Na zidu stare zgrade u Maastrichtu, odmah do rijeke, piše grafit: ”Zašto dopuštate komedijašima da budu slavni (celebrities)”. Ne mislim se upuštati u filozofski doseg i dubinu te rečenice, samo primjećujem da je pojava javnog ekscentričnog ponašanja planetarna, da ludiranje ne poznaje granice. [Read more…]
Mi ne trebamo ideologije, već ideale
Poštovani čitatelji i još draže čitateljice, ovaj sam se tjedan odlučio na to da objavim govor koji sam održao prošle nedjelje u KD Vatroslav Lisinski na predizbornom skupu stranke ”Naprijed, Hrvatska! Progresivni savez” Ive Josipovića (čiji sam kandidat kao prvi na listi broj 6 za 2. izbornu jedinicu), odnosno koalicije ”Uspješna Hrvatska”, što je, vjerujem, moje kolumnističko pravo [Read more…]
Papa Franjo u Sarajevu (9)
(Opaska uredništva: U ovom feljtonu donosimo sve izrečene i planirane službene govore s državnog i apostolskog putovanja pape Franje Bosni i Hercegovini, odnosno Sarajevu, 6. lipnja 2015.).
Govor pape Franje u sarajevskoj katedrali, izrečen uživo [Read more…]
Jednu turu za kulturu
Nekad davno, početkom osamdesetih godina prošloga stoljeća, u vrijeme velike svjetske energetske krize, koje se svi najbolje sjećamo po dva detalja – kad se vozilo par-nepar i kad nije bilo kave, u jednom je malom provincijskom mjestu u Bosni, u jednoj od dvije ulice koliko ih to mjesto ima, zatvorena jedina knjižara. A zamalo da bude ukinuta i knjižnica. Tada se to zvalo biblioteka.
Velika sarajevska izdavačka kuća pošto-poto je htjela u svakom mjestu imati svoju knjižaru i imala ju je. Ali čim bi prošlo kupovanje knjiga i drugih potrepština za školu, a to je bilo vrijeme od 15. kolovoza do 15. rujna, knjižara bi postajala avetinjski prazna, čak i kad bi dvoje prodavača proširilo asortiman ponude s televizorima, frižiderima i veš-mašinama, ili, činilo se, tako neophodnim toaletnim papirom…
Netko provincijski domišljat napravio je dosjetku i odmah je postala općeprihvaćena, pa je i kavana koja se zvala beznačajno i nepamtljivo, kao i mnoge druge uostalom, postala poznata kao ”Hajmo na turu za kulturu‘‘. Kad već nije imalo svoga pisca, glumca ili pjevača u Sarajevu, time je, zdravicom, to mjesto postalo poznato i širom Bosne. Kao danas npr. Vlasenica, blizu koje se nalazi neponovljiv jumbo-plakat s porukom: Teško Bogu s nama, kakvi smo!
Ali badava, ne može knjižara zaraditi ni za grijanje zimi, a kamoli za plaće i sve ostalo što ide, govorilo se. I tako, zatvori se knjižara. No, nije dugo taj ‘‘poslovni prostor“ ostao prazan. I pored desetak kavana i pokojeg kafića, na jednom od najboljih mjesta u malom provincijskom gradiću, u bivšoj knjižari, otvori se još jedna kavana.
Kažu da je prvih nekoliko mjeseci to bilo elitno mjesto za izaći iz kuće u gradić koji je, kao i toliki drugi po Bosni u to doba, i ne samo zbog gospodarske krize, živio u sivilu i polumraku. Jedina svjetla, osim opskurne gradske rasvjete u mjestu, bila su ona koja su dopirala iz kavana i kafića. Doduše, ta je svjetlost imala maglenu aureolu zbog količine duhanskoga dima i alkoholnih isparenja, ali svijetlila je.
