autograf.hr

novinarstvo s potpisom

Plan 21: Gomila koještarija

Autor: / Leave a Comment

Tko je čitao Plan 21? Ja nisam. Toliko sam se bio upeo da se riješimo Jadranke i njene bulumente bezveznjaka i oportunista, da sam na program koalicije gledao kao na formalnost – važni su ljudi, mislio sam, a ljudi su u redu, mnoge poznajem i mogu za njih jamčiti.

 

Zoki je čist, Rajko, moj liječnik, brz je i inteligentan Dalmatinac. Ranko je pošten, dobro ga znam, mislio sam, a osim toga, zajedno smo pripadali ”antidržavnoj kliki” špijuna i izdajnika koju je Turek, bivši šef Službe, Pukijev i Petračev prijatelj, dao pratiti (država mi je zato platila odštetu od 50.000 kuna). A Orsat, on mi je odvjetnik i branio me u slučajevima klevete, pa kad ga je Zoki pozvao da postane ministar pravde jer su se poznavali iz Ministarstva vanjskih poslova, bio sam uvjeren – Orsat će klevetu, naravno, dekriminalizirati…

 

Vraćajući se s Općinskog građanskog u Trnju ili iz Zaboka kamo bi me odvela marica ako se nisam odazvao na suđenje oko pitanja Radeljakove časti i ugleda, sto smo puta razgovarali o tome kako je besmislen institut ”duševnih boli”, pa ”libel” može biti jedino odštetna parnica, skopčana s ozbiljnom financijskom štetom, odštetom, parničnim troškovima i tužbenim rizikom, da se ne zloupotrebljava pravosuđe i da se slučajevi toliko ne množe da ih je u jednom trenutku u Hrvatskoj bilo više od milijun…

Tko je čitao Plan 21? Ja nisam. Toliko sam se bio upeo da se riješimo Jadranke i njene bulumente bezveznjaka i oportunista, da sam na program koalicije gledao kao na formalnost – važni su ljudi, mislio sam, a ljudi su u redu, mnoge poznajem i mogu za njih jamčiti

 

Tako sam mislio i nisam ni pogledao Plan 21. Poslije sam saznao da ga je zapravo iznudila reklamna agencija Bruketa&Žinić. Isprva su im mudre stranke dostavile sedam-osam točaka, pa kad su ih reklamokrati stali šarafiti, dopisali su i skupili deset-dvanaest, pa sedamnaest-osamnaest i tek na kraju, kad im je razjašnjeno da valja dostići simbolični broj – 21. Najveća zasluga promotora, koji se inače bave pivom i drugom robom široke potrošnje, bila je da ih prinude da napišu nekoliko stranica o tome što misle raditi u sljedeće četiri godine.

 

Ja sam pak sugerirao da se predizborni skupovi održavaju s publikom razmještenom kao u areni, s govornicima u sredini tako da se izbjegne ono uobičajeno rostrarijanstvo obraćanjem s katedre… Još sam predlagao da ljudi pitaju, a političari samo odgovaraju, ali to nije išlo, jer lideri nisu htjeli riskirati.

 

Zoki je još bio zakočen i tek je puno poslije pobjede brana popustila, pa je počeo ovaj njegov ”direktni prijenos iz mozga”. Tako da nisam, dakle, kao ni ostali, pročitao Plan 21. Bio je odštampan u user-unfriendly formatu, nekim nečitljivim neserifnim pismom (Futura, Helvetica, što li), i to s desnim ravnanjem i crvenim slovima odštampanim nasumično odabranim riječima, što garantirano odbija od teksta, kao deklaracija na pozadini nekog proizvoda… Gdje ti lijepo piše da ima 110 posto šećera, da je pun raznih E-konzervansa i kemikalija, te da će onaj tko preživi o tome pričati…

 

Pa ipak, nitko to ne čita, ko ni sitno odštampane podatke o sadržaju lažne šećerleme, upute za upotrebu japanske utenzilije ili sitno pismo iz aneksa glavnom ugovoru. A trebao bi, pogotovo u slučaju Plana 21, koji je bio sve to u jednom, i lažna šećerlema, i uređaj koji ne funkcionira i jasna deklaracija da sve ono što se od vlasti očekuje ona neće ispuniti, naprotiv.

 

Što je, zapravo pisalo u Planu 21?

 

Mi, stranke bliskih svjetonazora i sličnih programa – Socijaldemokratska partija Hrvatske (SDP), Hrvatska narodna stranka – liberalni demokrati (HNS), Istarski demokratski sabor (IDS) i Hrvatska stranka umirovljenika (HSU) – odlučili smo se za izborno zajedništvo kako bismo na temelju postojećih političkih programa i konkretnih politika ponudili zajednička rješenja prihvatljiva većini hrvatskih građana.

Nisam ni pogledao Plan 21. Poslije sam saznao da ga je zapravo iznudila reklamna agencija Bruketa&Žinić. Isprva su im mudre stranke dostavile sedam-osam točaka, pa kad su ih reklamokrati stali šarafiti, dopisali su i skupili deset-dvanaest, pa sedamnaest-osamnaest i tek na kraju, kad im je razjašnjeno da valja dostići simbolični broj – 21. Najveća zasluga promotora, koji se inače bave pivom i drugom robom široke potrošnje, bila je da ih prinude da napišu nekoliko stranica o tome što misle raditi u sljedeće četiri godine

 

Više nitko ne vjeruje da je trenutačna vlast, koja je prouzročila krizu gospodarstva i društva, sposobna ponuditi rješenje za oporavak i provesti ga. Radnici koji su izgubili radna mjesta, potplaćeni i neplaćeni radnici i svi oni ugroženoga životnog standarda i položaja u društvu od izbora očekuju samo jedno – promjene društvenih i gospodarskih vrijednosti u korist rada i stvaranja, a ne profita i dijeljenja prema političkim kriterijima i osobnim interesima.

 

Sad vidimo da su odmah krenuli s prijesnim lažima, jer nisu, naravno, imali nikakav program i nije bilo usklađivanja tih programa; samo su se dogovarali i brzo dogovorili o raspodjeli zastupničkih mandata, ali to onda nismo mogli znati, nego smo mogli vjerovati suprotno. Osim toga, kakva je programska sličnost između Čačićevih etatista, liberala i Zokijevih provincijskih birokrata te Istrana koji od ideologije imaju ”Gustafe”, malvaziju i vizionarskog ideologa po imenu Gori Ussi Winnetou?

 

Da smo uočili kako predlažu ”promjenu društvenih i gospodarskih vrijednosti u korist rada… a ne profita”, bili bismo možda shvatiti kako je riječ o gomili ciničnih oportunista, jer su antikapitalističke tendencije, negiranje poduzetništva i profita kao pokretača ekonomije, tada bile neprisutne u SDP-u i od svih ljudi koje sam ondje poznavao jedino je ekscentrik s bubikopfom Milan F. Živković pokazivao anarhističke inklinacije, što su svi pripisivali njegovoj niskoj inteligenciji, a ne fanatizmu.

 

Ta se ”alternativa” povampirila tek kasnije, kad se pokazalo da SDP nema nikakvu ideologiju, politiku i izbornu bazu, pa su počeli naveliko regrutirati kojekakva spadala po NVO-udrugama, stvarajući državnim novcem svoju klijentelističku mrežu. Znači, da sam ovo i pročitao, zaključio bih tek da je to neiskreno, taktičko udvaranje starim komunjarama, budući da sam znao kako se dobro odjevena esdepeovska elita, napaljena na najskuplje automobile, bolja vina i najbolje restorane, ne može mentalno približiti proletkultovskim revolucionarnim obrascima.

 

Model upravljanja državom na temelju populističke i koruptivne distribucije posuđenoga, a ne zarađenoga novca, stvorio je krizu. Tako dalje ne može. Ne može zato što se većina hrvatskih građana više nije spremna odricati prihoda u korist šačice povlaštenih.

Sad vidimo da su odmah krenuli s prijesnim lažima, jer nisu, naravno, imali nikakav program i nije bilo usklađivanja tih programa; samo su se dogovarali i brzo dogovorili o raspodjeli zastupničkih mandata, ali to onda nismo mogli znati, nego smo mogli vjerovati suprotno. Osim toga, kakva je programska sličnost između Čačićevih etatista, liberala i Zokijevih provincijskih birokrata te Istrana koji od ideologije imaju ”Gustafe”, malvaziju i vizionarskog ideologa po imenu Gori Ussi Winnetou?

 

Uf, opet ta odvratna ljevičarska demagogija. NARAVNO da se većina hrvatskih građana ne odriče prihoda u korist šačice povlaštenih – povlaštenih je na stotine tisuća, a svi kradljivi tajkuni zajedno nisu uspjeli ukrasti jedan posto onoga što je proarčila rasipna država na cijelu vojsku lažnih ratnika, nepotrebnih i nepostojećih gradova, općina i ostalih režijskih ustanova, na sve moguće i nemoguće benefite stanovništvu koje taj novac nije zaradilo, nego ga troši, diže kredite – i to u švicarcima – pa kupuje imovinu koja već sutra ne vrijedi ni djelić onoga što plaća prodajući vlastitu budućnost.

 

Naravno, država im je to sve omogućila, a banke ih navukle na tanak led, a kupovina naroda bila je, naravno, najlukrativnija djelatnost za političku klasu koja je surađivala s oligarhijom. Ali, ovo o šačici povlaštenih koji pljačkaju nedužnu većinu – to je čista laž, kao one Hitlerove floskule o Židovima koji sišu njemačkog radnika i zabijaju mu nož u leđa dok se kao vojnik bori na frontu u rovovima.

 

Nadalje je bilo riječi o izlasku iz krize. To je manje-više u redu, jer se vjerojatno pošlo od nekog Čačićeva programskog teksta o uzrocima krize i nezaposlenosti, te o nelikvidnosti do koje dolazi zbog preopterećenosti cijene proizvodnje, što je ”okovalo poduzetništvo”. No, nevidljiva ruka esdepeovskog ideologa dodala je zaključak kako ”država ne vodi nikakva razvojnu industrijsku politiku” (kao da je to moguće) i zatim još jednu minu – ocjenu da su ”nezadovoljni potplaćeni radnici i marginalizirani sindikati izvrgnuti najgrubljem obliku neoliberalnog kapitalizma”. Čisti bullshit.

 

”Neoliberalni kapitalizam” nije nikad stigao do Hrvatske, gdje još vlada socijalizam i država upravlja sa 70 posto ekonomije. Radnici nisu potplaćeni, nego preplaćeni u odnosu na prihode zaposlenika iste kategorije u uspješnijim zemljama srednjoeuropskog okruženja. Osim toga, nije vic u veličini plaća, nego u njihovom broju – ima daleko previše ”režijskih” radnika, onih u državnoj službi, a sindikati nisu marginalizirani, jer njihovi najbrojniji članovi, državni činovnici, čine temeljni problem hrvatske ekonomije. Nisu, naime, na tržištu, nego se zapošljavaju na temelju ”patenta” i za svaki spor nadležan je sud, što znači da ih po sadašnjim propisima nitko ne može otpustiti.

