novinarstvo s potpisom
Zdravka Govedarica
Prvi susret s Institutom za tumore bio je prije tri godine.
Tad pretraga nije ukazivala na stanje u kojem ću se naći prošle godine. Sjećam se kakvu je lakoću imao moj korak kad sam izašla iz zgrada ne očekujući da ću se ikada ponovo morati vratiti u nju. [Read more…]
Franjo Asiški
Svevišnji, svemožni, Gospodine dobri,
tvoja je hvala i slava i čast
i blagoslov svaki.
Tebi to jedinom pripada,
dok čovjek nijedan dostojan nije
ni da ti sveto spominje ime. [Read more…]
Nikola Bajto
Foto: Ladislav Tomičić
Povodom žestokih reakcija izazvanih objavom pjesme ”Lijepa naša haubico” u tjedniku Novosti razgovarali smo s njenim autorom novinarom Nikolom Bajtom.
”Ne radi se o satiri”, izjavila je Ingrid Antičević Marinović, zastupnica SDP-a, na vaše stihove, ”jer se ne izražavaju ruglu i podsmijehu neki ljudi ili neke skupine, nego u cjelini svi i na štetu drugih”. ”Nezakonito je”, kaže ona, ”rugati se hrvatskoj himni”, spominjati u pjesmi stih ”dok mu Srbe grobak krije”, a s druge strane Hrvate prikazivati kao ”ljuto topništvo”. ”Pročitao sam šaljivu pjesmicu koju su objavile ‘Novosti’, ne sviđa mi se to, to je jedan oblik bezveznog ruganja”, kazao je premijer Zoran Milanović u Saboru. Kome se i zašto vi to (bezvezno) rugate? Što vas je najviše iznenadilo u komentarima nakon objave? Što vam to govori o stupnju demokracije u Hrvatskoj?
Ne radi se o ruganju i ne rugam se nikome. To su zlonamjerne političke interpretacije mojeg pjesničkog djela i drago mi je što ste uz ovaj intervju odlučili objaviti i pjesmu jer se vaši čitatelji tako mogu izravno uvjeriti da ona nije nikakva rugalica već, upravo suprotno, oda hrvatskom oružju. ”Lijepa naša haubico” nadahnuta je domoljubna pjesma koja slavi svu ljepotu, taktičku sposobnost uporabe i razornu moć modernog hrvatskog topničkog naoružanja.
Ona veliča samohodnu haubicu PzH 2000 koju smo specijalno za potrebe vojne parade dopremili iz Njemačke, a to isto činili su i svi drugi u hrvatskim medijima koji su o njoj pisali kao o ”glavnoj zvijezdi” i ”najvećoj atrakciji” parade. Jedina je razlika što sam ja to uradio s malo više talenta.
Dio pjesme slavi i sam veličanstveni vojni mimohod koji je premijer Zoran Milanović organizirao u Zagrebu, kao i obnovu militantnog duha koju u hrvatskom društvu promiče predsjednica republike Kolinda Grabar-Kitarović.
Posljednji stihovi veličaju činjenicu da Haški sud nije nikoga osudio zbog upotrebe hrvatskog topništva protivno međunarodnom humanitarnom pravu ili zbog ubojstava stotina srpskih civila, uglavnom staraca, tokom i nakon legalne i legitimne vojno-redarstvene operacije ”Oluja” koja je, kao što kaže naš državni vrh, bila čista kao suza.
Foto: Tris.com.hr
Dakle, očigledno je da se radi o jednoj domoljubnoj pjesmi čiji stihovi, štoviše, izražavaju temeljne stavove državne politike i zastupaju službeni nacionalni mit o čistoći Domovinskog rata.
A ako netko misli da takva državna politika i takva mitska slika Domovinskog rata predstavljaju ruganje hrvatskoj državi, njenim simbolima i hrvatskom narodu, onda, molim lijepo, nemam ništa protiv, ali neka taj najprije prijavi Državnom odvjetništvu premijera i predsjednicu republike. Nisam valjda ja organizirao mimohod na kojem su Hrvati prikazani kao ”ljuto topništvo”, za što me optužuje Ingrid Antičević Marinović. Organizirala ga je njena, SDP-ova vlada, a ja sam o tome samo nadahnuto pjevao.
Glede vašeg pitanja o stupnju demokracije u Hrvatskoj, bojim se, i to je najgore u cijeloj ovoj priči, da je nesporazum zapravo nastao samo zato što je pjesma koja slavi hrvatsko topništvo i čistoću ”Oluje” objavljena u tjedniku ”Novosti” srpske nacionalne manjine, a ne recimo u ”Hrvatskom tjedniku” ili ”Hrvatskom slovu”.
Uistinu šokira to što Antičević Marinović, Milanović i drugi misle da je zbog toga automatski riječ o nekakvoj sprdnji i ruganju, a ne o autentičnom izrazu domoljublja.
Najviše me je razočarao Milanović kada je u Saboru kazao da će si dati odrezati nokat da su autori pjesme Hrvati, time nas tobože opravdavajući. To znači da premijeru ove zemlje nije ni na kraj pameti da bi hrvatski Srbi, kao punopravni i lojalni hrvatski građani, mogli iskreno slaviti hrvatsko topništvo i ”Oluju”. Volio bih zbilja da mi premijer objasni zašto misli da hrvatski Srbi ne bi mogli zajedno s njime slaviti ”Oluju” onako kako je on slavi, tim više što su oni, za razliku od njega, u toj operaciji sudjelovali, a stotine ih je, od Grubora i Gošića nadalje, dalo i svoje živote.
Što se tiče ukupnih reakcija i recepcije pjesme, moram priznati da me ogroman interes publike i kritike ugodno iznenadio. To je prva pjesma koju sam objavio i te reakcije su mi veliki poticaj da na isti način nastavim dalje s pisanjem domoljubne poezije.