I nikad i ničim ovo ne bi postalo vrijedno sjećanja i priče, da to mjesto, zbog svoje nove kavane otvorene u prostoru bivše knjižare nije postalo poznato po narudžbama gostiju: Daj jednu turu za kulturu. Pa: Daj još jednu turu za kulturu…
Netko provincijski domišljat napravio je dosjetku i odmah je postala općeprihvaćena, pa je i kavana koja se zvala beznačajno i nepamtljivo, kao i mnoge druge uostalom, postala poznata kao ‘‘Hajmo na turu za kulturu“. Kad već nije imalo svoga pisca, glumca ili pjevača u Sarajevu, time je, zdravicom, to mjesto postalo poznato i širom Bosne. Kao danas npr. Vlasenica, blizu koje se nalazi neponovljiv jumbo-plakat s porukom: Teško Bogu s nama, kakvi smo!
Razumljivo, dakle. I neka je, jer ono što nisu mogle knjige i kultura, uradila je kavana – okupljala ljude i činila ih vedrim i raspoloženim u sumorne jesenje i zimske provincijske večeri. Tu se, doduše, sad već samo u šali, rodila ideja i da se knjižnica, tj. biblioteka pretvori u slično mjesto. Jer, kao, to bi možda u kavane privuklo i nekoliko lokanih intelektualaca, koji su dotada s prezirom gledali na zatvaranje jedine knjižare.
No, eto, netko se ipak sjetio spomenuti bibliotečku štetu u Maglaju. Pa i da nitko neće sljedećih deset godina ući u maglajsku knjižnicu i zatražiti nijednu knjigu, a kamoli je još čitati, vrijedi se odazvati pozivu. Ne samo zato što smo nekad u tom Maglaju gostovali kao pisci i bili ljubazno primljeni nego da bismo lokalnim, maglajskim knjižničarkama pružili priliku da rade svoj posao. A ne mogu ga raditi bez knjiga, zar ne?! Eto, rekoh i ja sebi, prilike da u ovom vremenu ‘‘okrenemo jednu turu za kulturu“. Jer, ako nećemo mi, tko će?
A s njima možda i dvije novopridošle mlađahne nastavnice, koje nikad nitko nije vidio u domaćim kavanama i kafićima, a za koje se pričalo da poslije nastave idu u susjedno, ipak veće mjesto. Takvo što je u malom bosanskom provincijskom mjestu, razumjet ćete, shvaćeno kao izraz prezira prema njihovu mjestu, prema sredini u kojoj su zarađivale svoj kruh.
I čemu sva ova priča sad i ovdje? Nećete vjerovati, ali čudni su putovi Gospodnji, a od njih su samo čudniji putovi asocijacija. Naime, nakon svih ovih dana s vijestima o poplavama i enormnim štetama, putem Društva pisaca i PEN-centra BiH do nas članova tih asocijacija došao je tiho, skromno, gotovo skrivećki (da nas tkogod ne ismije?) poziv da darujemo knjige za biblioteku u Maglaju.
Čekaj, rekoh sebi, pa još nitko i nigdje nije spomenuo da je u ovim silnim poplavama uopće bilo štete u kulturi, na objektima kulture, spomenicima… Doduše, nije baš BiH bogata spomenicima kulture, muzejima i galerijama, a one koje i ima zatvorene su, pa čovjek s pravom posumnja da ni poplavi nisu zanimljive…
No, eto, netko se ipak sjetio spomenuti bibliotečku štetu u Maglaju. Pa i da nitko neće sljedećih deset godina ući u maglajsku knjižnicu i zatražiti nijednu knjigu, a kamoli je još čitati, vrijedi se odazvati pozivu. Ne samo zato što smo nekad u tom Maglaju gostovali kao pisci i bili ljubazno primljeni nego da bismo lokalnim, maglajskim knjižničarkama pružili priliku da rade svoj posao. A ne mogu ga raditi bez knjiga, zar ne?! Eto, rekoh i ja sebi, prilike da u ovom vremenu ‘‘okrenemo jednu turu za kulturu“. Jer, ako nećemo mi, tko će?
