novinarstvo s potpisom
Ekipa iz Jagodnjaka popravlja krov u Grabovcu
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.
– osiguravanje osnovnih namirnica i drugih potrepština za domaćinstvo
– zdravstveni problemi (u slučaju da su vaši liječnici nedostupni)
– statičari i prijava štete
– privremeno stambeno zbrinjavanje
– potreba za kućanskim aparatima
– bilo koja druga potreba
Glina, Komunalac: Duško Žarković 0917638860
Vrginmost: Milan Vrga 098430513
Petrinja, Jabukovac: Aleksandar Slavnić 099 8602807
Sisak, ured VSNM: Marijana Ristić 0957504108
Zagreb, Privrednik: Nikola Lunić 0998151709
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.
Kad je u pitanju pružanje pomoći ljudima u potrebi, Sveto pismo ne ostavlja prostor za različita tumačenja: “Ako se stranac nastani u vašoj zemlji, nemojte ga ugnjetavati. Stranac koji s vama boravi neka vam bude kao sunarodnjak; ljubi ga kao sebe samoga. Ta i vi ste bili stranci u zemlji egipatskoj. Ja sam Gospodin Bog vaš.” (Lev 19, 33-34). [Read more…]
Vjekoslav Huzjak
Foto: Peoplecheck.de
Izjava Komisije Hrvatske biskupske konferencije Justitia et pax o važnosti međunarodne zaštite izbjeglica i kršćanskoj solidarnosti u njihovom zbrinjavanju
1.Posljednjih mjeseci svjedoci smo kretanja velikog broja izbjeglica s područja Bliskoga istoka, posebno iz ratom i nemirima zahvaćenih Sirije, Iraka i Afganistana. Dio njih, kroz tzv. europsku jugoistočnu rutu, ovih je dana stigao i dalje pristiže i u Republiku Hrvatsku. Stanje u Republici Hrvatskoj, osobito na državnim granicama i mjestima uz granicu, ocjenjujemo ozbiljnim, a sasvim je izvjesno da će, zbog razmjera izbjegličke krize kao i zbog odnosa nekih susjednih država prema ovome problemu, u razmjerno kratkome vremenu i naša zemlja biti u još većoj mjeri izravno pogođena ovom humanitarnom krizom.
Nažalost, strateška promišljanja o stvarnim uzrocima i načinima rješavanja ove krize dosad su uglavnom izostala, kako na državnoj tako i na europskoj i međunarodnoj razini, premda je prihvat i briga za izbjeglice u prvome redu odgovornost država i Vlada, odnosno mjerodavnih državnih tijela.
Kao i svaki puta dosad, izražavamo spremnost da i u ovoj humanitarnoj krizi, koja se s izbjegličkim valom počela prelijevati preko hrvatskih granica, zajedno s nadležnim državnim tijelima, drugim Crkvama i vjerskim zajednicama te domaćim i međunarodnim humanitarnim organizacijama, pomognemo unesrećenim ljudima koji su bez mogućnosti izbora morali napustiti svoj dom i domovinu u potrazi za sigurnošću i zaštitom.
2.Pomoć i zaštita osoba s izbjegličkim statusom nije samo iskaz dobre volje država, već i njihova pozitivna međunarodna obveza sukladno Konvenciji o pravnom položaju izbjeglica iz 1951. godine (i Protokolu iz 1967. godine). Prema tom međunarodnom ugovoru, izbjeglicom se ima smatrati svaka osoba koja se nalazi izvan zemlje koje je državljanin, zbog opravdanog straha od progona zbog rase, vjeroispovijesti, nacionalnosti, pripadnosti određenoj društvenoj skupini ili zbog političkog uvjerenja i nemoguće joj je da se koristi, ili se zbog straha ne želi koristiti, zaštitom zemlje iz koje dolazi.
Pomoć i zaštita koju države moraju osigurati izbjeglicama ne ograničava se tek na nužni smještaj već mora obuhvatiti svu potrebnu zdravstvenu, psihološku, pravnu i inu pomoć. S obzirom da, zbog nestabilnosti područja iz kojeg dolaze, za većinu izbjeglica nije moguć njihov dragovoljni povratak u države podrijetla, nužno je razraditi modele njihove lokalne integracije ili preseljenja u treće države. Pritom je potrebno posebno voditi računa o potrebama spajanja obitelji.
