autograf.hr

novinarstvo s potpisom

  • Naslovnica
  • Kolumne
    • 2. STRANA MOZGA
    • 45.PARALELA
    • ADVOCATA DIABOLI
    • ALLEGRO BARBARO
    • Arhiva – VRIJEME SUODGOVORNOSTI
    • A/TEOBLOGIJA
    • BALKANSKI AMBASADOR
    • BELEŽNICA
    • BEO DIJAGNOZE
    • BEZ ŠALABAHTERA
    • BEZIMENE PRIČE
    • BITI ILI NE BITI
    • BUDIMO PAMETNI
    • CITADELA
    • CRNA OFCA
    • CSI: MULTIPLEX
    • DEMOCROACIA
    • DISIDENCIA CONTROLADA
    • DRITO!
    • EJRENA
    • EKUMENA
    • FILIPIKE
    • ESHATON
    • GLOBALNI KAOS
    • HASHTAG BOSNA
    • HERETIČKI PABIRCI
    • HOMO VITRUVIUS
    • HORIZON CROATIA
    • IMAM PRAVO
    • IMPRESIJE I VARIJACIJE
    • INTER(N)ALIA
    • ISTOČNO OD RAJA
    • IŠAH
    • IZ PRIJESTOLNICE (KULTURE)
    • IZ ZEMLJE SNOVA
    • IZVJESNA ZAJEDNICA
    • KNJIGE I DRUGI DOJMOVI
    • KONTRAPUNKT
    • KOZMOPOLITEIA
    • LJUBLJANSKI ZVON
    • LJUDSKO PRAVO
    • LJUTA PAPRIKA
    • MAŠKARADA
    • MILLENIUM
    • MNEMOZOFIJA
    • NA KAUČU
    • NA KRAJU PAMETI
    • NADA I ODGOVORNOST
    • (NE)MIRNA BOSNA
    • NEVINOST BEZ ZAŠTITE
    • NEZDRAVO DRUŠTVO
    • NIJE DA NIJE
    • NJEGOVIM STOPAMA
    • OD KNJIGE DO KNJIGE
    • ODJECI VLADANJA
    • OKLOP OD PAPIRA
    • OPRAVDANO ODSUTAN
    • OPSERVATORIJ SARAJEVO
    • PANDECTA
    • PANORAMSKE PERSPEKTIVE
    • PARRHēSIA
    • PISMA S TREĆIĆA
    • POBRATIMSTVO LICA
    • POGLED S LIJEVA
    • POLITIKE SUOSJEĆANJA
    • POLUPJESNIK I BOLESNIK
    • POROK PRAVDE
    • PRAŠKA PRIZMA
    • PRAVIČNA BUDUĆNOST
    • PRESUMPCIJA UMNOSTI
    • PRIJE POVRATKA
    • PRODUŽECI
    • PROMETEJEVE FIGURE
    • QUIETA MOVERE
    • RAZUM I OSJEĆAJI
    • REALISTIČNA UTOPIJA
    • REI SOCIALIS
    • RELACIJE NEODREĐENOSTI
    • REVOLUCIJA NJEŽNOSTI
    • REZOVI I MIRENJA
    • ROGOBORENJA
    • ROMANIN PETERAC
    • RUBNI ZAPISI
    • RUTA BORISA PERIĆA
    • S PUPKA SVIJETA
    • [email protected]
    • SIZIFOVE POSLANICE
    • SLOBODNI ZIDAR
    • SOFIJINA KATEDRA
    • SUBOTOM UZ KAVU
    • SUNCEM U ČELO
    • ŠTO ZNAM, TO I VIDIM
    • SVJEDOČANSTVO
    • SVJEDOK SVJETLA
    • TERRA SEXUALIS
    • UMJESTO ZABORAVA
    • UNDER COVER
    • USTAVNI REFLEKTOR
    • UVIK KONTRA
    • UZVODNO PLIVANJE
    • VITA CROATIVA
    • ŽIVJETI U HRVATSKOJ
    • VLAŠKA POSLA
    • VOANERGES
    • VRIJEME I VJEČNOST
    • ZIMSKO LJETOVANJE
    • ZONA SUMRAKA
  • OSVRT
  • ODJECI
  • INTERVJU
  • ORBI ET POPULIS
  • Kultura
    • BEZ RIJEČI
    • CSI: MULTIPLEX
    • CSI Vladimira C. Severa
    • DRITO!
    • EX LIBRIS D. PILSEL
    • ISTOČNO OD RAJA
    • KNJIGE I DRUGI DOJMOVI
    • Moderna vremana info
    • OBAVEZNA LEKTIRA
    • OD KNJIGE DO KNJIGE
    • OGLEDI
    • RUTA BORISA PERIĆA
    • SCRIPTA MANENT
    • ZIMIN NOĆNI IZBOR
  • ABRAHAMOVA DJECA
  • FELJTON
  • Tko smo
    • O nama
    • Impressum
    • Kontakt
    • Etički kodeks
  • Prijava
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

