Predstavljajući moj novi roman na tportalu, moj urednik Drago Glamuzina (VBZ) preporučuje (auto)biografsku knjigu ”Povratak Adolfa Pilsela” u čijem je središtu moj otac Adolf, nekadašnji pripadnik Hitlerjugenda i Pavelićev tjelohranitelj u Argentini, ”kojeg sin u dubokoj starosti prvi put dovodi u Hrvatsku da se pokloni ustaškim žrtvama u Jasenovcu”. Jesam li ja podsvjesno zapravo cijelo vrijeme, otkako sam 1997. upoznao tatu, želio njega suočiti s Jasenovcem? [Read more…]
Ministarstvo kulture bez estetskog vrednovanja književnosti!
Miljenko Jergović
Foto: Ivan Posavec
Zamislite da se, odlukom Ministarstva kulture Republike Hrvatske, za Međunarodno pijanističko natjecanje Svetislav Stančić, jednu od svakako značajnijih glazbeno-kulturnih manifestacija u zemlji, “kako bi se izbjegla arbitrarnost, odnosno kako bi se postigao što veći stupanj objektivnosti prilikom odabira”, ukine ocjenjivački sud, te da o najboljim mladim pijanistima odlučuju, “prema internom dogovoru sa svojim članovima i suradnicima” Hazu, Matica hrvatska, Muzička akademija u Zagrebu, niže muzičke škole [Read more…]
Protiv opravdanja bilo kakvog nasilja nad ženama
MANIFEST ŽENA MEĐUNARODNOG PEN-a
Jednoglasno usvojen od delegata Međunarodnoga PEN-a, 21. rujna 2017. godine na Osamdeset i trećem kongresu PEN-a u Lavovu u Ukrajini. [Read more…]
Kineski nobelovac koji je htio mržnju demontirati ljubavlju
Liu Xiaobo je bio u kineskom zatvoru kada mu je dodijeljena Nobelova nagrada za mir te mu stoga nije bilo dopušteno da putuje u Oslo na primanje nagrade. Medalja i diploma su stavljene na (njegovu) praznu stolicu, a poznata glumica Liv Ullmann je pročitala njegov tekst koji je napisao u vrijeme suđenja: ”I have no enemies and no hatred.” [Read more…]
Podržimo bojkot židovskih organizacija komemoracije u Jasenovcu
Nenad Popović
Zajedničko radno tijelo, koordinacija židovskih općina, ni ove godine ne želi sudjelovati u službenoj – čitaj državnoj – komemoraciji 22. travnja u Jasenovcu, na dan kad su se zatočenici 1945. godine pokušali spasiti bijegom i poslije lovljeni i ubijani. [Read more…]
Došlo na red i Društvo pisaca?
Nastranu što vlastima u kulturi, a nitko se kao vlast u kulturi ne hvali nekakvim tradicijama i kontinuitetom i ne voli čuti priče o diskontinuitetu kao jedinoj društvenoj konstanti u BiH, ne trebaju ”Novi izraz” i ”Život”, dva časopisa koja u BiH imaju rijetko bogatu tradiciju, nego im je sad izgleda na odstrel došlo i Društvo pisaca. Novi se predsjednik Društva već suočio s njegovom financijskom, tj. društvenom marginalizacijom. Ne treba im njegovo djelovanje, ne trebaju im ni književne manifestacije nazvane ni po najuglednijim bošnjačkim piscima, ako već ne vole one s ”vlaškim imenima”, ne trebaju im, eto, ni Sarajevski dani poezije, institucija koja je desetljećima obilježavala i ovu zemlju i Sarajevo.
No, da sve u književnom životu grada ne bi bila žabokrečina, opet se potrudio, pogodite tko, da – Sidran, čovjek koji svoj ”dugi odlazak” obilježava šminkanjem vlastitog lika i djela u čvrstu uvjerenju da se to radi diskreditiranjem drugih, ponajprije kolega pisaca te stvarnih i simboličkih punktova kulture.
Kako ga nisu smirili, tj. zadovoljili ni svi stanovi koje je dobio, ni sisanje svih mogućih nacionalnih, stranačkih ili tajkunskih sisa, podjednako goraždanskih, tešanjskih, Kusturičinih ili reisovih…, to sad udara na sve živo i izgleda ne misli popustiti ili dok ne umre ili dok mu se barem cijela Kotlina, ako već ne i sâm Nobelov komitet, ne pokloni.
Premda je cijeli rat bio na stranačko-nacionalnoj sisi, tj. na Marlborou i viskiju dok je zemlja krvarila, on bi sad odaslao u svijet sliku o sebi kao o nacionalnom aktivistu, lideru (…) A kad su ga, doživljavajući ga kao takvoga, pojedini ipak zamolili za pomoć i intervenciju, kako to obično bude u ratu, pa i najbliskiji mu predratni prijatelji, bio je bijedna kukavica ili, kako se to u raji kaže, pizda
Recentnu stvaralačku impotenciju Abdulah Sidran kompenzira svakodnevnim pisanjem cirkularnih pisama što ih odašilje članovima PEN-a. A kad se toga malo zasiti, onda se bavi ljudima koji su eminentni u svojoj struci i opanjkava ih ili politički diskreditira. Novi je skandal izazvao u vezi s Društvom pisaca BiH gdje je također imao potrebu popravljati noviju povijest i uljepšavati svoju sliku u njoj, pa je za osnivanje Društva pisaca u ratnim godinama, izjavio: ”Napravili smo spisak pisaca koji ispunjavaju književne kriterije, i svi su morali potpisati povelju da se u BiH provodi agresija i nasilje, da mi pišemo na bosanskom jeziku…” A onda su to, koji dan potom, neki pisci pročitali i odlučili izaći iz tog i takvog Društva pisaca.
E sad da vidimo kako s tim stvari stoje? Ispod te Sidranove izjave, kako je prenosi Oslobođenje (26. lipnja 2014., str. 26-27), objavljena je i Programska povelja Društva pisaca BiH iz 1993. i odmah sam prepoznao da je to povelja koju sam svojedobno ja pisao. No, nisam shvatio zašto je objavljuju sad i ovdje kad tu stoji upravo sve suprotno od onoga što Sidran tvrdi.
