novinarstvo s potpisom
Ivana Bodrožić, ”Rupa”, Ljevak, Zagreb, 2016.
Ivana Bodrožić napisala je novi roman, znakovita imena ”Rupa“. Promocija knjige dogodila se, slučajno (ukoliko, dragi čitatelji, vjerujete da slučajnosti uistinu postoje), na isti dan kad i veliki prosvjed protiv cenzure ”Za satiru – spremni“; [Read more…]
Knjiga Dunje Fališevac nosi podnaslov ‘‘Filološke i književnoantropološke studije” i zbirka je književnopovijesnih studija o djelima dubrovačkih pisaca iz razdoblja renesanse i baroka. Prve tri studije istražuju stilske, žanrovske ili intertekstualne pojave u naših pisaca, sljedeće tri izrazito su antropološkog interesa, a ostalih šest posvećeno je Držićevu opusu.
Kako ističe Zoran Kravar, Dunja Fališevac iskusna je proučavateljica starohrvatske književnosti koja odlično poznaje svoj primarni predmet (djela starih hrvatskih pisaca), a suvereno se snalazi i na područjima teorije književnosti i komparativnog studija relevantnima za proučavanje ranonovovjekovnih tradicija.
Stoga ne čudi da ovu znanstvenu knjigu preporučuje pažnji stručne javnosti i Pavao Pavličić koji je ustvrdio da smo od Dunje Fališevac ‘‘navikli dobivati tematski i spoznajno inovativne, a metodološki čvrsto utemeljene studije o piscima i problemima starije hrvatske književnosti. Naše očekivanje neće ni ovaj put biti iznevjereno, jer kontinuitet je nesumnjiv: autorica je otišla korak dalje u izboru tema kojima će se baviti, pa je svojim istraživanjima pridodala antropološku dimenziju, ali je njezina filološka solidnost i argumentacijska uvjerljivost ostala ista kao i prije, te je spoznajni dobitak i ovoga puta nesumnjiv.“
Naslov: Slike starog Dubrovnika
Autor: Dunja Fališevac
Publicistika
Godina izdanja: 2014.
Broj stranica: 338
Uvez: tvrdi
ISBN 9789531509381
Izdavač: Matica hrvatska
(Više novih knjiga na Moderna vremena info)
Knjiga sadrži interpretacije sedam alegorijskih romana poznatih hrvatskih književnika: Miroslava Krleže “Na rubu pameti”, Vjekoslava Kaleba “Divota prašine”, Antuna Šoljana “Kratki izlet”, Zvonimira Majdaka “Bolest”, Slobodana Novaka “Mirisi, zlato i tamjan”, Ivana Kušana “Toranj” i Ivana Slamniga “Bolja polovica hrabrosti”.
Pa iako će ‘‘prosječan“ čitatelj (poznavatelj) hrvatske književne tradicije možda ustvrditi kako mu je što se analiziranih djela tiče ‘‘sve već odavno poznato“, Pavličićeve interpretacije tom predznanju daju i dodanu vrijednost, pridonose boljem razumijevanju moderne hrvatske književnosti, ali i boljem razumijevanju alegorije kao figure.
‘‘Središnji dio ovog rukopisa – interpretacije sedam romana – nudi novo čitanje ostvarenja koja smo već, ovako ili onako, smjestili u povijest književnosti. Autor je u prvom redu usredotočen na analizu pojedinih elemenata djela te argumentira kako ti elementi utječu na izgradnju alegorijskog, nedoslovnog sloja romana, a čini to sustavno i vrlo uvjerljivo.
Naravno, ne bi trebalo zaboraviti da se ovim rukopisom osvještava jedna važna činjenica moderne hrvatske književnosti – linija alegorijskih romana, koja je (pokazuje se istodobno) i linija antologijskih romana. Usto Pavličićev je način izlaganja, kao uvijek, logičan, koherentan i komunikativan, ne gubeći pritom ništa od potrebne razine ovog oblika argumentacijske proze.“ – Strahimir Primorac.
