U izdanju Srpskog narodnog vijeća, županijskih manjinskih vijeća, SKD-a Prosvjeta i Zajedničkog veća opština unazad nekoliko mjeseci pojavile su se knjige vezane uz prošlost Srba Imotske krajine, Koprivničko-križevačke županije i sela Ostrova kod Vukovara. O tome razgovaramo s Filipom Škiljanom, znanstvenim suradnikom u Institutu za migracije i narodnosti te autorom niza knjiga ostvarenih u suradnji sa SNV-om i županijskim vijećima. [Read more…]
Preostalih stotinjak novinara
Prema službenim podacima Državnog zavoda za statistiku 2011. su se u popisu stanovništva kao novinari izjasnile 4923 osobe. Prosinca 2013. objavljeno je i to da Hrvatsko novinarsko društvo ima 2722 članova. Objavljivanjem tih podataka nastoji se zataškati nestanak neovisnog autorskog novinarstva u Hrvatskoj.
Uzme li se, međutim, kao kriterij da je netko profesionalni novinar to da je u protekloj godini objavio najmanje 30 autorskih novinarskih priloga i od novinarstva kao glavne djelatnosti u istom razdoblju ostvario porezno registrirane honorare kao glavni prihod, pokazat će se da se profesionalno novinarstvom u Hrvatskoj stvarno bavi manje od stotinjak osoba.
Prema podacima u bazama aktivnih osiguranika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje 12. kolovoza 2014. ukupno je bilo 2054 osiguranika za koje su poslodavci uplaćivali mirovinsko osiguranje kao za novinare.
Nekritičkim preuzimanjem podatka o broju osiguranika za koje su poslodavci uplaćivali mirovinsko osiguranje kao za novinare međutim ne bi se dobio pouzdani broj osoba koje se stvarno bave novinarstvom u javnim medijima.
Prema službenim podacima Državnog zavoda za statistiku 2011. su se u popisu stanovništva kao novinari izjasnile 4923 osobe. Prosinca 2013. objavljeno je i to da Hrvatsko novinarsko društvo ima 2722 članova. Objavljivanjem tih podataka nastoji se zataškati nestanak neovisnog autorskog novinarstva u Hrvatskoj. Uzme li se, međutim, kao kriterij da je netko profesionalni novinar to da je u protekloj godini objavio najmanje 30 autorskih novinarskih priloga i od novinarstva kao glavne djelatnosti u istom razdoblju ostvario porezno registrirane honorare kao glavni prihod, pokazat će se da se profesionalno novinarstvom u Hrvatskoj stvarno bavi manje od stotinjak osoba
Poslodavci nerijetko uplaćuju doprinose kao za novinare i za svoje zaposlenike (koji su po formalnom obrazovanju u većini ”diplomirani novinari”), a rade na raznim ”nenovinarskim” poslovima u službama za marketing i propagandu, za odnose s javnošću i sl.
No, kad se od broja poslodavaca koji izdaju javne medije odbiju poslodavci koji uopće ne izdaju javne medije, a uplaćuju doprinose za svoje marketinške i PR službenike kao za novinare, ispada da na temelju ugovora o radu u medijima uglavnom rutinske neautorske novinarske poslove stvarno obavlja svega oko 1300 osoba.
Tom broju od 1300 osoba koje na temelju ugovora o radu obavljaju uglavnom neautorske rutinske novinarske poslove u javnim medijima, prema podacima Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, treba pribrojiti još i 166 freelancera (slobodnih novinara) koji sami za sebe uplaćuju doprinose (prijavljeni su na temelju potvrde Hrvatskog novinarskog društva), te još 66 tzv. ”šukerovaca” koji su paralelno ”registrirani” u Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje isto kao slobodni novinari na temelju potvrda Porezne uprave Ministarstva financija mimo strukovnih novinarskih pravila i statutarnih kriterija profesionalnog novinarskog udruženja.
Ovu procjenu potvrđuju i pokazatelji Hrvatskog novinarskog društva od 18. prosinca 2013., kad je bilo evidentirano 1288 stalno zaposlenih redovnih članova. Slobodnih novinara redovnih članova Hrvatskog novinarskog društva bilo je tada 605 (očito u međuvremenu njih 373 više ne mogu iz svojih honorara sami uplaćivati obvezne doprinose za mirovinsko osiguranje).
