autograf.hr

novinarstvo s potpisom

  • Naslovnica
  • Kolumne
    • 45.PARALELA
    • ADVOCATA DIABOLI
    • ALLEGRO BARBARO
    • Arhiva – VRIJEME SUODGOVORNOSTI
    • A/TEOBLOGIJA
    • BALKANSKI AMBASADOR
    • BELEŽNICA
    • BEO DIJAGNOZE
    • BEZ ŠALABAHTERA
    • BEZIMENE PRIČE
    • BITI ILI NE BITI
    • BUDIMO PAMETNI
    • CRNA OFCA
    • CSI: MULTIPLEX
    • DEMOCROACIA
    • EJRENA
    • ESHATON
    • GLOBALNI KAOS
    • HASHTAG BOSNA
    • HERETIČKI PABIRCI
    • HOMO VITRUVIUS
    • IMAM PRAVO
    • IMPRESIJE I VARIJACIJE
    • INTER(N)ALIA
    • ISTOČNO OD RAJA
    • IŠAH
    • IZ PRIJESTOLNICE (KULTURE)
    • IZ ZEMLJE SNOVA
    • IZVJESNA ZAJEDNICA
    • KONTRAPUNKT
    • KOZMOPOLITEIA
    • LJUBLJANSKI ZVON
    • LJUTA PAPRIKA
    • MAŠKARADA
    • MILLENIUM
    • NA KAUČU
    • NA KRAJU PAMETI
    • NADA I ODGOVORNOST
    • (NE)MIRNA BOSNA
    • NIJE DA NIJE
    • NJEGOVIM STOPAMA
    • OD KNJIGE DO KNJIGE
    • ODJECI VLADANJA
    • OKLOP OD PAPIRA
    • OPSERVATORIJ SARAJEVO
    • PARRHēSIA
    • UZVODNO PLIVANJE
    • PISMA S TREĆIĆA
    • POBRATIMSTVO LICA
    • POGLED S LIJEVA
    • POROK PRAVDE
    • POLUPJESNIK I BOLESNIK
    • PRAŠKA PRIZMA
    • PRAVIČNA BUDUĆNOST
    • PRESUMPCIJA UMNOSTI
    • PRIJE POVRATKA
    • PRODUŽECI
    • PROMETEJEVE FIGURE
    • QUIETA MOVERE
    • RAZUM I OSJEĆAJI
    • REALISTIČNA UTOPIJA
    • REVOLUCIJA NJEŽNOSTI
    • REZOVI I MIRENJA
    • ROGOBORENJA
    • ROMANIN PETERAC
    • RUBNI ZAPISI
    • RUTA BORISA PERIĆA
    • [email protected]
    • SIZIFOVE POSLANICE
    • SLOBODNI ZIDAR
    • SOFIJINA KATEDRA
    • SUBOTOM UZ KAVU
    • ŠTO ZNAM, TO I VIDIM
    • TERRA SEXUALIS
    • UNDER COVER
    • USTAVNI REFLEKTOR
    • UVIK KONTRA
    • UZVODNO PLIVANJE
    • VITA CROATIVA
    • ŽIVJETI U HRVATSKOJ
    • VLAŠKA POSLA
    • VOANERGES
    • VRIJEME I VJEČNOST
    • ZIMSKO LJETOVANJE
  • OSVRT
  • ODJECI
  • INTERVJU
  • ORBI ET POPULIS
  • Kultura
    • OBAVEZNA LEKTIRA
    • ZIMIN NOĆNI IZBOR
    • RUTA BORISA PERIĆA
    • Ex libris D. Pilsel
    • OGLEDI
    • CSI: MULTIPLEX
    • CSI Vladimira C. Severa
    • ISTOČNO OD RAJA
    • BEZ RIJEČI
    • Moderna vremana info
    • SCRIPTA MANENT
  • ABRAHAMOVA DJECA
  • FELJTON
  • Tko smo
    • O nama
    • Impressum
    • Kontakt
    • Etički kodeks
  • Prijava
  • DEMOCROACIA <br>Drago Pilsel
    DEMOCROACIA
    Drago Pilsel
  • POGLED S LIJEVA <br> Nela Vlašić
    POGLED S LIJEVA
    Nela Vlašić
  • KONTRAPUNKT <br> Branimir Pofuk
    KONTRAPUNKT
    Branimir Pofuk
  • PRESUMPCIJA UMNOSTI <br> Marko Vučetić
    PRESUMPCIJA UMNOSTI
    Marko Vučetić
  • GLOBALNI KAOS<br>Damir Grubiša
    GLOBALNI KAOS
    Damir Grubiša
  • VLAŠKA POSLA <br> Ante Tomić
    VLAŠKA POSLA
    Ante Tomić
  • VRIJEME I VJEČNOST <br> Peter Kuzmič
    VRIJEME I VJEČNOST
    Peter Kuzmič
  • ADVOCATA DIABOLI<br> Anna Maria Grünfelder
    ADVOCATA DIABOLI
    Anna Maria Grünfelder