Daniel Srb u ime HSP-a podnio je kaznenu prijavu protiv vas, pozivajući se na članak 349. Kaznenog zakona: Tko javno izvrgne ruglu, preziru ili grubom omalovažavanju Republiku Hrvatsku, njezinu zastavu, grb ili himnu, kaznit će se kaznom zatvora do jedne godine. Srb usto kaže i da ”djelovanje portala Novosti za posljedicu ima i učestalo paljenje zastava na istoku Hrvatske, pa tako svjedočimo o paljenju zastava u Vukovaru, Pačetinu i Vinkovcima”. Kako je završila kaznena prijava Daniela Srba protiv vas? Je li vam to prvo suočavanje s kaznenom prijavom? Smatrate li se odgovornim za paljenje zastava?
Hrvatska himna je, kao i moja pjesma, samo jedna od brojnih prerada lijepe domoljubne budnice ”Horvatska domovina” preporodnog pjesnika Antuna Mihanovića. Usput rečeno, kolegi Mihanoviću su sva autorska prava prema važećem hrvatskom Zakonu o autorskim i srodnim pravima istekla 70 godina nakon smrti, znači, još 1931. godine.
Država je uzela jednu verziju njegove pjesme, koja je potpuno posvećena slavljenju ljepote zemlje i ne sadrži u sebi ništa agresivno ili militantno, kao svoj simbol, što osobno smatram donekle neprimjerenim današnjem političkom ozračju u društvu. Mislim da bi našu državnu politiku bolje reprezentirala neka militantnija himna, dakle prije borbena davorija nego patetična budnica. Time ne želim reći da ovim putem preporučujem svoju pjesmu za državnu himnu, ali ako bi buduća vlada Tomislava Karamarka za to pokazala interes spreman sam se bez naknade odreći autorskih prava u korist Republike Hrvatske.
Što se tiče prijava, njih je bilo jako puno, od strane većeg broja pojedinaca i organizacija, prekršajnih i kaznenih, na osnovu dva zakona – po Zakonu o grbu, zastavi i himni i po Kaznenom zakonu. Sredinom rujna odazvao sam se pozivu na obavijesni razgovor u Sektoru kriminalističke policije u Heinzelovoj, o čemu ne smijem detaljnije govoriti, a sada je na Državnom odvjetništvu da donese odluku o odbacivanju prijava ili podizanju optužnice.
Foto: Hrvatski-vojnik
Budem li krivično gonjen i u konačnici osuđen, kao prvi koji je u Hrvatskoj nakon navodnog sloma jugokomunizma strpan u zatvor zbog pjevanja domoljubnih hrvatskih pjesama, neće mi biti teško nositi križ za Hrvatsku, koliko god kukast bio.
O izjavama Daniela Srba o djelovanju Novosti mogu samo reći da su podle laži. One su u pravnom smislu najobičnije klevete, a u političkom smislu to su svjesno opasne huškačke tvrdnje protiv našeg lista, njegovih novinara i hrvatskih građana srpske nacionalnosti.
Novosti dosljedno negativno pišu o svakom, pa tako i o srpskom nacionalizmu, i svojim tekstovima sigurno nisu poticale nikoga na protuhrvatske ispade. Uvjeren sam da nitko od naših čitatelja nije palio hrvatske zastave, dapače, neki od onih koji nas redovito prate dosad su bili skloni isključivo protusrpskim ispadima. Vidite, mi možemo preuzeti odgovornost za svoje tekstove, ali naravno da ne možemo biti odgovorni za pogrešno čitanje i za povremene sumanute reakcije pojedinih naših čitatelja. Unatoč tome, volio bih da nas Ingrid Antičević Marinović, Zoran Milanović i Daniel Srb i dalje nastave čitati.
Koje su vam trenutno tematske preokupacije? Koliku slobodu imate u Novostima? Za koje teme držite da su podzastupljene u hrvatskom medijskom prostoru i zašto? Nedostaje li vam Feral? Postoje li ideje o njegovom uskrsnuću?
Trenutne tematske preokupacije su mi hrvatsko domoljublje, istina o Domovinskom ratu, hrvatski nacionalni interes, stabilnost države, sigurnost hrvatskih građana te obrana hrvatske države od arapske invazije. U Novostima uživam potpunu autorsku slobodu, a držim da su u hrvatskom medijskom prostoru podzastupljene teme o licemjerju Zorana Milanovića. Feral mi nedostaje, a ideje o njegovom uskrsnuću postoje.
Kada smo vas kontaktirali, rekli ste da nećete dati intervju ako to bude za/protiv temat, rekli ste da ne vjerujete u novinarstvo koje ne zauzima stranu. Što ste pod time mislili? Ne vjerujete u sučeljavanje mišljenja?
Da preciziram, iznijeli ste mi ideju da uz intervju sa mnom napravite i paralelni intervju s Danielom Srbom, kako biste imali tzv. ”dvije strane”, a ja sam svoje sudjelovanje u nečemu takvom odbacio s krajnjim gnušanjem.
Da, do istine se u demokratskom društvu stiže jedino putem razmjene argumenata u otvorenoj i slobodnoj raspravi slobodnih i jednakih građana. Međutim, kaznena prijava koju je Daniel Srb podnio protiv mene, mojih urednika i izdavača, tražeći da nas se zbog našeg pisanja strpa u zatvor i da se naša novina zabrani, nije nikakvo sučeljavanje mišljenja nego gušenje slobode mišljenja, a u mojem slučaju i slobode umjetničkog izražavanja. To je najobičniji progon i pokušaj represivnog ušutkavanja neistomišljenika.
Foto: Tris.com.hr
Vaša je stvar hoćete li u svojoj novini štampati upražnjeno mišljenje Daniela Srba ili bilo kojeg fašista o bilo čemu, ali je moj izbor da u takvom perverznom shvaćanju slobode govora ne figuriram kao tzv. ”druga strana”. I da, doista ne vjerujem u novinarstvo koje nije u stanju zauzeti stranu slobode govora.
