Dobro da ovu kolumnu nisam napisao prije jučerašnjeg gostovanja u emisiji ‘‘Nedjeljom u 2“ Aleksandra Stankovića jer bi ocjena koju sam dobio možda bila slična onoj koju od građana dobiva premijer Milanović, a koja nije dobra. Međutim, kako sam rekao kolegi Stankoviću, zadatak novinara je da govori istinu u zgodno i u nezgodno vrijeme, pa se tako konflikt nameće kao moralni imperativ. [Read more…]
Argentinski roman
‘‘Tada, te ključne 1978. godine, iznad mojega kreveta u spavaćoj sobi još je visjela fotografija diktatora Ante Pavelića, čelnika tzv. Nezavisne države Hrvatske, najvećeg zločinca u povijesti mojega naroda…“ Već i ovaj mali fragment iz jednog opširnijeg iskaza autora romana ukazuje kako je ‘‘Argentinski roman“ napisan iz jedne specifične perspektive, pa je i lako za pretpostaviti da će ta ‘‘specifičnost“ romanu u startu priskrbiti i stanovitu polemičnost, a sasvim sigurno i osporavanja. Jer, poznati novinar i publicist napisao je autobiografski roman o odrastanju u ustaškom okruženju u Argentini… i već to romanu na određeni način garantira i dodatnu vidljivost, i prije nego li je i pročitan.
“Dovršavajući ovu knjigu u ljeto godine Gospodnje 2013. u Beogradu, stajao sam ispred Titova groba, kamo me je dovela potreba da kritički pristupim činjenicama i mitovima, te shvatio, kao da se budim nakon dugoga sna bivajući negdje između jave i stvarnosti, s 35 godina zakašnjenja, da mi je bila trebala biti pružena prilika da kroz vrijeme putujem s lakšom prtljagom od one kojom su me bili natovarili djedovi i roditelji te primorali da koračam pod silnim teretom strahovitih povijesnih zabluda.
Vrijedi li mi sada ta spoznaja? Vrijedi ukoliko ću od sada biti drugačiji. I ukoliko će i vama moj prvi roman – u kojem sam opisao tu prtljagu, njen sadržaj i težinu, ali i paradoksalan strah da ju ne izgubim i onda kad sam osjećao zadovoljstvo riješivši je se – pomoći u samooslobađanju. Dovršavam svoje samooslobođenje. Ne bih mogao da vi niste tu negdje.
U rukama imate moj autobiografski roman koji vam predajem u nadi da ćete me ili upoznati i razumjeti, ili pak, što bi bilo važnije, da ćete prepoznati prilike u kojima ste možda i vi odrasli, čak i ako nisu bile tako burne (ili nemirne) kao moje, e da biste prihvatili, barem toliko odlučno koliko i autor, zadaće koje stoje pred ljudima balkanskoga prostora: da se naposljetku smire i integriraju u obitelji europskih naroda.“
(iz uvoda Drage Pilsela)
Naslov: Argentinski roman
Autor: Drago Pilsel
Književnost
Godina izdanja: 2014.
Broj stranica: 248
Uvez: meki
ISBN 9789533132822
Izdavač: Profil
(Više novih knjiga na Moderna vremena info)
Jergović i Sarajevo, opet!
Možete vi svoju knjigu pisati, svoju priču pričati kako god vi hoćete, ali ona će uvijek biti čitana kako to drugi hoće. Ne ni tako kako to drugi zna i umije, nego baš kako hoće. Prosječan čitatelj vaše knjige u najboljem je slučaju tek svršeni gimnazijalac, dakle netko s općim znanjem (pa i znanjem čitanja!) na toj razini. Jer, potom tzv. školsko specijaliziranje, u slučaju da govorimo o čitatelju s fakultetom, potencijalnog čitatelja zauvijek odvuče na sporedni kolosijek (u odnosu na književnost, na tu vrstu knjiga), tako da njegovo znanje ostane na razini za ocjenu naučenih mantri.
Često stvar nije bitno drukčija ni s onima koji su skupa s vama studirali književnost, jer oni u svoja čitanja, nakon što im jednom zauvijek diplome zatvore indekse, najčešće od svih recepcijskih metoda uključe onu najpoznatiju, premda u teoriji jedinu neobrađenu – ‘‘rekla-kazala-metodu“. A i nju samo pod uvjetom da nije riječ o malicioznom čitatelju. Inače…
Ublizu, u kratko vremena, slušam dvije priče koje će, premda međusobno nemaju ništa zajedničko, stjecajem okolnosti ovdje postati jedna.
