novinarstvo s potpisom
Zdravko Mamić
Presuda Zdravku Mamiću i njegovim ”ortacima” nedvojbeno je najvažniji događaj u povijesti hrvatskoga nogometa od osamostaljenja, izuzme li se francuski pohod Ćire Blaževića i njegovih odabranika na svjetsku broncu u Francuskoj 1998. godine. [Read more…]
Jelena Lovrić
Svi smo ljuti na njega – kaže mi nedavno jedan još uvijek bliski prijatelj Ive Sanadera, prognozirajući da bivšem premijeru, koji je postao simbolom korupcijskog zla u hrvatskoj državi, život na slobodi neće biti ništa lakši od onoga u Remetincu. [Read more…]
Miljenko Jergović
Foto: Ivan Posavec
Umro je Kristo Laptalo, čovjek čiji život, pa onda ni smrt, u ovakvoj zemlji nikako nisu trebali biti javna stvar.
Čestit i radan, starovremeni pomorski kapetan, Dubrovčanin u vremenu u kojemu više nije bilo Dubrovčana, pomalo ekscentričan, obrazovan, načitan i pametan, trebao je svoje odživjeti i u miru partiti, a da nikome osim bližnjima, susjedima i pokojem prijatelju pomorcu ne bude važno da je ikad živio. [Read more…]
Viši sud u Beogradu zaključio je višegodišnji proces i pravomoćno rehabilitirao Dražu Mihailovića poništivši presudu od 15. srpnja 1946. prema kojoj je komandant četničkog pokreta osuđen na smrt i dva dana kasnije strijeljan kao veleizdajnik i ratni zločinac.
Nova presuda kaže da je onaj prvi proces bio nezakonit, pokrenut i vođen iz političkih i ideoloških razloga. Novom presudom mrtvom su Mihailoviću vraćena građanska prava. [Read more…]
Odluka Federalnog suda Australije da odobri izručenje Dragana Vasiljkovića, poznatijeg pod imenom Kapetan Dragan, Republici Hrvatskoj radi krivičnog gonjenja zbog ratnih zločina učinjenih između 1992. i 1993. godine izazvala je uznemirenost u krugovima srpskih desničara, ali i u Vladi Srbije.
Na vapaj dotičnog kapetana da će ga u Hrvatskoj ubiti ukoliko mu zvanični Beograd ne pomogne, ministar pravde u srpskoj Vladi Nikola Selaković uputio je dopis ministru pravde Australije u kojem ponavlja optužbe Dragana Vasiljkovića protiv hrvatskog pravosuđa i traži da se Kapetan Dragan izruči Srbiji gde će mu se pošteno suditi.
Dragan Vasiljković se krajem osamdesetih pojavio u Srbiji. Nije bio posebno zapažen do ratova koji su pratili raspad Jugoslavije.
Njegovo ime i njegovo delovanje postaju vidljivi od juna 1991., kada stiže u Krajinu kao dobrovoljac. U ratu ”u kojem Srbija nije učestvovala” on deluje pod kontrolom srpske policije, što je kasnije, na suđenju Slobodanu Miloševiću, 2003. godine lično potvrdio. Komandovao je jedinicom poznatom pod nazivom Crvene beretke i održavao kamp za obuku pod nadzorom srpske državne bezbednosti.
Septembra 2005. od strane australijske štampa okrivljen je za ratne zločine. Kapetan Dragan je odbio te optužbe i tužio australijskom sudu novine za klevetu, ali je taj spor izgubio.
I delimično poznavanje Vasiljkovićeve biografije objašnja otkud u Srbiji toliko zanimanje za dalju Kapetanovu sudbinu. Vasiljković je očevidno bio ”naš čovek u Krajini”. Što će reći da se na budućem suđenju mogu otkriti i do sada nepoznati detalji o delovanju srpske službe bezbednosti na teritoriji Hrvatske. Ovo je treći put da se Republika Srbija obraća pravosudnim organima Australije kako bi sprečila Vasiljkovićevo izručenje Hrvatskoj.
Srpsko ministarstvo pravde i ministar Selaković u svome dopisu navode kako ”Srbija strahuje da krivični postupak koji bi se protiv Veljkovića sproveo u Hrvatskoj ne bi bio potkrepljen adekvatnim i održivim dokazima”.
U dopisu dalje piše da su ”brojne organizacije za zaštitu ljudskih i građanskih prava evidentirale diskriminaciju koju su sudski organi u Republici Hrvatskoj demonstrirali u slučajevima Srba optuženih za ratne zločine”.
Ova ”argumentacija” ministra Selakovića i njegovog ministarstva stiže upravo u vreme kada srpski tužilac za ratne zločine javno govori o opstrukciji u visokim političkim krugovima u Srbiji kada je reč o istragama ratnih zločina.
