Mnogi kažu, i imaju pravo, da je današnja Hrvatska suočena s vrlo ozbiljnim problemima – ekonomskom krizom, nezaposlenošću, niskom proizvodnjom. To uistinu jesu ozbiljni problemi o kojima nema prijepora. Samo još moramo izabrati Vladu koja će znati i umjeti naći prava rješenja.

 

Međutim, u Hrvatskoj ima pitanja koja nas dramatično dijele i suprotstavljaju, a jednako su važna jer njihovo nerješavanje može uzrokovati ugrožavanje temeljnih vrijednosti jednog društva koje tvrdi kako želi živjeti demokraciju.

 

Razbijanje dvopismenih ploča jedan je od najvažnijih problema s kojima nam se valja ozbiljno suočiti.

 

Ne događa se, doduše, prvi put da svjedočimo kako su među nama ljudi koji će ugroziti temeljne vrijednosti demokracije, slobodu i sigurnost građana zbog vlastitih predrasuda ili trenutačne koristi. Izdajničkim i protuhrvatskim proglašivao se svaki pokušaj da se za ratne zločine počinjene nad nehrvatskim stanovništvom utvrdi ime i prezime osumnjičenika koji će se pred sudom očitovati o svojoj krivnji.

 

A zapravo za državu i sve časne ljude koji su je branili od agresije ne bi smjelo biti veće uvrede od sprječavanja privođenja pravdi mogućih počinitelja zločina. Pogotovo se takvo odupiranje ne bi smjelo činiti uime ”očuvanja digniteta” Domovinskog rata.

 

Mržnja prema ćirilici, tvrdimo, posljedica je nedostatka sustavno provedenog procesa suočavanja s prošlošću i odbijanja da se on ikada dogodi. Svatko bi trebao znati da jedno pismo ne može biti ni zaslužno ni odgovorno za to tko i kakve mudrosti ili gadarije njime ispisuje

 

Raskidanje niti koje su tvorile bogatstvo življenja u multietničkom okruženju, započeto brutalnom agresijom na Vukovar u kolovozu 1991., nastavlja se, bez posustajanja, činjenjem toga grada vječnim taocem grupa i političara kojima je mitologizacija prošlosti važnija od onoga što se događa danas, a trebalo bi osigurati bolje i sretnije sutra. Prisiljavanje ljudi da ne izađu iz kruga patnje i boli pritom se čini uime nekih nerazumnih i/ili sebičnih interesa koje počinitelji zovu domoljubljem.

 

Tko uistinu želi dobro Vukovaru, mora htjeti da se taj grad patnik ekonomski i kulturno razvija, a njegovi građani i građanke budu nagrađeni spokojnim životom u blagostanju.

 

Pripadnici Stožera sigurno bi se uvrijedili da im se kaže kako razbijanjem ploča i svojim akcijama cementiraju stravična ”postignuća” onih koji su Vukovar i njegov tolerantni slobodarski duh razarali prije 20 godina. Tada su ploče razbijane zbog latinice. Danas je neprijatelj ćirilica.

 

A što može skriviti neko pismo?! Je li ono odgovorno za to tko njime i o čemu piše? Mržnja prema ćirilici, tvrdimo, posljedica je nedostatka sustavno provedenog procesa suočavanja s prošlošću i odbijanja da se on ikada dogodi. Svatko bi trebao znati da jedno pismo ne može biti ni zaslužno ni odgovorno za to tko i kakve mudrosti ili gadarije njime ispisuje.

 

Trebamo li usto podsjetiti, ako je to u ovim prijeporima uopće važno, da je ćirilica i dijelom hrvatske kulturne baštine? Nije li tragično kad se jedan narod odriče dijela svoje bogate kulturne prošlosti uime dnevnopolitičkih interesa?

 

Bitno je znati i ne smije se nikad zaboraviti da se iskazivanjem nesnošljivosti prema nekoj manjini i simbolima njezina kulturnog identiteta ograničavaju sloboda, prava i sigurnost njezinih pripadnika, građana i građanki Republike Hrvatske. A u konačnici ugroženi su i pripadnici većinskog naroda, koje se stalno uvjerava kako su im ”oni drugi”, iako ih je mnogo manje, trajna i opaka prijetnja.

 

Osobe koje se s takvim stavom ne slažu, prokazuje se kao izdajnike i nedomoljube.

 

A mi smatramo da je temeljni problem Hrvatske to što se nezadovoljstvo, strah od siromaštva i neizvjesne budućnosti uvijek uspijevaju vješto preusmjeriti na ”dežurnu” manjinu – jednom su to osobe istospolne orijentacije koje ugrožavaju instituciju braka, drugi put Srbi koji svojim govorom i pismom vrijeđaju osjećaje stradalnika, pa će onda krivi biti Romi, pa zaposleni onima koji su bez posla… Lako je većini ustvrditi tko je kriva i odgovorna manjina. Pitamo se samo tko je sljedeći.

 

Hoćemo li dopustiti da stihovi pastora Martina Niemöllera, sada s drugim manjinskim skupinama, budu naša stvarnost:

 

Kada su nacisti došli po komuniste,      

ja sam šutio;

jer nisam bio komunista.

Kada su došli po sindikalce,

ja se nisam pobunio;

jer nisam bio sindikalac.

Kada su došli po Židove,

ja se nisam pobunio;

jer ja Židov bio nisam.

Kada su došli po mene,

nije preostao nitko da se pobuni.

Iza kojih smo mi moralnih načela spremni stati kao osobe i kao članovi i građani jednog društva i države? Treba li onima koji su manjina, dakle u slabijoj poziciji, pomoći da budu ravnopravni članovi ili ih se treba pretvoriti u građane drugoga reda?

 

Razmislimo!

 

Platforma 112 i Građanski odbor za ljudska prava