Bach na Čuburi

Autor: Milan Vlajčić / 03.07.2014. Leave a Comment

Sto godina od početka Velikog rata svet pamti da je oko 35 miliona ljudi izgubilo živote ili osakaćeno. U malenoj Srbiji gubitak, 1.250.000 života, zemlja opustošena i osirotela. Simbolično je uzet datum pucanja na Franza Ferdinanda, 28. juna 1914. na Vidovdan. Pala su četiri carstva (Austro-Ugarsko, Rusko, Osmansko, Nemačko), generacije najmlađih i najboljih nestale.

 

Ovih dana se više govori o tragičnoj ličnosti Gavrila Principa, njegovoj žrtvi, pljušte kafanski neobavezne metafore (”Pobunjeni anđeli” po Bibliji podrazumevaju vrhunskog tvorca, Boga, ali G.P. je udario na zemaljsku tiraniju), namnožilo se mnogo bljutavog kiča i neukusa. Valja se snaći u toj pometnji.

Pala su četiri carstva (Austro-Ugarsko, Rusko, Osmansko, Nemačko), generacije najmlađih i najboljih nestale. Ovih dana se više govori o tragičnoj ličnosti Gavrila Principa, njegovoj žrtvi, pljušte kafanski neobavezne metafore (”Pobunjeni anđeli” po Bibliji podrazumevaju vrhunskog tvorca, Boga, ali G.P. je udario na zemaljsku tiraniju), namnožilo se mnogo bljutavog kiča i neukusa. Valja se snaći u toj pometnji

 

Radio Beograd 1 i 2 emitovali su četvorodelni doku-igrani program ”Srbija u ratu: 1914.-1918.” (ponedeljak-četvrtak, 23.-26. jun, 10-10.55 min.) koji sam odslušao s jezom i bez daha. U najboljoj tradiciji naše radiofonije načinjena je potresna hronika rata i stradanja, s dobro prostudiranom istoriografskom građom, uz dragocene dokumentarne snimke i muziku koja čini epohu.

 

Bez pregrejane patriotske retorike (može se dakle i bez toga) hronološki su se ređali prizori, arhivski snimci iz tih dana, ali i današnji komentari nekoliko najboljih istoričara (Dubravko Stojanović, Ljubodrag Dinić, pre svih). Ova bezmalo četiri-časovna lekcija zaslužuje da bude ponovljena, za dugo pamćenje i nezaborav.

 

Ali, otkud Bach u naslovu ovog zapisa? Stižemo do njega. Nisam mogao da zaobiđem neposredne reflekse davnih vremena od kojih nije lako odmaknuti. Prošlost dugo traje, što rekao jednom prilikom mudri Dušan Matić.

 

Jedan neobičan dan u glavnom gradu.

 

Sreda, 25. juni, kasno popodne, užasan  pljusak se stuštio, uz krupnu tuču, razlog da se ne pomoli nos van kuće. Na dva kanala RTS-a dve ključne utakmice sa Mundijala u Brazilu, pre svega Argentina-Nigerija, a u gradu više primamljivih izazova: koncert britanske zvezde Billyja Idola  na otvorenom, ispod Kalemegdana.

