autograf.hr

novinarstvo s potpisom

  • Naslovnica
  • Kolumne
    • 2. STRANA MOZGA
    • 45.PARALELA
    • ADVOCATA DIABOLI
    • ALLEGRO BARBARO
    • Arhiva – VRIJEME SUODGOVORNOSTI
    • A/TEOBLOGIJA
    • BALKANSKI AMBASADOR
    • BELEŽNICA
    • BEO DIJAGNOZE
    • BEZ ŠALABAHTERA
    • BEZIMENE PRIČE
    • BITI ILI NE BITI
    • BUDIMO PAMETNI
    • CITADELA
    • CRNA OFCA
    • CSI: MULTIPLEX
    • DEMOCROACIA
    • DISIDENCIA CONTROLADA
    • DRITO!
    • EJRENA
    • EKUMENA
    • FILIPIKE
    • ESHATON
    • GLOBALNI KAOS
    • HASHTAG BOSNA
    • HERETIČKI PABIRCI
    • HOMO VITRUVIUS
    • HORIZON CROATIA
    • IMAM PRAVO
    • IMPRESIJE I VARIJACIJE
    • INTER(N)ALIA
    • ISTOČNO OD RAJA
    • IŠAH
    • IZ PRIJESTOLNICE (KULTURE)
    • IZ ZEMLJE SNOVA
    • IZVJESNA ZAJEDNICA
    • KNJIGE I DRUGI DOJMOVI
    • KONTRAPUNKT
    • KOZMOPOLITEIA
    • KULT NEREAGIRANJA
    • LJUBLJANSKI ZVON
    • LJUDSKO PRAVO
    • LJUTA PAPRIKA
    • MAŠKARADA
    • MILLENIUM
    • MNEMOZOFIJA
    • NA KAUČU
    • NA KRAJU PAMETI
    • NADA I ODGOVORNOST
    • (NE)MIRNA BOSNA
    • NEVINOST BEZ ZAŠTITE
    • NEZDRAVO DRUŠTVO
    • NIJE DA NIJE
    • NJEGOVIM STOPAMA
    • OBADANJA
    • OD KNJIGE DO KNJIGE
    • ODJECI VLADANJA
    • OKLOP OD PAPIRA
    • OPRAVDANO ODSUTAN
    • OPSERVATORIJ SARAJEVO
    • PANDECTA
    • PANORAMSKE PERSPEKTIVE
    • PARRHēSIA
    • PISMA S TREĆIĆA
    • PLUS ULTRA
    • POBRATIMSTVO LICA
    • POGLED S LIJEVA
    • POLITIKE SUOSJEĆANJA
    • POLUPJESNIK I BOLESNIK
    • POROK PRAVDE
    • PRAŠKA PRIZMA
    • PRAVIČNA BUDUĆNOST
    • PRESUMPCIJA UMNOSTI
    • PRIJE POVRATKA
    • PRODUŽECI
    • PROMETEJEVE FIGURE
    • QUIETA MOVERE
    • RAZUM I OSJEĆAJI
    • REALISTIČNA UTOPIJA
    • REI SOCIALIS
    • RELACIJE NEODREĐENOSTI
    • REVOLUCIJA NJEŽNOSTI
    • REZOVI I MIRENJA
    • ROGOBORENJA
    • ROMANIN PETERAC
    • RUBNI ZAPISI
    • RUTA BORISA PERIĆA
    • S PUPKA SVIJETA
    • [email protected]
    • SIZIFOVE POSLANICE
    • SJEĆANJA
    • SLOBODNI ZIDAR
    • SOFIJINA KATEDRA
    • SUBOTOM UZ KAVU
    • SUNCEM U ČELO
    • ŠTO ZNAM, TO I VIDIM
    • SVJEDOČANSTVO
    • SVJEDOK SVJETLA
    • SVJETLOPIS
    • TERRA SEXUALIS
    • UMJESTO ZABORAVA
    • UNDER COVER
    • USTAVNI REFLEKTOR
    • UVIK KONTRA
    • UZVODNO PLIVANJE
    • VITA CROATIVA
    • ŽIVJETI U HRVATSKOJ
    • VLAŠKA POSLA
    • VOANERGES
    • VRIJEME I VJEČNOST
    • ZIMSKO LJETOVANJE
    • ZONA SUMRAKA
  • OSVRT
  • ODJECI
  • INTERVJU
  • ORBI ET POPULIS
  • Kultura
    • BEZ RIJEČI
    • CSI: MULTIPLEX
    • CSI Vladimira C. Severa
    • DRITO!
    • EX LIBRIS D. PILSEL
    • ISTOČNO OD RAJA
    • KNJIGE I DRUGI DOJMOVI
    • Moderna vremana info
    • OBAVEZNA LEKTIRA
    • OD KNJIGE DO KNJIGE
    • OGLEDI
    • RUTA BORISA PERIĆA
    • SCRIPTA MANENT
    • ZIMIN NOĆNI IZBOR
  • ABRAHAMOVA DJECA
  • FELJTON
  • Tko smo
    • O nama
    • Impressum
    • Kontakt
    • Etički kodeks
  • Prijava
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

Koliko bi u nas trebao zarađivati vrhunski liječnik?