Gledam i slušam putem elektronskih medija one najpozvanije kako je novac za infrastrukturu prenamijenjen za neke druge svrhe, novac za uređivanje vodotoka isto, novac za poljoprivredne poticaje isto, novac za kulturu isto… Sve je negdje i nekako prenamjenjivano, tako da gdje god dirneš – nema novaca. Mi iz kulture znamo odavno da ih nema, jer se od svih silnih ministarstava za kulturu ne može dobiti novac ni za najtanju knjižicu pjesama uglednoga pisca, a kamoli za nešto ozbiljnije.
A znanost, obrazovanje i kultura u ovoj zemlji ionako nikad nisu bili nimalo važni, a kamoli – najvažniji. Baza i nadgradnja još uvijek zveči u nenaseljenim glavama bivših komunističkih (a sad svejedno čijih i kojih) aparatčika. Ne sjećam se da sam iz usta nekog ministra kulture čuo riječ kultura. Obrazovanje – pred prijetnjom štrajka – da; sport – kad se treba slikati s Džekom – da… A kultura?
A nekoć je BiH, u doba te najveće krize, čak i kad su zatvarane male provincijske knjižare, objavljivana respektabilna djela iz školske lektire, filozofije, kulturnoga nasljeđa, djela suvremenih autora, izabrana i sabrana djela bh. pisaca… A danas? Danas ministarstvo nije platilo izdavačima ni beznačajno male dugove ni iz 2012., a da o otkupu knjiga za knjižnice i ne govorimo. Izgleda da ministarstvo kulture služi samo zato da se ne financiraju knjige, kulturni programi, institucije kulture i da se pazi da se to dosljedno provodi…
I onda, najednom, na RTV Srbije vidim da je i u Obrenovcu poplavljena biblioteka i da je uništeno, uz sve ostalo u knjižnici, i više od 22.000 knjiga. Tako doznajemo da je poplava uništavala i neka kulturna dobra… Ali, koga briga za to? Pa odavno je znano da je i najlošija kobasica važnija i vrijednija i od najboljeg Shakespearea.
Ama, ne pišem ja ovo zbog sitnice da su pisci ti koji su, premda i sami socijalno krajnje deklasirani u ovom društvu, prvi ukazali na problem maglajske knjižnice i pritrčali joj upomoć, nego da ponovo ministarstvo kulture nije ništa učinilo, niti će… Jer, sad svi gledaju kako da se novac prebaci s jednog na drugi račun i da se dade tamo gdje je ‘‘najpotrebnije“, jer najesen su izbori… A znanost, obrazovanje i kultura u ovoj zemlji ionako nikad nisu bili nimalo važni, a kamoli – najvažniji. Baza i nadgradnja još uvijek zveči u nenaseljenim glavama bivših komunističkih (a sad svejedno čijih i kojih) aparatčika.
Ne sjećam se da sam iz usta nekog ministra kulture čuo riječ kultura. Obrazovanje – pred prijetnjom štrajka – da; sport – kad se treba slikati s Džekom – da… A kultura? Ma, dobro, ako se baš mora – Daj jednu turu za kulturu…
Razumljivo, jasno, budući da znanost, obrazovanje i, osobito kultura, nisu strateški interes zemlje. Oni su nadgradnja, ma što to značilo. Valjda zato i jesmo na samom europskom dnu, ako je ovo još uvijek Europa.
Poziv na ljubav i praštanje
Nedjelja prije Uskrsa se u kršćanskim crkvama slavi kao Cvjetnica. Ona obilježava Isusov konačni ulazak u Jeruzalem te početak posljednjeg i najdramatičnijeg tjedna njegovog života. Stoga se on zove i Veliki ili Sveti tjedan. U četvrtak ovoga tjedna Isus će biti uhićen, a u petak mučen, suđen i ubijen. Sljedeća će nam nedjelja već donijeti uskrsnu radost i poruku Isusove pobjede nad smrću, tamom i zlom. Ulazimo, dakle, u završnu dramu Isusova života, a Cvjetna nedjelja je početak njezina posljednjeg čina.
