovih dana izložen salvama kritika s lijevo-liberalnog krila političke i medijske scene, s punim pravom je optužen kao nacionalni fanatik koji želi dokinuti demokraciju, zatrijeti slobodu govora i – kako stoji u naslovu jednoga dnevnog lista – “sve nas natjerati da uvjerenja ostavimo kod kuće”, pa je čak i zagovornik ideoloških restrikcija privremeno sklonio pendrek u ladicu, pravdajući svoj istup emotivnošću, povećanim adrenalinom i sličnim razlozima nadražajnog tipa.
No budući da smo kod prvoga grla opozicije na vrijeme prepoznali visoke čizme, kožni opasač i mrku uniformu koju, umjesto donjega rublja, skriva pod ambalažom od konvencionalnog štofa, ovdje nam se ipak čini produktivnijim zaviriti u motive usplahirenih kritičara. Već i blagi potkožni uvid, naime, pokazuje da Karamarkov mitomanski fašizam sasvim lijepo korespondira s mitologijom koju predano opslužuju njegovi aktualni oponenti.
Tabui su, dakle, davno oglašeni – vode se pod šiframa “Domovinski rat”, “branitelji” & “Franjo Tuđman” – i sadrže nepisane upute da s istima valja oprezno baratati ukoliko želite izbjeći neugodnosti i rizike: o njima je dopušteno slobodno govoriti dok god se govori ono što je dopušteno reći. U naputcima, jasno, stoji i dodatak da zakonska ograničenja nisu jedini oblik represije
Ostavimo li načas po strani uljeza u liku Gojka Šuška, činjenica je da su “vrijednosti” koje Karamarko planira zakonskim putem zaštititi – zabranom da se o njima javno iznosi negativan sud – već sada u najvećoj mjeri intaktne; obaveza njihova “poštivanja” neizostavan je element normalnoga građanskog ponašanja, ugrađen u tipski profil normalnoga hrvatskog građanina, dok svako odstupanje od norme podrazumijeva navlačenje nevolje na vrat i izlaganje skoro sigurnim optužbama za ekstremizam ili izdaju. Bez osobitog pretjerivanja može se tvrditi da šef HDZ-a samo zagovara kaznenopravnu finalizaciju projekta na kojemu zdušno radi više-manje kompletan hrvatski politički pogon.
Skarednost njegove izjave u tome je što bi, radi učinkovite obrane “vrijednosti na kojima se temelji hrvatska država”, on i formalno ukinuo demokratsko načelo slobode govora; većina njegovih kritičara tome se protivi upravo stoga što znaju da je u postojećim okolnostima demokratsko načelo slobode govora formalne naravi. I to je to prokletstvo koje proizlazi iz mentalne skučenosti fašista-početnika: zahtjevom za formalnim ukidanjem demokracije pokazuju da ne shvaćaju kolika je moć demokracije kao formalnosti.
Stvarni izvor nesporazuma, prema tome, jeste u načinu na koji se ima obaviti tabuiranje najsvetijih mjesta hrvatskog državotvorstva, oko čijeg izbora – međutim – nema nesuglasica. Vođa desnice drži kako to treba učiniti suspenzijom demokracije, umjesto da, kao sav prosvijećeni politički svijet, upravo u demokratskim pravilima igre prepozna osnovno oruđe manipulacije. Paradoks leži u tome što kritika Tomislava Karamarka – polazeći od kolekcije “vrijednosti” čiji kult on želi staviti pod zakonsku zaštitu – takozvanoj umjerenoj političkoj struji u Hrvatskoj pruža priliku za perverzan užitak: da se ostrvi i na krajnje konzekvence vlastitih težnji.
U znak sjećanja na mrtvog državnika, možda bilo primjereno reći: Karamarku ne pakovati! Sjekira kojom tako mahnito vitla i prijeti konačnim ukidanjem prava na mišljenje jeste u njegovoj desnici, no ideali koji ga pokreću već duže vrijeme predstavljaju opće dobro
Tabui su, dakle, davno oglašeni – vode se pod šiframa “Domovinski rat”, “branitelji” & “Franjo Tuđman” – i sadrže nepisane upute da s istima valja oprezno baratati ukoliko želite izbjeći neugodnosti i rizike: o njima je dopušteno slobodno govoriti dok god se govori ono što je dopušteno reći. U naputcima, jasno, stoji i dodatak da zakonska ograničenja nisu jedini oblik represije.