Lijepa naša haubico (Tjednik Novosti, 7.8.2015.)
Lijepa naša haubico,
Oj ti švapska cijevi mila,
Stare salve djedovino,
Da bi vazda sve pobila!
Mila, kanonado slavna,
Sila si nam ti jedina.
Mila, kuda si nam ravna,
Mila si neselektivna!
Držićevom, Savskom teci,
Vukovarskom asfalt dubi,
Pred Lisinskim svijetu reci,
Da topništvo Hrvat ljubi.
Dok mu Meron suce sije,
Dok mu ni Haag prijetnja nije,
Dok mu Srbe grobak krije,
Haubica nek’ sve bije!
(Prenosimo s portala HRCIN.hr).
Bijelo
Nikad nisam bio u Srebrenici
I nikad me tamo neće biti
Tamo su oblaci teški
Tamo su oblaci teški [Read more…]
Rastužio sam se, baš onako vrlo osobno rastužio kada sam doznao za smrt Thomasa Tranströmera. Taj mi je švedski pjesnik na osobit način bio prirastao srcu. Njegovo ime ostat će znak bliskosti i povezanosti s vrlo dragim ljudima. Nešto poput šifre po kojoj se prepoznajemo, tonalitet radosnog smijeha u kojem mislimo jedni na druge. [Read more…]
Knjiga “Rimski satiričari” donosi prvi cjelovit hrvatski prijevod satiričkih pjesama trojice najistaknutijih pjesnika rimske satire, Kvinta Horacija Flaka, Aula Perzija Flaka i Decima Junija Juvenala. Riječ je o ukupno četrdeset pjesama nastalih tijekom dvaju stoljeća, [Read more…]
Kao da se nevidljiva ruka nekog demiurga poigrala sa nama donoseći neočekivanu radost. U samo nekoliko dana stiže mi u ruke pregršt predivnih darova, povezanih sa jednim od najosobenijih pisaca i autora moderne muzike – Leonardom Cohenom. Moja radost je golema, jer Cohena pratim gotovo četiri decenije, koliko se to moglo kad živite na brdovitom Balkanu, gde je pre nailaska interneta naša upućenost u tokove moderne i medijske kulture zavisila od mnogo slučajnosti i sreće.
Šta je, dakle, povod ovom zapisu? Pre petnaestak dana u moje ruke stiže novi album Leonarda Cohena ”Popular Problems”, gotovo u istom trenutku kad i na zapadnim tržištima. Ne pitajte me kako, imam i ja poverljive ljude oko mene, pa i negde u svetu. Na omotnici je Cohen u uobičajenom sivom odelu, sa neupadljivom kravatom i štapom na koji se oslanja u hodu. Očekivano, jer je krajem leta ušao u devetu deceniju života. Album je relativno kratak, ukupno devet pesama, 36 minuta. Ali tu je Cohen u svom prepoznatljivom, baladesknom izdanju, sa stihovima utopljenim u gorčinu života i samoironiju koja ga spašava od melodrame prebivanja u poznim godinama.
Album se pojavio prvih dana septembra, dobio je frenetične recenzije i trenutno je na vrhu top-lista u 28 zemalja. Cohen nije izgubio nikog od onih koji ga prate od prvog albuma iz 1967. A nema sumnje da je iz novih naraštaja stiglo mnogo onih kojima je ovaj pesnik zanimljiv, pogotovu što nije od onih podgrejanih rok-veličina koje obilaze svet, skaču po binama pokušavajući da pokažu kako ih vreme nije pregazilo. Najnoviji album je trinaesti u njegovoj karijeri. I već je za prve decembarske dane najavljen novi album ”Live in Dublin”, gde Cohen ima najgorljivije privrženike (nešto i irske krvi struji njegovim venama).
Tih dana beogradski izdavač Geopoetika izbacuje u knjižare Cohenov drugi roman ”Divni gubitnici” (264 str., prevod Vuk Šećerović). Isti izdavač je prethodno objavio Cohenov romaneskni prvenac ”Omiljenu igru”, što je ovde zbunilo mnoge koji su mislili da je autor odrastao kao muzičar. ”Divni gubitnici” su 1966. izazvali podeljene kritičke reakcije, neki konzervativni krugovi su roman proglasili skarednim, ali kritičar Boston Globea je napisao: ”James Joyce nije umro, on živi u Kanadi i zove se Leonard Cohen”. Danas se ovaj roman svrstava među najznačajnije romane napisane na američkom kontinentu.
Treći događaj tih dana – kritička biografija ”Leonard Cohen – muzika, iskupljenje, život” (182 str., izdavač: Dereta, prevod: Miloš Mitić) je po mom skromnom sudu jedna od najboljih biografija o nekom umetniku naših dana. Moram da priznam da sam sa mnogo skepse prišao čitanju ove knjige, jer sam malo sit biografija poznatih zvezda iz medijskog sveta, pogotovu onih biografija koje nose naznaku ”autorizovana”. Najčešće su to bljutave priče, ”od kolevke pa do groba” (imaginarnog, jer neki podvižnici su još živi, ljubila ih majka), hagiografije koje se, i kad dotiču skandaloznu stranu života, kreću ivicom nekritičkog obožavanja sve zlorabeći široku popularnost odabrane veličine.
Cohenovu biografiju potpisuje Liel Leibovitz, doktorirao na newyorškom univerzitetu Columbia, predavač digitalnih medija na univerzitetu New York, autor, između ostalog, dobro dokumentovane knjige ”Lili Marlene – the Soldiers Song of World War II”. Autor je imao pristup Cohenovoj arhivi koja je pohranjena u nekoliko važnih biblioteka (vrlo mudro od čoveka koji je osetio lepet anđela smrti kad je pre nekoliko godina pao na sceni u Portugaliji i, zahvaljujući požrtvovanom trudu lekara, preživeo najveću krizu svog života). I evo ga, mimo lekarskih preporuka da se mane javnih radova na sceni ponovo obilazi svet. Buntovnik sa mnogo razloga.