3.U tom vidu neprihvatljive su politike i prakse koje su u suprotnosti s načelima kršćanske solidarnosti, strogim normama međunarodnog prava i duhom otvaranja granica i zbližavanja ljudi u Europi bez granica. To se u prvom redu odnosi na zabranu protjerivanja izbjeglica i njihovog vraćanja u države iz kojih su izbjegle i u kojima prijeti opasnost njihovom životu i slobodama (načelo non-refoulement), kao i tzv. kolektivna protjerivanja stranaca (collective expulsions of aliens).
Ocjenjujemo neprimjerenim i prakse potpunog zatvaranja granica te afirmaciju koncepcija strogog kažnjavanja izbjeglica zbog nedopuštenih prelazaka preko državnih granica. Smatramo kako takve mjere, osim što nisu i neće biti učinkovite u smislu smanjenja priljeva izbjeglica prema Europi, nisu niti pravedne jer se usmjeravaju na kažnjavanje nedužnih, a potiču i djelovanje organiziranog kriminaliteta koji se pod takvim uvjetima u većoj mjeri uključuje u krijumčarenje osoba, na što ukazuje i papa Franjo u enciklici „Hvaljen budi” (Laudato si, 197), a što dovodi do patnje i strašnih tragedija pa i pogibije izbjeglica, čemu smo nažalost svjedoci posljednjih mjeseci i godina.
4.Države, dakako, imaju pravo na zaštitu svojih granica, kao i dužnost zajamčiti sigurnost i poštivanje prava svim osobama koje se nalaze na području pod njihovom jurisdikcijom. Međutim, to ne smije doći u koliziju s pozitivnim obvezama pomoći i zaštite osobama s izbjegličkim statusom.
S obzirom da izbjeglice kao posebno osjetljiva kategorija ljudi (zbog nepoznavanja jezika, lokalnih običaja i kulture, neimaštine i financijske nužde i sl.) lako mogu postati žrtvama trgovanja ljudima radi iskorištavanja (za prisilni rad, prosjačenje, prostituciju i sl.), potrebno je poboljšati sustav identifikacije kada je riječ o izbjeglicama koje prelaze državnu granicu, tražiteljima azila ili azilantima i osobama kojima je zajamčena supsidijarna zaštita. Propusti i manjkavosti sustava u tom smislu neće značiti samo povredu pozitivne obveze države na zaštitu od ropstva već i nijekanje temeljnih postulata humanosti i kršćanskog čovjekoljublja koji osuđuju svako podjarmljivanje i porobljavanje čovjeka.
5.Na ratovima i nemirima ugroženim i opustošenim područjima Bliskog istoka stradali su i još uvijek stradavaju milijuni ljudi, među kojima je i veliki broj pripadnika nacionalnih i vjerskih manjina. Među njima je i veliki broj kršćana koji su izloženi ubijanjima i masovnim progonima.
Podsjećamo na trajnu opredijeljenost Katoličke crkve i Svetog Oca za uspostavu pravde i mira kao i na zaštitu kršćana te očuvanje kršćanskih civilizacijskih vrijednosti, kako na području Bliskog istoka koje se s pravom smatra ”kolijevkom kršćanstva”, tako i na područjima u koja su naša braća i sestre izbjegli. No, uvjetovanje pomoći i pružanja zaštite izbjeglicama na temelju njihove vjerske pripadnosti bilo bi u suprotnosti ne samo s načelom nediskriminacije izbjeglica po međunarodnom pravu, već i s temeljnim postulatima kršćanstva.
6.Kad je u pitanju pružanje pomoći ljudima u potrebi, Sveto pismo ne ostavlja prostor za različita tumačenja: ”Ako se stranac nastani u vašoj zemlji, nemojte ga ugnjetavati. Stranac koji s vama boravi neka vam bude kao sunarodnjak; ljubi ga kao sebe samoga. Ta i vi ste bili stranci u zemlji egipatskoj. Ja sam Gospodin Bog vaš.” (Lev 19, 33-34).
I sam Isus Krist nedvosmisleno nas je poučio kad je na pitanje: “Gospodine, kada te to vidjesmo gladna i nahranismo te; ili žedna i napojismo te? Kada te vidjesmo kao stranca i primismo; ili gola i zaogrnusmo te? Kada te vidjesmo bolesna ili u tamnici i dođosmo k tebi?”, odgovorio: “Zaista, kažem vam, što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!” (Usp. Mt 25, 37-40).
