Četrdeset godina je proteklo od smrti Tita. Ne znam je li u pitanju višemjesečna izolacija zbog koronavirusa ili nešto drugo, ali ne pamtim da je po društvenim mrežama ikad izašlo toliko pozitivnoga o bivšem predsjedniku. Samo su navirale fotografije. Tito sa psom. Tito sa svjetskim državnicima. Tito sa sinovima. Augustinčićev Tito. Jovanka i Tito… [Read more…]
Prvi mjesec nevidljivog premijera
Pravi je medijski spektakl prekjučerašnji veliki tekst premijerovog savjetnika Stjepe Bartulice u Večernjem listu, mjesec dana nakon što je u Saboru potvrđena ova Vlada. Savjetnik nam oduševljeno opisuje Oreškovićeve uspjehe na službenom putu u Bruxelles. [Read more…]
Tko plaća feštu?
Hajduku je okrugli rođendan, sto pet će napuniti krajem ovoga tjedna, ali vrijedni jubilej će nažalost proći bez šefice države. Kolinda Grabar-Kitarović šalje savjetnika Andru Krstulovića Oparu sa čestitkom i ružama i ljubaznom isprikom kako ima neodgodivih državnih poslova. [Read more…]
Hrvatska na raskršću
1. POLITIČKI I DRUŠTVENI KONTEKST OD PRIKLJUČENJA EUROPSKOJ UNIJI
Hrvatsko je društvo i dalje opterećeno sukobima i polemikama vezanima uz teme s dominantnim nacionalnim predznakom: nedavnu ratnu prošlost, ratne zločine te prava sudionika rata. Navedene teme više su no ikada korištene kao predmet dnevno-političkih obračuna, posebno u mjesecima prije predsjedničkih izbora, a nažalost, s tendencijom da dominiraju i cijele 2015. godine, [Read more…]
Antifašizam – povijesna kategorija?
Predsjednica Republike Hrvatske pojavila se, a očito nije ni mogla ni htjela prekinuti s tradicijom uspostavljenom u vrijeme dvojice svojih prethodnika, na obilježavanju obljetnice osnivanja Sisačkog partizanskog odreda. Govorila je, kako protokol i nalaže, posljednja. Dakle čula je, ako je slušala, sve prethodne govornike. Ali, kao da ih nije ni slušala, ni čula. [Read more…]
Mi smo dobri, a oni su oni
Dan antifašističke borbe je državni blagdan u Republici Hrvatskoj koji se slavi danas, 22. lipnja. Obilježava se u znak sjećanja na 22. lipnja 1941. kad je u šumi Brezovica kod Siska osnovan Prvi sisački partizanski odred, ujedno i prva antihitlerovska postrojba u tadašnjoj okupiranoj Europi. [Read more…]
Čudo! Zmija na Poljudu!
Kad sam pred par godina u Knesetu, pred izraleskim parlamentarcima i preživljelim žrtvama Jasenovca rekao kao je ustaška zmija još tu među nama, tada nejaka i pritajena, ali opasna, arlauknuo je zbor dežurnih desničara. Ma koje ustaštvo, koje trice!
To je domoljublje, ne ustaštvo, predsjednik nam je komunjara, srpski i britanski špijun, veleizdajnik! Razni despoti, dujmovići, međugorke, tomci, ivkošići, šeparovići, dnevni, direktni i ini pamfletisti od tada pa do danas ne zaboravlju se sa zgražanjem sjetiti te, kažu, izmišljene ustaške zmije. [Read more…]
Hajduk na Rivi, bolji od nas
Đir oko Poljuda prošle subote, koju minutu nakon 17 sati, baš kad je Hajduku poništen regularan gol na utakmici (i to s klubom čiji navijači osnivaju novi klub jer im je svega i s pravom dosta), dakle na utakmici koja se igrala bez publike i navijača, ali, ispada, i bez igrača i strasti, bar s Hajdukove strane.