Od Sarajeva se tiho i nevidljivo zauvijek oprostio i iz njega odselio bh. književnik Nenad Radanović. Prodao je svoj sarajevski stan i odselio u zavičajnu Banju Luku. Međutim tamo, kao neprilagođeni Banjolučanin, čujem, zna ne samo pretrpjeti žestoke verbalne napade nego čak i dobiti batine. Kad u nevjerici, ponajprije zbog ove riječi ‘‘batine“, priupitam zašto, dobijem odgovor kako on tamo, usred Banje Luke brani Sarajevo
Od Sarajeva se tiho i nevidljivo zauvijek oprostio i iz njega odselio bh. književnik Nenad Radanović. Prodao je svoj sarajevski stan i odselio u zavičajnu Banju Luku. Međutim tamo, kao neprilagođeni Banjolučanin, čujem, zna ne samo pretrpjeti žestoke verbalne napade nego čak i dobiti batine. Kad u nevjerici, ponajprije zbog ove riječi ‘‘batine“, priupitam zašto, dobijem odgovor kako on tamo, usred Banje Luke brani Sarajevo.
Srbin nepodoban, a toleriran u Sarajevu, nastavio je to biti i u Banjoj Luci. No, ne i Srbin po tamošnjem aršinu. Neprilagođen inače, a i nije baš u godinama kad bi se toj vještini imao vremena i volje učiti, inatan kao i David mu Štrbac, i dalje se, sad već ‘‘među svojima“, osjeća neudobno. Silno bih htio da priča nije istinita, barem što se batina tiče, ali…
A onda eto i druge priče koja je u Sarajevo došla zajedno s Jergovićevom knjigom ‘‘Rod“. Komentiraju tako uvijek ‘‘dobro obaviješteni“ čitatelji: Hajde što se ovom knjigom oprašta od Sarajeva, ali zar je morao na takav način, s mržnjom? I nisam znao o čemu govore dok nisam uzeo knjigu čitati, zapravo dok nije došla na red za čitanje.
I dok nisam vidio ono što Jergović govori o svome rodnom gradu. Ironijski i(li) žestoko kritički, ali nigdje mrziteljski (osim u glavama dualistički formatiranih čitatelja!) progovorio je ‘‘o herojskoj povijesti Sarajeva“ koja je ‘‘dijelom, konstituirala novoimenovanu bošnjačku naciju i njezino svjetski poznato mučeništvo“ ili o pretvaranju Sarajeva u ‘‘netolerantni grad muslimanske i bošnjačke većine“, ili o sarajevskom mentalitetu gdje ‘‘…svatko o svakome sve zna, ljudi jedni drugima zaviruju u dnevne boravke, mutvake i želuce, a nizom javnih tajni nadomješta se sloboda, koju ovaj grad nikada nije osjetio i koja je, na neki način, protivna i samoj njegovoj naravi“, o ‘‘podlim osmijesima sarajevske lirske paščadi“, itd.
I dok Radanović vjerojatno samo brani svoje iskustvo Sarajeva, svoj dio života u njemu koji vidi drukčijim, u opkoljenom Sarajevu posebno, od onoga u Banjoj Luci i onih koji su u toj neratnoj i ni od koga napadanoj i pogotovu ne opkoljenoj Banjoj Luci tamo napravili zločin rušenja sakralnih objekata, protjerivanja ljudi i otimanja njihove imovine; Jergovićevo se ‘‘opraštanje“ (riječ je to njegovih kavanskih kritičara) od Sarajeva iskazuje literarnim diskursom, doduše nimalo drukčijim od onoga koji će reći u nekim drugim prigodama.
