Danas bih u Beogradu trebao govoriti na jednoj debati na temu ”Ima li pomaka u crkvama prema ispravnom sjećanju”? Trebao bih istaknuti neke važne trenutke kao što je bio susret episkopa i biskupa u Požegi 17. siječnja ili međureligijska molitva za mir u Jasenovcu 2. svibnja, ali kako ću pristupiti temi a da ne naglasim kako prvaci Katoličke crkve u Republici Hrvatskoj skandalozno šute usred novog vala nasilja, etnički motiviranog, bez ikakve sumnje, prema našim Srbima, našim sugrađanima? [Read more…]
Bogohulni propovjednici ne smiju zaustaviti gradnju mira
Petog kolovoza 1995. Hrvatske oružane snage pokrenule su veliku ofanzivu pod kodnim imenom Oluja. Tom akcijom privedena je kraju četverogodišnja pobuna naoružanih elemenata srpske manjine koja je zahvatila trećinu zemlje. [Read more…]
KEK iz Novog Sada poziva na jedinstvo i (re)evangelizaciju Europe
”Rušili smo mostove, pokazivali nerazumijevanje jedni za druge, okretali glavu od nepravde i nismo praštali drugima. Molimo za Tvoju snagu dok zajedno dolazimo da obnovimo našu namjeru da Ti služimo u jedinstvu.” [Read more…]
Božićna čestitka patrijarha Irineja vjernicima u Hrvatskoj
(Opaska uredništva: Prilikom susreta s patrijarhom Srpske pravoslavne crkve, gospodinom Irinejem u Beogradu 3. siječnja 2017., glavni urednik portala Autograf, Drago Pilsel, zamolio je gospodina Irineja da pročita kraću Božićnu poruku za HTV. Dio te izjave emitiran je u središnjem dnevniku HTV-a na Badnjak, 6. siječnja, a mi ovdje donosimo cijeli poruku. Odmah iza te snimke nastavlja se Božićna beseda mitropolite zagrebačko-ljubljanskog, vladike Porfirija).
Hristos vaskrese! Budimo svjetlost svijetu!
Patrijarh Irinej
Srpska Pravoslavna Crkva svojoj duhovnoj djeci o Vaskrsu 2016. godine
IRINEJ
po milosti Božjoj
Pravoslavni Arhiepiskop pećki, Mitropolit beogradsko – karlovački i Patrijarh srpski, sa svim arhijerejima Srpske Pravoslavne Crkve –
svećenstvu, monaštvu i svim sinovima i kćerima naše svete Crkve: blagodat, milost i mir od Boga Oca i Gospodina našega Isusa Krista, i Duha Svetoga, uz radosni vaskršnji pozdrav:
HRISTOS VASKRSE!
“Hristos vaskrse, smrt porazivši
i mrtve podigavši.
Narodi, veselite se ! ”
(Kanon Pashe, 9. pjesma).
Proslavimo danas, draga braćo i sestre, Gospodina našega Boga, “Koji pohodi i otkupi narod Svoj” (Lk 1, 68) i svjetlošću uskrsnuća Svoga prosvijetli svu vaseljenu!
Proslavimo Gospodina “Koji bi predan za grijehe naše i ustade za opravdanje naše” (Rim 4, 25)! Proslavimo Gospodina koji, postavši čovjek nas radi, pretrpe smrt da bi nam Vaskrsenjem svojim otvorio dveri novoga života! Jer, svi koji se u Krista kršteni, u Kristu umrijesmo starom čovjeku, da bismo uskrsnuti, preporođeni, obnovljeni u Njemu, i živjeli s Njim zauvijek (Rim 6, 8). Krist uskrsnu od mrtvih i postade Prvijenac od usnulih (1. Kor 15, 20), te i mi koji umiremo u Adamu, bivamo oživljeni u Kristu, postajući nova tvar.
