novinarstvo s potpisom
Ana i Otto Raffai
Kada vam se dogodi da ne platite pričuvu, jer u stanu koji je ostao iza vaših roditelja nitko ne stanuje, dobijete nakon nekoliko godina vratolomnu sumu na računu koja višestruko nadmašuje iznos pričuve: jer osim obavezne pričuve vaš dug čine i zatezne kamate. [Read more…]
Iako je krizni susret na vrhu bio svojevrsna premijera, zajedničko ispitivanje savjesti, priznavanje djela i propusta, razmišljanje o odlučnom zaokretu i novoj praksi uslijedilo je razočaranje. [Read more…]
Lana Bobić
Svijet je brujao o četverodnevnom samitu u Vatikanu na kojem su se, predvođeni papom Franjom, okupili čelnici stotinjak biskupskih konferencija kako bi odgovorili na globalni skandal svećeničkog zlostavljanja djece i maloljetnika/ca. [Read more…]
Željko Porobija
Da je pedofilija u Katoličkoj crkvi sveprisutna, gorka je istina koju više ne pokušavaju izvrdati ni njezini najjači apologeti. Jasno je to i samom vrhu Crkve – ili su barem htjeli ostaviti dojam da im je jasno – pa su organizirali i cijeli skup ne bi li se krenulo u rješavanje problema. [Read more…]
Slavica Lukić
Foto: HND
Nekoliko je dana hrvatska javnost iščekivala hoće li se čelni čovjek Hrvatske biskupske konferencije, zadarski nadbiskup Želimir Puljić oglasiti o potpisu dvojice biskupa pod opskurnu inicijativu da se u službenu upotrebu uvede ustaški pozdrav “Za dom – spremni”. I oglasio se. [Read more…]
Inoslav Bešker
Foto: Jutarnji list
Józef Wesołowski (67), bivši nadbiskup i bivši papinski nuncij, nađen je u petak ujutro mrtav u sobi u Vatikanu u kojoj je bio u kućnom pritvoru, očekujući nastavak kaznenog suđenja za serijska pedofilska silovanja, zbog čega je već bio crkveno kažnjen oduzimanjem biskupskog i svećeničkog reda. U obznani Ureda za novinstvo Svete Stolice tvrdi se da je Wesołowski umro prirodnom smrću, ali da je vatikanski tužilac odmah naredio obdukciju, te da je o događaju izviješten papa Frane. [Read more…]
Đurđa Knežević – književnica, publicistkinja, politička aktivistica, pionirka feminizma ovih prostora – ispisala je komentarima i esejima brojne stranice ovoga priloga. Dugogodišnja suradnica Novoga lista i Pogleda, nekadašnja direktorica zagrebačkog Muzeja revolucije naroda Hrvatske i osnivačica Ženske infoteke u okviru koje je uređivala i feministički časopis ”Kruh i ruže” te objavila brojne knjige domaćih i svjetskih autorica – posljednjih godina živi u Nerežišćima na Braču i sve više fikciju pretpostavlja publicistici i aktivizmu. [Read more…]
Posle mnogo natezanja i nedoumica hoće li biti održan ili ne, u Beogradu je ipak održan takozvani ”prajd” ili ”gej parada”.
Ova šetnja beogradskim ulicama dugo je vremena prava noćna mora za vlasti i za veći deo srpske javnosti. Snažan pritisak Evropske unije da Srbija mora omogućiti i takvu vrstu ravnopravnosti i da ne može računati na članstvo u toj organizaciji ako ne ispuni uslove koji se postavljaju u jednom od pristupnih poglavlja izazvao je prave potrese u srpskom društvu.
Predstavnici najviše vlasti su sa očitom mrzovoljom preuzeli ovu obavezu kao nešto mučno što se ipak mora učiniti, kao ”krupnu žabu koja se mora progutati” (izraz Zorana Đinđića) šaljući poruke javnosti i svojim istomišljenicima kako oni to najrađe ne bi, ali što se mora, mora se, inače naš Titanik, koji se jedva održava na površini posle sudara sa ledenom santom ekonomske i finasijske krize, ode pod led, zauvek na dno.
