Malo je što bilo tako zbunjujuće, tako potreslo političko mišljenje našeg naroda, općeprihvaćeni doživljaj ispravnog i neispravnog, dobrog i lošeg, kao molba za predsjedničko pomilovanje dvojice starih udbaša koji su potpisala nekolicina generala. [Read more…]
Ustaška dobrodošlica biskupa Košića za kardinala Parolina
Učinit ću danas nešto neobično, ali sasvim opravdano. Malo ću ja pisati, a veći dio kolumne ću posvetiti najekstremnijem hrvatskom biskupu. Točnije, prenijet ću sve što je msgr. Vlado Košić kazao na predstavljanju knjige o Marku Perkoviću Thompsonu koju je napisao akademik Josip Pečarić. Mnogi mediji prenijeli su dio Košićeva govora u kojem je ustvrdio kako neki silom pokušavaju ušutkati pjevača i akademika Pečarića. Kada se saznalo za skandal, neki su mediji donijeli cijeli Košićev govor. [Read more…]
Hrvatska je jako daleko od suočavanja s istinom o svojoj prošlosti
Jednom spomenik, drugom Lepoglava. Miro Barešić ubio je jugoslavenskog ambasadora u Švedskoj Vladimira Rolovića, a danas mu se u Hrvatskoj diže spomenik i ministar branitelja ga veliča kao “jednog od najvećih hrvatskih domoljuba”. [Read more…]
Čiji su Mustač i Perković? Pripadaju i lijevom i desnom korpusu
Bez obzira na to tko je stvarno bio Đureković, da li domoljub koji se borio za neovisnu Hrvatsku, da li čovjek koji je pobjegao iz tadašnje Jugoslavije radi opasnosti u koju je ušao radi otkrivanja kriminala u INI ili je i sam sudjelovao u nečasnim radnjama, je li bio suradnik njemačke tajne službe ili puki emigrant, njegovo ubojstvo je nedopustiv čin političkog nasilništva i državnog zločina. [Read more…]
Patnje i problemi saborske zastupnice Sandre Perković
Nema nikakve sumnje da su sport i sportaši, za većinu hrvatske javnosti, ono što se obično naziva “najboljim promotorima Hrvatske u inozemstvu”. Bez obzira je li u pitanju nogometna reprezentacija, rukometaši, Blanka Vlašić, Janica Kostelić ili Nikolaj Pešalov, prosječan Hrvat uvjeren je da ljudi diljem svijeta misle dobro o Hrvatskoj zbog bronce “Vatrenih” 1998. u Francuskoj ili jer je Toni Kukoč godinama nastupao s Michaelom Jordanom. [Read more…]
RH je nevidljiva članica EU
Prva je godina članstva Hrvatske u Europskoj uniji u godini kada je deset zemalja zajednice obilježilo desetljeće EU-staža. Čuda nisu spominjana ni u kampanji za referendum, ispada da je glavna korist od EU-a, makar na ove kratke staze, dramatično jeftiniji roaming i lakši prijelaz granice, sada bez dugačke procedure, putovnica i, naravno, carina.
Hrvatska se u EU dugo uključivala, njezin je proces pristupanja bio zahtjevniji od onoga za prethodnike te su europeizirana pravila igre prelazila u praksu puno prije dana pristupanja. Zato se rez nije osjećao. Koliko su usklađeni propisi stvarno prešli iz papira u praksu, znat ćemo po količini prijava Europske komisije zbog kršenja zajedničke pravne stečevine. To tek predstoji.
Prva je godina članstva Hrvatske u Europskoj uniji u godini kada je deset zemalja zajednice obilježilo desetljeće EU-staža. Čuda nisu spominjana ni u kampanji za referendum, ispada da je glavna korist od EU-a, makar na ove kratke staze, dramatično jeftiniji roaming i lakši prijelaz granice, sada bez dugačke procedure, putovnica i, naravno, carina
Packe će mamuzati državnu upravu na pravi način i do mjere da će – želi li zemlja to uopće pregrmjeti bez veće količine srama, medijskog iživljavanja nad još jednom nesposobnom članicom i, u konačnici, visoke novčane kazne – zaista trebati upregnuti sposobne umjesto podobnih, nakoćenih u golemim količinama u nacionalnoj administraciji.
Dugoročno, najveća korist od članstva trebalo bi biti baš preseljenje s terena klijentelističkog, interesnog, stranačkog, na prostor stručnog i operativnog.
Sjećate li se pojma administrativnih kapaciteta o kojima su svi izvještaji o napretku redovno govorili od prvog dana procesa pristupanja? Administrativni kapaciteti pravo su mjerilo prilagodbe: jedno je kada imate broj ljudi određenog profila (makar i rodijaka) i standardnu količinu informatičke opreme, pa je forma na početku posla zadovoljena i svi sretni jer su se europeizirali. Drugo je kada oni moraju, zaista i doslovno moraju, proizvesti konkretne rezultate – raspodjelu sredstava poljoprivrednicima, katastar, e-upravu… kojih u nekim područjima djelovanja zaista nema dovoljno, primjereno očekivanjima i potrebama.
Samo dva primjera. Hrvatska može veoma glatko pasti na ispitu provedbe odredaba Direktive o zakašnjelim isplatama. S druge strane, na njezinu teritoriju vrijede pravila snažnije ekološke zaštite temeljene na standardima EU-a koja u vodu promptno bacaju sve kampanjske galame o Plominima ili imaginarnoj ruskoj nuklearki u srcu slavonske žitnice.
Administrativni kapaciteti, kada dođe vrijeme potvrde jesu li u redu ili su samo jedan od hrvatskih privida stvorenih za potrebe ulaska u EU, bit će preduvjet da se zemlja opredijeli što hoće – sposobne ili podobne, globalne ili lokalne, 21. ili 18. stoljeće. Izgleda kao fraza? Ni najmanje! Opipljiva korist od članstva u EU nije da se možete rešetati SMS-ovima preko granice uz simboličan trošak, nego da će vas sustav zakona prisiliti na pošten, odgovoran, složen rad. I da ćete za suprotno snositi posljedice
Državna uprava morat će striktno i detaljno i, najbitnije, s razumijevanjem pratiti nadogradnju zajedničke pravne stečevine, aplikaciju svake nove mjere, svake presude Europskog suda. I reagirati na prijedloge. Biti na usluzi zastupnicima kada se slažu amandmani: stranački blok u EP-u ne treba zanimati akvakultura, ali je pogubno ne dostave li iz nadležnog ministarstva sve relevantne podatke zastupnicima tako da imaju argumenata, između ostaloga, i svađati se s kolegama iz susjedstva s drugačijim interesima.
Administrativni kapaciteti, kada dođe vrijeme potvrde jesu li u redu ili su samo jedan od hrvatskih privida stvorenih za potrebe ulaska u EU, bit će preduvjet da se zemlja opredijeli što hoće – sposobne ili podobne, globalne ili lokalne, 21. ili 18. stoljeće. Izgleda kao fraza? Ni najmanje! Opipljiva korist od članstva u EU nije da se možete rešetati SMS-ovima preko granice uz simboličan trošak, nego da će vas sustav zakona prisiliti na pošten, odgovoran, složen rad. I da ćete za suprotno snositi posljedice.
