autograf.hr

novinarstvo s potpisom

Hvala, gospodine Hrabar

Autor: / Leave a Comment

Prošloga mi je tjedna na e-mailu iznenadilo jedno pismo.

 

‘‘Poštovana gospođo Eibl, gospodin Mario Garber, vaš kolega, dao mi je vašu adresu. Vjerojatno me se sjećate, jer napisali ste jednom i članak o meni. Gledao sam vas u Nedjeljom u dva i bili ste odlični. Iznenađen sam vašom situacijom oko posla, ali očito živimo u zemlji apsurda, pa bi nas još malo toga trebalo iznenađivati. Rado bih vas pozvao na ručak da vas i osobno upoznam, pa ćemo popričati o poslu, svakodnevici, sportu…, ako imate volje. Nikakve loše ni skrivene namjere nemam, bilo bi mi drago da prihvatite moj poziv.“ U potpisu, Vjekoslav Hrabar.

 

Gospodin Hrabar, mlad je i uspješan poslovni čovjek, rođen je 1971. u Podgori, odrastao je u Splitu, već više od dva desetljeća živi u Zagrebu, gdje se školovao, istodobno i radeći, te je završio privatni dvojezični ekonomski fakultet s američkom licencom. Studij je platio 200 tisuća kuna, sam iz vlastita džepa, a s 28 godina podignuo je kredit za stan. Prije tri godine njegovo hajdučko srce u njedrima nije moglo odoljeti izazovnom pozivu s Poljuda, pa se prijavio na natječaj za predsjednika Hajduka.

 

Bio je, kaže, spreman staviti svoju uspješnu i stabilnu karijeru na kocku, ostaviti obitelj u Zagrebu i nadobudno pokušati preporoditi klub slavne povijesti i turobne sadašnjosti, kojeg su mnoge vladajuće garniture u posljednjih dvadesetak godina ogolile do kostiju, a grad Split jednostavno nije tako financijski moćan kao Zagreb, pa nikako nije uspijevao svoju sportsku ikonu pogurnuti u ravnopravniji položaj spram Dinama.

Priznajem, svoju sam novinarsku epizodu s gospodinom Hrabarom zaboravila, ali gospodin Hrabar nije zaboravio mene… Javio mi se u olujno nevrijeme moga profesionalnoga puta, premda smo se dotad bili čuli tek jednom u životu. Javio se, za razliku od većine kolega s kojima sam svakodnevno pila kavu, ali rešetke je valjda podigao iznenadni otkaz iz Pavićeva novinskoga carstva…

 

Hrabar nije izabran za predsjednika, premda je imao najbolje reference od svih predsjedničkih kandidata. Jedino je ispod njegova imena u svakoj koloni posebnih znanja, vještina, rezultata i iskustva stajao plus, no Hrabarovu su kandidaturu ‘‘ubili“ uvjeti koje je, priznat će kasnije, tadašnjoj predsjednici Povjerenstva za izbor čelnih ljudi Hajduka Anđelki Visković, po njenom naknadnom pozivu doslovce otipkao na zaslonu mobitela, možda se i svjesno poigravajući sa svojim šansama.

 

Zatražio je, objavljeno je tada, puste tisuće eura mjesečne plaće, plus bonuse, plus klupske kartice, plus službeni automobil, što bi sve zajedno u najplodnijoj Hajdukovoj godini s naslovom hrvatskog prvaka i plasmanom u Ligu prvaka donijelo Hrabaru oko 300.000 eura. Međutim, dojam koji je ostavio na Poljudu i u Splitu, osobito među Hajdukovim navijačima svojim jasnim porukama, visoko postavljenoj ljestvici ambicija te utemeljenom optimizmu, doveo ga je ipak nekoliko mjeseci kasnije u klub. Na najdemokratskiji je način, putem navijačke udruge ‘‘Naš Hajduk“, izabran je za člana Nadzornog odbora kluba, i eto već dvije i pol godine intenzivno živi na relaciji Zagreb-Split.

 

Priznajem da sam na novinarsku epizodu s gospodinom Hrabarom zaboravila, ali gospodin Hrabar nije zaboravio mene… Javio mi se, eto, nenadano u olujno nevrijeme moga profesionalnoga puta, premda smo se dotad bili čuli tek jednom u životu, ni kavu nikada popili nismo. Javio se, za razliku od većine kolega s kojima sam svakodnevno pila kavu, ali rešetke je valjda podigao iznenadni otkaz iz Pavićeva novinskoga carstva, kojeg sam ja, raskošnog, na izvrsnoj poziciji u gradu, uvijek nazivala Hiltonom, dok je većina njih ‘‘unutra“ za EPH-ovu sedmerokatnicu imala samo jedan naziv – Alcatraz.

 

No, svatko ima pravo na svoj osobni doživljaj svijeta u kojem bivstvuje i djeluje, granice i ograničenja ionako su samo u glavi. Uvijek se rado, kad iščitavam po šarenim magazinima o putešestvijama svijetom slavnih i manje slavnih ljudi, volim sjetiti Igora Mandića koji bi znao reći da je obišao cijeli svijet, pa i više od toga, ne izlazeći iz svoga dnevnoga boravka. Svatko tko misli da je u Alcatrazu jasno je da misli da više ne možemo popiti kavu.