Ceremonijalni obredi povezani s Cvjetnicom i proslavom Svetog tjedna se vrlo sporo pojavljuju i nerado prihvaćaju u ranim stoljećima kršćanstva, te ih tek u 8. stoljeću nalazimo u danas prepoznatljivim oblicima.
Pučka je pobožnost, posebice u sujevjerjem krcatom srednjem vijeku, proslavu Cvjetnice nažalost opteretila mnogim poganskim običajima, predmetima, procesijama i ceremonijama koje umjesto otkrivanja prikrivaju biblijske događaje toga dana i njihovo proročko i spasenjsko značenje. Zato su crkve reformacijske baštine u velikoj mjeri odbacile folklor Cvjetnice, a i u Rimokatoličkoj crkvi se 1955. pokušalo to slavlje očistiti od poganskih elemenata i pojednostaviti dekretom Maxima Redemptionis Nostrae Mysteria.
Nema političkih ambicija niti se želi, kao danas neki naši stranački vođe, boriti za fotelje i privilegije. Izabrao je drugi i drukčiji put, put služenja i ljubavi. O tome snažno progovara sama simbolika načina “trijumfalne parade” jer Isus ne jaše na konju kao vojskovođa, nego na magarici kao navjestitelj mira
Naširoko prihvaćenim imenom Cvjetnica obilježava se, dakle, spomen na Isusov mesijanski ulazak u Jeruzalem. Usputni je folklor kojim su ga židovski pashalni hodočasnici tom zgodom euforično dočekali maslinovim i palminim granama bacajući cvijeće i prostirući haljine na put kojim je ulazio u glavni grad.
Usporedba opisa biblijskog događaja o kojem izvješćuju sva četiri evanđelja (Matej 21, Marko 11, Luka 19, Ivan 12) i suvremenog slavljenja Cvjetnice ukazuje na potrebu onog obnoviteljskog, ali prečesto zanemarivanog poziva Ad fontes! – na izvore! Uvijek se iznovice moramo vraćati evanđelju i u svjetlu njegova autentičnog učenja, te Isusove prakse, preispitivati i obnavljati naše motive, riječi, djela i obrede.
Prema Lukinom evanđelju Isus je, čim je ugledao Jeruzalem, zaplakao nad njegovom sudbinom, a sva tri prva evanđelja svjedoče da je ušavši u grad ponajprije počinio, mi bismo danas rekli, nasilno djelo, kada je sa svetom indignacijom u hramu Božjem isprevrtao stolove prodavačima i mjenjačima novca snažnim prigovorom što su “kuću molitve pretvorili u špilju razbojničku” ili, kako reče jedan naš stariji prijevod, “jamu hajdučku”.
Važno je, osim površnog oduševljenja poluvjerničkih masa, napose primijetiti da Isusov dramatičan ulazak u grad njegova smaknuća proročki značajno obilježavaju suze solidarnosti s onima koji propadaju i pravednički gnjev protiv materijalnim dobitkom motiviranog i trgovinom kompromitiranog religijskog sustava.
Biblijski događaj naglasak ne stavlja na palme i cvijeće, pa stoga ni njihovo suvremeno blagoslivljanje nema posebna smisla ako zaboravimo središnju ličnost i njegovu poruku. Telegrafski bismo značenje dana Cvjetnice mogli sažeti pod dva naslova.
On je u sukobu s njima i zbog njihove zloporabe religije koja umjesto ljubavi i slobode donosi novu vrstu jarma i porobljavanja. Njegova je poruka od početka jasna: Obratite se i vjerujte u evanđelje. On uporno i dosljedno poziva na ljubav i praštanje, ali i pravdu i istinu. Njega ne zanimaju izvanjski obredi i religiozni formalizmi, nego nutarnja promjena i punina života i radosti u ostvarenju autentične ljudskosti
Prvo: Isusova hrabrost i dosljednost nasuprot površne popularnosti.