Autor: Boris Labar / 11.01.2023.

Boris Labar

Ovih dana zdravstvo nije u prvom planu. Ima puno aktualnijih tema iako, moram priznati, naše zdravstvo je trajno aktualna tema.

Ipak oglasio se ministar koji je nježno prozvao rad liječnika u ”fušu” tijekom radnog vremena. Odlazak tijekom radnog vremena i rad u privatnoj ambulanti nije prihvatljiv. Ali svaki novčić ima lice i naličje. [Read more…]

Filed Under: ŠTO ZNAM, TO I VIDIM Tagged With: Andro Vlahušić, Boris Labar, Hrvoje Gašparović, plaća, sankcije, Što znam to i vidim, zdravstvo

Kolindina enciklopedija populizma

Autor: Sanja Modrić / 16.06.2018. Leave a Comment

Sanja Modrić

Sanja Modrić

Čak 146 gradova i općina nema ni jedan jedini vrtić, mnogi imaju samo po jedan, a većina ni izdaleka dovoljno s obzirom na broj djece. [Read more…]

Filed Under: OSVRT Tagged With: EU, jaslice, Kolinda Grabar Kitarović, plaća, pravosuđe, Sanja Modrić, vrtić, Zdravko Mamić, zdravstvo

Ivan Supek je imao pravo

Autor: Josip Kregar / 11.11.2015. Leave a Comment

AUTOGRAF Josip Kregar BBIdeju da se izborne javne dužnosti ne obnašaju kao profesija svojevremeno je predložio Ivan Supek. Ideja tada nije izgledala revolucionarno i nije izazvala posebnu pozornost.

Neki su bili protiv nje prisjećajući se utopizma Marxa i Lenjina koji su prezirali parlamentarizam i tvrdili da se javne funkcije trebaju obnašati za ”prosječnu radničku nadnicu” ili volonterski. [Read more…]

Filed Under: POROK PRAVDE Tagged With: glasovanje, idealizam, javna dužnost, Josip Kregar, kolumna, nerad, plaća, politika, Porok Pravde, profesionalizacija, rasprava, sabornica, vlast, zakoni, zastupnici

Ne želim biti i neću biti uhljeb

Autor: Drago Pilsel / 02.11.2015. 1 Comment

DRAGO PILSELU subotu sam, dijeleći na Trgu bana Josipa Jelačića letke naše koalicije, odnosno stranke ”Naprijed, Hrvatska – Progresivni savez Ive Josipovića” imao prilike osjetiti bilo građana. Mnogi su izražavali simpatije, drugi sam nam govorili da nismo njihova opcija, neki su nas ignorirali, što govori o nedostatku interesa većeg broja sugrađana za politiku, možda i o njihovoj političkoj nepismenosti, vjerojatno i o zagađenju političarima. [Read more…]

Filed Under: DEMOCROACIA Tagged With: "Naprijed, Alen Baščevan, Angela Merkel, Democroacia, dijalog, dožupan, Drago Pilsel, Društvo, engleski, HDZ, Hrvatska, humanizam, Ivo Josipović, kolumna, Miko Tripalo, mir, Miro Kovač, ORaH, plaća, politika, pomirenje, privilegije, reforme, skromnost, Tomislav Karamarko, uhljeb, Vaclav Havel, Vlado Gotovac

Kad zastupnici jednom dobiju posao, na volju im je

Autor: Ante Tomić / 24.10.2015. Leave a Comment

AUTOGRAF Ante Tomić 4Ne razmišljate možda o tome, ali biti zastupnik u Saboru građansko je zanimanje nalik bilo kojem drugom građanskom zanimanju. Ljudi su zaposleni i plaća je redovna, ide im staž, zdravstveno su osigurani, uplaćuje im se prvorazredno mirovinsko, dobit će dnevnice i nadoknadit će im se troškovi putovanja i noćenja pođu li na službeno izvan mjesta svog boravka. [Read more…]

Filed Under: VLAŠKA POSLA Tagged With: Ante Tomić, kolumna, plaća, Sabor, Tomislav Karamarko, Vlaška posla, zaposleni, zastupnici, Željko Kerum

Štrajkaši nisu naivni, već nemoćni

Autor: Josip Kregar / 30.09.2015. Leave a Comment

AUTOGRAF Josip Kregar BBZamislite da štrajkaju političari i dužnosnici. Okupljeni na Trgu svetog Marka s parolama ispisanim flomasterom na kartonu, sa zviždaljkama i papirnatim šiltericama. Šuker bi govorio na megafon, Dragica Zgrebec bi pozivala na mudrost, a ja, jer imam zvonki glas i širok struk, vikao bi ”stisnite remen, bando lopovska”! [Read more…]