Ukaz u vidu saborske “Deklaracije o Domovinskom ratu”, primjerice, gotovo da ima pravnu snagu kaznenih mjera što ih Karamarko priziva, ali, mnogo važnije, duh toga dokumenta kola društvenim krvotokom kao kondenzat čistog straha, toliko da svaki državljanin osjeća duboko u kostima kako je najveća istina o “domovinskom ratu” to da se o njemu ne smije istinito svjedočiti. Branitelji su, shodno tome, proglašeni ekskluzivnim dijelom zajednice, a ni jednoj upravljačkoj garnituri, pogotovo onoj lijevih pretenzija, ne pada na pamet lišiti ih privilegija i obustaviti izrabljivanje ostatka populacije.
Liku i djelu Franje Tuđmana političkim je konsenzusom zajamčen spomenički status (pa će i SDP-ov gradonačelnik Splita, recimo, poduprijeti izgradnju njegove brončane statue u centru grada), što se ponajbolje ogleda u odluci vlasti da arhiv s ostavštinom pokojnog diktatora ostane zatvoren za javnost: tamo se čuva fama o dragom državotvorcu i samo bi još falilo da neodgovorni povjesničari krenu otkrivati kakve su sve svinjarije ugrađene u “temelje države”.
Ostaje jedino Šušak kao točka provizornog razilaženja između ljevice i desnice, lik iz tradicionalne hrvatske fantazije o tome kako djela velikana bivaju oskvrnuta zahvaljujući izboru loših suradnika.
Činjenica da je “Deklaracija o Domovinskom ratu” – kao ordinarna krivotvorina, besramna državna laž ukrašena pečatom i crvenim voskom – provučena kroz parlamentarnu proceduru i usvojena praktički jednoglasno, upućuje na zaključak da su među fašistoidnim mrakovima najzlokobniji oni s demokratskim alibijem
Kolumnistica Jutarnjeg lista tako Karamarka proziva ne samo zbog diktatorskih ambicija, nego i zato jer bivšega ministra obrane “postavlja rame uz rame prvom predsjedniku”. “Dovoditi ih u istu ravan bezočan je falsifikat”, grmi autorica i sriče jednu od tipičnih lauda lijeve inteligencije Franji Tuđmanu, stilski posve nalik onom umjetničkom naklonu Ive Josipovića pred grobom Oca Države.
Šušak je, veli komentatorica, “svakako zaslužan za organizaciju hrvatske obrane”, ali je u isto doba bio i “najistaknutiji akter one politike koja je dijelove susjedne Bosne i Hercegovine vidjela u granicama Hrvatske”.
Koja je to politika? I čija je ona bila? Šuškova, a ne Tuđmanova? Ima nečeg uistinu jadnog u tako odlučnoj namjeri da se Tuđmanova desna ruka prikaže univerzalnom inkarnacijom zla, koja će onda pridonijeti nasilnome humaniziranju samoga “prvog predsjednika”. S druge strane, teško se oteti dojmu da je Šuškova ekstremistička figura u službi “normalizacije” Tuđmana na vrlo sličan način kao što Karamarkovi neprihvatljivi protudemokratski zahtjevi trebaju učiniti prihvatljivim domoljubni dogmatizam što kulja iz političke zone koja sebe krsti liberalno-demokratskim atributima.
Stoga bi, u znak sjećanja na mrtvog državnika, možda bilo primjereno reći: Karamarku ne pakovati! Sjekira kojom tako mahnito vitla i prijeti konačnim ukidanjem prava na mišljenje jeste u njegovoj desnici, no ideali koji ga pokreću već duže vrijeme predstavljaju opće dobro.
Činjenica da je “Deklaracija o Domovinskom ratu” – kao ordinarna krivotvorina, besramna državna laž ukrašena pečatom i crvenim voskom – provučena kroz parlamentarnu proceduru i usvojena praktički jednoglasno, upućuje na zaključak da su među fašistoidnim mrakovima najzlokobniji oni s demokratskim alibijem.