Naravno da nisam očekivala posljednjih godina da bih s nekim iz današnjega Dinama mogla i kavu popiti, a kamoli nešto izist, jer u klubu moga djeda, i prastrica, i moga oca i tetka, u klubu i dobrog dijela moga života dugo već caruje parola: ‘‘Mamićevci naprijed, ostali stoj!“ No, Dinamo je, kao i Alcatraz ili Hilton, i pitanje vlastita doživljaja…

 

Život je neizvjestan, a ljudski putevi i ispreplitanja neočekivani, baš kao i moj susret s Vjekoslavom Hrabarom, kojem sam obećala da ništa što mi je za našega trosatnoga druženja povjerio o Hajduku, Dinamu, hrvatskome nogometu, i uopće hrvatskim neprilikama, te o njegovim vlastitim preispitivanjima, neće ugledati svjetlo novinskoga papira ili zaslona nekog internetskog portala. Odlazeći poslije našeg susreta u, za siječanj neobično ugodnu, zagrebačku večer, još mi je ugodnija bila spoznaja da se u nogometnom miljeu pojavio čovjek koji ne misli da je nužno izvoditi javne inicijacije, puštati bijelu ili plavu krv kao dokaza pripadnosti svome plemenu, ostrašćeno dijeliti zemlju na sjever i jug, a ljude na mamićevce i antimamićevce.

 

Naravno da nisam očekivala posljednjih godina da bih s nekim iz današnjega Dinama mogla i kavu popiti, a kamoli nešto izist, jer u klubu moga djeda, i prastrica, i moga oca i tetka, u klubu i dobrog dijela moga života dugo već caruje parola: ‘‘Mamićevci naprijed, ostali stoj!“ No, Dinamo je, kao i Alcatraz ili Hilton, i pitanje vlastita doživljaja, za mene taj klub ostaje sentimentalno putovanje u vlastitu obiteljsku prošlost, što sam jednom, dosta davno zabilježila u jednoj priču objavljenoj u knjizi moga pokojnog kolege Luke Tripkovića ‘‘Football Connexion“. Pa evo i nekih kratkih izvadaka:

 

‘‘U drugoj polovici šezdesetih godina prošloga stoljeća, kad vojska modrih navijača nije mogla ni zamisliti da će idući Dinamov naslov prvaka čekati još petnaestak godina, moja bi mama s vremena na vrijeme tatu uhvatila u zaleđu. Što bi prevedeno na nenogometni jezik značilo da je stari za čašu (a možda i flašu) prešao tanku liniju koja trijezne razdvaja od onih drugih. To bi se obično događalo u dane kad je Dinamo igrao doma i kad su moj stari Tomaš i njegovi prijatelji Mato, Krešo i Joža, uvijek lijepo zbigecani u ajncugima, s kravatama i neizostavnim škrlakima, na putu do stadiona u Maksimiru ljubili ruke zagrebačkim milostivama, a onda bi na povratku s dobrim razlogom posrnuli. Ne pred milostivama.

Što god da bilo imala sam redovito svoje mjesto kad su se slagale momčadi za hakl na asfaltu iza zgrade, bila sam brza kao zec, mogla sam tehnicirati na dvije noge više nego neki dečki, ni s driblanjem nisam stajala loše, udariti sam znala i punom i vanjskom i unutarnjom. Nadimka Cerin u starom se kvartu nisam riješila do danas

 

Pred gemištima. Ili su opjevavali pobjedu, ili su oplakivali poraz. S bodovima ili bez njih, gemišt je uvijek došel na svoje. A onda bi stari doma dobil svoje, ali s odgodom. Za prvu iduću tekmu mama bi se pobrinula za neke neizbježne okolnosti, koje će je silom neprilika udaljiti iz kuće, pa bi lijepo za put u Maksimir, složila tati pinklec na rame. A taj sam pinklec, pogađate, bila ja. I tako sam iz pozicije piškalonca, iz perspektive tatinih ramena odgledala svoje prve Dinamove utakmice prije nego što su mi izbili svi mliječni zubi…

 

(…) Desetak godina kasnije kada su me u pingpongaškoj dvorani neki stari pingpongaši, a nešto kasnije i poneki striček novinar, znali upitati ‘‘a tko ti je Krešo Eibl?“, osjećala bih se kao da sam upravo osvojila neku medalju. Striček Krešo bio je stric moga tate, ali ono što je zapravo bilo važno bio je – nogometaš. I to, zaključih sa svojih deset, ne bilo kakav! Sigurno je bio i jako dobar kad su ga se sjećali i o njemu me pitali iako je striček Krešo igrao još u prijeratnoj Concordiji.