Nekoliko stotina pripadnika gej populacije uz podršku više stranih ambasadora i nekoliko predstavnika srpskih vlasti i organizacija koje se zalažu za ljudska prava prošetalo se unapred strogo određenom trasom, obezbeđivani od nekoliko hiljada do zuba naoružanih policajaca.
Sve ono što se događalo uoči, za vreme i posle ”prajda” svedočilo je, međutim, još jednom, o potpunoj nedoraslosti i nezrelosti većeg dela srpskog društva. Još jednom se pokazalo kako su aveti iz devedesetih još uvek tu, prisutne i uticajne, da su predrasude i stereotipi samo osnaženi, a da na društvenoj sceni dominiraju nasilni, frustrirani, a samim tim i veoma opasni elementi.
To stanje netolerancije i netrpeljivosti najbolje je u svojoj poslanici izrazio srpski Patrijarh u ime Srpske pravoslavne crkve koja po se svim anketama nalazi na vrhu institucija koje narod poštuje i uvažava. Umesto da pozove na razumevanje i poštovanje svih oblika različitosti, Patrijarh je raspirivao strasti i otvoreno prizivao nasilje.
Srpska pravoslavna crkva, kako je saopštio Patrijarh, osuđuje održavanje Parade ponosa kao ”besprizorni skup nametnut Srbiji i Beogradu” sa porukom da njeni učesnici ”imaju pravo da paradiraju, ali samo o svom trošku i trošku svojih nalogodavaca”. Tako govori Patrijarh koji je na čelu institucije koja je parazitska, živi od dotacija dobivenih od države, ne plaća poreze toj državi i čiji se službenici, popovi, penzionišu o trošku države. Beneficije bez presedana, povlašćenost bez presedana u jednoj siromašnoj državi.
Patrijarh dalje izjavljuje kako se gej paradom ”brak i porodica planski ruše”. Osuđuje homoseksualnost kao bolest. A u redovima njegove Crkve, među najvišim velikodostojnicima, vladikama, otkriveni su slučajevi pedofilije, zloupotrebe dece i muške prostitucije. Vladike su prošle nekažnjeno, i dalje se pojavljuju na crkvenim skupovima i svečanostima, uveliko zaštićeni, bez ijedne reči osude od strane brižnog, bogobojažljivog Patrijarha. To je nešto više od licemerja, od ruganja zdravoj pameti – to je uvreda razumu.
Patrijarh u slučaju održavanja parade predviđa nemire i nasilje u Beogradu, što zapravo ovakvim izjavama preporučuje i priziva podržavajući militante iz redova Dveri, Obraza i sličnih koji su uvek spremni za krstaški pohod protiv greha i grešnika, svuda osim u svojim redovima.
Održavanje ”prajda” na način kako je održan ponižavajući je za gej populaciju, za policiju i za srpsko društvo u celini. Ne može biti govora o nekakvoj pobedi, kako tumače organizatori šetnje, političari i neki predstavnici evropske zajednice. Izjavljivati tako nešto posle svega viđenog zaista je izvrtanje istine, iako sa dobrim namerama.
Pored svega toga, sam ”prajd” je ostao u senci prebijanja u još nerazjašnjenim okolnostima braće premijera Srbije i gradonačelnika Beograda od strane žandarmerije. Tom prizoru nasilja posvećeno je u medijima daleko više komentara nego samoj manifestaciji.
Sve u svemu, onaj ko se nadao da se nešto promenilo u društvenoj svesti, da se iskoračilo iz ograničenosti i bede palanačkog mentaliteta mogao je da se uveri koliko je bio u zabludi, kako je još uvek samo utopija dosledno poštovanje ljudskih prava.
Jedan od ključnih problema srpske politike i većeg dela srpske javnosti bio je i ostao odnos prema manjinama, bile one etničke, rodne, socijalne. Taj odnos, uprkos pozitivnim zakonskim odredbama, nikada nije rešavan ni rešen na pravi i zadovoljavajući način. Otuda nezadovoljstvo u Vojvodini, Sandžaku, na jugu Srbije među Albancima i među različitim manjinskim grupama. Većina, očevidno, ne razume u čemu je suštinski značaj poštovanja manjinskih prava i njihovo sprovođenje u delo.