Inače Hrvatsko novinarsko društvo je 18. prosinca 2013. imalo evidentirano, osim spomenutih 1288 zaposlenih i 605 slobodnih novinara, još 614 članova umirovljenih novinara, te 59 pridruženih članova, 6 pripravnika za članove, 77 sa članstvom u mirovanju i naposljetku 73 člana s neutvrđenim statusom.
Pritom valja podsjetiti da ima aktivnih novinara (prema iskustvu ne više od tridesetak) koji nisu članovi Hrvatskog novinarskog društva, pa se tako uz neznatna odstupanja podudaraju procjene o oko 1300 osoba koje obavljaju razne novinarske poslove na osnovi ugovora o radu i oko 232 osoba koje same uplaćuju doprinose kao da su novinari.
Prije razmatranja pitanja koga se može smatrati novinarom, a koga samozvancem, nužno je upozoriti na činjenicu da su od 1992. godine u Hrvatskoj bila vrijedeća četiri osnovna medijska zakona, te da ni u jednom od njih nije bilo pobliže određeno zanimanje novinar (isto kao ni u posebnim zakonima, Zakonu o elektroničkim medijima, Zakonu o Hrvatskoj radioteleviziji, itd.).
Mogu li se novinarima smatrati osobe koje po nalogu poslodavca umjesto izvještavanja s mjesta događaja sjede u redakcijama i s računala prerađuju (nerijetko i prepisuju) pretežno marketinške sadržaje i objavljena politička i komercijalna PR-priopćenja, uglavnom svjesne da se više ne smiju baviti autorskim istraživačkim novinarstvom. Mišljenja smo da ne mogu i zbog toga tvrdimo da se profesionalno autorskim novinarstvom u Hrvatskoj ne bavi više od možda stotinjak istinskih novinara
Osnovni medijski zakoni bili su: Zakon o javnom informiranju (NN 22/92), Zakon o javnom priopćavanju (NN 83/96), zatim prva verzija Zakona o medijima (NN 163/03) i potom druga verzija istoimenog Zakona o medijima (NN 59/04). Ni jedan od (do)sadašnja četiri osnovna medijska zakona nije u cijelosti primijenjen ni ostvaren, a u Ministarstvu kulture već se radi i na prijedlogu pete verzije toga, u Hrvatskoj očito samo ”kozmetičkog” zakona.
U nedostatku pravne (i zakonske) definicije za potrebe ovog napisa profesionalnim novinarima (što je vidljivo i iz uvoda) smatrati se mogu osobe koje prikupljaju i objavljuju u javnim medijima pisane, izgovorene, slikovne ili on-line: izvještaje, vijesti, komentare, kritike, karikature, eseje, intervjue, reportaže, te naslove i najave.
Profesionalnim novinarima se još mogu smatrati i osobe koje obavljaju specijalističke poslove i žanrove kao što su redaktura, fotografija, fotovijest, fotoreportaža, fotomontaža i fotokarikatura.
Da bi se nekoga smatralo profesionalnim novinarom, osoba mora, uz navedene kriterije, imati novinarsko iskustvo (redovito objavljivati nabrojene autorske novinarske priloge najmanje godinu dana) i u tom razdoblju ostvarivati porezno registrirane prihode od novinarstva kao glavne djelatnosti.
Primjenom tih kriterija jasno je da nema oko 5000 novinara, ali i da više od 1500 članova Hrvatskog novinarskog društva ne isporučuje autorske novinarske priloge.
Više od 95 posto zaposlenih u javnim medijima (i članova profesionalne novinarske udruge) potpisalo je ugovore o radu kojima se lišilo autorskih novinarskih prava prenijevši ta prava na poslodavce.
Zbog lišavanja autorskih prava tako velikog broja (bivših?) novinara koji rade na temelju ugovora o radu stvorena je, pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda (broj: 74. Pž-7608/11-4), pravna (i sudska) praksa primjene cenzure.
”Imali smo cenzore, dobili smo sponzore”, odgovorio je njemački režiser na pitanje o razlikama u autorskim slobodama prije u Istočnoj i nakon pada berlinskog zida u jedinstvenoj Njemačkoj. Cenzura se i u hrvatskom novinarstvu očigledno nastavlja provoditi unatoč deklariranoj promjeni političkog sustava zahvaljujući tome što su se novinari lišili autorskih prava da bi ”zadržali“ ugovore o radu
Srž te presude je da su se zaposleni novinari (Denis Latin, Ana Jelinić, Nataša Ban Leskovar i Petar Štefanić) ugovorima o radu lišili autorskih prava prenijevši ih na poslodavca. Slijedom toga, prema spomenutoj presudi, poslodavac kao nositelj prava korištenja autorskim novinarskim djelima ima pravo (i trećima) zabraniti objavljivanje snimljene TV emisije “Zločini privatizacije ne zastarijevaju”.
