Više od dva desetljeća svjedoci smo sustavnog poricanja, pa i demoniziranja antifašizma, njegovih tekovina i vrijednosti u Republici Hrvatskoj. Napori za njegovo reafirmiranje, koji su poduzimani u razdoblju od 2000. do 2010., unatoč uloženoj energiji, donijeli su ograničene učinke. [Read more…]
Sila kao svjetski poredak
Treba doista imati podosta stomaka pa slušati minulih dana nebrojene rasprave u svijetu o nasilju i ekstremizmu definiranom akademski po raznim simpozijima, okruglim stolovima i međunarodnim konferencijama. Zima je planiranih rasprava na tu temu, i potrebe da se predviđeni budžeti za nevladina upozorenja, unaprijed zacrtana i isprovocirana nedopustivim i groznim nasiljem, realiziraju do kraja.
Prisustvovao sam jednom takvom skupu. Sastav “dignitetan”. Diplomate, akademici, profesori, mudri stari i agresivni mlađani aktivisti. Zborilo se mudro, uravnoteženo, učeno. Sa puno razumijevanja “za realnost”, rekao bih. Kako teoriji u izvjesnom razilaženju sa svekolikom praksom priliči. A politički? Pa eto tako da se ne daj bože ne uvrijede naši “partneri” i globalne organizacije koje, je li, ulažu velike napore za mir, rezolucijama raznim, a sve u cilju upozorenja onih drugih što proizvode zlo, nasilje i ekstremizam.
Izostale su u toj priči neke činjenice. Nije čudno. One pred svekolikom politikom i našom dobrotom da se uklopimo po svaku cijenu u tu politiku, vjerovatno nisu ni važne. A i kad se nekako incidentno pojave kao relevantne, sahrane ih informacije sračunate na unaprijed određene zaključke.
Previše je dokaza da je taj takozvani međunarodni poredak, u svojoj cjelini i kompleksnosti ali i jednostavnosti, praktično redefiniran. To ne bi bilo moguće da nisu poražene vrijednosti na kojima se poredak inicijalno zasnivao i bio realno važeći sredinom pa i krajem minulog stoljeća. Danas se ovo još ne priznaje, uprkos očiglednim dnevnim promoviranjima standarda i prakse koji se humanističkim vrijednostima, spram militantnih interesa, direktno rugaju. Eto osnova za silu umjesto prava
Poput onih prema kojima je objavljivanje selektiranih i opranih izvještaja o stravičnim mučenjima zarobljenika CIA-a primarno dokaz demokratičnosti tamošnjeg sistema, a ne potvrda najstrašnijeg nasilja nad međunarodnim pravnim poretkom, i šire. Ako toga još ima.
Previše je dokaza da je taj takozvani međunarodni poredak, u svojoj cjelini i kompleksnosti ali i jednostavnosti, praktično redefiniran. To ne bi bilo moguće da nisu poražene vrijednosti na kojima se poredak inicijalno zasnivao i bio realno važeći sredinom pa i krajem minulog stoljeća. Danas se ovo još ne priznaje, uprkos očiglednim dnevnim promoviranjima standarda i prakse koji se humanističkim vrijednostima, spram militantnih interesa, direktno rugaju. Eto osnova za silu umjesto prava.
Silom stvoren okoliš za nasilje i ekstremizam određen je nezajažljivom težnjom da se svekolika globalizacija definira kroz jednostrano očuvanje apsolutnog monocentrizma u vladanju svijetom. Rođen je nakon hladnog rata s kraja minulog stoljeća. Pogrešno je pročitan negiranjem prava i želja većine na planeti na vlastiti put, na specifičnosti i različitosti.
Nasilje nad tim pravima je veliko i svakodnevno. Na njemu se tragom istorijskih razlika, sukoba, nadmetanja, neslaganja i strasti vjerskih i etničkih, ideoloških, političkih i raznih drugih, dodatno podupiranih i dirigovanih izvana, oduvijek stvarao osnov za “poslovno interesnu” upotrebu sile. Što brutalniju to profitabilniju.
Izvedbeni nivo je, konačno, onaj lokalni. Šematski ali i prilagođen svakoj zemlju i svakom narodu po potrebi i realnosti zajednice, države, etničke i vjerske pripadnosti, manjine. Posebno, u odnosu na realnost života pojedinca, prečesto obespravljenog i poniženog.