Filed Under: POROK PRAVDE Tagged With: Društvo, izbori, Josip Kregar, kolumna, obrazovanje, plaća, političari, Porok Pravde, potrebe, priznanje, profesori, štrajk, učitelji

”Paraziti” s Pantovčaka

Autor: Danica Juričić / 02.03.2015. Leave a Comment

Dozvolite da se obratim. Smeta me manipuliranje činjenicama u Jutarnjem listu. Ivo Josipović je otvorio zakonsko pravo korištenja dužnosničke plaće – 6 mjeseci pune, 6 mjeseci pola plaće. Grozno je koliko to košta s obzirom na to da mu je predsjednička plaća 23.000 kn. [Read more…]

Filed Under: ODJECI Tagged With: manipuliranje, mirovina, Pantovčak, paraziti, plaća, predsjednik, ured predsjednika

Nigdje sretna čovjeka!

Autor: Davor Krile / 22.11.2014. 2 Comments

Puno me ljudi zadnjih dana pitalo za mišljenje o razlozima zbog kojih se branitelji okupljaju u Savskoj 66: najprecizniji odgovor bio bi – zato što su se navikli okupljati. Proveo sam dva dana među njima, razgovarao s mnogima, dijagnosticirao iz prve ruke njihovu karakternu, političku, obrazovnu i stratifikacijsku raznorodnost.

 

Ima među njima stranačkih smutljivaca “zna se” koje provenijencije koji uglavnom diktiraju političke zahtjeve i postavljaju kadrovske i ideološke ultimatume vlastima. Ima tu i ambicioznih političkih solista, željnih osjećaja minuloga osobnoga autoriteta, ima i neizlječivih šuškonostalgičara i profesionalnih hodočasnika-hobista što duševnu hranu traže na svim sličnim pseudopatriotskim dernecima.

Ima među njima stranačkih smutljivaca “zna se” koje provenijencije koji uglavnom diktiraju političke zahtjeve i postavljaju kadrovske i ideološke ultimatume vlastima. Ima tu i ambicioznih političkih solista, željnih osjećaja minuloga osobnoga autoriteta, ima i neizlječivih šuškonostalgičara i profesionalnih hodočasnika-hobista što duševnu hranu traže na svim sličnim pseudopatriotskim dernecima

 

Dobar dio ipak je apolitična i gnjevna sirotinja tek željna društvene pravde i društvene pažnje. Nekolicina ih kao vojničku dužnost osjeća pokazati da ova zemlja nije ispunila njihova očekivanja i da se za ovo nisu borili.

 

Kad takvi tvrde da se na prosvjedu nisu našli radi vlastitih materijalnih probitaka i to zaista nije floskula: tišti ih besperspektivnost vlastite djece i opća neizvjesnost i beznađe; muči ih – kako mi je to ukratko sažeo jedan od njih – što već dulje od šest mjeseci u ovoj državi nisu sreli sretnog čovjeka.

 

Došlo mi je bilo na trenutak da mu kažem: “eto, konačno ste na pravom mjestu” i da mu pokažem prstom na Josipa Klemma, Ivana Čermaka, Marka Perkovića ili makar Josipa Đakića što su krstarili masom bez vidnih egzistencijalnih briga. Odustao sam, jer teško je proturječiti dominantnoj atmosferi straha od bijede u sferama kojima se ti ljudi kreću.

 

Koliko god vrijedila istina da je sreća individualno postignuće i da je ne treba očekivati od države, vlasti i bilo kakvog kolektiviteta, ljudi su ipak društvena bića koje se ne da izolirati od hladnih struja i tokova, a njih ovdje već dulje vrijeme može lako osjetiti svatko tko baš nema zmijsku kožu na leđima.

 

Štoviše, sreću među Hrvatima više automatski ne jamči ni veliko bogatstvo, jer ga se u prostoru sve zategnutijih egzistencijalnih tenzija pametni već pomalo skanjuju pokazati. Sumnjiv je postao svatko tko uopće privređuje i dobiva plaću, a naročito ako je ista porijeklom iz državnoga proračuna.

Dobar dio ipak je apolitična i gnjevna sirotinja tek željna društvene pravde i društvene pažnje. Nekolicina ih kao vojničku dužnost osjeća pokazati da ova zemlja nije ispunila njihova očekivanja i da se za ovo nisu borili. Kad takvi tvrde da se na prosvjedu nisu našli radi vlastitih materijalnih probitaka i to zaista nije floskula: tišti ih besperspektivnost vlastite djece i opća neizvjesnost i beznađe; muči ih – kako mi je to ukratko sažeo jedan od njih – što već dulje od šest mjeseci u ovoj državi nisu sreli sretnog čovjeka

 

Kako se onda ne složiti s ocjenom da je – nasuprot velikim riječima i frazama o slobodi i blagostanju – ovdje u zadnjih 20-ak godina zapravo stvorena jedna duboko nesretna i prestrašena zemlja. U njoj je većina danas impregnirana strahom od gladi, od gubitka posla i od svakodnevnih ovrha nad mizernim ostacima obiteljske imovine, dok situiraniji jednako drhću pred mogućnošću prevrata, nasilnih nemira ili makar otmica rođene djece i zahtjeva za otkupninom.