Početi iznova

Autor: Emir Imamović Pirke / 20.05.2014. Leave a Comment

Hrvatski vojnici pomažu unesrećenima po srednjoj Bosni.

 

Pripadnici Oružanih snaga Bosne i Hercegovine evakuiraju starce i djecu po Republici Srpskoj, onoj Republici Srpskoj koja, je li, nije nastala da bi BiH imala dva entiteta, nego da je ne bi bilo, zajedno s njezinim Oružanim snagama.

 

Pripadnici 63. padobranske brigade Vojske Srbije, takozvani niški specijalci – njih se sjećate, zar ne, pa nije bilo ratnog dnevnika bez vijesti o tome kako su naši u teškim borbama likvidirali između 200 tisuća i pola milijuna tih specijalaca – veslajući oko Obrenovca i Šapca pokazuju da od vojničkih vještina ima neke koristi i za žive ljude.

“Neka su svi živi i zdravi. Krenula sam od nule jednom i opet ću“, kazala je neka žena, izgledom ne toliko stara da se na njoj vidi kako zna što je imati, pa nemati i tako dvadeset sedam puta. Nek’ je živa glava, bosanska je uzrečica koja bi i drugdje pristajala samo onima što su umalo dušu ispustili od neke bolesti ili poginuli vozeći se u svježe kupljenom automobilu, uništenom prije prve rate

 

Između Hrvatske i Bosne, tamo oko Save, ima, a nema graničnih prijelaza: stoje one trafike i nadzorne kamere, rampe i znakovi, ali, kako netko reče, ako bude onih što su se probili do njih, ti će biti – pušteni.

 

Dođe, eto, čovjeku da se upita jesu li nas poplave mogle zadesiti nešto ranije, 1990. umjesto 2014., pa da se može reći kako gorih nije bilo u posljednjih devedeset i šest, umjesto u stotinu i petnaest godina. Ne, naravno, zato da se ona neka država čije se postojanje priviđa još samo Tomislavu Karamarku ne raspadne, nego da se raspadne tako da dočeka budućnost bez upozorenja o tome kako će na tisuće klizišta po Bosni, uz ostalo, pomaknuti minska polja, dok će voda odnijeti znakove upozorenja.

 

S obzirom na to da samo u tuzlanskom kraju ima više od tisuću aktiviranih tih klizišta, a po Bosni mina više nego nogu, posljedice potopa bit će gore i dugotrajnije nego što se smije zamisliti. Pri tome, da ponovimo, situacija već danima nije teška, ona je takva desetljećima: danas bi bilo dobro da možemo reći kako je samo katastrofalna.

 

Kada belaj postane prevelik, u njemu se počnu priviđati znakovi. Rijeke i rječice, ma i potoci, podivljali su u zemlji koja nema puno toga, ali vode ima, vidimo, do preko glave, pa opet niti živi od struje koju bi mogla proizvoditi, niti je još netko nekada shvatio kako ju je, majku mu, baš besmisleno u tu Bosnu uvoziti flaširanu. Da, ona BiH što se pola ne vidi od mulja uvozi i vodu i ima više elektroprivreda nego izvoznika električne energije.

 

Prirodu, međutim, živo zaboli neka stvar za to, kao i vodu za kantonalne i međuentitetske granice i za to što je, prvo, izvanredno stanje bilo proglašeno u Federaciji, pa tek onda u Republici Srpskoj, točno na vrijeme da i budali postane jasno kako nema tih zečjih nasipa i vreća s pijeskom što mogu Savi nešto.