 

Gospon Amigo, cijenjeni nogometni kroničar, čak mi je rekao da su ga zbog iznimnog držanja i lijepog hoda zvali među sobom paradni konj. Odmah sam se i ja nekako uspravila i otad sam često pazila da lijepo hodam. Planetarne razmjere i slavu nogometa još nisam mogla ni naslutiti. S Dinamom je već nekako bilo drukčije. Dinama je doma bilo posvuda i u kojekakvim oblicima, na zidu, pod stolom, u džepu, u stihu, na regalu, pod stolnjakom…

 

(…) A onda sam jednoga dana, gotovo preko noći, postala Cerin. Ne znam da li samo zato što mi je tata nekako u to vrijeme kupio pravu kožnatu bubamaru za kojom su dečkima curile sline, ili sam stvarno, na dva mala iza kuće, zabijala efikasno kao slavni Dinamov centarfor Snješko Cerin. Što god da bilo imala sam redovito svoje mjesto kad su se slagale momčadi za hakl na asfaltu iza zgrade, bila sam brza kao zec, mogla sam tehnicirati na dvije noge više nego neki dečki, ni s driblanjem nisam stajala loše, udariti sam znala i punom i vanjskom i unutarnjom. Nadimka Cerin u starom se kvartu nisam riješila do danas. Ne mogu reći da sam s njim baš osobito dobro prošla u dosadašnjem životu, ali tješim se da ni Cerin nije prošao puno bolje. A za razliku od mene bio je čak i zvijezda. Golgeter. Prvak.“

Ivek se oprašta s Igrama

Autor: / Leave a Comment

Neke su slike tako upečatljive, senzacionalne, gotovo pa nestvarne i vrlo vjerojatno neponovljive da ih pamtimo kristalno jasno kao da su za svagda izmještene iz povijesti u neko trajno sadašnje vrijeme, zauvijek otete zaboravu. Jedna od takvih obišla je svijet, s našim čovjekom u glavnoj ulozi, prije nešto više od 12 godina. Slika iz Aspena, najpopularnijeg američkog skijališta, gdje je Ivica Kostelić 25. studenoga 2001., sa startnim brojem 64, kao totalni autsajder, kome je bilo predviđeno da se ipak duže i mukotrpnije probija do druge vožnje, pa onda možda jednom i do postolja, zafrknuo ne samo favorite i kompletan ‘‘bijeli cirkus“ nego i cijelu dotad poznatu skijašku povijest.

 

Nitko nikad ni prije ni poslije nije u skijaškom Svjetskom kupu pobijedio s tako visokim startnim brojem koji objektivno zakida skijaša za popeglanu, čistu i brzu pistu niz koju se spuštaju rejtingom privilegiranih 20 do 30 natjecatelja. To vam je, ako je uopće usporedivo, kao da na atletskoj stotki Bolt suparnicima da šest, sedam metara fore, a onda utrči u cilj ispred svih.

 

Ivicu Kostelića sportski su bogovi nagradili ulaskom u legendu na samom početku karijere u ‘‘bijeloj formuli 1“, četiri dana prije njegova 22. rođendana. Nagradili su ustrajnost, predanost i volju koji se nisu slomili, koji nisu dali talentu da uzmakne pred teškom ozljedom koljena nakon koje bi većina možda bespovratno odustala.

Ne znam s koliko vjere Ivica odlazi u Soči, na svoj posljednji olimpijski fajt, znam da je možda u nikad gorem stanju 20-ak dana prije početka Igara. Ni blizu pobjedničke forme, ni blizu postolja u prvom dijelu sezone, s 11 operacija desnog koljena iza sebe, s bolnim leđima, sa svakodnevnim petosatnim fizioterapeutskim tretmanima. No, Ante Kostelić najveći je maher za tempiranje forme

 

Dvanaest godina poslije Ivica Kostelić sa 34 na leđima čeka svoje pete Olimpijske igre. Nagano 1998., Janičin Salt Lake City 2002., Torino 2006., Vancuver 2010., u veljači stižu Putinove Igre u Sočiju, gdje će naš sportski as reći zbogom olimpijskim krugovima. U tih 12 godina od čudesnoga izranjanja u Aspenu do završnice respektabilnog sportskog puta u crnomorskom Sočiju, Ivica je osvojio sve što je sanjao dok se kao nepropupali skijaški biser hrvao s rehabilitacijama po švicarskim klinikama.

 

Sve je u Kostelićevim vitrinama, tri olimpijske medalje, naslov svjetskog prvaka, Veliki kristalni globus, pet malih globusa, 26 pobjeda u Svjetskome kupu, sve je tu osim… Ah, doista je bezobrazno reći da bilo što nedostaje u kolekciji trofeja jednog od najsvestranijih skijaša svih vremena, što dolazi iz zemlje s pola žičare i dvije skijaške staze, ali prateći Kosteliće 15-ak godina, i Janicu i Ivicu i oca im i trenera Antu, znam da će i otac i sin negdje duboko u sebi prebirati kada im je i gdje izmaklo olimpijsko zlato.

 

Ako ste nekada igrali nogomet s dečkima u parku, ili ih gledali, čuli ste za pravilo ‘‘tri kornera − penal!“, e pa tako nekako bih ja rekla za tri Ivičine olimpijske medalje: ‘‘Dragi Ivek, tri srebra − zlato!“  Sjećam se natpisa iznad Ivičina bolničkoga kreveta: ‘‘Bit ću olimpijski pobjednik!“ Mantru s kojom je lijegao i budio se usadio mu je još zarana otac koji je davno od svoje djece odlučio stvoriti skijaške prvake, a njihov je zajednički put nazvao potragom za svetim gralom. Stari je Gips, kako svi zovu tatu Kostelića, olimpijski tron oduvijek stavljao na vrh piramide sportskih dosega: ‘‘Olimpijsko je zlato veliko sportsko i ljudsko priznanje, i ako govorimo o besmrtnosti, onda su besmrtni olimpijski pobjednici.“