 

Promjena, i to strukturna, solidarna i strateška, postavlja se sve jasnije kao temeljni preduvjet opstanka. Navike se, međutim, teško osloboditi, a još je kompliciranije iz decenijske destrukcije preko noći razviti kreaciju. Političari se teško mijenjaju i još teže donose nepopularne odluke jer se ne žele zamjerati, a još manje su voljni obrazlagati nužnost takvih poteza biračkoj bazi.

 

Ratni veterani također njeguju svoje navike jer su dugo prakticirali prosvjedovati, postavljati zahtjeve i biti doboš koji po definiciji drugima udara poželjan politički ritam. Jedini sposobni za kakav-takav elasticitet i za promjenu trenda, mladi, posve logično idu tamo gdje se njihov napor bolje i dugoročnije honorira.

 

Hrvatska zbog svega sve više podsjeća na zauvijek zadani arheološki nalaz, na tužnu tuđmanoidnu okaminu s dva podjednako siva i nepomična lica.

 

Povijest bilježi mnoge primjere potpune propasti čitavih društava zbog nemogućnosti da iskorače iz okvira svoje kulturne ili mentalitetne vezanosti.

Kako se onda ne složiti s ocjenom da je – nasuprot velikim riječima i frazama o slobodi i blagostanju – ovdje u zadnjih 20-ak godina zapravo stvorena jedna duboko nesretna i prestrašena zemlja. U njoj je većina danas impregnirana strahom od gladi, od gubitka posla i od svakodnevnih ovrha…

 

Normanski su se Vikinzi, primjerice, svojedobno naselili na Grenland, ali su ubrzo izumrli jer se nisu htjeli odreći prehrambenih navika iz Norveške: odbijali su jesti ribu, koje je bilo u izobilju, i uporno su pokušavali uzgajati stoku, koja u polarnim predjelima nije imala što pasti.

 

Ništa bolje nisu kroz povijest prošli ni stanovnici dalekih i pitomih Uskršnjih otoka.

 

Oni su radi pukog statusa i plemenskoga prestiža koji im je nalagala njihova zatvorena monokultura, uložili sve svoje resurse u izgradnju onih apsurdnih gigantskih skulptura u obliku ljudskih glava, tzv. moajia, pokušavajući ih rasporediti diljem otočja u što većem broju. Time su toliko potkopali osnovu vlastitog opstanka da su naposljetku potpuno propali.

 

Nisu oni usamljeni primjer kako su neke ljudske zajednice na zemaljskoj baloti bile strukturirane tako kruto da iz svoje zatvorene perspektive nisu vidjele nikakvu drugu mogućnost opstanka osim one naučene, postavši time beznadni zatočenici uvriježenih tehnika preživljavanja.

 

A za produžetak života i opstanak na zemlji – nije tajna – najčešće je puno važnije ono što ne znaš nego ono što znaš i što ti je dotad pomagalo disati.

 

(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).

Filed Under: OSVRT Tagged With: autograf.hr, branitelj, Davor Krile, država, Hrvatska, Ivan Čermak, Josip Đakić, Josip Klemm, Marko Perković, osvrt, plaća, politika, portal, proračun, Savska, Slobodna Dalmacija, sreća, ulica, Vlada, Zagreb

Može li luđe? Potpisujem!

Autor: Gordan Duhaček / 29.09.2014. 1 Comment

Vjerojatno znate onu priču o žabi i loncu vode. Ako bacite žabu u lonac kipuće vode, ona će iskočiti i spasiti se. No ako stavite žabu u lonac hladne vode koju polako zagrijavate do ključanja, ona će ostati u loncu, skuhati se i umrijeti.

 

Pouka priče je, između ostaloga, to da je najgore i najopasnije lagano propadanje, tijekom kojega se ljudi (ili žabe) sustavno prilagođavaju novom nivou poniženja i propasti, sve dok na kraju – kada stvar konačno pukne, jer uvijek pukne i to je neizbježno – više nemaju nikakve snage da ustanu nakon pada, otresu prašinu sa sebe i krenu dalje.

 

Sve je potrošeno u tom dugom padu, tijekom kojega su se na otvoreni prijelom kosti lijepili flasteri s uvjerenjem da to nekako pomaže.

