Nakon duge pauze koja se javlja u mostarskom nakladništvu i tiskarstvu, poslije slavne Male biblioteke Pahera i Kisića i iznimno poletne tiskare don Ante Miličevića nastupio je stoljetni muk. [Read more…]
HDZ-ova priča je završena iako još ne teče odjavna špica
Ciceron je 168. godine prije Krista zapisao: ”Siromah radi, bogat iskorištava prvoga, vojnik brani obojicu, porezni platiša plaća za svu trojicu, lutalica odmara se za četvoricu, pijanac pije za petoricu, bankar potkrada svih šest, odvjetnik zavađa svu sedmoricu, liječnik ubije svih osam, pogrebnik pokopa svih devet, političar živi na račun svih deset”. [Read more…]
Kako vjerovati političarima?
(Opaska uredništva: Ponavljamo raniju kolumnu zbog bolesti autora).
Prilično je teško vjerovati političarima danas. Doduše, nije to bilo ništa lakše ni jučer, ali danas, kada jednu od glavnih patologije politike čini populizam – koji nije ništa drugo nego demagogija o kojoj su govorili još grčki politički mislioci – i demagogija vreba iz svake izjave političara u javnosti, iz svakog tweeta i Facebook objave, iz svakog javnog nastupa i javne komunikacije, još je teže. [Read more…]
Kako vjerovati političarima?
Prilično je teško vjerovati političarima danas. Doduše, nije to bilo ništa lakše ni jučer, ali danas, kada jednu od glavnih patologije politike čini populizam – koji nije ništa drugo nego demagogija o kojoj su govorili još grčki politički mislioci – i demagogija vreba iz svake izjave političara u javnosti, iz svakog tweeta i Facebook objave, iz svakog javnog nastupa i javne komunikacije, još je teže. [Read more…]
Ministarstvo straha
Smejali smo se u protekloj deceniji dok su ministri (čitaj: ljudi na vlasti) izvodili svoju varijantu čuvenog skeča Montyja Pythona ”Ministarstvo blesavog hoda”. Stiglo neko drugo vreme. I drugi ljudi. Rešili da na brzaka proglase zakon o radu. Pokušao sam da čitam i – smrzao sam se. Sada sam van zvaničnog radnog stroja, ali, koliko mogu da dokučim, kogod smera da nađe svoje mesto u bilo kojoj radnoj zajednici izlazi na vetrometinu na kojoj od zaštite radnika nije ostao ni kamen na kamenu.
Objašnjenje ulaska u ovu neizvesnu budućnost palo je u deo ministru za rad, koji se u devedesetim, kao julovac, kleo u socijalnu pravdu. Zapamtismo ga po tome što je upitan zašto nas je u zimu 1996.-97. polivao ledenom vodom montypythonovski odgovorio: ”Niste valjda očekivali toplu vodu!”
Bio nam je u gostima holivudski snagator Steven Seagal i primljen je na vrhu, da pomogne svojim iskustvom. Kad sutra dođe Delboy, imaće čemu da poduči našu vrhušku. Pored takvog ministarstva za rad uopšte nije potrebno uvesti ministarstvo straha, o kojem je genijalni Graham Green pisao 1943. Pogledajte ljude oko sebe: strah. Zbog praznih obećanja i realnih pretnji.
Bio nam je u gostima holivudski snagator Steven Seagal i primljen je na vrhu, da pomogne svojim iskustvom. Kad sutra dođe Delboy, imaće čemu da poduči našu vrhušku. Pored takvog ministarstva za rad uopšte nije potrebno uvesti ministarstvo straha, o kojem je genijalni Graham Green pisao 1943. Pogledajte ljude oko sebe: strah. Zbog praznih obećanja i realnih pretnji. Videli smo kako se izvukao čovek ”mekog srca”, odgovarajući smenjenom ministru. Meko srce sam zapamtio iz špageti vesterna, u kojem čovek sa pucom kaže žrtvi: ”Senjor, I kill people for money, but I like you, I will kill you for nothing”
Videli smo kako se izvukao čovek ”mekog srca” odgovarajući smenjenom ministru. Meko srce sam zapamtio iz špageti vesterna, u kojem čovek sa pucom kaže žrtvi: ”Senjor, I kill people for money, but I like you, I will kill you for nothing.”
