Kada su Tuđmanovi tajkuni došli po sredstva za proizvodnju novina, televizijskog i radijskog programa,
ja sam šutio;
jer nisam bio proizvođač novina, televizijskog i radijskog programa. [Read more…]
novinarstvo s potpisom
Autor: Hrvoje Šimičević / Leave a Comment
Kada su Tuđmanovi tajkuni došli po sredstva za proizvodnju novina, televizijskog i radijskog programa,
ja sam šutio;
jer nisam bio proizvođač novina, televizijskog i radijskog programa. [Read more…]
Autor: Zlatko Dizdarević / 1 Comment
Najveće prevare na svijetu zahtijevaju i najveću i najskuplju logistiku, koštaju mnogo i pokrivene su agresivnim PR-om koji čak ne mora da bude ni osobito sofisticiran. Narod guta sve što kaže dirigirani večernji TV dnevnik. Ostalo mimo toga je za pojedince koji su zanemariva manjina.
Jedna od trenutno najvećih planetarnih prevara valja se na relaciji Zapad–Rusija, a zove se Hladni rat koji navodno vodi u konačnici u nuklearni, svjetski rat. U njemu Rusija napada “sve nas”, i obrnuto. Ovisi tko tumači i za koga navijate. Pod onim Zapad, u ovom slučaju, a sve češće i u svakom drugom, podrazumijevaju se prije svega Washington i NATO kao njegova udarna pesnica. Ostali s te strane su poslušni logističari i izvođači naručenih radova.
Zašto bi bio ovaj rat, pitaju oni što ga prizivaju uz sve više histerije. Galama kojom se iznose prijetnje, naravno, ne doprinosi snazi argumenata, ali koga se to tiče. Optužba je da Putin želi obnovu carstva, zato želi da uništi Zapad i posebno osvoji Istok. Pri tome ima i medicinske sindrome, “maniju gonjenja” (Die Zeit), “živi u vlastitom svijetu” (Merkel) i “ima ambiciju kao Hitler” (H. Clinton). Ali, tu je i precizniji odgovor. Zapad je stameno jak i nepokolebljiv, pa će mu uzvratiti kako zaslužuje: “Rusija je jednom otela nezavisnost baltičkih država, ali se to nikada više neće desiti! Ko će pomoći Estoniji, Letoniji, Latviji ako ih napadnu? NATO i trupe SAD!” (Obama).
Prije nego što se pogleda šta kažu činjenice, mada danas činjenice ništa ne vrijede u slučaju prevara i tzv. novog međunarodnog poretka koji se i bez inauguracije zdušno primjenjuje na cijelom planetu, morat ćemo se složiti da sve što se kaže na gore spomenutu slutnju rata važi taman onoliko koliko je jedna ili druga strana među promatračima ove prevare spremna da sasluša argumente. Posebno one što dolaze s “druge strane”. Vlastita viđenja se svakako podrazumijevaju kao jedino validna. Zato neka svatko sluša sebe, a rezultati će mu se kazati sami.
Za promatrače hladne glave, u odnosima Zapad–Rusija nekoliko bitnih činjenica treba biti neupitno.
Doskorašnji trend pomirljivih odnosa između Zapada i Rusije trajao je punih (ili svega) 25 godina. Za to vrijeme, uz ostalo, odnosi su bili dovedeni dotle da su Rusi imali respektabilan partnerski status sa zapadnom vojnom alijansom, temeljem tzv. Osnovnog akta NATO-Rusija… Ruski i američki kosmonauti zajednički jezde svemirom, a Francuska se spremala da isporuči Rusiji zadnje čudo pomorske vojne tehnike (ovdje najvažnije), goleme morske nosače helikoptera. Isporuka je, uz golem pritisak Washingtona na Pariz, prije neki dan zaustavljena… U NATO-u se sve glasnije traži raskidanje “Osnovnog akta”, pa tako i neograničeno raspoređivanje specijalnih snaga Alijanse u zemlje koje graniče s Rusijom…
Kraj ljubavi s mnogim preljubima, duge četvrt stoljeća, označen je direktnim i jednostranim razvodom, provociranim iz Washingtona. Prekršen je do kraja precizni dogovor koji je postignut s Gorbačovom 1989. godine. U povodu rušenja Berlinskog zida i ulaska nove, cijele Njemačke u NATO, američki državni tajnik Baker tada je precizno priopćio da se NATO više neće “ni pedlja širiti na Istok”, prema ruskim granicama.
Obećanje se protokom vremena i ubrzanim ulaskom nekada “istočnih” zemalja s oboda bivšeg SSSR-a u EU, pa u NATO, korak po korak pretvaralo u prevaru. Očigledna namjera da se taj proces radikalno privede kraju idejom o ulasku Ukrajine u EU, a zapravo s otvorenom namjerom da to bude početak ulaska NATO-a u ovu zemlju, bila je kap koja je u Moskvi prelila čašu. Kompletna strategija šireg regiona i sigurnosti Rusije promijenjena je.
Jednostavno rečeno, Zapad je ušao u “dvorište” Rusije, sve do njenih granica, a Rusija nije prekoračila granice “dvorišta” u zoni utjecaja Zapada. Krim je bio prva posljedica, a ne uzrok početka drame u ovoj zoni. Tumačenja su bila sasvim drugačija.
Ostalo je poznato, od tada do danas, i nepotrebno je interpretirati jer su viđenja tih događanja od početka mimo poznatih pa pometenih činjenica, već su rezultat do karikaturalnosti modificiranih “istina” koje o svemu kruže svijetom.
Mnoge zanimljivosti, opet u sferi činjenica, približavaju nas osnovnom pitanju koje je tema osvrta: hoćemo li u rat s Rusijom?
NATO je nastao kao vojna zaštita Zapada od Sovjetskog Saveza. Ukidanjem SSSR-a i snaga Varšavskog pakta, bilo je predviđeno i njegovo ukidanje. Nitko se toga, poslije raspada Sovjetskog Saveza, više nikad nije sjetio. Očigledno je bilo da će održavanje goleme vojne mašinerije s nizom pripadajućih civilnih priljepaka, a bez inicijalnog cilja i razloga, postati opterećenje zemljama koje su financijski hranile tu monstruoznu strukturu.
S druge strane, taj se vojni mastodont morao održavati i obnavljati oružjem i opremom. Treba li kazati, prije toga dopremanim iz tvornica u SAD-u. Započeta je tako potraga za razlogom preživljavanja i rasta. “Na sreću”, prvo je došla Bosna, i to nakon tri godine krvarenja, onda kada je bilo najpogodnije NATO-u, a ne Bosni, još 1992. Potom je došla Srbija, kao meta “povodom Kosova”. Kasniji sporadični vojno-kazneni izleti po svijetu nisu cijeloj mašineriji bili dovoljni. Ukrajina je došla kao bogom dana. Pojam “došla” veoma je dubiozan. Svako objašnjenje opet će se čitati na najmanje dva potpuno različita, nepomirljiva načina.
Međutim, kao neuobičajeno relevantan izvor za razumijevanje ove priče pojavljuje se, na početku istorijskih događanja u Kijevu, za svjetsku javnost neočekivan uvodnik u New York Timesu. Napisao ga je Henry Kissinger. Tri su teze kapitalne i pojednostavljeno rečeno njima se poručuje: prvo, Ukrajina se ne smije gurati u opredjeljivanje za jednu ili drugu stranu. Mora se naći diplomatska formula da država ostane neutralna. Drugo, NATO se ne smije instalirati u Ukrajinu. Treće, Putin se ne smije dovoditi u bezizlaznu poziciju da mora reagirati vojno.
Možda prvi put u svojoj karijeri koja je sudbinski obilježila vanjsku politiku Amerike i njenu ekspanziju preko leđa drugih, Kissinger nije poslušan. Urađeno je i radi se sve protiv onoga što je precizno definirao kao uvjet u interesu Zapada i SAD-a, prije svega. Malo kasnije, uočljiva su bila još neka zanimljiva njegova zapažanja povodom ove teme. Dosta znakovito bilo je da demonizacija Putina na Zapadu nije dokaz politike, nego odsustva politike Zapada prema njemu i Rusiji…
Ono što je izvjesno u moru činjenica i zbivanja u cijeloj priči – od dnevno zaoštravajućih izjava, stalno iznova novih sankcija od kojih je većina nosila u sebi i efekt bumeranga, do američke igre s uvlačenjem Evrope u ovaj sukob, na način koji unutar EU-a sve otvorenije uzgaja klicu neslaganja – jest da istina o nizu pogrešnih procjena na kojima se zasniva ovaj globalni pokret prema Putinu razgolićuje novu realnost:
Obama je na neodoljivo “marketinški način” u Tallinnu, uoči samita NATO-a, širom otvorio vrata novom Hladnom ratu. Retorika je zaoštrena do granice na kojoj bi naivni pomislili da se učinio dramatičan iskorak prema velikom ratu. Trezvenima je, u isto vrijeme i istim povodom, postalo jasno da se radi o onom businessu u kojem Washington treba da pokupi plodove proizvedenog straha na “Baltiku” ali i kod svih drugih: ako nismo NATO, progutat će nas Rusija!
I opet “tehnički podaci” koji se nikoga ne tiču u velikoj proizvodnji lažnog rata, o dva golema interesa na Zapadu. Jedan je interes u NATO-mašineriji koja treba da pokrije cijeli planet i u kojoj je, evo, pobijedio prirodno militaristički histerični ego, a “struktura” se spasila od smrti jer im je prijetilo da postanu tigar od papira koji nikomu ne služi. Drugi su dobitnik korporacije koja se zovu pojednostavljeno Washington, jer sve te nove brze i spore snage, sve te stotine hiljada novih raketa, dronova, pokretnih kompjutera što ubijaju, aviona, tenkova i vojnika što se raspoređuju po Istoku, sve je to planetarni posao za tu “centralnu” svjetsku korporaciju.