On je dobro znao da ulazi u neprijateljski raspoložen grad u kojem će ga osuditi na smrt. Iako mu dio naroda priređuje naizgled kraljevski doček, pa se popularno govori o Isusovu trijumfalnom ulasku u Jeruzalem, njemu je život zapravo ugrožen. Narod ga je volio, ali vlasti nisu. Trulim kompromisom iz straha od konkurencije religiozni i svjetovni vladari zakleli su se da će ga ubiti. Put je bio opasan, ali Isus je radije bio spreman na rizik nego da iznevjeri sebe i svoje poslanje. Spreman je žrtvovati svoj život za živote drugih.
Kolikogod je Isus popularan kod naroda, on nije impresioniran masama koje ga oduševljeno pozdravljaju. Njihov poklik “hosanna” doslovce znači “spasi sada!”, te može biti shvaćen kao izraz nestrpljivosti i spremnosti na pobunu protiv rimskog okupatora. Isus je, međutim, svjestan svoje misije i vremena, te ga ne mogu ni impresionirati ni isprovocirati. On ne vodi pokret religioznih fanatika i nacionalista, a još manje oružanih pobunjenika.
Nema političkih ambicija niti se želi, kao danas neki naši stranački vođe, boriti za fotelje i privilegije. Izabrao je drugi i drukčiji put, put služenja i ljubavi. O tome snažno progovara sama simbolika načina “trijumfalne parade” jer Isus ne jaše na konju kao vojskovođa, nego na magarici kao navjestitelj mira.
Drugo: Isusova poruka i zahtjev sučelice zloporabi religije.
Vladari naroda kojemu Isus pripada, svjetovni i religiozni, ne podnose njegovu radikalnu poruku s pozivom na obraćenje Bogu ni proročku kritiku njihova sustava i načina vladanja. On je u sukobu s njima i zbog njihove zloporabe religije koja umjesto ljubavi i slobode donosi novu vrstu jarma i porobljavanja. Njegova je poruka od početka jasna: Obratite se i vjerujte u evanđelje. On uporno i dosljedno poziva na ljubav i praštanje, ali i pravdu i istinu. Njega ne zanimaju izvanjski obredi i religiozni formalizmi, nego nutarnja promjena i punina života i radosti u ostvarenju autentične ljudskosti.
Korizmeni poziv
Jesi li ikad razmišljao da sve što se tiče tebe istovremeno dotiče i mene, jer sve što te se dotiče, dotiče se i zjenice mojega oka. Ti se meni drag, neprocjenjiv si, ja sam te zavolio, neizmjerno si vrijedan u mojim očima. Zato mi je posebno zadovoljstvo da te odgajam.
Kad te snađu iskušenja i neprijatelj navali kao rijeka; znaj da to od mene dolazi, da tvoja nemoć osjeća potrebu za mojom snagom i da si siguran samo kad se ja borim za tebe.
Ako se nađeš u teškim prilikama, među ljudima koji te ne razumiju, koji ne vode računa o tome što je drago duši tvojoj: koji te jednostavno odbacuju; i to od mene dolazi. Jer, ja sam Bog koji upravljam prilikama; ti se nisi slučajno našao na tom mjestu, to je upravo ono mjesto koje sam ti ja odredio. Molio si me da te naučim poniznosti: evo vidi; stavio sam te u onu sredinu i u onu školu gdje se ta lekcija uči. Tvoja sredina i ljudi s kojima živiš samo ispunjavaju moju volju.
Kad te snađu iskušenja i neprijatelj navali kao rijeka; znaj da to od mene dolazi, da tvoja nemoć osjeća potrebu za mojom snagom i da si siguran samo kad se ja borim za tebe
Ako se nalaziš u oskudici i teško spajaš kraj s krajem; znaj da sam ja to dopustio jer ja upravljam materijalnim sredstvima i hoću da mi se obraćaš da spoznaš da o meni ovisi tvoj život. Rezerve moje dobrote su neiscrpne.
