Koristeći osobna iskustva i rezultate dostupnih istraživanja o vodi, autorica s više stajališta donosi razne spoznaje o vodi. Knjiga “Voda: Vječna tajna prirode” daje pregled osnovnih osobina vode, ali i njezinih uloga u razvoju civilizacija, njezine tajne, mitove, snage i moći koje se manifestiraju u pozitivnim učincima u životu čovjeka i očuvanju našeg zdravlja, kao i u katastrofama koje može izazvati. Naglašava odnos čovjeka prema vodi kroz upravljanje, zaštitu i korištenje, odnošenje prema prirodi koja je vodom protkana u svakome pa i najmanjem dijelu. [Read more…]
Dužnici nisu jedini odgovorni
(Opaska uredništva: Rubrika ”Imam pravo” će tragom pisma čitatelja upozoravati na slabosti sustava u cijelosti i na taj način poduprijeti pojedince u njihovim neravnopravnim sporovima s puno moćnijim državnim službama, velikim bankama, ovršnom mafijom, u slučaju kršenja ljudskih prava u kompromitiranom pravosuđu, itd.
Pozivamo čitatelje da nam se javljaju. Kontakti ispod teksta.
U trećem napisu ”Imam pravo” autor piše o problemima prezaduženosti na međunarodnoj razini, koja s obzirom na prezaduženost Hrvatske nedvojbeno i u domaćem pravnom sustavu dovodi do kršenja ljudskih prava). [Read more…]
Spremno branim mandarinu
Tamo gdje odlazim nekoliko puta godišnje rastu naranče i narančini. Naranča je k’o neka kraljica, a narančini su, bit će, paževi. Narančini nikada neće dorasti do naranača, prosto zato što ne pripadaju istoj vrsti. Njih u drugim dijelovima Hrvatske, i još ponegdje, u ovom jeziku i izvan njega, zovu – mandarine. Oni su, narančini, došli s drugoga kraja svijeta, iz puno udaljenijih zemalja, nego naranče, nisu mediteranska kultura, ne pripadaju istome kulturnom ni agrokulturnom krugu.
Naranče su na jugu rasle još u devetnaestom stoljeću, gdje su stigle iz Italije, Grčke, Španjolske, ili još stoljećima prije toga, iz osunčanih dalekih pokrajina Otomanske imperije. Ali dugo je naranča, sve do kraja pedesetih godina našega dvadesetog vijeka, u siromašnim kućama, kod proletarijata ili na selu, bila ravna čudu. Prodavala se samo u boljim kolonijalnim dućanima, i to za skupe novce, i bila statusni simbol boljestojećega građanstva.
Tamo gdje odlazim nekoliko puta godišnje rastu naranče i narančini. Naranča je k’o neka kraljica, a narančini su, bit će, paževi. Narančini nikada neće dorasti do naranača, prosto zato što ne pripadaju istoj vrsti. Njih u drugim dijelovima Hrvatske, i još ponegdje, u ovom jeziku i izvan njega, zovu – mandarine. Oni su, narančini, došli s drugoga kraja svijeta, iz puno udaljenijih zemalja, nego naranče, nisu mediteranska kultura, ne pripadaju istome kulturnom ni agrokulturnom krugu
Među narod naranča se spustila u kampanjama Škole narodnoga zdravlja Andrije Štampara, i u socijalističkim kampanjama zdravstvenog prosvjećivanja, kada je za sva vremena nastalo vjerovanje kako su naranča i limun puni vitamina C, korisni su protiv prehlade, a neizravno i protiv tuberkuloze. (Ovo s tuberkulozom u zbilji nema temelja, kao ni mnoga slična medicinska vjerovanja, što su se prenosila među narodom, a medicinari ih nisu demantirali, naprosto zato što nisu donosila štetu…).
Legenda o naranči živa je, međutim, stotinama godina, u jeziku i u narodnim predanjima. U Bosni naranča se zvala – prtokal ili portokal. U makedonskome jeziku narančasta boja ostala je od tih doba – portokalezna. Portokal je, naravno, Portugal, etimologija vrlo jednostavna a romantična. Portugal bio je za bosanske urođenike najudaljenija tačka pojmljivoga svijeta. Ono iza njega bila je propast, ništavilo, kraj svijeta. I po tom Portugalu nazvana je naranča, voćka koju nikada nisu u rukama držali oni koji su je tom riječju zazivali.
Kada bi se s Pila ulazilo u Grad, prelazeći onaj drveni most, koji je trebao dočarati srednjovjekovnost Dubrovnika, osjetio bi se za sunčanih zimskih dana miris trulih naranača. Rasle su na Gracu i posvuda, nitko ih nije brao ni jeo, nego bi tako zrele i trunule na granama.