Meko srce je imao i legendarni Kralj Ubu iz Jarryjeve mračne komedije. On se sa mnogo nežnosti obraćao podaničkoj gomili: ”O, narode moj!” A kad mu se nešto nije dopadalo u ponašanju onih dole, dobijao je neodoljivu želju da promeni narod.
Stara, arhetipska čežnja svih vladarskih struktura u svetskoj istoriji – narod nije na visini zadatih obaveza. To je Bertholdt Brecht izvrsno složio u svojoj antologijskoj pesmi, nastaloj posle radničkih nemira u Zapadnom Berlinu, u leto 1953. BB nije morao ništa da izmišlja, u pesmu je doslovno utkao reči berlinskog partijskog sekretara da narod koji ne zadovolji vrhušku zaslužuje da bude smenjen.
Nisam siguran da ljudi iz vrha srpske politike znaju ove prethodnike. Pre će biti da iz njih progovara paradigma koja se poput jungovskog nesvesnog pomalja, jer je to jače od njih.
Ako smo pomenuli strah kao najčešće neiskazano osećanje širokog plebsa, bilo bi preterivanje zaključiti da je ovde reč o svesnom uvođenju strahovlade. Politički vrh, od Velikog do Malog, pa sve do onog egzemplarnog Vulina (koji se pomalja u podobiju Che Guevare, uvek preteći namrgođen, jer bi ga osmeh izdao), verovatno čini sve što može po svojim (uglavnom skromnim) sposobnostima. Dobili su izbore na narodnom osvetničkog gnevu i, kako kaže narodna mudrost: ”Našla se vila u čem nije bila!”
Svako malo neko iz potrošenih političkih struktura progovori o jednoumlju kao oznaci novih vremena. To je ipak preterivanje, jer, ako se pogleda spektar javnih iskaza u dnevnoj i nedeljnoj štampi, bez obzira kako procenjujemo stanje novinarskih profesionalnih standarda, raznovrsnost i oštrina polemičkih komentara ne mogu se osporiti.
Kategorija jednoumlja naglo se pojavila u javnom govoru sa uvođenjem partijskog pluralizma. Najglasniji korifeji ove doktrine bejahu neki uticajni profesori, članovi Akademije, ljudi na visokim pozicijama, a osnovna postavka bejaše da epoha titoizma sve vreme traje pod opasnim pritiskom jednoumlja.
Čovek koji je po ubeđenju bio antikomunista, sa zabranjivanim filmovima i knjigama, vrsni pisac i filmski reditelj Živojin Pavlović je u godinama kad je počela pomama moralnog presvlačenja i borbe za nove pozicije (nacionalizam koji do danas hara u tim krugovima) izrekao u studentskom listu Stav (Novi Sad) krajem osamdesetih: ”Bojim se da će nam uskoro Titovo doba izgledati kao Periklovo doba”. Posle 25 godina Žikin vidovnjački stav se gromko ostvario
Zanimljivo je da su ovi istaknuti intelektualci upravo u tim ”pogubnim” godinama stekli doktorate, univerzitetske rangove, sve vrste javnih priznanja i privilegija. Zaboraviše oni sve to, pa se prepustiše lagodnoj konstrukciji o minulim decenijama u kojima je sve bilo ”strašno jednoumno”. Kakva amnezija, kakva lakoća snalaženja u novim vremenima!
Čovek koji je po ubeđenju bio antikomunista, sa zabranjivanim filmovima i knjigama, vrsni pisac i filmski reditelj Živojin Pavlović je u godinama kad je počela pomama moralnog presvlačenja i borbe za nove pozicije (nacionalizam koji do danas hara u tim krugovima) izrekao u studentskom listu Stav (Novi Sad) krajem osamdesetih: ”Bojim se da će nam uskoro Titovo doba izgledati kao Periklovo doba”. Posle 25 godina Žikin vidovnjački stav se gromko ostvario.
Vraćamo se na korene rasprostranjenog osećanja straha u širokim narodnim slojevima, ali i u gotovo svim radnim kategorijama, posebno u medijskoj oblasti.
