autograf.hr

novinarstvo s potpisom

  • Naslovnica
  • Kolumne
    • 45.PARALELA
    • ADVOCATA DIABOLI
    • ALLEGRO BARBARO
    • Arhiva – VRIJEME SUODGOVORNOSTI
    • A/TEOBLOGIJA
    • BALKANSKI AMBASADOR
    • BELEŽNICA
    • BEO DIJAGNOZE
    • BEZ ŠALABAHTERA
    • BEZIMENE PRIČE
    • BITI ILI NE BITI
    • BUDIMO PAMETNI
    • CITADELA
    • CRNA OFCA
    • CSI: MULTIPLEX
    • DEMOCROACIA
    • DRITO!
    • EJRENA
    • EKUMENA
    • ESHATON
    • GLOBALNI KAOS
    • HASHTAG BOSNA
    • HERETIČKI PABIRCI
    • HOMO VITRUVIUS
    • HORIZON CROATIA
    • IMAM PRAVO
    • IMPRESIJE I VARIJACIJE
    • INTER(N)ALIA
    • ISTOČNO OD RAJA
    • IŠAH
    • IZ PRIJESTOLNICE (KULTURE)
    • IZ ZEMLJE SNOVA
    • IZVJESNA ZAJEDNICA
    • KNJIGE I DRUGI DOJMOVI
    • KONTRAPUNKT
    • KOZMOPOLITEIA
    • LJUBLJANSKI ZVON
    • LJUDSKO PRAVO
    • LJUTA PAPRIKA
    • MAŠKARADA
    • MILLENIUM
    • MNEMOZOFIJA
    • NA KAUČU
    • NA KRAJU PAMETI
    • NADA I ODGOVORNOST
    • (NE)MIRNA BOSNA
    • NEZDRAVO DRUŠTVO
    • NIJE DA NIJE
    • NJEGOVIM STOPAMA
    • OD KNJIGE DO KNJIGE
    • ODJECI VLADANJA
    • OKLOP OD PAPIRA
    • OPRAVDANO ODSUTAN
    • OPSERVATORIJ SARAJEVO
    • PANDECTA
    • PANORAMSKE PERSPEKTIVE
    • PARRHēSIA
    • PISMA S TREĆIĆA
    • POBRATIMSTVO LICA
    • POGLED S LIJEVA
    • POLITIKE SUOSJEĆANJA
    • POLUPJESNIK I BOLESNIK
    • POROK PRAVDE
    • PRAŠKA PRIZMA
    • PRAVIČNA BUDUĆNOST
    • PRESUMPCIJA UMNOSTI
    • PRIJE POVRATKA
    • PRODUŽECI
    • PROMETEJEVE FIGURE
    • QUIETA MOVERE
    • RAZUM I OSJEĆAJI
    • REALISTIČNA UTOPIJA
    • RELACIJE NEODREĐENOSTI
    • REVOLUCIJA NJEŽNOSTI
    • REZOVI I MIRENJA
    • ROGOBORENJA
    • ROMANIN PETERAC
    • RUBNI ZAPISI
    • RUTA BORISA PERIĆA
    • S PUPKA SVIJETA
    • [email protected]
    • SIZIFOVE POSLANICE
    • SLOBODNI ZIDAR
    • SOFIJINA KATEDRA
    • SUBOTOM UZ KAVU
    • SUNCEM U ČELO
    • ŠTO ZNAM, TO I VIDIM
    • SVJEDOČANSTVO
    • SVJEDOK SVJETLA
    • TERRA SEXUALIS
    • UMJESTO ZABORAVA
    • UNDER COVER
    • USTAVNI REFLEKTOR
    • UVIK KONTRA
    • UZVODNO PLIVANJE
    • VITA CROATIVA
    • ŽIVJETI U HRVATSKOJ
    • VLAŠKA POSLA
    • VOANERGES
    • VRIJEME I VJEČNOST
    • ZIMSKO LJETOVANJE
    • ZONA SUMRAKA
  • OSVRT
  • ODJECI
  • INTERVJU
  • ORBI ET POPULIS
  • Kultura
    • BEZ RIJEČI
    • CSI: MULTIPLEX
    • CSI Vladimira C. Severa
    • DRITO!
    • EX LIBRIS D. PILSEL
    • ISTOČNO OD RAJA
    • KNJIGE I DRUGI DOJMOVI
    • Moderna vremana info
    • OBAVEZNA LEKTIRA
    • OD KNJIGE DO KNJIGE
    • OGLEDI
    • RUTA BORISA PERIĆA
    • SCRIPTA MANENT
    • ZIMIN NOĆNI IZBOR
  • ABRAHAMOVA DJECA
  • FELJTON
  • Tko smo
    • O nama
    • Impressum
    • Kontakt
    • Etički kodeks
  • Prijava
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