Najposlije, a Sidran to ne zna, jer vjerojatno tada nije bio pri sebi, tj. nije bio trijezan, to nije povelja koju su pisci potpisivali ulazeći u Društvo pisaca, jer takvo što (povelja!) tada nije ni postojalo. To objavljeno je Povelja ratnog kongresa bh. pisaca. No, niti Sidran niti njegovi mediji to ne znaju.
Sidran se u toj stvari, naime u stvari pisanja Povelje, kod Bošnjaka, ako je tada uopće bio trijezan, daleko manje pitao od Alije Isakovića ili Nedžada Ibrišimovića, koliko god da je Sidran sa svojim prijateljima iz podzemlja (o čemu svjedoči i Goran Simić, Oslobođenje, 5. srpnja 2014., str. 29), interesno već bio ”zaklapio” (sarajevski izraz!) atraktivne prostore Doma pisaca.
A što se tiče govora o tome da smo potpisivali da ”mi pišemo na bosanskom jeziku”, to se iz Povelje (dok se pisala zvali smo je i Deklaracija) ne vidi niti bi to dopustili Radanović, Šantić, Vešović, Ivanković, Marjanović, Kordić, sve da su drugi (Bošnjaci) bili i netolerantniji od rigidnog Sidrana. Zanimljivo je da mu jezik Povelje, koju sam ja tada napisao, nije smetao i nije izgledao ”ustašoidan”, kako se poslije izjašnjavao o suvremenom hrvatskom jeziku.
Kolegama koji su zbog Avdine rečenice izašli iz Društva moram reći da se Avdo doista zvanično ništa nije ili veoma malo pitao, ali da je vjerojatno, kao i većina u tadašnjem Sarajevu, vodio neku paralelnu minder-politiku – jest. I važno je da je to priznao (i neka samo nastavi), jer je time objasnio i otkuda mu tolika moć zbog koje je hodao okolo i govorio ”Moćan sam, moćan sam”
Da, išao sam sve ovo još jednom provjeriti u svojemu dnevniku ”700 dana opsade” i nigdje, u konstruktivnom smislu – nigdje Abdulaha Avde Sidrana. A što se tiče njegova zaplotničkog djelovanja, neka on sam i dalje o njemu govori kao što se, evo, izdao na tribini Društva pisaca, a novine koje ga, za razliku od nekoć – ”sad prate” (podsjećam one sa slabijim pamćenjem da je ranije odbio te nekoć ugledne novine govoreći: ”Oslobođenje me nije dobro pratilo”; usp. Oslobođenje, 11. 4. 2012., str. 3), neka ga samo vjerno prenose. Dragocjeno svjedočenje za definitivnu sliku A. S.
I kad pomislite da se o Avdi Sidranu nema više što reći i kad povjerujete da je sve što vam drugi o njemu kažu mračna istina, npr. da je propio novac koji mu je reis dao da uredi grobove roditelja, on sam o sebi kaže gnusnije stvari nego bi ih bilo tko drugi, pa i najveći njegov dušmanin, a koje on posvuda paranoično vidi, o njemu bio u stanju smisliti.
Premda je cijeli rat bio na stranačko-nacionalnoj sisi, tj. na Marlborou i viskiju dok je zemlja krvarila, on bi sad odaslao u svijet sliku o sebi kao o nacionalnom aktivistu, lideru, angažiranu intelektualcu, nekome tko se pitao i tko je odlučivao. A kad su ga, doživljavajući ga kao takvoga, pojedini ipak zamolili za pomoć i intervenciju, kako to obično bude u ratu, pa i najbliskiji mu predratni prijatelji, bio je bijedna kukavica ili, kako se to u raji kaže, pizda. Uh, koliko samo o tome ružnih svjedočenja ima…
Kolegama koji su zbog Avdine rečenice izašli iz Društva moram reći da se Avdo doista zvanično ništa nije ili veoma malo pitao, ali da je vjerojatno, kao i većina u tadašnjem Sarajevu, vodio neku paralelnu minder-politiku – jest. I važno je da je to priznao (i neka samo nastavi), jer je time objasnio i otkuda mu tolika moć zbog koje je hodao okolo i govorio ”Moćan sam, moćan sam”.
Zar mu je tako malo što je (bio!) dobar pisac nekih scenarija i nekih pjesama… Ne, jer njega zanima novac! Novac u velikim količinama! Onaj koji je pošteno zaradio pišući scenarije za Kusturicu, a danas se mora ponižavati i tog istog redatelja, kad je cijela (njegova, Sidranova) nacija službeno protiv njega, moliti za usluge… A tako bi taj Avdo, tako uspravno, kao monument, odživio svoje zadnje dane, tako bi uspravno umirao, a… A, vidi vraga… Nije mu dano… I onda su svi, svi osim njega krivi!
Zamislite tako malog čovjeka koji se najednom osjeća moćnim da ima potrebu svoju moć hraniti jednako tako i istovremeno stihovima posvećenim šefu policije, šefu kriminalnog podzemlja i predsjedniku Stranke. Malo previše, zar ne? Ta ulizivačka njegova moć i okretanje glave od dojučerašnjih prijatelja, te izobilje Marlboroa i viskija vjerojatno su mu za njegovih dugih mamuranja pred vlastitim ogledalom davali lažnu sliku o vlastitoj važnosti i moći. Prvi put, dakle, bilo je dana i dana, čak mjeseci da se nitko nije zajebavao na Avdin račun?!
Danas, kad ne može više pisati, pa vlastitu sterilnost kompenzira etiketiranjem ljudi i kojekakvim objedama, a na plaćenim tv-nastupima zamuckuje i stenje kojekakve gluposti o jeziku npr. usput se pritom, kao nesvršeni student Filozofskog fakulteta, hvali da je diplomirao jezik, jer je jezik koji on zna bio na nižim (prvim) godinama studija; danas kad je u čaršiji manji i daleko nevažniji od vlastite slike o samom sebi, misli da može mijenjati prošlost Društva pisaca, PEN-a ili književnog života u zadnjih 20-ak godina, kao što pred vlastitim ogledalom (pred kim još?) kuša mijenjati sliku o sebi. Proizvođenje ”ljepše prošlosti” nije uspjelo ni mnogo uspješnijim manipulatorima od Avde Sidrana, koji se čak i tu pokazao malim, sitnim, sitno-pilićarskim.