U tome duhu, kao i u duhu višekratnih javnih poziva Svetoga Oca i nedavnoga Apela vjerskih predstavnika u Republici Hrvatskoj za pomoć izbjeglicama, i mi pozivamo i vjernike i druge ljude dobre volje da, u okviru svojih mogućnosti, riječju i djelom, pruže pomoć izbjeglicama i institucijama koje za njih skrbe. Istodobno potičemo i međunarodnu zajednicu da učini sve što je u njenoj moći kako bi se u ratom opustošenim krajevima Azije i Afrike, ali i drugdje u svijetu, uspostavio pravedan mir i poboljšali životni uvjeti te tako uklonili uzroci izbjegličke krize.
Apeliramo i na vodstvo Europske unije i europskih zemalja da u humanitarnoj krizi kojoj smo svjedoci pokažu toliko potrebnu djelotvornu solidarnost kako s izbjeglicama, tako i sa zemljama koje podnose teret aktualne izbjegličke krize.
U Zagrebu, 18. rujna 2015.
mons. Vjekoslav Huzjak,
biskup bjelovarsko-križevački,
predsjednik Komisije HBK Justitia et pax
Foto: DHA
Odlukom predsjednika Hrvatskog Caritasa mons. Josipa Mrzljaka u svjetlu izbjegličke humanitarne krize Hrvatski Caritas uputio je Caritasu Makedonije i Caritasu Srbije po 10.000 EUR-a iz sredstava Fonda za hitne intervencije, priopćio je Tiskovni ured HBK. [Read more…]
Izbeglice iz Sirije
Odlukom predsjednika Hrvatskog Caritasa mons. Josipa Mrzljaka u svjetlu izbjegličke humanitarne krize Hrvatski Caritas uputio je Caritasu Makedonije i Caritasu Srbije po 10.000 EUR-a iz sredstava Fonda za hitne intervencije, priopćio je Tiskovni ured HBK. [Read more…]
(Opaska uredništva: U ovom feljtonu donosimo sve izrečene i planirane službene govore s državnog i apostolskog putovanja pape Franje Bosni i Hercegovini, odnosno Sarajevu, 6. lipnja 2015.).
Svjedočanstvo iz logora fra Joze Puškarića pred papom Franjom [Read more…]
Hrvatski vojnici pomažu unesrećenima po srednjoj Bosni.
Pripadnici Oružanih snaga Bosne i Hercegovine evakuiraju starce i djecu po Republici Srpskoj, onoj Republici Srpskoj koja, je li, nije nastala da bi BiH imala dva entiteta, nego da je ne bi bilo, zajedno s njezinim Oružanim snagama.
Pripadnici 63. padobranske brigade Vojske Srbije, takozvani niški specijalci – njih se sjećate, zar ne, pa nije bilo ratnog dnevnika bez vijesti o tome kako su naši u teškim borbama likvidirali između 200 tisuća i pola milijuna tih specijalaca – veslajući oko Obrenovca i Šapca pokazuju da od vojničkih vještina ima neke koristi i za žive ljude.
Između Hrvatske i Bosne, tamo oko Save, ima, a nema graničnih prijelaza: stoje one trafike i nadzorne kamere, rampe i znakovi, ali, kako netko reče, ako bude onih što su se probili do njih, ti će biti – pušteni.
Dođe, eto, čovjeku da se upita jesu li nas poplave mogle zadesiti nešto ranije, 1990. umjesto 2014., pa da se može reći kako gorih nije bilo u posljednjih devedeset i šest, umjesto u stotinu i petnaest godina. Ne, naravno, zato da se ona neka država čije se postojanje priviđa još samo Tomislavu Karamarku ne raspadne, nego da se raspadne tako da dočeka budućnost bez upozorenja o tome kako će na tisuće klizišta po Bosni, uz ostalo, pomaknuti minska polja, dok će voda odnijeti znakove upozorenja.
S obzirom na to da samo u tuzlanskom kraju ima više od tisuću aktiviranih tih klizišta, a po Bosni mina više nego nogu, posljedice potopa bit će gore i dugotrajnije nego što se smije zamisliti. Pri tome, da ponovimo, situacija već danima nije teška, ona je takva desetljećima: danas bi bilo dobro da možemo reći kako je samo katastrofalna.