Ako jedni drugima ne oprostimo, neće se ni nama oprostiti, a ako osuđujemo, već smo mi sami osuđeni, uči nas Gospodin. Bez praštanja i sagledavanja vlastitih sagrešenja prema bližnjima, prijateljima i neprijateljima, nećemo moći u svoja srca primimo svjetlost uskrsnuća niti da postanemo baštinici nade na vječnost u kojoj nema ni straha, ni uzdaha, ni tuge
Zato u ovaj svijetli dan pojemo pobedno pjesme Onome koji pobijedi silu smrti, Onome koji porazi prividnu mudrost mudraca ovoga svijeta i svojim vaskrsenjem spase one koji u Njega vjeruju (1. Kor 1, 21). Vidjesmo ispunjenje riječi proročkih i zajedno s apostolom Pavlom kličemo: ”poznim ljubav Kristovu koja nadilazi razum i ispunismo se punoćom Božjom” (Ef 3, 19). Jer, kao što sila smrti, poslije pada praroditelja roda ljudskog u grijeh, uđe u ovaj svijet, tako Gospodin Krist, kao novi Adam, primi na sebe rane nastale zbog grijeha, voljno, nas radi, pretrpe smrt, uništi njenu silu i vrati čovjeku njegovu prvobitnu krasotu.
Zato kroz uskrsnuće poznajemo smisao i cilj Božjeg stvaranja, jer Gospodin privede sve iz nebića u biće da bi vječno i nepropadljivo živjelo u Kristu, jedinorodnom sinu njegovom.
Sveti Maksim ispovjednik nas bogonadahnuto uči da se tjelesnim rođenjem rodismo, u krštenju se preporodismo, a vaskrsenjem se vječno rađamo u Kristu, koji, kao prvorođeni iz mrtvih, obnavlja vascelu tvar i daruje joj nepropadljivost. Uskrsnućem svojim Krist sjedinjuje ovaj svijet i raj, a u raj prije svih drugih prima pokajanog razbojnika, dajući svima nama nadu da naše življenje u pokajanju nije uzaludno.
Slaveći Kristovo uskrsnuće, slavimo i pjevamo čudesnu tajnu Boga koji nas je stvorio da u sinu njegovom, ovaploćen, raspetom i vaskrslom Kristu spasitelju, vječno budemo pričasnici božanske prirode, odnosno božanskog života (sr. 2. Pet 1, 4).
Do Kristovog uskrsnuća, svi su poslije smrti odlazili u mračne prostore ada, u kome nema nikoga da Boga slavi, i tako besmisao smrti držaše u okovima svu tvorevinu (sr. Ps 6, 6; Is 38, 18). Krist Bog silazi u dubine ada i verige vječne koje su držale tamo svezane, bivaju skršene (irmos 6. pjesme kanona). Ad biva ispražnjen, a Gospodin naš izvodi praroditelje i pravednike u svjetlost novoga života. Smrt je od tada samo san. Ona više ne označava kraj već vrata vječnoga života u Kristu. Zato i apostol Pavle odvažno kliče: ”Meni je Krist život, a smrt dobitak” (Fil 1, 21).
Očistivši čula svetim postom, ugledajmo nepristupnu svjetlost uskrsnuća, ugledajmo Krista koji blista u našim srcima! Oprostivši sve jedni drugima, obnovimo se vaskrsenjem u novi život! Zaživimo vaskrslim Kristom da bismo svi, već u ovome životu, doživjeli sebe i druge kao jedno tijelo, jednu Crkvu Božju!
Djeco naša duhovna, ne zanemarimo ljubav! Jer, upravo po našoj međusobnoj ljubavi svi će nas prepoznati kao Kristove učenike (Iv 13, 35). Budimo sapatnici onima koji stradaju, plačimo s onima koji plaču i tješimo ih nadom u Gospodina! Neka naše služenje Bogu ne bude novo izdanje farizejske vanjske pobožnosti! Kakvu ćemo onda nagradu primiti? Žrtvujmo se za bližnje! Dajmo onome tko nema! Smireno slavimo Boga riječima pokajanog carinika koji tako nađe opravdanje!
Iako živimo u teškom vremenu, punom neizvjesnosti i tragedija, ne smijemo, ugledajući se na drevne kršćane, da prestanemo da se radujemo i Kristovom ljubavlju volimo, i to ne samo jedni druge već i neprijatelje naše, da nas ništa ne bi odvuklo s puta života koji nam je Krist darovao.