Problem s novim članicama jest i da uče što i kako sa sredstvima iz europskih razvojnih fondova. Obrazac je svugdje jednak: što su zemlji pare potrebnije, teže ih troši jer joj je sustav nerazvijeniji. Naravno, nema te EU-administracije koja će doskočiti svim muljažama na terenu: balkanski ili levantinski mozak radi drugačije, što potvrđuju povremena suđenja liderima, ali samo bivšima. Grešnika se vlasti po pravilu sjete tek ako je posrijedi politička borba u kojoj je uzmanjkalo streljiva. Skandali izbijaju i kada igranje onkraj zakona prevrši svaku podnošljivu mjeru, a društva novih članica (i nekih starih, uključujući osnivačice) kronično toleriraju sitnu i krupniju korupciju, rodijaštvo, klijentelizam.
Postoji i veoma javna veza između slabašnih administrativnih kapaciteta i manjkave apsorpcije raspoloživih fondovskih sredstava, značajnih za nove članice. Njihov je udjel u BDP-u viši nego u starom društvu, gotovo su sve ispod 75-postotnog praga prosječnog BDP-a u EU, a Hrvatska je na mizernih 61 posto, s tim da su je zadnje desetljeće, od njihova ulaska u EU, pretrčale sve članice iz kluba desetorice.
Hrvatski predstavnici u institucijama Europske unije nisu se previše čuli u prvoj godini članstva. Percepciji je dijelom kriv i medijski pristup: sve izvještavanje o aktivnostima na sjednicama Vijeća ministara, primjerice, svodi se na klasično krušku-pod-njušku, kratka izjava kojom su svi zadovoljni, a nitko ne može dobiti (ili ne traži!) adekvatnu, konkretnu, čestitu informaciju o čemu je zapravo riječ. Savršen prostor za svakakva tumačenja i za lobiste. U ovakvom je okružju neukih lako stvoriti histeriju
Fondovi su bitni za novo EU-društvo jer su generator razvoja. I u Hrvatskoj je vidljiva najveća boljka sustava i začarani krug iz kojega se teško izvući: slabi administrativni kapaciteti sprječavaju bolje, zapravo kvalitetnije, inventivnije, konstruktivnije korištenje fondova. Dakle, države kojima su najpotrebniji, najmanje od njih izvlače koristi. Gdje nema organizirane države i društvene vizije, caruju lobisti. Stoga ostaje dvojba kako uopće uhvatiti priključak s društvom koje sustavno bježi s 20, 30, 40-postotnom razlikom u BDP-u.
Hrvatski predstavnici u institucijama Europske unije nisu se previše čuli u prvoj godini članstva. Percepciji je dijelom kriv i medijski pristup: sve izvještavanje o aktivnostima na sjednicama Vijeća ministara, primjerice, svodi se na klasično krušku-pod-njušku, kratka izjava kojom su svi zadovoljni, a nitko ne može dobiti (ili ne traži!) adekvatnu, konkretnu, čestitu informaciju o čemu je zapravo riječ. Savršen prostor za svakakva tumačenja i za lobiste. U ovakvom je okružju neukih lako stvoriti histeriju.
Hrvatska je imala nekoliko inicijativa i zajedničkih stavova, bila je dijelom uspješne koalicije (prijatelji kohezije) koja je prelomila sadržaj reforme poljoprivrede i cijelog srednjoročnog proračuna EU-a. No, njezin se glas nije čuo u žamoru ostalih 27. Nikad nije trgovala uslugom za uslugu, kako to čine vještije države. Nije zaprijetila vetom.
Čak nije ni pokrenula obećane inicijative, recimo onu generiranu epizodom s “lexom Perković” da se sve članice EU-a izjednače u svojim pravima i obavezama u tom dijelu aplikacije slova zajedničke pravne stečevine. Zato Njemačka ne izručuje Hrvatskoj lupeže, ali je i te kako potegnula konce, dijelom i iz političkih razloga, da se dočepa udbaša. Budimo zločesti: tihi, skriveni motor HDZ-a nekadašnji je hrvatski veleposlanik u Berlinu, previše sposoban da bi mandat proveo u praznom hodu.
Za razliku od zemalja srednje Europe, Hrvatska kao dio Jugoslavije nije stenjala pod ruskom presijom. Nije imala ni diktaturu iberijskog tipa. Uživala je u boljem životu u usporedbi s onima s druge strane željezne zavjese. Mađari ili Estonci naučili su se boriti. Hrvati su sve stvari uvijek smatrali bogomdanim darom na koji imaju valjda povijesno pravo. Jedno je kada se energija uloži u kreaciju, drugo o kuknjavu
Veliki prasak proširenja dogodio se u vremenima ekonomskog poleta. Hrvatska je u EU ušla usred žestoke gospodarske krize, u razdoblju namrštenih i ljutitih lica, frustriranih birača, narastanja ekstremnih stranaka s bizarno ekstremnim porukama i idejama (Nacionalni front u Francuskoj, primjerice, urla da jedini dopušteni jezik u zemlji mora biti francuski, a bivši mu je lider Bretonac, dijete regije koja se, između ostaloga, hvali učestalom i od države podupiranom upotrebom bretonskog).
Za razliku od zemalja srednje Europe, Hrvatska kao dio Jugoslavije nije stenjala pod ruskom presijom. Nije imala ni diktaturu iberijskog tipa. Uživala je u boljem životu u usporedbi s onima s druge strane željezne zavjese. Mađari ili Estonci naučili su se boriti. Hrvati su sve stvari uvijek smatrali bogomdanim darom na koji imaju valjda povijesno pravo. Jedno je kada se energija uloži u kreaciju, drugo o kuknjavu.
Napokon, Hrvatska je na teren EU-a došla kada joj je najbliža konkurencija devet godina iskusnija u svemu – u djelovanju na unutarnjem tržištu, u komunikaciji s administracijom Unije, u količini naučenih lekcija. Njihovo je razdoblje izolacije odavno zaboravljeno, Hrvatskoj tek predstoji vidanje posljedica življenja unutar sanitarnoga kordona. One su dugoročnije i pogubnije od svega drugoga.
Hrvatski predstavnici u EU sebe i dalje percipiraju kao manje važne ili manje snažne, ne usuđujući se podići glas kada je to objektivno nužno. Dogodi li se mirakul i povisi ton, u zemlji ih slave kao heroje, a ne kao osobe koje rade posao za koji su plaćene. U Europskom parlamentu tome su pridonijele i njihove stranačke skupine.
Latinska poslovica kaže da zakašnjelima ostaju kosti. Meso je odavno razgrabljeno. Hrvatska se je, okasnivši devet godina, uglavnom zaslugom vlastite gluposti, a dijelom i zahvaljujući okružju, osudila na usporeni razvoj, na teže uključivanje u EU-tokove i na devet godina uvježbaniju konkurenciju.
I još nema jasnu viziju što uopće želi, i od sebe i od Europe.
(Prenosimo s portala Forum.tm).
Predrag Lucić: “Previše smo zasrali da nam bude prohodno” (II)
Piše: Amila Kahrović
Predrag Lucić je jedna od najznačajnijih novinarskih, ali i književnih ličnosti bivše Jugoslavije. Beskompromisni je kritičar svih ideologija, bile one lijeve ili desne. Novinar koji je svojim tekstovima hrabro, lucidno, domišljato, ali i otvoreno progovarao o zločinima koje je režim Franje Tuđmana činio u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Jedan je iz udarne trojke kultnog Feral Tribunea i autor knjiga koje su alarmirale javnost u regionu kakve su “Bezgaća povijesne zbiljnosti”, “Sun Tzu na prozorčiću”, “Haiku, haiku, jebem li ti maiku” i “Gusle u magli”, za koju je dobio nagradu Kočićevo pero. Pored spisateljskog angažmana Lucić je s Borisom Dežulovićem osmislio osebujnu formu kabarea-pjesničke večeri. Predrag Lucić za autograf.hr govori o slučaju Perković, Vučićevim hapšenjima u Srbiji, Ivi Andriću i situaciji u BiH.