Polagano propadanje je zastrašujuće destruktivno jer i ljude tjera ne samo da trpe i mrcvare, nego da vjeruju vlastitim iluzijama o tome kako će biti bolje ako sve nekako ostane isto. To je možda najjasnije kada se pogleda situacija u kojoj se u ovoj državi nalaze i radnici i poslodavci – prvi nemaju više nikakvih poslova, a ako ih imaju, na njima nemaju prava, dok drugi nemaju više nikakve mogućnosti za zaradu, i svi zajedno se kuhaju u istom loncu

 

Polagano propadanje je zastrašujuće destruktivno jer i ljude tjera ne samo da trpe i mrcvare, nego da vjeruju vlastitim iluzijama o tome kako će biti bolje ako sve nekako ostane isto. To je možda najjasnije kada se pogleda situacija u kojoj se u ovoj državi nalaze i radnici i poslodavci – prvi nemaju više nikakvih poslova, a ako ih imaju, na njima nemaju prava, dok drugi nemaju više nikakve mogućnosti za zaradu, i svi zajedno se kuhaju u istom loncu.

 

Hrvatska se već godinama nalazi u ekonomskoj krizi, a ona je usput razotkrila i veliku institucionalnu, te je posve jasno da je trulež svuda i svugdje, od samih temelja države do njenog vrha. Ali nikako da se dogodi konačni slom, nikako da sve to konačno ode kvragu, nikako da se suočimo s time da jednostavno treba krenuti od početka i da treba uzeti lopatu u ruke za kopanje novih temelja, a ne na kredit uzeti nekakav skup stroj za ušminkavanje dijela fasade na zgradi čija osnovna statika ne može izdržati nikakav potres ni vododerinu.

 

Naravno, tko zna što čeka u tom kaosu prave propasti (s izuzetkom fašista, na njih se u tim situacijama uvijek može računati!), koji se ne može kontrolirati i usmjeravati kao lagano truljenje, ali čini se da je to jedina preostala karta na koju se može igrati – što gore, to bolje!

 

Zato potpisujem za raspisivanje novog referenduma na koji poziva udruga U ime obitelji pod parolom ”Birajmo zastupnike imenom i prezimenom”, kojim se nemušto čačka po ionako raspadajućem izbornom zakonodavstvu te jednako nemuštom Ustavu ove države.

 

Ne zato što vjerujem da će time u Hrvatskoj biti bolje, nego zato što će vjerojatno biti gore.

 

HDZ poručuje da će ovaj referendum ugroziti stabilnost sustava i potpuno je u pravu, ali to je razlog da se potpiše a ne da se bojkotira. Hrvatskoj pod hitno trebaju urušavanje postojećeg sustava, totalni krah i kolaps cijele korumpirane, beskorisne i neefikasne konstrukcije, i ako Željka Markić u svojoj nezajažljivoj ambiciji za političkom moći drži ljestve do toga, trebali bismo ozbiljno razmisliti o tome da se njima popnemo.

HDZ poručuje da će ovaj referendum ugroziti stabilnost sustava i potpuno je u pravu, ali to je razlog da se potpiše a ne da se bojkotira. Hrvatskoj pod hitno trebaju urušavanje postojećeg sustava, totalni krah i kolaps cijele korumpirane, beskorisne i neefikasne konstrukcije, i ako Željka Markić u svojoj nezajažljivoj ambiciji za političkom moći drži ljestve do toga, trebali bismo ozbiljno razmisliti o tome da se njima popnemo

 

Da, ja želim vidjeti Željku Markić u Saboru i ne vidim u čemu je problem s time. Ako smo u Saboru tijekom godina imali fratre s pištoljima, ratne zločince i razne kriminalce, a sada im se, evo, pridružuje i Marina Lovrić Merzel, pa gdje je Markić drugdje mjesto nego ondje? Saboru već godinama nedostaju tuče i fizički incidenti, otkako nema HDZ-ovih perjanica Krpine i Rojsa, pa bi dolazak Markić i njene prethodne ekipe iz Hrasta barem značio da bi se zastupnici opet međusobno šaketali. Neka jedni drugima lome nosove ako za normalan parlamentarni rad nisu sposobni.

 

Doista mi nije jasno po čemu je to HDZSDP nešto što bi hrvatski građani trebali zaštititi od naleta referendumskog populizma i svih tih manipulacija UIO-a. Razmislite i zapitajte se – pa zar je dotle došlo da HDZSDP gledate kao na nešto vrijedno, sposobno i poželjno? Nema smisla ne koristiti vlastite zdrave oči i gledati Milanovićevim i Karamarkovim, jer oni se najviše bore za status quo, da se nikako i nikad ništa ne promijeni.

 

Željka Markić se zato svim snagama i nemalim sposobnostima bori da bude gore, kaotičnije i luđe, da sva ta hrvatska politička groteska doživi svoju apoteozu i to treba – podržati.

 

Hrvatskoj bi jako dobro došlo četverogodišnje ludilo Sabora kakav bi nastao ako bi prošle ideje UIO-a i jedna nestabilna vlada (ili više njih), jer je desetljetno mrtvilo u maski stabilnosti posve diskreditiralo tu instituciju koja bi trebala biti temelj parlamentarne demokracije. Naime tek tada bi se pokazalo tko je u svemu tome normalan i koga treba podržati, tko je za katoličku džamahiriju, a tko za suvremenu europsku državu, dok se ovako jedino omogućava da svi budu manje-više isti.