Ako jedni drugima ne oprostimo, neće se ni nama oprostiti, a ako osuđujemo, već smo mi sami osuđeni, uči nas Gospodin. Bez praštanja i sagledavanja vlastitih sagrešenja prema bližnjima, prijateljima i neprijateljima, nećemo moći u svoja srca primimo svjetlost uskrsnuća niti da postanemo baštinici nade na vječnost u kojoj nema ni straha, ni uzdaha, ni tuge.
Ne bojmo se, dakle, ovoga svijeta, braćo i sestre, jer je Krist pobijedio svijet! Bojmo se samo odlaska iz svjetlosti u tamu, iz radosti kraljevstva Božjega, kojim treba zaživimo već! Mi kršćani se ne bojimo smrti. Duboko vjerujemo da nismo od ovoga svijeta iako u njemu živimo.
Krist, vječna Pasha, otvorio nam je dveri kraljevstva Božjeg. Ono je naša istinska otadžbina, a mi smo u ovome svijetu samo putnici koji prohode kroz vrijeme i prostor, svjedočeći Krista svojim životom. Nemojmo, zato, nikada zaboraviti u koga smo kršteni i za koga živimo, da naša životna utrka ne bi bila uzaludna i da naša nada ne bude nada u prazne i sujetne idole ovoga svijeta i vijeka (sr. Gal 2, 2)!
Djeco naša duhovna, ne zanemarimo ljubav! Jer, upravo po našoj međusobnoj ljubavi svi će nas prepoznati kao Kristove učenike (Iv 13, 35). Budimo sapatnici onima koji stradaju, plačimo s onima koji plaču i tješimo ih nadom u Gospodina! Neka naše služenje Bogu ne bude novo izdanje farizejske vanjske pobožnosti! Kakvu ćemo onda nagradu primiti? Žrtvujmo se za bližnje! Dajmo onome tko nema! Smireno slavimo Boga riječima pokajanog carinika koji tako nađe opravdanje!
Narod Božji je danas rasut po čitavom svijetu, ali ono što nas sjedinjuje i čini jednom crkvom nisu prolazne ideologije ovoga svijeta, već duboka svijest o tome da smo sjedinjeni u Kristu u koga smo kršteni i kojim se pričešćujemo.
Potrudimo se zato da oni koji nisu upoznali svjetlost Kristovog učenja vide u nama put i u nama prepoznaju istinske nasljednike apostolâ i svetitelja Kristovih! Cijeli rod srpske se, u tom duhu, ugleda na svetoga Savu, koji nam je nepogrešivo ukazao na put Kristov kao na jedini put života.
Na ovaj svijetli praznik naročito se molitveno sjećamo svih prognanih Srba, koji već dva desetljeća ne mogu vratiti u svoje domove, ali i onih koji su ostali živjeti na pradedovsku ognjištima i da, zajedno sa svojim duhovnim pastirima, trpe prijetnje i pritiske samo zato što su pravoslavni Srbi
Nemanjićke svetinje stoljećima sijaju kao svjetionici u magli naše povijesti, ukazujući nam na sveobuhvatne duhovne horizonte kraljevstva Božjeg koje nije od ovoga svijeta. Zato nas nikakva stradanja i nepravde ovosvetskih moćnika ne mogu i ne smiju podijeliti i zavaditi.
Na ovaj svijetli praznik naročito se molitveno sjećamo svih prognanih Srba, koji već dva desetljeća ne mogu vratiti u svoje domove, ali i onih koji su ostali živjeti na pradedovsku ognjištima i da, zajedno sa svojim duhovnim pastirima, trpe prijetnje i pritiske samo zato što su pravoslavni Srbi.
Posebno suosjećamo s našom braćom i sestrama na Kosovu i Metohiji. Oni, živeći i Boga slaveći na iskonskoj srpskoj zemlji, nastavljaju svjedoče tajnu Kristovog stradanja i uskrsnuća. Svetolazarevsko Kosovo uvijek je bilo u znaku Krsta i uskrsnuća. Koliko je samo puta naš narod stradao, ali opet se, Božjom silom, uspravljao i obnavljao, nastavljajući da hodi putem Kristovim! Tome nas najbolje uče naši sveti i naše kosovske i metohijske svetinje, u kojima počivaju relikvija mnogih ugodnika Božjih i na kojima je kao pečatom utisnuta krstovaskrsna tajna Kristova.