 

Mi najavljujemo promjenu prirode hrvatskoga kapitalizma i konačni odmak od prakse kapitalizma perifernoga, nekontroliranog, pa i nezakonitog profita, bogaćenja na štetu nacionalnih interesa i podcjenjivanja i odbacivanja prava rada i radnika. Sadašnja vlast samo je zaštitnik i jamac nastavka takve prakse.

 

Kakav ”konačni odmak” od kakvog ”perifernog, nekontroliranog, pa i nezakonitog profita”? Koje su to kategorije? Očito, redaktor je bio neprijatelj kapitalizma, ali to nije smio jasno deklarirati, pa je teze ”kvalificirao”. Meni opet sve vuče na Milana F. Živkovića.

Zaista, narod zaslužuje vlast koju ima, a posebno se hrvatski birači na nju ne smiju tužiti, jer je ona već u svom predizbornom programskom dokumentu Kukuriku-koalicije jasno obnarodovala: ”Mi smo prosti prevaranti, sve što govorimo nema smisla, ovo ne bi ni pas s maslom pojeo i tko za nas glasa idiot je kojega ide upravo ono što mu se sprema!”

 

Pisanje Plana 21 bio je toliko beznačajan i niskorangiran posao da u tome nitko nije htio sudjelovati, a on se kao ”idejni specijalist” na Iblerovom, stražnje lijevo smetalo, pomoćnik indisponiranog Tončija Vujića koji je ipak nekakav doktor nauka, vjerojatno jedini nije mogao izvući od toga posla, pa je unutra sneo svoja jaja. Svake četiri godine padne na nj takav neki golemi teret: treba napisati stranice i stranice teksta!

 

To nije sposoban nitko od viših dužnosnika organizacije u kojoj nema specijalista za politiku, političku znanost, sociologiju ili bilo što slično – svi su liječnici, provincijski inteligenti, asistenti na studiju matematike i fizike ili ekonomisti i pravnici koji se sa stručnom materijom nisu sreli otkako su napustili fakultet – poput samog utemeljitelja ove sljedbe, čiji se lik simbolično nalazi na dnu totemskog stupa, dok mu na remenima stoje šminkeri i bleferi koji su komercijalizirali partijsku djelatnost.

 

Ivica Račan nije imao pojma o pravu, koje je završio vinuvši se u politiku kao šef partijske organizacije na fakultetu. Odmah je potom primljen na posao kao profesionalni partijski radnik u slavonskobrodski Općinski komitet. Pisao je duge referate u doba ”hrvatske šutnje”. Sati praznogovora, koji se stenografirao pa objavljivao na stranicama Vjesnika i Oka, partijskih glasila koja su prikladno imala format samo nešto manji od zemljišnog maksimuma. Račanov nasljednik u Slavonskom Brodu, stranački tajnik Igor Dragovan, lansirao je iz iste izborne jedinice i sadašnjeg genseka SDP-a, predsjednika Vlade Zorana Milanovića.

 

A što se tiče Plana 21, programski kupus koji su s mukom izvukli iz stranačkih centrala, na kraju je morao dopisati blijedi birokrat Neven Mimica, ekonomski pregovarač u hrvatskoj diplomatskoj službi, koji je poslije pod Milanovićem dotjerao do – potpredsjednika Vlade. Svi su u Mimici vidjeli razumnog, beskonfliktnog čovjeka koji čudom održava neku komunikaciju s premijerom, samo što je njemu ta nemoguća misija brzo dozlogrdila, pa je optirao za plaću od 20.000 eura u Europskoj komisiji, gdje drži najbeznačajniji resor (zaštita potrošača).

 

Ostatak uvodnog odjeljka Plana 21 bio je popunjen neobaveznim trućanjem, frazetinama, obećanjima bez ikakva pokrića, te idiotskim fantazijama namijenjenim kretenima… To su čitali samo slagari koji su program polagali u neatraktivne stupce, pa tu i tamo zacrvenjeli poneku riječ ili rečenicu.

Zoki NIŠTA ne čita, samo razne popularne knjige i romančiće, on nema koncentraciju djeteta koje polazi više razred osnovne škole. Nisam vjerovao u izum američke pedagogije – Attention Deficit Syndrome (ADD) – dok se u razgovoru s njim nisam osvjedočio kako razmišlja. No to je bilo kad je već došao na vlast; do tada se jako kontrolirao, pa je komunikacija bila dvosmjerna. On nije Čovjek bez svojstava – Der Mann Ohne Eigenschaften, on je Čovjek bez supstancije

 

Zaista, narod zaslužuje vlast koju ima, a posebno se hrvatski birači na nju ne smiju tužiti, jer je ona već u svom predizbornom programskom dokumentu Kukuriku-koalicije jasno obnarodovala: ”Mi smo prosti prevaranti, sve što govorimo nema smisla, ovo ne bi ni pas s maslom pojeo i tko za nas glasa idiot je kojega ide upravo ono što mu se sprema!”

 

Na ovu gomilu besmislica nadovezuje se začudno suvislo Poglavlje 2 (”Gospodarska platforma”) koje elaboratski besprijekorno analizira stanje nacionalne ekonomije i zatim pobraja sve dugoročne i kratkotrajne ciljeve i politike, te neke konkretne projekte koje bi valjalo ostvariti u vladinu mandatu. To je, naravno, puno preambiciozno, općenito i retorički, jer se ne vide prioriteti ni slijed akcija.

 

To je plan za ratovanje na širokom frontu, a ne jaki udar na glavnom pravcu što, kako znamo iz operatike, jedino donosi uspjeh budući da preokrene stanje na bojištu (klasični primjer: Kolubarska bitka 1914., dispozicija vojvode Živojina Mišića). No, po općoj kompetentnosti autora vidi se da je drugo poglavlje pisao Čačić. Milanović to, naravno, nije ni pročitao.

 

On NIŠTA ne čita, samo razne popularne knjige i romančiće, on nema koncentraciju djeteta koje polazi više razred osnovne škole. Nisam vjerovao u izum američke pedagogije – Attention Deficit Syndrome (ADD) – dok se u razgovoru s njim nisam osvjedočio kako razmišlja. No to je bilo kad je već došao na vlast; do tada se jako kontrolirao, pa je komunikacija bila dvosmjerna. On nije Čovjek bez svojstava – Der Mann Ohne Eigenschaften, on je Čovjek bez supstancije.

 

Intelektualno, iz stadija praznoglavca, razvio se u tipičnog partijskog punoglavca kojemu je akumulirani značaj udario u glavu. Naobrazba mu je pak prestala u doba kad je završio magisterij u Bruxellesu, a poslije toga samo se bavio stranačkim frakcijskim ratovima i agitacijom, jurio novinare, razne sirotice i viđao se s političkim operatorima iz sive zone, kumplao s Linićem i još dva-tri muljatora u partiji i oko nje, kupovao simpatije, šarmirao, podvaljivao, prodavao maglu…

 

Naučiti nije mogao ništa jer nikoga ne sluša, nego samo sebe, s tim što mu vlastiti glas ne dolazi iz nutrine i iz dubine, što je svojstveno vlaškim dubokoumnicima, nego riječi same naviru, pa dok govori, uočavaš kako se i sam beskrajno čudi tome što je sve spreman izreći.

 

A Plan 21? Gomila koještarija.

 

(Prenosimo s facebook profila novinara Borisa Rašete).

Crkvo, ne harači ateiste!

Autor: / 1 Comment

Na ovu sam se temu odlučio iz više razloga. U pravu je bivši predsjednik Stjepan Mesić koji je u nedjelju na obilježavanju Dana ustanka u Srbu upitao biskupe koji smatraju hrvatsku vlast ”nenarodnom i zločinačkom” zašto onda od te iste vlasti uzimaju novac?! Zatim, jer sam od samog početka otkako je potpisan Ugovor između Svete Stolice i Republike Hrvatske o gospodarskim pitanjima (9. listopada 1998.) na poziciji koju ću i danas ovdje braniti; to je bio jedan od mnogih razloga zbog kojih sam podržao kandidaturu don Ivana Grubišića za ulazak u Sabor (Grubišić i ja se o ovom pitanju slažemo, iako ne u svemu). Treće, zato jer sam od 1995. prestao financijski podržavati Katoličku crkvu u RH (crkvi kojoj nije stalo do ljudskih prava ne dajem ni lipu). Konačno, jer sadašnji model smatram protuustavnim u smislu vršenja prisile prema građanima koji nisu katolici.

 

Ali zašto baš danas o ovoj temi? Zato što su Hrvatski laburisti – Stranka rada aktualizirali pitanje najavivši da će u saborsku proceduru pustiti zakonski prijedlog kojim bi se uveo tzv. crkveni porez. Rekli su i da će zatražiti izmjene i dopune Ugovora između Svete Stolice i Republike Hrvatske o gospodarskim pitanjima.

 

Kratko ću se zaustaviti na argumentaciji Hrvatskih laburista jer ju smatram potpunom promašenom, pa ću onda prijeći na pojašnjavanje situacije.

Umjesto da pogode bit problema, a to je kršenje prava onih koji se ne smatraju katolicima jer ih se, mimo njihove volje, harači da bi se uzdržavala Crkva koja svoje zidove presvlači u oniks, povod za svoje prijedloge Hrvatski laburisti našli su ”u odluci Vlade da se građanski odgoj u školama ne provodi prema obećanju iz Plana 21 kao cjeloviti predmet, nego da se provodi kroz tzv. međupredmetnu nastavu”

 

Kako je na tiskovnoj konferenciji izjavila v. d. predsjednica stranke Nansi Tireli, Članak 15 (stavak 2) tog Ugovora kaže da ”ako bilo koja od visokih Ugovornih strana bude smatrala da su se bitno promijenile prilike u kojima je sklopljen ovaj Ugovor, tako da ga treba mijenjati, započet će pregovore o njegovoj prilagodbi novim okolnostima”. Tireli ponavlja stavove koje je kao saborski zastupnik u više navrata izrekao don Ivan Grubišić, pa je podsjetila na teško gospodarsko i socijalno stanje u državi, uvelike različito od onoga u razdoblju potpisivanja Ugovora, kao i na nedavnu izjavu ministra financija Borisa Lalovca kako su državne rezerve ispražnjene. Stoga je pozvala Vladu RH da potakne razgovore s Vatikanom o reviziji tih Ugovora.