Sve ono što se događalo i što se još uvek događa oko održavanja ”gej parade” samo je zaoštrilo i u prvi plan izvuklo konzervativnost i netolerantnost većinskog dela srskog društva. Iskreno, to nije nikakvo iznenađenje. Ako je Beograd uoči i za vreme parade bio grad pod pravom opsadom, sa jedne strane od policije, sa druge od ekstremističkih nacionalističkih organizacija podržanih od Crkve i znatnog broja stanovništva, to je žalosna slika stanja koje se godinama ne menja, stanja ozbiljne zaparloženosti duha, neshvatanja sveta u kojem se živi.
Nije problem rešen ako se upotrebi golema sila državnog prinudnog aparata da bi se omogućila šetnja jednom beogradskom ulicom u vrlo ograničenom vremenu jednoj manjoj grupi ”različitih”.
To nije ničija pobeda, to je još jedan poraz svih, poraz čitavog društva, ruganje zdravoj pameti.
Nakon papine konstatacije o 2 posto pedofila među svećenicima ostaje jedno važno pitanje: je li papa pretjerao ili je Crkva zataškala tri petine sablazni?
Papa Frane je u razgovoru s talijanskim novinarom Eugeniom Scalfarijem, objavljenim u nedjelju 13. srpnja u rimskoj Repubblici, iznio da ga suradnici uvjeravaju da se među svećenicima u Katoličkoj crkvi broj pedofila kreće oko 2 posto. “Taj bi me podatak morao primiriti ali Vam kažem da me baš ne primiruje”, rekao je papa Bergoglio, dodavši da je još više onih koji znaju i šute, koji kažnjavaju ali ne kažu zašto. “Nalazim to stanje nepodnošljivim i moja je nakana suzbiti ga strogošću koju to zaslužuje.”
Papi treba odati priznanje što se ne zadovoljava spoznajom da je pedofila razmjerno malo, da ih u Crkvi zapravo nema više (ili barem ne bitno više) nego u društvu, gdje uostalom u tom poroku prednjače, u apsolutnim brojevima, članovi obitelji (očevi, djedovi, ujaci, stričevi i tetci, pa i braća) i bliski obiteljski prijatelji, a tek znatno za njima su oni kojima djecu povjeravamo (treneri, svećenici, skautski instruktori, odgojitelji, podvornici).
Ipak, nešto s postocima i brojkama ne “štima”, kako je u svom blogu primijetio Marco Tosatti, vatikanist torinske Stampe.
Koliko je to: 2 posto? Budući da Katolička crkva broji oko 410.000 svećenika (što dijecezanskih, što redovničkih), to bi bilo nešto više od 8000 pedofila za oltarima.
Je li taj broj zasnovan na nekoj statistici, ili je bačen Papi u uho onako nonšalantno, “odokativno”? Nije nam dano znati, barem ne još. Papa nije precizirao, njegov Ured za novinstvo niti je zanijekao (neke druge sitnice jest), niti je objasnio, nego se vratio staroj taktici šutnje.
Pogledajmo što bi to značilo za Hrvatsku. Prema Papinskom godišnjaku, u Hrvatskoj je oko 3800 svećenika, a 2 posto od toga iznosi 76 – ali je broj kažnjenih zbog pedofilije posljednjih godina manji od deset.
Jesu li hrvatski svećenici kreposniji od inih, kad je posrijedi ta užasna devijacija, koja nema ama baš nikakve veze sa spolnim sklonostima, nego s nezrelošću i sklonošću podmuklom nasilju (utoliko je strašnije kada u Katoličkoj crkvi neki guraju u isti koš homoseksualne, dakle osobe s manjinski zastupljenim nagonom, i pedofile, dakle osobe zločinačkih sklonosti)?
Ali ne podudara se ni broj kažnjenih zbog pedofilije u Katoličkoj crkvi u cijelosti i postotak kojim je Frane Bergoglio baratao u razgovoru sa Scalfarijem.