Prokopavši gomile papira i dokumenata, Leibovitz prati život mladog čoveka koji je najpre pisao stihove, čitao ih po barovima i zamračenim klubovima, dok se muzikom diskretno bavio sa svojim drugarima, bez većih pretenzija. U 30-oj godini je objavio ”Divne gubitnike” i bio zbunjen gromkim odzivom. Ali pre toga je objavio knjigu stihova ”Hajde da poredimo mitologije”, koju je u kritičkom prikazu pohvalio i čuveni teoretičar Northrop Frye. Njegova druga pesnička knjiga ”Cveće za Hitlera” zbunila je čitalište gorkom ironijom i ukazivanjem da svako zlo ima potporu glupaka i neznalica.
Sledeća knjiga stihova ”Snaga robova” je objavljena u beogradskom BIGZ-u krajem sedamdesetih (prepev Vlade Bajca, osnivača i današnjeg urednika Geopoetike). Knjiga je pre objavljivanja imala čudnu putanju. U redakciju dnevnog lista banuo je meni nepoznat mladić, predstavio se i rekao: ”Urednici BIGZ-a su mi rekli da vi procenite da li valja objaviti ovu knjigu i lepo bi bilo da napišete predgovor”. Knjiga je bila pozamašna, do tog trenutka sam znao dva romana (i danas posedujem engleska izdanja tih knjiga).
Imao sam načelnu primedbu: zašto prevodilac nije načinio izbor iz svih dosadašnjih pesničkih kjiga L. C-a. Bajac mi je rekao da će neko drugi objaviti njegove prethodne knjige. Čudno, Bajac je osnivač i glavni u Geopoetici, mogao je da objavi i pesničke Cohenove knjige, ali ništa. Ipak objavio je dva romana, OK.
Leibovitzeva knjiga otkriva mnoge pojedinosti iz pesnikovog života, njegovu opsesiju da svoje intimne i zavodničke tlapnje prožima aluzijama i referencama na judaizam, hrišćanstvo i zen-budizam. U ovom srpskom izdanju je promenjen naslov ”Broken Hallelujah” (Oštećena molitva), previše zagonetan za naše ukuse.
Jedan od prelomnih trenutaka u Cohenovom životu (bilo ih je mnogo) bejaše ponuda da u montrealskoj jevrejskoj zajednici krajem 1964. održi predavanje o poeziji Abrahama Mosesa Kleina. Reč je o jednom od uzora u Cohenovom pesničkom sazrevanju.
Pred golemim auditorijem za te prilike mladi pesnik je održao predavanje koje je ocenjeno kao svetogrđe. Žestoko se obrušio na kanadsku jevrejsku zajednicu, koja zajedno sa industrijskim društvom prema siromašnima i učenima gaji samo prezir. Uzgred je potkačio Kleina kojem je mnogo dugovao tvrdeći da je postao pajac, jer je ”propovedao ljudima koji su najviše od svega prezirali njegov poziv.
Primao je novac. Izabrao je da bude sveštenik i da štti rituale”. Ali najveći gnev dela prisutnih izazvalo je Cohenovo poimanje proroka kojima nije zadatak da predviđaju budućnost, već, po njemu, da razumeju svoje doba. Kako navodi Leibovitz, njegove reči o ubistvu Boga, prorocima kao izdajnicima i bezdušnim bogatašima razjarili su mnoge u publici. Predavanje je prekinuto, zakazan je nastavak za sedam dana, ali je Cohen, kojem je prekipelo, odmah odleteo za Grčku, na ostrvo Hidra gde je imao kućicu za pisanje i meditacije.
Dve godine kasnije Cohen se opredeljuje, pod uticajem Boba Dylana, za karijeru modernih trubadura. Piše pesme i sam ih izvodi, ali njegov ulazak u rock i estradne vode izaziva podsmeh: zar nije čovek starinski obučen, sa fedora-šeširom malo mator za tu oblast! Suprotno od toga: njegova muzička karijera je jedna od najsuptilnijih i najsjajnijih. Postepeno je gradio svoju publiku i stekao harizmu.
Analizom njegovih stihova Leibovitz pokazuje kako Cohen stvara diskretnu mrežu aluzija na etičke stavove velikih svetskih religija služeći se ironijom, pa i crnim humorom, kad valja podsetiti na podeljeni svet. U vreme kubanske krize našao se u Havani i bio isporučen nazad (srećno je prošao) jer su Castrovi bezbednjaci sumnjali da ovaj stranac radi za CIA-u!
Kad se 1985. našao u Varšavi i priredio koncert pred 60.000 ljudi, Valensa mu je predložio da zajedno istrče na binu. Cohen se usprotivio i rekao: Nemoj da pravimo politički miting, mogu ja i drugačije. I izrekao je svoju veliku naklonost prema borbi poljskog naroda za slobodu. Sa Valensom na sceni, to bi dobilo drugačiji prizvuk.
U Tel Avivu je 2009. masa od 60 hiljada poštovalaca ispunila najveći fudbalski stadion u zemlji. Cohen je između pesama pominjao da su u njegovom srcu i Palestinci. Potom je pokušao da ubedi izraelske vlasti da ga puste da u Ramali, nezvaničnoj palestinskoj prestonici, ponovi istovetan program. Oštro su ga upozorili da digne ruke od te jeretičke ideje. Samo što ga nisu uhapsili!
Ono što su mnogi Cohenovi poštovaoci znali pokazuje ova knjiga: pesnik najskrivenijih osećanja (ljubavnih) je čovek besprekorne moralnosti, koja ponekad može da bude nekom, u ovom podeljenom i nepravednom svetu, kost u grlu.