Kakvo je tvoje viđenje slučaja Perković?
Ne trebam ti, nadam se, ni govorit koliko se gnušam tog zanata kojim se bavio Josip Perković. A ne trebam ni tebi ni ikome pametnom crtat da se tim istim zanatom bave i tipovi iz Hrvatske koji su se svojski angažirali oko njegova procesuiranja u Njemačkoj. Neka se otkriju i egzekutori i nalogodavci svih ubojstava u režiji Udbe, ali i svih srodnih zločina izvršenih u postudbinom periodu iliti u epohi tranzicijske Udbe. Neka se otkrije tko je i po čijem nalogu likvidirao Stjepana Đurekovića i ostale emigrante i ne samo emigrante, jer su ljudi ubijani i zlostavljani i s ove strane granice. Ali neka se izvoli otkriti i tko je i po čijoj narudžbi ubio Milana Levara, Blaža Kraljevića, Milana Krivokuću…
Neka se otkrije tko je i po čijem nalogu likvidirao Stjepana Đurekovića i ostale emigrante i ne samo emigrante, jer su ljudi ubijani, i zlostavljani i s ove strane granice. Ali neka se izvoli otkriti i tko je i po čijoj narudžbi ubio Milana Levara, Blaža Kraljevića, Milana Krivokuću…
Nisam primijetio da gospoda postudbaši spominju zločine nad ovim ljudima, iako oni nisu ništa manje mrtvi od pokojnog Đurekovića niti su išta manje brutalno likvidirani. Razloge za njihovu šutnju i nezainteresiranost možemo samo slutiti. I na tome će, nažalost, ostati. Jer od otvaranja one Pandorine kutije svih naručenih i politički motiviranih zločina, koju je u jednom od svojih rijetkih suvislih trenutaka spomenuo Zoran Milanović, neće biti ništa. A zašto neće, to u ovoj zemlji znaju čak i stihoklepci…
Sada znamo da stvarnoga
Tvorca naše državnosti
Skrivalo se iz razloga
Delikatnih od javnosti,
Al’ kada ga pred sud stave
Pod optužbom za zločinstvo,
Odreć’ neće se države,
Svoje priznat će očinstvo.
Nekome će bit jebeno,
Nekome će biti bolno,
Što država i sve njeno
Službino je djelo spolno.
Nekome će biti strava,
A nekome čisti porno,
Da kad pravi se država,
Služba radi neumorno.
Kako vidiš masovna hapšenja koja Vučić provodi u Srbiji? Je li to ozbiljna borba protiv kriminala ili nešto drugo?
Ne vidim da je u Srbiji manje kriminala i korupcije nego što je bilo prije. Vidim samo da je više Aleksandra Vučića, premda ga ni prije nije bilo baš malo. Ta situacija mi donekle sliči na onu u Hrvatskoj nakon što su Sanader i birani mu jataci završili u Remetincu. Zaorio se pljesak iz svijeta, aplaudirala je istinabog i domaća sirotinja raja, ali njoj su ruke ostale tek toliko slobodne da i ne može ništa nego pljeskati. I ispružiti spojene dlanove kad joj zatreba neka usluga od lokalnih sanaderčića.
Problem kapilarne korupcije ostao je, nažalost, prisutan na svim nivoima i oni koji su i do sada besramno tražili i uzimali mito, to isto rade i dalje, bez straha i bez srama. Ali uz pjesmu o održivom razvoju temeljito korumpiranog sistema, kojemu neće nauditi to što se nekoliko brendiranih kapitalaca povlači po istražnim zatvorima i medijima…
Tajkunske se pesme oru,
Pesme koje širu bol:
Što je Miško u zatvoru?
Je l’ to neki jevtin fol?
Pevaju da nije pravo,
Pevaju da nije fer:
Svakoj vlasti kintu davo,
A sad ispo profiter.
Zar je Miškov put u zatvor
Ekonomski Vladin smer?
Palme njišu svoje grane,
A žirafe vratove:
Da l’ na Mišku će da stane
Il’ da dižu spratove?
Svi putari uz Nišavu,
Svi brokeri s Moravu,
Zar u zatvor da se stavu
Svi partneri s državu?
Srbija će biti cela
Padinjak i Zabela.
U takozvanom ratu protiv korupcije koristi se uglavnom manevarska municija, jer se pazi da se sustavi moći, sazdani između ostaloga i na korupciji, ne sruše iznutra. Ali nisu ti sustavi moći stvoreni i održavani samo na pranju novca, već i na pranju ruku od brutalnih zločina, ratnih i poratnih. Jer šta je ovo što današnji Vučić radi s istragom oko ubojstva Slavka Ćuruvije? Da nije možda put ka samospoznaji, autolustraciji ili, da ne kažem, iskrenom pokajanju? Ili je to samo marketinški hrabar pokušaj da se kako-tako zabašuri da je i onaj nekadašnji Vučić u vrijeme naručene egzekucije nad novinarom i urednikom koji je smetao režimu imao itekakvu moć?
I sad bi kao trebalo vjerovati da Vučić sve do prekjučer nije imao ako već ne moć da spriječi Ćuruvijino ubojstvo ili da se založi za pravovremeno otkrivanje počinitelja i naručitelja, a onda barem moć da pokaže svoju ljudsku nemoć da i dalje bude dio sustava moći održavanog takvim zločinima… Ili da se sažalimo nad njegovom nemoći da bude išta osim moćnika?
Je li BiH bure baruta, budući da na takom malom prostoru ima više desničarskih ideja koje su međusobno jednakopravne (ma koliko to bio paradoks), ali i iznimno neprijateljske prema svemu izvanjskom?
Ma nije BiH sama po sebi to – kako joj tepaju – bure baruta, nego je ona skladište krize. Ona tako funkcionira od završetka rata, i takvo stanje – da se ne lažemo – odgovara i čuvarima skladišta u samoj Bosni i Hercegovini, ali i koncesionarima krize sa svih strana.
U takozvanom ratu protiv korupcije koristi se uglavnom manevarska municija, jer se pazi da se sustavi moći, sazdani između ostaloga i na korupciji, ne sruše iznutra. Ali nisu ti sustavi moći stvoreni i održavani samo na pranju novca, već i na pranju ruku od brutalnih zločina, ratnih i poratnih. Jer šta je ovo što današnji Vučić radi s istragom oko ubojstva Slavka Ćuruvije? Da nije možda put ka samospoznaji, autolustraciji ili, da ne kažem, iskrenom pokajanju?
Jer da je drugačije, onda se ne bi održavalo ovo stanje neodgovornog poluprotektorata u kojemu bujaju domaći feudalizmi. Pritom tu nitko nije nizašto odgovoran: ni takozvana međunarodna zajednica ni unutrašnje oligarhije.
Svi oni jedni na druge uzajamno prebacuju svoju neodgovornost i svatko svakome predbacuje to prebacivanje neodgovornosti. Odgovornosti, ponavljam, nema, jer nitko na sebe ne želi preuzeti ni jedan jedini njezin djelić. Osim ovih ljudi koji su se sada pobunili uvidjevši da će im produžetak ravnoteže neodgovornosti do kraja uništiti živote, ali kojima nitko neće dopustiti da ugroze razgranati sistem neodgovornosti od kojega stradavaju.