Ništa se tu ne krije: ljudi na odgovornim mestima neprekidno govore o promenama koje moraju da budu korenite i bolne. To smo shvatili. Ali onda biste očekivali malo građanske obzirnosti, svesni da politički vrh ništa ne može da sakrije od svoje samovolje i bezobzirnosti.
Taman kad se vlada složi da valja skresati rasipanje na svim nivoima (krenulo se od penzionera, oko 1,700.000 korisnika; kad dođe do novih izbora, tek tada će vrhuška videti osvetnički gnev, kukala im majka!). A onda se u novinama pojavi poširoka lista partijskih moćnika i vladara, sa više plata, a jedan podvižnik – sa sedam plata mesečnih! I umesto radikalnog reza gde je neophodan, premijer i njegov zamenik zamole ove age i begove da se do 15. septembra odreknu dela svojih zarada. Šta ćete, meko srce. Tu staje svaka normalna pamet.
Za sve to vreme u parlamentu su po hitnom postupku prihvaćena tri medijska zakona. Novinarska udruženja i strukovni sindikati su izrazili protest (kao, nije bilo javne rasprave).
Taman kad se vlada složi da valja skresati rasipanje na svim nivoima (krenulo se od penzionera, oko 1,700.000 korisnika; kad dođe do novih izbora, tek tada će vrhuška videti osvetnički gnev, kukala im majka!). A onda se u novinama pojavi poširoka lista partijskih moćnika i vladara sa više plata, a jedan podvižnik – sa sedam plata mesečnih! I umesto radikalnog reza gde je neophodan, premijer i njegov zamenik zamole ove age i begove da se do 15. septembra odreknu dela svojih zarada. Šta ćete, meko srce. Tu staje svaka normalna pamet
Javna rasprava ništa bitno ne bi mogla da pomeri, kao što se videlo iz rasprave o predloženim amandmanima u srpskom parlamentu: tek svaki deseti amandman je usvojen, premda je barem polovina vodila ka vidnom poboljšanju konačnih zakonskih verzija.
Dvodnevna debata o zakonskim predlozima i amandmanima je danonoćno uživo prenošena na javnom tv-servisu. Veći deo sam pratio, uz proteste i podsmeh delova moje porodice. Ali to je bila lekcija iz jedinice koja bi se mogla nazvati: kultura dijaloga u vrhunskom državnom telu. Ništa novo nisam doznao, ali video sam da gotovo nijednog trenutka nije prihvaćen bilo koji razložan argument članova opozicije (ljudi iz vladajuće većine nisu ni predlagali amandmane, smejali su se, dobacivali uvredljive reči, može im se, atmosfera Guče oko ponoći).
Sva tri medijska zakona (o informisanju, o elektronskim komunikacijama, o javnim servisima) doneli su niz praznih, uglavnom prepisanih normi u stilu ”treba, očekuje se…” Od svega toga nikakve vajde, jer se inače zna kako u Srbiji prolaze zakoni, od papira do života.
Pomeren je postupak povlačenja državnog kapitala iz medija, izbegnuta je identifikacija ko su vlasnici pojedinih privatizovanih medija. Ni dalje nije jasno kako će se javni servisi (tv stanice, listovi širom Srbije) privatizovati a da ne padnu u ruke lokalnih kasapa, dilera droge, biznismena oličenih u kabadahijskim pojavama nekih moćnika koji stigoše i do vlade.
Univerzitetska i akademska elita se nigde nije javno oglašavala u nekom ozbiljnijem povodu (osim kad je reč o Vidovdanu, Principu, Kosovu i sličnim poligonima za opuštanje prozukle nacionalističke retorike).
Izgleda da je skandalozna afera sa farsičnom tvorevinom privatnog univerziteta Megatrend i sada bivšim rektorom Mićom J., koji je žario i palio po političkim strukturama na vrhu, uzdrmala univerzitetski esnaf iz temelja. Mnogi su kod Miće i sličnih privatnih tvorevina imali ugodne tezge i zvučna zvanja.
Da li je tektonski potres završen, da ne počne da puca još ponegde? Nadrealisti su između dva rata imali opasnu izreku: ”Kad se malo munu, počinju da trunu”. A u ovoj Danskoj na Balkanu Fortinbrasa ni za lek.
Dobri ljudi ne gube bitke
1.