Naslov: Moderna alegorija
Autor: Pavao Pavličić
Publicistika
Godina izdanja: 2014.
Broj stranica: 266
Uvez: tvrdi
ISBN 9789531509770
Izdavač: Matica hrvatska
(Više novih knjiga na Moderna vremena info)
Ako neka knjiga traje godinu-dvije, koliko i njena pozicija na tržišnim listama, izvjesno je da će biti zaboravljena istom brzinom kojom je i dospjela u fokus javnog interesa. Ali ako funkcionira nakon četvrt stoljeća, ako se može čitati i poslije toliko godina, i to ne bilo kakvih, ”regularnih”, nego poslije dva i pol desetljeća u kojima su se stubokom rušili svjetovi, prekrajale granice i rađale nove države, onda zaslužuje da je (opet) uzmemo u ruke. Takav privilegij zaslužio je ”Dunav”, žanrovski bastardni naslov koji potpisuje tršćanski sveučilišni profesor i germanist Claudio Magris. [Read more…]
Ima neke gole istine u onome o čemu se nedavno začuđeno zapitala Nives Celzijus u “Globusu” 27. IX. 2013. – naime: “Zašto književna elita smatra da je vrednije književno djelo zbirka nekih nerazumljivih pjesama koju kupi stotinjak ljudi (obitelj i prijatelji) i pročita pokoji kritičar, nego uzbudljivo, čitko erotsko štivo pisano srcem koje obara sve rekorde čitanosti u Hrvata?”
Pretpostavljam da će se nakon prvog uvodnoga citata namah promeškoljiti kojekakvi lijepodusi, mrgodeći se da kakav je to fakin “oklop” ako u njegov sklop prodire jedna starleta, pjevačica, razglašena zbog svoje naklonosti “loptojurcima”, a koja, premda je obdarena kao seksi ljepotica, svejedno pretendira i da je spisateljica, pa je u “Globusu” predstavljaju kao hrvatsku književnicu…? Zar je važno, reći će se, što o književnim stvarima misli, piše i (ima priliku da) objavljuje polugola ljepotica s “crvenoga tepiha”? Važno je i utoliko što je njen napis u citiranom tjedniku naslovljen kao “Moj obračun s kulturnim licemjerima”, pa je očito da je pukla jedna ćuška, (premda je krležovski “moj obračun” ipak malo previše).
Zapravo je jedna podcijenjena spisateljica zapletena u besmislenu aferu oko (ne)dodjeljivanja iliti (ne)uručivanja nagrade “Kiklop” (pulskoga Sajma knjiga, još 2008. g.), sad objavila svojevrsni pamflet, koji je u tome žanru, u novijoj povijesti hrvatske tekstualnosti, prvi na temu spolno/rodne diskriminacije! Ali ni po jada da se samo N. Celzijus obrecnula glede “čitanosti” knjiga “u Hrvata” kad je sličnu pomisao mnogo strastvenije i sustavnije razradio, nitko manji, nego naš akademik Pavao Pavličić!
U svojem “Prijedlogu za ukinuće hrvatske književnosti” (!!??), objavljenom u “Forumu” (br. 4-6, ljeto 2013.) ovaj ugledni, svestrani pisac (pripovjedač, romanopisac, feljtonist, publicist, filmski scenarist…), k tomu i sveučilišni profesor, kao da je na kraju, (ma vraga, još je mlad, rođen 1946.), nakon nebrojeno objavljenih knjiga, odlučio uništiti, u prah smrviti svoju doživotnu igračku: “Postoje tisuće razloga da se hrvatska književnost dokine, a ni jedan razlog da se i dalje održava na životu. Jer, kao prvo, nju nitko ne čita. Dobro je poznato da je prosječna naklada u nas tisuću primjeraka, a i od tih pišljivih tisuću primjeraka dobar dio ostane neprodan. Prosječan Hrvat, kad jednom izađe iz škole, ne uzme više do kraja života u ruke ni jednu hrvatsku knjigu.”