Da, on bi danas, kad nema Nedžada Ibrišimovića i Alije Isakovića, da se ipak nešto pita ili da se u stvari književnosti pita o svemu. Pa, stoga valjda, u ANUBiH opanjkava kolege, potencijalne kandidate; ili – vratio bi se u PEN da odlučuje, a u Društvu pisaca će uskoro prodaja kuće na moru u vlasništvu Društva pisaca, pa bi opet malo (malo više!) da se pita…
Vjerojatno frustracija nekoga tko se nikad i nigdje nije pitao. A i zašto bi? A i otkud mu najednom ta želja? Zar mu je tako malo što je (bio!) dobar pisac nekih scenarija i nekih pjesama… Ne, jer njega zanima novac! Novac u velikim količinama! Onaj koji je pošteno zaradio pišući scenarije za Kusturicu, a danas se mora ponižavati i tog istog redatelja, kad je cijela (njegova, Sidranova) nacija službeno protiv njega, moliti za usluge…
A tako bi taj Avdo, tako uspravno, kao monument, odživio svoje zadnje dane, tako bi uspravno umirao, a… A, vidi vraga… Nije mu dano… I onda su svi, svi osim njega krivi!
Udari na PEN Centar BiH
Već dulje vremena traju udari na PEN Centar BiH, a ovih su dana kulminirali. Zašto? Zato što onaj koji te udare predvodi – Abdulah Sidran – nije primljen natrag u PEN BiH. Njemu blizak dio medija neće, ne može i ne želi vidjeti bit problema, nego, kako to inače biva s novinarima u svoj njihovoj površnosti, uhvate se na prvu, najprizemniju i grizu ko pit bul, unatoč svakom zdravom, logičnom rezonu.
Sidran, čovjek koji je svojedobno izišao iz PEN-a, tobože ili stvarno nezadovoljan njegovim radom, sad bi se najednom, nakon desetak godina, vratio kao da se u međuvremenu ništa nije dogodilo. Kao da sve te godine nije iznapadao i izvrijeđao kroz te iste medije koji ga sad ”prate” (nekad ih je bojkotirao jer ga ”nisu pratili” – njegov izraz) sve i svakoga u tom istom PEN-u i to na najgori mogući način, onaj koji je direktno u suprotnosti s temeljnim aktom PEN-a – Poveljom PEN-a.
Zašto sad hoće unutra? Je li se to promijenio PEN ili on? Ili mu je pod starost došlo iz guzice u glavu, kako se to kaže u BiH? PEN se nije promijenio, a nije ni Sidran, jer životni ”račun svodeći” i dalje kleveće, laže, etiketira, optužuje…, ali bi ipak da ga negdje ima, da ga se negdje i za nešto pita…
Goran Simić je nedavno u polemičkom tekstu svekolikoj javnosti zorno pokazao kako su npr. Sidranove optužbe na njegov račun, a ”za krvno srodstvo”, iz arsenala metoda koje je koristio Hitler (a treba reći i Staljin!), dok bi brojne druge Sidranove optužbe protiv kolega i etikete na njihov račun ispunile cijelu jednu ovakvu kolumnu, a Sidrana pokazale onakvim kakvim ga u moralnom smislu desetljećima doživljava ogroman broj kolega i intelektualno Sarajevo
Goran Simić je nedavno u polemičkom tekstu svekolikoj javnosti zorno pokazao kako su npr. Sidranove optužbe na njegov račun, a ”za krvno srodstvo”, iz arsenala metoda koje je koristio Hitler (a treba reći i Staljin!), dok bi brojne druge Sidranove optužbe protiv kolega i etikete na njihov račun ispunile cijelu jednu ovakvu kolumnu, a Sidrana pokazale onakvim kakvim ga u moralnom smislu desetljećima doživljava ogroman broj kolega i intelektualno Sarajevo.
O čemu je, dakle, riječ? Na nedavnoj je Skupštini PEN-a posvećenoj prijemu novih članova uredno apliciralo 17 potencijalnih kandidata. To znači da su imali ono traženo: prijavu i preporuku najmanje tri člana. Sljedeća je proceduralna instanca bila tajno glasovanje svih Skupštini nazočnih članova PEN-a i onih koji taj dan nisu mogli biti nazočni, ali su svoje glasove ranije zapečaćene deponirali u PEN-u.
Od tih je 17 kandidata 15 primljeno jer su dobili natpolovičnu većinu glasova nazočnih, tj. onih koji su pristupili glasovanju, što je taj dan značilo imati najmanje 21 glas od 41 nazočna člana PEN-a.
Demokracija je procedura, zar ne? A Sidran i njemu slični, koji se bore za demokraciju i demokratske procedure, nisu mogli prihvatiti činjenicu da je ”najveći živi” (misli se u Bošnjaka!), kako mu laskaju njegovi novinari i mediji u sve tješnjoj Dolini Miljacke, dobio manje od trećine glasova. Računica je beskrajno jednostavna. Taj dan ogromna većina članstva njega nije htjela imati za sudruga u PEN-u.
No, taj dan nisu prošla ni druga četiri kandidata, kao što neki raniji put nisu prošli neki drugi. Zašto? Trebalo bi pitati one koji nisu glasovali za Abdulaha Sidrana i Džemaludina Latića, a koja su dvojica u svom nezadovoljstvu neizborom uz svoje ime počeli upotrebljavati i ime Amira Brke i otpočeli novu medijsku hajku protiv PEN-a. Zašto upotrebljavaju samo Brkino ime kad taj dan u PEN nije primljeno ukupno 5 ljudi?