”Teraju me u penziju”, izjavljuje Vukčević, glavni tužilac za ratne zločine. Sve češći napadi na Vukčevića i Tužilaštvo ”imaju za cilj relativizaciju istraga koje idu ka komandujućem kadru…
I to je jedan od razloga kampanje koja se vodi protiv nas…” Vukčević krajem januara mora u penziju zbog hitne promene zakona koji mu onemogućava da završi mandat i okonča istrage.
Kako se onda može verovati da će Kapetan Dragan u Srbiji dobiti pošteno suđenje, a u Hrvatskoj neće kada je jasno da velika opstrukcija takvim suđenjima, po izjavi samog tužioca, upravo postoji u Srbiji.
Ono što se nedvosmisleno nameće kao pravi razlog saopštenja Ministarstva pravde Srbije jeste njegovo spasavanje, a ne odmeravanje krivice. To, istovremeno, uzimajući u obzir i stanje u srpskom pravosuđu, svedoči o dubokom odsustvu osećanja za realnost, kao i nepromenjeno shvatanje zločina i kazne zasnovano na uverenjima iz devedesetih. Nije stoga čudo da najglasniji zahtevi za spas Vasiljkovića dolaze iz krugova ultra desnice i srpskih nacionalista poznatih kao glavne uzdanice Miloševićevog režima i čuvanja njegovog nasleđa.
Rat na prostorima bivše Jugoslavije, surov, nemilosrdan, krvav, bio je pravi poligon za avanturiste tipa Dragana Vasiljkovića. U njihov ”patriotizam” su ugrađene desetine hiljada žrtava, posebno civila, a paravojne jedinice u čijem su stvaranju i obučavanju učestvovali jeste tužno, tragično i mučno obeležje toga rata.
Da su u svemu tome odlučujuću ulogu obavile specijalne bezbedonosne i tajne službe, to je svakome ko nešto zna o događajima posle devedesetih sasvim jasno. Medijski moguli podržavali su po instrukcijama političara i policajaca tu mračnu, krvavu stranu rata. Njima nije bilo suđenja, prošli su bez lustracije, mada je u Skupštini Srbije još davno izglasan Zakon o lustraciji. Nikada po njemu nije postupljeno.
Kapetan Dragan pripada jednom vremenu u kojem su se događale užasne stvari. On je u mnogome i simbol toga vremena. Došao iz Australije, a posle svega vratio se u Australiju. Iza njega su ostali mnogi tragovi. Spasavanje Kapetana Dragana, njegov povratak iz mračne i duboke prošlosti samo potvrđuje da stari požari još nisu ugašeni, stare zablude nisu pokopane, a kontinuitet sa mračnim vremenima nacionalističke euforije nije prekinut.
Ionako loši odnosi Srbije sa susedima ovakvim aferama samo se još više pogoršavaju. U zaključku svoga dopisa ministru pravde Australije srpski ministar Selaković piše kako bi ”ekstradicija Vasiljkovića izazvala reakcije srpske zajednice u Australiji, kao i uznemiravanje javnosti u Srbiji”. Kakvo preterivanje!
Istina je, međutim, sasvim drugačija: uznemirenje može izazvati samo ovaj i ovakav pokušaj spasavanja Kapetana Dragana!
Mihael Silađi nije performer. Nije poput Toma Gotovca konceptualni umjetnik. Ono što povezuje Mihaela Silađija i multimedijalnog umjetnika Toma Gotovca je golotinja koju su obznanili gradu, jedan Puli – drugi pred trideset i tri godine Zagrebu, ali i to da ih je država obojicu prezrela, odbacila i zaboravila. Gotovcu je, slavi usprkos, pred kraj života namijenila ubožnicu u Dugoj Resi, a mlađahnome Mihaelu Silađiju otela je mogućnost da prehrani obitelj kaznivši ga s 2000 kuna jer je – kao što to čine i na tisuće drugih – za male pare obavljao sitne popravke po kućama.
Nezaposleni Silađi je u znak protesta protiv nepravedne odluke da u državni proračun mora uplatiti kaznu od 2000 kuna na pulskom Prekršajnom sudu ostavio svu svoju odjeću i obuću, mobitel i automobil i tako, do gola kriv, uputio se gradskim ulicama do redakcije Glasa Istre. Novinarima je objasnio da je nezaposlen i da ga je država kaznila zbog rada na crno.
Veli da mora, ako želi dug društvu i državi ispuniti i kaznu platiti, novac opet zaraditi na crno jer posla nema. Zato je jadnik, ne bi li skrenuo pažnju na apsurdnost donošenja takve kazne koja ga ponovo potiče na prekršaj hrabro posegnuo za metodom Toma Gotovca i Vlaste Delimar i k’o od majke rođen prošetao Pulom premda, kao što znate, nije riječ o performeru. Zaradio još jednu prekršajnu prijavu i optužni prijedlog zbog vrijeđanja moralnih osjećaja građana…
U vrijeme kad sa svih ekrana, i onih televizijskih, i onih kompjutorskih, bez ikakve cenzure i svrhe navire golotinja, ponekad i na rubu pornografije, golo tijelo Mihaela Silađija, koje će svatko tko još nije oguglao na posvemašnje siromaštvo i očaj hrvatskih građana, svatko tko je imalo senzibilan i spreman uživjeti se u ulogu onih čiji se tanjuri iz dana u dan pune samo očajem i beznadežnošću, doživjeti kao akt pobune, protesta. Bunta protiv indiferentnosti onih koji vode – na siromaštvo vođenih.