 

Međutim, gospođa Tireli i njeni laburisti čine veliku pogrešku kada obrazlažu motive ili prijedlog za uvođenje ”crkvenog poreza”. Tireli je istaknula kako su Hrvatske laburiste na to potaknuli ”potezi i izjave novog ministra znanosti, obrazovanja i sporta Vedrana Mornara, koji je odustao od konzultiranja s akademskom zajednicom oko uvođenja građanskog odgoja u škole, ali se o njemu konzultirao s Crkvom”.

 

”Budući da se mnogi hrvatski građani osjećaju zakinutima u svom demokratskom pravu na obrazovanje, upravo zbog opstrukcije građanskog odgoja i uloge koju je Katolička crkva, prema riječima ministra Mornara, u tome odigrala”, rekla je privremena šefica stranke, Hrvatski laburisti odlučili su inicirati zakonski prijedlog za uvođenje ”crkvenog poreza”.

 

Dakle, još jednom: umjesto da pogode bit problema, a to je kršenje prava onih koji se ne smatraju katolicima jer ih se, mimo njihove volje, harači da bi se uzdržavala Crkva koja svoje zidove presvlači u oniks, povod za svoje prijedloge Hrvatski laburisti našli su ”u odluci Vlade da se građanski odgoj u školama ne provodi prema obećanju iz Plana 21 kao cjeloviti predmet, nego da se provodi kroz tzv. međupredmetnu nastavu”, što je, prije svega, asocijacija na nešto drugo, a što bi moglo biti interpretirano u okviru ideološkog sukoba koji traje između konzervativaca i liberala, koje, nažalost, najčešće zastupaju ljudi sa neofašističkim i ekstremno lijevim idejama.

 

Stav naše redakcije oko građanskog odgoja je jasan: treba ga uvesti kao zaseban predmet, ali i gdje se god može provući ga kroz ostale predmete poput povijesti ili zemljopisa. Građane treba podučiti i pripremiti ih za život u demokraciji. Građanski odgoj je jako važan, možda i važniji od religijske ili glazbene kulture.

Mislim da se treba govoriti o haraču kad se, zahvaljujući navedenom Ugovoru između Svete Stolice i Republike Hrvatske, svim nekatolicima stavlja ruka u džep da bi plaćali uzdržavanje jedne vjerske ustanove, što je osobito grozno kad se to čini ateistima (ili agnosticima), a posve nemoralno kad se ta ustanova ne smatra dužnom položiti račune za dobiveni novac, kad joj financijski izvještaji, od same Hrvatske biskupske konferencije do najmanje župe, nisu transparentni i objavljeni na internetu i drugačije

 

Ali kad laburisti brkaju dvije teme jer se, to nije teško zaključiti, nisu pozabavili analizom problema i nemaju stručnjake (teologe i politologe) koji će im pojasniti da se osvetnički diskurs ne koristi kad treba zagovarati prava, onda je vrijeme za obrazlaganje i za utemeljenje, za kritičko novinarstvo. Ondje gdje nelogične sheme djelovanja više ne obuhvaćaju življenu stvarnost, tamo se javlja potreba za obrazlaganjem, za utemeljenjem.

 

Novinar ne smije pitanje istine ostaviti otvorenim. On stoji pod pritiskom da se suoči s njome. Tako novinarstvo nije tek puko skupljanje podataka, nego kritičko propitkivanje stvarnosti. Test svake istine, a onda i novinarske, leži, kako reče Heidegger, “jedino u vjernosti pojedinca prema sebi samome”. Novinar, u slobodi i u poštivanju prema životu i istini svakog bitka, služi istini.

 

Da, točno je, gospođo Tireli: primjenom ovog poreza svaki bi građanin samostalno odlučio hoće li iz svojih prihoda uplaćivati porez nekoj vjerskoj zajednici, ali ste zaboravili pojasniti zašto, odnosno vaši argumenti su neprihvatljivi.

 

Zašto sam u naslovu ove kolumne koristio glagol ”haračiti”? Harač je namet koji je u doba Osmanskog Carstva morao plaćati svaki nemusliman stariji od 7 godina, a pojam dolazi od turske riječi ”harč” koja znači glavarina. U pejorativnom smislu, a ja ga tako ovdje koristim, baš na način kako se najviše rabi u narodu, harač je sinonim za pljačku, otimačinu.

 

I ja mislim da se treba govoriti o haraču kad se, zahvaljujući navedenom Ugovoru između Svete Stolice i Republike Hrvatske, svim nekatolicima stavlja ruka u džep da bi plaćali uzdržavanje jedne vjerske ustanove, što je osobito grozno kad se to čini ateistima (ili agnosticima), a posve nemoralno kad se ta ustanova ne smatra dužnom položiti račune za dobiveni novac, kad joj financijski izvještaji, od same Hrvatske biskupske konferencije do najmanje župe, nisu transparentni i objavljeni na internetu i drugačije.

 

Kad bi postojala politička volja da se krene u reviziju toga Ugovora, trebalo bi imati na umu da je moguće izmjeniti Stavak 2 Članka 2, onaj koji kaže da se RH ”obavezuje da će, priznavajući rad Katoličke crkve na kulturnom, odgojnom, društvenom i etičkom polju, Katoličkoj crkvi osiguravati određen godišnji novčani iznos”, ali ne i Stavak 1 istog Članka u kojem se RH obavezuje vratiti imovinu koja je oduzeta u doba komunističke vladavine ili u materiji ili u novčanoj naknadi.

Kad bi postojala politička volja da se krene u reviziju toga Ugovora, trebalo bi imati na umu da je moguće izmijeniti Stavak 2 Članka 2, onaj koji kaže da se RH ”obavezuje da će, priznavajući rad Katoličke crkve na kulturnom, odgojnom, društvenom i etičkom polju, Katoličkoj crkvi osiguravati određen godišnji novčani iznos”, ali ne i Stavak 1 istog Članka u kojem se RH obavezuje vratiti imovinu koja je oduzeta u doba komunističke vladavine ili u materiji ili u novčanoj naknadi

 

Sve što stoji u Članku 6 (gro novca stiže prema kalkulaciji o dvjema bruto plaćama pomnoženima s brojem župa), Članku 10 (da su sve pravne osobe Katoličke crkve po definiciji neprofitne ustanove), Članku 11 (gdje se širi ogromna siva zona jer se kaže da će ”na preporuku biskupa državna vlast svake godine razmatrati, odobriti i financijski pomagati posebne programe i projekte pravnih osoba Katoličke crkve koji su korisni za opće dobro), Članku 12 (država gradi, točnije, ”pridonosi izgradnji i obnovi crkvenih zgrada” prema svojim mogućnostima), dakle sve to i sva ekonomska pomoć koja proizlazi iz drugih Ugovora (osim u slučajevima kada je riječ o baštini koja je zaštićena) mora pasti na teret katolika.

 

Trenutno najmoćnji Hrvat – katolik na svijetu, apostolski nunciji u SR Njemačkoj, nadbiskup Nikola Eterović, autor komentara i pravi arhitekt ova četiri Ugovora između Svete Stolice i Republike Hrvatske, stručnjak za Kanonsko pravo, podsjeća katolike da su dužni, jer im je zapovijedano, uzdržavati klerike i crkvene institucije. Ali Eterović nije nuncij bilo gdje, već u Njemačkoj i dobro zna kako najelegantnije provesti reforme Ugovora i kako osigurati da se Crkva osloni na svoje vjernike kako se ne bi dogodio harač nekatolika.

 

Ukratko, ako ste katolik ili luteran, plaćate porez, pa Ministarstvo financija vrši uslugu administracije toga novca. Taj ”porez” nije obvezatan za sve. Iako logika govori da bi bilo dobro da svaki građanim na njemu adekvatan način socijalno pomogne (bez brige, Nijemcima, ljudima visoke građanske kulture, ne treba posebno objašnjavati da Caritas, Crveni križ, Crveni polumjesec, UNHCR, UNICEF, itd. trebaju njihov novac), nitko nema, prema ovome rješenju, pravo bilo kome nametnuti porez. Ako ste ateist, na primjer, na vašoj će savjesti biti hoćete li ikomu pomoći ili nećete. Ako ste katolik koji ne želi plaćati, prestajete to raditi. Ispisujete se. Kraj priče.

 

Gdje bi mogao nastati problem u Hrvatskoj? Nije, dakako, problem u nemogućnosti da se ”crkveni porez” dogovori, uvede i provede. Problem je u strahu da mogućnost uvođenja ”crkvenog poreza” ne smanji broj nominalnih katolika.

Ako ti tvoj osjećaj slobode govori da u Boga vjeruješ, ali da nećeš ni u kojem slučaju financirati biskupa koji sebi dvore presvlači u oniks ili svoje dupe vozi u Audiju 8, slobodan budi uskratiti mu milodar iliti porez jer, da, treba voditi računa o ”zajedništvu dobara”, ali je, prije svega, važnije živjeti u bratskome duhu

 

Budući da i oni (biskupi) i drugi znaju da famozna brojka o 88% Hrvata katolika služi samo za pokazivanje mišića i za financijske kalkulacije (jer se novac koji Crkvi stiže od države temelji i na broju katolika u RH), naime, znaju da je ta brojka daleko veća od broja pravih vjernika ili, nazovimo to tako, vjernika koji žive sakramentalno, koji redovno idu na misu i koji imaju kakvu-takvu vezu sa župom kojoj pripadaju (jer broj onih koji se zaista zanimaju za život župske zajednice u Hrvatskoj je u odnosu na tih famoznih 88% strašno malen i za crkvene vlasti poražavajuća činjenica), postoji opravdani strah da će s vremenom, ne odmah, brojni vjernici sebe ispisati iz registra katolika kako ne bi plaćali porez Crkvi koja im je preko svojih pastira ali, nažalost i svećenika, sve antipatičnija.

 

Kao što sa svakom bakom koja umire tiraža Glasa Koncila nastavlja padati (najčešće pismo koje stiže na Kaptol 8 glasi otprilike ovako: ”Naša baka je umrla, pa otkazujemo pretplatu”), govorim naravno metaforički, tako će broj katolika, ukoliko se biskupi ne trgnu i ne prihvate pastoral Drugog vatikanskog sabora, praksu Vatikana (transparentne financije) i diskurs pape Franje ”o Crkvi za siromašne” (što pretpostavlja da se ukine svaki trag izričito feudalističi organizirane i raspoložene sekte nazvane ”Crkva u Hrvata” da bi se prokrčio put vapijućoj Crkvi Kristovoj), naprosto kopniti.

 

Drugi je par rukava što Katolička crkva u RH ne pokazuje znakove da razumije što znači demokracija i život u pluralizmu i što bi, kad bi to razumjela, ona sama trebala prednjačiti, a da je na to ne podsjećaju Lesarovi desesperadosi, u traženju da se i u nas uvede tzv. njemački model, odnosno u stavu da nije fer haračiti ateiste, muslimane i druge.

