autograf.hr

novinarstvo s potpisom

Jezivije od horora

Autor: / Leave a Comment

Izborna šutnja”Izborna šutnja”, Drago Hedl, Ljevak, Zagreb, 2014.

 

Kad god na uvodnim stranicama knjige pročitate tipizirano upozorenje kako je svaka sličnost sa stvarnim likovima i događajima slučajna, odnosno, kako je sve izmišljeno, instiktivno krenete prema traženju paralela između radnje i zbilje. One su nakon ovakvih “disclaimera” gotovo zakonomjerne.

 

Prvo što tražite jest “ključ” a onda prema njemu dešifrirate slojeve zagonetke. Fjodor Mihajlović Dostojevski obratnu je postavku – kako nema ničeg fantastičnijeg od stvarnosti – ugradio u same temelje vlastite poetike.

 

Ruski je pisac nadahnuće tražio u crnim kronikama svoga vremena, u novinskim izvješćima prezrenog žanra, pa je neobično originalne motive, likove, fabule i radnje za “Karamazove”, “Demone” ili “Zločin i kaznu” nalazio u novinskim i sudskim zabilješkama o zločinima počinjenim po sobičcima Petrograda, mračnim ulicama oko Nevskog prospekta ili obalama rijeke Neve.

Drago Hedl objavio je prvi krimić, ”Izborna šutnja”, u kojemu opisuje mračne događaje u koje su upletene štićenice ženskog doma i neki osječki političari zamućene fizionomije, ali prepoznatljivih kontura…

 

Sličan postupak primjenjuje i Drago Hedl, čiji roman “Izborna šutnja” kreće od polazišne točke prema kojoj je najbolji okvir za krimić s elementima (socijalne) strave upravo kriminogena stvarnost u kojoj je užas postao do te mjere svakodnevan da se općinstvo naviklo na suživot s njim.

 

Roman, ne slučajno, počinje opisom idiličnog praskozorja na Dravi u Osijeku, koje prekida slučajno otkriće trupla utopljenice, mlade djevojke koja je, kako će se poslije pokazati, bila štićenica doma.

 

Nakon tog uvoda, na 350 stranica vješto pisanog, dinamičnog romana, u kojemu je sve, košarkaški rečeno “čista igra” (nema stanki, praznog hoda) slijedi opis događaja koji su, kako se frazerski veli, potresli Osijek.

 

To je naš “LA povjerljivo” – izmišljena priča djelomično je zasnovana na stvarnom događaju, tužnoj sudbini maloljetnica iz doma za odgoj mladeži i djece. Prostori u kojima se događa roman stvarni su, stvarni su i neki likovi, ali su nazvani drukčijim imenima.

”Izborna šutnja” vješto je i intrigantno ispričana priča o svijetu političara i narkomana, pedofila i plaćenih ubojica, sumnjivih poduzetnika i njihovih mutnih poslova…

 

To je čar literature: ne morate se, kao u novinarstvu, strogo držati činjenica. Sve vam je dopušteno, gospodar ste sudbine svojih junaka. A kad roman izađe, onda tu sudbinu dijelite s njima – kaže pisac Hedl.

 

”Na omotu Hedlove ‘Izborne šutnje’ trebalo bi pisati: ovo nije hrvatski krimić, ovo je istinski krimić koji se odmah može pretočiti u skandinavsku televizijsku seriju”, piše, u blurbu, Denis Kuljiš.

 

”‘Izborna šutnja’ Drage Hedla vješto je i intrigantno ispričana priča o svijetu političara i narkomana, pedofila i plaćenih ubojica, sumnjivih poduzetnika i njihovih mutnih poslova i bešćutna društva koje ne pokazuje ni trunku empatije prema nemoćnima. Upleteni su spremni posegnuti za mračnim metodama da bi ostali neotkriveni”, primjećuje pak Ivica Vrkić.

 

Pročitate li Hedla, vidjet ćete u 3D o čemu je riječ, a zanemarite li početni disclaimer, možda otkrijete i vezu fiktivnih likova i stvarnih figura grada na Dravi…

 

(Prenosimo iz tjednika Express).

Glasonoše građanskoga rata

Autor: / Leave a Comment

Hrvatski branitelji mogu svaki trenutak “osvojiti” ne samo Ministarstvo nego i Sabor i Vladu – rekao je Josip Klemm, jedan od kolovođa veteranskih prosvjeda u Savskoj, dodajući da to njima ipak ne pada na pamet. Da im ne pada na pamet, ne bi takvom mogućnošću javno mahali.

 

Klemm nije prvi koji je takav scenarij zaposjedanja države obnarodovao.

 

Prethodno je već jedan od branitelja javno najavio upotrebu oštre sile, pozivajući ratne drugove neka rade ono što najbolje znaju. “Mi nismo državu pregovorima dobili, mahanjem zastavama, nego smo oštrom silom dobili državu. Ako je vrijeme da to ponovno učinimo, da tu državu vratimo, mi smo tu.”

 

Klemmova prijetnja osvajanjem institucija još mnogo zlokobnije zvuči, jer on nije tek jedan od branitelja, nego je najvažniji organizator braniteljskog prosvjeda. Kao jedna od ključnih figura veteranskih događanja, dirigirao je prošlogodišnjim vukovarskim incidentima, kada je kompletan državni vrh onemogućen da se pridruži Koloni sjećanja.

Klemmova prijetnja osvajanjem institucija još mnogo zlokobnije zvuči, jer on nije tek jedan od branitelja, nego je najvažniji organizator braniteljskog prosvjeda. Kao jedna od ključnih figura veteranskih događanja, dirigirao je prošlogodišnjim vukovarskim incidentima, kada je kompletan državni vrh onemogućen da se pridruži Koloni sjećanja

 

Otkako je počelo događanje branitelja u Savskoj, Klemm posvuda, suprotno zakonu, maršira u maskirnoj uniformi. Kao da je u Hrvatskoj ratno stanje. Kad se javno hvali da može organizirati 50.000 branitelja i spominje mogućnost zauzimanja najviših državnih institucija, Sabora i Vlade, on ne zvecka samo vlastitim oružjem. Predsjednik je Udruge specijalne policije, usto kao privatni poduzetnik pod oružjem ima nekoliko stotina ljudi. Zato njegove izjave treba krajnje ozbiljno shvatiti.

 

Prosvjedi branitelja su legitimni. Legitimni su čak i kad se ne odvijaju sasvim u zakonom predviđenim okvirima. Tko još može podići šator nasred jedne od glavnih zagrebačkih prometnica?!