‘‘Dnevnici“ Susan Sontag

Autor: Milan Vlajčić / 22.02.2014. Leave a Comment

‘‘Caro diario“ (Dragi moj dnevniče) je najosobeniji i najduhovitiji film italijanskog sineaste Nanija Morettija. Sastavljen od tri epizode, u kojima sam autor sa svojim prijateljima na poludokumentaran način komentariše osetljive fenomene svakidašnje kulture ovaj film će ostati i značajno svedočanstvo o duhu vremena u kojem su se javile nedoumice, do juče nepoznate ili neprepoznate.

 

Među meni  najdražim filmovima ove vrste (najređe u vizuelnim umetnostima) je dokumentarni film Federica Felinija ‘‘Dnevnik Amarcorda“: Tu pratimo kako legendarni autor bira glumce, sve do onih najsporednijih, koji će svojim doprinosom obojiti tu raskošnu mediteransku sliku ljudskih naravi i običaja. Posebno je zabavno što je većina statista već igrala u Majstorovim delima, ali priličan broj novopridošlih već stiže sa pripremljenim kostimografskim rešenjima i gegovima pokupljenim iz prethodnih filmova. A Majstor sa njima izmenjuje nežnosti i uz mnogo šale gleda da nikog ne povredi.

 

Počeo sam ovu priču o dnevnicima malo poizdaleka kako bih pokazao koliko su oni, kao književni ili paraliterarni žanr, važni. Posebno je pitanje kako u ovom vremenu proboja novih internet komunikacija, sa blogovima, tvitovima i sms-porukama, uopšte opstaje dnevnik kao mogućnost autorskog izbora. Niko ne može pouzdano da pruži odgovor, jer dnevnik može svako da piše, ali su najrelevantniji oni iza kojih stoje izuzetni stvaraoci-mislioci. Čuveno trotomno izdanje ‘‘Dnevnika“ genijalnog Poljaka i izgnanika Witolda Gombrovitza će možda u bliskoj budućnosti ostati najrelevantnije delo ovog velikog buntovnika protiv svih dogmi njegovog vremena, od nacizma do staljinizma.

Posebno je pitanje kako u ovom vremenu proboja novih internet komunikacija, sa blogovima, tvitovima i sms-porukama, uopšte opstaje dnevnik kao mogućnost autorskog izbora. Niko ne može pouzdano da pruži odgovor, jer dnevnik može svako da piše, ali su najrelevantniji oni iza kojih stoje izuzetni stvaraoci-mislioci. Čuveno trotomno izdanje ‘‘Dnevnika“ genijalnog Poljaka i izgnanika Witolda Gombrovitza će možda u bliskoj budućnosti ostati najrelevantnije delo ovog velikog buntovnika protiv svih dogmi njegovog vremena, od nacizma do staljinizma

 

Ali, kako je sam autor neprekidno isticao, taj dnevnik nije uzgred nastajao, već je sa velikom autorskom strogošću izlazio u poljskom časopisu ‘‘Kultura“ (na poljskom naravno, sa sedištem u Parizu), u rasponu od 1951 do 1967. Sličnu važnost, moralnu hrabrost i gustinu intelektualnih iskaza ima i višetomni dnevnik jednog drugog poljskog izgnanika – Herlinga-Grudzińskog, a među velikim intelektulnim svedočanstvima su i dnevnici Czeslawa Milosza, Maxa Frisha, Miroslava Krleže, Aleksandra Tišme, Borislava Pekića.