 

Načelo prema kojem bismo se trebali ravnati je sljedeće: Kume, ako se smatraš članom Katoličke crkve, islamske zajednice, neke od židovskih općina ili zajednica, bilo koje kršćanske crkve ili zajednice, itd., itd., naime, ako si zadovoljan tom i tom zajednicom, plati joj što Bog zapovijeda, omogući joj rad i postojanje; odnosno ako u Boga ne vjeruješ ili u njega sumnjaš, postupi slobodno.

 

I opet, ako ti tvoj osjećaj slobode govori da u Boga vjeruješ, ali da nećeš ni u kojem slučaju financirati biskupa koji sebi dvore presvlači u oniks ili svoje dupe vozi u Audiju 8, slobodan budi uskratiti mu milodar iliti porez jer, da, treba voditi računa o ”zajedništvu dobara”, ali je, prije svega, važnije živjeti u bratskome duhu.

Međupredmet međuministra

Autor: / Leave a Comment

Ministar o kojemu je premijer čuo dobro, pa ga protekli mjesec instalirao na mjesto Željka Jovanovića, odlučio je da građanski odgoj u nas neće biti poseban predmet – već međupredmet. Međuministar uvodi međupredmet! Valjda se nada da će ga i naredna vlast, ona koju ćemo birati 2015., ostaviti na ministarskoj poziciji ako dosljedno bude ignorirao obećanja iz Plana 21. To što će nam djeca i nadalje biti isključiva, ksenofobična i podložna svim vrstama manipulacije ,od one roditeljske, profesorske, crkvene pa do medijske, njega mnogo ne brine.

 

Ne brine međuministra ni najnoviji primjer isključivosti mladih koji, nažalost, stiže iz tradicionalno najtolerantnijeg dijela Hrvatske. Barem nije na to reagirao. Engleski mediji bruje, naime, o tome kako su riječki navijači na utakmici Rijeke II i mladih nogometaša Manchester Cityja u Novigradu grubo i rasistički izvrijeđali tamnoputoga Seku Fofanu (po nekim izvorima to su učinili nogometaši). U svakom slučaju, trener Manchester Cityja Patrick Vieira odveo je svoj tim iz protesta protiv takvog ponašanja s terena krajem prvog poluvremena pri rezultatu 1:0 za Rijeku. Pitanje je hoće li ih i druge godine, nakon ovakvih iskustava, uopće dovesti u Hrvatsku na pripreme, no ministar koji u svom nazivu ima i sport šuti. Zločesti bi rekli – čeka stav Kaptola.

Da je pravde i držanja do obećanog, ministar Vedran Mornar imao bi najkraći mandat u povijesti koalicijske Vlade. Zašto? Pa u mjesec dana čuvanja Ministarstva obrazovanja u ljetnom periodu uspio je svojim ishitrenim izjavama, odlukama i postupcima pokazati da građanski odgoj i obrazovanje nije neophodan samo u osnovnim, srednjim školama i fakultetima nego da ga “pod mus” treba uvrstiti kao obavezan predmet za sve koji u vlasti sudjeluju…

 

Treba li uopće i napominjati da riječki klub sve demantira…

 

Prije nekoliko godina u istoj toj Istri mladi su na Facebooku pokrenuli stranicu “Vodnjan bez Cigana”, koja je vrvila uvredama i isključivošću, ali je, na sreću, brzo uklonjena. Mnoštvo je i istraživanja koja pokazuju da mladi nerijetko iskazuju netrpeljivost prema homoseksulnoj zajednici, nesnošljivost prema manjinskim etničkim skupinama i vjerskim zajednicama, ali pritom itekako glorificiraju pripadnost vlastitom narodu i bez ustručavanja smatraju kako bi Hrvati u svojoj zemlji trebali imati više prava od drugih.

 

Takve se predrasude i isključivosti najefikasnije liječe obrazovanjem.

 

No, međuministar o kojemu je premijer čuo samo dobro, smatra da su klinci preopterećeni, torbe preteške da bi se u njih utovarila i tolerancija, a nastavnici nepripremljeni za predavanje građanskog odgoja i obrazovanja, pa je tri godine priprema i rada stručnjaka odlučio baciti u vjetar, a gradivo, forme radi, rasporediti po različitim predmetima. Nije šija nego vrat!

 

Sada će za predavanje u vrijeme godišnjih odmora morati osposobljavati čitave nastavničke zborove, svakoga za njegovu jedinicu, umjesto da sa Zavoda za zapošljavanje uzme nezaposlene sociologe, filozofe, politologe i diplomirane novinare, mlade ljude osposobljene da djeci prenesu znanja neophodna za to da jednoga dana budu savjesni i odgovorni građani ne oslanjajući se na pomoć s oltara.

 

Nije ni čudo da GOOD, inicijativa za sustavno i kvalitetno uvođenje građanskoga odgoja i obrazovanja, nakon takve na brzinu sklepane odluke traži ostavku ravnatelja Agencije za odgoj i obrazovanje Vinka Filipovića, ali i drugih iz Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta zbog samovoljnoga mijenjanja tema i modela te izostanka kvalitetnog uvođenja tog predmeta u nastavu. Takvo neodgovorno ponašanje ministra Mornara i Agencije odista bi zahtijevalo odlazak s pozicija brzinom kojom su se oni odlučili, ne prezentiravši javnosti rezultate provedene javne rasprave, za međupredmetnu nastavu. Baš me zanima hoće li javnost upoznati i s rezultatima nove, kolovoške rasprave.

No nitko nije očekivao, ni najuporniji vladini oponenti u tom sektoru, da će međuministar tako okrenuti vladino kormilo da sva obećanja popadaju u vodu, da će sa svega nekoliko svojih izjava i razgovora ugodnih s katoličkim biskupima izmijeniti identitet vladajućih do neporavljivosti. HDZ može i bez izbora preuzeti vlast, onako preko noći – razliku neće primijetiti ni oni koji su građanski odgoj slušali u nekim civiliziranijim zemljama

 

Da je pravde i držanja do obećanog, ministar Vedran Mornar imao bi najkraći mandat u povijesti koalicijskeVlade. Zašto? Pa u mjesec dana čuvanja Ministarstva obrazovanja u ljetnom periodu uspio je svojim ishitrenim izjavama, odlukama i postupcima pokazati da građanski odgoj i obrazovanje nije neophodan samo u osnovnim, srednjim školama i fakultetima nego da ga “pod mus” treba uvrstiti kao obavezan predmet za sve koji u vlasti sudjeluju, pa i za bivše dekane prestižnih tehničkih fakulteta koji, kad zasjednu u ministarsku fotelju, žure po mišljenje na Kaptol. Dobro su nam djeca i prošla, mogli su im vjeroučitelji predavati građanski.

 

To što je u tridesetak dana ministar inaugurirao kroz medije, rječnikom Orsata Miljanića rečeno, teško je sramoćenje premijera koji je o njemu čuo samo dobro, Vlade i Plana 21.

 

Može se razumjeti da je u netolerantnome društvu kakvo je naše svojim stilom i nastupom Željko Jovanović, čak i onda kada je bio potpuno u pravu, kao što je bio oko nogometa ili zdravstvenog odgoja, mogao iritirati tradicionalnu struju, sve one koji su na čelne pozicije u škole i na fakultete stigli kao podobni kadrovi HDZ-a, i da se formalno neutralnim, a stvarno konzervativnim Mornarom tražio novi legitimitet Vlade.

 

No nitko nije očekivao, ni najuporniji vladini oponenti u tom sektoru, da će međuministar tako okrenuti vladino kormilo da sva obećanja popadaju u vodu, da će sa svega nekoliko svojih izjava i razgovora ugodnih s katoličkim biskupima izmijeniti identitet vladajućih do neporavljivosti. HDZ može i bez izbora preuzeti vlast, onako preko noći – razliku neće primijetiti ni oni koji su građanski odgoj slušali u nekim civiliziranijim zemljama.

Na suncu i u sjeni

Autor: / Leave a Comment

”Dosljednost je zadnje utočište nemaštovitih”, zapisao je svojedobno Oscar Wilde. Mogao bih se kladiti kako je ta žovijalna misao neobično bliska našemu premijeru. Jer, da je kojim slučajem, umjesto svijeta visoke politike, za svoj poziv izabrao nogomet, Zoran Milanović bi, izvan svake sumnje, uživao u reputaciji fantazista bez premca.

 

Birajući između dosljednosti i maštovitosti, on se odavno opredijelio za potonju opciju, pa nas već godinama zapanjuje proplamsajima nesputane imaginacije. Hoćete li nekoliko friških primjera? Hajdemo redom…

 

Njegov tim mjesecima je vrijedno radio na konačnom rješenju problema balastne radne snage u javnom sektoru. Čarobna formula outsourcinga koja je, kao fol, državi trebala donijeti goleme uštede, a čistačicama i domarima cehovski dignitet i profesionalno ispunjenje, pod pritiskom je sindikata i građanskih udruga zamijenjena novim modelom, takozvanim spin-offom.

Kako, primjerice, kritizirati vlast čija je politika neuhvatljiva poput žive? Inicijativu koju danas podvrgnemo nemilosrdnom seciranju, već sutra će netko od ministara još brutalnije otpisati kao sasvim promašenu. Zaludu sve retoričke batine za kojima će posegnuti lajavi novinski kolumnisti ili grintavi oporbenjaci, kada će vladajući sami sebi, koliko sutra, početi udarati šamare još razornije snage

 

Za ovu je priču zapravo savršeno nebitno što se tom strategijom stvara još jedno megamutant javno poduzeće koje ne samo da ne može ušparati ni jednu jedincatu proračunsku lipu, nego će se, upravo suprotno, pretvoriti u još jedan fiskalni bunar bez dna. Ono što impresionira jest brzina i lakoća odustajanja od koncepta koji se tvrdoglavo i grčevito mjesecima branio kao jedina moguća opcija.

 

Idemo dalje. Dva dana nakon što je premijer svečano objavio kako je zadatak Siniše Varge, novog ministra zdravlja, nastaviti započete reforme, Ostojićev je zamjenik osvanuo na naslovnim stranicama novina s porukom kako ukida reforme svog prethodnika i master plan bolnica, usvojen na Vladi prije samo sedam dana.

 

Ali to nije sve! – dodali bi sada gurui televizijske prodaje lonaca s neprijanjajućim dnom. Vedran Mornar, novi šef resora znanosti i prosvjete, već je prvim javnim istupom jasno stavio do znanja kako želi biti ministar diskontinuiteta, naglašavajući kako ima drukčiji stav o Zdravstvenom i Građanskom odgoju od svoga prethodnika, pa, sukladno tome, valjda i od samoga premijera, koji je dvije i pol godine srčano branio Jovanovićev model.