Na globalnom nivou gdje se definiraju osnovne vrijednosti na kojima počiva međunarodni poredak, brutalna sila i pravo na upotrebu sile de facto su pobijedili. Povelji UN-a dnevna praksa se bezmalo dnevno izruguje. Legitimiraju se planirana rušenja država i režima brutalnom zloupotrebom tzv. “odbrane ljudskih prava” ili “humanitarnih intervencija”, a zapravo isključivo u ime geostrategije energije i prostora.
Na globalnom nivou gdje se definiraju osnovne vrijednosti na kojima počiva međunarodni poredak, brutalna sila i pravo na upotrebu sile de facto su pobijedili. Povelji UN-a dnevna praksa se bezmalo dnevno izruguje. Legitimiraju se planirana rušenja država i režima brutalnom zloupotrebom tzv. “odbrane ljudskih prava” ili “humanitarnih intervencija”, a zapravo isključivo u ime geostrategije energije i prostora
Više se i ne kriju organizirani, finansirani i “naoružavani” planovi i operacije radi smjena režima i gaženja državnih suvereniteta. Nekadašnji principi miroljubive koegzistencije javno se nipodaštavaju, a diplomacija velikih stavljena je u funkciju sile i dominacije. Čak i stalne članice Vijeća sigurnosti UN-a izjavljuju, kada im to zatreba, da će “intervenirati vojno i bez saglasnosti UN-a”.
I to rade. Ostali poslušno slijede.
U Libiji je, de facto manipulativnim odobrenjem UN-a, proizvedeno strašno krvoproliće, srušena država i realiziran cilj: strane kompanije vratile su kontrolu nad naftnim resursima. Zemlja gurnuta u permanentno oružano nasilje.
Za te potrebe naoružani su domaći i inostrani teroristi svih boja, nazvani revolucionarima.
Nakon obavljenog posla tamo preseljeni su u Siriju sa drugim, “revolucionarnim” zadacima. Za njima je otišlo i njihovo oružje poznatim putevima, nazvanim “pacovskom rutom”.
Irak, kolijevka svjetske civilizacije, razoren je interesno-osmišljenim lažnim povodom glatko prihvaćenim u UN-u. Milion ubijenih rezultat je te prevare. I o tom broju se evo duže od decenije laže.
U Ukrajini je nasilnom zamjenom jednog režima oligarha, ali bez fašista, doveden drugi režim oligarha ali sa deklarisanim fašistima. Jedna sila se primakla granici druge što je bio cilj, sve ostalo je posljedica a ne uzrok, kako se hoće kazati. I to se nazvalo “narodnom revolucijom!
U UN-u su prije tri sedmice, na glasanju o rezoluciji protiv nacizma, fašizma, rasizma i ksenofobije, sve zemlje Evropske Unije, plus većina novih demokracija iz bivše Jugoslavije, bile “bez stava” – suzdržane. A stav je do neba jasan. Tribunal u Hagu izvrgnut je ruglu, dižu se spomenici fašistima i SS divizijama, Crkva slavi presuđene zločince, nacisti ulaze u parlamente i – sve se zove demokracija!
Više se i ne kriju organizirani, finansirani i “naoružavani” planovi i operacije radi smjena režima i gaženja državnih suvereniteta. Nekadašnji principi miroljubive koegzistencije javno se nipodaštavaju, a diplomacija velikih stavljena je u funkciju sile i dominacije. Čak i stalne članice Vijeća sigurnosti UN-a izjavljuju, kada im to zatreba, da će “intervenirati vojno i bez saglasnosti UN-a”. I to rade. Ostali poslušno slijede
Izraelska oligarhija bombarduje koga hoće u komšiluku, (prije neki dan opet Siriju, ničim izazvan), i gazi sve nekadašnje principe i glasanja u UN-u, i nikom ništa. Iako tamošnja intelektualna ali i vojna i obavještajna elita protiv ovoga diže javno svoj glas.
U svijetu više nema mehanizama za odupiranje sili jer se to neće. Teroriste koji rade za silu proglašavaju “umjerenima”, finansiraju se izvana, naoružavaju i treniraju. Pa su tako navodno nakon svake operacije protiv njih, sve su jači i brojniji. Kažu moćni, rat će trajati godinama. Eto i finog businessa – godinama.
Korporacije i multinacionalne kompanije gaze nacionalna prava i suverenitete, o pravima pojedinaca da se ne govori. Pogledajte samo temelje na kojima počivaju okviri za budući trgovinski sporazum između SAD i EU. Životi ne više jedinke, nego desetina i stotina hiljada ljudi postali su bezvrijedni. Legalizacija nasilja i ekstremizam, koncept je u borbi za preostale planetarne resurse.