A ostali? Ostali će dobiti naredbu možda malo mekše priopćenu, ali s istim bespogovornim učinkom, da moraju već od iduće godine, ma koliki bili i s kakvim vlastitim problemima, podići postotak izdvajanja u državnom proračunu za vojsku do dva posto, jer toliko, za sada, treba platiti korporaciji koja će ih tim oružjem, “za njihovo dobro” opskrbiti. A i važnom u udjelu NATO-ovih operacija, recimo protiv Rusa kad napadnu Latviju!
A što ako sve “pogrešne procjene”, Putinova “bolesna megalomanija”, nabrijani ekstremisti, patrioti i nacionalisti, fašisti, plaćenici i ostali što srljaju u rat doista prijeđu tamo neku granicu, pa krenu da “opet otmu nezavisnost baltičkih država”. Ili bilo koga drugoga, jer Car je poludio. A Obama dao svoju riječ da to može samo preko njega i NATO-a živog? Što ako rata bude?
Neće ga biti.
Pored ostalog, opet iz činjenice koja je “tehničke prirode”. Točna je, rečena je, a nitko je nije htio slušati u militarističkoj euforiji koja je potresala NATO-samit u Walesu: oni koji se profesionalno bave tehnikom ratovanja, a ne politikom unutar NATO-a, precizno su ustvrdili proteklih sedmica da Alijansa neće imati načina i snage da odgovori na hipotetički napad Rusije na baltičke zemlje – konvencionalnim oružjem. Pa kako onda može, kad “im” je već obećano s onako moćnog mjesta da će ih obraniti. Nuklearnim?
Hajdemo pobrojati evropske, pa i unaokolo ostale svjetske države koje bi bile spremne da prihvate nuklearni rat protiv Rusije, ili Rusije protiv ne znam koga, iz razloga koji doista za njih nije “svjetski” onoliko koliko to opravdava svjetska globalna nuklearna kataklizma.
Da se ne ulazi u nijanse u vezi s temama iz katastrofičnih filmova kao što su tko ostaje poslije tog rata, čemu pobjednik i tko je poražen, što je tu NATO nakon svega, gdje su oni koje je trebalo “braniti”, čiji je Krim, a tko će Evropi doturiti plin preko Ukrajine. Koje Ukrajine…
Frontalnog konvencionalnog rata s Rusijom neće biti, jer on evropskim zemljama što graniče s Rusijom, do kojih taj rat mora da dođe, ne treba. Ni zbog sebe, a kamo li radi Ukrajine ili Estonije, Letonije ili Latvije. Onaj hipotetički širi i brutalniji rat s gljivama iznad glava, koji je nemoguć bez Amerike kao sudionika, ne bi mogao biti za Washington proxy-rat, na tuđem terenu s logističkom podrškom “umjerenim revolucionarima”.
Šta je onda ostalo? Ostalo je dalje napuhavanje tenzija kroz marketinšku pobjedu Hladnog rata, radi nabijanja cijena na tržnici straha i oružja. Jednoga dana, kada i ova prevara bude otkrivena, bez obzira na neviđeno skupu logistiku i PR za koji su dovoljni dirigirani TV dnevnici i narodi koji to gutaju, ostaje na sonu, nadamo se, logika zajedničkih interesa u okvirima dogovorenih interesnih modaliteta za koje je neophodan mir. Što zajednički interesi budu veći, i dobici od mira kao posla bit će veći.
Da ne bi sve izgledalo toliko jednostavno i prosto, optimistički u momentima kada se marketinške ambicije NATO-a i “centralne korporacije” plaćaju evo već hiljadama života u Ukrajini, mora se uočiti i jedno veoma riskantno mjesto u cijeloj priči. Hladni rat koji je počeo veoma je, veoma opasna i složena igra. O tome kako će se odigrati ovisi hoće li se ugrijati do usijanja i eksplozije ili će se ohladiti do nestajanja. To je do igrača koji ga igraju, njihove mudrosti, znanja, osjećaja za mjeru, refleksa, jednom riječju, do njihova ukupnog ljudskog i posebno političkog kalibra.
Ovi što su se sada upustili u igru, uz definitivne prijetnje koje ne trpe povlačenje, pokazuju u startu da spomenute pobrojane kvalitete za tu igru nemaju. E, tu je cijela gore predstavljena konstrukcija povodom realnosti u kojoj se nalazimo, na izuzetno tankom ledu. Gluposti igrača malih kalibara taj tako tanak led teško može izdržati. A ni prevare ne pomažu.
(Prenosimo s portala Forum.tm).
Autor: Ivica Grčar / Leave a Comment
Prema službenim podacima Državnog zavoda za statistiku 2011. su se u popisu stanovništva kao novinari izjasnile 4923 osobe. Prosinca 2013. objavljeno je i to da Hrvatsko novinarsko društvo ima 2722 članova. Objavljivanjem tih podataka nastoji se zataškati nestanak neovisnog autorskog novinarstva u Hrvatskoj.
Uzme li se, međutim, kao kriterij da je netko profesionalni novinar to da je u protekloj godini objavio najmanje 30 autorskih novinarskih priloga i od novinarstva kao glavne djelatnosti u istom razdoblju ostvario porezno registrirane honorare kao glavni prihod, pokazat će se da se profesionalno novinarstvom u Hrvatskoj stvarno bavi manje od stotinjak osoba.
Prema podacima u bazama aktivnih osiguranika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje 12. kolovoza 2014. ukupno je bilo 2054 osiguranika za koje su poslodavci uplaćivali mirovinsko osiguranje kao za novinare.
Nekritičkim preuzimanjem podatka o broju osiguranika za koje su poslodavci uplaćivali mirovinsko osiguranje kao za novinare međutim ne bi se dobio pouzdani broj osoba koje se stvarno bave novinarstvom u javnim medijima.
Poslodavci nerijetko uplaćuju doprinose kao za novinare i za svoje zaposlenike (koji su po formalnom obrazovanju u većini ”diplomirani novinari”), a rade na raznim ”nenovinarskim” poslovima u službama za marketing i propagandu, za odnose s javnošću i sl.
No, kad se od broja poslodavaca koji izdaju javne medije odbiju poslodavci koji uopće ne izdaju javne medije, a uplaćuju doprinose za svoje marketinške i PR službenike kao za novinare, ispada da na temelju ugovora o radu u medijima uglavnom rutinske neautorske novinarske poslove stvarno obavlja svega oko 1300 osoba.
Tom broju od 1300 osoba koje na temelju ugovora o radu obavljaju uglavnom neautorske rutinske novinarske poslove u javnim medijima, prema podacima Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, treba pribrojiti još i 166 freelancera (slobodnih novinara) koji sami za sebe uplaćuju doprinose (prijavljeni su na temelju potvrde Hrvatskog novinarskog društva), te još 66 tzv. ”šukerovaca” koji su paralelno ”registrirani” u Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje isto kao slobodni novinari na temelju potvrda Porezne uprave Ministarstva financija mimo strukovnih novinarskih pravila i statutarnih kriterija profesionalnog novinarskog udruženja.
Ovu procjenu potvrđuju i pokazatelji Hrvatskog novinarskog društva od 18. prosinca 2013., kad je bilo evidentirano 1288 stalno zaposlenih redovnih članova. Slobodnih novinara redovnih članova Hrvatskog novinarskog društva bilo je tada 605 (očito u međuvremenu njih 373 više ne mogu iz svojih honorara sami uplaćivati obvezne doprinose za mirovinsko osiguranje).
Inače Hrvatsko novinarsko društvo je 18. prosinca 2013. imalo evidentirano, osim spomenutih 1288 zaposlenih i 605 slobodnih novinara, još 614 članova umirovljenih novinara, te 59 pridruženih članova, 6 pripravnika za članove, 77 sa članstvom u mirovanju i naposljetku 73 člana s neutvrđenim statusom.
Pritom valja podsjetiti da ima aktivnih novinara (prema iskustvu ne više od tridesetak) koji nisu članovi Hrvatskog novinarskog društva, pa se tako uz neznatna odstupanja podudaraju procjene o oko 1300 osoba koje obavljaju razne novinarske poslove na osnovi ugovora o radu i oko 232 osoba koje same uplaćuju doprinose kao da su novinari.
Prije razmatranja pitanja koga se može smatrati novinarom, a koga samozvancem, nužno je upozoriti na činjenicu da su od 1992. godine u Hrvatskoj bila vrijedeća četiri osnovna medijska zakona, te da ni u jednom od njih nije bilo pobliže određeno zanimanje novinar (isto kao ni u posebnim zakonima, Zakonu o elektroničkim medijima, Zakonu o Hrvatskoj radioteleviziji, itd.).
Osnovni medijski zakoni bili su: Zakon o javnom informiranju (NN 22/92), Zakon o javnom priopćavanju (NN 83/96), zatim prva verzija Zakona o medijima (NN 163/03) i potom druga verzija istoimenog Zakona o medijima (NN 59/04). Ni jedan od (do)sadašnja četiri osnovna medijska zakona nije u cijelosti primijenjen ni ostvaren, a u Ministarstvu kulture već se radi i na prijedlogu pete verzije toga, u Hrvatskoj očito samo ”kozmetičkog” zakona.
U nedostatku pravne (i zakonske) definicije za potrebe ovog napisa profesionalnim novinarima (što je vidljivo i iz uvoda) smatrati se mogu osobe koje prikupljaju i objavljuju u javnim medijima pisane, izgovorene, slikovne ili on-line: izvještaje, vijesti, komentare, kritike, karikature, eseje, intervjue, reportaže, te naslove i najave.