Nesporno se radi o cenzuriranju, jer odustajanje od prikazivanja TV emisije Latinica u programima HRT možda se može iskazivati kao pravo naručitelja da odustane od objavljivanja naručenih novinarskih autorskih priloga, ali sudsko zabranjivanje trećemu, u ovom slučaju Hrvatskom novinarskom društvu, da prikaže sporne priloge na Okruglom stolu pod nazivom “HRT CENZURIRANO” radi stručne rasprave o cenzuri na HRT-u, (dakle ne komercijalno), ne može se tumačiti nikako drugačije nego kao primjena cenzure unatoč njene ustavne zabrane.
”Imali smo cenzore, dobili smo sponzore”, odgovorio je njemački režiser na pitanje o razlikama u autorskim slobodama prije u Istočnoj i nakon pada berlinskog zida u jedinstvenoj Njemačkoj. Cenzura se i u hrvatskom novinarstvu očigledno nastavlja provoditi unatoč deklariranoj promjeni političkog sustava zahvaljujući tome što su se novinari lišili autorskih prava da bi ”zadržali” ugovore o radu.
Pitanje je, međutim, mogu li se novinarima smatrati osobe koje po nalogu poslodavca umjesto izvještavanja s mjesta događaja sjede u redakcijama i s računala prerađuju (nerijetko i prepisuju) pretežno marketinške sadržaje i objavljena politička i komercijalna PR-priopćenja, uglavnom svjesne da se više ne smiju baviti autorskim istraživačkim novinarstvom.
Mišljenja smo da ne mogu i zbog toga tvrdimo da se profesionalno autorskim novinarstvom u Hrvatskoj ne bavi više od možda stotinjak istinskih novinara. Svi ostali do deklarirane 4923 osobe su ili tzv. ”diplomirani novinari” koji se nisu ni bavili novinarstvom ili poslušni zaposlenici za koje poslodavci uplaćuju doprinose kao za novinare.
Europska federacija novinara radi na izradi prijedloga međunarodnih autorskih pravila za novinare. Prema dosad usvojenim stavovima predlaže se nova legislativa EU-a (…) zabranom ”tjeranja” autora da zbog potpisivanja ugovora (o radu) odustaju od autorskih prava…
Hrvatsko novinarsko društvo godinama se iscrpljuje ispraznim raspravama o očuvanju novinarskih radnih mjesta, o nacionalnom kolektivnom ugovoru za (zaposlene) novinare, tzv. medijskom zakonodavstvu i prosječno svakih pet do sedam godina o novom zakonu koji se ne provodi jednako kao ni prethodni, te naizmjenično o (regulatornom) Vijeću za medije ili o nekoj famoznoj medijskoj strategiji.
Činjenica je da je veljače 1990. godine na Zboru novinara na Zagrebačkom velesajmu, pod predsjedanjem pokojnog kolege Drage Flege, odlučeno da se započnu pregovori s tzv. socijalnim partnerima (poslodavcima i državom) o nacionalnom kolektivnom ugovoru za (zaposlene) novinare.
I premda nakon četvrt stoljeća očito nemaju smisla, ti pregovori su i 2014. godine jedna od tri najvažnije preokupacija Hrvatskog novinarskog društva i osobito Sindikata novinara Hrvatske.
Perspektiva je da ćemo (vjerojatno prirodnom smrću) pomrijeti i autor ovog napisa i sadašnji pregovarači o nacionalnom kolektivnom ugovoru za (zaposlene) novinare, kao i da će svi preostali novinari koji rade na ugovor o radu dobiti otkaze i biti evidentirani na Zavodu za nezaposlene, a u Novinarskom društvu i Sindikatu novinara netko će i dalje ustrajno pregovarati o nacionalnom kolektivnom ugovoru.
Hrvatsko novinarsko društvo nužno se mora suočiti s problemima lišavanja novinara autorskih prava, borbom protiv cenzuriranja novinara, poticanjem autorskog i neovisnog slobodnog novinarstva, te zastupanjem interesa i svih novinara izvan redovnog radnog odnosa.