 

Veteransko se prosvjedno logorovanje ne može osporavati čak i ako su navedeni socijalni zahtjevi tek maskirna odora za one stvarne, političke razloge. Hrvatska je svojim braniteljima garantirala visoku razinu materijalnih prava i unatoč teškoj ekonomskoj krizi nije ih bitnije dirala. Godinama već najzaštićenija su društvena skupina. Zato su zahtjevi teških invalida, gurnutih u prvi plan, tako magloviti i teško uhvatljivi.

 

Što konkretno, osim ultimativne, ali ničim argumentirane smjene ministra i njegovih suradnika branitelji zapravo traže, to se ni danas, nakon tri tjedna prosvjeda, ne može baš konkretizirati.

 

Politički su razlozi šatora u Savskoj mnogo transparentniji. Tako Josip Klemm protekloga tjedna u Kupresu, na obilježavanju obljetnice oslobođenja tog bosansko-hercegovačkog grada, drži govor u kojem tvrdi da će braniteljski prosvjedi u Zagrebu trajati ako treba još godinu dana, dok HDZ ne dođe na vlast.

 

Na isti način na istom mjestu i Ante Deur, predsjednik Zbora udruga veterana hrvatskih gardijskih postrojbi, još jedan od braniteljskih kolovođa, kaže: “Mi smo u Zagrebu zapalili vatru! Mi ćemo u Savskoj biti do pobjede. Nećemo dopustiti da se jugoslavenska priča dovede u hrvatsko Ministarstvo branitelja.”

 

Klemm i Deur očito svoje vatre pokušavaju zapaliti i u susjednoj državi. Kao što emisare šalju među radnike ili pod svoje šatore pokušavaju dovući školske ekskurzije, isto bi tako prosvjednu operaciju htjeli omasoviti šireći je i snagama izvan Hrvatske.

Otkako je počelo događanje branitelja u Savskoj, Klemm posvuda, suprotno zakonu, maršira u maskirnoj uniformi. Kao da je u Hrvatskoj ratno stanje. Kad se javno hvali da može organizirati 50.000 branitelja i spominje mogućnost zauzimanja najviših državnih institucija, Sabora i Vlade, on ne zvecka samo vlastitim oružjem. Predsjednik je Udruge specijalne policije, usto kao privatni poduzetnik pod oružjem ima nekoliko stotina ljudi. Zato njegove izjave treba krajnje ozbiljno shvatiti

 

Vođe braniteljskih prosvjeda imaju pravo optirati protiv aktualne vlasti, pa i javno navijati za dolazak HDZ-a na čelo države. Ali zašto im je pritom potrebno izmišljati Jugoslavene? To je točka na kojoj se prihvatljive demonstracije protiv jedne vlade pretvaraju u zlokobni udar na cijeli demokratski sustav hrvatske države.

 

Prosvjedi branitelja od prvog se dana odvijaju pod velikim transparentom: “1991. protiv Jugoslavije, 2014. protiv Jugoslavena”. Protiv Jugoslavena? Koga branitelji tako nazivaju? Prvo svoga ministra i njegove najbliže suradnike.

 

Vukovarskog branitelja i zatočenika srpskih logora proglasili su Jugoslavenom, prate ga povicima “Ubij ga!”, kao da im je zaista mrski neprijatelj, što je nevjerojatna ljudska i politička perverzija. Kao što je krajnje monstruozno da sina legendarnog Siniše Glavaševića optužuju za izjednačavanje žrtve i agresora te prozivaju za čak četničke inspiracije.

 

Ali, nisu samo oni Jugoslaveni. Ta se etiketa sada upotrebljava kao sinonim za kompletnu aktualnu, lijevo-liberalnu vlast. Provalu takvih insinuacija otvorio je Tomislav Karamarko osobno. Umjesto da Milanovićevu vladu šiba svima razumljivim nezadovoljstvom zbog njene neuspješnosti, šef HDZ-a pokušava mobilizirati desnicu potpunim izmišljotinama o njenim fantomskim jugo-sentimentima.

 

Ako su ljudi iz vladajuće garniture Jugoslaveni, onda su to valjda i svi građani koji su im na izborima dali glas. Ne treba zaboraviti da je riječ o demokratskoj većini. Tako ispada da je u Hrvatskoj nikad više Jugoslavena, premda je od smrti Jugoslavije proteklo više od dvadeset godina.

 

Smiješno? Nimalo! Nije smiješno jer je riječ o proizvođenju državnih neprijatelja. Jugoslaven je danas zbirno ime za ono što se u bivšem režimu nazivalo kontrarevolucijom.

 

Na nedavnom svečanom obilježavanju obljetnice osnutka Prve gardijske brigade, Tigrova, umirovljeni admiral Domazet Lošo tvrdi da je još od 2000., a poglavito u posljednje tri godine, “Hrvatska izložena unutarnjoj agresiji”, uz znakoviti dodatak “tu smo da ponovno pomognemo oslobađanje Hrvatske”.

Novi boj protiv Jugoslavena, što ga braniteljski prosvjedi pokušavaju zametnuti, vraća Hrvatsku u preddemokratsko stanje. Podjela na čuvare revolucije i petu kolonu gura naciju u rješavanje sporova i sukoba metodom građanskog rata, a ne logikom demokratskih mehanizama. Braniteljski logor u Savskoj i najavljeni juriš na institucije upućuju na pokušaj kopiranja ukrajinskog scenarija. U Hrvatskoj se stvara situacija koja opasno podsjeća na kijevski Majdan

 

Lošo svoju logiku vjerojatno vuče još iz onog vremena dok je službovao u JNA, pa je zato potpuno nesklapan s demokratskim sustavom. Ali jasno je da “unutarnju agresiju” dovodi u vezu s lijevim vladama. Kad god je SDP na kormilu Hrvatske, to je za njega “unutarnja agresija”, prema hrvatskoj državi neprijateljska, protuhrvatska vlast. Njegova najava o ponovnom oslobađanju zemlje, ovoga puta od unutarnje ugroze, objava je rata svima koji su glasali za vladajuću Kukuriku koaliciju. Isto impliciraju Karamarkove i Klemmove protudemokratske poruke.