Ljudi se lako slože o tome što je za njih osnovno filozofsko pitanje – ono što ih se životno tiče. Od svih oblasti teorije, umovanja i ljudske prakse najviše ih brinu politička pitanja, jer konkretna politička praksa odlučuje o svemu što im je od neposredne životne važnosti, od ekonomskih pitanja do pitanja slobode. S politikom živimo u bukvalnom i metaforičnom smislu. Zato u diskutiranju politike svatko iskazuje i svoje političko stajalište.
Dobar tekst o politici je tekst koja iritira. A iritira, jer ga pisac ne može napisati ako ga ne drži bijes, ako nema u vidu uvijek vrlo konkretne i bjelodane političke gluposti. Nije ih teško naći, jer povijest ne bilježi postojanje neke političke prakse kojoj bi se trebalo bezrezervno prikloniti. Jedino kritika postojeće vladajuće volje unaprjeđuje političku praksu i nudi nadu u mogućnost boljeg. Zato je opozicija vlasti uvijek uvjerljivija od onoga što je (tko je) na vlasti. Zato svaka pobuna protiv loše vlasti obećava.
2.
Kada god počnem pratiti ”demokratske promjene” na Balkanu, ne bude mi dobro. Prvo veliko pitanje u tim krajevima je bilo i ostalo nacionalno pitanje, koje je zapravo pred-političko pitanje, ali tek kada se ono riješi, započinje mišljenje politike kao moguće slobode, mišljenje u kome se artikulira pitanje o istinskoj ljudskoj egzistenciji.
Kada god počnem pratiti ”demokratske promjene” na Balkanu, ne bude mi dobro. Prvo veliko pitanje u tim krajevima je bilo i ostalo nacionalno pitanje, koje je zapravo pred-političko pitanje, ali tek kada se ono riješi, započinje mišljenje politike kao moguće slobode, mišljenje u kome se artikulira pitanje o istinskoj ljudskoj egzistenciji
Mnogi su se nadali da će na tlu nekadašnje Jugoslavije sloboda biti ostvarena demokratskim promjenama. Konačno je došlo vrijeme slobode, ali se ne oslobodismo. S padom jednog totalitarizma nastupiše drugi, nacionalni totalitarizmi. I takva demokracija u kojoj je svaki izabrani prvak išao prije svega za osobnim interesom i ambicijama. Što njihovi glasači vjeruju da je to i njihov interes ide na račun tih glasača. Ako im pak ne vjeruju, onda sami sebe lažu kada za njih glasaju. Borba za ”našu stvar”, za naše ”uvijek smo u pravu”, jedan je od načina obezvrjeđivanja svih vrijednosti ”suprotne strane” i stvaranje prostora za trijumf vlastitog egoizma.
Politika je dnevni vampir koji nam pije krv s našim pristankom. Problematična je zemlja u kojoj se najbolji i najgori ne razlikuju mnogo. Strašno je kad nema osobe koja će reći moralnu riječ, ali je još gore kada nema onih koji će takvu riječ čuti. Kada se priklanjaju instinktu, kada hrle ”svojima”, kada uništavaju sve što nije ”njihovo”. Kada se aplaudira politici nepravde i mržnje.
3.
André Comte-Sponville u svojoj popularnoj knjizi ‘‘Male rasprave o velikim vrlinama“ (1996.) dokazuje da je sekularno društvo pravo i jedino tolerantno društvo. On sam je ateist. Neki (”naš”) vjernik bi s jednakima žarom dokazivao da je najbolje ono društvo u kome dominira vjera kojoj i sam pripada, jer je ona ”vjera ljubavi”. Barem ljubavi za svoje.
Politizirana religija Jednog Boga ne može biti ništa drugo do teror Jednog, totalitarizam, nasilje, smrt. Pritom svakako ne treba zaboraviti da su neki od najmračnijih tirana poput Staljina, Hitlera i Mao Ce Tunga bili ateisti. Svaki od njih je najprije vjerovao u jednu ideologiju, a potom i u sebe sama, što je u povijesti poznato kao ”kult ličnosti”, neka vrsta religije bez Boga. Ali mnogo zločina je počinjeno i u ime Boga. Od krstaških ratova do džihadista ubijaju jer je Bog istina, jer Bog postoji, jer njegovi ratnici vole svog Boga i zato ubijaju u njegovo ime.