U EFJ-u ugovore između nakladnika i novinara (…) smatraju nezakonitima i otegotnima. EFJ predlaže da se na isti način reguliraju i autorska prava na novinske i ostale fotografije
Na to Hrvatsko novinarsko društvo obvezuje i članstvo u Europskoj federaciji novinara (EFJ).
Suprotno ”uspavanosti” u Hrvatskom novinarskom društvu, u Europi sve više jačaju zaštita (novinarskih) autorskih prava i usporedna nastojanja da se ograniče prava investitora u autorska djela (nositelja prava iskorištavanja, primjerice, nakladnika na koje novinari prenose prava).
Europska federacija novinara radi na izradi prijedloga međunarodnih autorskih pravila za novinare. Prema dosad usvojenim stavovima predlaže se nova legislativa EU-a (ne samo za novinare) zabranom ”tjeranja” autora da zbog potpisivanja ugovora (o radu) odustaju od autorskih prava, tj. da sva prava prenose na naručitelje (primjerice, na nakladnika za članak koji je novinar kao autor stvorio).
U tim prijedlozima jasno se razgraničuje tzv. primarno iskorištavanje koje u pravilu ide nakladniku od tzv. sekundarnog iskorištavanja koje se dogovorno mora dijeliti u omjeru između autora i naručitelja (novinara i nakladnika).
U EFJ-u ugovore između nakladnika i novinara (kojima se novinari zapravo ”odriču” svih prava na sekundarno iskorištavanje novinarskih autorskih djela) smatraju nezakonitima i otegotnima. EFJ predlaže da se na isti način reguliraju i autorska prava na novinske i ostale fotografije.
Svakom svoje
Ima ljudi koji vole da prave spiskove drugih ljudi, a ima i onih koji se, bilo samim rođenjem, bilo nekom specifičnom zaslugom ili krivicom, na tim spiskovima počesto nađu, kao da im je, eto, takva karma da su pretplaćeni na to. Sigurnije je biti među ovima prvima, ali nije baš časno; zato je bolje biti među drugima, ako se već negde mora biti. A ponekad se mora: nije baš ni svaka nevolja za izbegavanje, neke je (bar duševno) skuplje izbeći nego im potrčati u susret.
Nedavno se i moje ime našlo na nekoj bizarnoj listi srama, ”Trideset najvećih srbomrzaca i izdajnika među javnim ličnostima” ili tako već nešto. Autorstvo spiska pripada jednoj od lokalnih fašističkih organizacija, ljudi sa spiska mahom su pristojni i zaslužni građani, umetnici, naučnici, novinari i, uopšte, oni koji čine čast sopstvenoj kulturi i društvu, za razliku od polupismene fukare koja ih je dala nabrojati i diletantski ”izanalizirati” tupim oruđem svoje bespameti. U tom smislu nema ljutnje: teže bi mi bilo da sam izostavljen, kao neki moji prijatelji i znanci, koji se sada javno vajkaju zbog sopstvene zanemarenosti i zahtevaju da ih se prekoredno uvrsti na listu.
Mi koji se nalazimo na Spiskovima, velim, svakakvi smo i teško nas je svesti na zajednički nazivnik, i to je sasvim u redu, zašto bi nas se na bilo šta i svodilo? Ljudi su nesvodivi ako su slobodni i ako su ljudi. Ali je zato, gle, upadljiva sličnost među sastavljačima tih spiskova, kao da svi koriste zajedničku moždanu vijugu, već sasvim izraubovanu od upotrebe, izlizanu i uglačanu, izdišuću, već gotovo posve neupotrebljivu
Kako god, nije ni meni ni većini ostalih prvi ni poslednji put da nas besramne barabe trpaju u valjda jedini kontekst do kojeg može da dobaci njihova umnost i ne bih se na sve to na ovom mestu ni osvrtao da se nekako nije tako zgodilo da je samo neki dan nakon objavljivanja srpskog ”izdajničkog Top 30”, nekakav samozvani Stožer za obranu hrvatskog Vukovara, ili kako se to već zove, ili bar neko ko misli da može da nastupa u to ime, objavio spisak trideset i pet ”srpskih radnji” u Vukovaru koje vam valja bojkotovati ako ste pravi Hrvat domoljub i lojalni građanin Republike Hrvatske.