 

Protudemokratske jer pokazuju prezir prema demokratskim standardima i ruše temelje demokratske države. U demokratskim sustavima smjena se vlasti događa na izborima, a ne na ulici. Na ulici se može izražavati nezadovoljstvo, ali ne može se glasati. Mandat se ne osvaja oštrom silom, kako se ovdje prijeti, nego silom izbornih listića. Pravo izbora imaju svi građani, a ne samo neke skupine. Ne mogu branitelji promijeniti vlast suprotno legitimnoj izbornoj volji građana.

 

Zatim, u demokratskoj državi politički se rivali, pa i protivnici ne nazivaju i ne demoniziraju kao neprijatelji. Političke se utakmice ne vode etiketama, nego argumentima. Egida jugoslavenstva ovdje više nije oznaka političkog uvjerenja, nego politička diskvalifikacija i presuda. Termini “državni neprijatelj” ili “unutarnja agresija” ne pripadaju demokratskom diskursu. Pripadaju totalitarnim sustavima. U kojima je svaka ne samo politička razlika ravna izdaji, a svi koji nisu s nama mrski su dušmani.

 

Na koncu, u demokratskim uvjetima državnim se institucijama ne prijeti osvajanjem. Javno mahanje prijetnjom o okupaciji Sabora i Vlade živom silom prosvjednika nedopustivo je u demokratskim sustavima. U takvim sustavima rješenja se nalaze u institucijama države, kroz demokratsku, zakonom utvrđenu proceduru, a ne njihovim zauzimanjem i pokoravanjem. To su notorno pučističke metode.

 

Novi boj protiv Jugoslavena, što ga braniteljski prosvjedi pokušavaju zametnuti, vraća Hrvatsku u preddemokratsko stanje. Podjela na čuvare revolucije i petu kolonu gura naciju u rješavanje sporova i sukoba metodom građanskog rata, a ne logikom demokratskih mehanizama. Braniteljski logor u Savskoj i najavljeni juriš na institucije upućuju na pokušaj kopiranja ukrajinskog scenarija. U Hrvatskoj se stvara situacija koja opasno podsjeća na kijevski Majdan.

 

(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).

Smrt urednika tabloida

Autor: / Leave a Comment

Henriette Raynouard udala se s devetnaest, za dvanaest godina starijeg muškaraca, s kojim je rodila dvoje djece, a onda je, s navršenih trideset i jednom, ušla u ljubavnu vezu s Josephom Caillauxom. Oboje su u braku, on bogati poduzetnik i perspektivni političar, ministar financija, budući francuski premijer, a ona ništa manje bogata, ali ne pretjerano zaposlena pariška dama, ugleda onoliko visokog koliko to u svijetu skandala i tabloida pružaju bogatstvo i slava. Ali kao što će se vidjeti, nije ona bila kokoš ni sponzoruša, niti žena koju će pregaziti mladost i povijest.

 

Henriette i Joseph će, uz malo pratećih peripetija i žurnalističke pirotehnike, razvrgnuti svoje brakove i vjenčanjem postati jedan od najbogatijih parova u Francuskoj. Ali ni on nije bio tipičan šupljoglavi posjednik i bogataš. Bio je jedan od onih političara, kakvih se u Francuskoj, kao i u drugim prosperitetnim zemljama Zapada, uvijek moglo naći, čije su političke ideje u paradoksalnom odnosu sa stanjem bankovnog računa.

Naravno da Le Figaro nikada nije bio neozbiljan list, ali kako smo i sami vidjeli, prividno ozbiljne novine pretvaraju se u tabloide čim se ukaže potreba da se osobni ili interesni obračuni kamufliraju načelnim, pravnim ili svjetonazorskim razlozima

 

Zalagao se za reformu poreznog sistema, uvođenje progresivnog poreza na dohodak, limitiranje bogatih u korist siromašnih, što je, naravno, dovodilo do bijesa konzervativce, desničare, predšasnike liberalnog kapitalizma… Tako se na Caillauxa okomila konzervativna štampa, na čelu s vječno utjecajnim Le Figaroom.

 

Naravno da Le Figaro nikada nije bio neozbiljan list, ali kako smo i sami vidjeli, prividno ozbiljne novine pretvaraju se u tabloide čim se ukaže potreba da se osobni ili interesni obračuni kamufliraju načelnim, pravnim ili svjetonazorskim razlozima.

 

Koristeći se Le Figaroom, kampanju protiv radikalnog poreznog reformatora vodila su dvojica slavnih francuskih političara, konzervativnih ikona: Raymond Poincaré i Louis Barthou. Izvršitelj poslova bio je Le Figaroov urednik Gaston Calmette. Novine su svakodnevno objavljivale članke protiv Caillauxa, optužujući ga za špekulacije na burzi, za ometanje izvršenja pravde u nekim sudskim slučajevima, za zakonsko pogodovanje vlastitim financijskim interesima, ili – današnjim jezikom rečeno – za sukob interesa.

 

Ali nakon što ništa od toga nije upalilo, ili nakon što je samo izvršena artiljerijska priprema javnosti podacima o političkoj, poslovnoj i kriminalnoj karijeri Josepha Caillauxa, prešlo se na nešto kokretnije, rulji mnogo zanimljivije: privatna pisma premijera i njegove žene, iz vremena kada su još bili u svojim prethodnim brakovima. Le Figaro započeo je s objavljivanjem pisama, čuvajući najskaradnije za kraj. Cilj je, naravno, bio: fatalno sramoćenje, sve u ime obitelji i tradicionalnih društvenih vrijednosti.

Bilo je pet popodne, vrijeme kada se sutrašnji broj priprema za štampu, kada je u redakciju ušla dobrodržeća četrdesetgodišnjakinja, u krznenom kaputu i s mufom. Bilo je hladno, iako je zima bila pri kraju, tog 16. ožujka, godine koja će preusmjeriti francusku i europsku povijest. Zato ni muf nije bio sumnjiv, iako ga dama nije nosila da ugrije prste

 

Bilo je pet popodne, vrijeme kada se sutrašnji broj priprema za štampu, kada je u redakciju ušla dobrodržeća četrdesetgodišnjakinja, u krznenom kaputu i s mufom. Bilo je hladno, iako je zima bila pri kraju, tog 16. ožujka, godine koja će preusmjeriti francusku i europsku povijest. Zato ni muf nije bio sumnjiv, iako ga dama nije nosila da ugrije prste.