Ja hoću da se uvjeriš u moju vjernost i istinitost mojih obećanja, da se ne dogodi da ti mogu reći u tvojoj nevolji: ”Nisi vjerovao Gospodu, Bogu svojemu!“
Ako proživljavaš noć bola, ako si odvojen od svojih bližnjih, i to od mene dolazi. Ja sam tvoj Utješitelj i Iscjelitelj u bolesti, ja sam to dopustio da bi mi se ti obratio i da bi u meni našao vječnu utjehu.
Ako si se razočarao u svojemu prijatelju, u onome kome si otvorio svoje srce – i to od mene dolazi – ja sam dopustio da se razočaraš kako bih ti pokazao da je Gospod Bog tvoj najbolji prijatelj. Nekome moramo pokloniti srce svoje, ali ako to srce poklonimo nekome na zemlji, znaj da te svi mogu povrijediti.
Ja hoću da mi ti sve prinosiš i sve povjeravaš. Netko te je oklevetao – prepusti tu stvar meni i prikloni mi se, meni, pribježištu svome, da bi te izbavio od zlog jezika. Ja ću iznijeti tvoju istinu na svijetlost dana i dokazati ću tvoju nevinost.
Ako se nalaziš u oskudici i teško spajaš kraj s krajem; znaj da sam ja to dopustio jer ja upravljam materijalnim sredstvima i hoću da mi se obraćaš da spoznaš da o meni ovisi tvoj život. Rezerve moje dobrote su neiscrpne
Ako su se svi tvoji planovi srušili i ako si klonuo dušom i tijelom, znaj da sam ja to dopustio. Ti si pravio planove i iznosio ih meni da ih ja blagoslovim, ali ja hoću da ti prepustiš da ja upravljam prilikama tvojega života. Tada će sva odgovornost pasti na mene jer je ona previše teška za tebe i ti sam ne možeš izići na kraj s njom.
Ako su te neočekivano snašle životne nevolje i tuga ispunila srce tvoje znaj; ja sam to dopustio. Ja hoću da tvoje srce i tvoja duša uvijek budu vatreni pred očima mojim i da Imenom mojim pobjeđuješ svaku malodušnost.
Ako već dugo ne dobivaš vijesti od onih koje voliš i u svojoj malodušnosti padaš u očaj; i to od mene dolazi. Kroz patnju tvoje duše ja ispitujem snagu tvoje vjere u moja obećanja te silu i snagu tvoje molitve za tvoje bližnje. Prepusti brigu o njima pokrovu moje Božanske Majke i mojoj očinskoj ljubavi.
Ako te je snašla bolest, znaj da sam ja i to dopustio. Ja hoću da me ti u svojoj tjelesnoj nemoći još dublje upoznaš. Hoću da ne mrmljaš u kušnjama i da ne ispituješ moje nepronicljive planove za spasenje ljudskih duša, nego da se s povjerenjem prepustiš meni i dođeš pod moje okrilje.
Ako si maštao da učiniš neko posebno djelo radi mene, a umjesto toga pao si u bolesničku postelju i onemoćao, znaj da i to od mene dolazi. Kad si bio zdrav bio si prezauzet svojim poslovima i tvoje misli bile su daleko od mene. Sjeti se, dijete moje, da su se mnogi udaljili od velikih svjetskih poslova da bi u miru naučili neprestano se moliti.
Ako su te neočekivano snašle životne nevolje i tuga ispunila srce tvoje znaj; ja sam to dopustio. Ja hoću da tvoje srce i tvoja duša uvijek budu vatreni pred očima mojim i da Imenom mojim pobjeđuješ svaku malodušnost
Ako si neočekivano pozvan da preuzmeš neki teški i odgovorni položaj, idi i prihvati i osloni se na mene. Ja ti povjeravam taj zadatak jer te je za to blagoslovio Gospod Bog tvoj u svim djelima tvojim i u svemu što svojim rukama budeš radio.