U protivnom ste valjda četnik ili barem četnički saveznik i pomagač, baš kao što smo nas tridesetoro ustaše, balije, balisti i šta već sve može stajati na tom spisku simboličkih uvreda.
Nemam pojma ko su ljudi sa tog vukovarskog spiska, mrzi me da ga tražim jer ne vidim u tome smisla. I to još ponajmanje zato što mi ta imena sama po sebi verovatno ne bi mnogo značila i govorila. Nadam se samo da na njemu nisu i izvesni moji prijatelji, Vukovarci, Srbi, čestiti i vredni ljudi, oni za koje pesnik i trubadur iz Dunavom malo nizvodnog Novog Sada kaže da su ”hlebotvorci, čestit soj”, nadam se, kažem, da nisu jer šta će im još i taj problem u životu, no ako slučajno i jesu, ima i to svoje i ne treba se sekirati: čestitom čoveku nije teško ako mu je savest mirna, to jest ako ga se mrzi bez razloga ili iz lažno prijavljenih razloga, tada ipak može mirno da spava.
Razmišljam tako o ta dva spiska: različiti su im povodi i konteksti, na jednom su, uostalom, ”javne ličnosti”, na drugom većini nepoznati ljudi koji rade javno neatraktivne poslove i tu su se našli samo zbog etničkog porekla, a sami mogu biti ljudski i ”politički” ko zna sve kakvi, teško da ih išta stvarno povezuje osim te nebirane činjenice da im u nekoj krštenici piše da su Ovo a ne Ono, a do čega nekima od njih može biti stalo, a drugima ne, ali ko ih šta pita? Markirani su i šlus.
Razlikujemo se, dakle, možda po koječemu ne samo mi sa jednog spiska od onih sa drugog spiska, nego se bogme razlikujemo i međusobno, unutar prvog spiska, to znam sasvim pouzdano – mala smo mi simbolička zajednica, kao neko seoce, pa se sve znade, uključujući i to da mnogi među nama i ne govore jedan s drugim, iz ko zna kojih važnih ili trivijalnih razloga – a podozrevam da je nekako slično i unutar drugog spiska, na kojem su se bez svoje volje skupa našli i ljudi koji nikakvu skupnost jedan s drugim ne bi osećali samo kad bi ih se pitalo.
Toliko nije teško razumeti ni razvlačeći na tanko zajedničku moždanu vijugu, već ispeglanu kao oberlajtantova svečana košulja. Zato je, kažem vam, uistinu bolje biti na Spiskovima nego ih pisati, gde god to bilo i pod bilo kojim patetičnim izgovorom. Ima i u tome neke pravde: neka oni fino pišu spiskove, a mi ćemo sve ostalo
Ali, ko to pita za to kad se prave Spiskovi i Liste? Možda tako ni u Auschwitzu mnogi nisu smatrali da imaju puno toga zajedničkog sa svojim supatnicima, ali to je na kraju bilo sasvim nevažno, a uostalom i pogrešno: ako se i nisu povezali sami, povezali su ih, i to zauvek, oni koji su ih tamo sastavili.
Mi koji se nalazimo na Spiskovima, velim, svakakvi smo, i teško nas je svesti na zajednički nazivnik, i to je sasvim u redu, zašto bi nas se na bilo šta i svodilo? Ljudi su nesvodivi ako su slobodni i ako su ljudi. Ali je zato, gle, upadljiva sličnost među sastavljačima tih spiskova, kao da svi koriste zajedničku moždanu vijugu, već sasvim izraubovanu od upotrebe, izlizanu i uglačanu, izdišuću, već gotovo posve neupotrebljivu. Ali oni gaze li gaze po njoj i čini se da neće prestati dok im nabubreli crveni džin Sunce ne eksplodira pravo u lice.
Evo, zameni im mesta, stavi ove beogradske u Vukovar, a vukovarske u Beograd, ubedi jedne da je došlo do male zabune u porodilištu i da su oni zapravo Hrvati a druge da su, ups, uistinu Srbi, i lako će se već prilagoditi novim okolnostima jer sve što treba da rade to je da nastave ono isto što i do sada, samo sa drugim predznakom. Toliko nije teško razumeti ni razvlačeći na tanko zajedničku moždanu vijugu, već ispeglanu kao oberlajtantova svečana košulja.
Zato je, kažem vam, uistinu bolje biti na Spiskovima nego ih pisati, gde god to bilo, i pod bilo kojim patetičnim izgovorom. Ima i u tome neke pravde: neka oni fino pišu spiskove, a mi ćemo sve ostalo.