Stradali su stoljećima naše crkve i manastiri, naša sela i gradova, ali smo ih opet obnavljali, obnavljajući time i sami sebe, kao živu Crkvu Božju. Zato, umjesto plača i ridanja pevajmo pobedno pjesmu, jer u svjetlosti uskrsnuća, križ koji nosimo nije simvol poniženja i sramote, već novog dostojanstva i slave.
Kosovo i Metohija, za nas Srbe i za sve pravoslavne kršćane, nije samo geografski pojam već, iznad svega, duhovni prostor koji nas sve povezuje, ma gdje živjeli. Sledujući kosovskom zavjetu svetoga kneza Lazara, nikad ne smijemo zaboraviti da je kraljevstvo nebesko vrhunski ideal i vječni cilj, a sve zemaljsko je truležno i prolazno.
Danas kršćani stradaju diljem svijeta, posebno na Bliskom Istoku i u Ukrajini. Primjer njihove vjere i njihovog trpljenja neka i nama bude ohrabrenje i jamstvo da Gospodin nikada neće ostaviti svoju Crkvu i da se blagodat Božja umnožava upravo ondje gdje se umnožilo stradanje! Ne smijemo zaboraviti da je sâm Gospod Hristos sa presvetom Djevom i pravednim Josipom izbjegao u Egipat, kako bi se sklonio od nasilja Irodovog i na taj način nam pokazao da smo svi stranci u svijetu koji u zlu leži.
Danas kršćani stradaju diljem svijeta, posebno na Bliskom Istoku i u Ukrajini. Primjer njihove vjere i njihovog trpljenja neka i nama bude ohrabrenje i jamstvo da Gospodin nikada neće ostaviti svoju Crkvu i da se blagodat Božja umnožava upravo ondje gdje se umnožilo stradanje! Ne smijemo zaboraviti da je sâm Gospod Hristos sa presvetom Djevom i pravednim Josipom izbjegao u Egipat, kako bi se sklonio od nasilja Irodovog i na taj način nam pokazao da smo svi stranci u svijetu koji u zlu leži
Mnogo je, draga braćo i sestre, gorčine i tuge u našem narodu poslije svih teških godina iskušenja kroz koja smo prošli i prolazimo. Ipak, nipošto ne smijemo pasti u očajanje. Jer, kada strada kršćanin se još više kaje pred Bogom, a istovremeno se i raduje jer zna da Gospodin neće prezreti srce ispunjeno nadom.
Stoga se molimo Bogu, draga naša djeco duhovna, da nas sačuva od mržnje i zlih djela, a da nas nauči ljubavi kojom je On zavolio ovaj svijet. Ako budemo u stanju prepoznati bol i patnju bližnjega i pokajemo se za svoje grijehe, naš trud neće biti uzaludan nego će nam biti na spasenje i na život vječni.
Molitveno pozdravljamo i našu braću i sestre koji žive svuda po svijetu i pozivamo ih da u bratskoj ljubavi i jedinstvu okrenutima jedni drugima, sabrani pod okriljem svoje Crkve, i da tako nastave dostojno svjedoče tko su i kojoj vjeri i kojem rodu pripadaju.
Čuvajmo svetinju braka i obitelji odgajanju djece u vjeri, strahu Božjem i čistoći, ne zaboravljajući da je obitelj “domaća Crkva” i temelj kršćanske zajednice! Redovito učestvujmo u evharistijske sabranju pričešćujući se telom i krvlju Kristovom i tako svi postajući jedno tijelo, tijelo Kristovo, narod izabrani, Crkva Boga živoga!
Ne zaboravljajmo da se ova čudesna tajna nastavlja vjerom i ljubavlju koje smo pozvani da djelatno svjedočimo u domu, na poslu, pred onima koji nas vole, kao i pred onima koji nas mrze, ukratko – svuda i svagda. Za kršćanina cijeli život jeste liturgijska pashalna radost.
Tko njome zaživi neće u drugom čovjeku gledati stranca: u svakom će prepoznavati lik Gospodina našega, koji želi da se svi ljudi spase. Svjedočenje radosne vijesti da je Krist zaista uskrsnuo naša je svakodnevna obveza jer nas Gospodin Duhom Svetim poziva da se ne zatvaramo u sebe već da i druge uvodimo u tu radost i ukazujemo im na jedini put spasenja.
Krist uskrsli nas poziva da budemo svjetlost svijetu, a ne sablazan. Kada smo spremni priznati svoja sagrešenja i da se ispravljamo u smirenju, mi se time ne ponižavamo već pokazujemo da u nama zaista obitava Duh Božji.
Posebno vam BLAGOVESTI da je za blagdan silaska Duha Svetoga, završnice Kristovog podviga spasenja svijeta i čovjeka, u lipnju ove godine na apostolskom otoku Kreti sazvan sveti i veliki Sabor Pravoslavne crkve. Svi smo dužni da se molimo Gospodu da ovaj izuzetni duhovni i svetoduhovski događaj bude rječita potvrda nerazorivog jedinstva svete Pravoslavne crkve u vjeri svim istinskim kršćanima, biti poziv svima koji u Krista vjeruju da budu jedno u jedinom spasitelju i Gospodinu našem.
Stoga se molimo Bogu, draga naša djeco duhovna, da nas sačuva od mržnje i zlih djela, a da nas nauči ljubavi kojom je On zavolio ovaj svijet. Ako budemo u stanju prepoznati bol i patnju bližnjega i pokajemo se za svoje grijehe, naš trud neće biti uzaludan nego će nam biti na spasenje i na život vječni
Ne zaboravimo, draga braćo i sestre, da smo pozvani i da gdje god se nalazili i što god radili budemo mirotvorci na taj način svjedočeći Boga, koji nam mir daje i jeste mir naš. Iako smo svi različiti, ne smijemo nikada previdjeti da smo svi stvoreni po liku Božjem i pozvani da budemo jedno u Kristu. Zato onome ko posrne treba pružiti ruku, a ne gurati ga u još dublju propast; bolesnog treba posjetiti i njegovati, a zalutalog uputiti na pravi put.
Čineći tako učinićemo da se u našim djelima projavljuje Gospod, koji nam je rekao da treba da budemo svjetlost svijetu. A iznad svega, djeco naša duhovna, neka život naš bude stalno blagodarenje Bogu na svemu i za sve! Jer, što bismo drugo i veće mogli prinesemo vaskrslome Kristu koji nas iz tame prevede u svjetlost spoznaje i iz smrti u život vječni?
Zato zajedno s anđelima i sa svima svetima na nebu, a ujedno i sa svojom braćom i sestrama svojim na zemlji, zapjevajmo pobedno pjesmu iu blagdanskoj radosti pozdravimo jedni druge pozdravom:
HRISTOS VASKRESE!
Dano u Patrijaršiji srpskoj u Beogradu, o Vaskrsu 2016. godine.
Vaši molitvenici pred Vaskrslim Kristom:
Arhiepiskop pećki, Mitropolit beogradsko – karlovački i Patrijarh srpski IRINEJ
Mitropolit crnogorsko – primorski AMFILOHIJE
Mitropolit zagrebačko – ljubljanski PORFIRIJE
Episkop šabački LAVRENTIJE
Episkop sremski VASILIJE
Episkop banjalučki JEFREM
Episkop budimski LUKIJAN
Episkop banatski NIKANOR
Episkop Novogračaničke – srednjezapadnoamerički LONGIN
Episkop istočnoamerički MITROFAN
Episkop bački IRINEJ
Episkop britansko – skandinavski DOSITEJ
Episkop zvorničko – tuzlanski HRIZOSTOM
Episkop osečkopoljski i baranjski LUKIJAN
Episkop zapadnoevropski LUKA
Episkop žički JUSTIN
Episkop vranjski PAHOMIJE
Episkop šumadijski JOVAN
Episkop braničevski IGNjATIJE
Episkop dalmatinski FOTIJE