U riječi Dubrovnik dugo je ostao taj dragi dječji vonj trulih naranača, koji će kasnije, s protokom vremena, i još kasnije, s naprečac donesenom odlukom da se ne spuštam dolje, jer tamo više nije nitko moj i ništa moje nije, postao zlokobnom potvrdom o dekadenciji i konačnom nestanku jednoga važnoga porodičnog i historijskog mjesta.
Mandarina je plodnija i otpornija od naranče. Sitnog je stasa, lako se bere i ne zadivlja ako se na pazi na nju. Osjetljiva je na led, ali na Mediteranu nema leda. Tisućama godina ranije rasla je po središnjoj Africi, odgovara joj tropska i suptropska klima, pripitomljavali su je u dalekoj Aziji, kao znak i simbol integrirala se u međusobno udaljenim kulturama. Na Mediteranu uvijek ostat će tuđinka, strankinja
Sedamdesetih, naranče su dolazile zimi, kada u piljarnicama nije bilo drugog voća. Svaka je bila umotana u tanki i šuškavi sivkasti papir, i pečatom utisnutim u koru: Jaffa. Premda Titova Jugoslavija odavno prekinula diplomatske odnose s Izraelom – zbog agresivnog zaposjedanja arapskih teriotorija, koje mu nisu pripale prema međunarodnom planu o ustanovljenju jevrejske države nakon Drugoga svjetskog rata – uvoz naranača normalno je tekao, i postojala je preko njih, ali i preko iseljenika koji su odlazili i vraćali se, ili su samo dolazili da posjete rodne krajeve, intenzivna veza između dva istovremeno bliska i udaljena svijeta.
Simbol Izraela je, iz perspektive svakodnevice, bila naranča s mastiljavim žigom, utisnutim hiljadama kilometara dalje. Prelazio sam prstom preko natpisa Jaffa, i tinta se razmazivala po narančinoj kori. Bilo je to čudo velikih geografskih razdaljina, i međunarodnoga bratstva: mislio sam o čovjeku koji je tamo jako daleko, u Izraelu, u zemlji Palestini, gdje rastu naranče, žigosao ovu naranču. I tom je mišlju, najednom, taj komadić kore postajao dragocjen dokument.
Po svojim ladicama sakrivao sam, da Nona ne nađe i da ih ne baci, komadiće narančine kore na kojima je pisalo Jaffa. S vremenom bi se smežurali i osušili, natpis bi se smanjivao, ali je ostajao vidljiv. Preko njih naučio sam kako sjećanje funkcionira: kao prst širok komadić narančine kore s natpisom Jaffa.
Po Mediteranu mandarine su se počele širiti nakon Velikog rata. Nakon velikih epidemija filoksere s kraja devetnaestog stoljeća, i propasti tradicijskog vinogradarstva, u siromašne i uboge iseljeničke dijelove južne Italije, na Siciliju i u Grčku, u Južnu Španjolsku, kolonizirane su mandarine, e ne bi li narod spasile od gladi, a zemlju od iseljavanja.
Tito bi, javljao je televizijski dnevnik malo nakon Dana Republike, s Brijuna slao tovare mandarina, i slao ih domovima za djecu bez roditelja. Tradiciju je nastavio Tuđman. Stvoren je mit o brijunskim mandarinama, koji je, možda, kod neupućenih stvorio dojam kako je mandarina naša, domaća voćka. Ili kako su naši vladari svjetski ljudi. Neki i jesu bili, ali to nije imalo veze s mandarinama
Mandarina je plodnija i otpornija od naranče. Sitnog je stasa, lako se bere i ne zadivlja ako se na pazi na nju. Osjetljiva je na led, ali na Mediteranu nema leda. Tisućama godina ranije rasla je po središnjoj Africi, odgovara joj tropska i suptropska klima, pripitomljavali su je u dalekoj Aziji, kao znak i simbol integrirala se u međusobno udaljenim kulturama. Na Mediteranu uvijek ostat će tuđinka, strankinja.
Po Dalmaciji prva stabla zasađena su tridesetih godina našega stoljeća. Na dar iz dalekih krajeva donose ih Karađorđevići. Kralj Aleksandar, na fotografiji iz spomen albuma Jadranske straže, negdje u Dubrovačkom primorju nogom potiskuje lopatu u zemlju; kopa kolijevku za maleno stabalce, koje su uz njega postavili da se vidi: Mandarina. Čudo jednog doba.
Nakon toga, njena će povijest u nas biti vezana za vladare. Tito bi, javljao je televizijski dnevnik malo nakon Dana Republike, s Brijuna slao tovare mandarina, i slao ih domovima za djecu bez roditelja. Tradiciju je nastavio Tuđman. Stvoren je mit o brijunskim mandarinama, koji je, možda, kod neupućenih stvorio dojam kako je mandarina naša, domaća voćka. Ili kako su naši vladari svjetski ljudi. Neki i jesu bili, ali to nije imalo veze s mandarinama.