Prema podacima koje je Sveta Stolica u dva navrata ove godine podastrla Ujedinjenim narodima, odnosno njihovu Odboru za suzbijanje mučenja, proizlazi da su između početka 2004. i kraja 2013. ukupno 884 svećenika svedena na laički status (tj. prestali su biti svećenici) zbog pedofilije, a blaže su mjere, zbog istog uzroka, u ista doba poduzete protiv još 2572 svećenika (navodno zato što su bili u poodmakloj životnoj dobi).
I od tih 2572 za neke su dočulo da ozbiljno ispaštaju, ali neki su se izvukli, na primjer bivši bečki nadbiskup kardinal Hans Hermann Groër, jer je tadašnji kardinal Joseph Ratzinger, sada Benedikt XVI., zahtijevao od pape sv. Ivana Pavla II. da pokrene istragu, ali je to blokirao kardinal Angelo Sodano, koga je svetac poslušao, pa je Groër umro nekažnjen, ali osramoćen.
Zbrojimo li onih 884 koji su lišeni svećeničkog čina i onih 2572, dolazimo do zbroja od 3456 – a to nije ni blizu 2 posto, nego otprilike 0,8 posto.
Onda, jesu li podvalili Papi ili Ujedinjenim narodima? Je li Papa izišao s pretjeranim postotkom, ili je Katolička crkva, na raznim razinama, zataškala tri petine pedofilskih sablazni?
Naravno, najvažnije je što je Papa najavio da kani “nepodnošljivo stanje” pedofilije “suzbiti strogošću koju to zaslužuje”. I što je dodao, ilustracije radi: “Isus je volio sve, čak i grešnike koje je htio otkupiti dijeleći im oprost i milosrđe, ali kada bi ščepao batinu, koristio ju je da bi protjerao demona koji je zagospodario nekom dušom.”
Ali važno je znati postoji li dovoljna transparencija u Katoličkoj crkvi oko tog zla koje je užasno naudilo njezinu imidžu (istinabog, ima crkava koje to poglavlje u svojim redovima nisu ni otvorile). Dakle, posrijedi je povjerenje u Katoličku crkvu.
Ali i spoznaja da Papa ne može sam. A bilo da mu lažu, bilo da zataškavaju – nije mu laka.
(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).
U svijetu u kojem se ruše autoriteti, stari gube kredibilitet zbog izostanka samokritičnosti prema vlastitim pogreškama, a novi često bivaju vođeni tek zakonom profita i sirove moći, običan čovjek pojedinac može se osjetiti zbunjenim i zapravo je nebitan u toj igri. Od njega se očekuje da zauzme stranu, a ne da ima vlastiti stav. Opće dobro postaje pukom floskulom, a krhka sloboda savjesti često plijen svjetonazorskih grabežljivaca i manipulatora.
Ovih dana ponovno javno mnijenje biva polarizirano. Premda prilično blijedo jer su ljudi već umorni od sterilnih prepucavanja. No, akcija ovoga puta nije izostala: 5. veljače ove, 2014. godine objavljena su zaključna opažanja 65. zasjedanja UN-ova Odbora za prava djeteta glede ponašanja Svete Stolice prema nebrojenim slučajevima pedofilije među svećenicima diljem svijeta. Katolička crkva je, dakle, prozvana. I to u svakom slučaju valja pozdraviti.
Da je seksualna zlouporaba maloljetnika zločin, to je svima jasno. No, ono što je desetljećima slijedilo kada se u Crkvi saznalo za zločin nebrojenih svećenika u Americi, Irskoj i u mnogim zemljama uglavnom zapadne Europe, jednako je skandalozno te vjerojatno ima čak i teže posljedice. Mnogi u Crkvi kao da nisu razumjeli kako u središtu užasa nije više bio sam zločin, koliko njihova vlastita reakcija na nj.