Kad je 2009. održao koncert u beogradskoj Areni za petnaestak hiljada ljudi, doživeo je ovacije i znake velikog pštovanja, kao i na mnogim drugim mestima. Koncert je bez pauze trajao 3 časa i 8 minuta. Izlazeći u mrklu noć, oko sebe sam video samo ozarena lica svih generacija.
Lepa je vest da Cohen ne prestaje, da se ne da.
Kakav utisak autentičnosti, kakva doslednost!
Ne bi me začudilo da uskoro ponovo poseti Beograd i Zagreb. Njegova misija na zemlji nije nemoguća, kao u onom američkom blockbusteru, već jedino moguća. Pesnikovo prokletstvo, nesumnjivo.
Ovog proljeća trideset je godina prošlo od albuma “Das ist Walter”, sarajevske grupe Zabranjeno pušenje. Treća pjesma na A strani “Put u središte rudnika Kreka Banovići” bila je posvećena rudarima. Novi primitivizam predstavljao je gestu autoironije, kojom je jedan grad izlazio iz svoje kulturološke čahure i time, nakratko, postao kulturna prijestolnica Jugoslavije.
Novi primitivizam nosio je ruganje režimu i sveopću karnevalizaciju svakodnevice, ali se kroz njega, nekako potiho, zavukla ta fantastična umjetnost male priče, i posvete kroz priču. Umjetnost oblikovanja fabule kroz niz tačnih i istinitih fragmenata, prenijetih iz stvarnosti, po kojoj će ostati upamćen amblematski sarajevski pisac Dario Džamonja, ali i jedan od najvećih europskih filmskih redatelja epohe – Emir Kusturica. Pričanje malih priča, nizanje nijemih slika, i to bez ijedne izgovorene riječi, stilski je najdosljednije znao izvesti kazališni redatelj Mladen Materić. Danas zaboravljen, i skrajnut, da ne bi kome smetao.
Pjesma “Put u središte rudnika…” ovako je započinjala: “On pomisli kako bi petak bio ljepši/ samo da nije subota radna/ Blagi bože, on misao nastavi/ Ova noć je previše hladna.” Oni koji slušaju tu muziku, kažu da je Springsteen umio tako, da započne pjesmu kojoj se već na početku zna da će ispričati priču o cijelome njegovome svijetu, i njegovoj zemlji. Ali ti se u to nisi miješao, nisi se uživljavao, naprosto jer nisi Amerikanac.
Ovo, međutim, jesi, ili si ovo mogao biti. U tim zeničkim i kakanjskim jamama, po rudničkim horizonitima i njihovim stijenama, ima i tvoga DNK. A da je to tvoj svijet, možda si najprvo shvatio s tom pjesmom Zabranjenog pušenja. Imao si osamnaest, i bio dovoljno mlad za rudara.
Najvažnije su, međutim, bile treća i četvrta strofa. Treća zbog one narativne slike oko koje se pjesma okupi, i zbog koje, koliko god mi to htjeli, Dylan ili Springsteen ne mogu biti glasovi našega svijeta, jer njihove slike nisu naše nesreće: “Otkud ti, u pola tri/ Raspotočje gori/ To mu ču žena Vinka, panika i vika,/ Na stolu dvije zdjele i telegrami sućuti.” Četvrta strofa je priča o nerazumijevanju i o raspadu društva, čiji je on, rudar s donjih horizonata, bio jedan od amblema: “Njegov duh sad gleda TV/ I smije se na dobrotvorne koncerte/ Njegov duh obilazi zamkove/ Revolucionara iz pedeset i neke.”
I koliko si samo puta u tih sedam godina, sve do 1991, skakao u prvim redovima na riječi: “Otkud ti, u pola tri”, iz kojih izroni taj strašni refren: “Raspotočje gori!” I gorjelo je Raspotočje tih blagoslovljenih, riječima i pričama bogatih osamdesetih, u kojima se akumulirala mitologija i sentimentalni odgoj za sljedećih petnaest generacija, kao što je Raspotočje gorjelo desetljećima prije toga, i kao što gori danas. Jedina mala stanka u tom dugom nizu umiranja i stradanja, u tom zatrpavanju živih ljudi u njihove duboke rudarske grobove, bila je za vrijeme zadnjega rata. Samo tada Raspotočje nije gorjelo.
U onome ratu, pak, 1944, nakon što im je stariji sin poginuo u njemačkoj vojski, tvoji su spašavali mlađega Dragana od ustaškoga vojačenja tako što su ga preko veze poslali u rudnik da kopa. Prvo u Kakanj, a onda u samo srce zemlje, u Raspotočje. Kasnije je u Ljubljani završio metalurgiju, postao je veliki direktor u metalurškom kombinatu u Zenici, pa predstavnik jugoslavenske metalurgije u Moskvi, ali mu je zauvijek ostalo to poštovanje prema rudniku, tom živom grobu, i prema rudarima, koji su vazda uzalud i za tuđi račun gradili bolji svijet. Ustvari, hranili su svoje porodice.
Ono od čega stradaju rudari u rudniku mrkog ugljena zove se “gorski udar”. Strašna, kao neka lirska formula smrti, ova sintagma ustvari predstavlja: “iznenadno nekontrolirano urušavanje većih količina stijena u podzemnim prostorijama rudnika, uzrokovano otkopavanjem rude”. Raspotočje je oduvijek bilo nestabilna jama, a kako se nalazi skoro pa usred grada, kad počnu zavijati sirene za uzbunu, cijela Zenica zna što se dogodilo.