 

Ukratko, u samo dva dana zbila su se čak tri strateška obrata koja se nitko nije potrudio valjano obrazložiti. A i zašto bi kada odgovor vladajuće garniture nitko nije ni zatražio. Rezignirana javnost davno se pomirila s činjenicom kako je SDP-ova vlast dosljedna samo u nedosljednosti. Jer, nakon svake odlučne objave nove politike, strategije, zakonskog rješenja, makar i simboličnog iskoraka, slijedi još odrješitiji demantij, energičnija negacija, rezolutniji obrat…

 

Glasno izgovoreno “da” zaglušuje se zvonkim “ne”, zagovor kupa pretvara se u grčevitu obranu špadi, svako “hoćemo” izvrće se u “nećemo”, ono što je danas istina već sutra postaje laž…

Ako se credo ove garniture da sažeti u formulu “Da, ali ne!”, tada je zapravo dokinuta svaka mogućnost kritike. Kabinet koji je u isti mah i na suncu i u sjeni, jer de facto obnaša dvije funkcije – upravlja državom i energična je oporba samome sebi – izmiče svakom naporu racionalne analize. Kako, pobogu, mozgati nad nečim što jest a nije, može ali neće, hoće premda ne dolazi u obzir, treba iako nema šanse…?  (…) Kako pogoditi metu koja je tu ali tamo, lijevo iako desno, u središtu a sa strane…?

 

Što je preostalo od Plana 21? – pitaju se razočarani esdepeovi birači. Najpošteniji odgovor bi glasio: 21 mogućnost odgovora na svaki problem koji iskrsne. Naime, u minule dvije i pol godine Milanovićeva se garnitura nije dohvatila nijednog prijepornog pitanja, a da ga svojim kakit ću-piškit pristupom (oni to vjerojatno zovu multitasking) nije dodatno zakomplicirala.

 

Imati vlast koja danas srčano brani ono što će već sutra beskompromisno napasti, grozna je vijest za sve porezne obveznike. No zagovor neumornog driblanja i javnosti i sebe samih, nije baš sasvim jalova strategija, kako se to nekima može na prvi pogled učiniti. Metodička nedosljednost donosi, naime, i neke vrlo opipljive koristi.

 

Kako, primjerice, kritizirati vlast čija je politika neuhvatljiva poput žive? Inicijativu koju danas podvrgnemo nemilosrdnom seciranju, već sutra će netko od ministara još brutalnije otpisati kao sasvim promašenu. Zaludu sve retoričke batine za kojima će posegnuti lajavi novinski kolumnisti ili grintavi oporbenjaci, kada će vladajući sami sebi, koliko sutra, početi udarati šamare još razornije snage.

 

Ako se credo ove garniture da sažeti u formulu “Da, ali ne!”, tada je zapravo dokinuta svaka mogućnost kritike. Kabinet koji je u isti mah i na suncu i u sjeni, jer de facto obnaša dvije funkcije – upravlja državom i energična je oporba samome sebi – izmiče svakom naporu racionalne analize. Kako, pobogu, mozgati nad nečim što jest a nije, može ali neće, hoće premda ne dolazi u obzir, treba iako nema šanse…?

 

Utoliko i Milanović ima razloga za zadovoljstvo. Svaka kritika koja mu se eventualno uputi, bit će savršeno promašena. Jer, kako pogoditi metu koja je tu ali tamo, lijevo iako desno, u središtu a sa strane…?

 

(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije)

Kleptokracija 2.0.

Autor: / Leave a Comment

Kad bi Hrvatska bila država vladavine prava i reda, bivšeg ministra Slavka Linića jučer bi nakon konferencije za novinare dočekali istražitelji i priveli barem na obavijesni razgovor, a onda bi isto učinili i sa svim sudionicima svih skandala s kojima ga se povezuje, kao i sa sudionicima svih skandala s kojima on povezuje državni vrh. Naravno, uključivalo bi to i ispitivanje predsjednika Vlade Zorana Milanovića.

 

U višemjesečnom ratu u vrhu SDP-a i države su isplivale: mnogostruke zloupotrebe državne banke HBOR i Porezne uprave isključivo u privatne svrhe, a za korist ljudi koji su bliski ili Slavku Liniću ili Zoranu Milanoviću, saznanje da jedna od tri najveće tvrtke u državi – Ina – uopće ne plaća porez i, na koncu, opravdane sumnje kako nam državom vlada premijerova obitelj, koju nismo izabrali na izborima. Jasno je, dakle, da smo kleptokratski model vladanja Ive Sanadera samo zamijenili kleptokratskim modelom Zorana Milanovića i Slavka Linića. Kleptokracija 2.0.

Minoriziranje težine optužbi koje su na račun onoga drugoga izrekli Linić i Milanović te pokušaj svođenja tog obračuna na isključivo osoban, odnosno unutarstranački obračun uvredljivo je i ponižavajuće za sve one koji u ovoj zemlji pokušavaju živjeti kao pošteni i lojalni građani. Obračun Linića i Milanovića nije predstava, obračun je to od kojeg se tresu temelji države i zbog kojega smo još jučer, a zapravo još u siječnju, trebali vidjeti u akciji policiju, USKOK i DORH

 

Minoriziranje težine optužbi koje su na račun onoga drugoga izrekli Linić i Milanović te pokušaj svođenja tog obračuna na isključivo osoban, odnosno unutarstranački obračun uvredljivo je i ponižavajuće za sve one koji u ovoj zemlji pokušavaju živjeti kao pošteni i lojalni građani. Obračun Linića i Milanovića nije predstava, obračun je to od kojeg se tresu temelji države i zbog kojega smo još jučer, a zapravo još u siječnju, trebali vidjeti u akciji policiju, USKOK i DORH.

 

Jer riječ nije o tome vole li se ta dvojica partijskih drugova, psuju li jedan drugoga ili skupa žderu, nego o milijardama kuna (!) koje su dobili na upravljanje na demokratskim izborima, koje pripadaju svim hrvatskim građanima, ali završavaju opet u džepovima njihovih članova obitelji ili prijatelja. I to je sve što nas, građane, treba zanimati u ovom slučaju.

 

Pokušaj da nam se rat obiteljsko-poslovnih klanova predstavi kao samo još jedna u nizu političkih predstava je sramotan. Zahvaljujući postojanju tih obiteljsko-poslovnih klanova, mini oligarhija koje vladaju Hrvatskom, i jesmo siromašni, kao nacija neuspješni i zbog njih nitko normalan ovdje ne želi uložiti ni lipu.

 

Zašto bi netko, tko nije dio oligarhije, ulagao u državi u kojoj je cijeli sustav – od vladinog administrativnog aparata, preko represivnih institucija, do državne investicijske banke – postavljen tako da služi isključivo pripadnicima uspostavljenih poslovno-političkih klanova?

 

U takvom sustavu ridikulozno je i spomenuti ”zakone tržišta” ili ”tržišnu ekonomiju” jer to ovdje ne postoji.

 

Neki se danas pitaju trebaju li se ozbiljno shvatiti Linićeve optužbe na račun Milanovića, uključujući onu da je ”obiteljski interes iznad državničkoga”, jer ih je izrekao tek kad je pao, kao što su se neki pitali treba li se ozbiljno shvatiti sve što je Milanović stavio Liniću na teret kad su se smrtno posvađali.

Kad je pak riječ o političkoj odgovornosti – ako su Linićeve optužbe istinite, a zasad nemamo razloga vjerovati da nisu, Zoran Milanović trebao bi već danas podnijeti ostavku na dužnost predsjednika Vlade. Njegov odlazak ne znači automatski i pad Vlade jer se ona može održavati sve dok Kukuriku koalicija ima većinu u Saboru

 

Ako je istina i pet posto od onoga za što se međusobno optužuju, onda je svejedno u kojim okolnostima smo saznali za to. Jedino što je važno je odgovor na pitanje je li to istina ili nije, odnosno imamo li i realno, a ne samo formalno, državne institucije koje to trebaju i znaju ispitati ili ih nemamo. To je što se tiče pitanja kaznene odgovornosti.

 

Kad je pak riječ o političkoj odgovornosti – ako su Linićeve optužbe istinite, a zasad nemamo razloga vjerovati da nisu, Zoran Milanović trebao bi već danas podnijeti ostavku na dužnost predsjednika Vlade. Njegov odlazak ne znači automatski i pad Vlade jer se ona može održavati sve dok Kukuriku koalicija ima većinu u Saboru.

 

Milanovićeva ostavka jedino je što bi SDP moglo spasiti od potpunog potopa, a vladajućoj koaliciji dati šansu da u zadnjoj godini mandata spasi barem obraz i uđe u koliko-toliko ravnopravnu borbu s Karamarkovim HDZ-om. Ako ga SDP na to prisiliti neće, onda je dužnost koalicijskih partnera, ako ne žele biti odgovorni za održavanje kleptokratskog modela vladanja, da izađu iz Vlade i omoguće nam izlazak na prijevremene izbore.

 

Svako drugo rješenje značit će samo suicidalno odgađanje isključivanja klinički mrtvog pacijenta s aparata.

 

Nije to više pitanje spasa za ovu ili onu koaliciju, već je to pitanje opstanka ove države i života njezinih građana nakon što smo dovedeni u stanje u kojem je sve u bankrotu – država, naši kućni budžeti, tvrtke koje vodimo ili u kojima radimo, čak i minimalno pouzdanje u ”bolju budućnost”.

 

Vladavini Zorana Milanovića došao je kraj. Plana 21 nije ni bilo, postojao je samo kleptokratski program koji nam na početku vladavine nisu predstavili – od HDZ-ovih ”malo vitra” do SDP-ovih ”malih biskvita”.

 

(Prenosimo sa tportala)

Kako pamtiti Milanovića

Autor: / 1 Comment

Ako, točnije, kada jednoga dana Hrvatska dobije svoju Syrizu, Die Linke, neku beskompromisnu, novu, istinsku socijalističku stranku ili koaliciju takvih, velike će zasluge pripadati i sadašnjem premijeru Zoranu Milanoviću.

 

Ostat će, istina, zaboravljeni svi oni čiji je angažman nesebičan, ali to uvijek tako biva: pamte se generali, dok se vojnika sjeća samo najuža obitelj.

 

On, Zoran Milanović, će dakle pokupiti zasluge za posljedice združene akcije pražnjenja hrvatske socijaldemokracije od svoje suštine i pretvaranje SDP-a u nenacionalističko krilo brutalnog kapitalizma garniranog kolosalnim političkim diletantizmom.

On, Zoran Milanović, će dakle pokupiti zasluge za posljedice združene akcije pražnjenja hrvatske socijaldemokracije od svoje suštine i pretvaranje SDP-a u nenacionalističko krilo brutalnog kapitalizma garniranog kolosalnim političkim diletantizmom

 

Prepoznale su to čak i vođe hrvatskih sindikata, profesionalni nezadovoljnici koji su se na vrijeme, s dvadeset i kojom godinom zakašnjenja sjetili ideje o tri osmice, ali su opet zaboravili da su akteri vlasti daleko manji problem od sustava.