U mraku cesta, u polumraku raspoređeni redari i prigodno oslabljene snage MUP-a na par punktova, pod reflektorima nogomet koji nitko ne gleda niti zapravo igra.
Tek, između rukometa, jedrenja i vaterpola, povremeno, glas Srđana Fabijanca u klasičnom izdanju reda sporta pa reda glazbe na radiju.
Što se odvijalo tri sata ranije na rivi nije potrebno prepričavati. Bilo je i publike i navijača, i strasti i razuma. Transparenti su poslikani i prokomentirani. Jedan mi je posebno zapeo za oko jer je bio posvećen Luki Podrugu.
Najnovija epizoda slučaja splitski Hajduk barem u jednom i najvažnijem aspektu nije ogledalo društva. Bolja je od njega za klasu, reklo bi se: liga prvaka u odnosu na drugu županijsku. Taj je aspekt vezan uz projekt udruge Naš Hajduk, odnosno model upravljanja splitskim klubom, model koji je već dijelom zaživio, a mogao bi, ako se stvari budu odvijale u željenom smjeru, predstavljati najznačajniju demokratsku točku ne samo u sportskom polju nego i šire, dakle u onome što se naziva društvom i zapravo se ne zna čije je ogledalo
Što se događalo čitav prošli tjedan jednako je tako bezrazložno spominjati jer su svi akteri ostali na svojim pozicijama, samo što se u glasnoj debati nešto češće spominjalo “civiliziranoj” situaciji prikladna opća mjesta kao što su “dijalog” i fraze tipa “sjesti za zajednički stol”.
Dežurni interpretatori su očekivano posegnuli za usporedbom da je nogomet ogledalo društva odnosno, je li, kako to već ide, nogomet je samo društvo u malom, indeks, pokazatelj, zgusnuta slika socijalnih tenzija itd.
Najnovija epizoda slučaja splitski Hajduk barem u jednom i najvažnijem aspektu nije ogledalo društva. Bolja je od njega za klasu, reklo bi se: liga prvaka u odnosu na drugu županijsku.
Taj je aspekt vezan uz projekt udruge Naš Hajduk, odnosno model upravljanja splitskim klubom, model koji je već dijelom zaživio, a mogao bi, ako se stvari budu odvijale u željenom smjeru, predstavljati najznačajniju demokratsku točku ne samo u sportskom polju nego i šire, dakle u onome što se naziva društvom i zapravo se ne zna čije je ogledalo.
Vrijedi donekle iznova uputiti na kontekst u kojem Naš Hajduk nastoji da Hajduk postane opet naš, i to ne samo navijačko-simbolički nego zapravo. Naime, restauracija kapitalizma u istočnom i jugoistočnom dijelu nekad socijalističke Europe, posve nereflektirana kad je riječ o sportu ili, da budemo precizniji, o onome što pokriva složeni izraz sportskog polja, uključujući sve elemente njegove cirkulacije, infrastrukturu, institucionalni raspored i aktere, pa i njegovu autonomiju.
Doduše, možda pretjerujemo s odrednicom ”posve”, ali ono refleksije što je posvećeno tranzicijskim procesima u sportskom polju uglavnom je unisono motivski prilagođeno restauracijskim vrijednostima.
Unutar tako oblikovanog okvira u pravilu se ističu dvije teme, ključne sa stajališta dominantne ideologije: ekonomska – u vidu priželjkivane prilagodbe sporta novim uvjetima, s pripadajućim kompletnim repertoarom poduzetničko-investicijske stilistike, i politička – koja nemilice eksploatira ulogu sporta u oblikovanju nacionalnog identiteta, njegove ekscesne nacionalističke ili fašističke rituale i navijačko nasilje.