Mediji koji su u funkciji tog koncepta stvaraju mentalni okvir za opravdanje ovog koncepta u borbi protiv “sila zla”. Iz centara koji utvrđuju ovakav red stvari, jasno je poručeno: ko nije sa nama, protiv nas je!
Ozbiljni, rijetki novinari o tome pišu. Prije neki dan glavni tajnik NATO-a Stoltenberg izjavljuje kako se “ubrzano izgrađuju brze snage za intervencije namijenjene odbrani članica pakta od Rusije. Kada te snage postignu svoju spremnost, nisu isključeni ni lokalni okršaji…”.
Imamo krvava iskustva iz bivše Jugoslavije sa onim što je počelo prijetnjama “lokalnim okršajima”.
Paralelno sa izjavom lidera alijanse zadužene za kontrolirano discipliniranje Evrope i okoline, u Kongresu SAD-a se izglasava rezolucija kojom se “oštro osuđuje politika agresije Rusije prema susjednim državama”. Ton i sadržaj rezolucije su takvi da je Ron Paul, bivši senator i kandidat za američkog predsjednika, glatko izjavio da “tom rezolucijom SAD provocira rat sa Rusijom koji bi mogao završiti opštim uništenjem”.
U UN-u su prije tri sedmice, na glasanju o rezoluciji protiv nacizma, fašizma, rasizma i ksenofobije, sve zemlje Evropske Unije, plus većina novih demokracija iz bivše Jugoslavije, bile “bez stava” – suzdržane. A stav je do neba jasan. Tribunal u Hagu izvrgnut je ruglu, dižu se spomenici fašistima i SS divizijama, Crkva slavi presuđene zločince, nacisti ulaze u parlamente i – sve se zove demokracija!
U ovome nije usamljen. Čak je i Kissinger izjavio kako politika satanizacije Putina nije politika, već otsustvo politike prema Putinu… Džaba, oni što ne mogu podnijeti nikakvu konkurenciju na planeti, i misle da je treba eliminirati raznim varijantama sile, u tu igru guraju očigledno sve dezorijentiraniju i slabiju Evropu, vazale u Golfu i teroriste proglašene umjerenima.
Uz svekoliku proizvodnju iluzija da će lako iznutra srušiti režim u Kremlju i približiti se Kini, a da će zamjena Putinu biti prozapadna i proamerička, a ne tek njegova kopija.
Zagazilo se duboko u promociju sile kao osnovnog puta za ostvarenje interesa. Nema tu sreće jer se rješenja, sve isključivije, doživljavaju kao pobjeda, a ne kao kompromis. Za to su potrebna i okupljanja raznih alijansi u kojima su, po potrebi, i oni protiv kojih se alijanse formiraju. I nove, stare baze za evropske mornarice koje se ponovo ubrzano grade u Zaljevu, odakle su otišle, navodno trajno, prije više decenija.
Zato se, zapravo, pokušavaju srušiti četiri države koje baštine svjetsku civilizaciju, ma koliko im režimi nisu demokratski, Irak, Siriju, Egipat i Iran. Da ne ulazimo ovdje u ozbiljnu raspravu o tome šta je u svijetu doista jednostrano tumačena demokracija.
Siguran sam, znam to kao svjedok života tamo, da postojeća, ekskluzivno zapadna percepcija demokracije koja ne uvažava tamošnji svijet, nije ni blizu vrha na skali vrijednosti Istoka. Ma šta mi o tome mislili. A da je otpor tom nametanju postao refleks, sve rašireniji. I pogoduje i sili i ekstremizmu.
Sve ovo najuočljivije se prelama na najnižem nivou, onom lokalnom. Svi ti interesi moćnih, pritisci, sila i igre raznih vrsta, bez ikakvog obzira prema pojedincu i lokalnoj zajednici, prepoznatljivi su u bijesu, izgubljenom dignitetu, sahranjenim iluzijama i potpunoj besperspektivnosti ne za milione, već za stotine miliona ljudi na prostoru koji generalno zovemo Istokom.
Zločin i ekstremizam nisu prirodne i genetske kategorije. To su proizvedeni mehanizmi u svijetu koji je napustio humanističke okvire konstituiranja, čitanja i tumačenja odnosa među ljudima a silu u realiziranju svojih interesa stavio ispred koegzistencije i kompromisa, uvažavanja drugih i drugačijih
Ali, ni Zapad nije više potpuno imun na ovakvu realnost. Opravdano je upozorenje da se terorizam probudio u Evropi i Americi, kao i da se formacije poput ISIL-a i sličnih sve više hrane regrutima sa Zapada.