I dirljivo je koliko su svi suglasni da je takvo stanje neodrživo jer je i sam Dayton neodrživ, a najglasniji su pritom oni koji su se Daytonom okoristili, oni kojih bez Daytona ne bi bilo i koji bi sada potpisali nekakav novi Dayton, ali s istom figom u džepu. Na primjer Milorad Dodik koji, da mu nije Daytona, ne bi nikoga mogao ucjenjivati kao što ucjenjuje. Pa ta njegova Republika Srpska egzistira samo na negaciji BiH, i to joj je sav smisao postojanja. Šta misliš: zašto ne proglasi odcjepljenje? Pa zato što mu taj njegov feud, čak ni kad bi bio priznat kao samostalna država, ne bi bio toliko nedodirljiv i lukrativan kao što je unutar BiH! To što on zove luđačkom košuljom zapravo je jedino u čemu se osjeća kao u fraku…
Za Dejton sam viko: ‘‘Košuljo ludačka!“
Pod košuljom dok je moglo da se pljačka,
A sad kad se steklo što se steći dalo –
Košulju sa sebe ne dam ti, budalo!
Košulja to je mojih snova,
U njoj sam Dafina i Jezda,
Tu širi krila sokolova
Čvorak iz kukavičjeg gnijezda.
Košulja to je mojih snova,
U njoj sam Jezda i Dafina
Pod njom ko pljeva raste lova –
Dejton je moja imovina!
Na primjer, Milorad Dodik koji, da mu nije Daytona, ne bi nikoga mogao ucjenjivati kao što ucjenjuje. Pa ta njegova Republika Srpska egzistira samo na negaciji BiH, i to joj je sav smisao postojanja. Šta misliš: zašto ne proglasi odcjepljenje? Pa zato što mu taj njegov feud, čak ni kad bi bio priznat kao samostalna država, ne bi bio toliko nedodirljiv i lukrativan kao što je unutar BiH!
Ili šta bi Bakir Izetbegović bio da mu nije Daytona i ovako skrojene BiH? Ovako i on i sva sarajevska vrhuška mogu sve do Sirat ćuprije vikati da su oni za jedinstvenu BiH i time prikrivati da ne znaju ni šta bi sa samim Sarajevom, gdje im ni Srbi ni Hrvati ne smetaju da iskažu sve svoje upravljačke kapacitete. A pritom on i takvi, evo da ih pitaš ide li se do Sirat ćuprije preko Donjih ili preko Gornjih Hamzića, pojma ne bi imali. Ne zato što bi im to pitanje bilo teološki komplicirano, već zato što imaju problem s geografijom, što se iz Sarajeva ne vidi gdje su ikakvi Hamzići i ima li ih uopće. I ako ih ima, čega u njima ima da nema…
Bosa Bosna Dayton proslavila,
Na mladog se mene naslonila:
‘‘Mlad Bakire, ti visoko rasteš,
Što te pitam, pravo da mi kažeš:
Je li ti se Dayton isplatio?
Jesi li se para namlatio?“
‘‘Nisam, Bosno, mlatno ni pfeniga,
Od Daytona imam samo briga.
Ne mako se s mjesta predsjednika,
Ako imam više od Dodika!
Dayton svakom i otac i majka,
Samo meni, sirotu, sadaka.
Teško meni, sirotu i samu –
Mjesto para mlatim praznu slamu.“
Bosa Bosna meni odgovara
Da i slama u nas vrijedi para:
‘‘Moj Bakire, i to se računa:
Slama prazna, slamarica puna!“
A tek Dragan Čović i njemu slični za koje ne znaš bi li im taj treći entitet, za koji se toliko kao zalažu, prije došao glave negoli oni njemu…
Šta bi Bakir Izetbegović bio da mu nije Daytona i ovako skrojene BiH? Ovako i on i sva sarajevska vrhuška mogu sve do Sirat ćuprije vikati da su oni za jedinstvenu BiH…
Tko bi im naprismagao toliko HDZ-ova koliko bi njima trebalo za upravljanje trećim entitetom?
Ima li ičega od Jugoslavije naovamo što on i takvi nisu upropastili i na čijoj se propasti nisu okoristili?
I ima li za njih ičega poželjnijeg od ovakve situacije u kojoj mogu upropaštavati nešto što ne doživljavaju kao svoje, a da ih pritom nitko ne pozove na odgovornost…
Bez Daytona da l’ bih mogo
Opsluživat Božju volju:
Da novaca imam mnogo
I privatnu Radobolju!?
Mirne duše mogo reći:
Rijeka da će meni svome
Kroz entitet treći teći!?
Bez dejtonskog da l’ bih duha
Svojoj duši našo lijeka:
Narod gladan suha kruha,
A u mene – mokra rijeka!?
Za socijaldemokrate bolje da me i ne pitaš, jer oni i u BiH i u komšiluku služe samo zato da nas nacionalisti imaju čime plašiti. A plaše nas iz čiste zavisti, jer su svjesni da socijaldemokrati majstorski zagovnaju i ono što su nacionalisti nepažnjom propustili…
Što mu Bosna i Hercegovina
Ne silazi nikad sa usana,
Ne znaš je l’ to zemlja ili slina.
Lagumdžija dugoga je vijeka:
Jasno mu je kamo Bosnu vodi,
Ekonomski prosperitet čeka
Kad kriminal kapital oplodi…
Strašne su se polemike vodile oko Ive Andrića. O tome si čak pisao. Kakvo je tvoje viđenje pozicije tih “ničijih” pisaca u koje upisuje kakvu ko hoće ideologiju pa makar često ideologije upisane u njih bile paradoksalne?
A tek Dragan Čović i njemu slični za koje ne znaš bi li im taj treći entitet, za koji se toliko kao zalažu, prije došao glave negoli oni njemu… Tko bi im naprismagao toliko HDZ-ova koliko bi njima trebalo za upravljanje trećim entitetom?
”Gubiti je strašno samo tako dugo dok se ne izgubi sve, jer gubiti malo donosi žalost i suze, i dok god možemo na preostalom mjeriti veličinu izgubljenog teško nam je, ali kada jednom izgubimo sve onda osjetimo lakoću za koju nemamo imena, jer to je lakoća prevelikog bola (…) I još: ja imam veliku slobodu onog koji ništa nema i mir onog koji je prežalio i konačno se rastao.”
Tako je pisao mladi Andrić, sluteći da se na ovom svijetu nema što steći osim gubitka. Tako je pisao dok još nije mogao ni slutiti da će se oko njega jagmiti prostaci, i da ga ni bezdomnost neće spasiti ni od protjerivanja ni od prisilnog udomljavanja. Možda pogrešno čitam, ali meni je Andrić bio i ostao ”ex Ponto”, pa čak i tamo, zapravo posebice tamo gdje ga svojataju, gdje ga lijepe po bilbordima i arlauču kako im lijepo stoji. Pa kad se danas govori o Ivi Andriću, zapravo se najmanje govori o njemu…
Ima ih koji pišu da je Ivo Andrić
Napisao i sabrana zlodjela
Svojih budućih čitalaca.
Ima ih koji čitaju da je Andrić pisao
Da bi se čitaoci ostavljali knjige
I hvatali noža, koca i konopca.
Ima ih koji misle ko i Milan Lukić
Da knjiga čitana u prvom činu
Mora nekog ubiti u trećem,
Jer zašto bi inače bila pisana…
Ima ih koji misle ko i taj Milan Lukić
Da knjiga pisana u drugom ratu
Mora nekog ubiti u trećem,
Jer zašto bi je inače čitali…
Ima ih koji vjeruju da bez Andrića
Ne bi bilo ni tog Lukića,
I da nikad, da im nije bilo Lukića,
Ne bi zapravo – ali baš onako zapravo! –
Da ni tog ne bi pročitali Andrića.