Bez lažne patetike: činjenica da bi Hajdukom upravljali oni kojima je do Hajduka najviše stalo ima, u postojećim hrvatskim okolnostima, snagu gotovo jednaku znamenitom klupskom obraćanju s Visa – nešto što mijenja percepciju, nešto što motivira komforne, poluzainteresirane, neodlučne i prestrašene, nešto što se cinicima može vratiti kao bumerang
U međuvremenu se Europom širi pokret otpora “modernom nogometu” čije su temeljne vrijednosti zapravo utkane u projekt Naš Hajduk. U Engleskoj je, naprimjer, taj pokret u novije vrijeme poznat kao punk football ili pankerski nogomet.
Dosezi navijačkih udruženja nezadovoljnih financijskom destrukcijom klubova zasad se mogu prepoznati u nekoliko koraka: od uspostave moralno-poslovnih orijentira (ili kodeksa) do utjecaja na političku raspravu koja je svojedobno kroz laburističku dezorijentiranu optiku predlagala zakonsko usvajanje 25 postotnog navijačkog prvokupa u prodaji kluba ili pak regulativu koja će prilikom kupnje uključivati neka dodatna jamstva posredno vezana i uz zajednicu.
FC United of Manchester, AFC Wimbledon, Exeter City ili Portsmouth, samo su neki primjeri navijačkog vlasništva, nastali iz potrebe za osmišljavanjem drukčije politike u nogometu, reakcije oprečne politici kluba na čijim su tribinama proveli pola života.
Najdalje su u tom smislu dospjeli navijači nekadašnjeg prvoligaša Portsmoutha koji su, nakon višegodišnje financijske i organizacijske kalvarije kluba, preuzeli njegovo vlasništvo, ali su uspjeli postati i vlasnici stadiona. Možda je igra vlasništvom simboličkog kapitala samo prvi i važan korak, ali kad počne zaposjedanje nekretnina, stvari naglo poprimaju ozbiljniju dimenziju. I tu svoje mjesto zauzima i Naš Hajduk.
Bez lažne patetike: činjenica da bi Hajdukom upravljali oni kojima je do Hajduka najviše stalo ima, u postojećim hrvatskim okolnostima, snagu gotovo jednaku znamenitom klupskom obraćanju s Visa – nešto što mijenja percepciju, nešto što motivira komforne, poluzainteresirane, neodlučne i prestrašene, nešto što se cinicima može vratiti kao bumerang.
Kultur-rasizam tzv. pristojnih građana ili ustaštvo onih bez mozga koji za njima pristojnima zaostaju pokoju stepenicu u društvenoj hijerarhiji: što je gore? Valjda se još uvijek može čuti i iskoristiti ona znamenita “isti k…c, drugo pakovanje”. Barem kad se o Hajduku radi
Jer, sve što se zadnjih dana propelo da bi ideju Našeg Hajduka pokazalo plemenitom, ali zapravo amaterskom i dječjom u okvirima profesionalnog nogometa, okupalo se u močvari malograđanskih gluposti poput, na primjer, Ede Pezzija, koji je u Press klubu HTV-a problem HNS-a dijelom sveo na vladajuće Slavonce kojima se rodno selo ne može naći ni na vojnoj karti, a, bogme, se niti znaju snaći u inozemstvu kad traže hotel u kojem su odsjeli.
Kultur-rasizam tzv. pristojnih građana ili ustaštvo onih bez mozga koji za njima pristojnima zaostaju pokoju stepenicu u društvenoj hijerarhiji: što je gore? Valjda se još uvijek može čuti i iskoristiti ona znamenita “isti k…c, drugo pakovanje”. Barem kad se o Hajduku radi.
S druge strane, suptilnije rečenice sportskog novinara Dražena Krušelja o genezi upravljačko-partitokratske hijerarhije u HNS-u nitko u spomenutoj emisiji nije čuo, niti je želio čuti.
Tako Naš Hajduk već čitav tjedan nije dobio nikakav ozbiljniji kontraargument, a svi koji tobože nisu baš suglasni s tom idejom narodnog kluba nisu ispali ništa pametnijima nego inače dok šute.