Objavite popise stradalih!
DOCUMENTA UPOZORAVA – NE MANIPULIRAJTE BROJKAMA ŽRTAVA, OBJAVITE POPISE STRADALIH!
U posljednja dva tjedna, otkada je počela glavna rasprava u sudskom postupku pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu, a po tužbi RH i protutužbi Srbije za genocid u ratu u Hrvatskoj, u javnosti se učestalo spominju različiti podaci o broju žrtava rata. Pritom se nerijetko iznose paušalne, netočne i neprovjerene informacije, čime se izravno manipulira živima i obezvređuje one koji su doista stradali.
Pri iznošenju hrvatske tužbe u više navrata se ponavlja podatak od oko 12.500 žrtava na hrvatskoj strani. Tim povodom upozoravamo da u Hrvatskoj nikada nije objavljen poimenični popis žrtava rata, a da su osobito prijeporni i javno nedostupni, time i neprovjerljivi, podaci o poginulim i ubijenim civilima. U istupima istaknutih hrvatskih političara i drugih javnih osoba posljednjih se dana olako i paušalno navode podaci o broju žrtava rata u Hrvatskoj
Pri iznošenju hrvatske tužbe u više navrata se ponavlja podatak od oko 12.500 žrtava na hrvatskoj strani. Tim povodom upozoravamo da u Hrvatskoj nikada nije objavljen poimenični popis žrtava rata, a da su osobito prijeporni i javno nedostupni, time i neprovjerljivi, podaci o poginulim i ubijenim civilima. U istupima istaknutih hrvatskih političara i drugih javnih osoba posljednjih se dana olako i paušalno navode podaci o broju žrtava rata u Hrvatskoj.
S druge strane, u protutužbi Srbije iznosi se podatak od 1719 Srba stradalih u VRA “Oluja”. Nažalost, i ovdje moramo ustvrditi kako još uvijek ne postoji poimenični popis stradalih, a neki od izvora u Srbiji koje navode zastupnici protutužbe, pravdajući spomenutu brojku, su vrlo upitne vjerodostojnosti, s popisom žrtava koji sadrži niz nepravilnosti i netočnih podataka.
Terensko prikupljanje, istraživanje i analiza podataka o svim žrtvama rata u Hrvatskoj jedna je od temeljnih zadaća Documente – Centra za suočavanje s prošlošću. Pozivamo nadležne institucije Republike Hrvatske na objavu poimeničnog popisa žrtava rata koji se spominje u hrvatskoj tužbi, kao i na dodatne napore u vezi dokumentiranja stradanja hrvatskih državljana srpske nacionalnosti.
U protutužbi Srbije iznosi se podatak od 1719 Srba stradalih u VRA “Oluja”. Nažalost, i ovdje moramo ustvrditi kako još uvijek ne postoji poimenični popis stradalih, a neki od izvora u Srbiji koje navode zastupnici protutužbe, pravdajući spomenutu brojku, su vrlo upitne vjerodostojnosti, s popisom žrtava koji sadrži niz nepravilnosti i netočnih podataka
Objavom poimeničnog popisa žrtava svi podaci bit će provjerljivi, po potrebi nadopunjeni ili ispravljeni kako se ne bi baratalo okvirnim brojkama, pogodnim za manipulaciju, već istinitim i potpunim popisom žrtava rata.
Sustavan rad i suradnja Hrvatske i Srbije, odnosno njihovih nadležnih institucija na prikupljanju, sistematiziranju i objavljivanju popisa svih žrtava rata, bez obzira na sudski proces i njegov ishod, mora rezultirati suočavanjem s prošlošću zasnovanim na činjenicama.
Zajedničkim naporima prekinimo stalnu želju za uvećanjem broja “svojih žrtava”, što je jedna od intezivnijih aktivnosti političko – nacionalnih elita na ovim prostorima. Zaustavimo manipulaciju brojem žrtava rata i diskriminaciju na osnovu njihove etničke, vjerske ili socijalne pripadnosti ili ideologije kojoj pripadaju ili su zbog nje izgubili živote.
Pozivamo sve zainteresirane, nadležne institucije, obitelji žrtava, prijatelje i sve one koji su žrtve poznavali na prikupljanje informacija i pomoć u sastavljanju i objavi poimeničnog popisa svih žrtava rata.
Bio bih Hrvat zbog fra Ive Markovića
Predsjednik Ivo Josipović pozvao je bosanskohercegovačke Hrvate da pristupe popisu stanovništva. Upravo je tako kazao, pristupite popisu, premda građani zapravo ne moraju nigdje pristupiti. Građani mogu, ako im je volja, ostati u papučama jer druga strana, honorarni suradnici Državnog zavoda za statistiku, njima pristupaju. Kad je popis stanovništva, ne treba, da se tako izrazim, ići u pizzeriju. Pizza vam dođe na kuću.
Zašto bi, uostalom, Hrvate trebalo opominjati da se daju popisati i nikako, ni za boga miloga ne zaborave naglasiti koje su nacionalnosti? Nemaju valjda be-ha Hrvati šašav običaj da u doba popisa ugase svjetlo i televiziju pa se sakriju iza kauča i bespomoćno mijauču, kako bi onaj na vratima pomislio da je samo maca kod kuće? Koješta mi je nejasno, koji je smisao ove političke kampanje, ali ona je široka i snažna, masivna. Prije četrnaest dana vozili smo se od Mostara u Metković i cijelim tokom Neretve džambo-plakati pozivali su čeljad da dušmanskim popisivačima ne nude ni kave ni rakije prije nego ih upišu kao Hrvate. Čitava Hercegovina se pred popis stanovništva tuče u svoja hrvatska prsa i pjeva kao što navijači pjevaju “koliko nas ima, jebo te, koliko nas ima”.
Pa, dobro, može i tako, pomislio sam zapanjeno razgledajući kroz šoferšajbu, premda bih osobno izabrao drugačije, diskretnije izražavanje nacionalne pripadnosti. Na primjer, kako to čine bosanski franjevci. Ne znam koliko znate o ovim redovnicima, a trebali biste. Da je ovo bolja zemlja, o njima bi se učilo u školama. Franjevačka provincija Bosna Srebrena bio bi nastavni predmet u kojemu bi se neočekivano skladno ujedinili i vjeronauk i građanski odgoj, u povijesti i djelovanju toga reda našli bi sve kršćanske i općehumanističke vrijednosti koje valja usvojiti.
Mudrost manjine
Ostali su u Bosni i Hercegovini nakon turskog osvajanja zahvaljujući pismenom dopuštenju, Ahdnami, koju je sultan Mehmed Osvajač dao fra Anđelu Zvizdoviću, i preživjeli vijekovima, pisali i opismenjavali, liječili, otvarali ljekarne, pučke škole i gimnazije i, iznad svega, sačuvali žižak katoličke vjere i hrvatskog imena na jednom mjestu gdje ni jedno od toga nije bilo premija. Franjevci su bili uz svoj potlačeni narod i u dobrim i u teškim godinama, i kad bi šljive rodile i blago se blagoslovljeno množilo, ali i kad bi tuča uništavala ljetinu i životinje zagonetno ugibale, a age i begovi bili nemilosrdniji no inače. Zahvalna kršćanska raja nazvala je te svećenike toplim, obiteljskim nadimkom – ujaci.
Najvrednije što su nam oni namrijeli je, mislim, iskustvo života u manjini, a znate i sami kako je ta stvar rijetka. Treba za to hrabrosti koju mnogi od nas nemaju. Tegobno i mučno je biti manjina, ali je istovremeno i uzvišeno i časno i baš, onako, aristokratski. Takvi su aristokrati u duhu bili bosanski ujaci, tolerantni, oprezni, skrupulozni, a opet neustrašivi i ustrajni. Oni nisu pjevali, kao što nisu ni mogli pjevati, “koliko nas ima, jebo te, koliko nas ima”, ali se, ne brinite, uvijek dobro znalo tko su i što su.
Mudrost manjine sačuvali su i u posljednjem ratu i ta je mudrost sačuvala njihove duše. Gojko Šušak i Mate Boban sastali su se s tadašnjim provincijalom Petrom Anđelovićem i nekolicinom viđenijih franjevaca s jeseni 1992. u Širokom i iznijeli im svoj plan. Hrvati će zaratiti s Muslimanima, a franjevci neka autoritetom potaknu da katolički živalj u Srednjoj Bosni natovari imovinu na traktorske prikolice i iseli se s prostora koji ni nenadmašni vojni um poput Slobodana Praljka ne može zadržati. Fra Petar i braća sa zanimanjem su ih saslušali i glatko otpilili. Politička moć koju su imali ova dvojica nije ih pretjerano impresionirala, a i kako bi. Oni koji su pregovarali sa sultanima neće se uplašiti magistra Bobana. Hadezeovskim su uglednicima kazali da od toga što oni misle napraviti za narod ništa dobro ne može ispasti. Kao što naposljetku i nije ispalo.
Muškarci u Grudama
Osamdeset tisuća Hrvata je u jednom sramotnom klanju nestalo iz Srednje Bosne, a ujaci su mogli samo s užasom gledati kako im pastva stradava. Protiv mržnjom uspaljene gomile i bezumne sile ognja i metala bili su nemoćni, premda su se mnogi uzaludno trudili popraviti nepopravljivo. Priča fra Ive Markovića meni je, recimo, ranila srce i do suza me potresla. Taj ujak je sa svojim znancima hodžama uporno obilazio zaraćene strane i preklinjao ljude, i naše i njihove, da se urazume, i od svoje herojske, svetačke misije nije odustao ni nakon što je Armija BiH jednom upala u njegovo rodno selo u zeničkom kraju i poubijala valjda sve muškarce u fra Ivinoj obitelji. Prije nego drugi put nekome kažete rečenicu “Drugačije bi ti govorio da ti je netko poginuo”, svakako biste trebali upoznati fra Ivu Markovića.
O ulozi bosanskih franjevaca u posljednjem ratu danas se ne zna mnogo, a i oni koji su čuli često s prezirom pričaju o njima. U Zapadnoj Hercegovini, na primjer, ljute se i lično ih vrijeđa da netko ne živi u Ljubuškom, Posušju, Zagrebu, Rakitnom, Širokom, Livnu, Međugorju ili takvoj nekoj palanci s hrvatskom većinom, gdje je tijesno i zagušljivo i peku oči od tjelesnih mirisa, ali si među svojima. Gomila se, znate i sami, često nađe uznemirena manjinom, koji put Židovima, koji put homoseksualcima, a u ovom osobitom slučaju svećenicima koje čak ni Boban i Šušak nisu uspjeli dozvati pameti, nego su ostali živjeti s Bošnjacima, kolokvijalno Balijama.
Franjevačku danas jedva tinjajuću luč vjere i hrvatskog identiteta u Srednjoj Bosni Nino Raspudić nedavno je na Radio Međugorju učeno objasnio “kontinuitetom kvislinške politike od Ahdname do danas”. I još je rekao da su oni “razvili jednu vrstu štokholmskog sindroma” među svojim muslimanskim otmičarima. I za kraj im zasolio kad ih je umjesto ujacima nazvao daidžama. To je, znate, bilo jako smiješno. Jedan od onih trenutaka kad se muškarci u kafiću u Grudama zadovoljno pljesnu po butinama i od smijeha zagrcnu viski-kolom.
Haha, urbani konzervativac
Dogodi se s vremena na vrijeme da u našoj javnosti zablista nova intelektualna zvijezda takozvane desnice i svi se zbog nje, pa i ako su ljevičari, raspamete od sreće. Gospodina profesora zovu onda na televiziju i na okrugle stolove, ljubopitljivo čekajući da se on značajno nakašlje i nešto zasljepljujuće pametno izvali. I u pravilu se razočaramo. Nacionalistička inteligencija naprosto je contradictio in adjecto. Ili, ako vam je tako lakše, ne možeš od govna napraviti pitu. Ispalo je tako i s ovim Raspudićem, mladim i, ha ha, urbanim konzervativcem. Očistite li ono što on govori od akademskih ukrasa, u osnovi to nije ni bistrije ni suvislije od baljezganja Ljube Ćesića Rojsa. Nino Raspudić samo je netko tko ljepše zna kazati “tko je jamio, jamio je”.
Svejedno, ako ste Hrvat i živite u Bosni i Hercegovini, poslušajte ipak predsjednika Ivu Josipovića. Da živim tamo, i ja bih se tako izjasnio. Rekao bih da sam Hrvat zbog fra Ive Markovića, ponosan jer vjeru i naciju dijelim s jednim takvim velikim čovjekom. Ali, zbog Nine Raspudića se ne bih mučio. Dapače, da smo Nino Raspudić i ja dva jedina Hrvata koji su ostali na ovome svijetu, rekao bih popisivaču stanovništa da me upiše kao Apača.
Tekst s dozvolom autora prenosimo s portala Jutarnji.hr