Papa Frane istupio je s inicijativom koja može ostati u arhivima kao jedna od brojnih papinskih izjava koje nisu promijenile ni Katoličku crkvu ni svijet, ali koja bi mogla – razvije li se do krajnjih konsekvencija – stubokom izmijeniti i poziciju samih papa i odnose među kršćanskim crkvama, a možda i među kršćanima raznih vjeroispovijedi. [Read more…]
”Piramida” je TV-smeće
Rasprava koju su u utorak navečer u ”Piramidi” vodili Predrag Raos i Ivan Vilibor Sinčić bila je pravo birtijaško nadmudrivanje koje ionako leži u samom srcu te emisije i njezine popularnosti, samo što je ovaj put bilo eksplicitnije nego inače. Pitanje samo što takav trash-spektakl i dalje radi u programu JAVNE televizije.
Rasprava koju su u utorak navečer u ”Piramidi” vodili Predrag Raos i Ivan Vilibor Sinčić bila je pravo birtijaško nadmudrivanje koje ionako leži u samom srcu te emisije i njezine popularnosti, samo što je ovaj put bilo eksplicitnije nego inače. Pitanje samo što takav trash-spektakl i dalje radi u programu JAVNE televizije
Rijetko u zadnje vrijeme gledam ”Piramidu” jer mi je svjetonazorskih prepucavanja bez ikakvog cilja i smisla u kojima publika zauzima strane dosta još od ”obiteljaškog” referenduma, ali sinoć mi je televizor ostao uključen nakon ”Crno-bijelog svijeta” pa su Željka Ogresta i njezino megauspješno televizijsko čedo moju pozornost dobili uglavnom zbog inercije i nedostatka interesa za druge svakodnevne aktivnosti kojima se čovjek može baviti uvečer kod kuće.
I sad, ”Piramida” k’o ”Piramida”, nikada nije bila ni zahtjevan ni intelektualan ni osobito informativan sadržaj pa sam je tim metrom prestala mjeriti još i prije nego što se u velikoj reorganizaciji HRT-a povratila u program, ali u utorak me ipak malo deranžirao izbor gostiju.
Prvo i iznad svih – Predrag Raos. Osoba koja domaćoj javnosti zapravo i nije poznata po svojem radu (razmjerno je uspješan prevoditelj i pisac), nego po svojem incidentnom ponašanju, seksističkim stavovima i nagloj naravi.
Budući da u ”Piramidi” definitivno nije imao što prevoditi, a bogami ni pisati, očigledno je onamo bio pozvan zato što se računa da raja voli bukače i bukači od svake rasprave načine cirkus, što se rado gleda i oglašivačima je milo.
Drugi je tu bio Ivan Vilibor Sinčić, maskota zadnjih predsjedničkih izbora u Republici Hrvatskoj koja sa svojim ”Živim zidom” na domaćoj političkoj sceni prakticira novu kulinarsku vještinu fuzije anarhističkih akcija i nacističkih stavova.
Uglavnom pristojan u javnom diskursu, ali otvoren u kontroverznim lupetanjima, očito je u emisiju pozvan zato da Raosu izrastu kečke.
Teme su, kao i uvijek, bile aktualne i površne, a i inače besmislena ”piramidoidna” diskusija zbog Raosova je osebujnog stila ubrzo degradirala u totalni trash zbog kakvoga bi čak i sudionici najdebilnijih reality showova bili momentalno izbačeni iz dometa kamere
Treća osoba u areni bio je gotovo potpuno nezanimljiv i od prethodne dvojice potpuno zasjenjen dr. Nikica Gabrić, koji je tamo bio zato što se i inače često pojavljuje na televiziji te je već postao dežurni za ”treći put”.
Teme su, kao i uvijek, bile aktualne i površne, a i inače besmislena ”piramidoidna” diskusija zbog Raosova je osebujnog stila ubrzo degradirala u totalni trash zbog kakvoga bi čak i sudionici najdebilnijih reality showova bili momentalno izbačeni iz dometa kamere.
Fokusirajući se isključivo na Sinčića, a čak i ne toliko na teme o kojima je, kao, trebao raspravljati, Raos je razvio čitavu lepezu uvreda i ponižavajućih napomena, kritizirajući sugovornika ”zato što jednim okom gleda u jednu, a drugim u drugu stranu”, otvoreno mu se rugajući da oponaša Lenjina i na kraju mu poručivši (te svoju poruku ponovivši nakon stanke za reklame): ”Mali, ne seri”.