(Prenosimo s portala tjednika Novosti).
Poštenje i čist obraz
Bila je negdje kasna 1997. godina kad sam kao buntovni srednjoškolac pročitao intervju Stipe Šuvara u Feralu u kojem najavljuje osnivanje Socijalističke radničke partije, a nekoliko dana potom i razgovor s jednim od vodećih sdp-ovaca u Slobodnoj Dalmaciji, pod naslovom ‘‘Ne bojim se Šuvarovog SRP-a“.
Sve mi je to nekako ostalo u magli sjećanja, ali dobro pamtim kako sam govorio sam sebi: Konačno.
Proteklih sedam godina rušio se jedan svijet višenacionalne državne zajednice kojoj sam pripadao. Bio je to svijet koji me odgojio, svijet čije sam naravno brojne negativnosti kasnije i spoznao, no to je bio svijet kojeg je bijesna rulja tako bezočno pljuvala iz dana u dan, bez ikakvih posebnih argumenata, osim puke mržnje prema imenu i ideji Jugoslavije i socijalizma.
S posebnim gađenjem promatrali su djecu miješanih brakova i onih koji su se još uvijek deklarirali kao ljevičari, što sam bio i sam, tako da mi se cijelo vrijeme činilo da neće proći još dugo dok nas ne počnu kao u Južnoafričkoj Republici stavaljati na posebnu stranu autobusa i na posebne klupe po gradskim parkovima.
Bila je negdje kasna 1997. godina kad sam kao buntovni srednjoškolac pročitao intervju Stipe Šuvara u Feralu u kojem najavljuje osnivanje Socijalističke radničke partije, a nekoliko dana potom i razgovor s jednim od vodećih sdp-ovaca u Slobodnoj Dalmaciji, pod naslovom ‘‘Ne bojim se Šuvarovog SRP-a“. Sve mi je to nekako ostalo u magli sjećanja, ali dobro pamtim kako sam govorio sam sebi: Konačno
Taj posljednji korak je i simbolički poduzet uvođenjem vjeronauka u škole, kad je kao navodna alternativa ponuđena etika, tada još bez ikakvog napisanog programa ili udžbenika, sa jasnom nakanom da ti režim pokaže da ti je mjesto među otpadnicima i kužnima. Ja sam, naime u prvom razredu gimnazije iskusio čari prve generacije kojoj su uveli crkvu u javne škole i moram priznat da sam, ne bez ponosa, spadao u onih 8 (osam) ljudi iz dva spojena razreda, koji su odbili biti dio stada, dok je ostalih šezdeset i nešto ljudi bilo na drugoj strani.
Svih tih godina SDP, koji je trebao biti taj koji će nešto odgovoriti, uporno je šutio, na prvu crtu gurnuo Zdravka Tomca, isključio sve intelektualce iz partije i reklamirao se pod sloganom DP – važna kockica u mozaiku hrvatske demokracije. Kakav dosljedan luzerski i domobranski pristup partije izrasle na revolucionarnoj tradiciji.
Da to nije bio samo taktički ustupak postalo je definitivno jasno svih kasnijih godina, pa i danas, kada je SDP postao vodeća stranka u zemlji, dok su ideje ljevice i jasna osuda fašizma devedesetih poispadali negdje po putu, Račanovom direktivom. Ništa ta partija nije rekla o progonima građana srpske nacionalnosti u gradovima, o sveopćoj pljački, niti o devastaciji antifašističkih spomenika. Sve su to prekrili ruzmarin, snjegovi i šaš.
U tom sveopćem ništavilu, javno pastoralne, a iznutra najmračnije Hrvatske, jedinu svijetlu točku predstavljao je Feral Tribune, zahvaljujući kojem smo svi skupa vidili da nismo sami i da taj naš jedinstveni kulturni prostor i dalje postoji. Sve da su u njemu pisali i najnetalentiraniji autori na svijetu, a znamo da nisu, zavrijedio je postati nezaobilazna kulturna činjenica. I tada se, odjednom ukazao Stipe Šuvar. Čovjek koji se nije libio stati iza svog stava, niti ga je mijenjao.
Onaj isti kome su skandirali na stadionima, da bi kasnije gazili autima i premlaćivali u restoranima. Naravno da sam odmah otišao u SRP, čim sam došao na studij u Zagreb te sam se svih tih pet godina, nekad više, nekad manje, redovito viđao sa Stipom Šuvarom, slušao njegove ekspozee i uživao u tom nadrealnom svijetu koji se sastajao u prostranom stanu u Palmotićevoj ulici.
Hrvatskoj je Šuvar ostavio novu zgradu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu, Mediteranske igre u Splitu, Muzej hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu, Muzej Mimara u Zagrebu i rukopis memoara za koje je stalno govorio da će ih nazvati ‘‘Za sve su mi krivi Hrvati i Srbi“. Da, ostavio je i poštenje i čist obraz, ako nekome to još nešto znači
Svega je tu bilo: starih partizana, razočaranih idealista, obespravljenih Srba, Stipinih zemljaka Imoćana, vrhunskih intelektualaca, poput Matvejevića i sjajnih novinara. Svi su oni iz raznih razloga dolazili u tih par zadimljenih prostorija koje su vonjale na lošu rakiju, dim jeftinih cigareta i tursku kavu, a Stipe je uvijek isti, pun posla, sitnim rukopisom ispisivao stranice i stranice tekstova i uključivao se u razgovore kad bi mu se tema svidila pa bi s nogu održao takvo predavanje, koje bi te bacilo s nogu.
Nije sada mjesto da pišem o stranačkom raskolu i tome koliko ga je to pogodilo, njegovoj iznenadnoj smrti koja je došla tijekom tih previranja i općenito svim ljudskim niskim strastima i dnevnoj politici. Zadnji put sam nazvao taj telefon u Palmotićevoj dva dana prije njegove smrti, a s druge strane čuo sam rastrojenog i izdanog čovjeka, intelektualca kojeg je vrijeme natjeralo da se bavi birokratskim zavrzlamama i u naponu snage gleda kako gaze po nečemu u što je toliko vjerovao, nešto što je omogućilo njemu, težačkom djetetu iz Zagvozda da doktorira sociologiju, postane ministar kulture i član Predsjedništva SFRJ.
Zauvijek će ostati upamćen njegov gordi i cinični odgovor Vladimiru Šeksu, koji ga je na primopredaji dužnosti pokušao isprovocirati, a meni će biti žao što je tako rano otišao i što onaj zadnji razgovor nije mogao trajati vječno.
Hrvatskoj je ostavio novu zgradu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu, Mediteranske igre u Splitu, Muzej hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu, Muzej Mimara u Zagrebu i rukopis memoara za koje je stalno govorio da će ih nazvati ‘‘Za sve su mi krivi Hrvati i Srbi“.
Da, ostavio je i poštenje i čist obraz, ako nekome to još nešto znači.
(Tekst je napisan u povodu godišnjice smrti dr. Stipe Šuvara a izvorno je objavljen u lipnju 2012. na portalu tacno.net. Donosimo ga u vezi nedavna predstavljanja Šuvarove knjige ”Historia tragicomica”).
Srbomrsci i ostali
Otprilike u isto vreme pojavila su se u srpskoj javnosti dva slična teksta, oba kao direktni pozivi na linč, neodoljivo podsećajući na ‘‘govor mržnje“ itekako prisutan početkom 90-ih godina, u vreme Miloševićeve vladavine.
U prvom tekstu, objavljenom na tviteru, portparol Protiviteritorističke jedinice MUP-a Srbije Radomir Počuča piše povodom skupa Žena u crnom i njihovog obeležavanja 15 godina od zločina nad albanskim civilima na Kosovu: “Mislim da ovo ne bi trebalo da se održi. Gospodo huligani, Delije, Grobari, Radovci, Firmaši, umesto da trošite pesnice između sebe, a veliki ste rodoljubi udružite se”, dodajući nekoliko vulgarnih rečenica na račun Žena u crnom, pozivajući osvedočene huligane da se nemilosrdno obračunaju sa ovom nevladinom organizacijom.