Naposljetku, posljednjih desetljeća, naviklo se zbog Hajduka i s Hajdukom biti popišan i osramoćen, stoput, tisuću puta, ne samo zbog rezultata na terenu (to se nekako preboli, na bolne se pljuske s vremenom navikneš, kao što te, posve suprotno, lako zanese poneka zraka rezultatskog sunca), nego zbog svega što se s klubom događalo u političkim, ekonomskim i preoblikovalačkim stranputicama. Upravo zato projekt Našeg Hajduka ima posebnu specifičnu težinu, težinu pod kojom padaju sve sociološke poluideje o nogometu kao ogledalu društva.
Jer što ćemo s tom zrcalnom vezom ako Hajduk doista postane naš i narodni, što ako se dobije koncesija na stadion i što, kako je naglašeno i na skupu u subotu, Naš Hajduk izgubi smisao i prestane postojati jer je Hajduk doista postao naš?
Posljednjih desetljeća, naviklo se zbog Hajduka i s Hajdukom biti popišan i osramoćen, stoput, tisuću puta, ne samo zbog rezultata na terenu (to se nekako preboli, na bolne se pljuske s vremenom navikneš, kao što te, posve suprotno, lako zanese poneka zraka rezultatskog sunca), nego zbog svega što se s klubom događalo u političkim, ekonomskim i preoblikovalačkim stranputicama. Upravo zato projekt Našeg Hajduka ima posebnu specifičnu težinu, težinu pod kojom padaju sve sociološke poluideje o nogometu kao ogledalu društva
Kako će onda zaduženi dijagnostičari protumačiti nogomet kao zrcalo društva?
Koje će im u tom slučaju kategorije poslužiti da javnosti razjasne stanje stvari? Postoje, ponavljam, stvari koje su bolje od onoga što u izlizanoj zrcalnoj usporebi nazivamo društvom. Kao što je to bilo radničko-sindikalno organiziranje u kutinskoj Petrokemiji, kao što je bila studentska blokada 2009. U tom bi smislu i slijedu Naš Hajduk bio treći važan moment.
Za koji tjedan, točnije 29. prosinca, dogodit će se jedna tiha obljetnica koje će se sjetiti rijetki. Naime, na taj dan prije šezdeset i pet godina u solinskoj tvornici Prvoborac, par kilometara sjevernije od Splita, osnovan je prvi radnički savjet.
U borbi protiv otimanja nogometa, ideja Našeg Hajduka koji postaje naš Hajduk, s obzirom na politički i ekonomski kontekst, ima gotovo jednaku važnost: demokratsko ovladavanje sredstvima za nogometnu proizvodnju.
Jedna od onih dalekosežnih stvari koja je od tzv. društva bolja i naprednija. A zvoni gromko kao onih 1:6 na stadionu JNA 9. maja 1976., uz uzbudljivo iščekivanje hoće li i kako “legalno izabrani predstavnici nadležnih institucija”, od gradskih struktura do HNS-a, isfabricirati novu “Ljubljanu” i kome će sve povjeriti ulogu “Dušana Maksimovića”.
Međutim, ova se utakmica, ovaj put u Hajdukovu korist ne igra samo do 94. ili neke kasnije mitske minute, niti je itko može prekinuti.
Možda će trajati mjesecima, možda godinama, ali strpljivo i do konačne pobjede.
Skup u Splitu pokazao je osnovnu bazu, podrška njezinu širinu, a regulacija energije mogućnost kontrole idiota koji bi jednu sjajnu ideju u sekundi simbolički pretvorili u ustaški i huliganski dernek.
Jednostavno, radi se o ozbiljnijoj stvari, onoj koja remeti odnos snaga u srcu problema.
(Prenosimo s portala Forum.tm).