Bosanski rudari nemaju priliku da budu klaustrofobični. U jamu se mora. Oni ne pate od posttraumatskog stresnog poremećaja. Zamislite kako je to kad se nad vama zatvori majka zemlja, a nalazite se na nekoliko stotina ili koju hiljadu metara dubine. Dubina Raspotočja je 750 do 800 metara. Zenički rudnik ima tri jame: Stara jama, Stranjani i Raspotočje. Oko tisuću ljudi silazi u jame. Među njima su devedeset četiri žene.
Međusobno, rudari se zovu – komorati. Osim gorskih udara, zeničkim jamama prijeti metan, poznate su po tom eksplozivnom plinu bez boje, mirisa i okusa. U eksploziji metana, 1982. u Raspotočju je ostalo trideset devet mrtvih komorata. I: “Na stolu dvije zdjele i telegrami sućuti”. Preživjeli silaze nazad u jamu, i tako traje do penzije. Za one koji mirovinu dočekaju. Bosanski rudari žive kratko. Stradaju im pluća i srce, zglobovi, bubrezi, strada im sve. Kroz jamu se hoda, ali i puže. Usko je i tamno unutra.
Vijest o stradanju zeničkih rudara, o gorskom udaru u jami Raspotočje, do kojeg je došlo u četvrtak, 4. rujna u 16 i 30, kad su na dubini od dvjesto metara ostala trideset četiri čovjeka, objavljena je u hrvatskim novinama kao da se nesreća dogodila u Kini. Da se zbila, recimo, u Čileu ili u Sjedinjenim Američkim Državama, izvještaji bi bili širi i temeljitiji.
Ali bit će da nije bilo mjesta zbog vijesti o islamskoj opasnosti, o fundamentalistima, džihadistima, islamistima, mudžahedinima, fedainima i ostalim muslimanima koji prijete Europi, i na koje svakodnevno upozorava State Department i njegovi medijski detašmani diljem svijeta.
Zanimljivo je, međutim, kako je Bosna blizu kada pišemo i govorimo o islamskoj opasnosti, a tako je daleko kada je riječ o pet mrtvih rudara. Da, naravno, danas su muslimani većina u zeničkim jamama. Oni su, a ne Bilal Bosnić, ta famozna islamska opasnost. Mogli bi izazvati sućut, razumijevanje i solidarnost kod ljudi, što je za Večernji list i njegove komentatore, ali na žalost ne samo za Večernji, veća prijetnja po Hrvatsku nego kalifat hodže Bagdadija.
Ali pustimo sad taj nemili svijet, obuzet mržnjom i opsjednut podjelom planeta na Hrvatsku i Antihrvatsku. Držimo se onoga ljudskijeg i dubljeg. Dubokog, po prilici, kao Raspotočje.
Još tad, kada je Zabranjeno pušenje zapjevalo tu pjesmu, primijetio si, skačući ispred pozornice, kako se u tebi dogodilo nešto neobično. Ciničan prema partizanima, osloboditeljima iz 1945, ciničan prema svima koji govore da su nešto učinili za tvoju i za opću dobrobit, pa si im sad nešto dužan, osjetio si grizodušje prema njima dolje.
Ne, nisi zbog toga sišao u rudnik, nisi postao sindikalni vođa ni kontrarevolucionar iz 1985, nego si naprosto shvatio da te rudari drže na površini zemlje i da si jedino njima dužan. Minutu šutnje, sućut, dobrovoljni prilog, samodoprinos, osmijeh. Tako je i danas, i zato je Raspotočje tebi blizu koliko god je drugima daleko. Tamo dolje tvoja je domovina. Jedino tamo.
(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).
Kada je mirna i tiha, tada mi je Ljubljana najdraži grad na svijetu. Upravo je takva danas, dok ovo pišem (subota), uskršnja, praznična i spokojna. Ulice su prazne, pa čak i kod moje povrćarke, na tržnici, gdje se subotom vuku repovi, nije bilo nikoga, a i u pošti su bile samo službenice.
Građani i građanke krenuše na putovanja i dopuste, mnogi odoše u vikendice, a mnogi se zatvoriše u svoje domove i u njima pripremaju praznička jela. Nakon toga s tom hranom odlaze u crkve da bi se kućama vratili s blagoslovljenom hranom: šunkom kao Kristovim mesom, hrenom kao čavlima kojima su ga pribili na križ…
U Sloveniji je Krist sveta figura s posebnim moćima. Svake se godine iznova pitam zbog čega ga većina slavi kao razapetoga. Slave njegovu muku i pred njegovim ranama padaju na koljena. U crkvama i kapelama na križu umirući Isus, pognute glave, tješi vjernike. Kao da ne vjeruju da je Isus ustao! U zemljama Južne Amerike i Afrike ljudi plešu i raduju se njegovu uskrsnuću, miluju i ljube uskrsla brata. U Sloveniji, ponizno pognute glave, proživljavaju njegovu muku te oplakuju njegove rane i smrt.
Zar stvarno proživljavaju Kristovu muku? Meni se čini da na nj, stalno iznova, projiciramo vlastite križeve i teškoće. A kada ih vide izvan sebe, tad se spuste na koljena pred mukom Njegovom. Zato jer ih je strah ući u se i isplakati se nad svojom ranjenošću. Ponovo doživjeti vlastite traume, uroniti u vlastitu bol. I vjerovati kako je moguće ponovo se dignuti, napustiti dolinu suza i otpuštenih grijeha slaviti život.
U današnjem Delu, u njegovu subotnjem prilogu, koji piše jungovski psihoanalitičar i godinu dana moj učitelj psihološke astrologije dragi Matjaž Regovec, čitam: ”Mi, Slovenci, imamo sve znakove traumatiziranog naroda”. Novinarka Patricija Maličev oslikava portret slovenske kolektivne duše i pokazuje joj obris traumatiziranog naroda: ”Mimika lica ne odražava stvarno raspoloženje – to je jedan od najvažnijih pokazatelja dinamike traume. Drugi je zatvorenost, nedostatak reagiranja, prestrašenost; uglavnom se radi o krutosti i nepovjerenju iskazanom u odnosima jednih s drugima.”