Nisu još televizijske kamere snimile nikoga kome je voda do krova napunila vilu s dvanaest soba, odnijela sef s draguljima i kartice s brojevima računa po švicarskim bankama, pa eno ga, jadan, sjedi u gumenom čamcu, u mokrom, za njega krojenom odijelu, ima jednu cipelu od 500 eura – drugu će izbaciti Crno more – i plače k’o kišna godina: ova, 2014., stotinu i petnaesta od posljednje zabilježene katastrofe. Bit će da do Austro-Ugarske ili nije bilo poplava ili ih nitko nije bilježio

 

“Neka su svi živi i zdravi. Krenula sam od nule jednom i opet ću“, kazala je neka žena, izgledom ne toliko stara da se na njoj vidi kako zna što je imati, pa nemati i tako dvadeset sedam puta. Nek’ je živa glava, bosanska je uzrečica koja bi i drugdje pristajala samo onima što su umalo dušu ispustili od neke bolesti ili poginuli vozeći se u svježe kupljenom automobilu, uništenom prije prve rate.

 

U zemlji u kojoj povijest svako malo opravda pesimizam veliko je čudo imati živu glavu. Zato i jest blesavo pomisliti da je životu kraj kada od ljudi napuštenu kuću sravne tenkovske granate, odnese voda ili zatrpa brdo. Da nije tako, živi bi bili još samo oni što nisu odabrali način samoubojstva.

 

Ima još jedna, u ovom vremenu baš prikladna bosanska izreka: ‘‘Kud će bijeda, neg’ na svoju mater“. U slobodnijem prijevodu glasi: ‘‘Para na paru, govno na fukaru“. Nisu još televizijske kamere snimile nikoga kome je voda do krova napunila vilu s dvanaest soba, odnijela sef s draguljima i kartice s brojevima računa po švicarskim bankama, pa eno ga, jadan, sjedi u gumenom čamcu, u mokrom, za njega krojenom odijelu, ima jednu cipelu od 500 eura – drugu će izbaciti Crno more – i plače k’o kišna godina: ova, 2014., stotinu i petnaesta od posljednje zabilježene katastrofe. Bit će da do Austro-Ugarske ili nije bilo poplava ili ih nitko nije bilježio. Ovo dugo je, da ne bude zabune.

 

Voda sebi uvijek nađe puta, ali u nevrijeme. Posljednjih godina ljetni požari gutaju i Bosnu i Hercegovinu i kap kiše ne padne dok ne izgori što gorjeti može. U proljeće, dok se zemlja polako suši, vidimo pade je za idućih deset. I, normalno, na opće iznenađenje. Govore, kad ih se pita, ljudi po Maglaju i Banjoj Luci, u Federaciji i Republici Srpskoj, da ovako kao danas nije bilo ni prije pedeset, šezdeset godina, kada je bilo – manje gadno. Dakle, bilo je, zna se da jest i znalo se da može opet, ali nema se tko pripremiti na tu, nevjerojatna li je, mogućnost da se izliju vode po zemlji s više rijeka nego, nego… Nego ičega osim brda.

Ima jedna bosanska ilahija sa stihovima: došla voda od brijega do brijega… E, došla je. Kada se povuče, bit će gore od groznog. Tada, nakon što se pokopaju mrtvi, razdijeli humanitarna pomoć, netko se od nje debelo okoristi, opet će se krenuti od nule. Polako, nogu za nogom, od dana do dana… Do iduće kataklizme (…) Valjda i ne može biti drugačije tamo gdje se svijet unormali samo ako je sve oko njega nenormalno toliko da je i živa glava k’o dobitak na lotu

 

E sada, pitati se kako je to moguće, znači biti sretna neznalica ili velika budala. Moguće je u BiH, pisao je Andrić o tome, u svakom trenutku baš sve. I nije mislio na nešto dobro, jer kada se to dobro i dogodi, znači da je kijamet bio toliki da se ne može nego biti, za promjenu, dobar. A sada se, ovih dana, ne može ništa nego pomoći prvom do sebe, onom što nema kao ni pomagač, kada misliti na to da je usred jada i poplava objavljen datum općih izbora u BiH, na kojima se, znamo, neće dogoditi ništa što bi agoniju moglo privesti kraju.

 

Hoće se, međutim, uoči njih moći ljepše lagati: na tisuće domova više ne postoji, pa nema ništa lakše nego reći da će biti napravljeni poslije pobjede. Tada će, međutim, biti preča posla, kao što ga ima uvijek, pa se, eto, moraju novci umjesto Civilnoj zaštiti uplatiti nekome drugom, trećem, osmom… I tako će to vrijeme poslije izbora postati, kao i svako vrijeme, vrlo relativan pojam.

 

Kada je ono počela recesija, pričalo se da će završiti u Bosni: da će kriza doći kući da umre. Nije joj, međutim, leš odnijela voda, nego ju je zalila, da procvjeta.