Kada belaj postane prevelik, u njemu se počnu priviđati znakovi. Rijeke i rječice, ma i potoci, podivljali su u zemlji koja nema puno toga, ali vode ima, vidimo, do preko glave, pa opet niti živi od struje koju bi mogla proizvoditi, niti je još netko nekada shvatio kako ju je, majku mu, baš besmisleno u tu Bosnu uvoziti flaširanu. Da, ona BiH što se pola ne vidi od mulja uvozi i vodu i ima više elektroprivreda nego izvoznika električne energije.
Prirodu, međutim, živo zaboli neka stvar za to, kao i vodu za kantonalne i međuentitetske granice i za to što je, prvo, izvanredno stanje bilo proglašeno u Federaciji, pa tek onda u Republici Srpskoj, točno na vrijeme da i budali postane jasno kako nema tih zečjih nasipa i vreća s pijeskom što mogu Savi nešto.
“Neka su svi živi i zdravi. Krenula sam od nule jednom i opet ću“, kazala je neka žena, izgledom ne toliko stara da se na njoj vidi kako zna što je imati, pa nemati i tako dvadeset sedam puta. Nek’ je živa glava, bosanska je uzrečica koja bi i drugdje pristajala samo onima što su umalo dušu ispustili od neke bolesti ili poginuli vozeći se u svježe kupljenom automobilu, uništenom prije prve rate.
U zemlji u kojoj povijest svako malo opravda pesimizam veliko je čudo imati živu glavu. Zato i jest blesavo pomisliti da je životu kraj kada od ljudi napuštenu kuću sravne tenkovske granate, odnese voda ili zatrpa brdo. Da nije tako, živi bi bili još samo oni što nisu odabrali način samoubojstva.
Ima još jedna, u ovom vremenu baš prikladna bosanska izreka: ‘‘Kud će bijeda, neg’ na svoju mater“. U slobodnijem prijevodu glasi: ‘‘Para na paru, govno na fukaru“. Nisu još televizijske kamere snimile nikoga kome je voda do krova napunila vilu s dvanaest soba, odnijela sef s draguljima i kartice s brojevima računa po švicarskim bankama, pa eno ga, jadan, sjedi u gumenom čamcu, u mokrom, za njega krojenom odijelu, ima jednu cipelu od 500 eura – drugu će izbaciti Crno more – i plače k’o kišna godina: ova, 2014., stotinu i petnaesta od posljednje zabilježene katastrofe. Bit će da do Austro-Ugarske ili nije bilo poplava ili ih nitko nije bilježio. Ovo dugo je, da ne bude zabune.
Voda sebi uvijek nađe puta, ali u nevrijeme. Posljednjih godina ljetni požari gutaju i Bosnu i Hercegovinu i kap kiše ne padne dok ne izgori što gorjeti može. U proljeće, dok se zemlja polako suši, vidimo pade je za idućih deset. I, normalno, na opće iznenađenje. Govore, kad ih se pita, ljudi po Maglaju i Banjoj Luci, u Federaciji i Republici Srpskoj, da ovako kao danas nije bilo ni prije pedeset, šezdeset godina, kada je bilo – manje gadno. Dakle, bilo je, zna se da jest i znalo se da može opet, ali nema se tko pripremiti na tu, nevjerojatna li je, mogućnost da se izliju vode po zemlji s više rijeka nego, nego… Nego ičega osim brda.
E sada, pitati se kako je to moguće, znači biti sretna neznalica ili velika budala. Moguće je u BiH, pisao je Andrić o tome, u svakom trenutku baš sve. I nije mislio na nešto dobro, jer kada se to dobro i dogodi, znači da je kijamet bio toliki da se ne može nego biti, za promjenu, dobar. A sada se, ovih dana, ne može ništa nego pomoći prvom do sebe, onom što nema kao ni pomagač, kada misliti na to da je usred jada i poplava objavljen datum općih izbora u BiH, na kojima se, znamo, neće dogoditi ništa što bi agoniju moglo privesti kraju.
Hoće se, međutim, uoči njih moći ljepše lagati: na tisuće domova više ne postoji, pa nema ništa lakše nego reći da će biti napravljeni poslije pobjede. Tada će, međutim, biti preča posla, kao što ga ima uvijek, pa se, eto, moraju novci umjesto Civilnoj zaštiti uplatiti nekome drugom, trećem, osmom… I tako će to vrijeme poslije izbora postati, kao i svako vrijeme, vrlo relativan pojam.