 

Kad je reč o dnevnicima, često se zaboravlja da je bitna razdelnica da li dnevnici izlaze sa završnom redakturom samog autora ili se objavljuju nakon autorove smrti, prekopavanjem po nasleđenim arhivama i zaturenim beležnicama. Od onih prvih veoma je zanimljiv dnevnik Thomasa Manna. Nisam stigao do višetonmog izdanja ovog značajnog dnevnika (nisam jak u nemačkom), ali sam čitao ‘‘Dnevnik“ iz 1932. u našem prevodu. Tu me je u prvom čitanju iznenadila velika posvećenost autorova obezbeđivanju stvaralačkog mira u okruženju brojne familije. Sa velikom pedantnošću (što je znak goleme iskrenosti) autor beleži svaki poremećaj svog probavnog trakta (nemirna creva i ostalo).

 

Ali zabeležani su i odnosi sa izdavačima i neporeciva slika vremena – velika naivnost: Hitler je već tu, a kao i mnogi sunarodnjaci, Mann je imao osećanje da će se sve nekako smiriti. Sada znamo kakvu su cenu platili Mann i nemački narod u celini.

 

Pomenuću još jedno veliko svedočanstvo iz pera genijalnog pisca. Ernst Jűnger je za života objavio ‘‘Pariski dnevnik“ (prva i druga knjiga). Pariz, pa šta, ali Pariz o kojem govori pisac je poraženi grad u Drugom svetskom ratu, a pisac je na visokom mestu u pariskoj komandi Wehrmachta.

 

Dnevnik se sastoji od niza epizoda, susreta sa Parižanima i nevoljama grada. Sa diskretnim cinizmom Jűnger govori kako mu je veliki Cocteau (koji je u Parizu delao, kao i Sartre, Camus i mnogi drugi) posle jedne pozorišne premijere u prisustvu mnogih nemačkih oficira ogorčeno saopštio (njemu, u funkciji visokog Hitlerovog oficira za bezbednost!) kako su mu neki buntovnici, bez sluha za visoku i pravu umetnost, pustili pacove kroz gledalište i izazvali paniku!

 

Sve to mi je povremeno prolazilo kroz glavu dok sam ovih dana ponovo čitao ‘‘Dnevnike 1964-1980“ Susane Sontag, jedne od najznačajnijih intelektualaca, esejista i spisatelja druge polovine 20. veka. Ovo izdanje je objavio Penguin Books 2012., 524 str., a iz razbacanih beležnica i raznih papira knjigu je dešifrovao i objavio njen sin David Rieff. Isti priređivač je već objavio prvi tom ‘‘Dnevnika“ – ‘‘Rani dnevnici 1947-1963“, koji mi nažalost nije dostupan. Ima vremena. Najavljen je i treći tom koji će obuhvatiti završne godine Susaninog života, sve do smrti 2004. godine.

Pomenuću još jedno veliko svedočanstvo iz pera genijalnog pisca. Ernst Jűnger je za života objavio ‘‘Pariski dnevnik“ (prva i druga knjiga). Pariz, pa šta, ali Pariz o kojem govori pisac je poraženi grad u Drugom svetskom ratu, a pisac je na visokom mestu u pariskoj komandi Wehrmachta

 

Čitaoci sa naših prostora imali su mogućnost da prate u prevodima gotovo celokupni opus spisateljice danas već klasične zbirke eseja ‘‘Stilove radikalne volje“, ‘‘Protiv interpretacije“, ‘‘O fotografiji“, ‘‘Bolest kao metafora“, ‘‘U znaku Saturna“, romane ‘‘Ja, etcetera“, ‘‘Vulkanski ljubavnik“, ‘‘U Americi“… Njen rani roman, nažalost u nas nepreveden, ‘‘Pribor za umiranje“ (Death Kit 1967.) kao da je predosetio dugu borbu sa karcinomom, teškom prvom operacijom (1974.) i nizom hemoterapija, sve do smrti.