Niti je Pavelićev ustaški režim počinio zločin bez sudjelovanja te čaršije nekoć (makar to bilo i samo u zaposjedanju židovske imovine!), niti je to u ovom ratu bilo moguće bez onih kojima su puna usta ‘‘herojske povijesti Sarajeva“ i onih koji ga nakon rata pretvaraju u ‘‘netolerantni grad muslimanske i bošnjačke većine“
U slučaju Jergovića, govorim o onom dosad pročitanom koje, premda do kraja individualizirano (čak i kad poopćuje!), literarizira vlastito iskustvo svoga grada. No, naravno, čaršija se u povrijeđenom samoljublju (kao Zagreb u slučaju ‘‘Rute Tannenbaum“ koji mu je donio mnogo neprilika), u samodopadnoj viktimološkoj slici o samoj sebi, nije hrabra suočiti sa samom sobom. (Ne vidi sarajevski ‘‘palanački duh“ to kad, primjerice, desetak-petnaest stranica poslije autor govori slično ili još ‘‘gore“ o malenim Hrvatima…) Još, naime, nije preradila ni svoju krivnju za nestanak svojih desetak tisuća Židova, a kamoli da bi se suočila sa zločinima urađenim u ratu devedesetih. No, dijelila bi lekcije okolo svima i svakome.
Niti je Pavelićev ustaški režim počinio zločin bez sudjelovanja te čaršije nekoć (makar to bilo i samo u zaposjedanju židovske imovine!), niti je to u ovom ratu bilo moguće bez onih kojima su puna usta ‘‘herojske povijesti Sarajeva“ i onih koji ga nakon rata pretvaraju u ‘‘netolerantni grad muslimanske i bošnjačke većine“.
Znamo i vidjeli smo što su uradili u Sarajevu u koje nije ušla četnička noga sad; a pročitali smo gdjegdje što su radili kad je u njega ušla Pavelićeva zločinačka čizma…
Malo-malo pa su mi asocijacije vezane za ono što se zove ‘‘sarajevski duh“, kojega se fragmentarno i marginalno dotiče i Jergovićeva knjiga, posezale za knjigom ‘‘Sarajevski nekrologij“ Alije Nametka.
No, pitam se zašto bi bilo nedopustivo, pogrešno ili samo uzeto kao zamjerka nekome reći da svoje življenje u BiH ili Sarajevu (ili bilo kojem drugom mjestu) doživljava kao življenje u malom, tijesnom, neuvjetnom, tamnom, vlažnom, neudobnom stanu… Pa čak i mnogo više i mnogo gore od toga, ako je već lijepo, dobro, poželjno pozivati se na ‘‘svijetle stranice“ književnosti i citirati ih, zajedno i s tim istim Andrićem kad piše ‘‘Jedan pogled na Sarajevo“!?
Književnost, naravno, treba čitati kao književnost i nikako drukčije, pa bilo da je riječ o Andrićevu ‘‘Pismu iz 1920.“ i Jergovićevoj ‘‘Ruti Tannenbaum“, ‘‘Rodu“ ili kojoj već drugoj knjizi… No, to dakako ne znači da književnost nema svoju istinu i da ta njezina istina ne raduje i ne boli istovremeno… No, pitam se zašto bi bilo nedopustivo, pogrešno ili samo uzeto kao zamjerka nekome reći da svoje življenje u BiH ili Sarajevu (ili bilo kojem drugom mjestu) doživljava kao življenje u malom, tijesnom, neuvjetnom, tamnom, vlažnom, neudobnom stanu… Pa, čak i mnogo više i mnogo gore od toga, ako je već lijepo, dobro, poželjno pozivati se na ‘‘svijetle stranice“ književnosti i citirati ih, zajedno i s tim istim Andrićem kad piše ‘‘Jedan pogled na Sarajevo“!?
Nenad Radanović se tiho oprostio sa Sarajevom. I kao što je u njemu tiho živio nakon smrti svoje supruge Milice, tako je i još tiše iz njega otišao. I on to svoje Sarajevo, ustvari svoj život u njemu, brani kao dio svojega bića, dio svoje intime, dio svojega identiteta…
Miljenko Jergović se od Sarajeva ‘‘oprašta“ (govorim jezikom čitalačke čaršije) literarno, štublerovski, kao zadnji iz kuferaške obitelji Stubler. Pa čak i da se od Sarajeva oprašta egzistencijalno nepovratno, kao što je to uradio Radanović, kako je moguće ne vidjeti sve one, moramo govoriti njihovim jezikom, literarne spomenike koje je Jergović prethodno podigao Sarajevu i BiH, a vidjeti samo kritički govor (doduše nimalo povoljan) o Sarajevu, kad je već tako kritički, gotovo neliterarno kritički, spreman govoriti i o sebi i svojoj obitelji, o najintimnijim stvarima svoga bića.