 

Ne znam s koliko vjere Ivica odlazi u Soči, na svoj posljednji olimpijski fajt, znam da je možda u nikad gorem stanju 20-ak dana prije početka Igara. Ni blizu pobjedničke forme, ni blizu postolja u prvom dijelu sezone, s 11 operacija desnog koljena iza sebe, s bolnim leđima, sa svakodnevnim petosatnim fizioterapeutskim tretmanima… Ne jednom sam u posljednje vrijeme čula, dok gledam negdje u mnoštvu prijenose Ivičinih nastupa, rogoborenje u stilu ‘‘zar mu nije dosta, što mu to više treba“. Dopustimo Ivici da sam odluči što mu i do kada treba i kada će mu biti dosta. Da je po nama i našim navadama brzoga odustajanja, Ivica bi se ostavio skijanja davno prije 2011., a on je, eto, neki će reći, na izmaku karijere, a Gips će reći u najboljim godinama, upravo te 2011. osvojio Veliki kristalni globus, skijašku ligu prvaka!

 

Ni sama nisam izdržala ne pitati Antu Kostelića prošloga siječnja ‘‘koliko još?“. Evo što mi je rekao:

Sjećam se da je Ante Gips Kostelić uoči odlaska na Igre u Salt Lake City bio dosta suzdržan od velikih prognoza. Janica je u sezonu ušla s trećom operacijom koljena i praktički statirala u Svjetskome kupu, a Gips je čak u jednom trenutku rekao da je ‘‘izgubljena za ovu sezonu“. No, mislio je pritom na sezonu u Svjetskom kupu koju je svjesno prekrižio i tempirao Janičinu formu za eksploziju na Igrama, na kojima je osvojila tri zlata i srebro

 

‘‘Često nas pitaju zašto se mučimo i što nam sve to još uvijek treba. Nemamo na to racionalan odgovor, nas u svemu drži neviđena strast prema borbi u kojoj si, za razliku od većine drugih sportova, uvijek u opasnosti da stradaš. Pa nas onda pitaju što će nam neki opasan spust za dva boda, zar ne bi bilo bolje poštedjeti Ivicu. Ali, naš je rezon, ako se voliš boriti, nećeš da ti se mač ohladi.“

 

Gisp je uvijek bio slikovit, za naših susreta najmanje smo pričali o skijanju; bilo je tu Napoleona, francuskih kraljeva, Wermachta, civilizacije Maya, bitke kod Staljingrada, Orsona Wallesa, De Gaullea i Tuđmana. Kako su mu djeca bivala sve trofejniji i uspješniji skijaši, sve je manje volio pričati o njihovim skijaškim počecima. ‘‘To što smo mi prošli nikad nije ispričano i to nitko ne zna, a i da ispričam što smo sve radili, nitko mi ne bi vjerovao. Jer, kako kaže jedan moj prijatelj, moja priča izgleda kao da je priča Münchausen, samo kaj se to nama stvarno dogodilo. Iz sadašnje perspektive to bi bila demagogija i zato je ne volim pričati. Ljudi ne volje istinite i obične priče, ljudi vole gospodare prstenova.“

 

Tu rečenicu, da bi njihovu priču danas doživjeli kao demagogiju, Gips mi nije rekao nedavno, ili prije dvije ili pet godina. Rekao je to prije negoli su njegova djeca osvojila ijednu olimpijsku medalju (od kasnije osvojenih 9, Janica 6 + Ivica 3), u predvječerje odlaska na Igre u Salt Lake City 2002. Sjećam ga se, razgovarali smo u njihovoj stalnoj bazi u austrijskom Innerkremsu, bio je dosta suzdržan od velikih prognoza, zapravo duboko zabrinut.

 

Janica je u sezonu ušla s trećom operacijom koljena i praktički statirala u Svjetskome kupu, a Gips je čak u jednom trenutku rekao da je ‘‘izgubljena za ovu sezonu“. No, mislio je pritom na sezonu u Svjetskom kupu koju je svjesno prekrižio i tempirao Janičinu formu za eksploziju na Igrama. Tri tjedna poslije američka Dolina jelena nije bila dolina Janičinih suza, nego dolina zlata i Hrvata. S osmijehom je pobjednički ulazila u ciljne ravnine i legendu. Tri zlata i jedno srebro na jednim igrama za besmrtnost.

 

Možda i sada, tri tjedan prije početka Zimskim olimpijskih igara u Sočiju, Ante i Ivica Kostelić znaju nešto što mi ne znamo. Možda ne moramo iz loših Ivičinih rezultata u dosadašnjem dijelu Svjetskoga kupa iščitavati njegove olimpijske izglede. Gips je, osim svega, i izvrstan znalac tempiranja forme. Sretno vam Kostelići u Sočiju!

Teorije Schumijeve nesreće

Autor: / Leave a Comment

Sveučilišna bolnica u Grenobleu od 29. je prosinca najčuvanija klinika na svijetu. Tragičan udes slavnog vozača Formule 1 Michaela Schumachera, koji je na samom mjestu nesreće u francuskim Alpama još bio pri svijesti i činio se stabilnim, a onda je iznenada u helikopteru kolabirao i u bolnici pao u komu, okupio je oko dramatičnog Schumacherova borilišta za vlastiti život još iste večeri stotine njegovih navijača, dakako članove obitelj, prijatelje i stotine novinara, fotoreportera i kamera.