Problem se odavno prelio i na teren socijalne patologije koja korporaciju prividno ne interesira. Treba otići u predgrađa Bagdada, Kaira, Kartuma, Islamabada, u Gazu i u palestinske kampove, podjednako i u nove izbjegličke kampove u sjevernim pustinjama Jordana, pa vidjeti ljude koji istinski vjeruju da je odlazak sa ovoga svijeta spasenje.
Alternativa je samo pružena ruka onih što im nude šansu u dinamitu oko pasa, protiv vanjskog svijeta ma koji on bio. Razgovarao sam tamo sa takvima koji su i fakultete završili, ali je poniženje što im se nudi kao svakodnevnica taman toliko da sve ekstremističke organizacije svijeta mogu da budu presrećne brojem potencijalnih regruta za njihove eskadrone smrti.
To nema veze ni sa religijom, ni sa etnosom. To je proizvedeni zločin koji oligarhijama tamošnjih zemalja sa marionetskim režimima često služi kao čisti interes i politika.
Zločin i ekstremizam nisu prirodne i genetske kategorije. To su proizvedeni mehanizmi u svijetu koji je napustio humanističke okvire konstituiranja, čitanja i tumačenja odnosa među ljudima a silu u realiziranju svojih interesa stavio ispred koegzistencije i kompromisa, uvažavanja drugih i drugačijih.
(Tekst je objavljen u broju Novog lista od subote 13.12.2014. ali pošto je nedostupan na web stranici toga lista preuzimamo ga s portala forum.tm).
65 godina ni za što?
Glavna skupština UN-a prije 65. godina donijela je rezoluciju 217 A (III) koja je sadržavala Univerzalnu deklaraciju o ljudskim pravima. Zbog toga se 10. prosinca obilježava kao Međunarodni dan ljudskih prava. Imao sam namjeru tada pisati o tome, ali je izašla naslovnica Time magazina s Papom kao osobom godine, znate već. Elem, kako je se kolokvijalno naziva, Općom deklaracijom o ljudskim pravima, prihvaćeni su međunarodni standardi za zaštitu i promicanje ljudskih prava.
Kao i drugi dokumenti toga doba, počevši od Povelje UN-a, Deklaracija je bila plod međunarodnoga dogovora za promociju mira i pravde nakon strahota Drugoga svjetskoga rata. Povelja je poslužila da se artikulira sistem za mirovni suživot država i nacija te da se izbjegne novi rat svjetskih dimenzija, po gotovo rat koji bi imao potpunu destrukciju kao jednu od alternativa.
Deklaracijom, pak, željela se istaknuti veza koja postoji između potrebe uspostave mira u svijetu i priznanja određenih prava i sloboda, za svakog čovjeka zadanih i nedodirljivih po samom rođenju. Volja da se zaštite temeljna ljudska prava bila je čvrsto predstavljena cijelom svijetu. Svijetu koji se polako, ali odlučno budio nakon strašnoga rata.
Sloboda, jednakost, tolerancija, solidarnost, univerzalnost i neotuđivost osnovna su načela i temelj Opće deklaracije o ljudskim pravima. Vlade su obećale zaštititi ih i promicati. Ali polovica država u svijetu još uvijek zatvara ljude isključivo zbog njihovih uvjerenja, rasne pripadnosti, spola ili podrijetla, a trećina vlada u svijetu muči zatvorenike
Znalo se i to se naglašavalo, da su, prije nego što su povele svoje ekspanzionističke projekte, totalitarne sile koje su potaknule rat, najkrvaviji u povijesti čovječanstva, započele negacijom ljudskih prava i sloboda vlastitim građanima.
Šezdeset i pet godina nakon njezina usvajanja Deklaracija ima pred sobom iste poteškoće koje pritišću druge temeljne dokumente: njezine su dispozicije ignorirane kako na unutarnjem planu, (kako su to učinile brojne diktature u drugoj polovici XX. stoljeća i kako to čine nedemokratski režimi koji još postoje), tako i u sukobima među državama (kao što je bio slučaj s trostrukom agresijom na BiH).
U ovom drugom slučaju, posljedice sukoba bile su puno žešće za živote nevinih i nezaštićenih građana, nego za one koji su poticali sukobe. Paradoks koji je od Deklaracije učinio izvanredan tekst jest to što unatoč nebrojenim kršenjima njezinih članaka, koje je doživjela i doživljava, (žestokim udarcima na ljudska prava), Deklaracija ostaje solidnom referencijom za naše vrijeme i za buduće generacije.