Lokalne crkve godinama su štitile svećenike od progonstva, premještajući ih, nakon prijestupa, u druge župe, izbjegavajući da ih privedu civilnom zakonu pred kojim nitko u društvu nema prava na krivično izuzeće. Ukratko: crkveno je vodstvo svim sredstvima nastojalo da vijest o slučajevima pedofilije ne prodre u javnost, a žrtve mu zacijelo nisu bile prva briga. Maloljetnici i njihovi roditelji u takvoj situaciji ne samo da trpe zbog nanesena im zla, nego i zbog nemogućnosti da o svojoj patnji govore, da u krilu Crkve osjete ne samo Božju iscjeljujuću ljubav, nego i običnu ljudsku pravdu. Uskraćena im je svaka pomoć da prežive svoju traumu. Izigrani su višestruko.
Kada je, pak, vijest o zločinima poslije desetljeća zataškavanja prodrla u javnost, crkveno je vodstvo prvo nabacivalo sumnju o manipulaciji medija, ističući da svjetovni mediji rade na diskreditaciji Crkve te da je posrijedi organiziran napad na svećenstvo. Mnogi još i danas žale što se Crkva ne uspijeva sačuvati od skandala te što je povjerenje u nju poljuljano.
Kao da do takvih i tolikih zala u Crkvi nije došlo upravo stoga što je povjerenje u svećenike bilo odveć veliko! Potom obrana providnim argumentima, kao: u svakoj da ljudskoj zajednici ima loših pojedinaca. Neki crkveni mediji isticali su da je broj pedofila među svećenicima, u odnosu na laike, neznatan. Kao da broj umanjuje težinu zločina! Ili, kao da je posve isto počini li zločin laik ili svećenik. E pa, nije: zločin što ga čini svećenik daleko je teži!
Mnogi kritički analitičari stanja u Crkvi, poput Hansa Künga, povodom pedofilskog skandala u Crkvi izjavili su da je on posljedica nametnutoga celibata. No, nije li mogućnost seksualnih zloporaba u Crkvi otvorena njezinom bitno prijetvorničkom mentalnom strukturom i nedostatkom otvorena govora, parezije? Naime, devijantno ponašanje svećenika zloupotreba je moći koju ima u funkciji posrednika, a time i izdaja vjerničkoga povjerenja u Boga, što je nasilje nad savješću ne samo žrtve nego i svih vjernika.
Građani prema kritici UN-a zauzimaju različite stavove: ili im je to prilika da opetovano osuđujući Crkvu stresu sa sebe svaku odgovornost (koja se uspostavlja samim time što smo svi udovi jednoga tijela – ljudskog roda) ili im je poticaj da još čvršće zauzmu žestok obrambeni stav: ugled i autoritet Crkve ponad svega! Ništa novoga, samo sada na novoj, globalnoj razini na kojoj se, zapravo, radikalno otvaraju ključna pitanja budućnosti čovječanstva.
U susretu s američkim biskupima u travnju 2003. papa Ivan Pavao II. istaknuo je da je uzrok zbog kojeg biskupi nisu donijeli ispravne i pravovremene odluke – opći nedostatak poznavanja naravi problema te od njih zatražio utvrđivanje djelotvornih kriterija koji bi ‘‘zajamčili da se te pogreške neće ponoviti“; jedan od tih bila bi ‘‘nulta tolerancija“ prema onima koji počine zločin, tj. trenutačno isključenje iz svećeničke službe.
No, je li to doista bilo primijenjeno? Jesu li prije pape Franje doista počinitelji dokazanih krivnji bili isključeni? A što je s prikrivanim i zataškavanima prijestupima? Od Ivana Pavla II. i Benedikta XVI., kao ni od brojnih biskupa u čijim su se biskupijama dogodili zločini, nismo čuli ispriku zbog zataškavanja. A zataškavanje je glavna stavka u kritici UN-a.
No, nije jedina. Povjerenstvo, sastavljeno od predstavnika 18 zemalja, Povelje o pravima djece zadire i u druga područja. Ozbiljno kritizira stav Katoličke crkve o homoseksualnosti, kontracepciji i pobačaju te predlaže promjenu njezina Kanonskoga zakona kako bi zajamčila prava djece na zdravstvenu zaštitu i zaštitu od diskriminacije u graničnim situacijama. Nadbiskup Silvano Tomasi, vođa delegacije Svete Stolice u UN-u u Ženevi komentirao je na Vatikanskom radiju da su ‘‘nevladine organizacije koje favoriziraju istospolne zajednice najvjerojatnije utjecale na Povjerenstvo UN-a da pojača ideologijsku liniju u svom izvješću“.