Istinabog, nešto manje nego Biblija,
A Milan Lukić, po njima, i nije ubijao
Nego svojim rukama prepričavao
Obje knjige koje su mu dopale šaka.
Ima ih koji prepričavaju da je Andrić,
Premda to ni mrtav ne bi priznao,
Milana Lukića tog i takvog stvorio,
Logično im da pisano je unaprijed
Sve što čitaju unatrag.
Ima ih što na sva usta objašnjavaju
Andrića Lukićem, Lukića Andrićem,
‘‘Na Drini ćupriju“ na mostu pokoljem,
Ćupriju krvavu ‘‘Ćuprijom“ pisanom.
Ima ih što ‘‘Pismo iz 1920. godine“
Bacaju u vatru 1992.
Pa kažu: ‘‘To je ‘Pismo’ Bosnu spalilo,
Da bi sebe Bosnom spaljenom objasnilo…“
Ima ih kojima je Andrić
I Maks Levenfeld i Milan Lukić,
Ima ih po kojima je Andrić
Bosni propisao mržnju i strah.
A nema ih da objasne nam sebe
I sebe da zapitaju, ako imaju koga:
Jesu li Andrića čitali da bi mrzili
Ili ih je mrzilo da ga čitaju?
Dobitnik si nagrade Kočićevo pero. Da li se tvrdnja ministra prosvjete Republike Srpske da je “Petar Kočić ugaoni kamen RS-a” može svrstati u ovakvu vrstu upisivanja ideologije piscu?
Za socijaldemokrate bolje da me i ne pitaš, jer oni i u BiH i u komšiluku služe samo zato da nas nacionalisti imaju čime plašiti. A plaše nas iz čiste zavisti…
A šta možeš… Ima nas raznih. Netko od kamena napravi književnost, a netko od književnosti kamen. Ne bih se zakleo da bi se Kočić, iako ga je borba za nacionalna i socijalna prava stajala živaca i života, u Republici Srpskoj osjećao onako kao što od tamošnjeg stanovništva očekuje Milorad Dodik koji kaže: ”Ono što je konstanta je permanentna ljubav ljudi prema Republici Srpskoj, bez nje nema ni porodičnog života.”
A što se Kočićevog pera tiče, ono ipak nije kamen. Ja sam ga dobio za knjigu ”Gusle u magli”, u kojoj se nalazi i pjesma ”Nož, žica, porodica”…
Ako nemaš ujne, tetke, teče,
Oca, majke, brata ni deteta,
Nemaš roda, ali imaš sreće:
Imaš svoga krvnog entiteta.
Pa ti Dodik i keva i ćale,
Kozarac ti i Keraterm braća,
Svud po Srpskoj nikle seje male:
Srebrenica, Omarska, Manjača…
Republika Srpska širi grane,
Porodičnog stabla buja krošnja,
Familiju spajaju lijane
Prepletene ko narodna nošnja.
Nastala je, kažu, na zločinu…
Ko ponovi tu podvalu drsku,
Da ga steraš u lepu majčinu
Ko u lepu Republiku Srpsku!
Zašto su gusle u magli?
Eh, kad bih ja znao zašto su, teško da bih ikad odguslio pjesmu pod tim naslovom…
Razbistren u svojoj magli,
Prosvijetljen u svojem mraku,
Hrvat novoj zvijezdi nagli,
S dvaest sedam njih u braku.
Nove žudi kraljevine
Obećanih blagostanja,
Nestrpljiv da gaće skine,
Pa da kaže: ‘‘Ajme sranja!“
List vjenčani ne da ništi,
Niti razvodom da prijeti,
Već da sebi u brk pišti:
‘‘Oj, samoćo, sanče sveti!“
Pa da gusli: ‘‘Ajme sranja
U narodâ zloj tamnici!“
Svom narodu spas da sanja:
Bit slobodan u samici.
Ni s kim više u savezu –
Sebe sanja Hrvat vrli,
Slobodna u svom kavezu
Da u novi savez hrli!
Kako vidiš budućnost Balkana? Često se govori o tome da retorika podsjeća na zlokobne rane devedesete i da su mogući novi ratni sukobi. Imaš li tu vrstu straha?
Takvi su ratni sukobi mogući samo ako warlordovima dopustimo da nam opet odvrate pažnju od onog bitnog, pa da za njihove jeftine trikove opet platimo preveliku i uzaludnu cijenu. O tome čega se oni još uvijek ne boje pjeva jedan benigni kazališni song, napisan za predstavu ”Tri mušketira”. Zove se ”Dužna pjesma”…
Špekulanti, mešetari,
Mjeničari i novčari,
Bankari i kamatari,
Rizničari i govnari,
Sretni što vas dotakao
Rukom pohlepe kralj Mida,
Čitav svijet vam u džep stao,
Ali strah vam gaće kida
Da će, ko što Zid je pao,
Pasti i Ulica Zida.
Past će Wall Street,
Past će brokeri,
Past će Nikkei,
Ostat će Pompeji.
Past će Trg Burze,
Financijaši,
Travu će pasti
Zelenaši.
Gospodari zraka, vode,
Bižuteristi slobode,
Kompradori, profiteri,
Nafte, plina somelijeri,
Naš je znoj u vašoj čaši
I slamka za krv ispijat;
Guzonje i mafijaši,
Nećete se vječno smijat;
Bogataši, da l’ vas plaši
Poniženi prekarijat?
(Imamo preko 20 posto nezaposlenih,
Među mladima više od 50 posto.
Ovu zemlju napuštaju liječnici,
A naseljavaju bolesnici.
Poslodavci ne žele zapošljavati trudnice i majke…
Tko će roditi djecu koja će šiti lopte i patike?)
Zato sad dignite kamate,
Kazamate, dužničke tamnice,
Da ne dođe nikad dan naplate
Glavom da platite glavnice!
Zato nas panikom hranite,
Da strahova vaših se bojimo,
Zato nas od nas samih branite
Kad glave vam s dupetom spojimo!
Zato nas zbijte u torove
Da za vaš račun se mlatimo,
Da ne banemo vam u dvorove
Što dužni smo da vam i platimo!
Letjet će lova iz kućnih sefova,
Preko bazena i golf-terena,
Po Pantovčaku i Srebrenjaku,
Leš keš prekrit će ulicu svaku.
Prokleto zlato iz neba mračnog
Past će na vile ispod Sljemena;
Ostat će samo Villa Pancho –
Jedina vila poštenog imena.
Možeš li u tom smislu situirati proteste koji su se desili širom BiH. Je li ovo početak buđenja socijalne svijesti umjesto etničke? I da li će Europa koja je nedavno imala inicijativu da se zabrani veličanje komunizma dozvoliti buđenje klasne svijesti bilo gdje na kontinentu?
Odmah da ti odgovorim na ovo zadnje: naravno da to neće dopustiti ni Europa ni SAD ni ostali jamci Daytonlanda, pa tako ni BiH ni njezini entiteti i kantoniteti. Ali ta svijest za svoje buđenje i ne traži ničije dopuštenje. Mislim da se pokazalo da se socijalnom, pravdoljubivom i elementarno humanom prirodom bosanskohercegovačkih prosvjeda ne može manipulirati, unatoč brojnim pokušajima da se napravi i takva svinjarija.