 

Ima jedna bosanska ilahija sa stihovima: došla voda od brijega do brijega… E, došla je. Kada se povuče, bit će gore od groznog. Tada, nakon što se pokopaju mrtvi, razdijeli humanitarna pomoć, netko se od nje debelo okoristi, opet će se krenuti od nule. Polako, nogu za nogom, od dana do dana… Do iduće kataklizme. A nje će biti, za sto petnaest godina, plus minus koje desetljeće. Valjda i ne može biti drugačije tamo gdje se svijet unormali samo ako je sve oko njega nenormalno toliko da je i živa glava k’o dobitak na lotu.

 

(Prenosimo s portala Forum.tm)

Filed Under: OSVRT Tagged With: autograf.hr, automobil, banka, BiH, Bosna, čamac, Emir Imamović Pirke, forum.tm, Hrvatska, kartica, kataklizma, kredit, kuća, osvrt, početak, pomoć, poplava, račun, sef, Srbija, vojska

Svaki početak je težak

Autor: Zdravko Zima / 11.10.2013. 12 Comments

Tko tvrdi da Hrvatskoj nisu potrebne ozbiljne novine? Oni isti koji tvrde da joj nisu potrebna kazališta, koncertne dvorane, fakulteti, oni koji misle da joj nisu potrebni brodovi, ni servisirani avioni. Pa kamo bi Hrvati letjeli, kad su sa svojim očevima i očusima, sa svojim premijerima i milijunerima već dospjeli tako neslućeno visoko?

 

Ne usuđujem se ni pomisliti koliko je godina prošlo od tih davnih dana, kad sam pohodio gimnaziju na početku zagrebačke Klaićeve ulice. U klasi koju su najvećim dijelom činile pripadnice nježnijeg spola profesorica Nikić davala je poduke iz njemačkog i latinskog jezika, unoseći se đaku u lice da bi čim zornije demonstrirala kako se izgovara ime najvećeg njemačkog pjesnika. G–o–e–t–h–e, sricali smo za profesoricom, ne nalazeći u toj pedanteriji pretjerane svrhe. I latinske poslovice pamtili smo zahvaljujući maru dotične gospođe, a jedna od njih glasi omne initium difficile iliti, po naški, svaki početak je težak. U vrijeme dok caruju cyberspace, YouTube, Facebook i druge digitalne čarolije, pučke poslovice i latinske poštapalice nisu u pretjeranoj modi. Ali ne vjerujem da bi itko mogao osporiti tvrdnju da je svaki početak težak. Novčana oskudica, spojena s vremenskom oskudicom (tko nam je samo ukrao vrijeme?), rezultirala je sve manjim interesom za klasičnu književnost, ali isto tako i za medije, pogotovo one papirnate. Novinskim kućama ne cvjetaju ruže, a pitanje je kome i što danas uopće cvjeta?

 

Aperitiv

Zazovemo li velikog Baudelairea, mogli bismo zaključiti da obitavamo u globalnom vrtu u kojem uspijevaju (samo) cvjetovi zla. Malo je knjiga stihova koje su toliko utjecale na budućnost moderne lirike, i modernog senzibiliteta, kao što je to slučaj s knjigom pjesnika koji je još u svoje doba tituliran Danteom jedne posrnule epohe. Osim što je bio pjesnik bez premca, Baudelaire je bio i prorok. Ništa što je ljudsko nije mu bilo strano; nisu mu bile strane ni novine. Tvrdio je da su odvratni aperitiv kojim čovjek finalizira svoj doručak, grozio se nad publiciranim lažima i smicalicama, iako je novine čitao i surađivao u njima kao pisac i likovni kritičar. To je kontradikcija kojoj se nije lako oteti, pa joj se nije oteo ni Baudelaire. Naravno, neću otkriti ništa novo ako konstatiram da je novinarstvo u Hrvatskoj jedna u znatnoj mjeri kompromitirana profesija. Ali što ili tko nije kompromitiran? Kakav ugled uživaju advokati, pjesnici, taksisti? A kako stoje političari, medicinske sestre, radnice Kamenskog, ili neke druge tvornice, koje mjesecima nisu primile plaću i kojima, osim prosvjeda i očajanja, ništa drugo ne preostaje?