 

Oni koji su čitali ove knjige primetiće u dnevnicima kako su nastajali početni nukleusi autoričinih  knjiga, ponekad u jednoj rečenici, pa i reči! Dnevnici nisu sistematično nastajali, već su rekonstruisani na osnovu, kako rekoh, niza beležnica, uzgrednih papira na kojima se nalaze kratke meditacije, podaci o svakodnevnim lektirama, odnosi sa prijateljima i ljubavima.

 

Ovde možemo da pratimo kako je Susan prošla kroz burne godine od poznih šezdesetih, kad je njen tobožnji putopis, zapravo politički esej ‘‘Put u Hanoj“ , objavljen u magazinu ‘‘New Yorker“ 1967., izazvao burne reakcije, baš koliko i njen esej ‘‘O campu“ tri godine ranije.

 

Sve do nailaska Reaganove ere u dnevnicima naporedo pratimo njenu lektiru, filmove koje voli ili ne, lične dileme i traume, za koje nije ni sanjala da će jednog dana biti svedočanstvo o slojevima njene duše i svesti. (Naslov ovih dnevnika glasi ‘‘Svest ogoljena do mesa“, uzeto iz jedne njene sažete meditacije.)

 

Zanimljivo je da je Susan 1947. kao četrnaestogodišnja devojčica prilikom prve posete Los Angelesu otišla na svoju ruku u naselje Pacifičke Palisade i imala, sva zbunjena, prvi susret sa Thomasom Mannom! To kasnije nikad inje zaboravila.

 

U dnevniku nalazim oštre i duhovite opservacije o velikim intelektualcima našeg vremena, od Lionela Trillinga do Paula Bowlesa, Petera Brooka, Györgyja Konráda i Josepha Brodskog. Pročitao sam maltene sve što je ona napisala, uvek u njenim esejima ima mnogo intimnog i ispovednog, ali jedan sloj njene ispovesti, naintimnije i najbolnije, najviše me je dotakao.

Mnogo godina kasnije njoj se sećanje na ovu vezu sa Irenom (tim imenom je oslovljava u dnevniku, a njen sin nam otkriva o kojoj istorijskoj ličnosti je reč) opsesivno vraća kao najdublja i nerešiva patnja (premda je u međuvremenu imala i veze sa nekim drugim osobama). Čak u jednom trenutku beleži kako je zbog Irene bila na ivici samoubistva, premda je mislila da će protok vremena zalečiti ranu na srcu. Nikad nisam našao sličan tok najdubljih patnji ispisan sa nečuvenom otvorenošću, u tako potresnom, ispovednom vidu, čak ni kod pisaca koji su od svojih strasti gradili religiju

 

Znalo se da je imala biseksualne strasti, ali od prve stranice knjige ona otkriva ponore svoje erotske vezanosti za kubansko-američku spisateljicu Mariju Irene Fornes, sa kojom je, kako njen sin napominje u umetnutim fusnotama, bila u najprisnijoj ljubavničkoj vezi od 1957., kad su se u Parizu upoznale, sve do 1963. Već na prvoj stranici (datum 5.maj 1964.) Susan o njoj piše: ‘‘Njen pravi ‘život’ zavisi od odbacivanja mene, od uspostavljanja granice prema meni“.

 

Mnogo godina kasnije njoj se sećanje na ovu vezu sa Irenom (tim imenom je oslovljava u dnevniku, a njen sin nam otkriva o kojoj istorijskoj ličnosti je reč) opsesivno vraća kao najdublja i nerešiva  patnja (premda je u međuvremenu imala i veze sa nekim drugim osobama). Čak u jednom trenutku beleži kako je zbog Irene bila na ivici samoubistva, premda je mislila da će protok vremena zalečiti ranu na srcu. Nikad nisam našao sličan tok najdubljih patnji ispisan sa nečuvenom otvorenošću, u tako potresnom, ispovednom vidu, čak ni kod pisaca koji su od svojih strasti gradili religiju.