Mislim da se pokazalo da se socijalnom, pravdoljubivom i elementarno humanom prirodom bosanskohercegovačkih prosvjeda ne može manipulirati, unatoč brojnim pokušajima da se napravi i takva svinjarija. Ne može se ni lažima gospode političara i njihovih mainstream medija skrivati što protesti zapravo jesu, a meni su nekako najbliži blokadi zagrebačkog Filozofskog fakulteta…
Ne može se ni lažima gospode političara i njihovih mainstream medija skrivati što protesti zapravo jesu, a meni su nekako najbliži blokadi zagrebačkog Filozofskog fakulteta, ne samo po pokušaju uspostavljanja direktne demokracije, već prvenstveno po svom oslobodilačkom potencijalu, po odbijanju da se razmišlja i djeluje u skladu sa zadanim obrascima, po revolucionarnom naboju ljudi koji žele biti ljudi a ne roba na lokalnom i globalnom tržištu rada i rata, koji ne žele biti glasači već glas…
Ne mora to završiti uspjehom, ne mora to dovesti do prevrata, ali za početak je dovoljno i to što su stare strukture i stari mehanizmi ozbiljno uzdrmani. I što su guzonje na vlasti po prvi put suočeni s mogućnošću o kojoj do sada nisu ni razmišljali: da život u zemlji i na Zemlji funkcionira i bez njihove vlasti i mimo modela što ga oni nisu izmislili, ali su se u njemu sjajno snalazili. Konfuzija u njihovim glavama mora da je strašna…
O vlasti moja ispod golih brda,
Moj crni hljebe, krvlju poštrapani,
Tko da me smijeni, tko da me odstrani,
Guzica čija žudi trona tvrda?
Skoro će letva… Kamen tek što nije…
Kroz ured leti razbijeno staklo,
Kada me bude s položaja maklo,
Da li će zemlju sunce još da grije?
Sjutra, kad oštri zablistaju srpi
I svoj do svoga kada s vlasti pane,
Da l’ će nam narod pronaći pandane,
Nekog tko znat će da laže, da drpi…
Svu muku moju, napor punog droba,
Zgazit će raja u gnjevu i buni,
A meni samo, kô psu u sauni…
Bacit će sapun… O, sram i grdoba!…
Kako će goljo, gluh na novca vapaj,
Pošteno vladat, ne misli li krasti?!
Kako će skontat sam smisao vlasti:
Ruku zavuci, i u grobu hapaj!
O vlasti moja ispod tuđih nogu,
Moj grki hljebe, puka nedostojni,
Šta će im tvoji zalogaji brojni
Ako ih proždrijet nit znaju nit mogu?!
Često ti daju etiketu “soroševca” i izdajnika. Je li to još jedno opće mjesto naših nacionalizama? Možeš li nam reći koja je tebi najzanimljivija etiketa koja ti je prilijepljena?
Ma uopće nisu zanimljive. Sve dosadnija od dosadnije: četnik, ustaša, komunjara, orjunaš, peder, narkoman, alkoholičar, izdajnik… A kad pogledaš ono što sam navodno izdao, teško je i očekivati bolje etikete…
Domovina rodila te sebi…
Majkom je zvala i majka ti prava,
Dijete nikad posumnjalo ne bi
U domovini da država spava.
Domovina te držala za dijete,
Pjevala pjesme i pričala bajke
Od kojih djeca ne, ne, ne primijete
Da država samo igra se majke.
I da si njenoj crkvi zvonar
Ili žrtva za njen oltar,
Njenoj ratnoj lađi mornar,
U kloaci njenoj govnar,
Njenom živom blatu korak,
Za čist račun novac šporak,
Gnojivo na njenoj njivi
I da tvojom smrću živi…
Domovina rodila te sebi,
Za tvoje dobro i na radost majci,
Kad narasteš da te upotrebi
I natrag u svoju utrobu baci.
Domovina rodila te sebi,
Zar da joj kažeš: Mama, odjebi!?
Bezdimna ubojstva
Posljednjih mjeseci ponešto saznajemo o našoj nedavnoj prošlosti, to ”ponešto” uvelike se odnosi na način rada jugoslavenske tajne policije, na to kako su likvidirani emigranti u svijetu, tko (ni)je umiješan u likvidaciju Stjepana Đurekovića u Njemačkoj 1983. godine, a uza sve te navodno nove spoznaje spominje se kako smo dvojbe o tom dijelu prošlosti mogli riješiti, kako se te udbaše već odavno moglo istražiti, vidjeti tko je od njih što činio.
No, po svemu sudeći nije bilo nekog naročitog interesa da se Perkoviću, Mustaču i ostalima postavi pitanje ”što ste radili u Njemačkoj osamdesetih, dečki?”. Bilo bi to njima neugodno pitanje, a nije red da država zaslužnim građanima postavlja neugodna pitanja.
Od ljeta 1995. godine znalo se da se mnogo zla događalo na dijelu područja oslobođenih ”Olujom”, znalo se da su sela masovno paljena, da su se događala ubojstva civila, zločini. No, državu to naprosto nije zanimalo, vlast punih šest godina nije bilo briga…
U tjednu za nama saznali smo da još jednom zaslužnom građaninu, zapovjedniku specijalne policije u ratu Mladenu Markaču, država nije htjela postavljati neugodna pitanja. Markač je svjedočio na suđenju za zločin počinjen nad civilima u Gruborima 25. kolovoza 1995. godine. Markača o događajima u Gruborima, zna li on išta o tome, zna li tko bi mogao znati išta, a tko štošta o tome, nitko ništa nije pitao do 2001. godine.
Od ljeta 1995. godine znalo se da se mnogo zla događalo na dijelu područja oslobođenih ”Olujom”, znalo se da su sela masovno paljena, da su se događala ubojstva civila, zločini. No, državu to naprosto nije zanimalo, vlast punih šest godina nije bilo briga zato što je na njenom području netko palio, netko pljačkao, netko starce ubijao.
Vlast, dakle, nije hajala zato što netko po teritoriju kojega bi morala kontrolirati divlja, pa se onda, valjda, može zaključiti i da je ta vlast bila divljačka. Šest godina tu vlast nije bilo briga zato što je netko ubio šest državljana, među kojima je i starica od 90 godina.
Vlast nije htjela punih šest godina postavljati neugodna pitanja Markaču jer bi odgovori bili neugodni po vlast samu. Nakon toga svakome bi konačno moralo biti jasno zašto je Hrvatska više od desetljeća bila pod paskom međunarodne zajednice kad je riječ o procesuiranju ratnih i poratnih zločina.
Vlast nije htjela punih šest godina postavljati neugodna pitanja Markaču jer bi odgovori bili neugodni po vlast samu. Nakon toga svakome bi konačno moralo biti jasno zašto je Hrvatska više od desetljeća bila pod paskom međunarodne zajednice…
Svrha je i smisao te paske bila odgojna i civilizacijska, a ne, kako se to u Hrvatskoj često tumačilo, nepravedna i kaznena.
Da ne bi bilo zabune Grubori su takorekuć istoga trena kad je zločin počinjen izazvali neugodu, barem kod Markača. Dan nakon zločina u Gruborima kroz to je područje prošao ”Vlak slobode”, a Markač je osobno pratio osiguranje vlaka. Iznad tog područja, baš u vrijeme kad je njime prolazio ”Vlak slobode” u kojemu je bio prvi putnik Franjo Tuđman, Markač je primijetio da se diže ”neki dim”, a to ga je razljutilo ”jer nije smjelo biti nikakvih aktivnosti. Bojao sam se da nas predsjednik Tuđman ne prozove zbog toga”, svjedočio je ovog tjedna Markač.