Profesionalnim novinarima se još mogu smatrati i osobe koje obavljaju specijalističke poslove i žanrove kao što su redaktura, fotografija, fotovijest, fotoreportaža, fotomontaža i fotokarikatura.
Da bi se nekoga smatralo profesionalnim novinarom, osoba mora, uz navedene kriterije, imati novinarsko iskustvo (redovito objavljivati nabrojene autorske novinarske priloge najmanje godinu dana) i u tom razdoblju ostvarivati porezno registrirane prihode od novinarstva kao glavne djelatnosti.
Primjenom tih kriterija jasno je da nema oko 5000 novinara, ali i da više od 1500 članova Hrvatskog novinarskog društva ne isporučuje autorske novinarske priloge.
Više od 95 posto zaposlenih u javnim medijima (i članova profesionalne novinarske udruge) potpisalo je ugovore o radu kojima se lišilo autorskih novinarskih prava prenijevši ta prava na poslodavce.
Zbog lišavanja autorskih prava tako velikog broja (bivših?) novinara koji rade na temelju ugovora o radu stvorena je, pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda (broj: 74. Pž-7608/11-4), pravna (i sudska) praksa primjene cenzure.
Srž te presude je da su se zaposleni novinari (Denis Latin, Ana Jelinić, Nataša Ban Leskovar i Petar Štefanić) ugovorima o radu lišili autorskih prava prenijevši ih na poslodavca. Slijedom toga, prema spomenutoj presudi, poslodavac kao nositelj prava korištenja autorskim novinarskim djelima ima pravo (i trećima) zabraniti objavljivanje snimljene TV emisije “Zločini privatizacije ne zastarijevaju”.
Nesporno se radi o cenzuriranju, jer odustajanje od prikazivanja TV emisije Latinica u programima HRT možda se može iskazivati kao pravo naručitelja da odustane od objavljivanja naručenih novinarskih autorskih priloga, ali sudsko zabranjivanje trećemu, u ovom slučaju Hrvatskom novinarskom društvu, da prikaže sporne priloge na Okruglom stolu pod nazivom “HRT CENZURIRANO” radi stručne rasprave o cenzuri na HRT-u, (dakle ne komercijalno), ne može se tumačiti nikako drugačije nego kao primjena cenzure unatoč njene ustavne zabrane.
”Imali smo cenzore, dobili smo sponzore”, odgovorio je njemački režiser na pitanje o razlikama u autorskim slobodama prije u Istočnoj i nakon pada berlinskog zida u jedinstvenoj Njemačkoj. Cenzura se i u hrvatskom novinarstvu očigledno nastavlja provoditi unatoč deklariranoj promjeni političkog sustava zahvaljujući tome što su se novinari lišili autorskih prava da bi ”zadržali” ugovore o radu.
Pitanje je, međutim, mogu li se novinarima smatrati osobe koje po nalogu poslodavca umjesto izvještavanja s mjesta događaja sjede u redakcijama i s računala prerađuju (nerijetko i prepisuju) pretežno marketinške sadržaje i objavljena politička i komercijalna PR-priopćenja, uglavnom svjesne da se više ne smiju baviti autorskim istraživačkim novinarstvom.
Mišljenja smo da ne mogu i zbog toga tvrdimo da se profesionalno autorskim novinarstvom u Hrvatskoj ne bavi više od možda stotinjak istinskih novinara. Svi ostali do deklarirane 4923 osobe su ili tzv. ”diplomirani novinari” koji se nisu ni bavili novinarstvom ili poslušni zaposlenici za koje poslodavci uplaćuju doprinose kao za novinare.
Hrvatsko novinarsko društvo godinama se iscrpljuje ispraznim raspravama o očuvanju novinarskih radnih mjesta, o nacionalnom kolektivnom ugovoru za (zaposlene) novinare, tzv. medijskom zakonodavstvu i prosječno svakih pet do sedam godina o novom zakonu koji se ne provodi jednako kao ni prethodni, te naizmjenično o (regulatornom) Vijeću za medije ili o nekoj famoznoj medijskoj strategiji.
Činjenica je da je veljače 1990. godine na Zboru novinara na Zagrebačkom velesajmu, pod predsjedanjem pokojnog kolege Drage Flege, odlučeno da se započnu pregovori s tzv. socijalnim partnerima (poslodavcima i državom) o nacionalnom kolektivnom ugovoru za (zaposlene) novinare.
I premda nakon četvrt stoljeća očito nemaju smisla, ti pregovori su i 2014. godine jedna od tri najvažnije preokupacija Hrvatskog novinarskog društva i osobito Sindikata novinara Hrvatske.
Perspektiva je da ćemo (vjerojatno prirodnom smrću) pomrijeti i autor ovog napisa i sadašnji pregovarači o nacionalnom kolektivnom ugovoru za (zaposlene) novinare, kao i da će svi preostali novinari koji rade na ugovor o radu dobiti otkaze i biti evidentirani na Zavodu za nezaposlene, a u Novinarskom društvu i Sindikatu novinara netko će i dalje ustrajno pregovarati o nacionalnom kolektivnom ugovoru.
Hrvatsko novinarsko društvo nužno se mora suočiti s problemima lišavanja novinara autorskih prava, borbom protiv cenzuriranja novinara, poticanjem autorskog i neovisnog slobodnog novinarstva, te zastupanjem interesa i svih novinara izvan redovnog radnog odnosa.
Na to Hrvatsko novinarsko društvo obvezuje i članstvo u Europskoj federaciji novinara (EFJ).
Suprotno ”uspavanosti” u Hrvatskom novinarskom društvu, u Europi sve više jačaju zaštita (novinarskih) autorskih prava i usporedna nastojanja da se ograniče prava investitora u autorska djela (nositelja prava iskorištavanja, primjerice, nakladnika na koje novinari prenose prava).
Europska federacija novinara radi na izradi prijedloga međunarodnih autorskih pravila za novinare. Prema dosad usvojenim stavovima predlaže se nova legislativa EU-a (ne samo za novinare) zabranom ”tjeranja” autora da zbog potpisivanja ugovora (o radu) odustaju od autorskih prava, tj. da sva prava prenose na naručitelje (primjerice, na nakladnika za članak koji je novinar kao autor stvorio).
U tim prijedlozima jasno se razgraničuje tzv. primarno iskorištavanje koje u pravilu ide nakladniku od tzv. sekundarnog iskorištavanja koje se dogovorno mora dijeliti u omjeru između autora i naručitelja (novinara i nakladnika).
U EFJ-u ugovore između nakladnika i novinara (kojima se novinari zapravo ”odriču” svih prava na sekundarno iskorištavanje novinarskih autorskih djela) smatraju nezakonitima i otegotnima. EFJ predlaže da se na isti način reguliraju i autorska prava na novinske i ostale fotografije.
Autor: Vladimir Cvetković Sever / Leave a Comment
Više od tri desetljeća karijere Toma Cruisea lako se mogu opisati sloganom njegova najnovijeg filma ”Na rubu budućnosti”: “Živi. Umri. Ponovi”. Kad zaživi na velikom ekranu, Cruise je magnet čija se privlačna silina može mjeriti sa snagom najkarizmatičnijih glumačkih zvijezda iz studijske ere Hollywooda; kad umre na stupu javnog sramoćenja, najčešće zbog povezanosti privatnog života sa Scijentološkom crkvom, Cruisea se počne poimati kao utjelovljenje svega onoga što je u današnjem Hollywoodu dekadentno.
I cijelo se vrijeme Cruise uspijeva ponovo nametnuti kao neizostavan leading man – bilo kao akcijski junak, bilo kao predvodnik ansambla. Iskoraci u burlesknu komediju ili mjuzikl samo su programirana osvježenja u karijeri glumca koji ni trenutka nije pristao pasti u drugi plan. ”Na rubu budućnosti” tek je najnoviji dokaz te…
Ne valja. Slijepa ulica. Ponovo.
Tom Cruise je ušao u žanr znanstvene fantastike razmjerno kasno u svojoj tri desetljeća dugoj karijeri; ali kad se odvažio na taj korak, izveo ga je sa stilom, kroz dva zapažena filma Stevena Spielberga – ”Manjinski izvještaj” i ”Rat svjetova”. Nakon zanimljivog, ali ne u cijelosti uspješnog ”Zaborava” iz 2013., nepokolebljivi Cruise donosi svoj najbolji znanstvenofantastični naslov kao plod sprege dvaju na prvi pogled nespojivih sastojaka – japanskog romana ”All You Need Is Kill”, namijenjog mladoj publici željnoj pucačine, i režije Douga Limana, posljednji put viđenog kako pokušava Amerikancima osvijestiti razmjere ratnohuškačke koruptivnosti administracije Georgea W. Busha u filmu ”Poštena igra”.
Staviti Limana – koji kao rodonačelnik serijala o Bourneu ima solidne akcijske vjerodajnice, ali i izrazito antiratni svjetonazor – za kormilo predloška koji je u svojoj suštini dizajniran kao tinejdžerska videoigra činilo se kao začudan potez, ali…
Ne valja. Slijepa ulica. Ponovo.
Mnogo se filmova kroz posljednja dva desetljeća temeljilo na videoigrama, čak i prije nego što su se one zaradom počele ozbiljno mjeriti s utrškom multipleksa. Svejedno, ”Na rubu budućnosti” prvi je film koji sâm po sebi dočarava iskustvo igranja videoigre. Njegov protagonist Bill Cage (Tom Cruise) razlikuje se samo u jednom suštinskom vidu od većine naših konzolnih avatara: njemu je na raspolaganju neograničen broj života.