Sinčić je stilski ostajao u okvirima civiliziranog dijaloga, ali je zato ”trollao” stavovima – tvrdeći, primjerice, da se Branimiru Glavašu u zatvoru krše ljudska prava kao i mnogim drugim zatvorenicima (nije, dakako, naveo odakle mu ti podaci) – te se u nekoliko navrata zadovoljno zasmijuljio kada bi uspio isprovocirati Raosovu nekontroliranu reakciju.
Željka Ogresta sve je to zadovoljno promatrala. Kako i ne bi kada upravo takvi ”redikuli” i njihovi kerefeci nose instant-porast gledanosti i održavaju ”Piramidu” na popisu emisija-brendova.
Pitanje je, međutim, zašto to s jednakim zadovoljstvom i odobravanjem promatraju čelni ljudi HRT-a. Je li takvoj emisiji doista mjesta u programu javne televizije? Što se njome promiče?
Demokracija, dijalog i kultura rasprave zacijelo ne jer ”mali, ne seri i daj-se-pogledaj-kak-škiljiš” figuriraju kao argumenti možda jedino među najnižim oblicima internetskih forumaša, ali za to svi znamo da nema veze s dijalogom.
Budući da je zabava na kojoj se ”Piramida” temelji ispod razine javne televizije (pitanje je je li i na razini domaćih komercijalaca, ali vjerojatno jest) te da je ovo potonje – dojam gledatelja da sudjeluju u demokratskom odlučivanju – totalni lažnjak i varka (koja još k tome nešto košta u telefonskim impulsima), mislim da je STVARNO vrijeme da se na Prisavlju razmisli o ovoj emisiji
Informira li ta emisija ikoga o ičemu? Uči li ikoga nečemu novome? I što, na kraju krajeva, govori o normalnom diskursu u javnim medijima?
Takvi kerefeci na televiziji služe jedino najprizemnijoj zabavi nezahtjevnih gledatelja, a s obzirom da se u emisiji i glasa za ”najboljeg raspravljača” i njihovu osjećaju da sudjeluju u demokratskom procesu te da sudjeluju u nečemu važnome.
Budući da je zabava na kojoj se ”Piramida” temelji ispod razine javne televizije (pitanje je je li i na razini domaćih komercijalaca, ali vjerojatno jest) te da je ovo potonje – dojam gledatelja da sudjeluju u demokratskom odlučivanju – totalni lažnjak i varka (koja još k tome nešto košta u telefonskim impulsima), mislim da je STVARNO vrijeme da se na Prisavlju razmisli o ovoj emisiji.
Postoji i druga mogućnost. Neka je zadrže i ubuduće se financiraju SAMO od gledanosti.
(Prenosimo s tportala).
Mrzim istinu
Nadam se da će mi biti oprošteno što se drugi tjedan zaredom na neki način bavim “Hrvatskim glumištem” Olivera Frljića i Marina Blaževića. Što ću kad predstava igra danima (pobornici će reći, ma što danima – desetljećima!), non-stop. O.K. Recimo da igra već danima na društvenim mrežama, na kavama, obiteljskim okupljanjima, političkim skupovima i televizijskim sučeljavanjima tipa Piramida…
Jedni su povrijeđeni, drugi likuju uvjereni kako je već odavno trebalo stvari nazvati pravim imenom. Jedni se zgražaju nad eksplicitnošću scena koje su pritom vidjeli samo na novinskim fotografijama, drugi ushićeni prepoznaju u ovom komadu okruženje viđeno pred pobjedu nacionalsocijalizma, znate onu atmosferu nenadmašno danu u Fosseovom remek-djelu “Cabaret”, filmu nagrađenom s čak osam Oskara.
I pobornici i osporavatelji Frljićeva dosljednog načina rada, i oni koji su predstavu pogledali i oni koje ni puškomitraljezom ne bi mogao utjerati na scenu “Zajca off”, imaju ovih dana ideju tko je trebao biti na gaćicama bilo s prednje strane koja simbolizira ljubav i pripadanje, bilo s one stražnje koja govori o nečinjenju, šutnji ili pak o navodnim homofobnim izjavama
Zanimljivo je da svi, ama baš svi i pobornici i osporavatelji Frljićeva dosljednog načina rada, i oni koji su predstavu pogledali i oni koje ni puškomitraljezom ne bi mogao utjerati na scenu “Zajca off”, imaju ideju tko je trebao biti na gaćicama bilo s prednje strane, koja simbolizira ljubav i pripadanje, bilo s one stražnje, koja govori o nečinjenju, šutnji ili pak o navodnim homofobnim izjavama.