Jesi li ikad razmišljao, sine, da ja znam sve tvoje nevolje i patnje, sve borbe i slabosti tvoga života. Ja znam tvoj kukavičluk i grijehe tvoje. I usprkos tome kažem ti: dijete moje, daj mi svoje srce i ljubi me takav kakav jesi. U svakom trenutku i u svakoj situaciji u kojoj se nalaziš, od oduševljenja do potištenosti, u vjernosti ili nevjernosti, ljubi me takav kakav jesi. Ja hoću ljubav tvog siromašnog srca. Ako čekaš da budeš savršen, tada me nikad nećeš ljubiti.
Zar ja ne bih mogao iz svakog zrna pijeska stvoriti anđela serafina koji zrači čistoćom, plemenitošću i ljubavlju?! Zar ja nisam svemoguć?! I ako se meni sviđa da namjesto anđelima dam prednost ljubavi tvojega srca; nisam li ja Gospodar svoje ljubavi?!
Dopusti da te volim jer hoću tvoje srce. Ja ću te vremenom preobraziti, ali danas; ljubi me takav kakav jesi. Ja želim da ti ovo činiš, ja želim vidjeti kako iz dubine tvojeg bića raste ljubav. Ja u tebi ljubim također i tvoje slabosti, ljubim ljubav u srcima vjernih. Ja želim neprestano iz srca vjernih slušati zov: ”Gospodine Isuse, ja te ljubim!“
Ja jedino želim pjesmu tvojeg srca, a ne želim tvoju mudrost i talent. Za mene je jedino važno; da vidim kako radiš s ljubavlju. Kad bih ti sve talente dao ti bi, tako slab, njima hranio svoje sebeljublje. Ja bih te mogao odrediti i za velike stvari, ali ne; ti trebaš biti beskoristan sluga. Štoviše, ja ću ti oduzeti i ono malo što imaš jer ja sam te stvorio samo za ljubav
Ja jedino želim pjesmu tvojeg srca, a ne želim tvoju mudrost i talent. Za mene je jedino važno; da vidim kako radiš s ljubavlju. Kad bih ti sve talente dao ti bi, tako slab, njima hranio svoje sebeljublje. Ja bih te mogao odrediti i za velike stvari, ali ne; ti trebaš biti beskoristan sluga. Štoviše, ja ću ti oduzeti i ono malo što imaš jer ja sam te stvorio samo za ljubav.
Danas stojim pred vratima tvog srca kao prosjak. Ja, car careva, kucam i čekam, požuri otvori mi. Ne pozivaj se na svoju bijedu. Kad bi ti potpuno mogao shvatiti svoje siromaštvo, ti bi umro od bola i ono što bi me uistinu zaboljelo bilo bi to kad bih vidio da sumnjaš i gubiš povjerenje u mene. Želim također da misliš na mene svakog trenutka, i danju i noću, a također želim da beznačajne poslove obavljaš iz ljubavi prema meni.
Računam na tebe da mi daruješ radost svojim povjerenjem i ne brini što ne posjeduješ jer ja ću ti darovati, ako mi daruješ ljubav; ja ću ti darovati tako mnogo da ćeš ljubiti više nego što možeš sanjati. Misli na to da me ljubiš takav kakav jesi.
I neka dođe što hoće, ne čekaj da budeš svet da bi me mogao ljubiti jer onda me nikad nećeš ljubiti. A sad, dijete moje, idi – idi – ljubi me takav kakav jesi, svom svojom snagom, svim srcem svojim, cijelim životom svojim.
Sjećaj se da je svaka nevolja Božja pouka, prilika da nešto naučiš. Usadi u srce svoje riječi koje sam ti danas objavio, to od mene dolazi. Jer za tebe ovo nije samo riječ, zapamti; ovo nije samo riječ, već je ovo tvoj život.
(Iz djela svetih Otaca)