 

Predstavila se i zatražila sastanak s urednikom. Njega nije bilo u redakciji. Rekla je da će pričekati. Sjedila je pred njegovim uredom oko sat vremena, kada se pojavio u pratnji katoličkog romanopisca i književnog kritičara Paula Bourgeta. Bourget je ostao iznenađen da je Calmette pristao nasamo porazgovarati s gospođom Henriette Caillaux. Sigurno nije slutio što bi se prijatelju moglo dogoditi, ali njegovu ćutilnome moralnom biću bilo je nepodnošljivo gledati se oči u oči sa ženom čija intimna pisma upravo objavljuješ.

 

Paul Bourget nije mogao predosjetiti što će tokom dvadesetoga i sljedećeg stoljeća biti potrebno za velikoga novinskog urednika. Dar za bezočnost, prije svega drugog.

 

Madam Caillaux je s neobično pristojnim Calmetteom, na čijem licu nije bilo ciničnog smiješka, jer je, pretpostavljamo, očekivao da će se njih dvoje sad oko nečega dogovarati, razmijenila nekoliko konvencionalnih i lakozaboravljivih riječi, a onda je iz mufa izvukla svoj browning i ispalila u novinskog urednika šest metaka kalibra 7,65 (bila je, ipak, nervozna, pa su dva metka promašila metu).

 

Odbila je policijski auto, jer ju je vozač čekao ispred redakcije Le Figaroa. Odvezla se na policiju, gdje je optužena za pokušaj ubojstva, a zatim i za ubojstvo. Urednik Gaston Calmette umro je šest sati nakon atentata.

U ljeto 2014. za rat je kriv Gavrilo Princip, a madame Caillaux bi u ime rodne ravnopravnosti bila osuđena za ubojstvo. Urednici tabloida su u međuvremenu postali oprezniji. Kao i njihovi nalogodavci

 

Francuski premijer je, naravno, podnio ostavku nakon što mu je žena ubila čovjeka, i bio je primoran da svjedoči na sudu. Tradicionalno nesklono zločinu ubojstva, čak i kada je ubojica iz visokih krugova, francusko je pravosuđe, ipak, pokleknulo pred načelno seksističkim argumentima odvjetnika obrane, koji je svoju klijenticu branio tezom o “ženskoj histeriji”, koja joj je pomračila um.

 

Tokom ljeta 1914. svatko se u Europi bavio svojim jadima i problemima. Habsburzima je ubilo prestolonasljednika, Francuzima je ubilo novinskog urednika. Srbija se branila da nema ništa s urotnicima, Austriji je bila povrijeđena taština, premda su svi znali ono što je znao i Joseph Roth, da s ratom nestaje i višenacionalne monarnije.

 

Za to vrijeme, Pariz se podijelio oko pitanja svih pitanja: je li kriva madame Caillaux? Smiju li se, pod izlikom javnoga interesa, objavljivati nečija privatna pisma? Postoji li takav interes koji bi prekoračio sveti prag spavaće sobe?

 

Tačno mjesec dana nakon Principovih pucnjeva, 28. srpnja 1914. Austro-Ugarska objavljuje rat Srbiji, a pariški sud istoga dana, uz obrazloženje kako žene nisu emocionalno tako čvrste kao muškarci, oslobađa Henriette Caillaux.

Kada uskoro stigne u Francusku, rat će biti toliko strašan, neusporediv sa svim prethodnim ratovima, neobjašnjiv u svojim razmjerima i u žestini, ali i u razlozima zbog kojih se poveo. Nakon što jednom i taj rat završi, bit će postignut dogovor da je za njegovo izbijanje kriva isključivo Njemačka

 

Tog utorka, nije se u Parizu razgovaralo o početku jednoga dalekog rata, izazvanog tiranoubojstvom u gradu još uvijek neizgovorljivog imena. Na ulicama i na trgovima, po kafanama i salonima, po novinskim stranicama i u sakristijama, svuda se raspravljalo o ženskim emocijama, o ljudskim pravima i o privatnosti.

 

Kada uskoro stigne u Francusku, rat će biti toliko strašan, neusporediv sa svim prethodnim ratovima, neobjašnjiv u svojim razmjerima i u žestini, ali i u razlozima zbog kojih se poveo. Nakon što jednom i taj rat završi, bit će postignut dogovor da je za njegovo izbijanje kriva isključivo Njemačka.

 

Taj stav bit će dodatno naglašen u proljeće 1945, i donekle osporen sedamdesetak godina kasnije, kada Njemačka postane najsnažnija europska država i okosnica ujedinjene Europe. U ljeto 2014. za rat je kriv Gavrilo Princip, a madame Caillaux bi u ime rodne ravnopravnosti bila osuđena za ubojstvo. Urednici tabloida su u međuvremenu postali oprezniji. Kao i njihovi nalogodavci.

 

Louis Barthou je listopada 1934. smrtno stradao u atentatu na jugoslavenskoga kralja Aleksandra. Navodno ga je greškom, u gužvi nakon atentata, upucao francuski policajac. Devet dana za njim prirodnom smrću umro je i Raymond Poincaré.

 

Henriette Caillaux umrla je u okupiranom Parizu, 29. siječnja 1943, ne navršivši sedamdesetu.

 

(Prenosimo s autorova portala).

Franšiza za mržnju

Autor: / Leave a Comment

McDonald’sov hamburger, pomfrit i frape od jagoda svuda su jednaki, kao i Coca-Cola. Kad razmotate sendvič ili otvorite bocu, u Parizu kao i u Hong Kongu, znate što ćete naći unutra, a potrošači upravo to i traže. Oni ne žele rizik i avanturu, eksperiment s nečim različitim.

 

Poznati okusi zašećerene sode, zagorene junetine i užeglih krumpirića ispunjavaju ih spokojem. Okus smeća podsjeća ih na kuću, u smeću su svoji na svome. Franšize postoje upravo zbog žudnje za poznatim. Globalne prehrambene imperije zgrću milijarde na lijenosti da se istraži nešto drugo i strahu od drugoga.

 

Nešto od te ekonomske pameti zacijelo je usvojio i hercegovački poduzetnik Michael Ljubas kad je napravio internetske portale Dnevno.hr, Dnevno.rs i Dnevno.ba, koji svojim užeglim i zagorenim nacionalističkim smećem, uvijek pod istim logotipom, marljivo hrane i poje tisuće Hrvata, Srba i Bošnjaka.

 

Registrirati jedno ime za sve uspaljene tikve i s jedne IP adrese dijeliti i ustaške i četničke sadržaje, napraviti franšizu od mržnje, poduzetnička je zamisao, ako mene pitate, vrijedna godišnje nagrade Gospodarske komore. Zapravo, svih gospodarskih komora u regiji.