Čak mislim da Brki nije nimalo prijatno što ga Sidran i Latić uzimaju uza se, ali on šuti i ne javlja se, osim ako njegovu priču ”O jednoj drevnoj igri” iz knjige ”Crna sveska” koja je kolala internetom baš nekako uoči te ”sporne” Skupštine PEN-a ne uzmemo kao jasno distanciranje od Sidrana, kako je to prikazivala, strasno likujući, sarajevska intelektualna čaršija. No, priča je ipak i ”samo” priča…
Nijedan od izabranih, jasno je, kao i ni jedan od neizabranih kandidata nije izabran ili neizabran iz istih razloga. Ali da Sidran ili Latić ne bi bili ”sami” protiv PEN-a, sami protiv svih, pridodali su svome imenu i ime Amira Brke, a začudo namjerno propustili uopće spomenuti da postoje još dva člana koja nisu prošla. Istina, s mnogo više glasova od njih, ali, eto, nisu…
Čak mislim da Brki nije nimalo prijatno što ga Sidran i Latić uzimaju uza se, ali on šuti i ne javlja se, osim ako njegovu priču ”O jednoj drevnoj igri” iz knjige ”Crna sveska” koja je kolala internetom baš nekako uoči te ”sporne” Skupštine PEN-a ne uzmemo kao jasno distanciranje od Sidrana, kako je to prikazivala, strasno likujući, sarajevska intelektualna čaršija. No, priča je ipak i ”samo” priča…
Ne iznenađuje nastavak Sidranova ”pljuvanja” po PEN-u, jer on neće vidjeti ono što vide svi – da ga PEN (još uvijek) neće i ne želi upravo stoga što je na najogavniji način etiketirao mnoge od svojih kolega s kojima bi, kao, sutra trebao sjediti u tom istom PEN-u. Čak se medijski hvali da se sa 17 tih kolega-u međuvremenu ”obračunao”.
K tomu je uoči Skupštine PEN-a u intervjuu sklonim mu novinama rekao da je ”PEN otet bh. piscima i da im treba biti vraćen”?! Treba biti blesav, pa ne vidjeti da je Sidran taj koji se nudi za Mesiju, spasitelja i izbavitelja (a znamo što je uradio Društvu pisaca!), a eto ti isti pisci, beznačajni i anonimni, trebali bi ga sad primiti da im on kaže tko su, što su, čiji je i kakav je PEN te kakav bi trebao biti…
A njegov je sudrug Džemaludin Latić u svome inače legendarnom neznanju osnova logike to još jednom demonstrirao, pa je otišao toliko daleko da je pozvao kolege da izađu iz PEN-a. Zamislite, pozvati one koji u PEN-u nisu bili za tvoj izbor da, nakon što te nisu izabrali, izađu iz tog istog PEN-a! Ludilo! Normalnije bi, valjda, sudeći po broju glasova koje je dobio, bilo očekivati da oni izađu iz PEN-a da je on kojim slučajem primljen ili ušao u tu instituciju, jer su ne glasujući za njega penovci pokazali da odbijaju sjediti u društvu s nekim tko je svojim pisanjem i djelovanjem širio netoleranciju i ideje suprotne Povelji PEN-a!
Iz PEN-a je, zbog toga što u njega nisu izabrani Sidran i Latić, nekoliko dana potom istupio Esad Duraković. I to razumijem. To je gesta neslaganja i solidariziranja, ali ne razumijem i odbijam ne samo sve silne insinuacije i etikete njegove i onih koji su se potom oglasili pokazujući da nisu u stanju prihvatiti demokratske uzance izbora ili neizbora… Jer da su kandidati koje oni preferiraju izabrani, poštovali bi demokratski izbor, a kad nisu – ne poštuju, pa čak i kleveću i optužuju… Čudno poimanje demokracije!
Iz PEN-a je, zbog toga što u njega nisu izabrani Sidran i Latić, nekoliko dana potom istupio Esad Duraković. I to razumijem. To je gesta neslaganja i solidariziranja, ali ne razumijem i odbijam ne samo sve silne insinuacije i etikete njegove i onih koji su se potom oglasili, pokazujući da nisu u stanju prihvatiti demokratske uzance izbora ili neizbora… Jer da su kandidati koje oni preferiraju izabrani, poštovali bi demokratski izbor, a kad nisu – ne poštuju, pa čak i kleveću i optužuju… Čudno poimanje demokracije!
A tek druge insinuacije drugih ”sidranobranitelja”. Jedan od njih, očito iz sarajevske nelogičke škole, kaže kako Sidran tobože nije primljen zbog ”sporne ratne prošlosti”. Smiješno, pa već je bio član i iz PEN-a je izišao 2000., kako sam kaže i Sidran i taj smiješni autor! Čudno da čovjek ne vidi koliziju između svoje dvije rečenice, dvije tvrdnje!
Drugi, pak, kaže da je ne primanje Sidrana i Latića ”inkvizicijski postupak” i da npr. Latića PEN nije primio jer je profesor na Fakultetu islamskih nauka. Glupost, jer je u PEN-u već Enes Karić, također profesor tog fakulteta, koji je i sam bio na ”spornoj” Skupštini te i sam glasovao i očigledno prihvatio i demokratsku proceduru i rezultate glasovanja.
Vrijeđa, međutim, i moral i zdravu pamet da ”sidranobranitelji” pritom i ne spominju ostale taj dan neprimljene kandidate, svoje potencijalne PEN-kolege, a koji su, sva trojica (!), imali više glasova i od Sidrana i od Latića; čudno je da ne spominju ni njihovu ”ratnu prošlost” ni rad na ”fakultetu”…
Bezobrazna je neodgovornost; ako već misle da imaju ”argumente” (tj. objašnjenje) za ne primanje Sidrana i Latića, neodgovorno je ne biti principijelan, pa ne reći koji su to ”argumenti” protiv Brke ili se barem ne zapitati zašto nisu prošli i drugi kandidati… Čak im ni imena ne spominju!? Ili zašto se nakon nekih prethodnih skupština ”principijelno” nisu pitali za neizbor nekih drugih kandidata, nego su baš sad udarili s najjeftinijim etiketama… Valja ovdje, zarad radoznalih, reći da doista neki koji su ranije imali manje od natpolovične većine glasova i koji nisu tada bili primljeni, ovaj put jesu…
Pa, pobogu, ima li išta normalnije nego da ljudi, ako već imaju priliku birati – biraju. I što je tu sporno? Izabrali su! I kad su izabrali, oni bi onda one koji su sebi izabrali društvo optužili što baš njih nisu izabrali. Pa ne žele ih! A ako te netko ne želi, koji je to đavo koji čovjeka još uvijek tjera da pošto-poto želi s njima? Suludo! Da ti i takvi imaju imalo dostojanstva i samopoštovanja, rekli bi: ”O.K. Hvala i zbogom”. Ali ne. Oni sve te ljude koji za njih nisu glasovali bezobrazno nastavljaju vrijeđati i pritom inzistirati da sami unutra pripadaju, jer su značajni ili veliki pisci
Da, o etiketama je riječ. Da, baš ih sve te nove etikete, i Sidranove i Latićeve, ali i ”sidranobranitelja”, daleko od bilo koje logične razložnosti, etikete gluposti i mržnje kandidiraju za neki novi prijem kad se opet kojim slučajem predomisle i odluče ponovno biti ”unutra”, a kad bi ponovo trebali aplicirati i dobiti natpolovičan broj glasova?! I onda bi se ponovo ista ta čaršija, čaršija kratke pameti, uspravila na tren na zadnje noge i jednako zapitala: ”Tko se to i zašto urotio protiv Sidrana”!?