S druge strane, on nema mogućnosti odustati od igre, ni trenutka: kako u pojedinoj razini pogine, tako se vraća na početak ne bi li iskoristio ono što je dotad naučio i, prešavši ponovo cijeli mukotrpni put do točke pogibije, tamo povukao potez koji će ga odvesti korak dalje. Cage pritom proživljava sve ono što je za igrača tek igra, te se razvoj njegova lika odvija u parametrima suštinski suprotnim uobičajenoj melodrami: Cage je ispočetka potpuno sličan nama, a kako se ponavljanja gomilaju, postaje iskusan ratnik…
Ne valja. Slijepa ulica. Ponovo.
Razvoj lika Billa Cagea u fascinantnom znanstvenofantastičnom trileru ”Na rubu budućnosti” u dobroj se mjeri može tumačiti kao pristup dekonstrukciji i rekonstrukciji persone Toma Cruisea, pod smjernicama njega samog. Premisa je da Europom bjesni rat; neprijatelj je izvanzemaljski. Cagea se to tiče utoliko što je zbog zlih svemiraca izgubio marketinšku tvrtku, pa sad taj posao radi za vojsku u činu bojnika.
I zvanje časnika za PR i uniforma štite Cagea od suočavanja s njime samim: kad ga slijed zbivanja svede na najnižu točku, gdje više ne posjeduje nijednu od onih maski iza kojih se dotad skrivao, Cage se prisiljen prenuti iz letargije i sazdati si stvaran identitet. A to će uključivati prvo odricanje svojeg ljigavog ega, zatim odricanje povjerenja u hijerarhijske strukture vojske same, te – naposlijetku – polaganje povjerenja u braću i sestre po oružju kako bi smogao snage da prijeđe sve zahtjevnije prepreke i ostvario konačni cilj. Limanov naizgled militaristički film pun je neodoljive klasne svijesti…
Ne valja. Slijepa ulica. Ponovo.
Ima izvjesne ironije u činjenici da Hollywood ne obilježava stotu obljetnicu Prvog svjetskog rata (te početka najkrvavijeg stoljeća u pisanoj povijesti), kao ni sedamdesetu obljetnicu savezničkog otvaranja Zapadne bojišnice u Drugom svjetskom ratu nijednim prigodnim filmom. Doduše, ”Na rubu budućnosti” može se u tematskom smislu doživjeti kao pandan tematici prvog, jer nabusiti generali tu šalju tisuće i tisuće vojnika da ginu u besmislenom klanju na bojištima Francuske, a svoju jedinu pobjedu promiču kroz PR, nadijevajući vojnikinji Riti Vrataski (Emily Blunt) nadimke poput “Anđela iz Verduna” ili “Full Metal Bitch”.
Rita se, naravno, mora boriti i dalje – nema za nju promaknuća i sklanjanja iz prvih bojnih redova. A u vrlo konkretnom smislu film je pandan drugog događaja, gdje valovi snaga futurističke inačice NATO-saveza otvaraju frontu na žalu Normandije ne bi li smanjili pritisak na Istočnoj fronti. Simbolično je, stoga, što film u Americi počinje igrati upravo 6. lipnja, na samu godišnjicu Dana D…
Ne valja. Slijepa ulica. Ponovo.
Nema tog vojnika koji ne bi htio da može vratiti prošlost bar minutu unatrag. Užas sudjelovanja u ratu znači suočavanje kako s užasom neizvjesnog, tako i s užasom nepovratnog: saznanje da je samo jedan drugačiji potez s vlastite strane mogao biti dovoljan da neki suborac ostane na životu temelj je svakog PTSP-a. ”Na rubu budućnosti” pruža izravan fantastički lijek za tu traumu kad postulira mogućnost povratka na početnu točku i ponovnog prolaska kroz cijelu situaciju sa zadržanim sjećanjem na smjer kojim će se razviti.
A budući da je ton filma zaigran, pun dobro pogođenog crnog humora, ne bi me čudilo da postane omiljena razbibriga (u doslovnom smislu te riječi) mnogim veteranima koje muče snomorice. Oni će, napokon, bolje od svih moći uvidjeti istinitost u jednoj od kolateralnih teza filma – nikad izravno verbaliziranoj opservaciji da je za konačan ratni uspjeh važnije odabrati zdravu strategiju nego kratkoročno sigurnu taktiku…
Ne valja. Slijepa ulica. Ponovo.
Strukturiranje filmske dramaturgije prema zatvorenoj vremenskoj petlji postojalo je mnogo prije nego što mu je ”La Jetée” Chrisa Markera iz 1962. podarilo kultnu, a ”Beskrajni dan” Harolda Ramisa iz 1993. komercijalnu slavu. Primijenjeno na tako raznorodne naslove kao što su filmovi ”Run Lola Run” i ”Izvorni kôd”, ono u najboljim izdanjima postaje neodoljivo.
Doug Liman već se jednom (i ne previše slavno) pozabavio takvim strukturiranjem u filmu ”Looper”, no ovaj put je na njegovoj strani Christopher McQuarrie, dobitnik Oscara za također genijalan film ”Privedite osumnjičene”. McQuarrie još otada nije napisao ništa ovako dobro: spajajući sastavnice romana Hiroshija Sakurazake i prve adaptacije Jeza i Johna-Henryja Butterwortha u besprijekorno čvrstu cjelinu, on postiže iznimnu preglednost emotivnog razvoja svojih nosećih likova čak i kad ih neprestano, kao u videoigri, mora resetirati na početni položaj, a da pritom…
Ne valja. Slijepa ulica. Ponovo.
”Na rubu budućnosti” uspijeva objasniti svoju zapravo vrlo zaguljenu znanstvenofantastičku premisu kroz začudno malen broj prizora ekspozicije. Jedan od razmjerno neopjevanih vidova scenarija je otkrivanje parametara njegova visokog koncepta kroz akciju: da, Cagea pri prvoj pogibiji zalije krv izvanzemaljskog Alfe, pa dokle god u sebi ima tu krv, bit će u stanju vratiti se kroz vrijeme na početnu točku. (Čak i ako je prostorno poginuo stotinama kilometara dalje. Četvrta dimenzija ovdje doista ima odnos prema trećoj kao treća prema drugoj. Zar ne?)
Ali krv tu postaje više od lakog prijenosnika koncepta – te potpuno izbjegava uvriježene konotacije “izabranika” koji je “predodređen” da ispuni presudnu misiju: potreba da iz posve pragmatičnih razloga sačuva krv u sebi pretvara Billa Cagea u SF utjelovljenje svih vojnika u povijesti…
Ne valja. Slijepa ulica. Ponovo.
Čak i danas, kad je za svaku raspoloživu ulogu u angloameričkom govornom području dostupna najraskošnija glumačka trpeza, ”Na rubu budućnosti” okuplja izvanredno pogođen ansambl. Uz Cruisea, koji napokon nastupa točno u vrsti uloge kakva ga je proslavila – te je smjesta razara, kako bi je uz mnogo muke mogao iznova izgraditi iz temelja – graciozna Emily Blunt začuđujuće je uvjerljiva u ulozi prekaljene veteranke iza čijeg se proslavljenog uspjeha krije jedna poprilično nelagodna istina.
Premda je Irac Brendan Gleeson volumenom i držanjem izvrsno utjelovljuje kako britanskog Johna Bulla, tako i sve one žderače tuđe djece sa zvjezdicama na epoletama koji su obilježili proteklo stoljeće. Tu je i pokoja prepoznatljiva faca iz ”Igre prijestolja”, što polako postaje pravilo u Hollywoodu. A Bill Paxton? Bill Paxton mora biti tu, ako ništa drugo, onda bar zato da ne bi mogao reći: “Game over, man, game over”…
Ne valja. Slijepa ulica. Ponovo.
Postoji sva sila mogućih gledišta iz kojih se može razmotriti ”Na rubu budućnosti”, prvi spektakl ljetne sezone 2014. koji nije ni nastavak, ni prerada, ni novi doprinos nekoj franšizi. Koliko god mu premisa djelovala poznato, film svoje žanrovske sastavnice u svakom trenutku predstavlja na autentičan, utemeljen način, zaigrano pritom pronalazeći uvijek nove načine da razgali, uzbudi i oduševi.
Montaža Jamesa Herberta i Laure Jennings ostvaruje jedan od onih ritmova na koje su nas naučili klasici žanra – gdje ne postoji ni kadar previše, ni kadar premalo: ne bi me čudilo da ovako domišljena kombinacija premise, razrade, glumačke postave i postignuća cijele ekipe dugoročno stane uz rame klasicima poput ”Terminatora”, ”Aliensa” i ”RoboCopa”. Ne i ”Svemirskih vojnika”, ma koliko im pojavno bio sličan: ”Na rubu budućnosti” bolji je film, baš kao što je bolji i od svih dosadašnjih izdanaka hollywoodske sezone proljeće-ljeto 2014.
Valja. Sjajan je. Pogledajte ga i onda ga ponovo pogledajte.
Autor: Zlatko Dizdarević / Leave a Comment
Sirijci su na izborima ponovo izabrali Bashara al-Assada za predsjednika svoje zemlje. On će biti po treći put na čelu države, a prvi put na izborima na kojima je bilo više kandidata, temeljem referendumske promjene Ustava iz 2012. godine i uvođenja višepartijskog sistema u zemlji. O tome je, tada, malo ko napisao i jednu riječ. Ne uklapa se u zapadnu sliku “Assadovog terorizma” u Siriji.
Objavljeni podaci o izborima minulog utorka kažu da je na 9.600 biračkih mjesta glasalo 73,42 posto od petnaestak miliona Sirijaca koji imaju pravo glasa. Čak je 10,2 miliona glasača, odnosno 88,7 posto od onih koji su glasali, dalo svoj glas Assadu.
Američka CIA u svojim internim predviđanjima malo je pogriješila. Oni su procijenili da će Assad dobiti između 75 i 80 posto glasova. U svakom slučaju, uprkos zvaničnoj politici zemlje kojom vladaju i svim tamošnjim glasnogovornicima, znali su dobro o čemu se u Siriji radi.