Registrirati jedno ime za sve uspaljene tikve i s jedne IP adrese dijeliti i ustaške i četničke sadržaje, napraviti franšizu od mržnje, poduzetnička je zamisao, ako mene pitate, vrijedna godišnje nagrade Gospodarske komore. Zapravo, svih gospodarskih komora u regiji

 

Biznis je potpuno genijalan. Dnevno.hr objavi, na primjer, patriotski vapaj Vukovaraca da se ne kupuje u srpskim dućanima, a Dnevno.rs uzvrati gnjevnim: “Bestidno: Hrvati traže bojkot srpskih proizvoda!”

 

Dnevno.rs iskreno je zgađeno ustaškim povicima reprezentativca Joea Šimunića i ushićeno kliče kada ga je međunarodna nogometna organizacija oštro kazni. Istodobno, Dnevno.hr ne može upravo riječima dovoljno nahvaliti Šimunićevu domoljubnu gestu na Maksimiru, a Fifinu mjeru protiv njega doživljava kao konačan i neoboriv dokaz da nas sirote Hrvate nitko ne voli.

 

Za Dnevno.hr Kristina Ćurković je “splitska lavica, hrvatska junakinja, skromna djevojka koja se iz petnih žila, na svoj način, bori za Hrvatsku”, a Dnevno.rs je naziva “mladom ustaškom nadom, mrziteljicom Srba, gejeva, ćirilice i EU.”

 

Gotovo svaka politička vijest na ova dva sajta stoji izvrnuta, kao u ogledalu, što je za Dnevno.rs desno, na Dnevno.hr je lijevo, a iza obje kapitalom i ugledom, materijalno i moralno stoji jedan čovjek, Michael Ljubas.

 

Kao što McDonald’s svuda prodaje iste zamrznute odreske od mljevenog mesa, koji se prije posluživanja podgriju u mikrovalnoj, Ljubasov informativni regionalni lanac iste vijesti prodaje Hrvatima i Srbima, samo je lokalni začin nešto drugačiji.

 

Koji put ne treba ni izvrćati lijevo i desno. Neke se vijesti i komentari mogu prenositi jedan kroz jedan, tek sa sitnijim lektorskim intervencijama, jer čitatelji oba sajta jednako ne podnose homoseksualce, komuniste i Sjedinjene Američke Države kao takve.

Nikad se nitko, što ja znam, nije tako omrsio činjenicom da su hrvatski i srpski postali dva jezika kao Michael Ljubas (…) Manijaci su izravno ovisni jedni od drugih. Može se čak kazati da Michael Ljubas i njegovo Dnevno na jedan perverzan način razvijaju bratstvo i jedinstvo

 

Također, objavi li Dnevno.rs da “svetom prevashodno dominiraju jevrejske pare”, Dnevno.hr će, uz ljubazno dopuštenje autora, prenijeti da “svijetom prije svega vlada židovski novac”.

 

Dnevno.hr za svoje vrijednosti uzima vjeru i domovinu, dok je Dnevno.rs, upravo suprotno, okrenut veri i otadžbini.

 

Nikad se nitko, što ja znam, nije tako omrsio činjenicom da su hrvatski i srpski postali dva jezika kao Michael Ljubas.

 

Uzimajući za autore najgorljivije nacionalističke manijake sa svih strana, tip se lijepo bogati na glupanima, od njihove lijenosti da se istraži ono drugo i njihovog straha od drugoga. Netrpeljivost i paranoja od drugoga čista je dobit za njegovu franšizu mržnje, Dnevno, koja god domena stajala iza točke.

 

Sva njegova poduzeća, svi portali savršeno su usklađeni. Posao funkcionira kao podmazan, pa i ako se vama čini nelogičan. Dnevno.hr, Dnevno.rs i Dnevno.ba zapravo su spojene posude. Ustaška ponuda ovisi o četničkoj potražnji, upravo što četnička ponuda ovisi o ustaškoj potražnji. Premda će međusobno zagovarati istrebljenje, oni su ne mogu jedni bez drugih. Manijaci su izravno ovisni jedni od drugih. Može se čak kazati da Michael Ljubas i njegovo Dnevno na jedan perverzan način razvijaju bratstvo i jedinstvo.

 

Ostaje nam samo nadati se da Dnevno neće ostati tek regionalna franšiza. Ljubas bi trebao proširiti biznis i na Sjevernu Irsku, napraviti jedan Dnevno za katolike, drugi za protestante.

 

Jedan Dnevno za Židove, jedan za Palestince. Jedan za Ruse, drugi za Ukrajince. Jedan za Tutsije, jedan za Hutue…

 

Mogućnosti su neizmjerne.

 

(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije)

Antipoduzetnička klima

Autor: / Leave a Comment

Pijući bućkuriš od kave prije neku večer, sam u jednom pajzlu nedaleko od kolodvora, gledam kroz izlog ženu tridesetih godina kako po kišici očajno šeta pločnikom s druge strane. Dovikuje nešto prolaznicima, a oni samo posramljeno ubrzavaju korak. Zaustavlja se zatim jedan crni Audi. Ona popravi dekolte da ljepše istakne svoju ponudu i zavodljivo se njišući na štiklama priđe prozoru automobila.

 

Pregovara s vozačem možda pola minute, ali ni od toga, čini se, nikakve koristi. Uspravlja se i niječno zatrese glavom, ovaj ode. Krupne kapi u to iznenada zabubnjaju po limu i staklu, zašušte u lišću jasenova, a ona ljutito pogleda nebo, klimavo nabadajući pretrči ulicu i uđe u kafić.

 

“Robi, dušice, daj mi voćni čaj”, dobaci promrzlo spuštajući se u visoku stolicu uz šank i pripaljujući.

 

“Nema posla, Milice”, kaže konobar suosjećajno.

 

“Vražju mater”, opsuje ona. “Uništili su poduzetničku klimu u ovoj zemlji.”

 

“Neki pokazatelji ipak pokazuju rast”, primijeti on optimistično.

 

“Ma, koji rast”, odmahne Milica. “Meni koljena utrnula, čeljust mi se ukočila, ali sve džaba. Nema rasta, moj Robi. Sve krivulje padaju.”

 

“Nedostaje čvrstog kapitala”, reče ugostitelj ekonomski potkovano, servirajući joj čaj.