Ultra čudo na Poljudu
Jutro nakon Ultre grad djeluje spokojno i tiho kao da je završio međunarodni kongres neurokirurga, a ne razulareni stadionski plesnjak sedamdeset tisuća poklonika elektroničke muzike. Druga je godina ove priredbe, a mi se još uvijek ne možemo naviknuti na to da su razgolićeni i tetovirani klinci dobro odgojeni i dragi. “Topro jutro”, pozdravile su uljudno neke strankinje, vraćajući se s provoda, moju punicu jučer zorom dok je išla u spizu, a punica mi se zbunila kao da su se izvanzemaljci spustili na splitski Pazar.
Pa i meni je, priznajem, nešto zaprepašćujuće da je sedamdeset tisuća mladih tri dana i noći ludovalo na Poljudu i baš ni jednome nije palo na pamet da zapali kontejner, otrgne i baci na teren plastične sjedalice, sruši ogradu, zametne tučnjavu s policijom ili učini takav nekakav vandalski čin uobičajen i očekivan kad je mnogo mladih na Poljudu.
Nekoliko posjetitelja Ultre koje sam vidio u gradu zaista je izgledalo zastrašujuće, golemi i išarani kao bugarski ubojice, psihopati na steroidima… Tko bi pomislio da takvi pozdravljaju starije gospođe koje su pošle na tržnicu? Kako smo se tako prevarili? Otkud nam budalasti strah da će Ultra kao biblijska pošast uništiti naš grad?
Osim toga, nekoliko posjetitelja Ultre koje sam vidio u gradu zaista je izgledalo zastrašujuće, golemi i išarani kao bugarski ubojice, psihopati na steroidima… Tko bi pomislio da takvi pozdravljaju starije gospođe koje su pošle na tržnicu? Kako smo se tako prevarili? Otkud nam budalasti strah da će Ultra kao biblijska pošast uništiti naš grad?
Dijelom je za to možda zaslužna popularna kultura. Techno, house, rave, ili kako se već ta muzika ne zove, često se koristi u kontekstu nečega dekadentnog i opakog. Ne znam jeste li uočili kako u novijim hororima poput “Bladea” i “Resident Evila” gotovo bez iznimke bude jedan prizor techno zabave u nekakvoj jezivoj, prljavoj podzemnoj dvorani gdje voda kapa sa stropova.
U žanrovskoj sceni životinjske razvratnosti vampiri, vukodlaci i drugi prokletnici uvijaju se u zaglušujućem elektroničkom ritmu, dok se u bljeskanju hladnih stroboskopskih svjetala nakratko ukazuju njihove prazne oči i oštri očnjaci. Zatim je tu, naravno, i ona poznata moralna panika s kojom zajednica, ili makar njezin konzervativniji dio, prihvaća svaku novu muziku i ples. Danas nam je teško pojmiti, ali u svoje vrijeme se i protiv valcera i tanga grmilo s crkvenih propovjedaonica.
Svećenici su upozoravali vjernike kako će im besmrtna duša završiti u paklu predaju li se čulnom plesnom ritmu, upravo kao što su stotinjak godina poslije nalazili đavolski naum u pjesmama Marilyna Masona, ”Led Zeppelina” ili grupe ”Kiss”. I nije ta histerija uvijek bila bezazlena. Naprotiv, kojiput je znala uništavati ljudske živote.
Zatim je tu, naravno, i ona poznata moralna panika s kojom zajednica, ili makar njezin konzervativniji dio, prihvaća svaku novu muziku i ples. Danas nam je teško pojmiti, ali u svoje vrijeme se i protiv valcera i tanga grmilo s crkvenih propovjedaonica
U vjerojatno najgorem takvom slučaju trojica tinejdžera iz West Memphisa u američkoj saveznoj državi Arkansasu 1993. optužena su da su nožem okrutno umorila tri mala dječaka, a da protiv njih zapravo nije bilo nikakvih dokaza. Jedino što je mladiće, da tako kažem, teretilo jest da su slušali heavy metal.