Kada je ono počela recesija, pričalo se da će završiti u Bosni: da će kriza doći kući da umre. Nije joj, međutim, leš odnijela voda, nego ju je zalila, da procvjeta.
Ima jedna bosanska ilahija sa stihovima: došla voda od brijega do brijega… E, došla je. Kada se povuče, bit će gore od groznog. Tada, nakon što se pokopaju mrtvi, razdijeli humanitarna pomoć, netko se od nje debelo okoristi, opet će se krenuti od nule. Polako, nogu za nogom, od dana do dana… Do iduće kataklizme. A nje će biti, za sto petnaest godina, plus minus koje desetljeće. Valjda i ne može biti drugačije tamo gdje se svijet unormali samo ako je sve oko njega nenormalno toliko da je i živa glava k’o dobitak na lotu.
(Prenosimo s portala Forum.tm)
Hrvatski Caritas (HC) prikuplja novac namijenjen ublaživanju katastrofalnih posljedica što ih trpe milijuni Filipinki i Filipinaca koje je pogodio tajfun zastrašujuće snage.
HC reagira na poticaj pape Franje, koji je odmah pokrenuo akciju i osobno poslao 150 000 dolara hitne pomoći. ”Žrtve su, nažalost, brojne, a štete goleme. Molimo za našu braću i sestre i potrudimo se poslati im svoju konkretnu pomoć”, pozvao je u nedjelju 10. studenoga papa Franjo.
Tajfun Haiyan, najsnažniji tajfun ove godine i najjači koji je dosad pogodio zemlju, opustošio je u petak središnji dio Filipina. Uništavajući kuće i kidajući električnu mrežu, nagnao je milijune ljudi da potraže sigurniji smještaj. Supertajfun pete kategorije, nakon otoka Leyte i Samar, sručio se udarima od tristotinjak kilometara na sat i 5-6 metara visokim valovima i na sjeverni dio pokrajine Cebu, popularno turističko područje.
”Ovo je najveća i najjača oluja koja je dosad pogodila našu zemlju. Zahvatila je neka od područja prošloga mjeseca poharana razornim potresom. U velikoj smo potrebi. Ovo je golema nesreća”, javlja Edwin Gariguez, izvršni direktor Filipinskog Caritasa. ”Broj mrtvih i ozlijeđenih stalno se povećava. Mrtva su tijela posvuda. Ljudi su traumatizirani. Najnužniji su nam hrana i voda. Potrebna nam je svaka pomoć koju možemo dobiti.”
Pomoć je moguće uputiti:
Prikupljeni novac Hrvatski će Caritas usmjeriti Filipinskom Caritasu za projekte pomoći u sklopu ujedinjenog plana kojim mreža Caritas Internationalis koordinira svoje aktivnosti žurne međunarodne humanitarne pomoći. Ekipe Filipinskog Caritasa i CRS-a već su od petka na najteže pogođenim područjima pomažući unesrećenima.
Gore nego u paklu. Tako glase počeci mnogih novinskih izvještaja o kataklizmi koja je pogodila središnji dio Filipina nakon prolaska najsnažnijega tajfuna u povijesti koji je za sobom ostavio pustoš.
Poginulo je više od 12 tisuća ljudi. Grad Tacloban gotovo je izbrisan s lica zemlje, deseci tisuća kuća pretvoreni su u ruševine, stotine tisuća nesretnika ostale su bez krova nad glavom, milijun ljudi u prihvatnim je centrima. Nema hrane, vode, struje, bolnice su pretrpane, po ulicama plutaju trupla.
Očajni stanovnici prekapaju po ostacima svojih nekadašnjih staništa. Dobrodošlo je sve bi im pomoglo da prežive, a pod ruševina pokušavaju pronaći i kakvu uspomenu na prijašnji život. “S kim god razgovarate, nekoga je izgubio”, rekao je jedan stanovnik Taclobana.
No još se ne zna koliko je točno ljudi poginulo.