Episkop bihaćko – petrovački ATANASIJE
Episkop budimljansko – nikšićki JOANIKIJE
Episkop zahumsko – hercegovački GRIGORIJE
Episkop valjevski MILUTIN
Episkop raško – prizrenski TEODOSIJE
Episkop niški JOVAN
Episkop zapadnoamerički MAKSIM
Episkop gornjokarlovački GERASIM
Episkop australsko – novozelandski IRINEJ
Episkop kruševački DAVID
Episkop slavonski JOVAN
Episkop austrijsko – švicarski ANDREJ
Episkop frankfurtski i svih u Njemačkoj SERGIJE
Episkop timočki Ilarion
Episkop umirovljeni zvorničko – tuzlanski VASILIJE
Episkop umirovljeni kanadski GEORGIJE
Episkop umirovljeni zahumsko – hercegovački ATANASIJE
Episkop umirovljeni srednjoevropski KONSTANTIN
Episkop umirovljeni slavonski SAVA
Episkop umirovljeni mileševski FILARET
Vikarni Episkop moravički ANTONIJE
Vikarni Episkop toplički ARSENIJE
Vikarni Episkop jegarski JERONIM
OHRIDSKA ARHIEPISKOPIJA
Arhiepiskop ohridski i Mitropolit skopski JOVAN
Episkop pološko – kumanovski JOAKIM
Episkop bregalnički MARKO
Vikarni episkop stobijski DAVID
(Prenosimo s portala SPC-e).
Stepinac je tolerirao genocid, jesmo li mi bolji od njega?
U razgovoru pape Franje s njegovim dobrim prijateljem rabinom Abrahamom Skorkom, vođenim 2010. dok je Jorge Mario Bergoglio još bio nadbiskupom Buenos Airesa (naravno, i kardinal), a koji se može i kod nas pročitati u obliku knjige (”O nebu i o zemlji”, Jorge Bergoglio i Abraham Skorka, VBZ, Zagreb, srpanj 2013., str. 74) Papa kaže, odgovarajući na argument rabina Skorke, da Svjetski židovski kongres traži da se otvore Vatikanski arhivi i da se on s tim slaže. [Read more…]
Tuđi grijeh, tuđi grijeh, tuđi preveliki grijeh
Ante Tomić
Nađem se i dandanas katkad u crkvi, obično na sprovodu, i molim zajedno s prisutnima iako odavno ne vjerujem.
Molim iz poštovanja za umrlog, a i po navici, usta mi se sama otvaraju jer mi bogoslužje nije strano, od svoje pete godine znam kad treba reći “Bogu hvala”, a kad “slava tebi Kriste” i kako skupljenim prstima valja tri puta dodirnuti prsa ponavljajući: “Moj grijeh, moj grijeh, moj preveliki grijeh”. [Read more…]
Biskupi i episkopi otkrivaju da je isto amen i amin
U ovim tužnim danima opraštanja od Arsena Dedića medije su preplavila sjećanja na velikog umjetnika, pjesnika, glazbenika. Između ostalog, portal Index je objavio i malu antologiju njegovih citata. U nju je uvrštena i ova rečenica: “Bilo bi bolje da smo prestali preslušavati je li točno reći amen ili amin”. [Read more…]
Mrziti Srbe? Vikati ”Serben raus!” pitanje je sad
Što sad, treba li Srbe voljeti ili ih treba mrziti? Trebamo li slušati nadbiskupa zadarskog ili splitskog koji zagovaraju prvo ili katoličku udrugu Vigilare koja Srbe baš i ”ne simpatizira”, iako sam svjestan opasnosti ovako napisanog eufemizma. Naime, kaj. [Read more…]
Sve ću vas reći Bogu
Kad je riječ o Srpskoj pravoslavnoj crkvi već iz samog njenog imena čita se isprepletenost vjere i nacije. Za razliku od Katoličke crkve koja ima univerzalnu hijerarhijsku piramidu s Papom na vrhu, apostolski jedinstvenu Pravoslavnu crkvu čine autokefalne nacionalne crkve sa svojim poglavarima među kojima Carigradski patrijarh uživa simbolični status prvog među jednakima. Svaka od tih crkava proglašava čak i vlastite svece.