Riječ je o skupu normi koje transcendiraju sve granice i sve ideologije. Ne postoji nijedan demokratski ustav donesen nakon 1948. koji nije nadahnut Deklaracijom. Isto tako, ne zna se za mnoge diktature koje su se usudile otvoreno se suprotstaviti Deklaraciji. Nedemokratski režimi koriste tehnike maskiranja kršenja ljudskih prava ili proglašuju razne teorije o potrebi da se cjelovitost Deklaracije stavi u kontekst pojedinih tradicija.
Ako je XX. stoljeće završilo pokušajem da se Deklaracija o ljudskim pravima pretvori u komad mokrog papira u nekoj kaljuži, (ovaj novinar nije jedini koji je pridonio da se ljudska prava u Hrvatskoj poštuju i svima priznaju), XXI. stoljeće teče u naporu da se izbjegnu manipulacije koje vode to toga da se povjeruje kako Deklaracija utjelovljuje tako sveti cilj kojemu se može služiti bilo kojim sredstvima, uključujući i unilateralno korištenje sile (pa sam tako i ja dao svoj glas protiv Busheva rata protiv terorizma, a osobito protiv SAD-ove invazije na Irak, izvedene bez podrške UN-a).
Šezdeset i pet godina nakon njezina usvajanja Deklaracija ima pred sobom iste poteškoće koje pritišću druge temeljne dokumente: njezine su dispozicije ignorirane kako na unutarnjem planu, (kako su to učinile brojne diktature u drugoj polovici XX. stoljeća i kako to čine nedemokratski režimi koji još postoje), tako i u sukobima među državama (kao što je bio slučaj s trostrukom agresijom na BiH)
Živimo u iznimno nepravednom svijetu, a i sami se nepravedno i bezosjećajno ponašamo. Koliko tisuća naših sugrađana nema struje ili pitke vode?! Kolikim se našim sugrađanima niječe pravo na rad, na dostojanstvo u starosti ili u bolesti?!
Ili, tko je zaista učinio nešto značajno da Hrvatska dade do znanja Iranu da je zločin protiv humanosti i protiv Boga imati maloljetnike koji čekaju izvršenje smrtne kazne?
U svijetu, prema podacima FAO-a, gladuje gotovo milijardu ljudi. Prioritetne su zemlje subsaharskog pojasa, gdje postoji 50 posto potpuno siromašnih stanovnika. Ali hrane nedostaje u cijelome svijetu. UN javlja i to da će više od 60 milijuna žena ove godine roditi djecu bez ikakve pomoći tijekom ili nakon porođaja. U Hrvatskoj i u svijetu patnika moramo se pitati: kako i tko može biti glas onima koji glasa nemaju ili im je uštukan?
Sloboda, jednakost, tolerancija, solidarnost, univerzalnost i neotuđivost osnovna su načela i temelj Deklaracije. Vlade su obećale da će svoje građane upoznati s tim pravima i nastojati ih zaštititi i promicati. Ali Opća deklaracija nazvana je ”najbolje čuvanom tajnom u svijetu”. Malo ljudi zna njezin sadržaj, još manje ih je vidjelo kako izgleda, no navodno je dostupna svima.
Amnesty International smatra da polovica država u svijetu još zatvara ljude isključivo zbog njihovih uvjerenja, rasne pripadnosti, spola ili podrijetla, a trećina vlada u svijetu muči zatvorenike. Više od polovice zemalja svijeta nisu ratificirale Međunarodni ugovor o građanskim i političkim pravima ili Međunarodni ugovor o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. Zbog toga je važno progovoriti o Deklaraciji. Jer se sporo budimo. Mnogi se s pravom pitaju: zar je proteklo 65 godina ni za što?
Proteklih šezdeset i pet godina nisu učinile da ostari tekst koji sadržava najčestitiju i najpošteniju političku volju: onu da se obračunamo uvijek i svagda s totalitarizmima i režimima koji na odvratan način gaze čovjeka. Opća deklaracija o ljudskim pravima sa svojih 30 članaka jasnim i jednostavnim riječima iznosi prava koja jednako pripadaju svakoj osobi na ovome svijetu. Deklaracija ostaje i ostat će temeljnim dokumentom naše civilizacije. Kao cilj i ideal ali, ponajviše, kao zahtjev i kao moralni imperativ.