Do mnogih krajeva još se ne može doći, prekinut je i cestovni i željeznički promet, telefonske linije ne rade. Zračna luka je uništena. Stižu samo rijetki vojni helikopteri. Pomoć morskim putem će stići, ali kasno, prekasno. Vojska čini sve da pomogne stradalima, ali razmjeri uništenja takvi su da će trebati godine da se život vrati u kakvu-takvu kolotečinu.
Strani mediji već su se uključili u kampanju prikupljanja prijeko potrebne humanitarne pomoći. Izvještaji o filipinskoj tragediji na naslovnicama su svih novina, čini se sve kako bi se potaknuli političari i javno mnijenje da priskoče u pomoć. Svima je jasno da reakcija mora biti brza jer riječ je o stotinama tisuća ljudi koji doslovno ne znaju hoće li preživjeti do idućeg jutra.
Među prvima reagirao je papa Franjo. Još u subotu pozvao je na molitvu za žrtve tajfuna. Pomoć su ponudile i brojne europske države. Jedino Hrvatska zasad šuti. A imali smo priliku priključiti se onima koji su, ne čekajući poziv, priskočili u pomoć stradalima.
Iz Zagreba je u nedjelju ujutro golemi Antonov poletio s Končarovim transformatorom baš na Filipine. Točno dva dana nakon tragedije. Samo dan prije tisuće znatiželjnika tiskale su se na vidikovcu Zračne luke Zagreb kako bi vidjele tu grdosiju, najveći zrakoplov na svijetu. Tamo je bila i ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić. Raspitivala se o tehničkim karakteristikama tog prometala, osmjehivala se, davala političke izjave. No izraziti sućut filipinskim vođama i narodu nije se sjetila. Što je još gore, nije joj palo na pamet da se u utrobu toga golemoga zrakoplova utovari nešto humanitarne pomoći za stradale na Filipinima. Netko će reći da je zrakoplov bio zakupljen samo za Končarov teret i da se tu ništa nije moglo ubaciti. No to je kao da kažete da brod koji plovi određenom rutom ne smije skrenuti s uobičajene putanje kako bi pokupio brodolomce.
Odbijanje pomoći u takvim slučajevima čak je i kažnjivo prema pomorskom pravu. Jednako tako, posada Antonova, da su je zamolili, sigurno bi pristala ponijeti nešto što bi pomoglo stradalima u oluji katastrofalnih razmjera. Ne bismo time spasili sve, ali nekima bismo pomogli zasigurno. I jednoga čovjeka spasiti – malo je čudo.
Osjetljiva na takva stanja ponajprije bi trebala biti Hrvatska. Ona je godinama primala humanitarnu pomoć, stotine tisuća hranile su se iz raznih paketa i konzervi koje su pristizale tko zna odakle jer je netko vidio našu nesreću i odmah reagirao. Zato bi Hrvatska danas trebala biti među prvima koji će pružiti pomoć stradalima na Filipinima.
Pritom očito ne treba čekati poziv Vesne Pusić ili nekih drugih hrvatskih političara. Oni se toga neće sjetiti. Zanima ih samo to kako produljiti svoje razvlačenje na vlasti. Iako rezultata nema, njima je dobro, a za druge ih, kako vidimo, ionako nije odveć briga.
Zato trebaju reagirati institucije. Crveni križ, prije svega, humanitarne udruge, Hrvatski Caritas, razne organizacije, banke… Svi oni trebali bi se uključiti i dati svoj prilog, koliko tko može, ali pomoći onima kojima je pomoć potrebna, ne samo danas nego i idućih nekoliko godina.
Oporavak, to treba znati, neće biti ni lak ni brz. Ljudima su uništene kuće, polja s urodom, male tvornice i obrti od kojih su živjeli i prehranjivali svoje obitelji. Uništena je infrastruktura, strujni vodovi, ceste, željeznice… Kada pronađu i pokopaju svoje mrtve, od nečega će se morati prehranjivati. To će moći jedino od pomoći koju dobiju od drugih.
Bilo bi dobro da Hrvatska pokaže solidarnost. Barem dijelom onakvu kakvu su drugi pokazali prema nama. No mi smo propustili zgodnu priliku. Poluprazan Antonov odletio je u nedjelju ujutro na Filipine, a cijela ta priča nije morala završiti kao turistička atrakcija.
Mogla je biti pokazatelj da znamo brzo reagirati i pomoći onome tko se nađe u nevolji. Još nije kasno da se pokrenemo.