 

Naporedo sa ovim slojem ispovesti teče dugotrajna veza sa ruskim pesnikom Brodskim, o kojoj Susan govori sa mnogo većom diskrecijom i tajanstvenošću. Kad pominje njega dužinom celog dnevnika, Susan uvek otkriva nešto novo u njegovom moralnom stavu i percepciji sveta i onda zaključuje da je razlika između intelektualca i inteligenta u tome što onaj prvi ima visok stepen moralne osetljivosti. Tu distinkciju valja zanavek zapamtiti.

 

Poslednjih godina došlo je, zbog nečeg, do zahlađenja odnosa sa Brodskim, ali David Rieff svedoči u svom izvanrednom predgovoru knjizi kako je njegova majka, na samrtnom odru, boreći sa za poslednji dah (karcinom je potpuno zahvatio pluća) pominjala samo dve osobe: davno izgubljenu majku i Brodskog. I njen sin ovome dodaje: ‘‘Da parafraziram Byrona, njegovo srce je bio njen tribunal“.

 

Blizu sam izazovu da citiram stotinjak mesta iz ove knjige koja se svaki put, kao Pandorina kutija, drugačije otvara. Ali navešću, sa tugom, samo dva. Čitavo stoleće pre Becketa i Cagea Flaubert je zapisao: ‘‘Ništa nije dosadno ako dovoljno dugo to gledate“.

 

A za vreme ručka u Parizu sa Cioranom ona ga pita zašto je od rane mladosti imao zazor od komunizma. Odgovor: ‘‘Otkrio sam da među levičarima nikome nije bilo dozvoljeno da bude ciničan“.

 

Ako negde naletite na ovu knjigu, preporučujem vam da je odmah kupite i potom ćete svaki put drugo mesto u njoj podvlačiti. Njena cena u hardcoveru je bila 19 dolara, nisam žalio, a  neko novije paperback izdanje svakako je barem dvostruko jeftinije. Nemojte posle da mi kažete da vas nisam na vreme upozorio.

Filed Under: BEO DIJAGNOZE Tagged With: autograf.hr, Beo-dijagnoze, Caro diario, Dnevnici, Dnevnik, Ernst Jűnger, kolumna, Mann, Milan Vlajčić, Nani Moretti, Pariz, Poljak, Susan Sontag, Wehrmacht, Witold Gombrovitz

Tadeusz Mazowiecki, političar koji je imao načela

Autor: Marko Barišić / 29.10.2013. Leave a Comment

Rijetki su političari koji su i u nacionalnim okvirima i pri međunarodnom angažmanu zaslužili poštovanje zbog ustrajavanja na svojim načelima kojima su beskompromisno širili prostor slobode i stajali u zaštitu žrtava kada su ih drugi ostavljali na cjedilu.

 

Jedan od takvih svakako jest Poljak, Tadeusz Mazowiecki, višegodišnji aktivist sindikata Solidarnost, potom prvi nekomunistički premijer u istočnoj Europi i na kraju, posebni izaslanik Ujedinjenih naroda za BiH.

 

Umro je u ponedjeljak u 86. godini života od srčanog udara.

 

Pamtit ćemo ga po najmanje tri razdoblja iz njegova života. U prvome, početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća, pridružio se sindikatu Solidarnost tražeći rušenje komunističkih okova u kojima je bila njegova domovina. Bio je patriot, angažirani katolički intelektualac, urednik novina koje je izdavao sindikat Solidarnost. Bio je i savjetnik vođe tog sindikata Lecha Walese. Nije odstupao od svojih načela ni kada je poljska vojska (general Jeruzelski) izvela državni udar 1981. i preuzela vlast u zemlji.

 

Zajedno sa stotinama drugih završio je u zatvoru. Pušten je među zadnjima u prosincu 1982. Unatoč policijskoj represiji i životnoj ugroženosti, ostao je dosljedan u svojim stavovima. Ta dosljednost dolazi do izražaja u drugom njegovu bitnom razdoblju. Potkraj osamdesetih, u vrijeme pada komunizma, Mazowiecki je bio jedan od glavnih zagovornika mirne tranzicije. Iako je bilo i drugih ideja, zagovarao je prijelaz iz starog u novo bez prolijevanja krvi.