Pa da ovakve skandalozne pomisli objavljuje mjesečnik Razreda za književnost Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (HAZU-a), to je bilo i jest nepojmljivo, da svi nisu, čini se, na taj opsežan i dobro razrađen tekst odmahnuli rukom, kao da je riječ o skarednoj šali uvaženog akademika ili o pamfletu na koji se ne treba obazirati. Ali, jao pamfletu koji ode ututanj!
Pavličić je (čak isuviše) temeljito razradio tko sve treba surađivati na uništavanju, ukidanju hrvatske književnosti – pa je tako predvidio što sve moraju napraviti pisci, što kritičari, a što mediji, što žiriji, a što nakladnici i znanstvenici, a napokon i sama država…, tako da sve ode u fakin racku – pa opet ništa, sva Hrvatska “nelijepo hrče”, a budne su jedino starlete!
U nemogućnosti da ovdje prepričam važnije Pavličićeve ideje i da o ponekoj polemiziram, želio sam samo objediniti dva citirana pamfleta, od kojih jedan dolazi iz nepriznatih pseudoknjiževnih budoara, a drugi se spušta s akademskih visina. Jer, pamfleti kao “pogrdni spisi koji u oštrom obliku ismjehuju određenu pojavu… u političkom ili društvenom životu…” (ELZ) ili pak ismjehuju neku osobu i/ili njeno djelo(vanje)…, ti su i takvi pamfleti znali biti neobično važni u mnogim europskim društveno-književnim sredinama, ali nisu ni kod nas baš sasvim rijetke ptice.
I zato, ako sam koga zainteresirao, a u svrhu bolje kontekstualizacije Celzijus-Pavličićevih uradaka, pokušat ću sada, ne sasvim poučno, ali navesti po svojem izboru predstavnike ovoga žanra u hrvatskoj tekstualnosti, tako da ga zainteresirani mogu proširivati ili skraćivati.
Prvi je knjižicu “Pamfleti”, (“knjižica” iliti “libelo” zove se pamflet kad preraste dimenzije “letka”), objavio Bruno Popović, i to 1969. godine. (Dobro je pamtim jer sam i sâm u njoj žestoko izriban!). Slijedi Branimir Glumac s “Kritikom hrvatske književne kritike”, 1982. g., (moja je malenkost ponovno bila objektom!); pa nesretna i već skoro zaboravljena Vesna Parun, s knjigom “Pod muškim kišobranom”, 1987. godine. Onda dolazi vehementni egomanijak Vlado Gotovac i “Moj slučaj” iz 1989. g.; potom nesretno izgubljeni Goran Babić i njegov rad “Bespuća Franje Tuđmana” iz 1992. g.; no najbriljantnija i najžešća pamfletistička knjižica je “Uhvaćen za izraz” Predraga Raosa iz 1995. g.; potom “Tuđman – anatomija neprosvijećenog apsolutizma” Marinka Čulića, iz 1999. g., a u 21. st. bilježimo “Sovu” Nenada Ivankovića, 2004. g.; pa najjezičaviju, najbezobrazniju zbirku pamfleta “Ad hominem” Denisa Kuljiša iz 2006. g.; potom “Iz desne perspektive” Nevena Sesardića, 2012. godina; i na kraju, ne kao šećer, nego kao isprdak, knjižicu Slavena Letice “Mala povijest Velike Srbije”, 2013. godine.
Dakle, moglo bi se reći da za pamflet, ne samo kao za književni žanr, nego i kao način mišljenja i izlaganja, (kako je to pokušao objediniti već veliki pamfletist Paul-Louis Courier, 1772.-1825., kod nas, nažalost, neprevođen i nepoznat, ali postoji prijevod u Srbiji!), i mi snage i žestokih jezičina imamo. Ali, bojim se, kako sam se uvjerio u višedestljetnoj praksi, da pamfleti kod nas većinom odlaze u vjetar jer je prešućivanje najodvratnija poluga moći u hrvatskoj javnosti, (čitaj i pamti za buduće podmetanje noge, ali ne odgovaraj!).