 

Mediji diljem svijeta, osobito propulzivni i 24 sata dnevno ‘‘živi“ internetski portali iz sata u sat pratili su svaku liječničku  informaciju, ili makar mimiku licu, kakvu gestu, sve ne bi li dokučili stanje šampiona, obavještavali o držanju supruge Corine, registrirali sve poznate i manje poznate što pohode kliniku u središtu svjetske pažnje, citirali svjedoke s mjesta nesreće, prenosili poruke ohrabrenja Schumijevih kolega, suparnika, državnika, prijatelja, sponzora, navijača…

 

Najvažnija vijest bila je, međutim, iz dana u dan jednako loša. I nakon dvije operacije glave, prve prilikom koje je uklonjen ugrušak i druge u kojoj je uklonjen hematom, liječničko je priopćenje bilo, koliko god suzdržano, zapravo krajnje dramatično: Schumacher je kritično te je i dalje životno ugrožen.

Staze u Francuskoj, pogotovo u Tri doline, vjerojatno najvećem skijalištu na svijetu, poznate su kao opasne i najstrože je zabranjena vožnja izvan uređenih pista na kojima treba biti iznimno oprezan. Je li Schumacher platio danak činjenici da se našao u situaciji kada ne može u potpunosti kontrolirati brzinu, na koju je naučen cijeli svoj život ili je razlog nesreće nesretan splet okolnosti, saznat ćemo možda već danas kad će pred novinare izaći francuski istražitelji

 

A onda je napokon deveti dan iz klinike pod opsadom stiglo ohrabrenje. Prvi puta je rečeno da postoji realna nada da automobilistički as koji je u međuvremenu, na aparatima, napunio 45. godina, preživi svoju skijašku nesreću. Za obitelj, suprugu, Schumacherovu djecu, prijatelje, fanove i kolege stiglo je malo olakšanja. Francuski neurokirurg, koji od prvog dana skrbi o sportskoj legendi, Jean-Francois Payen rekao je da Schumacher više nije u životnoj opasnosti, ali da još ne znaju kada će ga buditi iz kome. ‘‘Ne možemo reći hoće li se potpuno oporaviti, idućih ćemo dana provesti ispitivanja da utvrdimo kako mu mozak funkcionira. Još uvijek nisu isključene komplikacije, krvarenje u mozak moglo bi biti kobno“, rekao je dr. Payen.

 

O, pokvarena sudbino, zapečatio je svoje pismo Schumacheru jedan od urednika njemačkoga Bilda, pišući o besmislenoj nesreći: ‘‘Njegov udes nije stigao na ubojitim stazama gdje bismo ga svi najprije očekivali pri svemirskim brzinama. No, on se jednostavno srušio kao kad se mi spotaknemo, stradao u sekundi baš kao što može i svatko od nas na razne načine, bilo da se posklizne u kadi ili proguta riblju kost. A bio je sretan čovjek, mlad, uspješan, bogat, slavan, suprug i otac dvoje djece. O prokleta sudbino!“

 

Dva dana ranije isti se autor s Bildova portala toplo obratio i Schumacherovoj supruzi Corini (44) koja danima bdije nad nesretnim mužem.

 

‘‘Draga Corina, najgore što možete učiniti jest da pokušate čitati s lica liječnika suprugovo stanje prije nego vam oni išta kažu. Što odaju njihova lica, 50 posto izgleda, ili 20 posto šansi za preživljavanje? Ne radite si to, draga Corina. Lica liječnika… njihove su oči profesionalne, oči bez suza. Oni svakodnevno rade sa životima i smrću, njihov su život high-tech oprema, skeneri, defibrilatori, ljudske duše na kompjutoru. U tom svijetu vi sada živite. Prva operacija na otvorenoj lubanji vašega muža, pa druga operacija, dva sata strepnje i nade, očaja i straha. Na izlasku iz operacijske dvorane opet se suočavate s licem liječnika. Prošlo je dobro. Ne dajte se, Corina.“

 

Prvi puta Schumacherova je žena izašla iz bolnice nakon dva dana i dvije noći, na Staru godinu. Naravno da nije bila dobro, kako bi mogla biti dobro suočena s teškim stradanjem svog životnog partnera i oca svoje djece. Ali, kažu da se drži dobro, fokusirana samo na pozitivne misli.

Pa onda opet: skijao se izvan piste namjerno, pa u drugoj verziji išao je pomoći prijatelju koji je tamo pao, onda se odjednom pojavljuje i treća verzija da je zaobilazio neko dijete na stazi, pa je bio primoran skrenuti u duboki snijeg i izvan piste…. Sada se ipak pojavljuje i kaciga na Schumijevoj glavi, a na kacigi i kamera. Kamera bi mogla sve objasniti. No, postoji li uopće kamera i je li bila uključena, sljedeće je pitanje…

 

No, treba ostati sabran dok svijet pita, a mediji uz pomoć nekih drugih, ali dobro upućenih liječnika, odgovaraju: ‘‘Pacijenti s ovako teškim ozljedama glave imaju 40 do 45 posto izgleda da se oporave.‘‘ Manje od 50 posto! Bliže su tami nego svjetlu. No, dr. Jean-Francois Payen utješno kaže: ‘‘To je samo statistika, a ja se statistikom ne bavim. Moje je posao brinuti se o pacijentima. Nastavljamo se boriti.“