 

“Eh, čvrsti kapital”, uzdahne ona ogorčeno. “Više i ne pamtim kad sam to zadnji put vidjela. Samo mi još policajci dolaze, a i oni bi, naravno, bez para. Prošli tjedan jedan mladi pozornik, striko ga, kaže, poslao.”

 

“A tko mu je striko?”

Ona popravi dekolte da ljepše istakne svoju ponudu i zavodljivo se njišući na štiklama priđe prozoru automobila. Pregovara s vozačem možda pola minute, ali ni od toga, čini se, nikakve koristi. Uspravlja se i niječno zatrese glavom, ovaj ode. Krupne kapi u to iznenada zabubnjaju po limu i staklu, zašušte u lišću jasenova, a ona ljutito pogleda nebo, klimavo nabadajući pretrči ulicu i uđe u kafić

 

“Budžovan, ne pitaj. Namjestio nećaka za šefa, a nećak, ako ima dvadeset pet, puno sam ti rekla. Inače, slatko dijete. Visok, crna kosa, plave okice, onako, markantan. Ali, reko’, ne dam.”

 

“Nisi mu dala?!”

 

“Jok!” kaže Milica odlučno, a zatim otpuhne dim i objasni: “Ne može, govorim mu ja. Dosta ste vi iz državnog sektora muzli nas privatnike.”

 

“Svaka čast!” zadivi se konobar.

 

“Ma, drek!” pripovijeda dalje žena. “Ja njega otpilila, a on sutradan napravio raciju. U maricu pa u stanicu i cijelu noć ništa. Znaš kako država radi? Ako ne popustiš ucjenama, oni ti zatvore obrt. I onda, hoćeš-nećeš, moraš im dati, i striki, i nećaku, i bratiću, i kumu Juri, i kuzenu Mladenu. U državnim službama neviđeno ih se nakotilo. Na kraju shvatim da samo za njih radim.”

 

“Užasno opterećenje za gospodarstvo”, uoči Robi zamišljeno.

 

“Opterećenje, pričaj mi o tome”, kaže Milica otpijajući iz šalice. “Pukoše mi leđa, brate. Po sto pedeset kila u gadovima.”

 

“Ugojeni paraziti”, reče konobar.

 

“Debele krvopije”, doda Milica. “Ja pod njima jadna stenjem, a oni me, zamisli, pitaju: ‘Je li ti lijepo?’ Ma, super je, mislim, samo dajte još, majstori.”

 

Srkne još jedan gutljaj i povuče dim pa se nezadovoljno zagleda kroz izlog, a vani kiša i dalje sipi, ništa novo pod neonom, kao što pjesnik reče. Kasni je sat, usrano vrijeme i nitko se od prolaznika ne čini kao mušterija. Od svih zadovoljstava na svijetu, rijetki muškarci na ulici žude jedino za suhim čarapama.

 

“Idem na more idući mjesec”, reče žena iznenada, više kao za sebe.

 

“Oho, ima se za more!” uzvikne Robi zavidno.

 

“Pa, neću na godišnji, blento jedan. Idem radit, počinje sezona. Kolegica i ja popola ćemo uzeti jedan podrumski apartmančić u Dubrovniku.”

 

“Stranci, a?”

 

“Stranci”, potvrdi Milica, “ali ne ostavljaju ni oni puno u izvanpansionskoj potrošnji. Lošiji gosti. Žderu paradajz i paštetu na plaži umjesto da sjednu u restoran, ili dođu sa ženama na more da ne plaćaju naše cure. Kad ih vidim da šetaju sa ženama, meni, majke mi, zlo dođe. Šta su dolazili ako nemaju para za pošteno ljetovanje?”

 

“Dobro, vjerojatno ti se ipak isplati.”

 

“Isplati se, nije da nije, ali ne mogu ja samo tri mjeseca radit. Ne može cijela država od turizma živjeti. Nama trebaju domaći potrošači.”

 

“Nemaju ljudi para.”

 

“Nemaju”, ponovi tužno Milica.

“Gospodine”, reče tada žena glasnije, “biste li vi uložili?” “Molim?” prenem se, ne shvaćajući u prvi tren da se meni obratila. “Domaći proizvod, izvrsna investicija.” “Khm!” nakašljem se ja u neprilici. “Poduzeće mi je u predstečajnoj nagodbi.” “Još jedan luzer”, reče Milica prezirno, a onda se ponovno okrene konobaru. “Šta sam dužna?” “Častim te.” “Srce si”, kaže ona, pošalje mu pusu, popravi čarape pa izađe iz kafića i iščezne u velegradskom mraku

 

“Ali, gledaj, možda je krivica naprosto u nama”, predloži konobar brišući šank, “možda se ne trudimo dovoljno? Baš je sinoć na televiziji bilo kako moramo početi s odlučnijim mjerama za privlačenje ulagača…”

 

“Šta misliš, da ja nisam i na to mislila”, kaže Milica. “Gle…”

 

Prstima primi rub kratke suknje i lagano ga povuče uz butine, a Robi se nadviri preko šanka.

 

“Milice, zaboga!” poviče zapanjeno.

 

Kako mi je žena bila okrenuta leđima, ne bih vam znao kazati o čemu je bila riječ, ali on je, vjerujte, ostao paf.

 

“Ha! Šta kažeš?” upita ona.

 

“Ja bih rekao da je to jedna dosta radikalna mjera za privlačenje investitora”, prizna on.

 

“A jel’ bi ti investirao?”

 

“Pa, sad… bih”, kaže on nakon kraćeg razmišljanja, oblizujući se. “Može li na kompenzaciju?”

 

“Eh, kompenzaciju”, uzdahne žena nezadovoljno i vrati suknju niz bedra.

 

“Može odgoda plaćanja od šezdeset dana”, ustrajan je Robi.

 

“Zaboravi”, neumoljiva je Milica.

 

Na nekoliko trenutaka zavlada tišina među njima.

 

“Ne ljutiš se?” upita ona.

 

“Ma, daj…” odmahne on dobrodušno. “Sve okej, služba je služba.”

 

“Gospodine”, reče tada žena glasnije, “biste li vi uložili?”

 

“Molim?” prenem se, ne shvaćajući u prvi tren da se meni obratila.

 

“Domaći proizvod, izvrsna investicija.”

 

“Khm!” nakašljem se ja u neprilici. “Poduzeće mi je u predstečajnoj nagodbi.”

 

“Još jedan luzer”, reče Milica prezirno, a onda se ponovno okrene konobaru. “Šta sam dužna?”