Da, ja želim vidjeti Željku Markić u Saboru i ne vidim u čemu je problem s time. Ako smo u Saboru tijekom godina imali fratre s pištoljima, ratne zločince i razne kriminalce, a sada im se, evo, pridružuje i Marina Lovrić Merzel, pa gdje je Markić drugdje mjesto nego ondje?

 

Hrvatskoj pod hitno trebaju liberalna stranka koja je liberalna, socijaldemokratska stranka koja je socijaldemokratska, demokršćanska stranka koja je demokršćanska, prava ljevica i prava desnica itd., a ne ova smijurija od stranaka koje zastupaju i provode (tj. većinom petljaju) politike koje s njihovim nominalnim određenjem često nemaju nikakve veze.

 

To je najbolji recept za gubljenje političke vjerodostojnosti, pa nije uopće čudno to što cijela nacija više ne može smisliti sveukupnu političku elitu. Činjenica da HDZSDP ima apsolutno jednu te istu kadrovsku i ekonomsku politiku najbolji je razlog da se za ove stranke više nikad ne glasa, jer Hrvatska polagano kuhanje u takvoj politici dugoročno ne može preživjeti.

 

Naravno, mnogi građani potpisuju za raspisivanje referenduma jer iskreno misle da će tako biti bolje, što znači da će se još jednom razočarati. U ime obitelji i Željka Markić, iako se tako grade, nisu ništa novo ili svježe na hrvatskoj društveno-političkoj sceni, nego tek jedan njen dosad marginalan dio koji je preko pokretanja referenduma našao put u mainstream.

 

Posao je fantastično napravljen, ali tu ima i dalje previše toga što podsjeća na standardne hrvatske političke prakse, poput financiranja kampanje nepoznatim sredstvima, možda opet iz nekih crnih fondova.

Željka Markić se zato svim snagama i nemalim sposobnostima bori da bude gore, kaotičnije i luđe, da sva ta hrvatska politička groteska doživi svoju apoteozu i to treba – podržati

 

Ni danas ne znamo tko je zapravo platio cijelu priču oko referenduma o braku, što bi hrvatskim građanima nakon iskustva Ive Sanadera trebalo itekako upaliti crvene lampice. Zato znamo da se Markić sustavno poziva na preporuke Venecijanske komisije o provođenju referenduma, koje i sama bez problema krši i izigrava. To dođe isto kao ona ”visoko podignuta letvica” Zorana Milanovića, na koju se pozivao kad mu je odgovaralo, a zaboravio kad nije.

 

Znamo i da je od Milana Bandića mimo svih natječaja UIO dobio ured i više stotina tisuća kuna, što je također uobičajena klijentelistička praksa zagrebačkog gradonačelnika. Ukratko, sve što znamo i što ne znamo o djelovanju UIO-a svrstava ih u uobičajeno nevjerodostojnu i manipulativnu hrvatsku političku praksu, dakle baš ono što oni kažu da će promijeniti ovaj drugi referendum.

 

Koliko vjerujete u Ivu Sanadera, Zorana Milanovića i Milana Bandića, baš toliko trebate vjerovati i Željki Markić i njenim dobrim namjerama.

 

Zato potpisujem za ovaj referendum. Neka sve ode kvragu! Pa da vidimo može li se nakon raščišćavanja tih ruševina napraviti normalna, funkcionalna i uspješna Druga republika. Jer Hrvatska kakva je danas, zbog dobrobiti i budućnosti svih njenih građana, a najviše izgubljene mlade generacije, mora konačno udariti dno dna, koliko god bolno bilo.

 

Potpišimo za to!

 

(Prenosimo s tportala).

Filed Under: OSVRT Tagged With: autograf.hr, ekonomija, Gordan Duhaček, gospodarstvo, HDZ, Hrvatska, Marina Lovrić Merzel, osvrt, plaća, politika, Sabor, SDP, Tomislav Karamarko, tportal, Željka Markić, Zoran Milanović

Udomili vlasnika

Autor: Nela Vlašić / 26.09.2014. Leave a Comment

Napomena uredništva: radi spriječenosti autorice ponavljamo kolumnu od prošlog tjedna.

 

Svakoga dana u svakom pogledu sve smo gluplji. Sve manje napredujemo. I što je možda još strašnije, svakoga dana u svakom pogledu sve manje očekujemo. Od države čiju su samostalnost generacije sanjale (ja ne, meni je potaman bilo i u prošloj). Od sustava koji je, kakti, trebao biti efikasniji od prethodnog, a stvarno je u svemu lošiji i neuspješniji. Od egoističnih poslodavaca, tih suvremenih robovlasnika koji se do sadizma surovo odnose pema svojim radnicima (a Spartaka 21. stoljeća niotkud), tako strašno da prebacivanje u privatni sektor svakom sindikalistu zvuči kao prijetnja, a ne kao mogućnost opstanka radnih mjesta.