 

U trenucima kada Michael Schumachera doslovce “održavaju na životu” (jer teško je reći da se on bori), kada Corina Schumacher čini sve da bi potjerala novinare koji čekaju ispred bolnice (a gdje bi trebali biti nego na mjestu ljudske drame?), osiguravajuća društva pokušavaju izvući i najmanje dokaze da bi dokazali Schumijevu krivnju ili nevinost pri toj strašnoj nesreći koja ga je zadesila. Kad strada osoba poput Michaela Schumachera, čije se bogatstvo procjenjuje na gotovo 900 milijuna eura, jasno je da se i svota na koju je osiguran vrti oko vrtoglavih stotina milijuna eura. Naravno, kod takvih iznosa nestaje svaki atom ljudskosti i pijeteta, te započinje pravna i kojekakva zakulisna bitka do istrebljenja. Baš kao što se Schumacher borio na pisti…

 

Kaže mi moj prijatelj koji već 20-ak godina živi i radi u Austriji, inače aktivni skijaš te izravni sudionik mnogih sportova što u sebi spajaju brzinu ili dubinu i opasnost, dr. Alan Meniga, da još nikada nije viđeno da se u nekoliko dana toliko često promijeni teorija tj. verzija nekog događaja kao u slučaju Schumijeve nesreće.

 

Prva je teorija bila da se Schumacher vozio velikom brzinom (80 do 100 kilometara na sat) izvan piste i da je pao, pri čemu je udario glavom o kamen. O kacigi nigdje ni spomena. Po dolasku helikoptera liječnici su ustanovili da je Schumi ozlijeđen, ali da normalno komunicira i prvi TV izvještaji nisu dali ni naslutiti dramu koja će uskoro uslijediti.

Kad strada osoba poput Michaela Schumachera, čije se bogatstvo procjenjuje na gotovo 900 milijuna eura, jasno je da se i svota na koju je osiguran vrti oko vrtoglavih stotina milijuna eura. Naravno, kod takvih iznosa nestaje svaki atom ljudskosti i pijeteta, te započinje pravna i kojekakva zakulisna bitka do istrebljenja. Baš kao što se Schumacher borio na pisti… Otuda i stotinu verzija kako je slavni vozač zapravo stradao

 

Nakon toga se pojavljuje vijest da je uz Schumachera skijao i njegov sin… Sljedeća vijest je bila da je Schumacher pao u komu, te nakon toga dolazi cijela lavina raznih nagađanja. Imao je kacigu, pa nije imao kacigu. Pa odjednom brzina pada s 80 do 100 km/h na 20 km/h.

 

‘‘Je li nekome moguće ocijeniti od oka brzinu skijaša izraženu i kilometrima na sat? Jako teško. Jedinice za brzinu na skijalištu su: vuče se k’o puž ili juri k’o luđak…“, pita se moj austrijski sugovornik.

 

Pa onda opet: skijao se izvan piste namjerno, pa u drugoj verziji išao je pomoći prijatelju koji je tamo pao, onda se odjednom pojavljuje i treća verzija da je zaobilazio neko dijete na stazi, pa je bio primoran skrenuti u duboki snijeg i izvan piste…. Sada se ipak pojavljuje i kaciga na Schumijevoj glavi, a na kacigi i kamera. Kamera bi mogla sve objasniti. No, postoji li uopće kamera i je li bila uključena, sljedeće je pitanje… Javio se i jedan 35-godišnji njemački turist koji je snimajući svoju djevojku na stazi potpuno neočekivano uhvatio i Schumachera u padu (koja sreća u nesreći)…

 

Bez obzira na sve, Schumacheru ide u prilog činjenica da je dio staze gdje se nesreća dogodila loše označen što je istaknula i predsjednica odvjetničke komore Albertvillea, kritiziravši nedostatak oznaka na padini na mjestu nesreće: “Ne postoji točna definicija na kojoj bi udaljenosti od skijaških staza trebalo na skijalištima postaviti markere. Ali, svakako mislim da nije normalno da se ovo opasno mjesto sa izvirućim stijenama, između dva uređena skijaška terena nije odijelilo zaštitnom i upozoravajućom mrežom.”

 

Opet, staze u Francuskoj, pogotovo u Tri doline, vjerojatno najvećem skijalištu na svijetu, poznate su kao opasne i najstrože je zabranjena vožnja izvan uređenih pista na kojima također treba biti izuzetno oprezan. Je li Schumacher platio danak činjenici da se našao u situaciji kada ne može u potpunosti kontrolirati brzinu, na koju je naučen cijeli svoj život ili je razlog nesreće nesretan splet okolnosti, saznat ćemo možda već danas kad će pred novinare izaći francuski istražitelji.

 

Jedno je sigurno: skijaške kacige pucaju samo pri vrlo velikim brzinama…

Neumrli Žarko, Boris i Luka

Autor: / Leave a Comment

Svako toliko, dok prebirem po telefonskom imeniku u svome mobitelu, na zaslonu mi zasvijetle imena Žarka Susića, ili Borisa Mutića, ili Luke Tripkovića. I njihovi brojevi telefona, dakako. I dok dvije stotine ostalih imena i brojeva, što se vrte kao na ubrzanoj traci, promatram ravnodušno, pokraj njihovih se imena uvijek iznova lecnem, zastanem, preplavi me sjeta, obuzme tjeskoba što se teško nosi s prolaznošću čovjeka, pa pomislim kako bi ih bilo lijepo opet čuti, pa mi navru u sjećanje bliže ili dalje slike, riječi, uspomene…

 

Svoj trojici, Žarku, Borisu i Luki, zajedničko je što više nisu među nama, svoj je trojici zajedničko što su mi bili i kolege, ali i mnogo više od toga, što ih čini neumrlima u mome životu i novinarskom poslanju. Žarko Susić, jedan od prvih zagrebačkih sportskih novinara u povijesti, bio mi je i prvi novinarski učitelj, i doživotni mentor, i profesionalna i životna podrška, uvijek dostupna enciklopedija znanja i esencija mudrosti. (Za)uvijek na distanci, ali u svakom trenutku otvoren za sva pitanja i nedoumice.

 

Borisa Mutića poznavala sam mnogo prije nego što je on mene. Do posljednjeg daha vojnik, kako bi sam kazao, Hrvatske televizije, kao i do milijuna ljudi, i do mene je prvo dopro s TV ekrana.

Dragi Žarko, nije samo potop, kako ste pretkazali u sportu i novinarstvu, potop je širih razmjera i malo tko za malo koga još mari. Nakon što su narodu utopili i nadu i egzistenciju, na djelu je i konačni potop čovjeka. Dragi Žarko, vaš čistunski sport zauvijek je pokleknuo, konačnu pobjedu odnijeli su menadžeri koje ste prezirali, govoreći da će uništiti suštinu sporta, kao što su već upropastili živote tisuća mladih ljudi tretirajući ih uvijek i samo kao potrošnu robu

 

Otvarao mi je oči i horizonte, senzibilizirao me na činjenicu, koju mnogi sportski reporteri prečesto zaborave, da iza svake medalje, iza svake pobjede i poraza stoje ljudi, baš kao i mi, od krvi i mesa, pa je tako Boris sportašima i njihovim učiteljima kroz svoje tople, istinske, životne priče s mnogo biografskih detalja davao ljudsku dimenziju, nikad ne dirajući u njihovo dostojanstvo. Niti ih je neukusno glorificirao, niti ih je ikada razapinjao, nikad ih nije niti uvrijedio, a kamoli ponizio.

 

Luka Tripković bio mi je po godinama najbliži, iako još uvijek tri generacije ispred mene. Bliži mi je bio i jer smo nekada davno međusobno prebacivali ping-pong lopticu preko mreže, jer nam je oboma stolni tenis bio u krvi i ozbiljno smo ga, doduše svatko u svoje vrijeme, trenirali i igrali. Rekete smo prvi put ukrstili tek kao kolege u podrumu škole u Koturaškoj ulici, ne pamtim jesmo li uopće igrali na bodove, no više nam i nije bilo bitno pobjeđivati u pingaću jer smo oboje pobijedili izabirući novinarstvo i pisanje za svoj životni poziv. Ili je pisanje izabralo nas, baš kao što su ljubav i izazovi odabrali Luku, koji se sa ženom Japankom otputio u Pariz, gdje je odlučio podizati i školovati troje djece, dvojicu sinova i kćer.

 

Radio je mnogo i štošta, ali najviše je pisao, za mnoge novine, teme širokoga spektra, a javljao se nerijetko i za Hrvatski radio i televiziju. Na izvoru ljubavi, umjetnosti, kulture, zapravo života samog, Pariz je Luku nadahnuo da neke priče, ali i gradove i fenomene ukoriči u knjige, pa je tako sam, ili u suradnji s kolegama, ali i javnim osobama, napisao i izdao knjige Vremenske zone, razgovori i susreti, Zašto volim nogomet, Neponovljivi Dražan Jerković, Football Connection, Tebi, Zagrebe, govorim, Hrvatski testament, Čarli, život koji traje i Zagrebačke istine. Htio je otrgnuti zaboravu i sebe i nas koje je pozivao da zajedno pišemo njegove knjige, i naše vrijeme i neke naše znamenite ljude i neke naše voljene prostore, htio je zaustaviti dobre trenutke i sjećanjima počastiti svoje prijatelje.

 

Ne znam je li već tada bio bolestan, ali do nekoliko mjeseci pred smrt molio me da mu napišem esej za zbirku pod nazivom Zašto volim Zagreb. Uporno sam ga odbijala, on me uporno zvao, a onda sam mu rekla: ”Znaš, Luka, ne mogu ti to napisati, jer ja više ne volim Zagreb!”

Da, dragi Žarko, trijumf menadžerstva je na vrhuncu, jer, znate, već se prodaju i 16-godišnjaci, ali iskustvo mi govori da još uvijek nije toliko loše da ne bi moglo biti i gore, doći će vrijeme kad ćemo ostati i bez ljudske supstance i više nećemo moći sastaviti nacionalne momčadi

 

E, sad, može li se rodni grad jednom voljeti, pa onda više ne voljeti, ili se zapravo više ne voli vrijeme koje je taj Zagreb prisiljen živjeti, ili ljude s kojima mu je suđeno živjeti, ili više čovjek ne voli ni samoga sebe, pa kako bi onda mogao voljeti neki grad, pa makar to bio i njegov voljeni Zagreb. No, Luka nije nasjeo na moje psihologiziranje i inzistirao je, onako prijateljski, da napišem tekst, pa ako baš hoću i o tome zašto više ne volim Zagreb.

 

Onda je najednom prestao zvati… Mnogo puta sam posljednjih mjeseci poželjela da ja mogu nazvati njega. Da mu kažem da ću sudjelovati u njegovu vrijednom skupljanju štikleca, da mu kažem da, evo ipak, volim Zagreb, premda ne volim ni vrijeme u kojem je Zagreb prisiljen živjeti, ni neke ljude s kojim ga je prisiljen dijeliti, a katkad ni samu sebe ostavljenu u nekom drugom Zagrebu, lagana koraka od Primorske Prilazom do Kazališta, pa Masarykovom, Gundulićevom i Tomićevom do Uspinjače i Gornjega grada, pa Radićevom da Jelačić placa, pa Ilicom do Maloga placa iliti Britanca natrag doma.

 

Najčešće od njih trojice ipak poželim nazvati Žarka Susića da mu kažem da se ostvaruje ona njegova proročka, koju je izrekao na našem posljednjem ručku Kod Pere, dva mjeseca prije smrti, u 95. godini, u duhu Luja XV. Žarko mi je tada kazao da će otići miran, jer ovo više nije njegovo vrijeme, te da uistinu može reći: ”Poslije mene potop! Nema više sporta kakav sam znao i o kojem sam pisao ni novinarstva kakvo sam živio i kakvom sam vas učio.”

Dakako da je Mutić imao štošta reći, ali je i nasmijavši nas i zaplakavši, izgovorio tu legendarnu rečenicu u sasvim posebnom kontekstu i sasvim posebnom trenutku, znajući da treba ostati diskretan i pustiti svakog od nas pred malim ekranima da na svoj način proživimo Janičino treće olimpijsko zlato. Dragi Borise, kolega i učitelju, danas se ovdje mnogi koji su plaćeni da pišu i govore, odlučuju šutjeti, ne zato što ne bi imali što pametno reći

 

Rekla bih mu da je potop širih razmjera, da malo tko za malo koga još mari i da je ovdje, nakon što su narodu utopili i nadu i egzistenciju, na djelu i konačni potop čovjeka. Rekla bih mu da je čistunski sport kakav je zagovarao zauvijek pokleknuo, da su konačnu pobjedu odnijeli menadžeri koje je prezirao jer će, govorio je, dotući i uništiti suštinu sporta, kao što su već upropastili živote tisuća mladih ljudi tretirajući ih uvijek i samo kao potrošnu robu.

 

Da, dragi Žarko, mogla bih vam reći da je trijumf menadžerstva na vrhuncu jer, znate, već se prodaju i 16-godišnjaci, ali iskustvo mi govori da još uvijek nije toliko loše da ne bi moglo biti i gore, doći će vrijeme kad ćemo ostati i bez ljudske supstance i više nećemo moći sastaviti nacionalne momčadi, baš kao što danas imamo problem u cijeloj zemlji sastaviti jedan pošteni sportski klub koji bi se mogao ravnopravno nositi u međunarodnoj konkurenciji.

 

Tebe bih, dragi Borise, nazvala, da ponovim onu tvoju legendarnu rečenicu u trenutku dok Janica osvaja još jedno zlato na Olimpijskim igrama u Salt Lake Cityju: ”A sad, Borise, šuti jer ne možeš reći ništa pametno…” Dakako da je Mutić imao štošta reći jer je na sasvim poseban način znao svijet skijanja iznutra, jednako ili možda čak i bolje nego Janičin otac Ante Kostelić, jer je i sam bio sportaš i sportski učitelj i erudit i 40 godina na novinarskom terenu, bio je jedinstvena sublimacija znanja, prakse, teorije, iskustva i mudrosti.

 

Mutić je, i nasmijavši nas i zaplakavši, tu legendarnu rečenicu izgovorio u jednom sasvim posebnom trenutku, znajući da treba ostati diskretan i pustiti svakog od nas pred malim ekranima da na svoj način proživimo Janičin trijumf. E, Borise, kolega i učitelju, rekla bih ti da se danas ovdje mnogi koji su plaćeni da pišu i govore, odlučuju šutjeti, ne zato što ne bi imali što pametno reći. Naprotiv, šute upravo zato što su pametni. Jer ako već ne mogu biti toliko licemjerni i pokvareni da slave trijumf kleptokracije, odnosno dovoljno neovisni i hrabri da kleptokraciju razobličuju, onda ni šutnja nije tako loš izbor.

 

Poštovani i dragi Žarko, Boris i Luka, ako jednom i izgubim mobitel s vašim brojevima telefona, neće biti štete, moći ću vas uvijek dobiti. Vi ste neumrli u mome srcu i u mome životu. Blagoslovljeni vam blagdani!

Partnerska organizacija:

SNV

ZAHVALJUJEMO SE

potpori redakcija : Večernji list Slobodna Dalmacija

UPUTE

Pravila komentiranja
Pravila prenošenja sadržaja
Donacije i sponzorstva
Impressum
Kontakt