Ovde dodajem uzgrednu fusnotu koja dobro nagoveštava stanje u srpskom novinstvu. Premda je već tokom rane večeri javljeno u medijima da se, usled bure nad gradom, koncert pomera za sutra, dan kasnije u nekoliko dnevnih listova bez javnih velikih čuđenja (navikli smo se na male i velike obmane) objavljeni su izveštaji sa neodržanog koncerta. Zvezda večeri je, zamislite, pozdravila Beograđane i pitala ”Are you ready for rocknroll?”

 

Ovde dodajem uzgrednu fusnotu koja dobro nagoveštava stanje u srpskom novinstvu. Premda je već tokom rane večeri javljeno u medijima da se, usled bure nad gradom, koncert pomera za sutra, dan kasnije u nekoliko dnevnih listova bez javnih velikih čuđenja (navikli smo se na male i velike obmane) objavljeni su izveštaji sa neodržanog koncerta. Zvezda večeri je, zamislite, pozdravila Beograđane i pitala ”Are you ready for rocknroll?” Čak je navedeno da je oduševljena masa od desetak hiljada duša na nogama i ovacijama otpratila koncert! Hej, kako onda poverovati kad nam opisuju zbivanja u tajnoj policiji.

 

Potom, Stephen Segal sa svojim blues-bandom u Centru Sava. Dan kasnije čitamo na naslovnim stranama kako je srpski ministar policije, čuveni doktor Neša sa Megatrenda (plagijat doktorata dokazan, ali pojela maca), primio u zvaničnu posetu holivudsku akcionu zvezdu, te su vodili ozbiljne razgovore o ”borbi protiv korupcije i nasilja”. Da je živ Groucho Marx, bio bi primljen na razgovore o rešavanju ekonomskih nevolja. On bar ima iskustva, potpisao je ”Kapital” (šta ga je to koštalo). A tek kad stigne Delboy Trotter, njega će primiti cela srpska vlada i slušati preporuke kako nadmudriti svet kad si pokvaren i mućak.

 

Vraćamo se na pomenuto veče. Kinoteka otpočinje panoramu novog japanskog filma, a u Kulturnom centru Beograda – rumunski film ”Sve najbolje o porodici” (nagrađen) uz susret s autorkom scenarija. I, najzad, ”Pasija po Jovanu”, oratorijum Johanna Sebastijana Bacha, prvi put izveden 1724., delo koje se retko izvodi u Beogradu, jer zahteva veliki broj učesnika i vrhunski domet u izvođenju. Tu se osrednjost ne prašta.

Da je živ Groucho Marx, bio bi primljen na razgovore o rešavanju ekonomskih nevolja. On bar ima iskustva, potpisao je ”Kapital“ (šta ga je to koštalo). A tek kad stigne Delboy Trotter, njega će primiti cela srpska vlada i slušati preporuke kako nadmudriti svet kad si pokvaren i mućak

 

Sa radija čujem da se koncert Billyja Idola odlaže zbog nevremena, a ja s kišobranom u ruci krećem ka obližnjoj katedrali Blažene djevice Marije, u mom komšiluku. Ova crkva svake godine u ovo doba pruža utočište izvanrednom međunarodnom filmskom festivalu ”Dani orgulja”. Smeštena na čuburskoj padini (Hadži Melentijeva), u mirnoj predratnoj rezidencijalnoj zoni (porodične stilske kuće sa uređenim baštana i travnjacima), ova crkvica ima najbolje orgulje u gradu, jer su koncertne orgulje marke Valdner u Domu sindikata već dve decenije u ruševnom stanju i niko iz grada neće da plati servis od 200.000 evra.

 

Ove večeri 14 izdanje Dana orgulja otvara se, potpuno neuobičajeno, monumentalnim Bachovim delom, jednim od vrhunaca visokog baroka. Vrlo me kopka kako će toliki ansambl (Simfonijski orkestar i hor RTB, sa petoro izvrsnih solista) biti smešten u katedralnu crkvu ne baš monumentalnih dimenzija. Sva sreća da sam stigao, predostrožno, pola sata ranije, jedva sam pronašao mesto, a svi kasniji su mogli još samo da odstoje. Što nije bilo lako: unutra je bila velika sparina, sve se pušilo, a izvođenje je trajalo punih 112 minuta.