 

Da, aktualna Vlada jest neopjevano loša, samo što nije ništa gora od prethodne, niti će se ispostaviti kako će je zamijeniti bolja. Zapravo, pakleni je to trokut – vlada-oporba-sindikati – koji funkcionira kao okvir u kojem se čuva sve što su naivni očekivali da će barem biti okrznuto pobjedom Kukuriku koalicije. Naravno, nikakvo to opravdanje nije, a još je manje razlog da ispunimo želju prvog ministra i s njim na čelu kolone propatimo još oko deset godina; samo što se ne treba nadati da će isto to desetljeće s nekim drugim službenicima oligarhije biti podnošljivije.

 

Zoran Milanović, po svemu sudeći, još nije shvatio zbog čega je uopće došao na vlast. Jedino zbog čega nije je zato što ima lijepe oči i (kao) čvrsto prijateljstvo s Emilom Tedeschijem. Pobijedila je, čisto da se podsjetimo, Kukuriku koalicija zato što je trećina njenih glasača, jednostavno, prirodno orijentirana, prije svega, prema SDP-u, dok je druga trećina samo željela pad HDZ-a, a posljednja povjerovala kako socijaldemokrati to zbilja i jesu. U toj podjeli bliski su više nego što žele priznati prvi i posljednji: neizlječivi SDP-ovci su, recimo tako, vjernici ideja, istih onih zbog čijeg su odbacivanja kojem svjedočimo na antidepresivima ovi treći.

 

Da je SDP stranka koja je u rekordnom roku iznevjerila najmanje trećinu svojih birača, vijest je koliko i informacija su se Beatlesi raspali. No, to ne znači i kako je ista ta stranka te svoje očajne birače navela na odluku o trajnoj apstinenciji od bilo kakva sudjelovanja na izborima. Moguće je tek da će propustiti prve iduće, potpuno nezainteresirani za njihov ishod.

Zoran Milanović, po svemu sudeći, još nije shvatio zbog čega je uopće došao na vlast. Jedino zbog čega nije je zato što ima lijepe oči i (kao) čvrsto prijateljstvo s Emilom Tedeschijem

 

Sve, naime, i da Socijaldemokratska partija preživi onaj dan u kojem se Mislav Bago javlja ispred glasačkih mjesta, ideja socijalne pravde u njoj neće. Točnije, živa izbore ne može dočekati, s obzirom na to da je preminula neposredno nakon ovih posljednjih.

 

Upravo je to rezultat po kojem ćemo pamtiti Zorana Milanovića: setom grunfovskih odluka – o kojima se i govori i razmišlja poput lika iz kultnog stripa – SDP se legitimirala kao stranka u kojoj forma veze nema sa suštinom, kao Socijaldemokratska partija koja, možda, ne prezire demokraciju, samo možda, ali je socijalno osjetljiva kao Broj 1.

 

Za ovog mandata SDP je praznim ostavio, nazovimo ga, svoj prirodni prostor, pokazavši, uz sve ostalo, kako se kod nas najbolje prima sve najgore iz Europske unije, u kojoj je socijaldemokracija kao takva odavno pala nekoj stvari za uši i postala ukras parlamentarizma kao oblika zaštite kapitala i njegovog interesa o kojem postoji svestranački konsenzus.

 

Nisu u istoj toj EU, kao ni drugdje, nove lijeve stranke i pokreti nastali zato da se istinski ljevičari mogu zajedno diviti Marxu ili svađati oko toga je li Messi bolji od Ronalda, već su te nove lijeve stranke i pokreti posljedica neuspjeha socijaldemokrata, njihova umjerenjaštva, kompromiserstva i, u konačnici, religijskog pristupanja kapitalizmu.

Kada je umjesto reanimiranja izvornih ideja socijaldemokracije Milanović odabrao koncept njihova eutanaziranja, nesvjesno je započeo proces kreiranja klime koja, na kraju, jednostavno mora rezultirati novom ljevicom

 

No, umjesto da shvati kako je blairovski koncept – u kojem se Laburisti od oponenata razlikuju po stupnju socijalne osjetljivosti, a ne suštinskom odnosu spram tačerizma – spektakularno propao, ovaj naš mučenik je pokazao da se od lošeg može biti gori. Nije, što valjda ne treba naglašavati, ni jednom svojom odlukom ova Vlada ugrozila anđele tranzicije, već isključivo njene žrtve, pokazujući pri tome kao svemir veliko nerazumijevanje za nezadovoljstvo građana i istu toliku nespremnost na, prvo drugarsku, a kasnije i onu kritiku koja zvuči kao krik očajnika.

 

Kako je ispražnjen od suštine, SDP je poput balona odletio u onu sivu političku zonu u kojoj svaka promjena ima jedan cilj: da radikalnoj manjini bude i dalje, a i to u najgorem slučaju, jednako ugodno bez obzira na cijenu koju većina mora platiti. Tako je, ali sigurno, SDP ostao bez one svoje zadnje trećine birača, zadržavši eventualno većinu iz prve, ali ne zato što nema alternative, već zato što je još nema.

 

Dok je postojala makar i naivna nada da socijaldemokracija nije propala, istinske lijeve stranke, one što ih trendovski, slučajni socijalisti nazivaju radikalnim, nisu iz stotinu i jednog razloga imale naročite šanse. Danas, međutim, imaju samo jedan razlog nastanka: neuspjeh SDP-a ili kako se već socijaldemokrati zovu na stranim jezicima.

 

Kada je umjesto reanimiranja izvornih ideja socijaldemokracije Milanović odabrao koncept njihova eutanaziranja, nesvjesno je započeo proces kreiranja klime koja, na kraju, jednostavno mora rezultirati novom ljevicom. Kada nastane i artikulira se na političkoj sceni, imat ćemo, eto, jedan razlog da ga pamtimo po dobrom, ma koliko se danas osjećali prevarenima.

 

(Kolega Emir Imamović oprašta se od portala autograf.hr. Njegovu fotografiju iz tehničkih razloga objavljujemo još ovaj tjedan, a kolumnu prenosimo s portala forum.tm)

Nije kriva Vlada, već mi

Autor: / Leave a Comment

Novi val poskupljenja ne stiže – već nas je sustigao i prestigao nakon povećanja cijena goriva. Vlada Republike Hrvatske nadljudskim naporima ubija i ono malo nade da ćemo u skoroj, pa i daljoj budućnosti, proizvoditi nešto veće, složenije i kvalitetnije od čačkalica: njezin namještenik Alain Khan poručio je, primjera radi, radnicima brodogradilišta ”Nauta Lamjana”, kojeg je umalo od smrti spasio odvjetnik i bivši stečajni upravitelj Ivan Rude, da mogu raditi što god hoće, samo to neće raditi tu i u tvrtki planiranoj za likvidaciju.

 

Siniša Hajdaš Dončić, još jedan od bezveznih tipova izniklih ispod Milanovićeva šinjela, najavljuje privatiziranje praktički cijelog prometnog sustava u Hrvatskoj, a i to za početak. Za kraj neće ostati ništa: bit će već rasprodano.

Nesporazum između sadašnje vlasti i dobrog dijela onih koji su joj omogućili da to bude star je koliko i famozni ‘‘Plan 21“, ako ne i stariji, samo što za njega, taj problem, ni najmanje nisu krivi Zoran Milanović i ekipa. Krivi smo, naime, mi, građani pokorni, koji smo u svom očaju povjerovali u takvu glupost da je dovoljno imati poštenu vlast, pa će se ostalo srediti valjda samo od sebe

 

Ivan Klarin, mladi dalmatinski političar u ničim izazvanom usponu, pri zdravoj pameti i čistoj svijesti kaže kako je njegov uzor nekadašnja britanska premijerka i majka neoliberalizma Margaret Thatcher, dok mu nekoliko kilometara od kuće građani tijelima brane jednu, kreditima skoro umorenu, obitelj od deložacije.

 

Ministar financija Slavko Linić ne krije kako će državni dug i dalje rasti, dok premijer građanima poručuje da se, u najkraćem, još malo stisnu, da izdrže još malo, jer svakako, što naravno nije rekao, neće još dugo.

 

Godina je, da se podsjetimo, 2014., ona u kojoj nam je, tako su rekli, trebalo biti bar malo bolje. Hvala na pitanju, ako ga je netko postavio, osjećamo se gore i znamo da oporavka nema. Nada je umrla posljednji put i to poodavno, samo što smo se pravili budale, pa čekali da nam mrtvozornik kaže ono što smo izbjegavali vidjeti kraj zdravih očiju.

 

”Vlada ima nizak rejting zbog loše komunikacije s javnošću”, rekao je nedavno, nekom zgodnom prilikom, Ivan Vrdoljak, ministar ničega. Dobro, formalno to stoji malo drugačije: ušminkani liberal i nasljednik bahatog Radimira Čačića plaću prima kao ministar gospodarstva, no kako mi to nemamo, tako on ima nepostojeći resor.

 

Treba, međutim, biti pošten, pa kazati da ima pravo: Vlada i javnost ne da imaju šumove u komunikaciji, već tu osim šuma ničega drugog nema. Problem, međutim, nije od jučer ili od prije tri mjeseca. Nesporazum između sadašnje vlasti i dobrog dijela onih koji su joj omogućili da to bude star je koliko i famozni ”Plan 21”, ako ne i stariji, samo što za njega, taj problem, ni najmanje nisu krivi Zoran Milanović i ekipa. Krivi smo, naime, mi, građani pokorni, koji smo u svom očaju povjerovali u takvu glupost da je dovoljno imati poštenu vlast, pa će se ostalo srediti valjda samo od sebe.

Nikada i ničim, niti riječima, a djelima još dva-tri puta manje, oni što su sada na vlasti nisu pokazali da razmišljaju o istoj toj vlasti kao o sredstvu, a ne cilju, kao o mogućnosti da reanimiraju i koliko god je izvodivo u praski primijene ideje suprotne neoliberalnim i brutalno kapitalističkim, ideje radikalno drugačije od onih koje su Hrvatsku i odvele ravno u opću propast

 

I to sa poštenjem koje se, umjesto da se podrazumijeva, smatra rijetkom vrlinom pokazalo se pogrešnim – dovoljno se sjetiti slučaja Šengon ili Kleopatre iz Siska, da sada ne idemo dalje – dok je sve poslije bio usiljeni marš u katastrofu, parada iznevjerenih očekivanja za koje zapravo nismo imali nikakva razloga.

 

Mi smo, dakle, očekivali što? Socijalno osjetljivu vlast? Zavođenje stvarnog, a ne partitokratskog reda u javnu upravu? Veću brigu o javnim dobrima? Zastupanje općih umjesto interesa kapitala? Povratak države kao servisa građana umjesto one u vlasništvu banaka? Privatizaciju u granicama neophodnog umjesto rasprodaje?

 

Racionalizaciju javne potrošnje u kojoj nagomilane dugove države neće otplaćivati i pod njima izdisati oni koji u njihovu stvaranju nisu sudjelovali? Vladu koja će između nezajažljivih kapitalista iz kula od kamata i obespravljenih radnika – birati druge? Kraj prakse zapošljavanja u kojoj svako znanje i vještina imaju manji značaj od potvrde o podobnosti? Principijelnost čiji rok trajanja nije do prvog ličnog, stranačkog ili koalicijskog interesa?

 

E pa, ma koliko bili (i) nerealni, jesmo, to smo očekivali. Dobili smo, međutim, one koje od prethodnika razlikuje to što jesu antifašisti, nisu zadrigli, primitivni – drugih svakako i nema – nacionalisti, sasvim suprotno, i… Eh, da se sjetiti još nečega.

 

Ispalo je, u najkraćem, kako je naš vrhunac promjena na bolje u onome od čega se u civiliziranom svijetu polazi i što se podrazumijeva kao i, recimo, pranje zuba.

Nije, da prevedemo i objasnimo na primjeru, Siniša Hajdaš Dončić natjeran da kaže kako je za privatizaciju svega osim školstva i zdravstva, nego je uvjeren kako ništa bolje na ovom svijetu ne postoji; baš kao što dobar dio mladih Milanovićevih jurišnika nije u toj stranci iz ideala i jasnog ljevičarskog opredjeljenja, već zato što im je HDZ bio i ostao previše konzervativan, kleronacionalistički i malo sirov. Sa svim ostalim, čega bi se trebali groziti, oni se, zapravo, slažu

 

Naravno, sada se možemo utješiti time što je socijaldemokracija drugdje, odnosno svugdje, pala nekoj stvari za uši, pretvorivši se u ukras parlamentarizma kao tek još jednog od načina zaštite neupitnih interesa kapitala koji socijalnu državu dopušta sve dok se zna granica koja se ne smije prijeći, pri čemu je, točno kako je i rekao još jedan bivši britanski premijer Tony Blair, a već spomenuti Ivan Klarin pogrešno protumačio, ”tačerizam” konstanta, a sve ostalo promjenljivo toliko da ostane isto.

 

Ne pomaže nam, međutim, to u suočavanju s vlastitom pogreškom. Ostaje, dakle, nakon maloprijašnjeg seta, još samo jedno pitanje: na osnovu čega smo to uopće pomislili kako bi oni koje smo birali umjesto kleptomana i štetočina iz HDZ-a mogli ispuniti barem dio naših (naivnih) očekivanja?

 

Zbilja, nikada i ničim, niti riječima, a djelima još dva-tri puta manje, oni što su sada na vlasti nisu pokazali da razmišljaju o istoj toj vlasti kao o sredstvu, a ne cilju, kao o mogućnosti da reanimiraju i koliko god je izvodivo u praski primijene ideje suprotne neoliberalnim i brutalno kapitalističkim, ideje radikalno drugačije od onih koje su Hrvatsku i odvele pravo u opću propast. Pri tome su, što smo se, također, pravili da ne vidimo, vrh SDP-a zauzeli i ne puštaju ga oni koji se ne bore protiv nametnutog koncepta, ali ne zato što nemaju snage, već zato što ga uopće ne smatraju problematičnim.

 

Nije, da prevedemo i objasnimo na primjeru, Siniša Hajdaš Dončić natjeran da kaže kako je za privatizaciju svega osim školstva i zdravstva, nego je uvjeren kako ništa bolje na ovom svijetu ne postoji; baš kao što dobar dio mladih Milanovićevih jurišnika nije u toj stranci iz ideala i jasnog ljevičarskog opredjeljenja, već zato što im je HDZ bio i ostao previše konzervativan, kleronacionalistički i malo sirov. Sa svim ostalim, čega bi se trebali groziti, oni se, zapravo, slažu.

 

Zato je, na kraju, Ivan Vrdoljak u pravu: Vlada ima problema u komunikaciji s građanima koji su sve, ali sve krivo razumjeli još tamo prije tri-četiri godine, pa se danas osjećaju iznevjerenim, iako su dobili točno ono što im je i ponudila stranka koju vode ”slučajni” socijaldemokrati, samo dobro upakirano i skriveno iza vještih marketinških slogana i prateće verbalne akrobacije izvedene za potrebe predizborne kampanje.

Vozi, Željko!

Autor: / Leave a Comment

‘‘Hoćete da dođem kočijom u Ministarstvo?“, upitao je ministar znanosti, obrazovanja i sporta Željko Jovanović građane države u kojoj broj nezaposlenih ide ka okruglih četiri stotine tisuća, u kojoj je prosječna plaća u onome što se naziva realnim sektorom, dakle u robovlasništvu na otvorenom tržištu, oko dvije tisuće i sedam stotina kuna – onu, kao prosječnu, od pet i nešto pumpa zbrajanje s primanjima u državnoj upravi – prosječna mirovina još manja, dok svršeni studenti imaju tek nešto veće šanse od vršnjaka iz Grčke, BiH ili Španjolske da se nekada negdje zaposle, dakle ne apsolutno nikakve, već samo nikakve…

 

Prije nego što će dobiti jedini mogući odgovor – a on glasi: pa može i kočijom, ako se ministru već gadi javni prijevoz ili postojeći automobil, koji, istina, nije nov, ali obavlja funkciju, točnije vozi sa jednog na drugo mjesto – Željko Jovanović je udahnuo duboko, izbrojao do petstotinjak tisuća kuna i ispričao se istim onim građanima koji se smatraju sretnim ako dnevno za sve potrebe imaju iznos jednak potrošnji audija A6 quattro na stotinu prijeđenih kilometara gradske vožnje.

 

Nije najveća, ali izgleda da jest jedna od većih pogrešaka Zorana Milanovića odluka prema kojoj su ministarstva izgubila mogućnost angažiranja PR agencija i pripadajućih im eksperata za pretvaranje laži u uhu ugodni zbir riječi sa značenjem suprotnim od suštinskog.

Nije najveća, ali izgleda da jest jedna od većih pogrešaka Zorana Milanovića odluka prema kojoj su ministarstva izgubila mogućnost angažiranja PR agencija i pripadajućih im eksperata za pretvaranje laži u uhu ugodni zbir riječi sa značenjem suprotnim od suštinskog. Nema, naravno, tog genija komunikacija koji može opravdati sumanutu odluku o kupnji novih, luksuznih, odvratno skupih automobila za potrebe Vlade, ali ipak ima netko tko zna kako je od svih, ali svih mogućih reakcija na zgražanje javnosti tim povodom najgluplja ona u kojoj jedan ministar kaže kako neće na posao kao Pepeljuga na bal

 

Nema, naravno, tog genija komunikacija koji može opravdati sumanutu odluku o kupnji novih, luksuznih, odvratno skupih automobila za potrebe Vlade, ali ipak ima netko tko zna kako je od svih, ali svih mogućih reakcija na zgražanje javnosti tim povodom najgluplja ona u kojoj jedan ministar kaže kako neće na posao kao Pepeljuga na bal.

 

Njoj je, sjećate se bajke, i kočija bila dobra dok je trajala, a nije dugo. Čarolije inače kratko traju, manje čak i od jednog mandata koji Vlada Zorana Milanovića s većinom ministara ubrzano premotava prema kraju, ka onom trenutku u kojem će se audiji pretvoriti u privatne automobile vrijedne koliko dodatna oprema u službenim, kabineti u dnevne sobe građanskih stanova, a velevažni dužnosnici u građane koji bi tako rado objasnili zašto i zbog koga točno nisu uspjeli, samo što obično nema zainteresiranih da ih slušaju.

 

Socijaldemokratski ministri su čuđenje u svijetu: hajde što ne uspijevaju ni u čemu čega se uhvate, već im ne ide ni razumijevanje građanskog gnjeva zbog onoga što ih je i dovelo do vlasti koju nadljudskim naporima žele izgubiti prvom zgodnom prilikom. Nije, naime, Kukuriku koalicija dobila gotovo plebiscitarnu podršku birača zbog toga što je ponudila društvo genija za vlast niti zbog famoznog Plana 21 – njega je, prema slobodnoj procjeni, pročitalo točno toliko građana, dvadeset i jedan, dakle – već zbog toga što su prije nje na istom mjestu sjedili grozni.

 

Bahata, korumpirana, kleptokratska ekipa koja, kako je o nekim drugim, tako prokleto sličnim elementarnim nepogodama u ljudskom obliku, pisao veliki novinar i još veći gad, pokojni Aleksandar Tijanić, nikada nije htjela napraviti nešto, već samo biti netko.

 

Ako je HDZ u nečemu uopće bio dobar, osim u dobivanju izbora, onda je u bio dobar u tome da svaku psinu predstavi drugačije, da nađe, plati nekoga tko zna prodati cojones pod bubrege, da odgodi, ako ništa, suočavanje s gnjevom baze zbog nezasluženog uživanja u luksuzu za odabrane. E, pa u SDP-u se pokazuju nesposobnima čak i za takvo što, ali, i tu je već ogroman problem, ne i za ponašanje kojim brišu suštinsku razliku između takozvanog lijevog i jednako takozvanog desnog centra, gdje je zaista stanovao HDZ u vrijeme Ive Sanadera.

Biti naivan i budala nije isto, ali ima trenutaka u kojima naivni, ne svojom voljom, ispadnu budale. Gori od naivnih su, dakle, mogli vjerovati kako će lijevo-liberalna koalicija detajkunizirati društvo, dati uhapsiti sve one koje se smije pitati svašta osim za prvi milijun, ponuditi zakon o radu koji nije zakon o profitu manjine stečenim radom većine, učiniti ovo i ono. Samo naivnima je, međutim, trebalo manje: za početak, promjena obrasca ponašanja koji se smatra prihvatljivim sve dok ne postane dovoljno javan i toliko skandalozan da se mora amortizirati vojskom piarovaca i financijskim injekcijama u nekontrolirane medije. Već to bi bila revolucija

 

Biti naivan i budala nije isto, ali ima trenutaka u kojima naivni, ne svojom voljom, ispadnu budale. Gori od naivnih su, dakle, mogli vjerovati kako će lijevo-liberalna koalicija detajkunizirati društvo, dati uhapsiti sve one koje se smije pitati svašta osim za prvi milijun, ponuditi zakon o radu koji nije zakon o profitu manjine stečenim radom većine, učiniti ovo i ono.

 

Samo naivnima je, međutim, trebalo manje: za početak, promjena obrasca ponašanja koji se smatra prihvatljivim sve dok ne postane dovoljno javan i toliko skandalozan da se mora amortizirati vojskom piarovaca i financijskim injekcijama u nekontrolirane medije. Već to bi bila revolucija, no kako se nije dogodila, tako je i razočarenje proporcionalno očekivanju.