Svjetski mediji su uglas, možda slučajno ali upadljivo, podvlačili formulaciju o “predsjedničkim izborima na terenu koji kontrolira režim”. Čudno i smiješno. Gdje su trebali biti izbori, na nekom drugom terenu, u tuđoj državi ili pod kontrolom tuđeg režima. Zato su, kažu na Zapadu, izbori u Siriji bili sramotni, farsa itd. Prije svega, vele, jer je u zemlji rat pa Assad ne može biti priznat.
Samo desetak dana ranije bili su izbori u Ukrajini, na terenu koji kontrolira režim. Izvan tog terena nije ih ni bilo. O rezultatima da se ne govori. Novog ukrajinskog predsjednika, oligarha Porošenka, izabranog samo na kontroliranom terenu i uz tenkove i avione u ostalom dijelu države, Zapad je potvrdio iste sekunde. I obećao mu svaku moguću pomoć.
Prije dvije godine isto se desilo i u Jemenu. Sa jednim jedinim kandidatom, onim “demokratskim i zapadnim”, koji je dobio više od 99 posto glasova, što je izazvalo veliku sreću u Washingtonu i evropskim prijestolnicama, te uz snažnu podršku jemenskim “demokratskim procesima”.
Izbore kod mnogih drugih strateških saveznika i prijatelja u arapskom svijetu ili u Africi Zapad nikad nije ni mogao da podrži, jer izbora tamo naprosto nema. Prijateljskoj “demokraciji” se ne gleda u zube, već u novce. No, ovo se sve odavno zna pa cirkus ide dalje. Isto kao sa zakletvom o očuvanju cijele Ukrajine po svaku cijenu, a sa planovima kantonizacijske podjele Sirije. I rasturanja Iraka na tri “entiteta”, etnička i vjerska.
U demokratskim zemljama unaokolo, niko od glasovitih slobodnih medija, nije objavio kako su u Siriji na izborima bili i promatrači iz raznih zemalja, iz državnih institucija i nevladinih organizacija. Zajednički zaključak promatrača je da su izbori bili “slobodni, transparentni i demokratski”. Među potpisnicima ove konstatacije su i ljudi iz, recimo, Brazila, Kanade, Rusije, Bahreina, Irske, Filipina, Indije…
Podjednako tako, unaprijed konstruiranu tvrdnju opozicije i njihovih “logističara” da će izbori biti nelegalni jer su milioni Sirijaca kao izbjeglice i opozicionari van zemlje, snažno relativizira činjenica da se moglo glasati u ambasadama Sirije u Iranu, Rusiji, Maleziji, Venezueli, Kini, Jordanu, Sudanu, Omanu, Češkoj, Bjelorusiji, Indiji… U toj dijaspori, staroj ili novoj, izbjegličkoj, izlaznost je iznosila blizu 95 posto!
I pored svega ovoga, sad već glasovita glasnogovornica State Departmenta Jennifer Psaki koja je ušla u anale PR posla na ovom nivou, a gluposti joj je sjajno “snimio” portal advance.hr u analizi o “izuzetnosti” američke politike, hladno konstatira na press konferenciji u Bijeloj kući da će Šesta flota odmah biti upućena prema obalama Bjelorusije ako ovi napadnu Ukrajinu.
Eto tako, i Bjelorusija dobila more pa nije čudo što se i o Siriji tamo manje zna neko u bilo kojoj normalnoj osnovnoj školi u svijetu. I generalni sekretar UN Ban ki-moon daje izjavu za Riplija, kako će “izbori u Siriji naškoditi političkom procesu i izgledima za političko rješenje” (sa kim rješenje, sa Al Qaedom kao saveznikom u tom procesu?). Catherine Ashton iz Europe mudro konstatira da su izbori “protivni Ženevskim sporazumima”. Kojim?
Znaju li svi ti ljudi uopće šta se tamo dešava i zašto, ili je drskost tolika da svijet doista smatraju potpuno debilnim. I uz pomoć nekada glasovitih novinskih agencija kakva je, recimo, nekada bila AFP koja danas hladno konstatira da su izbori obavljeni na 40 posto teritorije Sirije pod kontrolom režima, nudeći onda vojnu “geografiju” terena koja je bila približno tačna – u drugoj polovici 2012. godine! Uključujući tu i mjesto Raqqa na istoku zemlje gdje terorističke zvijeri – što ih Zapad naziva umjerenim pobunjenicima protiv režima – doslovce zakucavaju na križ žive kršćane, civile. Baš umjereno.
Ovdje, naravno, uopće nije riječ o tome da je u Siriji situacija normalna i apsolutno podobna za demokratske izbore. Daleko je tamošnja situacija od snošljive. Pa i kada rat stane, trebat će još puno do demokracije. Kao uostalom i u mnogim drugim zemljama na svijetu gdje razni interesi, navike, tradicija, povijest i ko zna šta još ne dozvoljavaju ni blizu naglabanje o demokraciji o kakvoj se teoretizira.
U Siriji je, naprosto, riječ o nekoliko drugih stvari. Od istine da je u pitanju, evo već tri godine, krvavi obračun i planirani poraz legitimnog režima, u suverenoj zemlji koja je na putu mnogim interesima sukobljenih sila novog multipolarizma. Dakle, protiv Assada, naroda i njihove vojske. Ma kakav taj režim bio, a nije sigurno bio ni blizu najgorem ni na Bliskom istoku, ni mnogo dalje. Sve sam to iznutra promatrao godinama, od 2008. do danas, uključujući i tri posjeta Siriji u minulih 16 mjeseci. Taj je režim uspio, nakon mora prolivene krvi, da motivira 73,42 posto stanovnika da izađu na izbore i da više od deset miliona njih glasa za predsjednika koji je već odavno “morao” biti mrtav i zaboravljen.
Podjednako tako, odgovor na pitanje kako je sve ovo bilo moguće, i zašto ti izbori nisu bili farsa kao što kao papagaji ponavljaju u “slobodnim medijima” unaokolo, u notornoj je činjenici koju samo svjetski politički panduri, slijepi u samozaljubljenosti, nisu bili u stanju da vide: Sve ono što su ponudili tom narodu bilo je mnogo i neuporedivo gore od onoga što su Sirijci tamo već imali.
Kako iko živ može pomisliti da će ljudi i u totalitarnom režimu, ali uz dovoljno hrane, vode, energije, besplatno i kvalitetno školovanje, bolnice i dječje ustanove, uz trgovinu i zanate zadivljujuće u svijetu, uz povijest kojom se ponose, glasati za one što su iz Sirije otišli prije više decenija gubeći svaki kontakt sa realnošću u domovini.
Ili, još gore, za onaj zatucani, ekstremistički i teroristički šljam koji je tamo pristigao iz raznih jazbina, ili poremećenog uma ili prevashodno pljačkaških apetita, ili u potrazi za žrtvama nad kojima se mogu iživljavati najniže moguće strasti vječitih marginalaca i nerealiziranih kompleksaša u normalnom svijetu.
Onih što su istinski okrenuti vjeri, makar u najradikalnijem obliku, najmanje je među njima. O ideji demokratizacije Sirije i promicanja ljudskih prava kroz “ustanak” organiziran na njihov način, govore samo oni što su od pomenutih zlikovaca, plaćenika i budala na neki način gori jer se kite “posebnošću”, naoružavajući teroriste i pomažući ih na svaki način.
Izbori u Siriji, ma kako se tamo sve završilo, čin su poraza jednog političkog sljepila “velikih i civiliziranih”, njihove arogancije, skandalozne gluposti i loših procjena.
Na neki način, riječ je i o početku kraja jednog koncepta vladanja Bliskim istokom. U raspad tog koncepta, i danas neokolonijalističkog i imperijalnog, već su se utopili i Irak, Egipat, Libija, Jemen a evo sad i Sirija. Oni koji nisu bili u stanju da shvate, u svoju vlastitu korist, da je bilo mnogo bolje ne rušiti već sačuvati stare civilizacije, ostaviti Assada na vlasti pa sa njim postupno mijenjati sirijsko društvo i modernizirati državu – nego praviti od Sirije i ostalih novu Somaliju, Afganistan, Sudan ili Irak, nije zaslužio tamo ništa drugo do potpuni poraz.
I povratak svih uskoro poraženih divljaka svojim kućama, uključujući i evropske zemlje i Ameriku, gdje će dobro obučeni u terorizmu, uvezani i nezadovoljni što im se nije pomoglo koliko su tražili, biti strava za društva uljuljkana u mitove o sebi i u “posebnost” u svijetu. Jedan takav minulih je dana krvavo divljao u Bruxellesu pred jevrejskom sinagogom, drugi u Španjolskoj, treći po Balkanu…
A šta je u Siriju među te zvijeri tjeralo i Nijemce, Britance, Francuze, Nizozemce, Šveđane, Belgijance, Amerikance, da ove “naše” iz Albanije, Bosne, Srbije i sa Kosova, Makedonije i Crne Gore i ne pominjenom? Time će se, valjda, pozabaviti pametni u pobrojanim državama, ako budu imali glasa i ako ih se bude slušalo izvan storija o interesu.
Rat u Siriji nije gotov. Nažalost, sada je jasno da najvjerovatnije može biti završen samo oružjem. U pripremi za tu vrstu završetka Assad je odnio ogromnu pobjedu. Dobio je potvrdu da je narod uz njega. Hoće li oni što su mu odredili unaprijed poraz to shvatiti i prihvatiti, veliko je pitanje.