Pa, pobogu, ima li išta normalnije nego da ljudi, ako već imaju priliku birati – biraju. I što je tu sporno? Izabrali su! I kad su izabrali, oni bi onda one koji su sebi izabrali društvo optužili što baš njih nisu izabrali. Pa ne žele ih! A ako te netko ne želi, koji je to đavo koji čovjeka još uvijek tjera da pošto-poto želi s njima? Suludo! Da ti i takvi imaju imalo dostojanstva i samopoštovanja, rekli bi: ”O.K. Hvala i zbogom”.
Ali ne. Oni sve te ljude koji za njih nisu glasovali bezobrazno nastavljaju vrijeđati i pritom inzistirati da sami unutra pripadaju, jer su značajni ili veliki pisci. A zaboravljaju, uporno zaboravljaju da PEN nije udruga ”velikih i najboljih pisaca”, nego samo onih pisaca koji, uza sve ostalo, prihvaćaju i Povelju PEN-a. Sitnica? Neće biti!
A da samo malo, za promjenu, razmisle zašto ih netko ne bi želio, ako prije toga to nisu debelo nečim zaslužili, da ne kažem isprovocirali?
Do te i takve jednostavne demokratske matematike, ustvari demokratske tablice množenja, Sidran i Latić te njima sklon dio novinara koji, kao i većina novinara, inače ima ozbiljne obrazovne defekte nisu u stanju dobaciti? Kako tim vrlim ”matematičarima” nije jasno da vas manje od trećine dobivenih glasova, koliko su dobili Sidran ili Latić, ne kandidira nigdje i nizašto, taman da ste i nobelovac!? Uostalom, zašto bi neki akademik ili nobelovac bilo gdje nužno bio i član PEN-a, Društva pisaca ili bilo koje instance?
I onda još poneki od njih kažu kako će o svemu biti obaviještena i centrala u Londonu. Ma, super! Baš je to dobra prilika da se toj istoj centrali i svjetskom PEN-u pokaže debeo dossier koji brojni pojedinci i neke od ovdašnjih instanci kulture imaju o intenzivnoj ”demokratskoj” djelatnosti nekih bh. pisaca u zadnja više od dva desetljeća.
Jednu turu za kulturu
Nekad davno, početkom osamdesetih godina prošloga stoljeća, u vrijeme velike svjetske energetske krize, koje se svi najbolje sjećamo po dva detalja – kad se vozilo par-nepar i kad nije bilo kave, u jednom je malom provincijskom mjestu u Bosni, u jednoj od dvije ulice koliko ih to mjesto ima, zatvorena jedina knjižara. A zamalo da bude ukinuta i knjižnica. Tada se to zvalo biblioteka.
Velika sarajevska izdavačka kuća pošto-poto je htjela u svakom mjestu imati svoju knjižaru i imala ju je. Ali čim bi prošlo kupovanje knjiga i drugih potrepština za školu, a to je bilo vrijeme od 15. kolovoza do 15. rujna, knjižara bi postajala avetinjski prazna, čak i kad bi dvoje prodavača proširilo asortiman ponude s televizorima, frižiderima i veš-mašinama, ili, činilo se, tako neophodnim toaletnim papirom…
Netko provincijski domišljat napravio je dosjetku i odmah je postala općeprihvaćena, pa je i kavana koja se zvala beznačajno i nepamtljivo, kao i mnoge druge uostalom, postala poznata kao ”Hajmo na turu za kulturu‘‘. Kad već nije imalo svoga pisca, glumca ili pjevača u Sarajevu, time je, zdravicom, to mjesto postalo poznato i širom Bosne. Kao danas npr. Vlasenica, blizu koje se nalazi neponovljiv jumbo-plakat s porukom: Teško Bogu s nama, kakvi smo!
Ali badava, ne može knjižara zaraditi ni za grijanje zimi, a kamoli za plaće i sve ostalo što ide, govorilo se. I tako, zatvori se knjižara. No, nije dugo taj ‘‘poslovni prostor“ ostao prazan. I pored desetak kavana i pokojeg kafića, na jednom od najboljih mjesta u malom provincijskom gradiću, u bivšoj knjižari, otvori se još jedna kavana.
Kažu da je prvih nekoliko mjeseci to bilo elitno mjesto za izaći iz kuće u gradić koji je, kao i toliki drugi po Bosni u to doba, i ne samo zbog gospodarske krize, živio u sivilu i polumraku. Jedina svjetla, osim opskurne gradske rasvjete u mjestu, bila su ona koja su dopirala iz kavana i kafića. Doduše, ta je svjetlost imala maglenu aureolu zbog količine duhanskoga dima i alkoholnih isparenja, ali svijetlila je.
I nikad i ničim ovo ne bi postalo vrijedno sjećanja i priče, da to mjesto, zbog svoje nove kavane otvorene u prostoru bivše knjižare nije postalo poznato po narudžbama gostiju: Daj jednu turu za kulturu. Pa: Daj još jednu turu za kulturu…
Netko provincijski domišljat napravio je dosjetku i odmah je postala općeprihvaćena, pa je i kavana koja se zvala beznačajno i nepamtljivo, kao i mnoge druge uostalom, postala poznata kao ‘‘Hajmo na turu za kulturu“. Kad već nije imalo svoga pisca, glumca ili pjevača u Sarajevu, time je, zdravicom, to mjesto postalo poznato i širom Bosne. Kao danas npr. Vlasenica, blizu koje se nalazi neponovljiv jumbo-plakat s porukom: Teško Bogu s nama, kakvi smo!