 

Bach na Čuburi! Nije prvi put, jer je gotovo na svakom orguljaškom koncertu on izdašno zastupljen, a u svojoj CD kolekciji imam bar tri različita izvođenja ”Pasije po Jovanu”. Ali ovoga je puta veliki ansambl, sa poznatim hrvatskim dirigentom Vladimirom Kranjčevićem (čovek je na pragu devete decenije, ali ogromne energije i pravog majstorstva u usklađivanju zvučnih slojeva dela), priredio Beograđanima jedinstveni doživljaj.

Bach na Čuburi! Nije prvi put, jer je gotovo na svakom orguljaškom koncertu on izdašno zastupljen, a u svojoj CD kolekciji imam bar tri različita izvođenja ”Pasije po Jovanu”. Ali ovoga je puta veliki ansambl, sa poznatim hrvatskim dirigentom Vladimirom Kranjčevićem (čovek je na pragu devete decenije, ali ogromne energije i pravog majstorstva u usklađivanju zvučnih slojeva dela), priredio Beograđanima jedinstveni doživljaj

 

Festival je sjajnim, promišljenim govorom otvorio nadbiskup Stanislav Hočevar, a u auditorijumu su bila, uz nekoliko zapadnih ambasadora, prva imena naše muzike: od Mladena Jagušta (koji se hrabro primiče stotki), Radmile Bakočević do mlađih, studenata i poznavalaca muzike.

 

Iako su orkestar, hor (u podmlađenom sastavu) i solisti bili prilično sabijeni, da bi svi stali nadomak publike, to je samo povećalo prisnost i kamernost izvođenja – sve se izvrsno čulo, a pod jakim reflektorima svima su se caklila lica, što je samo podvuklo snagu saosećanja sa Hristovom golgotom. Svi posetioci su dobili prevod Pasije u Bachovoj dramaturškoj verziji, tako da smo lakše pratili izvođenja na nemačkom jeziku.

 

Dok sam slušao ovu nebesku muziku, kroz svest mi je, kao i mnogo puta ranije, prolazilo večito pitanje na koje nema racionalnog odgovora: kako je to Johann Sebastian Bach uspeo da volšebno iznedri iz svoje imaginacije taj složeni muzički mikro-univerzum, preplićući glasove Isusa, Pilata, evanđeliste Jovana, hora koji svojom poetskom snagom ovaploćuje univerzalnu poruku o snazi žrtvovanja za spas svih nas (pa i za mene, premda sam po ubeđenju agnostik).

 

Kao omađijani smo odslušali ovu jedinstvenu zvučnu katedralu (delo je izvedeno bez pauze i niko se nije meškoljio). A kad se ”Pasija” završila zvucima nebeskog smirenja (Hrist na nebu, mir na zemlji, ovo drugo ćemo još sačekati), usledile su desetominutne stajaće ovacije (Englezi to zovu outstanding ovations).

 

A potom smo svi ozareni, u znoju lica svog, izašli u kišnu beogradsku noć. O da, pomenuo sam izvanrednu utakmicu Argentina- Nigerija. Ništa nisam propustio: pošavši ka crkvi uključio sam snimanje. Ušao sam u kuću, vratio traku, odgledao vrhunski fudbal do kraja (tamo nas nije bilo, jer smo iz tog sveta otpali sami od sebe). I imao sam utisak da se mojoj gledalačkoj samoći pridružio neko ko mi godi – Johann Sebastian Bach. Te večeri on je bio i naš sugrađanin, kao i mnogo puta ranije kad smo pribegavali njegovoj zvučnoj galaksiji.

 

Bez njega bi nam u Beogradu bilo teže i neizvesnije.