Zbog isticanja nacionalnog razumljivo je da dolazi i do preklapanja brige za duhovno s brigom za političke interese nacije. Srpska pravoslavna crkva i dan danas brani neke davno nestale državne i političke granice srpstva. U tome često ima i solidarnu potporu ostalih autokefalnih crkava od kojih nijedna nije priznala još 1967. godine proglašenu autokefalnost Makedonske pravoslavne crkve. Barem u slučaju Grčke i Bugarske jasno je da takva solidarnost ima također nacionalno-političke motive.
Zato je u Božićnoj poruci Srpski patrijarh Irinej izrazio podršku SPC-u vjernom arhiepiskopu ohridskom Jovanu koji je već drugi Božić dočekao u makedonskom zatvoru osuđen zbog pronevjera i utaje poreza. Naravno, za SPC proces je montiran, a zatvoreni arhiepiskop nedužan mučenik.
Vjera i nacija poistovjećuju se i u dijelu poruke upućene vjernicima u Hrvatskoj. Teško da će Patrijarhov vapaj “Bogomladencu Hristu da ispuni ljubavlju srca ispunjena mržnjom prema svemu što je pravoslavno i srpsko” ganuti one Hrvate koji zaista mrze sve pravoslavno i srpsko, a još manje one koji na netrpeljivosti i mržnji grade političke karijere
Nakon državnog osamostaljenja Crne Gore politički sukobi u toj zemlji prelamaju se i kroz sukob SPC-a s Crnogorskom pravoslavnom crkvom koja je svoju autokefalnost, ukinutu 1918. godine, odlučila obnoviti 1993. sa sjedištem u Cetinju. Stoga je državotvornim Crnogorcima u sukobu s prosrpskim snagama prirodni saveznik i Crnogorska pravoslavna crkva za čiju autokefalnost u Beogradu ne žele ni čuti.
Patrijarh Irinej u Božićnoj se poruci izravno dotiče tog sukoba: “Javno pitamo tamošnje ideologe, samozvane autokefaliste, inače mahom ateiste, zašto u duhu sopstvene verzije demokratskog i sekularnog društva nemaju kuraži da javno zatraže i takvu reorganizaciju Rimokatoličke Crkve da i njoj sedište bude u Crnoj Gori, a ne u Vatikanu, kao što to traže za Pravoslavnu Crkvu”.
U manje riječi, Patrijarhova poruka Crnoj Gori glasi: ono što je za sve katolike u Crnoj Gori rimski papa, to sam za sve pravoslavne ja, Srpski patrijarh. A između redaka, ali nimalo skriveno, to znači: Crnogorci su Srbi.
Vjera i nacija poistovjećuju se i u dijelu poruke upućene vjernicima u Hrvatskoj. Teško da će Patrijarhov vapaj “Bogomladencu Hristu da ispuni ljubavlju srca ispunjena mržnjom prema svemu što je pravoslavno i srpsko” ganuti one Hrvate koji zaista mrze sve pravoslavno i srpsko, a još manje one koji na netrpeljivosti i mržnji grade političke karijere.
Katolička crkva svoju je univerzalnost sačuvala u hijerarhijskom ustroju. Međutim, briga i ljubav za naciju i nacionalne interese, pa i one političke, kod većine je hrvatskih biskupa toliko izražena da bi oni, kad bi mogli, od pravoslavlja rado preuzeli princip autokefalnosti nacionalnih crkava.
Katolička crkva svoju je univerzalnost sačuvala u hijerarhijskom ustroju. Međutim, briga i ljubav za naciju i nacionalne interese, pa i one političke, kod većine je hrvatskih biskupa toliko izražena da bi oni, kad bi mogli, od pravoslavlja rado preuzeli princip autokefalnosti nacionalnih crkava
Politička i nacionalistička retorika kod hrvatskih biskupa nije ništa rijetko, već je iznenađenje kad je nema, kao ovog nedavnog Božića. Za razliku od Patrijarha Irineja, koji Mir Božji i sve druge blagoslove uvijek u prvom redu zaziva na braću Srbe, a tek onda i na sve ostale ljude, hrvatski biskupi Hrvate i Hrvatsku prošlog Božića gotovo da i nisu spominjali. Snažnim ekumenskim duhom bila je ispunjena i čestitka koju je za Božić poglavaru SPC-a uputio predsjednik Hrvatske biskupske konferencije zadarski nadbiskup Želimir Puljić.