Sila, glupost i interes u svjetskom rasporedu snaga danas dominiraju nad politikom, mudrošću i međunarodnim pravom. Ne samo na Bliskom istoku. Pouke ni odatle, ni iz Ukrajine, ni iz Libije ili južnije u Africi još uvijek ne važe. Desnica u Evropi nad time likuje, s razlogom. Sirijska pobjeda nad planiranim porazom nije nebitna. Ali je još daleko od dobijenog rata između pameti i kataklizme.
(Prenosimo s portala forum.tm).
Autor: Nela Vlašić / Leave a Comment
Čelnici četiriju sindikata uoči 1. maja na Mirogoju. Položili vijence na spomen-obilježja branitelja. Lumini ili kako se u ostatku zemlje veli lampaši osvijetlili su Radničku cestu u Zagrebu. Sindikalisti su svijeće palili za umrle tvornice i njihove nekadašnje radnike koji sada polako umiru po burzama diljem Lijepe naše. Gledajući i slušajući sve to, čovjek se u jednom trenutku mora pitati je li prvi dan mjeseca studenog ili prvi svibnja? Da nije bilo onih jutarnjih budnica, pa i one raritetne motorističke u Bjelovaru, s pravom smo se mogli zapitati je li, pobogu, Praznik rada ili Dan mrtvih…
Europska komisija načinila je istraživanje prema kojemu su hrvatski građani na samom dnu po kvaliteti radnog života. Iza nas su, poručuju za prvomajsko dobro jutro s HTV-a, samo grčki radnici. Pretužno!
Posvud rekvijem za radnička prava i posmrtni marš za ugasle tvrtke, svijeće za mrtvu industriju, nigdje one optimistične, drugarske svečane pjesme, što tako dobro paše uz crveni karanfil u zapučku plavih radničkih trliša: “Da nam živi, živi rad”… Ne, nitko više ne slavi rad. Oprezni smo. Ogadio nam se ovakav kakav se u Hrvatskoj nudi!
A možda su ti pogrebni rituali, to nekrofilsko štovanje smrti tek PR trikovi – pokušaj privlačenja pažnje skandalima i hapšenjima razmaženih medija.
Podsjetilo me ovo neobično obilježavanje Prvog maja na jednu zaboravljenu smrt. Točnije, na jedno brutalno ubojstvo što je obilježilo sindikalne početke devedesetih. Sredinom studenoga 1992. godine, kasno navečer, negdje oko dvadeset i tri sata, na kućnome pragu u Velikoj Gorici izboden je vođa Sindikata strojovođa Milan Krivokuća.
Trebam li uopće napominjati da je i ovo ubojstvo, poput, uostalom, onoga obitelji Zec ili Milana Levara, ostalo nekažnjeno, a njegovi počinitelji do dan danas neotkriveni. Još jedan zločin bez kazne, tako da nam na miru žive, žive ubojice!
Čovjek je potaknut lupanjem otvorio vrata, pa je zbog svog kordunaškog prezimena, pripadnosti Horvatovim socijaldemokratima, sindikalnog aktivizma u problemima bremenitim Hrvatskim željeznicama ili tek zbog puke zabave s lanca u ratu puštenih kriminalaca dobio tri smrtonosna uboda… Umire u ambulantnim kolima, na putu do bolnice. Supruzi uspijeva reći da nije prepoznao dvojac koji ga je stajao života. Ubojice obitelji Zec prepoznati su, pa opet ništa.
Na njegov grob sindikalisti ne nose lampaše i ne pale lumine pred institucijama koje su time što ih je politika upokojila do mjere neefikasnosti uskratile pravdu i obitelji Krivokuća. Devedesete lede krv i u žilama današnjih sindikalaca. No, građanski je pristojno sjetiti se Krivokućine obitelji na sindikalni blagdan, reći im da znamo kako je strašno više od dva desetljeća čekati pravdu. Kani li se ikad javnosti objasniti zašto nisu procesuirane ubojice sindikaliste s Korduna, dvojac koji je nožem utjecao na sindikalni pokret u Hrvatskoj.
Da je živ, Milan Krivokuća imao bi danas 66 godina i vjerojatno bio u mirovini. Da je živ…
No živ nije. Ni on, ni dobar dio hrvatskih tvrtki koje su u njegovo vrijeme hranile brojne obitelji. Na Radničkoj cesti, na kojoj su se nekad šepurila zvučna industrijska imena, danas stoluje Hrvatska udruga poslodavaca. Poslodavci u ulici-simbolu hrvatske industrije, Radničkoj cesti, nije li to apsurd kojemu bi se i Eugene Ionesco veselio…
Nedavno, u emisiji Poslovni tjedan zamjenik ministra financija Boris Lalović veli da je Hrvatska u krizi izgubila sto tisuća radnih mjesta, gotovo cijeli jedan proračun! Ej ljudi, cijeli jedan veliki grad radnih mjesta samo da nam živi, živi kapitalizam na lupeški način HDZ-a. I još se usude ponovo se nuditi kao spasitelji. Obraz k’o džon.
Izgubljen je trajno jedan cijeli proračun, ali su gotovo svi sindikati jedinstveni oko toga da neće pristati na preseljenje dvadeset tisuća ljudi iz javnoga u privatni sektor. Moja bi pokojna baka rekla “Dabogda im to bio najveći problem”. Ne žele to oni iz sektora zdravstva, a outsourcing je trenutno riječ kojom na smrt straše i radnike koji čiste i održavaju škole. Znam, iz sindikalnih fotelja svijet izgleda drugačije, ali je nemoguće ne vidjeti neprirodan i nepravedan omjer zaposlenih u javnom i privatnom sektoru. Zaštićenost jednih i vjetrometinu na kojoj su ostavljeni drugi.
Uloga je sindikata izboriti se da svi ti ljudi, kad jednom prijeđu privatniku, dobiju slična ili ista prava kao u javnom sektoru. Ne razumijem, zar su radnici kod privatnika bića drugog reda, zar njih ne vrijedi sindikalno okupljati i štititi? Nije li za sindikate izazov za tih dvadesetak tisuća unaprijed pregovarati, uvjetovati da budu maksimalno zaštićeni od potplaćenosti, izrabljivanja, mobbinga. U ovom općem beznađu, gospodarskome mrtvilu, ta upotreba straha u sindikalne svrhe nema opravdanja. Nepristojno je to dodatno sindikalno strašenje ljudi koji i tako neće imati izbora kad proces krene. Ono samo sindikalistima stvara iluziju da nešto rade.
Iluzija i opsjenara bilo dovoljno, previše u proteklih dvadesetak godina. U danim okolnostima mora se pokušati maksimalno zaštititi krizom izmrcvarene radnike. Ne svijećama i milenijskim fotografijama, već dobro pripremljenim pregovorima i dogovorima s njihovim sadašnjim i budućim – privatnim poslodavcima. Sve ostalo je puka tlapnja i politiziranje sa zaštićenih sindikalnih pozicija.
Jednako i s prvomajskim crvenim kartonom Vladi – zahtjevom četiriju središnjica da Kukuriku vlast odstupi i raspiše izvanredne izbore. Do neba neodgovorno! Pošteno bi bilo da svom članstvu kažu kako će i oni koji eventualno dođu iza Milanovićeve ekipe morati dovršiti započete reformske procese ukoliko se, naravno, ne želi za neke buduće praznike rada paliti lampaše za domovinu umrlu na Europskoj cesti.
Autor: Emir Imamović Pirke / Leave a Comment
‘‘Hoćete da dođem kočijom u Ministarstvo?“, upitao je ministar znanosti, obrazovanja i sporta Željko Jovanović građane države u kojoj broj nezaposlenih ide ka okruglih četiri stotine tisuća, u kojoj je prosječna plaća u onome što se naziva realnim sektorom, dakle u robovlasništvu na otvorenom tržištu, oko dvije tisuće i sedam stotina kuna – onu, kao prosječnu, od pet i nešto pumpa zbrajanje s primanjima u državnoj upravi – prosječna mirovina još manja, dok svršeni studenti imaju tek nešto veće šanse od vršnjaka iz Grčke, BiH ili Španjolske da se nekada negdje zaposle, dakle ne apsolutno nikakve, već samo nikakve…
Prije nego što će dobiti jedini mogući odgovor – a on glasi: pa može i kočijom, ako se ministru već gadi javni prijevoz ili postojeći automobil, koji, istina, nije nov, ali obavlja funkciju, točnije vozi sa jednog na drugo mjesto – Željko Jovanović je udahnuo duboko, izbrojao do petstotinjak tisuća kuna i ispričao se istim onim građanima koji se smatraju sretnim ako dnevno za sve potrebe imaju iznos jednak potrošnji audija A6 quattro na stotinu prijeđenih kilometara gradske vožnje.
Nije najveća, ali izgleda da jest jedna od većih pogrešaka Zorana Milanovića odluka prema kojoj su ministarstva izgubila mogućnost angažiranja PR agencija i pripadajućih im eksperata za pretvaranje laži u uhu ugodni zbir riječi sa značenjem suprotnim od suštinskog.
Nema, naravno, tog genija komunikacija koji može opravdati sumanutu odluku o kupnji novih, luksuznih, odvratno skupih automobila za potrebe Vlade, ali ipak ima netko tko zna kako je od svih, ali svih mogućih reakcija na zgražanje javnosti tim povodom najgluplja ona u kojoj jedan ministar kaže kako neće na posao kao Pepeljuga na bal.
Njoj je, sjećate se bajke, i kočija bila dobra dok je trajala, a nije dugo. Čarolije inače kratko traju, manje čak i od jednog mandata koji Vlada Zorana Milanovića s većinom ministara ubrzano premotava prema kraju, ka onom trenutku u kojem će se audiji pretvoriti u privatne automobile vrijedne koliko dodatna oprema u službenim, kabineti u dnevne sobe građanskih stanova, a velevažni dužnosnici u građane koji bi tako rado objasnili zašto i zbog koga točno nisu uspjeli, samo što obično nema zainteresiranih da ih slušaju.