Usprkos razgovoru s publikom koji je nedavno uslijedio nakon predstave, na dan dodjele nagrada hrvatskoga glumišta, mnogima, u koje i sebe uključujem, i dalje ostaje nejasno čime je dio likova prikazanih na guzama glumaca “zaslužio” tu poziciju. No, doznali smo da ta mjesta nisu fiksna i da postoji mogućnost mijenjanja fotografija ili kako je to dramaturg Marin Blažević, odgovarajući na jedan prijedlog iz gledališta slikovito rekao:”Dupe treba zaslužiti!”
Kako bilo, i taj je razgovor pokazao, ako je suditi po reakcijama gledatelja različitih generacija i profesija riječkoj se publici predstava svidjela. Razumjeli su je! Razumjeli su i potrebu dvojca Blažević – Frljić da na samom početku mandata ponudi nefriziranu istinu, pa i po cijenu da ih jedan od aktera s prednje strane gaćica, Jakov Sedlar, u Piramidi Željke Ogreste okarakterizira kao bolesnike, kojima je eto lijeva politička opcija povjerila dvjesto i pedeset ljudi zaposlenih u HNK Ivana pl. Zajca.
Postavljanje Olivera Frljića za intendanta ovaj štovatelj lika i djela Mile Budaka, koji misli da se za devedesete može iskupiti izletima u Izrael, usporedio je s dolaskom jednog od idejnih začetnika talijanskog fašizma Gabriela D’Annunzia u Rijeku.
Kakva je poveznica između D’Annunzia i Frljića teško mi je razumjeti – to shvatiti može valjda samo Sedlar, čovjek koji eto i 2014. godine u maniri devedesetih u političkim neistomišljenicima vidi komuniste, gubavce (puštanje Šešelja je po njemu gnojni čir na licu Pusićke i Josipovića), a u kolegama iz kazališta koji ne pristaju na segregaciju po nacionalnom ključu – bolesnike.
Hrvatskoj tapeciranoj nacionalizmom, fotošopiranoj katoličanstvom Frljić i Blažević su kroz trilogiju ”Bakhe”, ”Aleksandra Zec” i ”Hrvatsko glumište” ponudili sliku koja, željeli mi to ili ne, podsjeća na onu Fosseovu Berlina u “Cabaretu”, na što su mnogi vrisnuli, ne samo oni na gaćicama: “Mrzim istinu!”
No, pustimo Sedlara! Njegova i Budakova pozicija na gaćicama nikome mislećem nije sporna.
Ima nečeg sadomazohističkog u potrebi Olivera Frljića koji kroz većinu svojih predstava pokušava sasuti gledateljima svoju istinu u lice. Zašto sadomazohističkog? Pa stoga što sve njegove predstave, pa i one poput Turbo folka koje traju godinama (izvedena je više od 80 puta i nadalje je svaka nova izvedba rasprodana), nužno prati negiranje, pljuvanje, brojanje krvnih zrnaca i pitanja zna li taj čovjek uopće režirati?
Ali Frljić se ne obazire i ne odustaje! Dosljedno i beskompromisno rešeta svojom istinom po gledalištu, bilo da progovara o kompleksnim odnosima unutar vlastite obitelji, majke oca, sestre u briljantnoj predstavi “Mrzim istinu”, izbrisanima u Sloveniji (predstava “25.671”), ubojstvu Đinđića u Beogradu ili tragediji obitelji Zec.
Ima nečeg nestvarnog, romantičnog, dječje naivnog u vjeri da kazališnim predstavama, pa čak i kad su provokativne i eksplicitne poput Frljićevih, kad podižu mnogo medijske buke, može mijenjati stvarnost. Mnogi od nas zaklinjat će se u vrline iskrenosti, transparentnosti i istinitosti, ali je malo onih koji će stoički podnijeti sliku sebe, sebi bliskih ljudi, svog djelovanja ili okruženja – grada, domovine viđenu kroz oči neistomišljenika…
Hrvatskoj tapeciranoj nacionalizmom, fotošopiranoj katoličanstvom Frljić i Blažević su kroz trilogiju ”Bakhe”, ”Aleksandra Zec” i ”Hrvatsko glumište” ponudili sliku koja, željeli mi to ili ne, podsjeća na onu Fosseovu Berlina u “Cabaretu”, na što su mnogi vrisnuli, ne samo oni na gaćicama: “Mrzim istinu!”