 

Mjesecima je u ime Solidarnosti i drugih oporbenih skupina strpljivo pregovarao s komunističkim dužnosnicima. Tražio je od njih samo dvije stvari: održavanje slobodnih izbora i poštovanje izbornih rezultata. Na kraju su popustili. Nakon prvih izbora postao je prvim poljskim nekomunističkim premijerom. Nije bio dugo. Samo 18 mjeseci. Proveo je brojne reforme koje su bile nužne zbog prijelaza iz socijalističkog u tržišno gospodarstvo. Rezultati se nisu odmah mogli vidjeti.

 

Na sljedećim izborima 1991. nije dobio potporu glasača i prepustio je mjesto drugima u političkoj areni. Taj poraz mu je, međutim, otvorio vrata međunarodnog angažmana, trećeg bitnog razdoblja u njegovu životu.

 

Ujedinjeni narodi imenovali su ga 1992. za svoga posebnog izaslanika za Bosnu i Hercegovinu. I dok su neki njegovi kolege kao mirovni posrednici i izaslanici raznih organizacija taj posao, za koji su se plaćale ratne dnevnice, iskoristili uglavnom za podebljanje svojih bankovnih računa ili za političke spletke uz ravnodušnost prema žrtvama, Mazowiecki je opet postupio drukčije. Nastojao je biti ondje gdje su oni najugroženiji. Otkrio je logore, pisao izvješća o masovnim silovanjima, zagovarao je akciju koja bi prekinula nasilje. Na kraju je, zgrožen ravnodušnošću međunarodne zajednice prema genocidu u Srebrenici, dao ostavku. Jedini je od međunarodnih dužnosnika koji je to učinio.

 

Objasnio je kako je prethodno na vojnom aerodromu u Tuzli razgovarao s izbjeglicama iz Srebrenice koji su mu pričali o užasima koje su prošli. Tada je, kako je rekao, shvatio da jedino kako može pomoći jest da podnese ostavku “i to na takav način da cijeli svijet dozna zašto”. Međunarodnim institucijama, koje nisu htjele ništa poduzeti, poručio je kako svoju ostavku tretira kao “prosvjed protiv bespomoćnosti i pomirenja s tom bespomoćnosti”. Kritizirao je one koji su bili najodgovorniji što su dopustili da budu ugrožena “načela međunarodnoga suživota”.

 

U BiH ga zbog toga drže glasom savjesti jer, za razliku od mnogih drugih mirovnih posrednika ili izaslanika, nije zatvorio oči pred grozotama kojima je svjedočio. U međunarodnim krugovima izražavaju mu poštovanje kao jednom od rijektih moralnih vertikala među političarima novijega doba.

 

Ako ništa drugo, imao je hrabrosti i dovoljno morala podnijeti ostavku na dužnost na koju su ga poslali Ujedinjeni narodi, koji se nisu posebno istaknuli u zaštiti stanovnika svojih zaštićenih zona.

 

Mazowiecki potječe iz stare poljske plemićke obitelji. Studirao je pravo na Sveučilištu u Varšavi, ali ga nikad nije završio. Prije bavljenja politikom bio je novinar u brojnim listovima. Po političkom uvjerenju bio je kršćanski demokrat, opcije desnoga centra.

 

Plodove njegova rada i danas ubire Poljska. Na vrijeme provedene reforme, otopljeni odnosi sa susjedima, ponajprije Njemačkom, te usmjerenost prema europskim integracijama, ali uvijek uz inzistiranje na održanju snažnoga poljskog identiteta zbog trauma iz nedavne povijesti, pretvorili su tu zemlju u jednu od najuspješnijih priča nove Europe.

Zasluge za to pripadaju i Mazowieckom. Poljaci mu to priznaju.  Iza njegova međunarodnog angažmana, što potvrđuje i ostavka koju je dao zbog Srebrenice, ostajali su tragovi čovječnosti. Neki su ga jednostavno opisali kao političara koji je imao načela i držao ih se. A to nije malo.