Razumljivo, dakle. I neka je, jer ono što nisu mogle knjige i kultura, uradila je kavana – okupljala ljude i činila ih vedrim i raspoloženim u sumorne jesenje i zimske provincijske večeri. Tu se, doduše, sad već samo u šali, rodila ideja i da se knjižnica, tj. biblioteka pretvori u slično mjesto. Jer, kao, to bi možda u kavane privuklo i nekoliko lokanih intelektualaca, koji su dotada s prezirom gledali na zatvaranje jedine knjižare.
No, eto, netko se ipak sjetio spomenuti bibliotečku štetu u Maglaju. Pa i da nitko neće sljedećih deset godina ući u maglajsku knjižnicu i zatražiti nijednu knjigu, a kamoli je još čitati, vrijedi se odazvati pozivu. Ne samo zato što smo nekad u tom Maglaju gostovali kao pisci i bili ljubazno primljeni nego da bismo lokalnim, maglajskim knjižničarkama pružili priliku da rade svoj posao. A ne mogu ga raditi bez knjiga, zar ne?! Eto, rekoh i ja sebi, prilike da u ovom vremenu ‘‘okrenemo jednu turu za kulturu“. Jer, ako nećemo mi, tko će?
A s njima možda i dvije novopridošle mlađahne nastavnice, koje nikad nitko nije vidio u domaćim kavanama i kafićima, a za koje se pričalo da poslije nastave idu u susjedno, ipak veće mjesto. Takvo što je u malom bosanskom provincijskom mjestu, razumjet ćete, shvaćeno kao izraz prezira prema njihovu mjestu, prema sredini u kojoj su zarađivale svoj kruh.
I čemu sva ova priča sad i ovdje? Nećete vjerovati, ali čudni su putovi Gospodnji, a od njih su samo čudniji putovi asocijacija. Naime, nakon svih ovih dana s vijestima o poplavama i enormnim štetama, putem Društva pisaca i PEN-centra BiH do nas članova tih asocijacija došao je tiho, skromno, gotovo skrivećki (da nas tkogod ne ismije?) poziv da darujemo knjige za biblioteku u Maglaju.
Čekaj, rekoh sebi, pa još nitko i nigdje nije spomenuo da je u ovim silnim poplavama uopće bilo štete u kulturi, na objektima kulture, spomenicima… Doduše, nije baš BiH bogata spomenicima kulture, muzejima i galerijama, a one koje i ima zatvorene su, pa čovjek s pravom posumnja da ni poplavi nisu zanimljive…
No, eto, netko se ipak sjetio spomenuti bibliotečku štetu u Maglaju. Pa i da nitko neće sljedećih deset godina ući u maglajsku knjižnicu i zatražiti nijednu knjigu, a kamoli je još čitati, vrijedi se odazvati pozivu. Ne samo zato što smo nekad u tom Maglaju gostovali kao pisci i bili ljubazno primljeni nego da bismo lokalnim, maglajskim knjižničarkama pružili priliku da rade svoj posao. A ne mogu ga raditi bez knjiga, zar ne?! Eto, rekoh i ja sebi, prilike da u ovom vremenu ‘‘okrenemo jednu turu za kulturu“. Jer, ako nećemo mi, tko će?
Gledam i slušam putem elektronskih medija one najpozvanije kako je novac za infrastrukturu prenamijenjen za neke druge svrhe, novac za uređivanje vodotoka isto, novac za poljoprivredne poticaje isto, novac za kulturu isto… Sve je negdje i nekako prenamjenjivano, tako da gdje god dirneš – nema novaca. Mi iz kulture znamo odavno da ih nema, jer se od svih silnih ministarstava za kulturu ne može dobiti novac ni za najtanju knjižicu pjesama uglednoga pisca, a kamoli za nešto ozbiljnije.
A znanost, obrazovanje i kultura u ovoj zemlji ionako nikad nisu bili nimalo važni, a kamoli – najvažniji. Baza i nadgradnja još uvijek zveči u nenaseljenim glavama bivših komunističkih (a sad svejedno čijih i kojih) aparatčika. Ne sjećam se da sam iz usta nekog ministra kulture čuo riječ kultura. Obrazovanje – pred prijetnjom štrajka – da; sport – kad se treba slikati s Džekom – da… A kultura?
A nekoć je BiH, u doba te najveće krize, čak i kad su zatvarane male provincijske knjižare, objavljivana respektabilna djela iz školske lektire, filozofije, kulturnoga nasljeđa, djela suvremenih autora, izabrana i sabrana djela bh. pisaca… A danas? Danas ministarstvo nije platilo izdavačima ni beznačajno male dugove ni iz 2012., a da o otkupu knjiga za knjižnice i ne govorimo. Izgleda da ministarstvo kulture služi samo zato da se ne financiraju knjige, kulturni programi, institucije kulture i da se pazi da se to dosljedno provodi…
I onda, najednom, na RTV Srbije vidim da je i u Obrenovcu poplavljena biblioteka i da je uništeno, uz sve ostalo u knjižnici, i više od 22.000 knjiga. Tako doznajemo da je poplava uništavala i neka kulturna dobra… Ali, koga briga za to? Pa odavno je znano da je i najlošija kobasica važnija i vrijednija i od najboljeg Shakespearea.
Ama, ne pišem ja ovo zbog sitnice da su pisci ti koji su, premda i sami socijalno krajnje deklasirani u ovom društvu, prvi ukazali na problem maglajske knjižnice i pritrčali joj upomoć, nego da ponovo ministarstvo kulture nije ništa učinilo, niti će… Jer, sad svi gledaju kako da se novac prebaci s jednog na drugi račun i da se dade tamo gdje je ‘‘najpotrebnije“, jer najesen su izbori… A znanost, obrazovanje i kultura u ovoj zemlji ionako nikad nisu bili nimalo važni, a kamoli – najvažniji. Baza i nadgradnja još uvijek zveči u nenaseljenim glavama bivših komunističkih (a sad svejedno čijih i kojih) aparatčika.