Nacionalizam je stvorio neefikasne države, uništio i svoje vlastite pristalice i proizveo nezapamćena socijalna raslojavanja. Sirotinja je teret koji desnica ignorira, a ljevica tetoši, ali nikom nije previše do toga da nešto radikalno izmijeni. A gdje nema pozitivnog rezultata brzo nestane iluzije koja hrani svaki “novi pokret”, bilo da je u pitanju pokret koji se kune u ”vrijednosti tradicije”, onaj koji se bori za ”bolju budućnost” ili razni šarlatani transcendencije
Rigidno tumačenje vjerske dogme tome ide u prilog: O vjeri ne treba misliti, već je poštovati i slijediti. Vjera je ono što je vjerski zakon, o kome se ne može sporiti već se ima izvršavati. Osobina svakog totalitarizma je i da istinu govori onaj tko istinom raspolaže. Tada je istina institucionalizirana, a sama institucija iznad istine. U tome je politički dogmatizam jednak religijskom.
Gdje se pozivaju na ”etičnu politiku” zagovaraju konzervativnost i očuvanje stečenog, a tome se brzo pridruži moral klerikalaca. Njegovi ratnici za svoje. I na druge načine vraćaju ”stare vrijednosti”, od loših pisaca do propalih političkih koncepata, pa u zemljama nastalim iz nekadašnje Jugoslavije čujemo dirljive pozive: Neka dođe nazad kralj koji je opljačkao i izdao, sve slavne vođe i njihovi borci koji su klali, okupatori neka opet sve porobe, svi neka dođu, samo neprijatelji naroda ne razumiju da je došlo vrijeme sretnog jedinstva…
A ima li većeg poraza slobode nego vratiti se u ono od čega se jedva oslobodismo? U pozivanju na ”tradicionalne vrijednosti” štiti se nepravda prošlog doba i slavi nasilje i zločin koje postaje alibi za novo nasilje. Zato treba stvoriti novu sliku povijesti. A nema boljeg načina nego da se kroz pedagošku indoktrinaciju mladi ”pripreme za budućnost”.
Pomanjkanje brige za obrazovanje karakterizira svaku vlast koja hoće da manipulira svojim podanicima. Obrazovanje je bilo bitni element izgrađivanja atenske sigurnosti i svake vrste postignuća. Potvrđuje to i Tukidid, koji navodi Periklov posmrtni govor, govor u kome se zalagao za (uvjetno rečeno) ”otvoreni grad”, jer je Atena zasnivala svoju sigurnost na obrazovanju i kulturi, na vojnoj vještini i gospodarskim postignućima, na etici i refleksiji, pa nije strahovala za svoju stabilnost, a nije se imala razloga bojati ni tuđinaca, ni svojih neprijatelja.
Kada se zanemari obrazovanje, kada se ono svodi na ”jednu knjigu”, onda se širom otvaraju vrata dogmi koja postaje alibi za pljačku i tiho porobljavanje.
Angažman je u doba sumnjivih moralnih vrijednosti krajnje rizičan. U takva vremena često je bolje ostati po strani, ali dođe trenutak kada se narasla nepravda više ne može izdržati i kada je svaka pobuna znak otpora i nade
Hannah Arendt u ‘‘Podrijetlu totalitarizma“ upozorava da je ”istina” načelo totalitarizma i da ”… masovna podrška totalitarizmu nije uzrokovana ni neznanjem niti ispiranjem mozga”, nego da unutar svijeta (totalitarne) ideologije ne postoji razlika između činjenice i mašte, istine i laži i da u takvom sistemu čovjek gomile više nije sposoban misliti i razabirati što je stvarnost (usporediti: Arendth, Origins…, str. vii i 474).
Takav totalitarizam je dugo na djelu i u ”nacionalnim pokretima” u kojima vlada strah, izoliranost i više nema individualnih vrijednosti, jer se slave isključivo kolektivne vrijednosti. I to ”vrijednosti” koje imaju takav status samo u okrilju takve nacionalne politike.
4.