Ali koga je briga za to u vrijeme sveprisutnog nekritički samoljubivog romantiziranja i mitomaniziranja BiH, Sarajeva, islama, bošnjaštva…
Radanovića, kako čujemo, za njegov kritički govor Banja Luka znade počastiti batinama, Sarajevo još uvijek ostaje ‘‘samo“ na prljavu etiketiranju i diskreditiranju (upisivanju u liste nepoćudnih) pisaca…
Zašto sam se razgolitio
U petak, nešto prije 12 sati, stigao sam, sa nemalim uzbuđenjem, na parkiralište ispred štamparije i skladišta izdavačkog poduzeća Profil koje je, zahvaljujući dobroj volji, a možda i dobrom njuhu Danijela Žderića za priču koju mnogi iščekuju pročitati, upravo dan ranije dovršilo tiskanje mojega prvog romana. Prije nego što sam krenuo pokupiti primjerke knjige koji mi pripadaju sjedio sam nekoliko minuta u autu u tišini, zatvorenih očiju, slušajući kako mećava udara na prozore vozila, ali sam, i više od toga, slušao glas srca i savjesti.
Naime, vrtjela mi se slika kako sam, prije početka pisanja prve redove knjige, koju je moj urednik i dobar drug Miljenko Jergović nazvao ”Argentinski roman”, a taman sam bio pročitao roman ”Bijeli zamak” Orhana Pamuka, u bilježnicu s kojom uvijek putujem, napisao da ne mogu pobjeći od glasa savjesti i od činjenice da je zaljubljeni mladić, pun očekivanja i dobrih nakana u svijetu potrebitih i siromašnih, mladić koji je nekad bio u mojoj koži, taj isti mladić koji, izranjajući iz močvare autodestruktivnih osjećaja i načina života, u ovo gluho doba noći (moje duše, razumije se) vjeruje da ovo ne piše samo za sebe. Da, bilo je to pitanje etičkog imperativa, glas savjesti koji mi je naložio da se ispovjedim i razgolitim.
Evo zašto.
U mom prvom romanu će moji djedovi – jedan gestapovac, drugi ustaša – ustupiti prostor tati, Pavelićevu slučajnom tjelohranitelju koji danas, kao mirni Paragvajac, na sve to gleda kao da se dogodilo nekoj drugoj osobi i mami, zagrebačkoj djevojci koju su protiv njene volje 1955. iščupali iz Jugoslavije da svakog 10. travnja u Buenos Airesu sluša Poglavnikove idiotarije. Oni su, pak, stvorili mene
“Drago, dokad ćeš radnim danom glumiti argentinskog borca protiv diktature i biti aktivist za ljudska prava, a vikendom se ponašati kao hrvatski fašist?” Na to pitanje – koje mi je tada mogao postaviti samo argentinski svećenik iz župe u predgrađu Buenos Airesa (inače, drug i kolega isusovac sadašnjega pape Franje), nedaleko mojega tadašnjeg obiteljskog doma i u blizini predsjedničke palače, ali ne i hrvatski katolički (franjevački) misionar (što će čitateljima knjige postati jasno kasnije, kako budu čitali) – nisam, dakako, sa šesnaest godina, 1978., nedugo nakon argentinskog osvajanja svjetskoga nogometnog prvenstva, umio odmah odgovoriti.
Danas znam da je ono bitno odredilo moj život i dovelo me do toga da si odlučim darovati ovu ispovijest. U njoj će moji djedovi – jedan gestapovac, drugi ustaša – ustupiti prostor tati, Pavelićevu slučajnom tjelohranitelju koji danas, kao mirni Paragvajac, na sve to gleda kao da se dogodilo nekoj drugoj osobi i mami, zagrebačkoj djevojci koju su protiv njene volje 1955. iščupali iz Jugoslavije da svakog 10. travnja u Buenos Airesu sluša Poglavnikove idiotarije.
Oni su, pak, stvorili mene. Dovršavajući knjigu u ljeto godine Gospodnje 2013. u Beogradu, stajao sam ispred Titova groba kamo me je dovela potreba da kritički pristupim činjenicama i mitovima, te shvatio, kao da se budim nakon dugoga sna bivajući negdje između jave i stvarnosti, s 35 godina zakašnjenja, da mi je trebala biti pružena prilika da kroz vrijeme putujem s lakšom prtljagom od one kojom su me natovarili djedovi i roditelji te primorali da koračam pod silnim teretom strahovitih povijesnih zabluda.