Ne sjećam se da sam iz usta nekog ministra kulture čuo riječ kultura. Obrazovanje – pred prijetnjom štrajka – da; sport – kad se treba slikati s Džekom – da… A kultura? Ma, dobro, ako se baš mora – Daj jednu turu za kulturu…
Razumljivo, jasno, budući da znanost, obrazovanje i, osobito kultura, nisu strateški interes zemlje. Oni su nadgradnja, ma što to značilo. Valjda zato i jesmo na samom europskom dnu, ako je ovo još uvijek Europa.
Tike tike tačke…
Neke se stvari baš slučajno poslože… Kad sam nedavno otišao posjetiti zapaljeni Arhiv BiH, dobijem ondje od ljubaznih domaćina knjigu Andreja Rodinisa ‘‘Aleksandar Poljanić. Tragom zaplijenjene zbirke“ iz 2012. i počnem je radoznalo čitati budući da sam o tom Poljaniću već ranije ponešto znao iz Rodinisova istraživanja. Čudesna, znanstvena, visokodokumentirana priča o jednom nevjerojatnom čovjeku, o kojemu se pola stoljeća nije smjelo ništa znati, ma ni spomenuti ga se nije smjelo. Ali, i priča o nama, pa i o Sarajevu.
Sarajevu? Da i nimalo ju slučajno autor na početku ne začinjava motom: ‘‘Kad je Aco Poljanić pošao iz Sarajeva koncem 1946. rekao je, osvrnuvši se na Sarajevo: ‘Izuzimam Hamdiju (Kreševljakovića) i Srećka Bujasa, a ostalo čitavo Sarajevo grebem’“. (Alija Nametak: ‘‘Sarajevski nekrologij“) Slatko sam se nasmijao, do suza nasmijao. Dakle, nije Sarajevo samo ono herojsko iz filma ‘‘Valter brani Sarajevo“: Das ist Walter!
O, Bože, pomislim, pa Sarajevo doista postaje sve smješniji i neozbiljniji grad. Evo, neću reći – i sve tužniji… A ova je godina baš mogla biti godina njegove nove afirmacije. Jer ovo je godina koja je dostojanstvom sjećanja na Vidovdan 1914. sa svim popratnim manifestacijama mogla gradu dati na prestižnosti, a kako je sve krenulo, proći će, plašim se, tragikomično, kao kakva izvedba ‘‘Hamleta iz Mrduše Donje“
A onda, gle, u isto to vrijeme, u vrijeme čitanja, Sarajevo zagrebačkom gradonačelniku Milanu Bandiću oduzima titulu počasnog građanina. O, Bože, pomislim, pa Sarajevo doista postaje sve smješniji i neozbiljniji grad. Evo, neću reći – i sve tužniji… A ova je godina baš mogla biti godina njegove nove afirmacije. Jer ovo je godina koja je dostojanstvom sjećanja na Vidovdan 1914. sa svim popratnim manifestacijama mogla gradu dati na prestižnosti, a kako je sve krenulo, proći će, plašim se, tragikomično, kao kakva izvedba ‘‘Hamleta iz Mrduše Donje“.
I tako, jedva da je prošao mjesec dana otkako se Skupština grada odlučila zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića počastiti titulom počasni građanin Sarajeva, a već se zbog neke njegove (politički nekorektne?) izjave ta ista skupština odlučila oduzeti mu tu titulu, koju doduše još službeno nije verificirala poveljom, ali jest donijela odluku i vjerojatno već dala tiskati povelju koja mu je trebala biti uručena na Dan oslobođenja grada, 6. travnja.
Nastranu Bandić ili kako se već zovu ljudi kojima se dodjeljuju bilo kakva ili bilo koja priznanja, ali znam jedno – ozbiljnom se gradu takvo što ne događa. Ni u snu! Jer ili se pazi što se radi prvi put ili se pazi što se radi drugi put. A ovako… olako u mjesec dana uraditi i jedno i drugo…?! Ma hajte, molim vas… Narod u Bosni kaže: Pljuni pa poliži… Da je Bandić bio kao što inače zna biti – šeret, trebao je odmah, kao u dječjoj igri, izreći brojalicu kakvu zna i upotrebljava svako dijete: ‘‘Tike tike tačke, nema više vraćke…“ prije nego što bi itko pomislio izreći onu drugu iz dječje igre: ‘‘Vrati mi moje krpice“!
Doista, to kako se ponaša Sarajevo ravno je ne dječjoj igri nego dječjoj igrariji, ako nema i nešto gore od toga. Da, čak se i djeca ozbiljnije i odgovornije u svojim igrama ponašaju.
Abdulah Sidran, neki vole reći ‘‘najveći živi“ barem u Sarajevskoj kotlini, sav opijen svojom slavom (!?), u zadnjih je nekoliko godina iznapadao PEN centar BiH i izvrijeđao sve naznačajnije žive pisce u Sarajevu (dvadestak njih!), istupio iz PEN-a, a onda je, nakon što se zavadio sa svim i svakim, a nagovijetio da će i s ostalima (izdržao je dulje od Skupštine grada), počeo okolo slati mailove s pitanjem: Može li netko tko je izišao iz PEN-a opet u njega ući…
I da je sve bilo i ostalo na tome. No, čujte i ovo. Lani je, za prethodnoga gradonačelnika, Sarajevo ustanovilo pjesničku nagradu Slovo Makovo koja je trebala biti pandan tuzlanskoj regionalnoj nagradi Meša Selimović za najbolji roman na prostoru ovoga našeg četveroimenog jezika. Meša i Tuzla opstaju, traju, a Sarajevo je poslije svoje prve tradicionalne dodjele od svoje nagrade odustalo! Neozbiljno Sarajevo!? Što ono reče Poljanić?
Sarajevo? Što reći o njemu? Izgleda da je to odvašnji uvriježeni način ponašanja… Ne vjerujete? Evo i još jedan primjer.