Filed Under: BEO DIJAGNOZE Tagged With: autograf.hr, Bach, Beo-dijagnoze, Beograd, CD, Čubura, Delboy Trotter, Dušan Matić, Groucho Marx, Jovana, kapital, kolumna, Milan Vlajčić, pasija, rocknroll, Stephen Segal, Vladimir Kranjčević, Zvezda

Ne treba!

Autor: Manca Košir / 22.04.2014. Leave a Comment

Kada je mirna i tiha, tada mi je Ljubljana najdraži grad na svijetu. Upravo je takva danas, dok ovo pišem (subota), uskršnja, praznična i spokojna. Ulice su prazne, pa čak i kod moje povrćarke, na tržnici, gdje se subotom vuku repovi, nije bilo nikoga, a i u pošti su bile samo službenice.

 

Građani i građanke krenuše na putovanja i dopuste, mnogi odoše u vikendice, a mnogi se zatvoriše u svoje domove i u njima pripremaju praznička jela. Nakon toga s tom hranom odlaze u crkve da bi se kućama vratili s blagoslovljenom hranom: šunkom kao Kristovim mesom, hrenom kao čavlima kojima su ga pribili na križ…

 

U Sloveniji je Krist sveta figura s posebnim moćima. Svake se godine iznova pitam zbog čega ga većina slavi kao razapetoga. Slave njegovu muku i pred njegovim ranama padaju na koljena. U crkvama i kapelama na križu umirući Isus, pognute glave, tješi vjernike. Kao da ne vjeruju da je Isus ustao! U zemljama Južne Amerike i Afrike ljudi plešu i raduju se njegovu uskrsnuću, miluju i ljube uskrsla brata. U Sloveniji, ponizno pognute glave, proživljavaju njegovu muku te oplakuju njegove rane i smrt.

Duhovno ispražnjeni ispunjenje svog nedostatka traže vani. U materijalnom svijetu. U svijetu moći i vlasti, kontroliranja i nadziranja. Brojni to čine pouzdajući se u Kristovu muku i njegovo raspeto tijelo. A za ovog Velikog tjedna buljeći u Kristove rane i čekajući sudnji dan, kada će doći, s ognjem i mačem, ispraviti nepravde, kazniti grešnike i nagraditi nedužne…

 

Zar stvarno proživljavaju Kristovu muku? Meni se čini da na nj, stalno iznova, projiciramo vlastite križeve i teškoće. A kada ih vide izvan sebe, tad se spuste na koljena pred mukom Njegovom. Zato jer ih je strah ući u se i isplakati se nad svojom ranjenošću. Ponovo doživjeti vlastite traume, uroniti u vlastitu bol. I vjerovati kako je moguće ponovo se dignuti, napustiti dolinu suza i otpuštenih grijeha slaviti život.

 

U današnjem Delu, u njegovu subotnjem prilogu, koji piše jungovski psihoanalitičar i godinu dana moj učitelj psihološke astrologije dragi Matjaž Regovec, čitam: ”Mi, Slovenci, imamo sve znakove traumatiziranog naroda”. Novinarka Patricija Maličev oslikava portret slovenske kolektivne duše i pokazuje joj obris traumatiziranog naroda: ”Mimika lica ne odražava stvarno raspoloženje – to je jedan od najvažnijih pokazatelja dinamike traume. Drugi je zatvorenost, nedostatak reagiranja, prestrašenost; uglavnom se radi o krutosti i nepovjerenju iskazanom u odnosima jednih s drugima.”

 

Ljudi s ove strane Alpa navikli su prešutjeti ružne riječi. Pretvoriti ih u obiteljsku tajnu. U tabu koji kasnije tlači i nadolazeće generacije. Iz pokoljenja u pokoljenje proteže se slovenski put trpljenja. Tajna se pretvara u krivicu i sram, a on u smrtni strah… Zbog toga se u ovim kriznim vremenima još dublje skrivamo u se te gunđamo i proklinjemo. Trpimo.

 

”Kad nastupi kriza, tada treba riskirati i načiniti nešto što se ispočetka čini nemogućim. Treba ući u se i pronaći duhovnu iskru koja će učiniti mogućim riskiranje i pokretanje ka činjenju onog nemogućeg. Otvorimo vrata, zasučimo rukave, prikupimo postojeću snagu, pogledajmo na drukčiji način i okrenimo se novim, drukčijim mogućnostima”, savjetuje Matjaž Regovec.

 

Treba ući u se i pronaći duhovnu iskru. Kako bi za to izvrsna prilika bila slavljenje Uskrsa! Kada ne bismo oplakivali samo Kristove rane nego i svoje. Kada bismo uklanjali svoje obrambene mehanizme i micali tepihe pod koje smo pomeli svoje boli. Kada bismo na proštenje nosili svoje otvoreno, ranjeno srce, ispružili ruke i u dlanove prihvatili nadu. Njegovo uskrsnuće. Da bismo stvarno vjerovali!

Ne treba! klikće pjesnikinja Alenka Rebula. Ne treba!, kaže u pjesmi Krist u Sloveniji, koju čitam prije svake Velike noći. Dok ovo čitate ona je za nama, ali nije završila. Dok, razriješeni i oslobođeni, punim plućima ne udahnemo radost bivanja dotle smo u muci raspetoga

 

Koliko je u mojoj zemlji onih koji stvarno vjeruju? Statistika je pobrojala sve one koji su bili kršteni, bez obzira na to vjeruju li u uskrslog Krista ili ne. Važno je samo to da RKC ima papir o obavljenom krštenju. A što je u srcima ”vjernika” kao da krstitelje baš i nije briga…

 

”Slovenskom je narodu psihološki komunizam učinio ogromnu štetu. Komunizam, koji je promiskuitetno uzurpirao božje mjesto i ljudima dao pogrešan znak da se može živjeti bez duhovnosti”, zaključuje Regovec. Naime, uvjeren je kako: ”Kad nastupi kriza, tada se treba duhovno povezivati. Zato je u Sloveniji toliko samoubojstava i opće negativnosti, zavisti, nepriznavanja drukčijih… To je temeljna dinamika duhovne praznine.“

 

Duhovno ispražnjeni ispunjenje svog nedostatka traže vani. U materijalnom svijetu. U svijetu moći i vlasti, kontroliranja i nadziranja. Brojni to čine pouzdajući se u Kristovu muku i njegovo raspeto tijelo. A za ovog Velikog tjedna buljeći u Kristove rane i čekajući sudnji dan koji će doći, s ognjem i mačem, ispraviti nepravde, kazniti grešnike i nagraditi nedužne…

 

Ne treba! klikće pjesnikinja Alenka Rebula. Ne treba!, kaže u pjesmi ”Krist u Sloveniji”, koju čitam prije svake Velike noći. Dok ovo čitate, ona je za nama, ali nije završila. Dok razriješeni i oslobođeni, punim plućima ne udahnemo radost bivanja dotle smo u muci raspetoga. Tako dugo dok uistinu ne otvorimo oči i osmjehnemo se oslobođeni u svoj svojoj veličini, hrabri nas Alenka Rebula:

 

Ljubljena braćo

što li to radite

ne treba trpjeti za slavu moju

ne treba crnčiti za kraljevstvo moje

ne treba moliti za uslišan biti

ne treba se pokoravati za čovjekom biti

ne treba darovati ni jedno janje više

ne treba klečati

ne treba se borit za pobjedu moju

ne treba gledat u raspeto tijelo

 

jer obilje odrješenja svakojakog imam

i poklanjam vam sve badava

odavno sam smrt nadvladao

a vi i dalje križeve činite

i posvud ih podižete

k’o vješala turobna

zasjeniste nebo i zemlju moju

za mnome djeca ne mogu

putem rajskim

ne osjete odrasli

da su i izliječeni

 

ovamo pogledajte

prestanite buljiti u rane moje

i sudnji dan čekati

nikada neću s ognjem i mačem doći

ne trebam pravdu i istinu dijelit

pogrešno me razumjeste

glas mi se kroz stoljeća izgubio

 

neprijatelja nemam

ne kažnjavam i ne nagrađujem

tek vječito na vas čekam

 

ne treba

samo oči otvorite

i meni se osmjehnite

oslobođeni

u veličini svojoj

za mnome kliknite

ne treba!

 

(Sa slovenskog preveo: Dubravko Poletti Kopešić)

Filed Under: LJUBLJANSKI ZVON Tagged With: Alenka Rebula, autograf.hr, Dubravko Poletti Kopešić, duhovnost, Isus Krist, kolumna, križ, Ljubljana, Ljubljanski zvon, Manca Košir, muka, pasija, pjesma, Slovenija, Uskrs, Veliki tjedan

DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

VIDEO: VRIJEME SUODGOVORNOSTI

ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

VRIJEME SUODGOVORNOSTI - ostale emisije

Facebook

Želite li primati naš newsletter?

Upišite svoj e-mail i pratite najnovije aktualnosti!

Postanite podupiratelj našega portala. Vi ste dokaz da možemo stvarati bolje društvo i da ponekad valja htjeti i nemoguće kako bismo dosegnuli moguće.

Molimo vas da pomognete Autograf.hr uplatom priloga na naš račun (kliknite ovdje).
Hvala vam!

Ex libris D. Pilsel

Viktor Ivančić: Radnici i seljaci

Viktor Ivančić: Radnici i seljaci

Piše: Katarina Luketić

SCRIPTA MANENT

Kontroverze hrvatske povijesti 20. stoljeća

...

Ne reci da nemamo ništa

...

Bjeguni

...

Vladar sjena

...

Pavao

...

PROČITAJTE U TJEDNIKU NOVOSTI:

  1. Mirko Graorac: Neću pomilovanje, nego obnovu postupka

    Mirko Graorac: Neću pomilovanje, nego obnovu...

    m-bacic
  2. Šeks & drugs

    Šeks & drugs

    viktor-ivancic
  3. Štepinčevo

    Štepinčevo

    marinko-culic

Novosti | Arhiva

KRONIKA SNV-a

  1. Zagreb i Ljubljana uz braću Ivković

    Zagreb i Ljubljana uz braću Ivković

    anja-kozul
  2. Čudo u Ogulinu

    Čudo u Ogulinu

    paulina-arbutina
  3. Ujedinjena Baranja za Baniju

    Ujedinjena Baranja za Baniju

    nenad-jovanovic

Kronika SNV-a | Arhiva

SNV – VIJESTI I NAJAVE

  1. Otvorena Banijska kuća

    Otvorena Banijska kuća

    28.01.2021.
  2. Donacije za Banijce i Banijke pogođene potresom

    Donacije za Banijce i Banijke pogođene potresom

    05.01.2021.
  3. Važni kontakti za pomoć u okviru akcije “Banija je naša kuća”

    Važni kontakti za pomoć u okviru akcije “Banija je...

    05.01.2021.

SNV VIJESTI i NAJAVE | Arhiva

Drago Pilsel: Argentinski roman

Drago Pilsel: Argentinski roman

Partnerska organizacija:

SNV

ZAHVALJUJEMO SE POTPORI REDAKCIJA:

Večernji list Slobodna Dalmacija

UPUTE

Pravila komentiranja
Pravila prenošenja sadržaja
Donacije i sponzorstva
Impressum
Kontakt

Copyright © 2021 | AUTOGRAF.HR | Izrada portala : Poslovna učionica d.o.o. | Log in

Mrežne stranice www.autograf.hr koriste kolačiće ("cookies") za napredniju funkcionalnost stranica, ugodnije posjetiteljevo iskustvo, te prikaza web bannera i drugih oglasa. Postavke korištenja kolačića možete kontrolirati i odrediti u vašem pregledniku mrežnih stranica ("web browser"). Ako se slažete s korištenjem kolačića na mrežnim stranicama www.autograf.hr molimo kliknite "Slažem se". Posjet i pregled mrežnih stranica na www.autograf.hr moguć je i bez korištenja kolačiča, no tada neće biti isporučene neke funkcionalnosti kojima kolačići upravljaju. Slažem se