Pazar

Plaća vam pada? I još će…

Autor: Ante Tomić / 13.09.2014. Leave a Comment

Mi smo baš jedan smiješan narod. S nama Hrvatima uvijek je nekakva komedija. Jedan vic, na primjer, mene ne prestaje nasmijavati, premda sam ga bezbroj puta čuo. Suprotno naravi viceva, koji se mogu samo jednom ispričati, svaki se put vedro zakikoćem, zagrcnem i suze mi od veselja pođu na oči kad čujem da nekakvi proleteri, čuvari parkirališta ili škovacini, cmizdre kako su loše plaćeni.

Zaboga, pa naviknite se. To je jednostavni kapitalistički zakon ponude i potražnje.

Na svijetu živi mnogo onih koji bi umjeli obavljati posao škovacina ili čuvara parkirališta i, slijedom toga, cijena te usluge je niža.

Mi smo baš jedan smiješan narod. S nama Hrvatima uvijek je nekakva komedija. Jedan vic, na primjer, mene ne prestaje nasmijavati, premda sam ga bezbroj puta čuo. Suprotno naravi viceva, koji se mogu samo jednom ispričati, svaki se put vedro zakikoćem, zagrcnem i suze mi od veselja pođu na oči kad čujem da nekakvi proleteri, čuvari parkirališta ili škovacini, cmizdre kako su loše plaćeni

Želite li bolju plaću, trebali biste znali raditi nešto što drugi ne znaju, vladati nekakvom specijalističkom vještinom, neurokirurgijom, trgovačkim pravom, programiranjem ili nečim sličnim, intelektualnijim, čega je na tržištu manje.

U Velikoj Britaniji, Kanadi i Sjedinjenim Državama konobari, portiri, škovacini i čuvari parkirališta poslušno obavljaju svoje jednostavne poslove za mali novac i na pamet im ne pada svoju satnicu od sedam i pol dolara mjeriti s pet stotina, koliko za jednako vrijeme dobiva korporacijski odvjetnik.

Oni krotko prihvaćaju svoj život na socijalnom dnu ili se ubijaju radeći dva ili tri posla, kratko dođu kući samo da na brzinu pojedu jeftin obrok iz mikrovalne, poljube djecu i presvuku se iz uniforme vozača u uniformu poslužitelja u lancu restorana brze hrane, a sve da bi uštedjeli za školarinu sveučilišta, stekli kakvu perspektivniju kvalifikaciju i izbavili se od bijede.

Kod nas su, međutim, vozači autobusa nepomirljivo kivni zbog visokih primanja liječnika. Zapravo, svi u autobusu između Pazara i Lovrinca, i šofer i putnici, kojiput sudjeluju u gnjevnom ogovaranju preplaćenih gadova u bijelim ogrtačima. Ogorčeno uspoređuju svoje tri tisuće u autopraonici ili fast food kiosku s dvanaest tisuća jednog predstojnika klinike. Je li to pravedno?

Kod nas su vozači autobusa nepomirljivo kivni zbog visokih primanja liječnika. Zapravo, svi u autobusu između Pazara i Lovrinca, i šofer i putnici, kojiput sudjeluju u gnjevnom ogovaranju preplaćenih gadova u bijelim ogrtačima. Ogorčeno uspoređuju svoje tri tisuće u autopraonici ili fast food kiosku s dvanaest tisuća jednog predstojnika klinike. Je li to pravedno?

Naravno da nije. Dapače, ja bih rekao da je takav nerazmjer prihoda upravo odvratan. Ali, opet, prihvatite to i šutite. Taj ste kapitalistički sistem sami, u velikom postotku, oduševljeno izabrali i on će prema vama biti još gori.

Imam prijatelja koji veći dio godine živi u Americi, a koji je prije nekog vremena u Zagrebu slomio ključnu kost i morao na jednostavnu operaciju, nakon koje je uslijedilo pet dana bolničkog oporavka. Kako nije imao dopunsko zdravstveno osiguranje, sve je to morao platiti. Kad su mu na izlasku pružili račun u koverti, s velikom ga je zebnjom otvorio.

Uskoro se, međutim, široko osmjehnuo. Pet dana prvorazrednog liječenja, u ugodnoj, čistoj i klimatiziranoj sobi, pod nadzorom stručnog i ljubaznog medicinskog osoblja, stajalo ga je manje nego da je pet noći spavao na postelji na kat u domu Ferijalnog saveza.

Devetsto pedeset kuna platio je nešto što u Americi ne bi bilo manje od četiri tisuće dolara. Da nekome našem mudrijašu bolnica naplati devetsto pedeset kuna, on bi zacijelo opsovao Boga i Bogorodicu lopovskoj državi i, gotovo sigurno, za sve optužio komuniste.

Kako znamo, komunisti su za sve krivi. Makar je, po duši govoreći, za još uvijek niske troškove zdravstvenih usluga zaslužan upravo bivši, socijalistički sistem. Kapitalizam to ne poznaje. Kapitalizam boli dupe što ste vi siromašni.

Dok god na tržištu ima dovoljno nezaposlenih bijednika koji su vaš jednostavni posao spremni obavljati za manje nego što ga vi obavljate, vaše će plaće i dalje padati…

Da nemate osiguranje, u Americi s plaćom konobarice ili čuvara parkirališta ne biste sebi mogli priuštiti liječenje slomljene ključne kosti. Mogla bi vam gnjila viriti iz ramena, sve s muhama uokolo, ali bez para bi vam ravnodušni specijalizant na hitnoj eventualno dao bočicu aspirina i zavoj.

Nemojte stoga kriviti liječnike da traže mnogo više nego što vi u autopraonici zarađujete. Tu ste nepravdu sami izabrali, i psujući komuniste svaki dan potvrđujete svoj izbor, i bit će vam, ne bojte se, svaki dan sve gore.

Nerazmjer plaća visokoobrazovanih i nekvalificiranih još će rasti. Dok god na tržištu ima dovoljno nezaposlenih bijednika koji su vaš jednostavni posao spremni obavljati za manje nego što ga vi obavljate, vaše će plaće i dalje padati, a vi se, ponavljam, naviknite na to. Prihvatite da ste nitko i ništa i prestanite pričati gluposti. Naročito one o komunistima. To je naprosto više gnjusno slušati.

(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).

Ultra čudo na Poljudu

Autor: Ante Tomić / 19.07.2014. Leave a Comment

Jutro nakon Ultre grad djeluje spokojno i tiho kao da je završio međunarodni kongres neurokirurga, a ne razulareni stadionski plesnjak sedamdeset tisuća poklonika elektroničke muzike. Druga je godina ove priredbe, a mi se još uvijek ne možemo naviknuti na to da su razgolićeni i tetovirani klinci dobro odgojeni i dragi. “Topro jutro”, pozdravile su uljudno neke strankinje, vraćajući se s provoda, moju punicu jučer zorom dok je išla u spizu, a punica mi se zbunila kao da su se izvanzemaljci spustili na splitski Pazar.

Pa i meni je, priznajem, nešto zaprepašćujuće da je sedamdeset tisuća mladih tri dana i noći ludovalo na Poljudu i baš ni jednome nije palo na pamet da zapali kontejner, otrgne i baci na teren plastične sjedalice, sruši ogradu, zametne tučnjavu s policijom ili učini takav nekakav vandalski čin uobičajen i očekivan kad je mnogo mladih na Poljudu.

Nekoliko posjetitelja Ultre koje sam vidio u gradu zaista je izgledalo zastrašujuće, golemi i išarani kao bugarski ubojice, psihopati na steroidima… Tko bi pomislio da takvi pozdravljaju starije gospođe koje su pošle na tržnicu? Kako smo se tako prevarili? Otkud nam budalasti strah da će Ultra kao biblijska pošast uništiti naš grad?

Osim toga, nekoliko posjetitelja Ultre koje sam vidio u gradu zaista je izgledalo zastrašujuće, golemi i išarani kao bugarski ubojice, psihopati na steroidima… Tko bi pomislio da takvi pozdravljaju starije gospođe koje su pošle na tržnicu? Kako smo se tako prevarili? Otkud nam budalasti strah da će Ultra kao biblijska pošast uništiti naš grad?

Dijelom je za to možda zaslužna popularna kultura. Techno, house, rave, ili kako se već ta muzika ne zove, često se koristi u kontekstu nečega dekadentnog i opakog. Ne znam jeste li uočili kako u novijim hororima poput “Bladea” i “Resident Evila” gotovo bez iznimke bude jedan prizor techno zabave u nekakvoj jezivoj, prljavoj podzemnoj dvorani gdje voda kapa sa stropova.

U žanrovskoj sceni životinjske razvratnosti vampiri, vukodlaci i drugi prokletnici uvijaju se u zaglušujućem elektroničkom ritmu, dok se u bljeskanju hladnih stroboskopskih svjetala nakratko ukazuju njihove prazne oči i oštri očnjaci. Zatim je tu, naravno, i ona poznata moralna panika s kojom zajednica, ili makar njezin konzervativniji dio, prihvaća svaku novu muziku i ples. Danas nam je teško pojmiti, ali u svoje vrijeme se i protiv valcera i tanga grmilo s crkvenih propovjedaonica.

Svećenici su upozoravali vjernike kako će im besmrtna duša završiti u paklu predaju li se čulnom plesnom ritmu, upravo kao što su stotinjak godina poslije nalazili đavolski naum u pjesmama Marilyna Masona, ”Led Zeppelina” ili grupe ”Kiss”. I nije ta histerija uvijek bila bezazlena. Naprotiv, kojiput je znala uništavati ljudske živote.

Zatim je tu, naravno, i ona poznata moralna panika s kojom zajednica, ili makar njezin konzervativniji dio, prihvaća svaku novu muziku i ples. Danas nam je teško pojmiti, ali u svoje vrijeme se i protiv valcera i tanga grmilo s crkvenih propovjedaonica

U vjerojatno najgorem takvom slučaju trojica tinejdžera iz West Memphisa u američkoj saveznoj državi Arkansasu 1993. optužena su da su nožem okrutno umorila tri mala dječaka, a da protiv njih zapravo nije bilo nikakvih dokaza. Jedino što je mladiće, da tako kažem, teretilo jest da su slušali heavy metal.

Tužiteljstvo je zaključilo kako obožavanje gitarskog mahnitanja neizbježno vodi obožavanju đavla i ritualnim ubojstvima, a dvanaestorici pravednika u poroti ta se slaboumna konstrukcija činila uvjerljivom, te su prvooptuženom jednodušno okrpili smrtnu kaznu, a dvojici drugih doživotnu robiju.

Tek mnogo, mnogo kasnije DNK testom nedvojbeno je dokazana nevinost trojice nesretnika. Prošlo je, da budemo sasvim precizni, osamnaest godina, čitava im je mladost prošla prije negoli su u proljeće 2011. oni pušteni na slobodu.

Ubojstva je, uzgredno rečeno, vjerojatno počinio očuh jedne od žrtava, kojega ni “Metallica” ni Megadeth nisu gurnuli u zlo, nego je neprosto, sam od sebe, bio poremećeni sadist. Manijak, da kažem i to, nikad nije odgovarao za pokolj djece. Valja biti oprezan s predrasudama.

Naše vjerovanje da će drogirani partijaneri s Ultre skršiti grad u sebi nosi klicu nesporazuma zbog koje su trojica iz West Memphisa nedužni završili (…) zaključani na cijelih osamnaest godina

Naše vjerovanje da će drogirani partijaneri s Ultre skršiti grad u sebi nosi klicu nesporazuma zbog koje su trojica iz West Memphisa nedužni završili u jarkonarančastim kombinezonima, zaključani na cijelih osamnaest godina. “Kad čujem Wagnera, poželim napasti Poljsku”, kaže Woody Allen u jednom filmu, ali to je samo domišljata šala. Nikakva vas muzika neće potaknuti na asocijalno ponašanje.

Možete slušati death metal, hardcore punk, techno, tamburice, turb folk ili čak, Bože sveti, free jazz, i biti potpuno zdrava i pristojna osoba. Što je uopće slušao Edi Mišić koji je na Marjanu ubio Selenu Gomez? Kakva je muzika bila po guštu dečku koji je u Podstrani silovao vršnjakinju?

Mnogo prije housea i heavy metala, u pretincima njihovih automobila, vjerujem, našli bismo zapržene diskove s najvećim hitovima Miše ili Grdovića, Tomislava Bralića i klapu “Intrade”, Stavrosa, Jolu i Rozgu, takav nekakav očekivan, svakodnevni muzički ukus kakav ima devedeset posto stanovnika ove zemlje. I to, dakako, ne znači apsolutno ništa.

(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).

Genocid i karmin

Autor: Amila Kahrović-Posavljak / 30.01.2014. Leave a Comment

Sedmica je u kojoj se obilježava sjećanje na žrtve holokausta. Umjesto ponavljanja općih stavova vrijedi se sjetiti nekih, brojem žrtava (ali ne i obimom zla), manjih genocida i drugih masovnih zločina koje uski okular međunarodne pravde nije prepoznao kao genocide(e) budući da nije dokazana namjera. Ma kako nerazumno ovo zvučalo, po uzusima međunarodne pravde sama činjenica ubistva nekoliko hiljada ljudi nije dokaz da ih se htjelo istrijebiti. Ko zna šta je onda bila namjera masovnih ubistava?

Neka su mjesta poput Vukovara i Srebrenice postala temeljni toposi sjećanja na žrtve i ishodišne tačke čitanja političke i historijske stvarnosti i odnosa bivših sunarodnjaka. Druga su postala simbolom borbe za puko dokazivanje da se zločin uopće i desio.

Višegrad je gradić u istočnoj Bosni poznat po ćupriji, poznat i po romanu “Na Drini ćuprija”, a poznat i po brojnim zločinima koji su se desili u tom gradu 1992. godine kada je Užički korpus JNA došao da “zaštiti” stanovnike Višegrada. Zaštita je završila tako što su hiljade ljudi pobijene i raseljene, a hiljade žena i djevojčica je silovano.

Povijest ludila u Višegradu ne završava nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma, već i danas traje. Nije li Nemanjin Andrićgrad, taj Jurski park velikosrpske ideologije, najbolji pokazatelj kolopleta destruktivnih desničarskih snaga i njihovih interpretacija povijesti (i) književnosti koje dvadeset godina suvereno i surovo vladaju Balkanom?

Povijest ludila u Višegradu ne završava nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma, već i danas traje. Nije li Nemanjin Andrićgrad, taj Jurski park velikosrpske ideologije, najbolji pokazatelj kolopleta destruktivnih desničarskih snaga i njihovih interpretacija povijesti (i) književnosti koje dvadeset godina suvereno i surovo vladaju Balkanom?

Prošle je sedmice višegradska vlast odlučila da izbriše riječ “genocid” sa memorijalne ploče na mezarju Stražište. I zbilja su to uradili okruženi sa stotinu policajaca od kojih su mnogi bili u fantomkama kao da hapse šefove sicilijanske mafije. A onda je neko karminom dopisao riječ genocid nazad. Priča dovoljno strašna i dovoljno simbolična da bi se o njoj mogao roman napisati.

Međutim, postoji pojava koja je zabrinjavajuća koliko i nasilničko ponašanje savremenih baštinika velikosrpskog režima koji uz kolo cupkaju i pjevaju “Oj Sjenice, nova Srebrenice, Oj Pazaru, novi Vukovaru“. A to je prepuštenost žrtava trostrukom satiranju. Prvo je ekonomsko, zbog kojeg su između žrtava i njihovih revnosnih nacionalnih branilaca klasne razlike na razini onih koje postoje između Oprah i siromašnih djevojčica iz škola koje najpatetičnija neoliberalna humanitarka na svijetu otvara po Africi.

Druga zabrinjavajuća činjenica je da se preživjeli danas svode samo na žrtve, da im se ne ostavlja prostor normalne mogućnosti življenja (prije svega zbog ove ekonomske satrvenosti i nemogućnosti povratka). A treća, koja je posljedica prve dvije, je činjenica da smjerni čuvari žrtava iz redova nacionalnih prvoboraca preuzimaju glasove tih žrtava navodno zbog brige da se nikome više ne ponovi zlo.

Međutim, postoji pojava koja je zabrinjavajuća koliko i nasilničko ponašanje savremenih baštinika velikosrpskog režima koji uz kolo cupkaju i pjevaju “Oj Sjenice, nova Srebrenice, Oj Pazaru, novi Vukovaru“. A to je prepuštenost žrtava trostrukom satiranju. Prvo je ekonomsko zbog kojeg su između žrtava i njihovih revnosnih nacionalnih branilaca klasne razlike na razini onih koje postoje između Oprah i siromašnih djevojčica

Na to sve se nakalemio još jedan problem, tako da glas žrtava postaje fenomen, polje diskurzivne bitke između različitih koncepata na kojima će se zasnovati kolektivno pamćenje. A na Balkanu mnogošta u budućnosti zavisi upravo o formama kolektivnog pamćenja.

Vratimo se na Srebrenicu i Vukovar i vidjet ćemo da je treći problem u načinu na koji se ova mjesta (zlo)upotrebljavaju u konstruiranju novih nacionalnih ideologija u BiH i Hrvatskoj. Na obilježavanju sjećanja na žrtve holokausta na Univerzitetu u Sarajevu jedan od učesnika iz akademske zajednice je rekao kako je “naša sveta dužnost da govorimo za žrtve genocida”. Već ako bi se ovaj iskaz analizirao u dvije rečenice, moglo bi se vidjeti kako kazivanje o zločinima prelazi u viktimološki, kolektivni narativ.

Naime, prva riječ u rečenici – “naša” – odmah uvodi elitni kolektivitet iz čije pozicije profesor govori. Sveta dužnost znači upisivanje sakralnog u govor, a to sakralno znači da govor postaje neupitan. U iskazu se govor dalje tretira na sljedeći način – “za žrtve genocida”. Dakle, poruka je jasna: žrtve ne mogu govoriti same za sebe, potreban im je posrednik iz reda “nas”, elite, koji će govoriti njihovim glasom (pretvorenim u čisti nacionalni diskurs), koji je neupitan (kao i “naš” zadatak) bivajući svet.

Ukoliko pak nije metafizičko posvećenje, oduzimanje glasa autentičnoj žrtvi da bi u njeno ime govorili moćnici ima drugačiji modus operandi. Povijest. A ona uvijek pretpostavlja distancu. Iako povijesna distanca od ratnih zločina i genocida u punom smislu značenja nije dostignuta jer su vinovnici zločina još u vlasti, često se govori o povijesti i povijesnom značenju genocida koji se desio u BiH. Na taj se način u igru uvodi i treći faktor.

Vratimo se na Srebrenicu i Vukovar i na načine na koje se ta mjesta (zlu)upotrebljavaju u konstruiranju novih nacionalnih ideologija u BiH i Hrvatskoj. Na obilježavanju sjećanja na žrtve holokausta na Univerzitetu u Sarajevu jedan od učesnika iz akademske zajednice je rekao kako je “naša sveta dužnost da govorimo za žrtve genocida”

Čim neki događaj postane povijest, kanonsko pripovijedanje, on podrazumijeva distancu makar njegovi akteri i porodice žrtava još bili živi. Štaviše, glas žrtve preuzimaju elitni predstavnici nacionalnoga kolektiviteta, uobličavaju ga u diskurs i glasovima tuđe patnje zidaju svoju moć. Ljudi koji su izgubili svoje najmilije ostaju na društvenoj i socijalnoj margini budući da su ih njihovi vlastiti predstavnici iskoristili i ostavili daleko od očiju javnosti.

Christian Axboe Nielsen je pisao o takvim pojavama u eltinom znanstvenom žurnalu “Journal of genocide reserarch”. U veoma zanimljivom tekstu autor je spomenuo problematiku sužavanja međunarodnih pravnih propisa kojima se zločin određuje kao genocid.

Prema autoru, jedan od razloga oslobađanja Srbije i Crne Gore za odgovornosti za genocid je činjenica da je Milošević rukovodstvo bosanskih Srba jednom prilikom u Beogradu nazvao “glupanima” i kritizirao ih zbog ekstremnih metoda, a sve to dok im je slao oružje i municiju?! Nielsen jednako promišlja i problematiku zloupotrebe genocida (ili pak nepostojanja presude za isti) u stvaranju nacionalnih mitova.

U tom je kontekstu spomenuo organizacije koje su, iako se pozivaju na suživot, nacionalno ekskluzivističke i kao takve nepodobne da se o bilo čemu trezveno promisli. U tekstu autor spominje jedan poguban pojam: instrumentalizacija genocida. I navodi koje su sve zločinačke naracije rođene na fonu viktimologije koja je genocid koristila kao glavno političko sredstvo moćnika nakon ratova. U svemu tome se animira i nacionalistički orijentirano javno mnenje koje će svakoga ko se suprostavi dominantnim narativima o čistoći markirati (jer je ovdje samo o markiranju i riječ) negatorom genocida.

Čim neki događaj postane povijest, kanonsko pripovijedanje, on podrazumijeva distancu makar njegovi akteri i porodice žrtava još bili živi. Štaviše, glas žrtve preuzimaju elitni predstavnici nacionalnoga kolektiviteta, uobličavaju ga u diskurs i glasovima tuđe patnje zidaju svoju moć

Instrumentalizacija genocida je pogubna po preživjele članove obitelji, ali je pogubna i po kažnjavanje i denacifikaciju odgovornih, pogubna je i po pravno procesuiranje jer pruža siguran zaklon zločincima dok ih tobože pokušava privesti licu pravde.

Jer u povijesnoj perspektivi se, ukoliko se žrtvama ne vrati ljudsko dostojanstvo, već se svedu na nacionalno podobni obrazac žrtve, gradi pogubna linija uzročno-posljedičnih veza: žrtva-historija-viktimologija-militarizam.

Nisu li bošnjačke nacionalne elite svih boja, mirisa i okusa zapravo paradigmatski primjer svega što je rečeno u tekstu. Vlast RS-a poništava lične karte povratnika u Srebrenicu kako bi im onemogućila izlazak na izbore. Istovremeno, zvanično Sarajevo ne radi ništa kako bi te ljude zaštitilo. Zašto? Zato što elite svoju moć grade na retrogradnim nacionalističkim naracijama kojima nisu potrebni ljudi kojima bi se vratilo dostojanstvo.

U dijalektičkom međuodržanju bosanskohercegovački rigidni desničari teže da ljude drže ugroženima jer samo tako mogu ostati na vlasti. A žrtve genocida i njihove obitelji su im dobrodošle kada se treba razračunati s unutrašnjim neprijateljem. Zato im nikada ne treba dati da izađu iz uloge žrtve.

Vratimo se višegradskom kamenu. Možemo li ponovno pisanje riječi genocid smatrati simbolom otpora režimu koji upada na spomenike ili simbolom neke buduće demaskulinizacije i deviktimizacije pamćenja u BiH?

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!