Socijaldemokratski ministri su čuđenje u svijetu: hajde što ne uspijevaju ni u čemu čega se uhvate, već im ne ide ni razumijevanje građanskog gnjeva zbog onoga što ih je i dovelo do vlasti koju nadljudskim naporima žele izgubiti prvom zgodnom prilikom. Nije, naime, Kukuriku koalicija dobila gotovo plebiscitarnu podršku birača zbog toga što je ponudila društvo genija za vlast niti zbog famoznog Plana 21 – njega je, prema slobodnoj procjeni, pročitalo točno toliko građana, dvadeset i jedan, dakle – već zbog toga što su prije nje na istom mjestu sjedili grozni.
Bahata, korumpirana, kleptokratska ekipa koja, kako je o nekim drugim, tako prokleto sličnim elementarnim nepogodama u ljudskom obliku, pisao veliki novinar i još veći gad, pokojni Aleksandar Tijanić, nikada nije htjela napraviti nešto, već samo biti netko.
Ako je HDZ u nečemu uopće bio dobar, osim u dobivanju izbora, onda je u bio dobar u tome da svaku psinu predstavi drugačije, da nađe, plati nekoga tko zna prodati cojones pod bubrege, da odgodi, ako ništa, suočavanje s gnjevom baze zbog nezasluženog uživanja u luksuzu za odabrane. E, pa u SDP-u se pokazuju nesposobnima čak i za takvo što, ali, i tu je već ogroman problem, ne i za ponašanje kojim brišu suštinsku razliku između takozvanog lijevog i jednako takozvanog desnog centra, gdje je zaista stanovao HDZ u vrijeme Ive Sanadera.
Biti naivan i budala nije isto, ali ima trenutaka u kojima naivni, ne svojom voljom, ispadnu budale. Gori od naivnih su, dakle, mogli vjerovati kako će lijevo-liberalna koalicija detajkunizirati društvo, dati uhapsiti sve one koje se smije pitati svašta osim za prvi milijun, ponuditi zakon o radu koji nije zakon o profitu manjine stečenim radom većine, učiniti ovo i ono.
Samo naivnima je, međutim, trebalo manje: za početak, promjena obrasca ponašanja koji se smatra prihvatljivim sve dok ne postane dovoljno javan i toliko skandalozan da se mora amortizirati vojskom piarovaca i financijskim injekcijama u nekontrolirane medije. Već to bi bila revolucija, no kako se nije dogodila, tako je i razočarenje proporcionalno očekivanju.
Ima u SDP-u nemalo onih što zbilja ne razumiju da je u tom razočaranju korijen oštrine kritika i gotovo pa privatnih mržnji lijevo orijentiranih novinara i intelektualaca spram Milanovićeve Vlade. Oni koji su sa naslađivanjem pratili i otkrivali afere prethodne vlasti vjerovali su da svaki narod ima onakvu vlast kakvu i zaslužuje. Na kraju se, međutim, dogodilo to da i svaka vlast ima narod kakav zaslužuje: aktualna, SDP-ova, prvo razočaran, pa i gnjevan.
Kada je negdje na početku mandata, odmah poslije prvih propuštenih prilika, premijer najavio mjere štednje, upitan je hoće li i svojim ministrima smanjiti plaće za nekoliko posto. Odgovorio je, podsjetimo se, da neće, jer bi to bila – demagogija.
Ništa manje demagoški nije ni zgražanje nad cijenama automobila naručenih za ministarstva istog tog premijera, ali jest veća, ta demagogija, najava da ih neće koristiti, već će služiti ovoj i onoj službi, policiji, vojsci, vatrogascima, GSS-u, pčelarima i ostalima.
Drugačije rečeno, kada su već kupljeni, pa nakon što su iskorišteni za još jedan korak ka samouništenju, nema razloga da se daju nekome. Što bi Pavle Vujisić rekao Aleksandru Berčeku u filmu Slobodana Šijana ‘‘Ko to tamo peva“: ‘‘Vozi, Miško!“. U pravcu o kojem je pisao Benjamin kazavši kako je svaki fašizam posljedica jedne neuspjele revolucije. Čak i kada je samo kozmetička. Vozite, dakle, sve dok se audiji A6 ne pretvore u bundeve – kada već kočije nisu bile dovoljno dobre za dolazak u Ministarstvo i u ministarstva.
Autor: Teofil Pančić / Leave a Comment
Ima nečega suštinski pogrešnog, i uostalom sasvim nepodsticajnog, u tome da se bude zadovoljan stanjem stvari: u sebi, u okolini, u kvartu, u državi, u svetu. Svako ko drži do sebe, a osobito ‘‘javni intelektualac“ ili neko ko bi to mogao postati, ima nekovrsnu dužnost da ohrabruje pobunu protiv postojećeg.
S ovim se nije teško složiti, zar ne? Reklo bi se da je to svojevrsno opšte mesto današnjeg javnog diskursa, upravo sam mainstream rasuđivanja o stvarima od javnog interesa: svi smo mi, je li, danas u nekakvoj opoziciji, čak i kada udobno obitavamo u samom srcu establišmenta, fino umreženi i statusno i finansijski privilegovani na mnogo načina. Ili – osobito tada kada smo privilegovani… Ta, može li biti slađe pobune od te? Utoliko pre što se iz nje najčešće izlazi s još debljim kontom u banci.
Dobro, ima nekog možda preteranog cinizma u prethodnom pasusu. Svet je uglavnom postavljen naglavačke, i zašto bi Pobuna bila nešto sporno? A nije baš da svaki buntovnik mora klečati na kukuruzu ili čak trunuti u tamnici gde akrepe memla davi. Dakako, no ovde mi je na umu nešto drugo.
Biti buntovnik u ‘‘tvrdim“ režimima zasnovanim na vrlo opipljivoj i konkretnoj represiji (policijskoj, vojnoj, teokratskoj etc.) opasno je, ali i ‘‘lako“ utoliko što su linije razgraničenja obično jasne. Biti, pak, buntovnik koji nastoji da sruši ‘‘meki“ poredak stvari, to znači ratovati s nevidljivim i osobito neopipljivim protivnikom, koji neprestano menja oblik, sastav i lokaciju. I ne samo to, stvar je još gora: takav protivnik te nehajno ignoriše i pušta te da radiš uglavnom šta ti padne na pamet, a ako je malo pametniji onda se nemoj začuditi ako te još obaspe pohvalama i priznanjima, slavom i novcem…
Ispada da je tvoj bunt tako sexy, mada ti možda nisi uopšte imao nameru da ti bunt bude sexy nego destruktivan i opasan i zajeban… Ali, kako, dođavola, biti stvarno opasan u društvu ‘‘represivne tolerancije“ (nad kojom je zapravo nemoćno očajavao jedan Herbert Marcuse)? Možda jedino tako što ćeš bacati bombe i ubijati ‘‘zle kapitalističke (ili koje već) svinje“, ali ni to te ne vodi nikuda osim u apologiju samovlasnog i na koncu samosvrhovitog zla; da je drugačije, Baader-Meinhof i slični bili bi mesije zore novog sveta, a ne tek gomila istripovanih buržoaskih idiota.
Odavno nije ‘‘in“ zanositi se parlamentarnom demokratijom; i uistinu, ima nečega intrinzično prozaičnog u tom poretku. Da, predstavnička demokratija (i sve što uz to obično ide), naročito ona koja koliko-toliko dobro funkcioniše, uzbudljiva je kao poslepodnevni program Radija Sljeme iz sezone 1975/76. Politika koju danas vode profesionalci političkih kampanja užasan je križanac birokratizacije i japizacije, a čovek lepo ne zna šta je gore: političar-komesar ili političar-japi; rudimentarno govno iz partijskog komiteta ili napirlitano govno iz PR agencije.
Nekako mi se čini da nije jedino ‘‘stanje stvari u svetu u kojem živimo“ (a za koje ćete u svakom vremenu lako dokazati da je žalosno), nego je i ta potmula, skoro pa neizbežno mediokritetizujuća dosada demokratije i prosperiteta (doduše ‘‘umerenog u granicama zakona“, kako bi rekao Hašek) ono što nas tera da nas žulja svet u kojem obitavamo.
Parlamentarizam, pluralizam? Pih, vrlo nesavršena građanska izmišljotina, verni pratilac krupnog kapitala. I zato – hoćemo direktnu demokratiju! Tradicionalne, etablirane političke partije, bilo leve, desne ili centrističke? Bah, otuđene mašine za samopromociju i za služenje kasti skrivenih Stvarnih Vladara, plutokratskih i ostalih demona! Aha, pa dobro. Hajde da onda probamo nešto drugo (ne, ne mislim na Oktobarsku revoluciju; to smo već probali, i mnogima preživelima nije ostala u najboljem sećanju).
I onda, recimo, u Hrvatskoj, dobijemo Onaj referendum, uz pretnju i Onim Drugim, još nakaznijim. Uh, nije li to karikatura svega što smo sanjali? Pa jeste, ali kako dokazati da baš to nije ta naša sanjana direktna demokracija (primenjena na lokalne prilike i standarde), nego njena ‘‘zloupotreba“? Kako sad odjednom reći da su neke teme i neki glasači dobri i zreli za direktnu demokratiju, a neki drugi nisu?