 

Osim evidentnih teškoća koje stoje na putu medijskog prosperiteta, mogućnost drukčije slike zagađuju dežurni demagozi, promovirajući isključivo senzacionalizam i žutilo. Tvrdnja kako je to ono što publika traži, nije ništa drugo nego prozirna, pomno smišljena sofistika, kojom mažu oči javnosti, dovoljno umornoj od treniranja hrvatske demokracije od koje je, osim crnobijele iritacije i opetovane igre na istu kartu, teško išta očekivati. Nakon dvadesetak godina glorificiranja države, nakon svih mogućih zastava i nacionalističkih rituala s mirisom tamjana, vrijeme je za otrežnjenje. Ako vremena još iole ima i ako nije izgubljeno u paralelnom slalomu državnih elita, kojima su u domoljubnoj pljački narodne imovine zdušno sekundirali njihovi vjerni trbuhozborci. Tko tvrdi da Hrvatskoj nisu potrebne ozbiljne novine? Oni isti koji tvrde da joj nisu potrebna kazališta, koncertne dvorane, fakulteti, oni koji misle da joj nisu potrebni brodovi, ni servisirani avioni. Pa kamo bi Hrvati letjeli, kad su sa svojim očevima i očusima, sa svojim premijerima i milijunerima već dospjeli tako neslućeno visoko?

 

Barometar

Ako je točno da je svaki početak težak, onda isto tako nema dvojbe da ta tvrdnja u lokalnom okruženju ima dodatnu težinu. Naš početak je još teži, tim više što u trenutku osnivanja (n)ovog portala moramo iznova otkrivati Ameriku, objašnjavajući da nema slobodnog društva bez slobodnog novinarstva i da je svaka država koja bagatelizira medije, brinući se jedino za SVOJU televiziju i pretvarajući je u kino za privatnu razbibrigu, unaprijed osuđena na kaos. U kaosu, hvala na pitanju, već jesmo, a nikad jadniji tretman kulture – kojoj pripadaju i masmediji – prijeti definitivnim rasulom, u čijoj će prašini nestati ono malo kriterija i zdrave pameti za koju se hvatamo kao utopljenici za slamku. Što uopće funkcionira kako Bog zapovijeda? Zdravstvena služba, tramvajski promet, gradska čistoća, nogometni klubovi? Ili željeznica koja ne raspolaže ni jednom jedinom ispravnom lokomotivom, svodeći nezavisnu državu Hrvatsku na naslov Bulajićevog klasika: “Vlak bez voznog reda”. I ovako mala domaja očito je prevelika za naše glave. Kakva država, takvi i mediji. Možda zvuči brutalno, ali je i brutalno istinito.

 

Najlakše je tvrditi da su rezerve presušile, da je svijet u krizi i da treba oporezovati svakog građanina koji ima više od dva para zimskih cipela. Ali država koja se ne brine za mlade, koja ne ulaže u obrazovanje, u znanost i u medije, teško da ima velike perspektive. Osim one kakvu je stoljećima imala, funkcionirajući kao servis narodima koji su bili moćniji i dalekovidniji. Danas je Hrvatska i službeno dio integrirane Europe, pa je iluzorno tvrditi da vrijeme ozbiljnih medija pripada prošlosti. Jer Europa njeguje žutilo ali isto tako, ili još više, onu vrstu novinarstva koja je u nas podvrgnuta tihom, ali pomno planiranom odstrelu. Ako u Njemačkoj može izlaziti “Die Zeit” u pola milijuna primjeraka, zašto u Hrvatskoj ne mogu izlaziti novine koje će imati tridesetak tisuća čitalaca, koje će se isplatiti i koje će istodobno biti barometar javnog mnijenja? Samo u Zagrebu ima dovoljno intelektualaca, profesora i studenata koji čine kritičnu masu dovoljnu za jedan takav projekt.

 

Septet

I kad tvrdim da je svaki početak težak, onda je to manje lament nad vlastitom sudbinom, a mnogo više rezultanta iskustva, usporediva s iskustvom mitskog Sizifa koji uvijek iznova podiže kamen i penje se prema vrhu. Program našeg portala? Možda će to zvučati pretenciozno, ali jedina agresija koju slijedimo bit će agresija činjenica, koje su sine qua non svakog javnog angažmana. Da se kojim slučajem živi od nasilja, moglo bi ga se izvoziti i na taj način podebljati državni budžet. Ali ionako, krajnje je vrijeme da shvatimo da nasilje ne produciraju samo mladi, da ono nije uzrok nego posljedicai da se mračne diluvijalne igre režiraju u nekim drugim visinama. Jest, pisat ćemo o svemu, samo ne o celebrityima. Hrvatska još nema svoj identitet, ili ga nije izgradila, pogotovo u međunarodnim razmjerima, pa je smiješno prodavati ionako odveć rasprostranjene bajke o našim fiktivnim veličinama. A veličina je Katarina Livljanić, iako se kladim da 99 posto slučajno izabranih ispitanika ne bi znalo tko je ta dama i čime se uistinu bavi.