Vrijedi li mi sada ta spoznaja? Vrijedi ukoliko od sada budem drugačiji. I ukoliko i vama moj prvi roman – u kojem sam opisao tu prtljagu, njen sadržaj i težinu, ali i paradoksalan strah da ju ne izgubim i onda kad sam osjećao zadovoljstvo riješivši je se – pomogne u samooslobađanju. Dovršavam svoje samooslobođenje. Ne bih mogao da vi niste tu negdje.
Svojim neprežaljenim nekadašnjim prijateljima, svima onima koji su se teško nosili s činjenicom da je moj mlađi brat, Branko Pilsel, poginuo (nestao) u obrani Republike Hrvatske i svih njenih ljudi te da se to isto moglo dogoditi i meni – ali ne i njima, sigurnima u onim situacijama zbog kojih nam je dragi Boris Maruna kazao da mu (ponekad) Hrvati idu na jetra – svima onima kojima sam bio poslan i dužan služiti kao bogoslov, ljudsko-pravaški aktivist, teolog ili novinar, vama koji tek čujete za mene i onima koji će tek čuti – svima želim kazati da su promjene o kojima se u knjizi govori moguće
U rukama ćete, ako knjigu nabavite, imati moj autobiografski roman koji vam predajem u nadi da ćete me ili upoznati i razumjeti, ili pak, što bi bilo važnije, da ćete prepoznati prilike u kojima ste možda i vi odrasli, čak i ako nisu bile tako burne (ili nemirne) kao moje, e da biste prihvatili, barem toliko odlučno koliko i autor, zadaće koje stoje pred ljudima balkanskoga prostora: da se naposljetku smire i integriraju u obitelj europskih naroda.
Tada, te ključne 1978. godine, iznad mojega kreveta u spavaćoj sobi još je visjela fotografija diktatora Ante Pavelića, čelnika tzv. Nezavisne Države Hrvatske, najvećeg zločinca u povijesti mojega naroda. Njegova fotografija u građanskom odjelu – snimljena u vrijeme njegova prijateljevanja s Pilselovima i navraćanja u našu obiteljsku kuću – resila je mnoge domove hrvatskih poslijeratnih iseljenika u Argentini. Živjeli su u iluziji, ili u strašnoj zabludi, da je taj čovjek predstavljao našu domovinu ili državu, u zabludi koja još postoji u mojoj rodnoj zemlji i koju hrane mnogi od mojih nekadašnjih prijatelja.
Oni još uvijek slave ili obilježavaju 10. travnja 1941., dan kada su Hrvati, uz blagoslov fašista, nacista i prvaka Katoličke crkve u dotadašnjoj Kraljevini Jugoslaviji, sa zagrebačkim nadbiskupom Alojzijem Stepincem na čelu, proglasili svoju državnu tvorevinu.
A kažem “iluzija” i “zabluda” jer sam – za razliku od mnogih koji su mi okrenuli leđa i odrekli se naših dobrih mladenačkih dana te zahvaljujući dobrim prijateljima i važnim suputnicima, ali ponajprije nemalom naporu o kojem želim svjedočiti ovom knjigom – odabrao istinu koja me oslobodila: NDH je bila zločinačka od samih temelja do zadnjeg dana postojanja, u emigraciji smo nastavili činiti štetu onima kojima su naši djedovi i očevi oduzeli svaku sreću, a kadikad, nažalost, i živote, te je pred nama još uvijek prevažan zadatak: ukoliko želimo biti iole civilizirana zemlja, oživotvoriti odredbe hrvatskog Ustava.
Svaki čovjek, napisao je Heraklit, ima neku sudbinu onkraj etike. Ta je sudbina njegov karakter. Da, ta sudbina je tajna etika svakog čovjeka. Ja vam stoga otkrivam svoje tajne, svoju etiku. Budite blagi kada budete sudili o mom karakteru. Zaista, pretešku su povijest natovarili na moja ramena. Ali ja mislim da sam uspio smiriti u sebi tu burnu povijest
Svojim neprežaljenim nekadašnjim prijateljima, svima onima koji su se teško nosili s činjenicom da je moj mlađi brat, Branko Pilsel, poginuo (nestao) u obrani Republike Hrvatske i svih njenih ljudi te da se to isto moglo dogoditi i meni – ali ne i njima, sigurnima u onim situacijama zbog kojih nam je dragi Boris Maruna kazao da mu (ponekad) Hrvati idu na jetra – svima onima kojima sam bio poslan i dužan služiti kao bogoslov, ljudsko-pravaški aktivist, teolog ili novinar, vama koji tek čujete za mene i onima koji će tek čuti – svima želim kazati da su promjene o kojima se u knjizi govori moguće, da su događaji koji su do njih doveli istiniti, da ništa nije izmišljeno ili preuveličano, da sam o svemu više puta bistre i hladne glave promislio, da je taj proces trajao jako dugo te da sam znao kako će sve skupa imati smisla samo ukoliko budem iskren do boli.
Moj je cilj bio probuditi srce, moje i vaše, a ne povećati ego, ni vlastiti ni ičiji.
Eto, zato sam se razgolitio: da pomognem, ako je moguće i ako se ta milost dogodi, svima onima koji su u zabludi, jer vjerujem u kategorički imperativ suočavanja s prošlošću, napuštanja mitova i nacionalizma, dijaloga, ekumenizma, praštanja i suživota.
Svaki čovjek, napisao je Heraklit, ima neku sudbinu onkraj etike. Ta je sudbina njegov karakter. Da, ta sudbina je tajna etika svakog čovjeka. Ja vam, stoga, otkrivam svoje tajne, svoju etiku. Budite blagi kada budete sudili o mom karakteru. Zaista, pretešku su povijest natovarili na moja ramena. Ali ja mislim da sam uspio smiriti u sebi tu burnu povijest.
Da tomu nije tako, ne bih se lavovski borio da održim ovaj portal na životu, što ne znači i da ću u tome uspjeti. Jer sve, na kraju krajeva, ovisi o vama: hoćete li nam pomoći donacijama, hoćete li nas preporučivati prijateljima i znancima, cijenite li ono što radimo i, jer se i o tome radi, vjerujete li da možemo bolje živjeti, da smo zaslužili bolje?
Ja u to vjerujem. I zato vas molim da pročitate moj roman. Hvala. Mir i radost. Dobrota vaša neka vas prati.
Zapisi iz NDH
Memoari Edmunda Glaisea von Horstenaua, Hitlerova opunomoćenoga generala u Hrvatskoj, nastali u obliku dnevničkih zabilješki koje je marno vodio za svoga zagrebačkog mandata, od travnja 1941. do rujna 1944. godine.
U njima je iscrpno, na iznimno uzbudljiv način, iznutra, dočarana politička i društvena atmosfera koja je vladala u NDH. Zapisi su – između svega ostaloga – važni zbog ni s čim usporedivog, vjerodostojnog i iznimno kritičkog svjedočenja o zločinačkom karakteru ustaškog režima, zbog razotkrivanja zakulisnih detalja ratnih događaja, zbog beskrupuloznog portretiranja ključnih ličnosti (s njemačke strane Hitlera, Ribbentropa, Kaschea…, a s hrvatske Pavelića, Kvaternika, Stepinca…), zbog oštroumnog dijagnosticiranja odnosâ političkih snaga u presudnim godinama koje će obilježiti hrvatsku povijest sve do danas.
No zapisi nisu samo o Hrvatskoj tijekom Drugoga svjetskog rata, već autor u njima razmatra ukupne prilike u Trećem Reichu i poguban utjecaj velikonjemačke ideje na Hitlerovu politiku.
Objavljivanjem Glaise von Horstenauova testimoniuma sedamdesetak godina od nastanka i ničim opravdanih dvadeset i pet od prvotiska u Austriji, u cjelovitom obliku u kojem ga je priredio austrijski povjesničar Peter Broucek, pružaju se nove mogućnosti za bolje i potpunije razumijevanje burnog razdoblja hrvatske i (srednjo)europske političke povijesti XX. stoljeća.
Priredio i uvodom popratio Peter Broucek / Prema prvom izdanju iz 1988. s njemačkoga 1990. preveo Mirko Gojmerac / S drugim izdanjem iz 2005. uskladio Damjan Lalović.
Autor: Edmund Glaise von Horstenau
Naslov: Zapisi iz NDH
Prijevod: Mirko Gojmerac
Publicistika
Broj stranica: 660
Uvez: tvrdi uvez
Godina izdanja: studeni 2013.
ISBN 9789532602029
Izdavač: Disput
(Više novih knjiga na Moderna vremena info)
- « Previous Page
- 1
- …
- 5
- 6
- 7