Ili, recimo, otpor establishmentu, ‘‘protestna glasanja“ i isto takve partije i pokreti? Oh, nije li to tako divno i cakano? Totalna Grassroots stvar, Vox populi, ništa otuđeno, molićemo fino! Nastao je čitav niz eklektičkih i ekscentričnih parapolitičkih tvorevina širom Evrope, i vrlo su popularne, ali to nije baš ono što smo zamišljali mi progresivni buntovnici protiv trulog i korumpiranog liberalno-demokatskog establishmenta…
Ovde le Penova, tamo Wilders, ovamo Jobbik, onamo Zlatna zora… Iz nekog razloga koji nas, je li, neprijatno iznenađuje, ‘‘protestno“ se i u inat zlom establishmentu glasa mahom za takve, a ne za, štajaznam, neke politički korektne rasta-punkere koji su za mir u svetu, ‘‘povratak prirodi“, zatvaranje nuklearki, legalizaciju kanabisa i najstrožu zabranu jedenja mesa jadnih životinja pod pretnjom smrtne kazne…
Lični mi je favorit ipak onaj živopisni apeninski pajac Beppe Grillo sa svojim monumentalno nesuvislim ‘‘protestnim“ pokretom, a koji ne samo da je pre neku godinu osvojio bizarno mnogo italijanskih glasova, nego i ekstatične, šarlatanski preučenim french theory žargonom izricane pohvale ‘‘progresivnih“ intelektualnih vedeta sa sve četiri strane planete: eto, Grillo i takvi kao on spasiće nas iz užasa Postojećeg Stanja i od tih otromboljenih elita koje nam piju krv…
Sada, međutim, Grillo i grillini sikću protiv imigranata, žena, bilo kakvih neistomišljenika, i uopšte svega živog što zasmeta njihovoj bahatoj nesuvislosti, tuku poslanike po zgradi parlamenta, predsednici parlamenta prete silovanjem i tvrde da poslanice generalno i nisu to zbog politike nego zato da bi pušile (ne cigarete, a ni kanabis), i uopšte, maksimalno zasvinjuju italijanski, posredno i evropski javni prostor. A naša se Progresiva zbunjeno češe po glavi: eh, pa nismo mi to tako zamišljali… Oh, zaista? A kako ste zamišljali?
Zapravo, ne. Nema potrebe za odgovorom. Nije problem u zamišljanju; nevolja je u tome što da bi svet sazreo za neophodnu promenu, prvo moraju da sazre oni koji se najviše upinju da tu promenu osmisle i sprovedu.
Autor: Branimir Pofuk / Leave a Comment
Ne ići malen ispod zvijezda, obaveza je svih nas. Tako je svoju novogodišnju poruku završio predsjednik Ivo Josipović i to nije bilo prvi put da je posegnuo za neprolaznim stihom iz Opomene Antuna Branka Šimića.
Pjesma je objavljena 1920. u zbirci Preobraženja. Četiri slobodna stiha kao četiri jednostavne rečenice završavaju s četiri uskličnika: “Čovječe pazi da ne ideš malen ispod zvijezda!
Pusti da cijelog tebe prođe blaga svjetlost zvijezda! Da ni za čim ne žališ kad se budeš zadnjim pogledima rastajo od zvijezda! Na svom koncu mjesto u prah prijeđi sav u zvijezde!”
Lijepo je čuti poeziju u govoru političara. Lijepo je da nove generacije đaka koji su Šimićevu Opomenu čitali kao školsku lektiru čuju da još netko u ovoj zemlji mari za stihove.
S druge strane, kad stihovi poteku iz usta političara čovjek koji se Šimićevom Opomenom osjeća osobno opomenut i prozvan može postati sumnjičav: hoće li pjesnikove riječi pogled i korak govornika i slušatelja uzdići k zvijezdama, ili će sami stihovi završiti na podu među ostalim već oglodanim floskulama? Onima koji vjeruju u snagu riječi, a to bismo valjda morali biti i svi mi koji od riječi živimo, valja se nadati da svaka politizacija poezije uvijek pomalo djeluje i u drugom smjeru kao poetizacija politike.
Šimićeva je opomena u svakom slučaju upućena i onome tko je izgovara. Pjesnikov poziv da se ne bude malen ispod zvijezda predsjednik Josipović je izrekao kao građansku obavezu i dobro je što je to učinio na način koji i njega samog obavezuje.
Ta pjesnička misao ima potencijal da bude glavna poruka i vrijednosni temelj čitave jedne nove predizborne kampanje. Nešto tako lijepo, vrijedno, plemenito, uzvišeno, a k tomu već upisano u našu pamet i srca, ne bi smislila nijedna PR agencija. Ali, prije nego hodati veliki pod zvijezdama, građani će od predsjednika Josipovića s pravom očekivati da položi račun i za onu moćnu riječ s kojom je osvojio prvi mandat. Pitat će ga što je s novom pravednošću na koju smo također svi bili pozvani:
“Jer temelj pravde uvijek smo mi sami, jer je svatko od nas taj koji svojim ponašanjem stvara ili negira pravednost. Zato, ne smijemo se bojati, ne smijemo šutjeti, ne smijemo okretati glavu! Hrabrost je ta koja pobjeđuje nepravdu, koja ostvaruje bolje, pravednije društvo, društvo u kojem svaki građanin ima jednaka prava i jednaku šansu da se školuje, zaposli, zarađuje toliko da od toga njegova ili njezina cijela obitelj može pristojno živjeti, pravo da ima državu koja poštuje i štiti ljudska i druga prava svih svojih građana.”
Na kraju inauguracijskog govora u veljači 2010. predsjednik Josipović dao je i jedno veliko i važno obećanje: “U borbi za pravednost ja ću kao predsjednik Republike Hrvatske i kao njezin građanin biti prvi i nikada se neću umoriti. To vam obećajem!”
Ako riječi išta znače, tražeći još jednom povjerenje građana, predsjednik Josipović morat će najprije sam sebi iskreno i pošteno odgovoriti u kolikoj je mjeri ispunio to obećanje, a potom će vrlo pažljivo i ponizno morati saslušati i što mu o tome imaju reći građani, birači, ljudi. Nitko, a ponajmanje čovjek na vrhu bilo koje hijerarhije, ne može hodati velik pod zvijezdama ako ne zna prignuti glavu, pogled, uho i srce do svakog čovjeka.
Iz iskustva znam da Ivi Josipoviću barem slušanje svih ljudi koje sretne nije problem. Ali, pogledi i pažnja svih nas kao društva, naše javnosti, vrlo se rijetko uzdižu prema zvijezdama i prema toj vrsti veličine na koju nas poziva Šimićeva Opomena.
Ne zasipa nas čak ni prah, nego blato svakojakih niskosti, ispraznosti, površnosti i pohlepe u kojem vrvi od svakovrsne sitneži i klateži. Teško da možemo ići veliki pod zvijezdama pogleda prikovanog u sve to prolazno i nebitno. Svi kojima je do toga stalo, a predsjednik osobito jer ga se još uvijek sluša, moraju više i češće govoriti o onima prije nas i o onima koji danas među nama idu veliki pod zvijezdama saginjući se prema ljudima.
Nikada neću zaboraviti prizor iz dirigentske garderobe Lisinskog nakon jedne izvedbe Beethovenove Devete simfonije pod ravnanjem maestra Milana Horvata. Pred velikog sam dirigenta doveo svog nećaka, tada malog dječaka koji je izdržljivo i sabrano odslušao kolosalnu simfoniju i sve njene zvjezdane vrtloge. Velik i visok čovjek u fraku smjesta se sagnuo, upro pronicljiv pogled i dugačak tanki kažiprst u dječaka i naredio mu: “Hajde ponovi ovaj ton” i zapjevao “aaaaaa”. Dječja usta raširila su se još više nego oči i iz njih je izašao savršeno intoniran isti ton. Meni sličan eksperiment s nećakom nikada nije uspio, ali veliki je maestro ozbiljno i razdragano izrekao sud: “Mali ima savršen sluh”.
Ta mala draga osobna uspomena u skladu je sa sjećanjem koje sam nakon tužne vijesti o smrti maestra Horvata dobio od glazbenika Radovana Lorkovića, čija je majka Melita Lorković bila Horvatova profesorica klavira.
“Iako je bio zvijezda nije bio umišljen, a znao je i kritizirati nečiji kompleks superiornosti. Njegova inteligencija jurista ga je obranila od preuzetnosti, nije se postavljao na pijedestal ‘Velikog dirigenta’, a imao je sposobnost konvenciju spojiti s inspiracijom i erudicijom. Bio je drag.”
Velik i drag, te se riječi neprestano ponavljaju u sjećanjima na maestra Horvata čiji se zadnji zemaljski dah vinuo k zvijezdama baš nekako s posljednjim notama bečkog Novogodišnjeg koncerta. Umro je u Innsbrucku, ispod visokih planina koje je volio, po kojima se kao strastveni alpinist penjao i u kojima se potkraj života i nastanio.
Neka se nitko u Hrvatskoj ne uvrijedi ako se ovih dana čuje da je maestrova posljednja želja možda bila da mu prah raspu upravo s tih planina pod tim zvijezdama. On je ionako već prešao sav u zvijezde, kamo je i za života često zalazio kroz glazbu.
U vezi sluha onog dječaka nije pogriješio, barem onog unutarnjeg. On danas studira na istom fakultetu na kojem je svojedobno i Milan Horvat doktorirao pravo, a iznutra ga prži sluh za poeziju, poziv i poriv da se ne bude malen ispod zvijezda. I u tome nije sam.
U ovom vremenu i svijetu koji se ponaša kao da ljepota i veličina oko nas rastu tek tako, same od sebe, lijepo je poznavati mlade ljude koji su, na primjer, sasvim ozbiljno zabrinuti hoće li Hrvatska 2014. godine znati kako treba obilježiti obljetnicu Hrvatske mlade lirike, slavne, prije sto godina objavljene zbirke. I zato, gospodine Predsjedniče, doista pazite da ne idete maleni ispod zvijezda. Poezija je ozbiljna stvar, a zvijezde cilj još dalji i viši nego san o pravednosti.
(Prenosimo s portala Večernjeg lista)