 

Otvorenost ćemo, naravno, prakticirati i prema susjedima. Nije to samo pitanje formalnosti; jer licemjerno je, ako ne i nešto gore, otvarati se prema Europi, a zatvarati se prema susjedima. Sve to, ali i sijaset drugih iznenađenja jamči dobro uigrani kolumnistički septet. Borbeni barbudo Drago Pilsel, koji je u sebi ujedinio autentične vrijednosti ljevičara i katolika; pisac Renato Baretić, koji uporno bježi na mediteranske otoke, iako ne može uteći od stvarnosti; Igor Mandić, čiji je novinarski i kritičarski opus dovoljan za tri biografije; Teofil Pančić, feljtonist teške kategorije čija kvantiteta nikada ne ide nauštrb kvalitete i tako dalje. Milana Vuković-Runjić jedino je žensko čeljade među citiranim vukovima, dovoljno iskusna da iz tog čopora izvuče živu glavu, dok se Ivan Lovrenović javlja kao autentični advokat Bosne i Hercegovine, zemlje kakva je bila i kakvu znamo iz njegovih suptilnih analiza. Za početak, to je možda i previše. Sve ostalo ovisi o jednoj vrsti komunikacijske igre, u kojoj je publika važna koliko i oni koji joj se obraćaju. Aferim!

 

 

Filed Under: ZIMSKO LJETOVANJE Tagged With: aperitiv, autograf.hr, barometar, Drago Pilsel, Igor Mandić, Ivan Lovrenović, Milana Vuković-Runjić, početak, Renato Baretić, septet, Teofil Pančić, Zdravko Zima, Zimsko ljetovanje

DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:

VIDEO: VRIJEME SUODGOVORNOSTI

ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

VRIJEME SUODGOVORNOSTI - ostale emisije

Facebook

Facebook

Želite li primati naš newsletter?

Upišite svoj e-mail i pratite najnovije aktualnosti!

Postanite podupiratelj našega portala. Vi ste dokaz da možemo stvarati bolje društvo i da ponekad valja htjeti i nemoguće kako bismo dosegnuli moguće.

Molimo vas da pomognete Autograf.hr uplatom priloga na naš račun (kliknite ovdje).
Hvala vam!

Drago Pilsel Argentinski roman

ZAHVALJUJEMO SE POTPORI REDAKCIJE:

Slobodna Dalmacija

UPUTE

Pravila komentiranja
Pravila prenošenja sadržaja
Donacije i sponzorstva
Impressum
Kontakt

Copyright © 2022 | AUTOGRAF.HR | Izrada portala : Poslovna učionica d.o.o. | Tehnička podrška: 234 d.o.o. i Online Press d.o.o. | Log in

Mrežne stranice www.autograf.hr koriste kolačiće ("cookies") za napredniju funkcionalnost stranica, ugodnije posjetiteljevo iskustvo, te prikaza web bannera i drugih oglasa. Postavke korištenja kolačića možete kontrolirati i odrediti u vašem pregledniku mrežnih stranica ("web browser"). Ako se slažete s korištenjem kolačića na mrežnim stranicama www.autograf.hr molimo kliknite "Slažem se". Posjet i pregled mrežnih stranica na www.autograf.hr moguć je i bez korištenja kolačiča, no tada neće biti isporučene neke funkcionalnosti kojima kolačići upravljaju.
Slažem se
Polica privatnosti i kolačića

Privacy Overview

This website uses cookies to improve your experience while you navigate through the website. Out of these, the cookies that are categorized as necessary are stored on your browser as they are essential for the working of basic functionalities of the website. We also use third-party cookies that help us analyze and understand how you use this website. These cookies will be stored in your browser only with your consent. You also have the option to opt-out of these cookies. But opting out of some of these cookies may affect your browsing experience.
Necessary
Always Enabled
Necessary cookies are absolutely essential for the website to function properly. This category only includes cookies that ensures basic functionalities and security features of the website. These cookies do not store any personal information.
Non-necessary
Any cookies that may not be particularly necessary for the website to function and is used specifically to collect user personal data via analytics, ads, other embedded contents are termed as non-necessary cookies. It is mandatory to procure user consent prior to running these cookies on your website.
SAVE & ACCEPT