Slavljenje Boga i promicanje mira među ljudima, obiteljima i narodima temeljna je poruka te čestitke koja kao da nije upućena iz krugova koji su još do jučer bili snažni pobornici antićiriličnog referenduma u Hrvatskoj. Je li riječ o taktici, ili će hrvatski biskupi doista pokušati slijediti nove vjetrove koji pušu s Tibera, vidjet ćemo. Ali, dragi moji kršćani svih vrsta, sve to skupa čime se bave biskupske i episkopske poruke, poslanice, propovijedi i čestitke uglavnom je ionako politika, svejedno da li crkvena, državna, nacionalna ili neka druga.
Koliko i na koje načine ta politika doista utječe na živote svih ljudi i naroda na ovim našim prostorima, prosudite sami. Zemlja smo u kojoj se veliki kršćanski blagdan Božić slavi i čestita na dva različita datuma u različitim crkvama.
Zajedničko im je to što su na taj Blagdan i jednima i drugima usta puna mira. No, dobro, možda na taj dan Mir Božji dodirne i poneko srce i dušu, možda prosjacima kapne na dlan koja kuna više, možda se osmijeh uputi i onima koji nam inače idu na živce. Ali, koliko je zapravo i jednoj i drugoj crkvi do mira i pomirenja? Koliko svoje vjernike potiču na mir i djelovanje za mir ako treba i usprkos vladajućim politikama i ne znam koliko ugroženim nacionalnim interesima?
Dragi moji kršćani svih vrsta, sve to skupa čime se bave biskupske i episkopske poruke, poslanice, propovijedi i čestitke uglavnom je ionako politika, svejedno da li crkvena, državna, nacionalna ili neka druga
Staro je to pitanje na koje Crkva, ni jedna ni druga, nemaju odgovor još tamo od vremena cara Konstantina kada su kršćani, u zamjenu za toleranciju carstva prema njihovoj vjeri, pristali uzeti oružje u ruke i ići u ratove za to isto carstvo.
Nije li svaki rat, uključujući i ovaj posljednji u Hrvatskoj, podjednako poraz i jedne i druge crkve i diskreditacija snage i stvarnog utjecaja na društvo svih kršćana, kao i svih religija? Kako nam se kraj tolikih vjernika koji svake godine pjevaju samo o miru uopće mogao dogoditi rat? Zašto pored tolikih vjernika jedne i druge crkve i njihovog utjecaja na političku vlast narodi još uvijek nisu pomireni, a uskoro i neće biti sve dok i jedan i drugi za sebe misle da su bezgrešni i sveti dok sve zlo dolazi od onih drugih?
I sve dok obje crkve svoje narode uvjeravaju da Bog zauzima strane u ratovima. Slaba vam je ta vjera ništavna i lažna, dragi moji kršćani, katolici i pravoslavni podjednako. Uzalud vam kršćanstvo, katoličko i pravoslavno, sve dok Srbin Hrvatu i Hrvat Srbinu ne bude najprije čovjek.
Proteklih je dana internetom kružila slika jednog malenog ranjenog dječaka velikih preplašenih i pretužnih očiju, navodno snimljena u Siriji. Sliku prati i priča, vjerojatno izmišljena. Ali, izmišljena je i Djevojčica sa šibicama, izmišljeni su i anđeli koji pjevaju nad betlehemskom štalicom o miru na zemlji, pa opet diraju, oplemenjuju i nadahnjuju srca ljudi.
Ako mene pitate, za snagu poruke kršćanskog Evanđelja apsolutno je nebitno je li i sam Isus čista izmišljotina. Ako su ga izmislili, dobro su ga izmislili. Nažalost, izgladnjelu, bolesnu, ranjenu i ubijanu djecu nikad nije trebalo izmišljati, baš kao ni ratove u kojima svi silno vole svoje domovine, bogove i narode, a nitko ljude. Zato oči svakog umirućeg djeteta govore baš ono što je netko stavio u usta umirućem sirijskom dječaku kao njegove posljednje riječi: “Sve ću vas reći Bogu”.
(Prenosimo s portala Večernjeg lista)