U vremenu lažnih vrijednost, pljačke i zločina (a sve u ime ”naroda”!), nema druge nego biti idealist, jer je samo u mišljenju još prisutno ono što je istinito i vrijedno. Idealno ne može biti ostvareno, samo može biti zamišljeno i mišljeno. Od Platonove Države preko Moreove Utopije do Marxovog komunizma ono idealno je bilo i ostalo samo namjera i san. Idealisti ipak znaju da dobri ljudi ne izgube svoje bitke. Ostvare svoje pobjede u svojim djelima, u svojim životima. Što ponekad privremeno pobijede primitivci dokazuje samo da je njih oduvijek bilo više. Oni srećom uvijek rade u korist vlastite štete.
Nacionalizam je stvorio neefikasne države, uništio i svoje vlastite pristalice i proizveo nezapamćena socijalna raslojavanja. Sirotinja je teret koji desnica ignorira, a ljevica tetoši, ali nikom nije previše do toga da nešto radikalno izmijeni. A gdje nema pozitivnog rezultata brzo nestane iluzija koja hrani svaki “novi pokret”, bilo da je u pitanju pokret koji se kune u ”vrijednosti tradicije”, onaj koji se bori za ”bolju budućnost” ili razni šarlatani transcendencije.
Vlast je dobra onome tko od takve vlasti ima koristi. A kada stekne moć, tada loš čovjek potpuno pokaže kakva je moralna slabotinja. Takav pokazuje snagu samo u odbrani svojih interesa. Svim raspoloživim sredstvima. Pokazuje istovremeno svoju snagu i izopačenost. Vlast je to više nasilna što više sluti da je kratkotrajna. Ali što se vlast više mora štititi, to je bliži njen kraj
Ne može se vladati bez krivice, ne može biti vlasti bez grešaka, pa je bolja ona koja ih manje čini i koja više brine o dobru što je moguće većeg broja svojih podanika. U tome je općem dobru uvijek bliži ljevičarski altruizam (pravo većine) nego desničarski egoizam (prednost sposobnijima, to jest jačima). Prava je šteta da istinske ljevice u Bosni nema…
Rekao bih da je ponajbolja ona vlast koja nije nametljiva, ona koja nam život čini boljim, ona koja tiho gradi i doprinosi što je većem mogućem broju ljudi. Ono što je najvećem broju stanovnika bilo koje zemlje uistinu najpoželjnije je efikasna politička ekipa koja ne zabrinjava svoje podanike, ne nameće svoju vlast, ne laže u vlastitom interesu, nego radi svoj posao u korist najvećeg mogućeg broja ljudi.
Zato je nužno tražiti i birati ljude koji su skloni političkom racionalizmu, vlast koja je upravo suprotna vladajućem političkom populizmu, toj omiljenoj platformi korumpiranih i nekompetentnih političara.
Angažman je u doba sumnjivih moralnih vrijednosti krajnje rizičan. U takva vremena često je bolje ostati po strani, ali dođe trenutak kada se narasla nepravda više ne može izdržati i kada je svaka pobuna znak otpora i nade.
Zločinac ne razumije da je zločinac, lopov tvrdi da je pošten, a politički demagog da govori u ime naroda. Može čak znati i o prirodi svog djelanja, može diskutirati i o moralnom aspektu nedjela, ali ne vjeruje i ne prihvata da je ono što je on učinio takvo. I zato do kraja tvrdi da je uvijek u pravu i da je sve učinjeno s najboljim namjerama. A to može da tvrdi sve dok nailazi na one koji mu to odobravaju. Sve dok se bori za dominaciju ”svoga” i vjeruje u svoju ”jedinu istinu” i dok ima svoje gorljive pristalice i odane poltrone.
Vlast je dobra onome tko od takve vlasti ima koristi. A kada stekne moć, tada loš čovjek potpuno pokaže kakva je moralna slabotinja. Takav pokazuje snagu samo u odbrani svojih interesa. Svim raspoloživim sredstvima. Pokazuje istovremeno svoju snagu i izopačenost. Vlast je to više nasilna što više sluti da je kratkotrajna. Ali što se vlast više mora štititi, to je bliži njen kraj.
P.S.
Jesam li sve ovo napisao zato što brinem o događajima u Sarajevu, mom rodnom gradu? Jesam, baš zato.
(Prenosimo s portala e-novine)