Ljudi s ove strane Alpa navikli su prešutjeti ružne riječi. Pretvoriti ih u obiteljsku tajnu. U tabu koji kasnije tlači i nadolazeće generacije. Iz pokoljenja u pokoljenje proteže se slovenski put trpljenja. Tajna se pretvara u krivicu i sram, a on u smrtni strah… Zbog toga se u ovim kriznim vremenima još dublje skrivamo u se te gunđamo i proklinjemo. Trpimo.
”Kad nastupi kriza, tada treba riskirati i načiniti nešto što se ispočetka čini nemogućim. Treba ući u se i pronaći duhovnu iskru koja će učiniti mogućim riskiranje i pokretanje ka činjenju onog nemogućeg. Otvorimo vrata, zasučimo rukave, prikupimo postojeću snagu, pogledajmo na drukčiji način i okrenimo se novim, drukčijim mogućnostima”, savjetuje Matjaž Regovec.
Treba ući u se i pronaći duhovnu iskru. Kako bi za to izvrsna prilika bila slavljenje Uskrsa! Kada ne bismo oplakivali samo Kristove rane nego i svoje. Kada bismo uklanjali svoje obrambene mehanizme i micali tepihe pod koje smo pomeli svoje boli. Kada bismo na proštenje nosili svoje otvoreno, ranjeno srce, ispružili ruke i u dlanove prihvatili nadu. Njegovo uskrsnuće. Da bismo stvarno vjerovali!
Koliko je u mojoj zemlji onih koji stvarno vjeruju? Statistika je pobrojala sve one koji su bili kršteni, bez obzira na to vjeruju li u uskrslog Krista ili ne. Važno je samo to da RKC ima papir o obavljenom krštenju. A što je u srcima ”vjernika” kao da krstitelje baš i nije briga…
”Slovenskom je narodu psihološki komunizam učinio ogromnu štetu. Komunizam, koji je promiskuitetno uzurpirao božje mjesto i ljudima dao pogrešan znak da se može živjeti bez duhovnosti”, zaključuje Regovec. Naime, uvjeren je kako: ”Kad nastupi kriza, tada se treba duhovno povezivati. Zato je u Sloveniji toliko samoubojstava i opće negativnosti, zavisti, nepriznavanja drukčijih… To je temeljna dinamika duhovne praznine.“
Duhovno ispražnjeni ispunjenje svog nedostatka traže vani. U materijalnom svijetu. U svijetu moći i vlasti, kontroliranja i nadziranja. Brojni to čine pouzdajući se u Kristovu muku i njegovo raspeto tijelo. A za ovog Velikog tjedna buljeći u Kristove rane i čekajući sudnji dan koji će doći, s ognjem i mačem, ispraviti nepravde, kazniti grešnike i nagraditi nedužne…
Ne treba! klikće pjesnikinja Alenka Rebula. Ne treba!, kaže u pjesmi ”Krist u Sloveniji”, koju čitam prije svake Velike noći. Dok ovo čitate, ona je za nama, ali nije završila. Dok razriješeni i oslobođeni, punim plućima ne udahnemo radost bivanja dotle smo u muci raspetoga. Tako dugo dok uistinu ne otvorimo oči i osmjehnemo se oslobođeni u svoj svojoj veličini, hrabri nas Alenka Rebula:
Ljubljena braćo
što li to radite
ne treba trpjeti za slavu moju
ne treba crnčiti za kraljevstvo moje
ne treba moliti za uslišan biti
ne treba se pokoravati za čovjekom biti
ne treba darovati ni jedno janje više
ne treba klečati
ne treba se borit za pobjedu moju
ne treba gledat u raspeto tijelo
jer obilje odrješenja svakojakog imam
i poklanjam vam sve badava
odavno sam smrt nadvladao
a vi i dalje križeve činite
i posvud ih podižete
k’o vješala turobna
zasjeniste nebo i zemlju moju
za mnome djeca ne mogu
putem rajskim
ne osjete odrasli
da su i izliječeni
ovamo pogledajte
prestanite buljiti u rane moje
i sudnji dan čekati
nikada neću s ognjem i mačem doći
ne trebam pravdu i istinu dijelit
pogrešno me razumjeste
glas mi se kroz stoljeća izgubio
neprijatelja nemam
ne kažnjavam i ne nagrađujem
tek vječito na vas čekam
ne treba
samo oči otvorite
i meni se osmjehnite
oslobođeni
u veličini svojoj
za mnome kliknite
ne treba!
(Sa slovenskog preveo: Dubravko Poletti Kopešić)
Vas Bog neće primiti u svoje carstvo, kraljevstvo
Mašite križevim i krstovima, svejedno
Dižite zastave i krstite se ili križite
Vas Bog i tako neće primiti
Bog prima ljude pune ljubavi prema
Drugom čovjeku, prema bratu krišćanu
Šta će vam mržnja, klanje i ubijanje
Vi zasigurno volite više pakao od raja!?
Zar ne junaci sa žigovima mržnje u srcu!?
Mi ćemo zaista svi umrjeti i šta će nam sve to
Nacionalisti ne znaju šta je dostojanstvo
Jer dostojanstvo može biti samo božje
Vaša slijepoća je ispunjena crnilom
Dižite križeve i krstove gdje hoćete
Male zemlje ostaće zbog vas uvijek male i stisnute
Vaša slaboća nas ponižava u svijetu
Dok Bog gleda i plače od muke jer u vašim očima
Ne može više da probudi čovječanstvo
Razbijena lokomotiva propala je u tijelu.
Prije milion godina. Postoji kiša u frižideru
i misao na vjetru. Postoji krst u kutijici
i riječ ispod tepiha. Postoji tišina u noktu
i rečenica ispod kamena. Postoji mir u krvi
i glas u zidu. Lokomotiva se okreće u bubrezima.
