novinarstvo s potpisom
Branimir Pofuk
Shvatio sam da postoji Diego i da postoji Maradona. Diego je bio dijete sa svim svojim nesigurnostima, divan dječak, a Maradona je bio lik s kojim se Diego morao nositi kako bi mogao ispuniti sve zahtjeve nogometnog biznisa i medija. Maradona nije imao pravo pokazati nikakvu slabost. [Read more…]
Miljenko Jergović
Foto: Robert Belosevic
Godina je, mislim, bila 1997. ili 1998. kada je Bosna i Hercegovina ostvarila najveći gospodarski rast na svijetu. Daleko ispred Japana i Singapura, Njemačku, Kanadu, Brazil i slične zemlje Bosanci su ostavili daleko iza sebe, i samo im je nebo bilo granica. Tako su govorili statistički dijagrami. [Read more…]
Iako su odigrali najviše utakmica na svjetskim nogometnim prvenstvima, prvi put u povijesti Mundijala Nijemci i Brazilci sastali su se tek 2002., u onom finalu kojega je s dva gola riješio originalni Ronaldo. Cijeli jedan život, gotovo sedamdeset godina, volja ždrijeba nam je tako uskraćivala realno najveći derbi svjetskih prvenstava, tri puta veći od svih onih silnih klasika između njih i Argentinaca, Talijana, Nizozemaca ili Engleza.
Više nego ijedna druga, naime, utakmica Njemačke i Brazila je sudar dviju nogometnih, kulturnih, civilizacijskih, tradicijskih, mentalitetskih i svih drugih paradigmi. Ozbiljni sjevernjački germansko-protestantski red-rad-i-disciplina bogatog bijelog industrijskog kolektiva protiv opuštene južnjačke latino-katoličke improvizacije siromašnog crnog proletera individualca: svi antagonizmi ondašnjega svijeta stali bi u brazilsko-njemački rivalitet, i ne bi na svijetu bilo nikoga kome bi bilo svejedno tko će pobijediti.
Lako je stoga zamisliti kako bi izgledala fibra pred njihov susret prije trideset ili četrdeset godina. Mi s ove strane svijeta u to smo vrijeme svi do posljednjega bili, jasno, Brazilci: Pelé, Garrincha, Jairzinho, Rivelinho ili Zico. Bili su tako slični nama – samo igra, vic i zajebancija, bez plana i bez obrane – samo što su, za razliku od nas, bili najbolji, i bili su prvaci.
I da je bilo Boga u doba komunizma, pa da je recimo onaj Socratesov Brazil – najbolji Brazil bez Pelea ikad – 1982. prošao Rossijevu Italiju i igrao finale protiv Rummeniggeove Njemačke, navijače ”elfa“ te bi se nedjelje na ovim prostorima moglo nabrojati na prste dvije ruke, uglavnom među onima koji su s tih deset prstiju svoj kruh zarađivali kao gastarbajteri, šireći po gostionicama dalmatinske Zagore legende o Švabama kod kojih nema zajebancije, već se zna red i cijeni rad.
Ostala, golema većina ne samo da je tada slavila brazilski jogo bonito i sama sebe uvjeravala kako je ”europski Brazil“ – više tugujući zbog poraza Socratesove momčadi od mrske Italije nego zbog poraza Jugoslavije od Španjolske – nego je, gotovo i više nego što je voljela Brazil, mrzila njemački odljuđeni, industrijski nogomet od nehrđajućeg čelika, koji je uvijek pobijeđivao u 89. minuti, i koji nikad nije onako pošteno, ljudski izgubio glavu kod 0:2 ili odlučujućeg jedanaesterca.
Tridesetak godina kasnije, međutim, Brazilci više ne stanuju ovdje. Sportski novinari i kolumnisti, treneri i igrači, nogometni komentatori, stručni analitičari i gosti u studiju, navijači, političari, pisci, domaćice, javne osobe i slučajni prolaznici iz televizijskih anketa, svi u Hrvatskoj navijaju za Njemačku. Tolika je u Hrvata ta nekritička fascinacija da su u anketi prije utakmice Njemačka-Brazil čak trojica gledatelja Hrvatske televizije pogodila konačni i još uvijek nevjerojatni rezultat od 7:1 za Nijemce!