Nije slučajno da se ova vrsta poziva na linč javlja u vreme ukrajinske krize i pojačanog prisustva proruskog raspoloženja. Kao da su se iz zimskog sna probudile neke od najmračnijih snaga iz vremena “događanja naroda”. Opet su tu, među nama, sa poznatom retorikom i zloslutnim parolama
Srpski narodni pokret Naši obaveštava javnost kako je objavio spisak trideset najvećih srbomrzaca i izdajnika među javnim ličnostima. ”SNP Naši na ovaj način želi da im poruči da nikako ne mogu prevariti srpski narod bez obzira što uživaju zaštitu svih proevropskih režima u poslednjih deceniju i po, te da ih raskrinka kao intelektualni otpad i kvazi-kulturne delatnike koji su zajedno sa ostatkom političkog mulja isplivali na površinu u posleratnoj Srbiji”.
Reč je, kako srpsku javnost informišu Naši, o “stranim plaćenicima”, izdajnicima, koje zbog širenja mržnje prema srpskom narodu treba izvesti pred “lice pravde”. Na ovom spisku se nalaze neka od značajnijih imena srpske kulture i politike, pisci, glumci, novinari. Ima i izvesnih iznenađenja, tu su i imena nekoliko njihovih doskora istomišljenika koji su, podržavajući vlast i Briselske sporazume, “izdali” Kosovo.
Nije slučajno da se ova vrsta poziva na linč javlja u vreme ukrajinske krize i pojačanog prisustva proruskog raspoloženja. Kao da su se iz zimskog sna probudile neke od najmračnijih snaga iz vremena “događanja naroda”. Opet su tu, među nama, sa poznatom retorikom i zloslutnim parolama.
Ohrabrenje svakako dobijaju u srpskoj spoljnoj politici koja ostaje prividno neutralna u ukrajinskoj krizi, nedorečena, konfuzna, a zapravo sa ukusom simpatija prema ruskoj braći.
Rusija svoje najvernije saveznike nalazi u najkonzervativnijem delu društva, u političkim partijama, grupama i pojedincima koji u politici iskazuju krajnje ekstremna i netolerantna uverenja. To jednako zabrinjava koliko i plaši jer povećava opštu nestabilnost u vremenima toliko bremenitim različitim vrstama kriza koje se očas mogu pretvoriti u oružane sukobe
Istini za volju usledile su brze reakcije poverenice za ljudska prava, zatim zaštitnika građana, Nezavisnog udruženja novinara, većeg broja političkih partija i pokreta, jednog broja elektronskih i štampanih medija, predstavnika civilnog društva. Oni su osudili objavljivanje spiska ljudi označenih kao “srbomrsci” i zatražili krivični postupak protiv ovih poziva na fizičke obračune. Pokrenut je kako je zvanično saopšteno “predistražni postupak zbog spiska i pretnji”.
U međuvremenu Srpski narodni pokret Naši, kako glasi potpuno ime sastavljača ozloglašenog spiska, predao je ovaj spisak i ambasadoru Rusije u Srbiji Aleksandru Čepurinu apelujući na ambasadora Rusije da taj spisak prosledi nadležnim organima u Moskvi kako bi osobama obeleženim kao izdajnici Srbije i neprijatelji Rusije u najhitnijem roku bio zabranjen ulaz na teritoriju Rusije.
U saopštenju ovog nacionalno-patriotskog pokreta, da ne bi bilo dvoumljenja, naglašava se kako ne treba zatvarati oči pred činjenicom da su osobe sa spiska, opštepoznati srbomrzci i izdajnici “najaktivniji i ključni faktori u projektu stvaranja antruskog i rusofobnog ambijenta u Srbiji”. U pokretu Naši tvrde da srbomrscima i izdajnicima “država pod uticajem stranih ambasada pruža podršku u protivustavnom delovanju i teškim oblicima diskrimanicije prema Srbima”.