 

Ima u SDP-u nemalo onih što zbilja ne razumiju da je u tom razočaranju korijen oštrine kritika i gotovo pa privatnih mržnji lijevo orijentiranih novinara i intelektualaca spram Milanovićeve Vlade. Oni koji su sa naslađivanjem pratili i otkrivali afere prethodne vlasti vjerovali su da svaki narod ima onakvu vlast kakvu i zaslužuje. Na kraju se, međutim, dogodilo to da i svaka vlast ima narod kakav zaslužuje: aktualna, SDP-ova, prvo razočaran, pa i gnjevan.

 

Kada je negdje na početku mandata, odmah poslije prvih propuštenih prilika, premijer najavio mjere štednje, upitan je hoće li i svojim ministrima smanjiti plaće za nekoliko posto. Odgovorio je, podsjetimo se, da neće, jer bi to bila – demagogija.

 

Ništa manje demagoški nije ni zgražanje nad cijenama automobila naručenih za ministarstva istog tog premijera, ali jest veća, ta demagogija, najava da ih neće koristiti, već će služiti ovoj i onoj službi, policiji, vojsci, vatrogascima, GSS-u, pčelarima i ostalima.

 

Drugačije rečeno, kada su već kupljeni, pa nakon što su iskorišteni za još jedan korak ka samouništenju, nema razloga da se daju nekome. Što bi Pavle Vujisić rekao Aleksandru Berčeku u filmu Slobodana Šijana ‘‘Ko to tamo peva“: ‘‘Vozi, Miško!“. U pravcu o kojem je pisao Benjamin kazavši kako je svaki fašizam posljedica jedne neuspjele revolucije. Čak i kada je samo kozmetička. Vozite, dakle, sve dok se audiji A6 ne pretvore u bundeve – kada već kočije nisu bile dovoljno dobre za dolazak u Ministarstvo i u ministarstva.

Partija štiti svoje

Autor: / Leave a Comment

Nakon što je otkriveno da je njegovo ministarstvo dodijelilo subvencije tvrtki kojoj je suvlasnik, iako pritom nisu utvrđene nikakve formalne nezakonitosti, dužnosnik se nakon višednevnog pritiska javnosti ipak morao povući iz vlade.

 

Naravno, ovdje nije riječ o Branku Šegonu, niti se tako nešto uopće može dogoditi u Hrvatskoj, u kojoj je odlazak s funkcije za članove vladajuće nomenklature gotovo isto što i odlazak u pakao.

 

Navedeni slučaj dogodio se potkraj studenoga prošle godine u Sloveniji, kada je zbog sumnje u korupciju morao odstupiti slovenski ministar gospodarstva Stanko Stepišnik.

Zbog zastrašujućeg korupcijskog iskustva tijekom tranzicije u Hrvatskoj bi trebalo proglasiti nultu toleranciju na sukob interesa i političku korupciju. Već i onaj tko je pod ozbiljnom sumnjom da je zloupotrijebio položaj morao bi ga napustiti, a to ne treba brkati s ukidanjem presumpcije nevinosti

 

U Hrvatskoj partija još uvijek štiti svoje zabludjele ovčice po svaku cijenu, pa čak i onda kada su zatečene in flagranti, poput pomoćnika Šegona. Iako priča o Linićevu pomoćniku Šegonu i njegovu kreditu zapravo tek počinje, za vladajuću stranku ona je zaključena i prije no što je počela.

 

Premda međusobno posvađani, ministri u Nadzornom odboru HBOR-a – iako je krajnje odiozno kada presuđuju u vlastitoj stvari – odlučili su kako je sa Šegonovim kreditom sve u redu, da bi nakon toga najprije kriminalistička policija upala u HBOR, a potom je i Povjerenstvo za sukob interesa pokrenulo postupak protiv Šegona.

 

Dakle, možemo zaključiti da i jedni i drugi sumnjaju u zaključak ministarskog gremija.

 

Umjesto odlučnog sankcioniranja sukoba interesa, što bi bilo i u skladu s programom Kukuriku koalicije (poglavlje ”Društvo bez korupcije” Plana 21), vladajući su u ove dvije godine učinili sve kako bi sukob interesa relativizirali i razvodnili, kako bi ga gurnuli u – kako voli reći premijer Milanović – ”sivu zonu”, u kojoj je nemoguće odrediti gdje završava dopušteno i počinje nedopušteno.

 

Čak i onda kada se radilo o očitom sukobu interesa, kao što je bio slučaj ministra Jakovine, prvi čovjek Vlade uvjeravao je da on ”zna što je sukob interesa” i da Jakovina nije u sukobu interesa.

Kukuriku koalicija vlastitim je kukavičlukom pri sankcioniranju sukoba interesa u vlastitim redovima – što bi javnost sigurno honorirala – olako izgubila moralnu superiornost koju je imala u trenutku dolaska na vlast

 

Treba li se onda čuditi što je Hrvatska zemlja u kojoj politika više nema nikakvih skrupula, u kojoj gradovima vladaju osuđenici i optuženici, u kojoj su župani optuženi za najozbiljnija politička zlodjela i u kojoj zatvorenici iz zatvorskih ćelija bez ikakvih ograda snuju povratak na vlast?

 

Nepravedno je, dakako, u ovoj stvari izjednačavati sadašnju i HDZ-ovu vlast, koja je bila sinonim političke korupcije i sukoba interesa. Međutim, Kukuriku koalicija vlastitim je kukavičlukom pri sankcioniranju sukoba interesa u vlastitim redovima – što bi javnost sigurno honorirala – olako izgubila moralnu superiornost koju je imala u trenutku dolaska na vlast.

 

Zbog zastrašujućeg korupcijskog iskustva tijekom tranzicije u Hrvatskoj bi trebalo proglasiti nultu toleranciju na sukob interesa i političku korupciju. Već i onaj tko je pod ozbiljnom sumnjom da je zloupotrijebio položaj morao bi ga napustiti, a to ne treba brkati s ukidanjem presumpcije nevinosti.

 

Riječ je o političkoj, a ne o kaznenoj odgovornosti. Hrvatska politička elita, nažalost, nikad nije shvatila da je pitanje sukoba interesa zapravo pitanje integriteta politike. Stoga bi to pitanje trebalo biti iznad međustranačkih obračuna budući da favoriziranje privatnog na štetu javnog u politici delegitimira ukupnu političku kastu.

 

Sukob interesa nema ni lijevi ni desni predznak, niti je rezerviran samo za jednu političku opciju. Naprotiv, riječ je samo o još jednom pokazatelju disfunkcionalnosti hrvatske demokracije i mučnom dokazu kako je to, na našu nesreću, i dalje osnovni modus operandi po kojem funkcionira svaka vlast na ovim prostorima.

 

(Prenosimo s portala Novog lista)

 

 

Ima li ova vlada uopće više šanse?

Autor: / Leave a Comment

Samo četvrtina birača ima pozitivno mišljenje o vladinoj politici i odobrava smjer u kojemu vlada vodi zemlju, a broj protivnika vladine politike raste u odnosu na proteklo razdoblje. Rezultat je to najnovijeg istraživanja agencije Ipsos Puls za listopad, koja svakoga mjeseca bilježi aktualnu hrvatsku situaciju.

 

Doduše, razlika među dvjema glavnim strankama i nije pretjerano velika; SDP ima 24 posto, HDZ 21 posto, a Laburisti, koje njihovi politički protivnici tako silno vole nazivati “populistima”‘ i “‘demagozima”‘, bilježe 8 posto, što je više nego dobar rezultat za malu stranku. No zabrinjavajuće je da gotovo 16 posto anketiranih neodlučno, što pokazuje da su građani ne samo zbunjeni već i opasno demoralizirani i rezignirani.

 

Na daljnji pad popularnosti vlade svakako ima utjecaj nespretna polemika između premijera i ministra financija, koji su, da paradoks bude veći, članovi iste stranke, o uvođenju novih poreza te mogućem povećanju PDV-a. Koji je, sa svojih 25 posto, treći po visini u Europi, da ne bi bilo zaboravljeno. Osim toga, građane je prilično iznerviralo i stranačko prepucavanje oko famoznog “Lex Perković”, koje se nametnulo u jeku najžešće gospodarske krize u Hrvatskoj od njezine samostalnosti. Drugo je pitanje koliko građane, koji se bore sa svakodnevnim preživljavanjem, uopće zanimaju priče iz prošlosti.

 

Važna je stavka i podijeljenost građana prema pitanju ćirilice, posebice u tako osjetljivoj sredini kao što je Vukovar, a za očekivati je da će se polemike oko toga nastaviti, kao što su mogući i novi incidenti, jer to pitanje zapravo nije riješeno. Unatoč maratonskom sastanku Zorana Milanovića sa predstavnicima Stožera za obranu Vukovara prije nekoliko dana, konačni dogovor uopće nije postignut. Možemo očekivati da će svaka nova ploča na ćirilici izazvati novi problem.

 

Već standardno, najpopularniji političar je predsjednik države Ivo Josipović (77 posto potpore), što je kontinuitet svih istraživanja. Jedino se on ne miče sa prvoga mjesta, držeći ga trajno, što je i potpuno logično. Ne sudjeluje u dnevnopolitičkim sukobima, a pokušava održati balans i normalu u ponovo podijeljenoj državi. Teško je vjerovati da će itko s hrvatske političke scene maknuti Josipovića, koji je zasluženo na prvom mjestu.

 

Premijer Zoran Milanović je na 35, a šef HDZ-a Tomislav Karamarko na 21 posto, što je velika razlika i pokazuje da Karamarko, unatoč katastrofalnoj gospodarskoj situaciji, još uvijek ne može postići popularnost. Naime bez obzira na glavinjanje ove vlade, za koju je sada već otvoreno pitanje ima li šanse opstati do kraja, s obzirom na to da je kaos pred vratima, Karamarko jednostavno nema političku karizmu. To je činjenica; kao što je neosporna činjenica da bi mu vlast mogla sama od sebe pasti u krilo, nastavi li sadašnja ekipa iz Banskih dvora ovako maltretirati građane.

 

Uostalom, to bi također bio standard Hrvatske; “Kukuriku” koalicija također je dobila na poklon vlast od raspadajućeg se HDZ-a. Ma kakav Plan 21, mogao je to biti i običan komad praznog papira. Oni su samo trebali sjediti u finim restoranima i čekati da se Vlada Jadranke Kosor raspadne, a građani je zgaze.

 

Čini se da Zoran Milanović, ali i Vesna Pusić, kao najjača okosnica koalicije, i dalje ne shvaćaju vrlo izgledan scenarij.

 

Partnerska organizacija:

SNV

ZAHVALJUJEMO SE POTPORI REDAKCIJA:

novosti Slobodna Dalmacija

UPUTE

Pravila komentiranja
Pravila prenošenja sadržaja
Donacije i sponzorstva
Impressum
Kontakt