Eto, dakle, što je mogao biti razlog za strah i neugodu: moguće Tuđmanovo estetičko nezadovoljstvo koje bi ga razbjesnilo jer se dim vije nad Gruborima, a nikakvoga dima nad Gruborima ne bi trebalo biti.
Tako smo u tjednu za nama saznali da bi mnogo toga u ovoj zemlji bilo bolje, a poneki ne bi ni strahovali od Tuđmana samo da su na vrijeme obavljena bezdimna ubojstva.
(Prenosimo s portala Novoga lista)
Pjena od sapunice
Onako kako je većim dijelom prošla 2013. godina, nastavila se i ova 2014. – slučajem Perković. Prvo se on zvao ”europski uhidbeni nalog”, pa ”lex Perković”, onda se pretvorio u ”prijetnje EU sankcijama”, da bi se jesenas Vlada u zadnji čas izvukla. Zatim su se uplele i ”ustavne promjene”, pa je sve palo u vodu, da bi sada Perković opet ostao na brisanom prostoru.
U međuvremenu, ima samo jedna novost – Zdravko Mustač, nadređeni Perkoviću u Udbi prije tridesetak godina. Za njega su mediji tek od prije koji dan počeli pokazivati veći interes, jer i za njim je Njemačka poslala nalog za izručenje.
Ostalo je isto – opet slušamo potpuno suprotstavljena pravna tumačenja je li nastupila zastara za kazneni progon zbog likvidacije Stjepana Đurekovića iz 1983. godine i ponovno kreće nadmudrivanje izvršne vlasti sa zakonima i (sudskim) institucijama ove države. U svemu tome, vodu mute i brojne priče nekadašnjih udbaša, ražalovanih političara, navodno autentičnih svjedoka tog vremena i promišljanja raznih analitičara.
Je li Perković još uvijek aktualan zato što se na njegovu slučaju radilo u Hrvatskoj i nakon 1991. godine, pa se zastara računa od nekog kasnijeg datuma, a Mustač nikad nije bio istraživan, pa zato njegov slučaj treba staviti ad acta? Možda. Nije do kraja jasno
Kulminacija se dogodila ovog četvrtka kada je Županijski sud u Velikoj Gorici odlučio da nema temelja za izručenje Zdravka Mustača zbog zastare, a samo dan ranije Županijski sud u Zagrebu potvrdio je da je nalog te iste Njemačke u slučaju Josipa Perkovića – utemeljen i da Perković treba odgovarati pred njemačkim sudom.
Teško da građani, pa i natprosječno zainteresirani, mogu shvatiti zbog čega je do toga došlo. Tko je u pravu, Zagreb ili Velika Gorica? Ili oba suda?
Je li međunarodno preuzeta obaveza, odnosno tzv. europski uhidbeni nalog ”jači” od domaćih zakona, pa je u pravu zagrebački sud ili je domaća zastara zapreka izručenju, što je rekao velikogorički sud? Ili je, ipak, riječ o dva različita slučaja? Je li Perković još uvijek aktualan zato što se na njegovom slučaju radilo u Hrvatskoj i nakon 1991. godine, pa se zastara računa od nekog kasnijeg datuma, a Mustač nikad nije bio istraživan, pa zato je njegov slučaj treba staviti ad acta? Možda. Nije do kraja jasno.
Ili su možda dvije različite odluke dva suda iste nadležnosti, zapravo, signal da u Hrvatskoj pravosuđe opasno šteka, kada u istoj (?) stvari u samo 24 sata razlike sudovi donose oprečne odluke? Ako je tome tako, opravdano je pitanje što se događa sa „običnim“ sudskim sporovima koje vode N.N. građani. Je li doista bolje voditi neki imovinski spor u Sisku, a ne u Karlovcu, tužiti poslodavca zbog otkaza radije u Splitu nego, na primjer, u Zagrebu? Nadamo se da nije tako. Zapravo, trebalo bi da nije tako. Da postoji ujednačena sudska praksa za istovjetna djela.
U ovoj kakofoniji pravnih začkoljica i nejasnoća, upravo je taj politički dio najopasniji. I u tumačenju bivših vremena i – još više – u tumačenju ovoga danas, današnjih zakona, međunarodnih obaveza, aktualnih i budućih sudskih odluka. A toga će u slučaju Perković-Mustač biti napretek
Što se onda dogodilo? Je li se opet umiješala politika? Ni to nije isljučeno. Istog dana kada je sud u Velikoj Gorici odlučivao o (ne)izručenju Mustača, osvanula je naslovnica Jutarnjeg lista s porukom neimenovanog izvora u Vladi. Sakriven iza anonimnosti, a ipak dobro pozicioniran u Banskim dvorima, taj ”Netko” se jako ljutio što je Županijski sud u Zagrebu dan ranije zaključio da Perkovića treba izručiti Njemačkoj.
”Ova odluka je udar na državu, sudovi ne provode hrvatske zakone”, objavljeno je masnim slovima. U tekstu je citat visokog vladina izvora još žešči. Odluku zagrebačkog suda smatra ”skandaloznom” nazivajući je ”državnim udarom s pištoljem na vodu”. To su velikogorički suci sigurno pročitali. A jesu li i primili na znanje i ravnanje – ne znamo. Nadamo se da nisu, da su odlučivali isključivo po zakonu. To bi bilo jedino ispravno.
U ovoj kakofoniji pravnih začkoljica i nejasnoća, upravo je taj politički dio najopasniji. I u tumačenju bivših vremena i – još više – u tumačenju ovoga danas, današnjih zakona, međunarodnih obaveza, aktualnih i budućih sudskih odluka. A toga će u slučaju Perković-Mustač biti napretek.
Čeka nas i odluka Vrhovnog suda (za sada u slučaju Perković sigurno), možda i Ustavnog suda, a neki spominju i mogućnost da se u sve uključi i Sud EU u Luxembourgu. Zanimljivo će biti vidjeti i kako će se u svemu postaviti Državno odvjetništvo. Ono je do jučer, u ime hrvatske države, tvrdilo da je u slučaju Perković nastupila zastara, da bi danas, kada zastupa Njemačku, trebalo inzistirati da se i Perkoviću i Mustaču sudi pred njemačkim sudovima.
Ako politika (čitaj: vlast) bude u svim tim pravosudnim fazama držala pravosuđu nogu u vratima i usmjeravala sudove i državno odvjetništvo kako da rade i odlučuju, to će biti više od državnog udara s pištoljem na vodu. To će pravnu državu pretvoriti u običnu pjenu od sapunice.
(Prenosimo s portala forum.tm)
Domoljubna paranoja
Hrvatsku je potresla dramatična breaking-vijest: nestala je Kristina Ć., poznata aktivistica Stožera za obranu hrvatskog Vukovara! Bila je navodno na novogodišnjem Thompsonovom koncertu u Vukovaru, ali kući u Split nije došla do prošlog petka navečer, nakon čega je uznemirena obitelj njezin nestanak prijavila policiji.
Već do ujutro Hrvatska je bila na nogama. O nestanku mlade ustašice javili su svi mediji, na Facebooku je pokrenuta stranica “Kristina Ć., uz tebe je cijela Hrvatska” i grupa “Potraga za Kristinom Ć.”, a portal Dnevno.hr bio je, kako se to od njega i očekuje, up to date, javljajući o razvoju događaja iz minute u minutu, sa zebnjom podsjećajući kako je Kristina nedavno dobila prijetnje smrću. Jasno, na ćirilici.