I ne samo da su pobjedu ”elfa“ protiv one jeftine kineske kopije Brazila Hrvati po kafićima, fan-zonama, društvenim mrežama i internetskim forumima slavili kao svoju – gotovo i više Hrvati su slavili katastrofu brazilske i uopće južnoameričke improvizacije i neozbiljnosti: sve je to samo vic i zajebancija, bez plana i bez obrane.
Zanimljiva je to stvar za ozbiljnu sociološku studiju, jer – kao i mnoge stvari u nogometu – sa samim nogometom, naravno, nikakve veze nema.
Fascinacija njemačkom nogometnom filozofijom proizvod je grandioznog projekta nacionalne emancipacije iz ranih devedesetih, kojim je predviđeno da se cijela hrvatska povijest, kultura, tradicija i mentalitet izmjeste s Balkana – kojemu po novome nikad nismo pripadali, kao što nikad nismo navijali za Brazil – i smjesti nešto sjeverozapadnije, između Austrije i Bavarske. Sve od ”Danke Deutschland“ i lanca kafića Genscher, kojega je imalo svako hrvatsko selo, ispisuju se tako panegirici i himne njemačkom narodu, našim osvjedočenim prijateljima, i navija za njemačku nogometnu reprezentaciju.
Čak i kad nam ta sila 1996. sudačkom krađom otme polufinale prvog Eura, neće to u Hrvata ostati osobitom traumom: upravo tih dana, uostalom, Ćiro Blažević će izjavom kako Nijemce ”najviše voli vidjeti na tenku i u Štuki“ – diveći se njihovoj pobjedi nad Rusijom i ”osveti za Staljingrad“ – osloboditi Hrvate i posljednje rezerve, te ”primalnim krikom“ s psihijatrijskog kauča razotkriti prave korijene iznenadne hrvatske ljubavi prema njemačkom nogometu.
Tako lijepo složenu priču jebu, međutim, samo Nijemci, kojima je i samima vidno neugodno kad njihovi navijači s europskog juga dižu desnice i slave osvetu za Staljingrad, a sportski komentatori otamo pjevaju ”Deutschland über alles“, tri riječi koje pristojni Nijemci ne izgovaraju.
U zabavnom obratu hrvatski jugend u penziji dodvorava se tako svojim historijskim sponzorima navijajući za reprezentaciju u kojoj igraju Turci, Tunižani, Ganci, Albanci, Španjolci i Poljaci, pa slave arijevsku superiornost neuništivog Miroslava Klosea, stasitog Teutonca sa samog postera Wehrmachta, iako je taj veliki igrač budalama sa tribina Lazija – što svoga heroja običavaju pozdravljati uzdignutom desnicom – već objasnio da je on i Nijemac i Poljak, i da su njihovi idoli na tenkovima i u Štukama ”jednu od njegove dvije domovine osramotili, a drugu ubijali“.
Guraju se Hrvati u svoju novu paradigmu, iako s njom baš nikakve veze nemaju. Sve što njemačka reprezentacija predstavlja u civiliziranom svijetu, u onome dakle u kojemu ne predstavlja osvetnike Staljingrada, Hrvatima je daleko, strano i nerazumljivo poput ćirilice: i germanska radna etika, i red, i rad i disciplina, i njihova opjevana upornost, čvrstoća, karakter i mentalna snaga, i veličanstveni njemački duh, i možda najvažnije – protestantska skromnost, iz koje će, dok raspamećeni Hrvati budu cipelarili potučene Brazilce, selektor Joachim Löw podsjetiti kako ”u pobjedi treba ostati ponizan“.
Tužna je stoga i za Hrvate teško prihvatljiva istina da je ona brazilska katastrofa zapravo i njihov poraz – neizbježan povijesni rezultat koji kultura talenta, improvizacije, zajebancije i radosti doživi kad ostane bez – talenta. Pa nema više što improvizirati, čime se zajebavati i čemu na kraju radovati. Brazil je, naime, bez talenta ostao – tužna je to i za nas Brazilce pod njemačkom zastavom opominjuća istina – upravo zato što je htio biti ono što nije.
U pobjedi se ne uzvisi, u porazu ne unizi – podsjeća nas herr Löw. Zato nam nakon 1:7 valja reći: danke, Deutschland.
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).
Onomad, kada sam ja počeo spoznavati svijet u kojemu bih se tek trebao roditi, dakle šezdesetih godina prošlog stoljeća, postojala su tri velika svjetska natjecanja koja su po planetarnom značaju i utjecaju nadmašivala svaku drugu sportsku i društvenu igru.
Najvažnija je bila utrka u Svemiru: tko će prije zalepršati u zrakopraznom prostoru, tko će prvi prošetati Mjesecom. Drugi po važnosti bio je šah: tko će nadjačati u jedinom sportu za koji je potrebna pamet, hoće li Zapad ikad ikadice nadpametiti Istok, hoće li Amerika matirati Sovjetski Savez? Nogomet je bio tek na trećem mjestu jer Sovjeti za tu igru nisu bili pretjerano zainteresirani, a Amerikanci će za nju čuti tek sredinom sedamdesetih, kada u njujorškom Cosmosu zaigraju Pele, Beckenbauer, Vladislav Bogićević i Ivan Buljan.
Na Mjesec su prvi stigli Amerikanci, u šahu su – osim u kratkoj i ludoj eri Bobbyja Fischera – vječno pobjeđivali Sovjeti, tako da je konačni rezultat ostao neriješen. Iako, sovjetska nadmoć u šahu ipak je nadmašivala američku snagu u Svemiru. U neka doba šah će postati igra u kojoj se sovjetski patrioti nadigravaju sa sovjetskim disidentima i emigrantima. Samo je u stolnom tenisu tako, kad jedni Kinezi pobjeđuju druge Kineze. Ali poraz u šahu puno je teže podnijeti nego poraz u pingpongu ili bilo kojem drugom sportu. Teže je priznati da je netko pametniji od vas nego da je jači i okretniji.
Mjesecima mi već redakcijski kolega koji mnogo putuje i čita sve strane novine dolazi s novinskim isječcima o Magnusu Carlsenu. Počeo ih je donositi dok je još bio urednik, sa željom da napišem nešto o tom mladiću, rođenom 30. studenog 1990. (za posljednjih državnih praznika jedne iščezle zemlje). Poslije se to nastavilo – on izrezuje iz novina, ja čitam o Magnusu Carlsenu, ali sve mi nešto brani da o njemu pišem. A koliko znam, nijedne hrvatske dnevne novine, nijedan politički i kulturni tjednik (koliko takvih još postoji) o Magnusu Carlsenu nisu objavili ni retka. Jesu Sportske novosti, ali na onoj tužnoj, pretposljednjoj stranici, na kojoj se nađe malo mjesta za šahovske entuzijaste i njihovu strast.
Moj susjed Aco, dobrodržeći umirovljenik, filmofil i intelektualac starog kova, barem jednom godišnje odlazi na više dana u rodni Karlovac gdje djeci drži malu školu šaha. O svemu nas dvojica onako s nogu popričamo, samo o jednoj stvari ne. Izbjegavam da s njime progovorim i riječi o šahu, a volio bih, ali što bih ako me pozove da odigramo partiju? Naravno da bih ga odbio, ali kojim riječima?
Imao sam pet godina, kao i Magnus Carlsen, kada me je otac počeo poučavati šahu. Možda već i znate u kakvim smo odnosima bili nas dvojica i ne trebam vam naglašavati da se doktor Jergović preko šaha pokušavao približiti svom jedinom djetetu.
Nakon što sam lako naučio kako se kreće koja figura, učio me je raznim otvaranjima, središnjicama i završnicama, pričao priče o tome koji je šahist prvi odigrao neki niz poteza, a ja, kako sam imao praznu glavu i moćnu memoriju – koja me ni do danas, Bogu dragom hvala, ne ostavlja, nego mi memorija iz godine u godinu raste kao naraštajima PiSi-ja – sve sam to pamtio i o šahu sam uskoro više znao nego prosječan majstorski kandidat. Posljednju partiju s pokojnim ocem odigrao sam prije navršene četrnaeste, još je Tito bio živ, i izgubio sam je kao i prethodnih stotinu.
Prirodno glup, kakvim me Bog dao, nikada ga nisam uspio pobijediti. Ali ne samo njega. Dovoljno vam je da naučite povlačiti figure na ploči i već možete biti sigurni da ste bolji šahist od mene. Tajna moje šahovske (i matematičke) gluposti sastoji se u tome što ne mogu praktično iskoristiti svoja znanja i nikada ne znam kada treba povući koji potez. U šahu, kao i u životu, ja samo mogu pričati priče. I sjećati se kako je bilo.
Dva su razloga što je šah pao u planetarni zapećak. I nijedan od njih ne tiče se svađa i rascjepa u međunarodnoj šahovskoj asocijaciji (FIDA). Prvi i važniji razlog: nakon što su shvatili da u toj igri ne mogu pobijediti, Amerikanci su odustali od šaha, proglasili ga nebitnim. U praktičnom smislu, jezikom kapitalističkoga svijeta, to je značilo da su veliki sponzori odustali od šaha, pobjegao je kapital, odustale su velike televizijske stanice…
Pritom, šah je, teoretski govoreći, jedan od televizičnijih sportova, ali koga to briga ako u igri prednjače netelevizične nacije. Drugi, inherentniji razlog planetarne krize igre: nestalo je velikih šampiona i učinilo se kako ih više neće ni biti. Nakon što je Kasparov razbio Karpova jedna je povijest bila završena. Uslijedilo je nadigravanje s kompjutorom i to je bio konačni kraj šaha.
O Magnusu Carlsenu trebalo bi pisati, njemu bi se trebalo diviti, opjevavati ga, kao što je Vladimir Nabokov opjevao Aljehina u divnome romanu “Lužinova obrana” ili kao što je Ingmar Bergman opjevao Smrt u “Sedmom pečatu”, zato što je Carlsen doista genij.
Taj mladić u sebi je sabrao različite igrače, njihove filozofije igre, pa i temperamente. Bilo mu je trinaest kada je pobijedio Karpova i remizirao s Kasparovim. Prije četrnaeste postao je velemajstor. Igrao je agresivno, kockao se s protivnikom poput velikoga Mihaila Talja, spreman na veliku žrtvu, zastrašivao je protivnike neočekivanim, nenaučenim potezima. Ali to je bio samo početak.
U sljedećih nekoliko godina Carlsen će sazrijevati, mijenjati se, širiti repertoar otvaranja – nekada su veliki šampioni imali svoja omiljena otvaranja, on ih više nema, igra sve – i u igru koja se već počela smatrati predvidljivom, pa kao što loši pisci i njihovi kritičari smatraju da su sve velike priče već odavno ispričane i sve su knjige već napisane, tako su rezignirani šahisti povjerovali da su sve velike partije odavno odigrane. Magnus Carlsen dokazuje da nije tako i da je pred šahom cijeli jedan svemir, a utrka još nije ni započela…
U utakmici u kojoj je publika glasno navijala iznevjeravajući tradicionalnu kazališnu atmosferu mečeva šampiona, osam dana prije svoga dvadeset i trećeg rođendana, pregazio je Viswanathana Ananda i postao šesnaesti svjetski prvak u povijesti šaha. Magnus Carlsen je pritom šahist s najvećim dostignutim rejtingom u cjelokupnoj šahovskoj povijesti (trenutno 2872 boda).
Bilo bi dobro da vijest o tome stigne do hrvatskim novina. U mnogo čemu drugom, u kulturi, znanosti ili književnosti, Hrvatska je možda duboka i mračna prieuropska provincija, ali ovo je zemlja razvijene šahovske kulture i solidne igračke tradicije.
Nadam se da će mi kolega i nakon ovoga nastaviti da donosi izreske s intervjuima i člancima o Magnusu Carlsenu i da će susjed Aco porazgovoriti sa mnom o šahu. Jednom ću napisati i tu veliku novinsku priču o genijalnom Norvežaninu. Ovo je samo apel onima koji bi nam trebali javiti da taj čovjek uopće postoji.
(Prenosimo s autorova portala)