 

Povremeno mi se čini kao da je netko drogirao i hipnotizirao četiri i pol milijuna ljudi, uvjerio ih kako je normalno da ni oni, ni njihova djeca ne rade, nemaju posao i budućnost, da je opravdano mjesecima ne isplatiti plaće u državnim tvrtkama, da je potpuno prirodno da, ako “imaš sreće”, raditi za tri, pet ili rijetkih sedam, osam tisuća kuna, nemati ni vikend, ni nedjelju, ni petak ni svetak – rekla bi moja baka – i još ne dobiti naknadu za odrađeno u slobodno vrijeme i na blagdan.

 

Čak meni osobno drag, i u svom fahu neosporno sposoban političar, bivši ministar, a sadašnji saborski zastupnik Slavko Linić, u ponovo pokrenutoj “Piramidi” Željke Ogreste veli kako nije mobbing, već upravo nedostatak posla problem hrvatskog radnika…

Iz Rijeke, iz medijske kuće koja tiska najstarije novine u Hrvata, dolazi primjer bez presedana. Vlasnik, čije su istarske firme redom propale, zapošljava se u novinskoj kući, ne za tisuću i šesto kuna, već za plaću – vele za naše prilike – dobru i to u trenutku kad ta “njegova” tvrtka (očito Zagrebačka banka ne može pronaći novog vlasnika) zahtijeva predstečajnu nagodbu

 

No, nije u pravu. Problem je i jedno i drugo. Podcijenjen, ponižen, obespravljen, ugnjetavan i preplašen čovjek, na kojoj god poziciji radio, ne može i neće biti produktivan u punini svojih mogućnosti.

 

U nas je, nažalost, puno životom preplašenih ljudi. Opravdano. Puno je i tvrtki, gotovo većina (malo je onih poput Jadranskog galenskog laboratorija), ustrojeno na način da ima vlasnika, nekolicinu za naše prilike dobro plaćenih kvazi managera, a u stvarnosti nekreativnih klimavaca i goniča robova, i na stotine jadnika koji se plaše svoje sjene. Boje se otvoreno zahtijevati ono što im pripada; godišnji u punom trajanju, dnevnicu, prekovremene, plaćeni rad nedjeljom, odlazak na bolovanje kad im se dijete razboli… Univerzalni moto hrvatskih poslodavaca je “Ili se pokloni ili se ukloni” –- trećeg nema. Zato nam i jest ovako.

 

A kad je frka, kad se dugovi nagomilaju, goniči robova i poslodavci, vlasnici skriveni zatamnjenim staklima BMW-a, mercedesa, audija i inih čuda na četiri kotača snize ton, mole za strpljenje, lojalnost tvrtki, razumijevanje za kašnjenje plaća. I kako nada umire posljednja, a posla drugdje nema, radnici i bivaju lojalni, strpljivi, šute i čekaju. Na ulice izlaze uglavnom prekasno, kad spasa više nema – ni njima ni firmi…

 

Možda ih ima, no ja ne znam ni za jednog vlasnika koji je prodao BMW, jahtu ili vilu, svejedno, kako bi mogao isplatiti minimalce, ali zato znam mnoge koji su odmah posegnuli za smanjenjem plaća – a potom naravno i ljudi. Njihove privilegije, treba li to uopće i spominjati, uvijek su i u svim situacijama za razliku od radničkih prava neupitne.

 

Iz Rijeke, iz medijske kuće koja tiska najstarije novine u Hrvata, dolazi primjer bez presedana. Vlasnik, čije su istarske firme redom propale, zapošljava se u novinskoj kući, ne za tisuću i šesto kuna, već za plaću – vele za naše prilike – dobru i to u trenutku kad ta “njegova” tvrtka (očito Zagrebačka banka ne može pronaći novog vlasnika), zahtijeva predstečajnu nagodbu (dokumente treba predati do 30. rujna)…Kad nema profita, dobra je i plaća.

Ucijenjeni životom, šute na moju žalost i oni čije je posao da govore, da svjedoče o apsurdima društva koje je, kakti, trebalo biti efikasnije od prethodnog. Istina, riječki novinari imali su jedan blijedi pokušaj javne pobune koji je, eto, neslavno završio zapošljavanjem vlasnika u dvočlanoj upravi. Sada svakoga dana u svakom pogledu sve više nazaduju, ali šute. Šutjet će vjerojatno i kad im stečaj zakuca na vrata i ulica, štrajk i Lalovčev oprost bankarskih i telekomunikacijskih dugova postane jedini izlaz. Iako plaćeni da govore, reći će dolazeća generacija zbog koje je valjalo sačuvati tvrtku, šutjeti su znali kao nitko na svijetu

 

Mnogi su, uključujući i mene, uz otpremnine odlazili iz novina u kojima su proveli čitav život ne bi li se smanjio pritisak i tvrtka za neke nove generacije opstala usprkos dugovanjima Glasa Istra i Zadarskog lista, prepolovljenoj prodaji i bitno smanjenim prihodima od marketinga. No prije novih generacija valjalo je udomiti vlasnika…

 

Hajde recite, na ovom mom primjeru, zar nismo svaki dan sve naivniji i gluplji.