 

“Častim te.”

 

“Srce si”, kaže ona, pošalje mu pusu, popravi čarape pa izađe iz kafića i iščezne u velegradskom mraku.

 

(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista)

Veži konja gdje gazda kaže

Autor: / Leave a Comment

Kao u onoj zbirci dječjih pjesama s naslovom “Miševi i mačke naglavačke”, tako je i logika koja je izazvala sukobe oko novog Zakona o radu okrenuta na glavu. Cilj tog, kao i svih poteza vlasti, navodno je povećanje produktivnosti, proizvodnje i zaposlenosti. Logično bi dakle bilo očekivati da se ona najprije bavi najslabijim karikama u lancu društvene reprodukcije, a da najjača karika zadnja dođe na red.

 

Produktivnost je, međutim, najviša na individualnom radnom mjestu, a opada kako se penjemo na ljestvici strukture društva. Poduzeće je manje produktivno od pojedinca, općina od poduzeća itd., da bi država bila na kraju liste. Pojednostavljeno rečeno, radnik za strojem postiže istu produktivnost kao i njegov pandan u Njemačkoj, ali nema ni polovicu njegove plaće jer je prosječna društvena produktivnost niska.

Da se vlast bavi krivim poslom, pokazala je ovih dana Maruška Vizek iz Ekonomskog instituta Zagreb, koja je izračunala da javna i državna poduzeća raspolažu sa 30 milijardi kuna više od cijelog državnog budžeta (165 prema 135 milijardi), da je produktivnost znatno manja nego kod privatnika, dok su plaće (to je podatak FINA-e) čak za 40 posto veće

 

Da se vlast bavi krivim poslom, pokazala je ovih dana Maruška Vizek iz Ekonomskog instituta Zagreb, koja je izračunala da javna i državna poduzeća raspolažu sa 30 milijardi kuna više od cijelog državnog budžeta (165 prema 135 milijardi), da je produktivnost znatno manja nego kod privatnika, dok su plaće (to je podatak FINA-e) čak za 40 posto veće.

 

U usporedbi sa susjednim zemljama, naš je javni sektor također skuplji i manje efikasan. Pa ipak, o tome nema “socijalnog dijaloga”, odnosno ne vodi se ni približno tako žestoka rasprava kao o Zakonu o radu. Istovremeno se građanima stalno prijeti poskupljenjima komunalija, a povremeno se prijetnje i ostvaruju. Političari, kaže Maruška Vizek, ne žele reformu javnih poduzeća jer iz njih crpe svoju moć. Naravno, ne svi, ali uvijek je dovoljno onih koji će blokirati svaku ozbiljnu promjenu. Tako mačke nesmetano jedu sir, dok se miševima crno piše.

 

U tim okolnostima, dio rasprava o Zakonu o radu sličniji je groteski nego ozbiljnom poslu. Ministar Mirando Mrsić, primjerice, slika apokaliptičan prizor u kojem neki vrijedan poslodavac moli svoje radnike da privremeno rade duže, jer je dobio dobar, ali hitan pisao – a oni neće. Tako posao propada, a ostaju samo siromaštvo i suze. Zato, uvjerava nas ministar, trebamo novi Zakon o radu, koji će propisati obvezu privremenog rada do 60 sati tjedno.

 

Ali prije toga morala bi se postaviti neka sasvim obična pitanja koja, nažalost, nismo čuli ni od zajapurenih sindikalista. Koji je to slučaj na koji se ministar poziva, gdje se i kada dogodio, koji je poslodavac pretrpio i koliku štetu i, naravno, koji su to neodgovorni radnici? Zar su i sindikati toliko nerazumni i zadrti da nikakav dogovor, u zajedničkom interesu, nije bio moguć? I konačno, koliko je takvih slučajeva pa da zbog njih treba mijenjati zakon?

Kako daleko ide zamišljena fleksibilizacija pokazuje i prijedlog o promjeni pravila po kojima djeluju agencije za iznajmljivanje radnika. Ubuduće bi naime taj leasing mogao trajati tri umjesto samo jedne godine, a dok ne rade, radnici bi od agencije dobivali plaću po njenom nahođenju. Tisuću ili samo sto kuna, koliko gazda želi. Samo jedan element ne bi bio fleksibilan. To je postotak koji bi uzimale agencije

 

Opravdana je sumnja da ministar ne zna ni za jedan, jer bi ga u suprotnom, sasvim sigurno, iznio. I on je sigurno svjestan da je konkretni primjer u kojem se spominju živi ljudi, poslovi i sume izgubljene dobiti ili nastalog gubitka uvjerljiviji i od najstrašnijih konstrukcija. A kad je riječ o promjeni zakona, onda to mora biti pojava, a ne usamljeni primjer. Zakoni se ne mijenjaju zbog jedne laste. Njihova promjena može biti korisna samo ako korespondira s postojećim stanjem.

 

U davna vremena socijalističke Jugoslavije, Edvard Kardelj nikako nije mogao shvatiti da se društveni odnosi ne mijenjaju zakonima, već političkom voljom u odgovarajućim okolnostima. I tada se pripremao golemi zakon, koji je trebao izgraditi cijeli samoupravni sustav u interesu rada. Zvao se, naravno, Zakon o radu. U sjeni tog papirnatog posla, u životu se gradilo nešto sasvim drugo. Gradio se sustav birokratske vlasti. Kad je stara generacija otišla sa životne scene, početkom 1980-ih godina, i taj se birokratsko-tržišni sustav pokušalo ozakoniti preko tzv. Kraigherove komisije. Ali ona je znatno zaostajala za onim što se već uspostavilo u životu i što je imalo katastrofalne posljedice.

 

Sada bi fleksibilno tržište rada (na kojem je lako otpustiti svakoga) trebalo, kako se tvrdi, pokrenuti privredu i bitno povećati zaposlenost. Ali opet, na kojim se to analizama i podacima zasniva? Moralo bi se na primjer dokazati da je urušavanje privrede, do kojeg je došlo u posljednjih četvrt stoljeća, barem jednim, ali dovoljno važnim dijelom, posljedica prevelikih prava na zaposlenje.

 

U životu, međutim, ta prava nisu nikoga spriječila da stotine tisuća ljudi potjera na ulicu. U vremenu rekordne nezaposlenosti u najmanju je ruku bizarno tražiti uvjete za još lakše otpuštanje.