Ustvari, narančin je primitivna, pučka i neprofinjena naranča. Narančin je naranča za djecu i neškolovan svijet, za one koji ništa ne čitaju, ništa ne znaju i ne razumiju. Narančini se ne mogu iscijediti u raskošan narančin sok. Njihov blag okus prija nepcu, ali nema u njemu narančine raskoši.
Čitam u novinama da je ukrajinski najamnik (…) djeci poklonio dvadeset tona mandarina. Hrvati su ganuti dobročinstvom svoga odličnika. Kolektivno ganuće strašnije je i od ličnog samosažaljenja
Narančin je laživoćka, egzotična prevara, stvorenje iščupanih korijena. Narančin je trajno neuklopljen stranac, vječni tuđin u domaćinskoj patrijarhalnoj kulturi. Zato ga volim, spremno ću ga braniti, prešućujući sve njegove manjkavosti, njegov vječni primitivizam i nedovršenost.
Uzgred još i to: u isto vrijeme, o istom trošku i istoj kraljevskoj kampanji, u naše je krajeve s mandarinom došla i japanska jabuka, koju je južnjački jezični genij prozvao kaka, najbesmislenija i najneuklopljenija egzotična voćka naše kulture. Ponekad sebe podsjetim na kaku, pa se spremam zauvijek otići u neki svoj Japan.
Ah, ta mučna čovjekova potreba za samosažaljenjem, koja vonja poput Dubrovnika, na trule naranče i na luku.
Narančini su ove godine jako kiseli. Nije bilo sunca, pa su kiseli. Sunce je slatko u agrumima. Čitam u novinama da je ukrajinski najamnik, hrvatski nogometni reprezentativac, rodom iz Neretve, ukrajinskoj djeci poklonio dvadeset tona mandarina. Hrvati su ganuti dobročinstvom svoga odličnika. Kolektivno ganuće strašnije je i od ličnog samosažaljenja.
(Prenosimo s autorova portala).
Pada poljoprivredna proizvodnja, raste uvoz
Poljoprivredna proizvodnja u Hrvatskoj polako, ali sigurno pada, što je siguran pokazatelj da vlasti nisu uspjele pronaći kvalitetan mehanizam poticaja za to da barem taj segment proizvodnje zadržimo na određenoj razini ili čak povećamo.
Prema podacima Državnoga zavoda za statistiku o strukturi poljoprivrednih gospodarstava u 2013. godini za važnije poljoprivredne površine po kategorijama te broju stoke i peradi, u Hrvatskoj se obrađuje 1 252 000 hektara poljoprivredne površine. Najveći udio u korištenoj poljoprivrednoj površini imaju oranice i vrtovi (66 % ili 826 000 hektara), slijede trajni travnjaci (28 % ili 345 000 hektara) i trajni nasadi (6 % ili 79 000 hektara).
U odnosu prema 2010. godini, iskorišteno je pet posto poljoprivrednih površina manje, oranice i vrtovi danas su oko osam posto manji, a povrtnjaci za trećinu, odnosno čak 33 posto. Porastao je udio površina pod trajnim nasadima (dakle voćnjaci i maslinici) oko jedan posto te udio trajnih travnjaka dva posto.
Podaci o ukupnoj proizvodnji voća i povrća za 2013. još nisu poznati, no u 2012. zabilježen je pad u odnosu prema 2011. godini. Tako smo lani proizveli 41 posto manje kupusa, 29 posto manje rajčice, 43 posto manje salate, 27 posto manje paprika, čak 60 posto manje jabuka, zatim 44 posto manje višanja, 48 posto manje bresaka i nektarina te čak 61 posto manje krušaka. U porastu je samo proizvodnja mandarina (18 posto) te maslina, čak 62 posto, u odnosu prema 2011. godini.
U odnosu prema 2010. godini bilježi se i pad u broju svih kategorija stoke. U 2013. godini tovljeno je 397 grla goveda, odnosno 20 posto manje nego 2010. godine. Tov svinja opao je 27 posto, a peradi šest posto. Istodobno, uvoz hrane i živih životinja u prvih osam mjeseci ove godine u odnosu prema lani porastao je više od sedam posto.
U padu je i otkup poljoprivrednih proizvoda, otprilike osam posto, no zanimljivo je da je porastao udio prodaje iz vlastite proizvodnje, čak 12 posto. Ukratko, poljoprivrednici pomalo počinju zaobilaziti trgovce te sami češće izlaze sa svojim proizvodima na tržište.