 

I onda, gle čuda, vlasnik godinu dana nakon odlaska velikog broja ljudi uz novog direktora zapošljava i sebe – a navodno dolazi i treći čovjek izvana kao zamjenik direktora zadužen za redakciju. Nitko od njih nije “beba”. Svi su iz pedeset i neke…

 

Njih trojica u brutu pojest će zasigurno znatan dio sredstava “ušteđenih” prethodnim odlascima…

 

Pa kažite, zar nisu onda svi ti ljudi koji šute i trpe zbog datuma rođenja iz osobne o kojem je pjevao samo Đorđe Balašević (pada mi napamet kako samo direktori i vlasnici nikad nisu prestari iako su, kao i neki od nas, rođeni tisuću devetsto pedeset i neke), zbog djece, kredita, nezaposlenog muža ili sina – suvremeno roblje? Šutljivo roblje. Roblje bez Spartaka. Nikome se ne gine za pravu stvar!

 

Ucijenjeni životom, šute na moju žalost i oni čije je posao da govore, da svjedoče javno o apsurdima društva koje je, kakti, trebalo biti efikasnije od prethodnog. Istina, riječki novinari imali su jedan blijedi pokušaj pobune koji je, eto, neslavno završio zapošljavanjem vlasnika u dvočlanoj upravi.

 

Sada svakoga dana u svakom pogledu sve više nazaduju, ali šute. Šutjet će vjerojatno i kad im stečaj zakuca na vrata i ulica, štrajk i Lalovčev oprost bankarskih i telekomunikacijskih dugova postane jedini izlaz.

 

Iako plaćeni da govore, reći će dolazeća generacija zbog koje je valjalo sačuvati tvrtku, šutjeti su znali kao nitko na svijetu.

Filed Under: POGLED S LIJEVA Tagged With: autograf.hr, ekonomija, Hrvatska, kolumna, Lalovac, manager, ministar, nagodba, Nela Vlašić, novinar, plaća, Pogled s lijeva, politika, sindikat, Slavko Linić, Spartak, stečaj, Uprava, Vlada, vlasnik, Zagrebačka banka

  • 1
  • 2
  • Next Page »

DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:

ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

VRIJEME SUODGOVORNOSTI - ostale emisije

Facebook

Facebook

Želite li primati naš newsletter?

Upišite svoj e-mail i pratite najnovije aktualnosti!

Postanite podupiratelj našega portala. Vi ste dokaz da možemo stvarati bolje društvo i da ponekad valja htjeti i nemoguće kako bismo dosegnuli moguće.

Molimo vas da pomognete Autograf.hr uplatom priloga na naš račun (kliknite ovdje).
Hvala vam!

VIDEO: VRIJEME SUODGOVORNOSTI

Drago Pilsel Argentinski roman

ZAHVALJUJEMO SE POTPORI REDAKCIJE:

Slobodna Dalmacija

UPUTE

Pravila komentiranja
Pravila prenošenja sadržaja
Donacije i sponzorstva
Impressum
Kontakt

Copyright © 2023 | AUTOGRAF.HR | Izrada portala : Poslovna učionica d.o.o. | Tehnička podrška: 234 d.o.o. i Online Press d.o.o. | Log in

Mrežne stranice www.autograf.hr koriste kolačiće ("cookies") za napredniju funkcionalnost stranica, ugodnije posjetiteljevo iskustvo, te prikaza web bannera i drugih oglasa. Postavke korištenja kolačića možete kontrolirati i odrediti u vašem pregledniku mrežnih stranica ("web browser"). Ako se slažete s korištenjem kolačića na mrežnim stranicama www.autograf.hr molimo kliknite "Slažem se". Posjet i pregled mrežnih stranica na www.autograf.hr moguć je i bez korištenja kolačiča, no tada neće biti isporučene neke funkcionalnosti kojima kolačići upravljaju.
Slažem se
Polica privatnosti i kolačića

Privacy Overview

This website uses cookies to improve your experience while you navigate through the website. Out of these, the cookies that are categorized as necessary are stored on your browser as they are essential for the working of basic functionalities of the website. We also use third-party cookies that help us analyze and understand how you use this website. These cookies will be stored in your browser only with your consent. You also have the option to opt-out of these cookies. But opting out of some of these cookies may affect your browsing experience.
Necessary
Always Enabled
Necessary cookies are absolutely essential for the website to function properly. This category only includes cookies that ensures basic functionalities and security features of the website. These cookies do not store any personal information.
Non-necessary
Any cookies that may not be particularly necessary for the website to function and is used specifically to collect user personal data via analytics, ads, other embedded contents are termed as non-necessary cookies. It is mandatory to procure user consent prior to running these cookies on your website.
SAVE & ACCEPT