Tužiteljstvo je zaključilo kako obožavanje gitarskog mahnitanja neizbježno vodi obožavanju đavla i ritualnim ubojstvima, a dvanaestorici pravednika u poroti ta se slaboumna konstrukcija činila uvjerljivom, te su prvooptuženom jednodušno okrpili smrtnu kaznu, a dvojici drugih doživotnu robiju.
Tek mnogo, mnogo kasnije DNK testom nedvojbeno je dokazana nevinost trojice nesretnika. Prošlo je, da budemo sasvim precizni, osamnaest godina, čitava im je mladost prošla prije negoli su u proljeće 2011. oni pušteni na slobodu.
Ubojstva je, uzgredno rečeno, vjerojatno počinio očuh jedne od žrtava, kojega ni “Metallica” ni Megadeth nisu gurnuli u zlo, nego je neprosto, sam od sebe, bio poremećeni sadist. Manijak, da kažem i to, nikad nije odgovarao za pokolj djece. Valja biti oprezan s predrasudama.
Naše vjerovanje da će drogirani partijaneri s Ultre skršiti grad u sebi nosi klicu nesporazuma zbog koje su trojica iz West Memphisa nedužni završili (…) zaključani na cijelih osamnaest godina
Naše vjerovanje da će drogirani partijaneri s Ultre skršiti grad u sebi nosi klicu nesporazuma zbog koje su trojica iz West Memphisa nedužni završili u jarkonarančastim kombinezonima, zaključani na cijelih osamnaest godina. “Kad čujem Wagnera, poželim napasti Poljsku”, kaže Woody Allen u jednom filmu, ali to je samo domišljata šala. Nikakva vas muzika neće potaknuti na asocijalno ponašanje.
Možete slušati death metal, hardcore punk, techno, tamburice, turb folk ili čak, Bože sveti, free jazz, i biti potpuno zdrava i pristojna osoba. Što je uopće slušao Edi Mišić koji je na Marjanu ubio Selenu Gomez? Kakva je muzika bila po guštu dečku koji je u Podstrani silovao vršnjakinju?
Mnogo prije housea i heavy metala, u pretincima njihovih automobila, vjerujem, našli bismo zapržene diskove s najvećim hitovima Miše ili Grdovića, Tomislava Bralića i klapu “Intrade”, Stavrosa, Jolu i Rozgu, takav nekakav očekivan, svakodnevni muzički ukus kakav ima devedeset posto stanovnika ove zemlje. I to, dakako, ne znači apsolutno ništa.
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).
Boris Magaš, majstor arhitekture i brodova
”Poljud je nedvojbeno najjači arhitektonski rad koji sam napravio, tu nema dvojbe. Tijekom gradnje doživio sam puno ružnih stvari i završio na operacijskom stolu, gdje su mi vadili žuč, imao sam manju plaću nego moj šef gradilišta, ali sam ga ipak napravio. Dobio sam stan u Splitu jer se stadion radio dvije i pol godine. Svaki dan vozili bi me autom. Došli bi po mene u šest sati ujutro i odvezli me na gradilište, u barake, a u 22 bi me odvezli natrag. Tako je bilo non-stop dvije i pol godine, imao sam samo pauzu za ručak.
Za stadion na Poljudu složio sam dva grčka teatra, sredinu s prozračnim krovom, konstrukciju koja će lebdjeti bez stupova tako da bude školjka jer se nalazi kraj mora. Jedna tema bila mi je plitica, a druga školjka. Školjka je cjelina kad se spoji s krovom. A plitica je kad se gleda samo donji dio. Plitica je oblik koji nema nosivu konstrukciju, to je oblik koji sam sebe nosi, u njoj se juha neće proliti. Plitica je idealan oblik samonosivosti, ali i čistoće prostora. Tako sam dobio prirodan odnos s krajolikom, pliticu koja je organski sraz s okolišem, ali na jednostavan i čist način”, rekao je poznati hrvatski arhitekt Boris Magaš prije godinu dana u HRT-ovu dokumentarcu.