“Javno prozivamo policiju i ministra Ostojića: jeste li prijetnje Kristini uopće shvatili ozbiljno?”, priopćila je nekakva Građanska inicijativa za zaštitu ugroženih studenata, koja je istog dana organizirala okupljanje na zagrebačkom Zrinjevcu, a apelom Vladi, predsjedniku i Saboru javila se i udruga Volim Hrvatsku. “Vi imate dužnost osigurati svima nama sigurnost i pravo izražavanja stavova”, upozorio je predsjednik udruge Roko Šikić.
Priopćenje Stožera prenijele su na svojim portalima i veteranske udruge, pozivajući u potragu sve hrvatske branitelje, a odlično obaviješteni Dnevno.hr objavio je kako iza Kristininog nestanka po svemu sudeći stoje Perković, Mesić i jugoslavenska Udba
U dramatičnu potragu za Kristinom uključio se, očekivano, i Stožer za obranu hrvatskog Vukovara. “Zadnji telefonski kontakt s Kristinom je ostvaren 2. siječnja oko 17 sati. U tom trenutku je razgovarala s nekim tko se predstavio kao sudionik Križnog puta. Nakon toga kontakt više nije bilo moguće ostvariti”, objavio je Stožer, moleći “za bilo kakvu informaciju.”
Priopćenje Stožera prenijele su na svojim portalima i veteranske udruge, pozivajući u potragu sve hrvatske branitelje, a odlično obaviješteni Dnevno.hr objavio je kako iza Kristininog nestanka po svemu sudeći stoje Perković, Mesić i jugoslavenska Udba.
Bojeći se najgoreg, Kristinini suborci su navečer najavili molivu u crkvi Marije Pomoćnice na Knežiji, a solinski ogranak stranke HRAST za ponedjeljak, na blagdan Sveta Tri kralja, u splitskoj crkvi svetog Filipa Nerija u 11 sati i misu za nestalu Kristinu Ć.
Uskoro se s najnovijim informacijama javio i njezin odvjetnik Zvonimir Hodak. “Prijatelj iz Splita zvao je Kristinu na mobitel, javila se, ali nije razgovarala, već je samo pustila da čuje da s nekim priča. Policija je locirala signal tog mobitela pedesetak kilometara od Zagreba i, koliko čujem, već su se uputili u Dugo Selo.”
Drama je bila na vrhuncu. Tko je tajanstveni “sudionik Križnog puta” s kojim se Kristina susrela? Čiji je bio muški glas iz njenog mobitela? Je li Kristina živa? Dnevno.hr donosi najnoviju vijest: mobitel je pronađen u kleti usred šume kraj sela Brckovljani, gdje policijske snage pretražuju teren. “Obećali su da će me izvještavati, ali za sad vijesti nema”, izjavio je odvjetnik Hodak. “Sve je vrlo čudno i sumnjivo.”
Nesretna Kristina Ć. bila je upravo ono što toj paranoji treba – atraktivna, crna mlada domoljupka, ikona Nepokorene Mlade Hrvatske, Bruno Bušić našeg doba, lice idealno za plakate i majice, masovne liturgije, koncerte, zaklade i osvetničke prisege. Njezin je mit, međutim, trajao manje od dvadeset četiri sata: Crnoj Heroini se, jebiga, smočio mobitel
Konačno, oko šest sati poslijepodne, policija je objavila kako je Kristina Ć. pronađena u Dugom Selu, živa i zdrava. “Samo da se javim, žao mi je što se ovo dogodilo”, ujutro se naciji obratila preko Facebooka. “Mobitel mi se smočio na putovanju, radi samo na punjaču i brzo se ugasi.”
Ne znam za vas, ali ja bolju satiru o hrvatskoj današnjici nisam pročitao. Cijela se država digla na noge tražeći nestalu heroinu, policija je češljala Zagrebačku županiju, udruge i stožeri objavile su rat Udbi i srbokomunističkoj vlasti, zvonila su zvona hrvatskih crkava, svi mediji bez daha su pratili dramu Kristine Ć., a njoj se smočio mobitel.
Priča, naravno, nije o njoj. Razmažena curica koja je negdje u djetinjstvu pobrkala ružičastu Barbie i hauptsturmführera Klausa Barbieja, pa zahvaljujući tehnološkim blagodatima svoga suvremenja, postala nacionalistička starleta, nešto poput političke Ave Karabatić, posve je nevažna. U svojoj priči ona je tek beznačajni, sporedni lik.
Priča je to o današnjoj Hrvatskoj, duboko oglupjelom društvu koje je dvadeset četiri sata svoje slavne historije potrošilo na derište što se proglasilo nestalim pa uživalo u nacionalnoj drami.
Nije ni to, jasno, osobito neobično, svi smo kao klinci bar jednom poželjeli biti Tom Sawyer − istina, više u trećem razredu osnovne škole, nego na trećoj godini fakulteta − najzad, tako kako je nestala Kristina Ć. svake večeri nestaju hiljade hrvatskih tinejdžera, jednako tupavo sutradan objašnjavajući roditeljima kako im se smočio mobitel, ali sve obično završi tek ćaćinim priopćenjem o sedam dana zabrane Facebooka i televizije.
Priča, naravno, nije o njoj. Razmažena curica koja je negdje u djetinjstvu pobrkala ružičastu Barbie i hauptsturmführera Klausa Barbieja, pa zahvaljujući tehnološkim blagodatima svoga suvremenja postala nacionalistička starleta, nešto poput političke Ave Karabatić, posve je nevažna. U svojoj priči ona je tek beznačajni, sporedni lik
Ne bih, recimo, želio griješiti dušu, ako se legendarni splitski intelektalni kružok već negdje javio, a ja propustio: nije, naime, zabilježeno da su se gnjide javile optužnicom protiv vukovarskog Stožera, braniteljskih i katoličkih udruga, Zvonimira Hodaka, portala Dnevno.hr, poludjelih medija i same Kristine, što su policiju odvukli od potrage za dvije hiljade nestalih osoba, među kojima i deset maloljetnika što su nestali istih dana kad i mlada ustaška heroina.
Nisu se, razumljivo, javili jer i njima, kao i cijelom tom imbecilnom parapolitičkom freak-showu, očajnički treba Žrtva.
Sve drugo imaju, imaju cijelu žrtvoslovnu mitologiju, Domovinu u rukama srbokomunističke bande, proganjane domoljube i branitelje, petu kolonu, domaće izdajnike, abolirane četnike i udbaške spavače što slobodno vršljaju po Raspetoj Hrvatskoj, i jedino što im nedostaje jest − Žrtva.
Brzo će petnaest godina da je otišao Ćaća Nacije i da je Vječna Hrvatska dopala šaka jugoslavenskim smušenjacima, smutljivcima, mutikašima i bezglavnicima, a sve otada još nitko od njihove zločinačke ruke nije čestito najebao, upisao se u Mučenike i dao nekog smisla romantičnoj domoljubnoj paranoji.
Nesretna Kristina Ć. bila je upravo ono što toj paranoji treba − atraktivna, crna mlada domoljupka, ikona Nepokorene Mlade Hrvatske, Bruno Bušić našeg doba, lice idealno za plakate i majice, masovne liturgije, koncerte, zaklade i osvetničke prisege. Njezin je mit, međutim, trajao manje od dvadeset četiri sata: Crnoj Heroini se, jebiga, smočio mobitel.
Ima li uopće u ovoj državi više ikoga da položi život na Oltar Domovine? Što radi peta kolona, što radi Udba, što rade njeni spavači? Gdje ste, p…e?
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije)