Kaže mi drug kako je malo falilo da se on i Mido naljute na mene jer sam ih preskočio u čak dvije posljednje kolumne. Znamo Mido i ja da to nije istina, ali vidim ja da mi nema druge nego platiti turu pića i sve će opet biti kao nekad. [Read more…]
Šerbedžija griješi! Rijeka ima prostor za suvremenu dramu
(Opaska uredništva: Pročelnik za kulturu grada Rijeke, Ivan Šarar, ne samo da se ne razumije u teatar, već slabo poznaje i novinarstvo. On se, naime, u tekstu koji ovdje donosimo poziva na Zakon o medijima i Zakona o elektroničkim medijima kako bismo objavili ”ispravak netočnih navoda”. To navodno donošenje ”netočnih navoda” odnosi se na kolumnu koju smo objavili prošli ponedjeljak pod naslovom ”Opako neznanje pročelnika za kulturu Grada Rijeke”. U toj se kolumni, koja je vrijednosni sud autora, pojašnjava u čemu je problem kod Šararove promašene i nepristojne konfrontacije s Radom Šerbedžijom. Naime, da Šarar zaista ne shvaća što suvremeni teatar jest i što ono traži kako bi se dogodio, pokazuje i u svom novom reagiranju koje će u ovom predmetu biti i posljednje. Donosimo ga samo zato da se na jasan način dokumentira Šararovo neznanje. Festival koji spominje nije redovito gledao. A o stanju i postojanju kazališne dvorane za suvremeni teatar u Rijeci, dovoljno govori činjenica da Festival koji gospodin Šarar spominje traje već više od 25 godina – uvijek na istoj pozornici, s montažnim gledalištem (koje je nužno zlo, a ne neka fenomenalna pogodnost), a mnoge od predstava koje spominje nisu ni igrane u tom prostoru, baš zato jer nije adekvatan. Pa kao što se ranije nije u Rijeci izgradio suvremeni teatarski prostor prilikom tadašnje renovacije, ne vjerujemo da će se to dogoditi u budućnosti. Uostalom, pretvoriti dvoranu s više od 500 mjesta u komorni teatar bio bi čisti promašaj. Mnogo je racionalnije izgraditi novi, kako misli Rade Šerbedžija. A uz tolike prazne i napuštene prostore u Rijeci, koji već postoje kao objekti, s malom bi se investicijom izgradio jedan riječki ZKM! Uživajte u novim Šararovim verbalnim i arhitektonskim akrobacijama. I opet, bez lektorskih intervencija s naše strane. Skraćeno je ono što zaista nema ama baš nikakve veze s ovom polemikom. Npr., da glavni urednik Autografa, prema tvrdnji gosp. Šarara, ne voli rock!). [Read more…]
Pazite da vam sude samo suci s kojima ste u dobrim odnosima
Prošli tjedan me zvao urednik, kolega Pilsel, da me upozori da je naslov teksta o hrvatskom sudstvu možda utuživ. No, nakon našeg razgovora taj tekst je ipak objavljen, ali pod naslovom: ”Ako kupleraju krene loše, treba mijenjati kurve, a ne plahte”. [Read more…]
Predsjednici i premjeru: Zar treba čekati da stvarno padne krv?
Povodom Dana sjećanja na žrtve svih totalitarnih režima uputili smo otvoreno pismo Predsjedniku Vlade RH i Predsjednici RH koje Vam šaljem u nastavku. [Read more…]
Jadranka Brnčić: ”Mnoge žene ne žive vlastitu slobodu”
Kakve su nijanse svjetonazora ateista može se vidjeti iz nedavno objavljene knjige Drage Pilsela “U što vjerujemo mi koji u Boga ne vjerujemo”. Kao teološki školovan novinar i publicist Pilsel priprema još jednu knjigu koju će ispuniti razmišljanja vjernika o njihovoj vjeri, a obje knjige zajedno bit će poziv na raspravu i aktualno svjedočanstvo o tumačenjima svijeta istaknutih znanstvenika, umjetnika i utjecajnih urednika medija. [Read more…]
Küng, Wojtyla, Ratzinger…
Negdje istodobno čitam novu, treću knjigu Küngovih sjećanja ‘‘Erlebte Menschlichkeit“, čiji je, usput budi rečeno, prijevod na naš jezik već započet, kad u Jutarnjem listu vidim da je u Poljskoj netom objavljen intimni dnevnik pape Wojtile. Onaj što je tobože trebao biti spaljen u novinama se prikazuje i u fragmentima najavljuje. A na sve to čitam i Pilselovu knjigu ‘‘Argentinski roman“, pa mi, htijući-ne htijući, ponovo u prvi plan izbija recentna, doduše u malom, ‘‘literarna povijest Crkve“. Ma neka knjiga – kažem trijumfalno!
Posumnjah u Wojtylinu istinsku želju da se dnevnik spali, pa rekoh ‘‘tobože“, jer doista ne vjerujem u istinitost želje da nešto takvo bude učinjeno. Onaj tko to hoće sâm to uradi, osim ako nije u pitanju prijeka smrt, koja čovjeku ne da šansu, tako da ne ostavi posao spaljivanja ni svom tajniku Stanislawu Dziwiszu, ni svom prijatelju Maxu Brodu, jer posigurno zna ili se barem intimno, a utvrdo nada da taj to neće učiniti.
I dok ne sumnjam da će Wojtylinoj kanonizaciji i ‘‘svetosti“ njegov dnevnik biti prevaga više, znam da će Küngu njegova treća knjiga memoara biti prevaga ‘‘prokletstvu“ više. Nasreću, neće ni to moći dugo trajati, koliko god da se Crkva za svoje grijehe progona i spaljivanja kaje tek svake tisućite godine
I dok ne sumnjam da će Wojtylinoj kanonizaciji i ‘‘svetosti“ njegov dnevnik biti prevaga više, znam da će Küngu njegova treća knjiga memoara biti prevaga ‘‘prokletstvu“ više. Nasreću, neće ni to moći dugo trajati, koliko god da se Crkva za svoje grijehe progona i spaljivanja kaje tek svake tisućite godine.
Na sličan način, asociram ovdje, progovorit će, doduše u posve drukčijem kontekstu, i Pilsel u svojoj knjizi (poglavlje XXXV, str. 218-225) u povodu moguće kanonizacije Stepinca, premda je to u njegovoj knjizi o vlastitoj metanoiji, tek usputna epizoda…
No, vraćam se Küngu. Za njega sam već navikao da me katolički ortodoksi uvjeravaju kako on nije ni teolog ni katolik, a kamoli to dvoje zajedno. I uvijek im je za to argument isti: tako je rekao papa. Roma locuta, causa finita.
A da kojim slučajem barem ponekad i iskreno vjernički kažu što je rekao Isus Krist, vidjeli bi da ponešto i s Wojtylom i Ratzingerom nije uredu. Nešto? Küng je napisao i objelodanio sve što misli o ‘‘problemu“ koji traje više od pola stoljeća. Wojtyla se, pak, u mrvici dnevnika koji je do nas dopro, pokazuje kao vjernik, pa čak i žalosno-smiješni mistik, da ne kažem pučki – praznovjerac, što će reći nevjernik, kad ‘‘meditira“ kako su njegovi poljski prijatelji, a potom kardinali Jaworski i Deskur, platili svojim nesrećama (otkupljenje?) Wojtylino uzdignuće na kardinalsku čast, a potom i na papinski tron.
A onda, gle, iz visokomoralnih se razloga (iz crkvenog vrha!) ne dopušta predavati vjeronauk razvedenim vjeroučiteljicama ili ženama koje su bez udavanja dobile djecu… Zašto? Žene takvog statusa, pobogu, nisu i ne mogu biti vjerodostojne učiteljice vjeronauka, a muškarci-svećenici takvog statusa ne samo da jesu, nego su čak u tome meritum!
Ne stoji bitno drukčije ni s Ratzingerovom autobiografijom koju bi čovjek, zarad imena autora, poželio pročitati. No, tamo nema ni spomena o onome što je radio kao prvi čovjek Propagande ili kao papa, a to su ipak ponajvažniji dijelovi njegova života, pa vjerojatno i (izostavljene ili nenapisane) autobiografije. Nema, jer bi morao, u svetoj revnosti, barem ponešto progovoriti i o zataškavanju i skrivanju zločinâ učinjenih u ime Crkve u posljednjih 20-30 godina, koliko je tomu sam akter i(li) svjedok.
Ali, zato mi katolički revnosnici nabijaju na nos kako je Ratzingerova autobiografija ‘‘Moj život“ skromna (opsegom) u odnosu na Küngovu, pa je i to, kao, dokaz o Küngovoj taštini. Pritom se ne usude ni misliti, a kamoli pitati, jer oni nikad ne postavljaju pitanja, kakva bi i kolika morala biti (jer i to je njegov život, zar ne?) da je progovorio o egzekucijama u inkviziciji (Propaganda fide) 20. stoljeća ili o barem nekim oblicima skrivanja i zataškavanja masovne pedofilije ili financijskih malverzacija, o gay lobiju u Vatikanu, o gaženju temeljnih ljudskih prava, ali i o brižnom skrivanju svojih žena-ljubavnica i svoje djece, ali ne djece kao u Brešanovu filmu, nego prave pravcate svoje djece. One za koju npr. u katoličkoj Hrvatskoj i katoličkoj BiH znaju i zadnje seoske babe, a kamoli crkveni insajderi.
A onda, gle, iz visokomoralnih se razloga (iz crkvenog vrha!) ne dopušta predavati vjeronauk razvedenim vjeroučiteljicama ili ženama koje su bez udavanja dobile djecu… Zašto? Žene takvog statusa, pobogu, nisu i ne mogu biti vjerodostojne učiteljice vjeronauka, a muškarci-svećenici takvog statusa ne samo da jesu, nego su čak u tome meritum!
Ljubav mora biti sveobuhvatna kaže Wojtyla u svom dnevniku i vidimo ga kako na brojnim svojim turističko-vjerničkim putovanjima sveobuhvatno voli ‘‘narodne mase“, bezbroj apstraktnih lica koja mu kliču radeći na njegovu kultu ličnosti, ali kad smo kod konkretnog čovjeka, kod ljudi tipa Künga, Sobrina, Schillebeeckxa i njima sličnih, e to je već teži slučaj
A kako tek nedemokratskim, da ne kažem drastično inkvizitorskim ili čak staljinističkim metodama djeluju prema vlastitim mislećim ljudima, intelektualcima u Crkvi. Zašto? Jer je njihov grijeh mišljenja opasan, dakle i nedopustiv, u stadu u kojemu se odgovori na sva pitanja znaju i prije nego što su postavljena, u stadu u kojemu je ‘‘njegova ekselencija nezabludivost“ vrhovni čoban!
Suludo je i da nije istinito, čovjek bi mislio da je to djelo nečastivog (strukturalno – unutarnji neprijatelj), a ne nekoga tko će uskoro postati čak i – svet. Nevjerojatno je da se štiti one koje je trebao progoniti i crkveni i civilni zakon, a žestoko napada one koji su znanstveno (ili samo teološki!) mislili povijest Crkve, tradiciju, Svetu knjigu, suvremeni život ‘‘podanika“ i sl.
Je li zbog tih razloga i Ratzinger ostavkom na svoju Stolicu plaća skoro Wojtylino uzdignuće ‘‘na svetost oltara“ kao što su to nekoć za njegovo kardinalstvo i papinstvo platili njegovi prijatelji? Vjerojatno sad Wojtyla na nebu sa svetim Petrom to u još jednom mističnom transu raspravlja, pa je moguće da štogod uskoro i o tome doznamo…
Kod Wojtyle koji toliko voli Boga i čovjeka da bi odmah mogao biti svet, međutim, nigdje nema konkretnog čovjeka.
Ljubav mora biti sveobuhvatna, kaže Wojtyla u svom dnevniku i vidimo ga kako na brojnim svojim turističko-vjerničkim putovanjima sveobuhvatno voli ‘‘narodne mase“, bezbroj apstraktnih lica koja mu kliču radeći na njegovu kultu ličnosti, ali kad smo kod konkretnog čovjeka, kod ljudi tipa Künga, Sobrina, Schillebeeckxa i njima sličnih, e to je već teži slučaj. Zašto to njih Wojtyila ne voli i ne grli kao tolike ‘‘narodne mase“, zašto ih ne želi vidjeti i čuti nadam se da sada ‘‘gore“ ispovijeda onome o kome je tako ‘‘skrušeno“ meditirao.
Drago mi je, dakako, da postoji Wojtylina poezija i da nisu spaljene njegove meditacije, ali mi je jednako tako drago i da postoje Küngova sjećanja i da se to dvoje, kao i Ratzingerova autobiografija ‘‘Moj život“ mogu čitalački uspoređivati. No, bit će da su malo istinitija Küngova sjećanja od Wojtylinih i Ratzingerovih nesjećanja
Pa, pobogu, Isus je, katolici dragi, hodao s Marijom Magdalenom, a s Judom se susreo samo nekoliko sati nakon što ga je ovaj već izdao i prodao, ali santo subito, tj. sveti Wojtyla – jok. Zanimljivo je da on ‘‘Božju filantropiju“ nije imao ni želju ni potrebu pokazati prema katoličkim teolozima koji su mislili ponešto drukčije ili se samo naglas usudili razmišljati i o njegovoj nepogrešivosti. Možda nam je tako Wojtyla svima pokazivao da se čak i u Boga smije sumnjati, ali u papu i njegov status ne.
Ono što je tražio za Crkvu u komunističkoj Poljskoj (slobodu!) to u svojoj Crkvi nije dopuštao nikome ni sanjati. Javno je demonstrirao da se ne smije misliti o onome o čemu papa ne želi da se misli.
Drago mi je, dakako, da postoji Wojtylina poezija i da nisu spaljene njegove meditacije, ali mi je jednako tako drago i da postoje Küngova sjećanja i da se to dvoje, kao i Ratzingerova autobiografija ‘‘Moj život“ mogu čitalački uspoređivati. No, bit će da su malo istinitija Küngova sjećanja od Wojtylinih i Ratzingerovih nesjećanja.
A u sjećanjima čitamo i Küngove tvrdnje da Wojtyla još od vremena kad je bio krakovski nadbiskup važi za lošeg upravitelja, da nerado proučava akte, te da, uz beletrističko pisanje, preferira javne nastupe i spektakularna putovanja, a Ratzinger mu je u svemu tome, izgleda, trebao da proučava akte dok on putuje, a Kurija vlada (str. 82).
Rezultati tog vladanja vidljivi su zadnjih desetljeća. Da nikako drukčije – u skupim plaćanjima pedofilijskim skandalima oštećenih, financijskim malverzacijama koje se i u nas svako malo očituju, ali i svim onim na što ukazuju Küng ili Sobrino ili što novi papa svojim djelovanjem kuša sanirati. A njihove će se još uvijek nesagledive posljedice još desetljećima očitovati.
News bar: Autograf.hr je najgori portal ikad napravljen!
Šala mala: kolege iz prijateljskog portala News bara su se okomili na nas uratkom kojeg, zbog ozbiljnosti kojima se ti klinci bacaju na posao, valja u potpunosti prenijeti:
Najnovije istraživanje tržišta, koje je za News Bar proveo Institut ”Franjo Arapović” pokazalo je da 95 posto građana smatra kako je novi ”intelektualni kvaziportal” Autograf.hr najgori hrvatski portal, a samo 85 posto građana smatra kako je to ipak News Bar. Iako smo se gotovo pune dvije godine pokušavali maknuti s te pozicije, da nije bilo Drage Pilsela i Zdravka Zime, koji su došli na ”genijalnu” zamisao stvaranja drukčijeg portala, portala koji bi trebao vratiti nadu u profesionalno novinarstvo, News Bar bi vjerojatno još uvijek bio na dnu.
Pri pokretanju portala Autograf.hr urednici su pokazali elementarno nepoznavanje navika i interesa hrvatskih čitatelja. To najbolje pokazuje činjenica da nemaju rubriku Show te da uopće ne planiraju izvješćivati o kretanjima i nastupima Ave Karabatić. Time će u startu izgubiti veliku populaciju mladih intelektualaca koji pokazuju veliko zanimanje za njezina znanstvena dostignuća. Uz to, 90 posto sadržaja na portalu je tekstualnog formata, a dobro je poznato da domaći čitatelji najlakše čitaju tekstove koji su pisani slikovnim pismom.
– Na tren sam pomislio kako ovaj portal možda i nije tako loš, ali tada su Pilsel i Zima počeli govoriti kako vjeruju u ”pravo na sreću” kao ustavnu kategoriju. Sramotno je da glavni urednik i njegov zamjenik ne znaju kako je ”pravo na sreću” kao temeljno ljudsko pravo izbrisano iz Ustava još 2003., odmah nakon dolaska Sanaderove administracije na vlast – osvrnuo se Vlado Lucić, glavni urednik portala News Bar.
Pilsel je najavio i oštar obračun s komentatorima. Tako će komentiranje biti dopušteno samo onima koji imaju najmanje VŠS/VSS, pri čemu će morati dostaviti diplomu na verifikaciju u uredništvo. Ako tko prekrši jedno od 26.000 pravila komentiranja, odmah će dobiti pismenu obavijest. Nakon trećeg prekršaja uredništvo šalje obavijest zaštitarskoj agenciji Borbaš Security, koja će locirati i sankcionirati prekršitelja.
No Pilsel tvrdi kako nema razloga za brigu jer će se svim sredstvima boriti protiv primjene kemijskog ili biološkog oružja pri sankcioniranju komentatora.
U uvodnom tekstu Pilsel i Zima ističu kako je svrha novinarstva ”da bude korektiv vlasti”, čime su ponovno pokazali elementarno nepoznavanje funkcioniranja pravne države. Naime, Ustavni sud je taj koji, barem u našem slučaju, časno obnaša dužnost korektiva vlasti, a novinarstvo ima samo jedan zadatak – prikupiti što više klikova i komercijalizirati ih. Ali mladi su oni, imaju vremena naučiti – dodao je Borna Sor, urednik (i politički komesar) portala News Bar.
Prenosimo s Portal News Bar