Iako, dakle, Sveta stolica ‘‘žali što u nekim dijelovima zaključnih zapažanja UN-a uočava pokušaj upletanja u učenje Katoličke crkve o dostojanstvu osobe i vršenju vjerske slobode“, to ne bi trebalo shvatiti kao poziv na zbijanje redova protiv ‘‘sekularizirana svijeta“ i njegovu ‘‘sveopću, masonsko-liberalnu urotu protiv vjere“, nego kao poziv na ponovno promišljaje odnosa religije i sekularnoga svijeta, dijalektike izgradnje kršćanske savjesti i donošenja zakona koji bi štitili od diskriminacije i one koji ne žive po moralnim učenjima Crkve.
Pritom ne valja zaboraviti, koliko god nam se činilo dobro za Crkvu da je tako oštro prozvana, da UN nisu reagirale na upotrebu plina kojim su ugušena djeca u Siriji, na činjenicu da je vlast u Ugandi prisiljavala djecu boriti se u ratu ili pak, na trgovanje djecom u Tajlandu…
Nemojmo ostati apatični i promatrati postrani što se događa. Dakako, prošlost ne možemo izmijeniti, ali možemo, ukoliko volimo istinu, pridonijeti da se ne ponavlja. To da je istina podložna interpretaciji nije razlog da branimo vlastitu istinu, nego poticaj na smjelost dovođenja u pitanje kako ju interpretiramo. Istinu, dakako, ne trebamo razumjeti logički, nego fenomenologijski i psihologijski. Stvoriti nam je nužne uvjete da istina u nama postane iskustvom, a objekti u tom iskustvu zbiljski.
Stoga se nije zalagati za neku teoriju ljudske proizvodnje istine, nego istinu razumjeti kao duboko osoban, introspekcijski problem. S obzirom da tako shvaćena istina ne može biti podložna dokazivanju, jedini način njezine ovjere jest da ono što o njoj ljudska misao razumije stavimo u djelo. Jedino tako ćemo moći razaznavati događaje i smjelo se angažirati za ono što nam se pokaže istinitim u danom trenutku preuzimajući kadikad i rizik da pogriješimo. Bez rizika istina ne može biti djelotvorna.
Povijesna je nužnost dekonstrukcija strukture na kojoj počiva djelovanje Crkve. Paradigme se mijenjaju vrlo sporo i tradicija teško prihvaća inovacije premda je i sama na njima nastajala. Koliko će trajati proces dekonstrukcije ovisi ne samo o reakciji pape Franje i Svete Stolice, nego i o reakciji svakog od nas kršćana. Rimska kurija i crkvena hijerarhija kao da su tek pod vanjskim pritiscima naposljetku spremni poduzeti konkretne korake prema promjeni, ali zahtjev obnove prisutan je itekako i u samoj Crkvi.
Hoće li Vatikan i crkvena hijerarhija ustrajati na vlastitoj poziciji samoobrane i pretvoriti se u totalitarističku organizaciju sa sve manjim brojem sljedbenika ili će opstati u malim vjerničkim zajednicama vjernima praksi Prve crkve te imati svoju ulogu u civilnom društvu zajedno s drugima? Ili nešto treće?
Osteoporoza crkvenog sustava može se izliječiti jedino evangelizacijom same Crkve i to ponajprije preuzimanjem osobne odgovornosti vjernika i župskih zajednica u tom procesu, a ne ostajanjem u pasivnosti ili u unutarnjoj emigraciji – poruka je to pape Franje koja sporo prodire do biskupa i vjernika. Vjernici i svećenici su odgajani kao pasivno stado i posljedice takva odgoja integralan su dio njihovoga vjerničkoga mentaliteta i ponašanja.
Kako izaći iz tog kruga? Što pojedinac može učiniti, pa bio on i sam papa Franjo? Je li uopće moguć takav produktivan konflikt u kojem bi se očitovala ravnoteža među različitim strujama te zajednička briga za opće dobro opet došla u žarište naše pozornosti?