Abdulah Sidran, neki vole reći ‘‘najveći živi“ barem u Sarajevskoj kotlini, sav opijen svojom slavom (!?), u zadnjih je nekoliko godina iznapadao PEN centar BiH i izvrijeđao sve naznačajnije žive pisce u Sarajevu (dvadestak njih!), istupio iz PEN-a, a onda je, nakon što se zavadio sa svim i svakim, a nagovijetio da će i s ostalima (izdržao je dulje od Skupštine grada), počeo okolo slati mailove s pitanjem: Može li netko tko je izišao iz PEN-a opet u njega ući… Dakako, odmah je dobio i odgovor. Ima u Sarajevu i ozbiljnih ljudi!
Naravno da se može i izlaziti i ulaziti, s tim da za ulazak postoji procedura. Ali tek, nakon što se javno, na način na koji ga je popljuvao, ispriča popljuvanom PEN-u, njegovim članovima i kolegama piscima. Neka se zna, jer nisu oni promijenili mišljenje, nego, čim hoće opet unutra, očigledno, samo i jedino – Sidran. Pa neka to i pokaže. Neka pokaže sve ono što svi u Sarajevu o njemu znaju. Narod u Bosni kaže: Pljuni pa poliži…
Čitajući ga, međutim, nerijetko sam asocirao na ničim mu slično Andrićevo ‘‘Pismo iz 1921.“ misleći kako nije isključeno, a uostalom na ovom sam mjestu već natuknuo jednom takvo što, da uskoro netko o pojedinim dijelovima tog romana počne pisati ili govoriti kao što su pred rat, u ratu i poslije rata neki ‘‘umovi“ govorili o Andrićevoj ‘‘Na Drini ćupriji“ ili ‘‘Pismu iz 1921.“ svejedno s koje ga strane te iste ćuprije ‘‘čitali“…
I mislio sam se na ovom zaustaviti, ali ne mogu. Ne da mi đavo.
Da, javno saopćavam da sam prije više od mjesec pročitao Jergovićev roman ‘‘Rod“. Moram reći – veliki roman hrvatske književnosti. Veliku obiteljsku sagu, simfoniju, napisanu, govoreći jezikom glazbe, komulativno-varijacijskim postupkom, koji u koncentričnim motivskim krugovima zaokružuje jednu obiteljsku povijest što postaje, pars pro toto, općom poviješću sarajevskih/bosanskohercegovačkih ‘‘kuferaša“.
Onog tipa ljudi koje možemo, igrajući se riječima i ne daj, Bože, njihovim sudbinama, nazvati plitko ukorijenjenim. Uostalom, njih je maestralno ‘‘opisao“ sam autor: ‘‘S nestankom Austro-Ugarske rođen je jedan mali europski narod, bez zajedničkog jezika, bez vjere, nacije i države, ali koji je, snažnije od ijednog drugog naroda, bio povezan zajedničkim osjećajem nepripadanja, iskorijenjenosti i žala za mladošću, snažnom i živom uspomenom na gradove koji više ne postoje, i njihove ulične šlagere, pjesme i pjesnike, na daleke i zaturene pokrajine nekadašnje države, u kojima su živjeli i gdje se sve događalo izvan one logike i stvarnosti na kojima funkcioniraju sve ljudske i društvene zajednice.“
No, to je nešto o čemu ću pisati na nekom drugom mjestu. Čitajući ga, međutim, nerijetko sam asocirao na ničim mu slično Andrićevo ‘‘Pismo iz 1921.“ misleći kako nije isključeno, a uostalom na ovom sam mjestu već natuknuo jednom takvo što, da uskoro netko o pojedinim dijelovima tog romana počne pisati ili govoriti kao što su pred rat, u ratu i poslije rata neki ‘‘umovi“ govorili o Andrićevoj ‘‘Na Drini ćupriji“ ili ‘‘Pismu iz 1921.“ svejedno s koje ga strane te iste ćuprije ‘‘čitali“ i što unutra objektivno-literarnog nalazili ili, pak, u njega i s kojom nakanom učitavali.
Pojednostavljeno rečeno, ukazuje i na ono što sam upravo u Sarajevu prvi put i čuo kao neku vrst gradskog nauka ‘‘Dobro jutro, čaršijo, na sve četiri strane“, a što praktično na neki način jest ili bude ‘‘sa svima dobro, ni s kim iskreno“ kako sam to našao u simpatičnoj knjižici priča Branka Perića ‘‘Smrt Isidore Arbatove“ gdje se kaže da je to princip po kome se ovdje ponašalo još za Kulina bana
Ne, neću ovdje o čitalačkim štreberima koji za cijeli svoj život ne nauče razlikovati uzrok i posljedicu; neću o onima o kakvima govori Musil ili pak o policijskim doušnicicima ili sinovima policijskih doušnika koji poslije drugom, posve opozitnom vrstom revnosti čiste mrlje očinskog (istočnog) grijeha.
No, nimalo slučajno nisu mi misli išle u tom pravcu, jer je nemoguće da se iz tog romana, koliko god autor s ljubavlju pisao o svome rodnom gradu, ne iščitaju i neke od mental(itet)nih značajki Sarajeva, sarajevske čaršije, koju romanopisac nemilosrdno eksplicira u njezinoj prijetvornosti.
Pojednostavljeno rečeno, ukazuje i na ono što sam upravo u Sarajevu prvi put i čuo kao neku vrst nauka ‘‘Dobro jutro, čaršijo, na sve četiri strane“, a što praktično na neki način jest ili bude ‘‘sa svima dobro, ni s kim iskreno“ kako sam to našao u simpatičnoj knjižici priča Branka Perića ‘‘Smrt Isidore Arbatove“ gdje se kaže da je to princip po kome se ovdje ponašalo još za Kulina bana.
I dok ti specijaliteti (iz ‘‘Filosofije palanke“) nipošto nisu samo sarajevski i ma koliko sam ih ovdje literarizirao i uzimao literarno, oni s aktualnim stvarnim slikama (Jergovićev je roman također pun stvarnih slika!) s početka teksta, koje također literariziram, plašim se, uvelike korespondiraju.
Ima li šanse, pitam se, za ovaj grad nakon što je izgubio svoju multinacionalnu dimenziju? Nakon što se ona trajno, uporno i nepovratno ruinira? Nakon što se pretvara u egzempler palanaštva? Ili će uvijek biti zadnja nekog Poljanića koji na odlasku iz Sarajeva izriče psovku… i ne okreće se za njim (za Gradom) čak ni koliko Lotova žena za Sodomom…