Svaki se sustav legitimira privrednim rastom i bogatstvom koje stvara. Da bi udar na radnike bio opravdan, morali bi postojati podaci koji dokazuju da su oni najslabija točka u lancu, a ne političari i po njima postavljeni menadžeri. Oni protiv kojih se ne predlaže nikakav zakon

 

Kako daleko ide zamišljena fleksibilizacija pokazuje i prijedlog o promjeni pravila po kojima djeluju agencije za iznajmljivanje radnika. Ubuduće bi naime taj leasing mogao trajati tri umjesto samo jedne godine, a dok ne rade, radnici bi od agencije dobivali plaću po njenom nahođenju. Tisuću ili samo sto kuna, koliko gazda želi. Samo jedan element ne bi bio fleksibilan. To je postotak koji bi uzimale agencije. Proširio bi se dakle prostor za još jedan vid “poduzetništva”, točnije za nove parazite na bijednoj radničkoj zaradi.

 

Očito je da pravi cilj promjena, koje se tako nesmiljeno nameću, nije uspješnije poslovanje, već ideologija nesputanog kapitalizma, koji se voli nazivati neoliberalizmom. Gradi se sistem u kojem se sva prava zasnivaju na kapitalu, a niti jedno na radu. Prema tome, treba uzeti iz ruku radno ovisnog stanovništva svaki alat kojim ono može sputavati potpunu slobodu kapitala. Gospođa Margaret Thatcher pokazala je put. Ostaje samo jedno pravilo: veži konja gdje ti gazda kaže.

 

Ali i to bi se još moglo progutati, doduše s čvrsto začepljenim nosom, kad bi ekonomski rezultat bio dobar. Svaki se sustav legitimira privrednim rastom i bogatstvom koje stvara. Da bi udar na radnike bio opravdan, morali bi postojati podaci koji dokazuju da su oni najslabija točka u lancu, a ne političari i po njima postavljeni menadžeri. Oni protiv kojih se ne predlaže nikakav zakon.

 

Zanimljivo je da ideologija nesputanog kapitalizma uopće ne vodi računa o nacionalnim interesima. Kakav se primjerice natalitet može očekivati u situaciji kad je zaposlenje toliko nesigurno da se malo tko može upustiti u kredite, bez kojih danas nema obiteljskog doma? U isto vrijeme, sve vrvi od dušobrižnika za brak i obitelj, koji ne misle da bi i Zakonu o radu koristilo malo tamjana. Živimo u zanimljivim vremenima.

 

(Tekst prenosimo iz tjednika Novosti.)

U Hrvatskoj 8 % poduzeća generira 40 % prometa

Autor: / Leave a Comment

Mala i srednja poduzeća koja imaju od 10 do 249 zaposlenih najviše pridonose stvaranju novih radnih mjesta i gospodarskom rastu, piše u izvješću Eurostata. Prema podacima za 2011. godinu, procjenjuje se da od ukupno 22 milijuna poduzeća na području EU-a u tu kategoriju spada njih oko sedam posto. Statistika se odnosi na nefinancijski sektor, dakle bez banaka i sličnih financijskih institucija.

 

Zanimljivo je da ta poduzeća zapošljavaju 38 posto zaposlenih te stvaraju oko 38 posto ukupnoga prometa na europskome tržištu. Od ukupno 22 milijuna poduzeća čak 93 % su mikropoduzeća, koja ukupno zapošljavaju 30 posto radnika, a na njih se odnosi 17 posto prometa. Oko 0,2 posto su velika poduzeća, u kojima radi 33 posto zaposlenih i na njih se odnosi oko 44 posto prometa.

 

Ti podaci objavljeni su u povodu europskoga tjedna malog i srednjeg poduzetništva koji se obilježava od 25. do 30. studenoga.

 

Najveći udio malih i srednjih poduzeća imaju Njemačka, Rumunjska, Luksemburg i Austrija. Udio malih i srednjih poduzeća 2011. bio je najveći u Njemačkoj (18 % poduzeća), slijede Rumunjska i Luksemburg (13 %), Austrija (12 %) , dok ih je najmanje u Češkoj i Slovačkoj (po četiri posto) .

 

U svim državama članicama udio velikih poduzeća je 0,5 % ili čak i manji.

 

U većini država članica mala i srednja poduzeća zapošljavaju i najveći udio radnika, u Latviji i Litvi u malim poduzećima radi 51 % zaposlenih, u Estoniji i Luksemburgu 49 %), a među zemljama s visokim udjelom su i Italija (46 %) i Portugal (42 %) . S druge strane, u Velikoj Britaniji i Francuskoj najviše radnika zaposleno je u velikim poduzećima, i to 46, odnosno 37 %.

 

Prema podacima za 2011., mala i srednja poduzeća generirala su najveći promet u Luksemburgu, čak 60 %, te u Latviji (52 %) i Austriji (49 %), dok u Velikoj Britaniji (56 %), Njemačkoj (52 %) i Finskoj (50 %) pola ili više od pola prometa ostvaruju velika poduzeća.

 

Hrvatska je otprilike u sredini ljestvice s oko osam posto malih i srednjih poduzeća, dok 0,03 % njih spada u red velikih poduzeća. Mala i srednja poduzeća kod nas ukupno zapošljavaju oko 38 posto zaposlenih, dok na velika otpada 31,7 % radnika. Također, mala i srednja poduzeća generiraju oko 41 posto gospodarske aktivnosti.

 

Kako je riječ o podacima za 2011. godinu, a tada još nismo imali ozakonjenu mogućnost otvaranja jednostavnih dioničkih društava, bit će zanimljivo vidjeti koliko će se slika promijeniti kada se budu znali podaci za 2012. i 2013. godinu jer je ta mogućnost do sada iznjedrila više od 6000 novih tvrtki. U većini slučajeva riječ o tvrtkama koje imaju jednoga ili najviše dvoje zaposlenih i otvorene su zapravo radi samozapošljavanja pa ne treba očekivati velik porast gospodarskih aktivnosti na toj strani. Ipak, razvojem ekonomije takve bi tvrtke, smatraju stručnjaci, mogle imati budućnost jer se brzo mogu prilagoditi uvjetima tržišta, od novoga zapošljavanja do promjene djelatnosti.

Partnerska organizacija:

SNV

ZAHVALJUJEMO SE POTPORI REDAKCIJA:

Večernji list Slobodna Dalmacija

UPUTE

Pravila komentiranja
Pravila prenošenja sadržaja
Donacije i sponzorstva
Impressum
Kontakt