Hladno je i boli smrvljena vilica.
List zna istinu, koju mu pričam, krst u eksploziji,
kojeg tražim, i tri prsta ispod udarca čekića,
jer ih osijećam. Da li Velikočasni
dolazi ponekad do zida zalaska, na stijeni odbrojava vrijeme
i grli kras? Da li plahta sna i znojan san
imaju stalno stvarnost u svojim razmišljanjima?
S vremena na vrijeme puštaju je na slobodu
ili previše ljubomorni vežu je u okove,
da bi lokomotiva ostala u tijelu. Sada zasada.
Danas svi čitaju filosofiju
da bi obogatili vlastita uvjerenja.
Nedavno sam posudila
Kirkegard, Filosofske mrvice, 1844.
Pomirisala sam sve stranice,
i otputovala u Kopenhagen.
Pomislila sam da je najbolja mutacija
u zamišljenom društvu
prozračiti se,
da bi šetnja poprimila
čisti vlastiti smisao.
Ja i moj tata ne igramo se rata,
ja i moj djed volimo puno med,
ja i moja baka nevjerujemo u rak,
ja i moja mama kad je bila sama.
Svijet trči kotrlja se skače,
more igra u suncu,
nebo je ko mače.
Porodica rira tira…
Eh da mi je srpskih krompira.
Lete knjige pjesmicu pišem.
Danas sam puno uspomena pojela
i ništa više.
Markić Kraljević nije vozio traktor
niti je upravljao tenkom…
Nije bio dosadan u bakinim pričama.
Ustaje svakog časka
u mojim ušima – nema mu spasa…
Vedra su jedra – vedar je dan
u mome srcu mali partizan.
Puca baca biježi traži
izgubila sam na kilaži.
Tito je bio mali pjesnik
o tome se nije znalo
sve pjesme o njemu
srce mu je ranije sanjalo.
Sve u životu prolazi i traje ili nepovratno traje i prolazi
Kad stisneš jedan zub ili dva
Svejedno s koje strane
Stavi dušu u zavoj, kako kome je drago
Svaki izbor je dobar
Jedan šav ili dva, a kad se tiče hiljadu
Onda prošetaj po karpatskoj livadi
Pahuljica snjega je milion, stvar se isplati
Ne lomi crticu kad rupa probija asfalt
Pogledaj na kartu Austrougarske
Oni su prošli i zauvijek nas imaju
Vrijeme liječi rane, ali ne granice
Svako traži svoje nazad – ma briga me za danjinu
Ruzvelta i Čerčila!
Staljina mrzim kad sa slike gleda njegova mrtva faca!
I da li je Tito bio Freestyle i da li je imao classe,
i da li je UFO stvorilo ljudsku rasu!
Šta me briga, dovraga!
Ali opet pesme ćeš da od toga izvajaš!
Ipak volim facu sretnog luđaka
Makar tada je život na trenutak radostan i ratatata
A ipak se vraća sa starog aparata slika tatata
Proza života, kako kome je drago – ne želim ići više u školu
Ni vraćati se Jugolima
Idem spavati
Jedini sretan trenutak u prozi života,
nije važno,
mudraca ili debila!
Moja mama kida ruže
prikuplja puževe za ručak
kopa baštu i vozi ručna kolica
moja mama doživjela je rat
info statična
moja ma-ma-ma
ima pribijene zidove u suzama
gaji nadu kuvajući je
sa puževima za ručak
posipa ih vegetom
listićima ružmarina
i prži na vrućem ulju
čeka, čeka na otklonjene zavjese sutra
drži puževe kućice na glavi
i maršira prema meni.
Moja je mama tra la la la zakrpala sebi haljinu života
od cimenta, cigle i pijeska
gradi non-stop gradi
svaku ciglu vjetar ruši
jaka je i ima pjege na rukama nakon poroda
svaka pjega to je jedan mega bol
volim kad mi priča o svojim
prošlim zvijezdama
u kupusu i sa osmjehom
počinje ispočetka
novo umorno lice
a tako divno ukrašeno mojim srcem…
jednom kad čuješ
kako dva zumbula izrastaju iz lokve krvi
pomoli se za sumanute
među njima i ja stojim
u crnoj haljini prizivam
pale anđele
neka ih Bog ozdravi
mene i tebe također
na vijek vjekova misli
koje ti šaljem iz lokve
vjetar raspršuje svaki odjek riječi
rascvijetavaju
kao trnje na glavi
odlaze Božje balerine
na ples smrznutog neba
kao tamnoplavi kristal
prisluškujući kako lokva
mjenja se u rijeku života
više ništa neću reći
dok umiru boginje prošlosti
vjetar raznosi pepeo od emocija
po usahlom moru nade
opet vidim bijele oblake
kako propadaju kroz polja sa krstovima
u provaliju izgubljenih duša
samo jednom iz duše izrastaju cvjetovi
Стрпљење Твоје у прстима од Свете Тројице ушивено,
док демон пара шавове на грудима,
крхотине на све стране се разлијећу,
а шапат молитава стараца Оптине пустиње
на источној страни неба звијезде сликају.
Русинке у цркви успаванке пишу …
Хвала Ти Пантократоре – патња је увијек
обученa у танку кожицу.
Данашње мисли светосавске звоне у Хиландару,
Срби гласно химну на Врачару пјевају,
а снијег карпатски у сновима
далматинске кривудаве стазе покрива.
Драги мужу сретан имендан,
твоја супруга опет се вратила!
27.01.2013 г., Свидник/Дукла
(Ove pjesme Olge Lalić-Krowicke, Šibenčanke nastanjene u Poljskoj, objavljene su u časopis srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj ”Prosvjeta”, u broju 144 a zatim prenesene na portalu tacno.net).