Prema pisanju dnevnog lista Politika, Radikali, Obraz i Naši zahtevaju od Aleksandra Vučića da odblokira Ustavni sud i sud proglasi protivustavnost Briselskog sporazuma, te da se rukovodeći ljudi Srbije suoče sa krivičnim prijavama zbog navodnog državnog udara izvršenog Briselskim sporazumom.
Izalazak Naših i njima bliskih ultra naconalističkih organizacija na javnu i političku scenu Srbije svedoči o trenutnoj situaciji u kojoj jača uticaj proruske politike. Bez tog vetra koji im duva u leđa srpski naconalisti koji su oduvek u Rusiji videli svoga glavnog saveznika ne bi se usudili da postavljaju ovakve zahteve i prave ovakve i slične spiskove nepodobnih
Izalazak Naših i njima bliskih ultra nacionalističkih organizacija na javnu i političku scenu Srbije svedoči o trenutnoj situaciji u kojoj jača uticaj proruske politike. Bez tog vetra koji im duva u leđa, srpski naconalisti koji su oduvek u Rusiji videli svoga glavnog saveznika ne bi se usudili da postavljaju ovakve zahteve i prave ovakve i slične spiskove nepodobnih.
Sve ovo nagoveštava u budućnosti još izraženije i nepomirljive sukobe “rusofila” i “evropejaca”. Ekonomski problemi države, težak, gotovo nemoguć izlazak iz “dužničkog ropstva”, borba za preživljavanje najsiromašnijih slojeva društva – sve to pada u vodu pred tradicionalnom, istorijskom podelom na dva suprotstavljena tabora. U tom skubobu ima natruha različitih predrasuda i stereotipa, nacionalističkih, slavenofilskih, pravoslavnih, ideoloških, ali sa posledicama koje mogu biti ne samo političke nego i ekonomske.
Verovatno smo blizu ujedinjenja nacionalističkih pokreta i partija, koji tako ujedinjeni, posle raspada demokratske stranke, mogu postati jedina ozbiljna srpska opozicija. Ruski interes u putinovskom dobu, gotovo je sigurno, neće se zaustaviti na baltičkim i azijskim zemljama. Rusija u svom novom usponu cilja i na Evropu. Ostvarenje gasovoda Južni tok, uz sve što je do sada učinjeno na kontroli energenata koji se isporučuju evropskim zemljama, tako nešto samo potvrđuje.
Rusija svoje najvernije saveznike nalazi u najkonzervativnijem delu društva, u političkim partijama, grupama i pojedincima koji u politici iskazuju krajnje ekstremna i netolerantna uverenja. To jednako zabrinjava koliko i plaši jer povećava opštu nestabilnost u vremenima toliko bremenitim različitim vrstama kriza koje se očas mogu pretvoriti u oružane sukobe.
Partija štiti svoje
Nakon što je otkriveno da je njegovo ministarstvo dodijelilo subvencije tvrtki kojoj je suvlasnik, iako pritom nisu utvrđene nikakve formalne nezakonitosti, dužnosnik se nakon višednevnog pritiska javnosti ipak morao povući iz vlade.
Naravno, ovdje nije riječ o Branku Šegonu, niti se tako nešto uopće može dogoditi u Hrvatskoj, u kojoj je odlazak s funkcije za članove vladajuće nomenklature gotovo isto što i odlazak u pakao.
Navedeni slučaj dogodio se potkraj studenoga prošle godine u Sloveniji, kada je zbog sumnje u korupciju morao odstupiti slovenski ministar gospodarstva Stanko Stepišnik.
Zbog zastrašujućeg korupcijskog iskustva tijekom tranzicije u Hrvatskoj bi trebalo proglasiti nultu toleranciju na sukob interesa i političku korupciju. Već i onaj tko je pod ozbiljnom sumnjom da je zloupotrijebio položaj morao bi ga napustiti, a to ne treba brkati s ukidanjem presumpcije nevinosti
U Hrvatskoj partija još uvijek štiti svoje zabludjele ovčice po svaku cijenu, pa čak i onda kada su zatečene in flagranti, poput pomoćnika Šegona. Iako priča o Linićevu pomoćniku Šegonu i njegovu kreditu zapravo tek počinje, za vladajuću stranku ona je zaključena i prije no što je počela.
Premda međusobno posvađani, ministri u Nadzornom odboru HBOR-a – iako je krajnje odiozno kada presuđuju u vlastitoj stvari – odlučili su kako je sa Šegonovim kreditom sve u redu, da bi nakon toga najprije kriminalistička policija upala u HBOR, a potom je i Povjerenstvo za sukob interesa pokrenulo postupak protiv Šegona.
Dakle, možemo zaključiti da i jedni i drugi sumnjaju u zaključak ministarskog gremija.
Umjesto odlučnog sankcioniranja sukoba interesa, što bi bilo i u skladu s programom Kukuriku koalicije (poglavlje ”Društvo bez korupcije” Plana 21), vladajući su u ove dvije godine učinili sve kako bi sukob interesa relativizirali i razvodnili, kako bi ga gurnuli u – kako voli reći premijer Milanović – ”sivu zonu”, u kojoj je nemoguće odrediti gdje završava dopušteno i počinje nedopušteno.
Čak i onda kada se radilo o očitom sukobu interesa, kao što je bio slučaj ministra Jakovine, prvi čovjek Vlade uvjeravao je da on ”zna što je sukob interesa” i da Jakovina nije u sukobu interesa.
Kukuriku koalicija vlastitim je kukavičlukom pri sankcioniranju sukoba interesa u vlastitim redovima – što bi javnost sigurno honorirala – olako izgubila moralnu superiornost koju je imala u trenutku dolaska na vlast
Treba li se onda čuditi što je Hrvatska zemlja u kojoj politika više nema nikakvih skrupula, u kojoj gradovima vladaju osuđenici i optuženici, u kojoj su župani optuženi za najozbiljnija politička zlodjela i u kojoj zatvorenici iz zatvorskih ćelija bez ikakvih ograda snuju povratak na vlast?
Nepravedno je, dakako, u ovoj stvari izjednačavati sadašnju i HDZ-ovu vlast, koja je bila sinonim političke korupcije i sukoba interesa. Međutim, Kukuriku koalicija vlastitim je kukavičlukom pri sankcioniranju sukoba interesa u vlastitim redovima – što bi javnost sigurno honorirala – olako izgubila moralnu superiornost koju je imala u trenutku dolaska na vlast.
Zbog zastrašujućeg korupcijskog iskustva tijekom tranzicije u Hrvatskoj bi trebalo proglasiti nultu toleranciju na sukob interesa i političku korupciju. Već i onaj tko je pod ozbiljnom sumnjom da je zloupotrijebio položaj morao bi ga napustiti, a to ne treba brkati s ukidanjem presumpcije nevinosti.
Riječ je o političkoj, a ne o kaznenoj odgovornosti. Hrvatska politička elita, nažalost, nikad nije shvatila da je pitanje sukoba interesa zapravo pitanje integriteta politike. Stoga bi to pitanje trebalo biti iznad međustranačkih obračuna budući da favoriziranje privatnog na štetu javnog u politici delegitimira ukupnu političku kastu.
Sukob interesa nema ni lijevi ni desni predznak, niti je rezerviran samo za jednu političku opciju. Naprotiv, riječ je samo o još jednom pokazatelju disfunkcionalnosti hrvatske demokracije i mučnom dokazu kako je to, na našu nesreću, i dalje osnovni modus operandi po kojem funkcionira svaka vlast na ovim prostorima.
(Prenosimo s portala Novog lista)
Kina ukida radne logore i iznimno dopušta drugo dijete
Na plenarnoj sjednici kineske Komunističke partije odlučeno je da će se ukinuti radni logori, iznimno dopustiti rađanje drugoga djeteta te ublažiti odredba prema kojoj će se određivati zločini za koje je propisana smrtna kazna, objavila je u petak tamošnja državna novinska agencija.
Plenum, koji čini 205 najmoćnijih ljudi kineske Komunističke partije, zasjeda od nedjelje, a prioritet su, kako se i najavljivalo, neviđene gospodarske reforme kojima bi se kineskoj ekonomiji, koja nakon desetljeća iznimno visokog rasta polako posustaje, dao novi zamah.
Lani izabrani predsjednik kineske Partije Xi Jinping, koji je i predsjedao plenumom, pokušava ublažavanjem policijske represije i stroge politike kojom se roditeljima dopušta da imaju samo jedno dijete te smanjenjem osuda na smrtnu kaznu popraviti sliku te zemlje u međunarodnoj javnosti, koja je kada je riječ o političkoj slobodi i ljudskim pravima, sve samo ne blistava.
Radni logori uvedeni su u Kini još 1957. Njihov je tvorac vođa kineske revolucije Mao Zedong. U početku su u njih zatvarani njegovi politički protivnici, no poslije su služili za pritvaranje svih koji su se usudili proturječiti sustavu. Tako su ondje završavali pripadnici vjerskih manjina, borci za ljudska prava, a na kraju i narkomani i prostitutke.
Tim logorima prošlo je na stotine tisuća ljudi. U njih se samo na osnovi procjene lokalnih vlasti, dakle bez suđenja, mogao strpati gotovo svatko, i to na čak četiri godine. Uvjeti u tim logorima, koje su vlasti u Pekingu nazivale “prostorima za ponovnu edukaciju s pomoću rada”, bili su poražavajući.
Pritvorenici su trpjeli svakojake torture i maltretiranja, budili su ih u 4.15 i uz polusatnu stanku za objed i higijenske potrebe oko podneva morali bi raditi do 17 sati. Mjesečno su dobivali naknadu u protuvrijednosti devet kuna. U tim logorima izrađivali su se različiti predmeti koji su poslije prodavani na zapadnome tržištu.
Tako je, prema pisanju Daily Maila, prije nekoliko godina jedna Amerikanka u plišanom medvjediću pronašla poruku nekog kineskog radnika na engleskom jeziku. “Gospodine, ako katkad kupujete ovaj proizvod, ljubazno vas molim da pismo proslijedite Svjetskoj organizaciji za ljudska prava. Tisuće ljudi koje su u progonu pod vladom Komunističke partije bit će vam zahvalne na tome i sjećat će vas se zauvijek”, pisalo je u poruci.
Kad je pismo objavljeno, čelnica Human Rights Watcha za Kinu nije mogla potvrditi autentičnost te poruke, ali je dodala kako je prilično uvjerena da je u tom kampu upravo onako kako je napisano u pismu. Tijekom zadnjih nekoliko godina u te logore odvedeno je oko 50 tisuća ljudi. Nakon odluke donesene na plenumu oni bi sada napokon trebali biti slobodni.
Plenum je također ublažio strogu politiku prema kojoj se roditeljima dopušta da imaju samo jedno dijete, koja je u Kini uvedena 1979. radi kontrole porasta broja stanovnika. Kina trenutačno ima više od 1,3 milijarde stanovnika. Sada se obiteljima u kojima je barem jedan partner jedino dijete u obitelji omogućuje da imaju još jedno, drugo dijete. Dosad je to bilo dopušteno samo bračnim partnerima koji su oboje jedinci te onima koji žive u ruralnim područjima.
Kineske obitelji koje se odluče na dugo dijete mimo tih pravila morat će državi platiti novčanu kaznu zbog toga. Siromašniji plaćaju manje, nekoliko tisuća juana, a bogatiji, koji ne mare za tu državnu zabranu, dobiju astronomske kazne.
Mediji su tako prenijeli kako je jedan bogati poduzetnik 2007. morao za dijete “viška” platiti 66 tisuća juana, što je bilo oko 67 tisuća američkih dolara. “Bez obzira na to je li netko bogat ili siromašan, svatko bi trebao biti jednak pred zakonom kada je o planiranju obitelji riječ”, objasnio je taj slučaj tadašnji čelnik Nacionalne komisije za planiranje obitelji.
Što se tiče ublažavanja odredbe prema kojoj će se određivati zločini za koje je propisana smrtna, nije objavljeno na koje će se zločine točno odnositi. Vlasti u Pekingu kriju podatke o broju izvršenih smrtnih kazni. Zadnji je podatak dala jedna američka udruga za ljudska prava, prema kojoj je u Kini 2011. pogubljeno 4000 ljudi.