Taj veliki humanistički majstor arhitekture preminuo je u 84. godini u Rijeci. Njegov stadion građen za Mediteranske igre u Splitu 1979. godine, nedavno je proglašen jednim od 25 najljepših na svijetu, od kojih je većina napravljena u zadnjih 15-ak godina.
Magaševi radovi obilježili su arhitekturu druge polovice prošloga stoljeća u Hrvatskoj, od hotelskih kompleksa Solarisa pokraj Šibenika (1967.) i Haludova na Krku (1968.), do remek-djela među dječjim vrtićima i jaslicama – Vjeverice na zagrebačkom Mihaljevcu (1973. – 1975.) – i originalnih sakralnih objekata, primjerice crkve i samostana sv. Nikole Tavelića na riječkom Turniću (1986.) i dominikanske crkve bl. Augustina Kažotića na zagrebačkoj Volovčici (1998.).
Jedan je od njegovih radova i Muzej oslobođenja u Sarajevu, sagrađen 1963., koji Magaš nije isticao tijekom karijere jer na njemu nije radio do kraja. No u svome posljednjem intervjuu, onome u časopisu Vijencu, objasnio je kako je dobio ideju za taj projekt, odakle mu inspiracija i lucidnost: ”S Mohorovičićem sam bio na Krku, snimali smo neke stvari, poslije smo sjedili na plaži, odjedanput mi je došla ideja, pitam ima li tko papira, nema, ali imali smo toalet-papira i ja sam na njemu u trenutku skicirao muzej u Sarajevu za netom raspisani natječaj. Vi ne znate kada će se inspiracija pojaviti, ona dolazi iz nutrine svijesti, ona je čista kao suza.”
Magaš je rođen u Karlovcu 1930. Nakon diplome, 1956. postao je asistent Vladimiru Turini na Arhitektonskom odjelu Tehničkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, a od 1961. profesoru Andri Mohorovičiću. No poslije deset godina dao je otkaz na Fakultetu i 1967. zaposlio se u projektnom birou Interinženjeringu u Zagrebu. U razgovoru za Vijenac objasnio je zašto je kao perspektivni asistent napustio fakultet:
”Postoje neke situacije unutar fakulteta koje nisu sretne, postoje nesporazumi, a i Mohorovičić i Turina imali su neke svoje privatne probleme, pa ako ste se u trenutku vlastite krize sukobili s krizom vašeg voditelja, onda je neminovno dolazilo do narušavanja razumijevanja. Ja sam tada već deset godina bio asistent i trebao sam habilitirati, ići korak dalje, no sve je stajalo, nikoga nije bilo briga što je sa mnom. I dogodilo se da me šef biroa Interinženjeringa pozvao da napravim projekt za Solaris pa sam odlučio otići.”
Magaš je od 1969. bio vodeći projektant Građevno projektnog zavoda u Rijeci. Bio je izvanredni profesor na Fakultetu graditeljskih znanosti u Rijeci, a zatim i redoviti profesor na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu. Godine 1988. postao je izvanredni član Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, a 1990. savjetnik za arhitekturu i urbanizam Predsjednika Republike. Od 1991. redoviti je član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Prošle godine u izdanju Školske knjige objavljena je njegova knjiga ”Arhitektura. Pristup arhitektonskom djelu” temeljena na predavanjima s kolegija teorije arhitekture koji je držao od 1983. do 2000. godine.
Jedan nogometni stadion u Maleziji doslovna je kopija Poljuda, a poslije su takvi sportski objekti u Italiji i Japanu rađeni po uzori na Magaševo splitsko remek-djelo. U HRT-ovu dokumentarcu izjavio je: ”Kad sam završio stadion, otišao sam na operaciju, preživio je i započeo sebi raditi brod. Onda je profesor Šegvić rekao: ‘Što mu je, nije normalan, umjesto da radi svjetsku karijeru, on troši vrijeme života na brod!’ A ja sam sebi napravio brod i dandanas plovim u njemu.”
Sretna plovidba, velikanu arhitekture!