Filed Under: Balkan, OSVRT, Vijesti iz Unije Tagged With: autograf.hr, BiH, Marko Barišić, političar, Poljak, Tadeusz Mazowiecki, Ujedinjeni narodi

DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:

VIDEO: VRIJEME SUODGOVORNOSTI

ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

VRIJEME SUODGOVORNOSTI - ostale emisije

Facebook

Facebook

Želite li primati naš newsletter?

Upišite svoj e-mail i pratite najnovije aktualnosti!

Postanite podupiratelj našega portala. Vi ste dokaz da možemo stvarati bolje društvo i da ponekad valja htjeti i nemoguće kako bismo dosegnuli moguće.

Molimo vas da pomognete Autograf.hr uplatom priloga na naš račun (kliknite ovdje).
Hvala vam!

PROČITAJTE U TJEDNIKU NOVOSTI:

  1. Silom na silu

    Silom na silu

    boris-raseta
  2. Genocidnost palanke

    Genocidnost palanke

    boris-dezulovic
  3. Krivosuđe

    Krivosuđe

    marinko-culic

Novosti | Arhiva

KRONIKA SNV-a

  1. Spomenici iznikli iz šikare

    Spomenici iznikli iz šikare

    n-jovanovic
  2. Milka i Anka na kraju tunela

    Milka i Anka na kraju tunela

    paulina-arbutina
  3. Bogdankina želja

    Bogdankina želja

    vladimir-jurisic

Kronika SNV-a | Arhiva

SNV – VIJESTI I NAJAVE

  1. Objavljen novi Natječaj za obnovu poljoprivrednog zemljišta i proizvodnog potencijala

    Objavljen novi Natječaj za obnovu poljoprivrednog...

    07.01.2022.
  2. Božićni prijem SNV-a uz poruke mira i tolerancije

    Božićni prijem SNV-a uz poruke mira i tolerancije

    07.01.2022.
  3. Poznati dobitnici nagrada Srpskog narodnog vijeća

    Poznati dobitnici nagrada Srpskog narodnog vijeća

    07.01.2022.

SNV VIJESTI i NAJAVE | Arhiva

Drago Pilsel Argentinski roman

Partnerska organizacija:

SNV

ZAHVALJUJEMO SE POTPORI REDAKCIJA:

novosti Slobodna Dalmacija

UPUTE

Pravila komentiranja
Pravila prenošenja sadržaja
Donacije i sponzorstva
Impressum
Kontakt

Copyright © 2022 | AUTOGRAF.HR | Izrada portala : Poslovna učionica d.o.o. | Tehnička podrška: 234 d.o.o. i Online Press d.o.o. | Log in

Mrežne stranice www.autograf.hr koriste kolačiće ("cookies") za napredniju funkcionalnost stranica, ugodnije posjetiteljevo iskustvo, te prikaza web bannera i drugih oglasa. Postavke korištenja kolačića možete kontrolirati i odrediti u vašem pregledniku mrežnih stranica ("web browser"). Ako se slažete s korištenjem kolačića na mrežnim stranicama www.autograf.hr molimo kliknite "Slažem se". Posjet i pregled mrežnih stranica na www.autograf.hr moguć je i bez korištenja kolačiča, no tada neće biti isporučene neke funkcionalnosti kojima kolačići upravljaju.
Slažem se
Polica privatnosti i kolačića

Privacy Overview

This website uses cookies to improve your experience while you navigate through the website. Out of these, the cookies that are categorized as necessary are stored on your browser as they are essential for the working of basic functionalities of the website. We also use third-party cookies that help us analyze and understand how you use this website. These cookies will be stored in your browser only with your consent. You also have the option to opt-out of these cookies. But opting out of some of these cookies may affect your browsing experience.
Necessary
Always Enabled
Necessary cookies are absolutely essential for the website to function properly. This category only includes cookies that ensures basic functionalities and security features of the website. These cookies do not store any personal information.
Non-necessary
Any cookies that may not be particularly necessary for the website to function and is used specifically to collect user personal data via analytics, ads, other embedded contents are termed as non-necessary cookies. It is mandatory to procure user consent prior to running these cookies on your website.
SAVE & ACCEPT