Ali ne, ovaj jadničak koji je radom – a ne krađom i prevarom kao što to čine moćnici, i oni gospodarski i on politički – osiguravao egzistenciju svojoj obitelji u Medulinu gurnut je kaznom koju ne može ispuniti a da ponovo ne prekrši zakon u začarani krug. Ministri, pak, u ovoj zemlji za daleko teža djela kao kaznu dobivaju društveno koristan rad – gule, primjerice, krumpire. Bivši ministar poljoprivrede ogulio ih je popriličan broj.
O.K. Zar i ovaj nesuđeni kućni majstor i performer iz nehata ne bi umjesto kazni od nekoliko tisuća kuna, koje ga najvjerojatnije uskoro čekaju, mogao mijenjati žarulje i bojati zidove u kakvom pulskom ili medulinskom domu za napuštenu djecu, starčad i beskućnike u kojima bi, ako se pokaže, možda mogao dobiti kakvo stalno ili privremeno zaposlenje. Ovako ga sudac, ili sutkinja ne zna se, kažnjavanjem tjeraju u stalno nove i nove prekršaje…
Možda sam ja neupućena i ne znam da sudovi zatvore otvorenog tipa i društveno koristan rad čuvaju i rezerviraju isključivo za ljude s političkim i “bankovnim” pedigreom, pa kućni majstori koji mijenjaju gumice na slavinama i montiraju vodokotliće kupljene na akcijama nemaju u tom elitnom društvu kojemu nije problem plaćati kazne što tražiti.
No nikako se ne mogu oteti dojmu da oni koji posljednjih nekoliko desetljeća upravljaju našim životima, bilo tako što kreiraju zakone s drakonskim kaznama za bezvezne prekršaje, ali i oni koji te zakone provode i sude nam kad se o njih ogriješimo, nemaju nikakav dodir sa stvarnošću…
Da imaju, zar bi se Milanka Opačić o Vladinoj namjeri da se građanima lošeg imovinskog stanja oproste manji dugovi obraćala u Burberry opravici koja, ukoliko ju je nabavila legalno i ako nije lažnjak kao jedna od njezinih torbica zamijećenih pri ranijim istupima, košta upravo toliko da bi se njome jedan dug zasigurno mogao otplatiti. Ne mislim da se Milanka Opaćić trebala pojaviti pred kamerama u “opravi Toma Gotovca ili vlaste Delimar” (mada zasigurno njezina golotinja ne bi vrijeđala moralne osjećaje građana), ali Burberry je za taj trenutak odista bio potpuno promašen – bahat odabir.
Da je sudac koji zakone provodi imao imalo empatije za jadnička bez posla koji sitnim popravcima bez računa pokušava osigurati kruh na stolu svoje obitelji i kaznu automatski zamijenio za društveno koristan rad, sve bi imalo nekog smisla. Mi koji to gledamo i o tome slušamo pomislili bismo: O. K. pokušavaju ovu u svemu zapuštenu državu urediti prema pravilima civiliziranog svijeta. Zakon je jednak za sve. Isti za ministra i nezaposlenog kućnog majstora.
Ovako, odluka, pretpostavljam odjevenog, suca Prekršajnog suda u Puli i modno osviještene ministrice više je povrijedila javni moral od golotinje očajnoga Mihaela Silađija.
Uvod
Slučaj Mirka Graorca, umirovljenog prometnog policajca iz Splita, počeo je njegovim hapšenjem 29. travnja 1995. U prvom procesu 1996. Graorac je osuđen na 20 godina zatvora i, po odsluženju kazne, na doživotno protjerivanje iz Hrvatske. Vrhovni sud poništio je tu presudu, ali ne zbog manjkavosti prvostupanjske presude počinjenih na štetu optuženog, čime je presuda obilovala, nego iz bizarnih razloga diktiranih dnevnom politikom. [Read more…]
Brojna reagiranja i pitanja čitatelja izazvala su dva napisa objavljena u Autografu o drugostupanjskoj presudi Visokog trgovačkog suda u sporu o (ne)ništavnosti valutne klauzule u CHF i primjeni promjenjivih kamata i tzv. kamatnih marži. Oko 100 tisuća ljudi pogođeno je valutnom klauzulom u CHF, pa i ne čudi brojnost reakcija i upita.
U prvom članku objavljenom na ovome portalu u kojemu je dan ranije najavljeno objavljivanje presude Visokog trgovačkog suda dane su naznake o ishodu koji se dan kasnije i ostvario. A u drugom tekstu kritički je analizirana kompromiserska presuda Visokog trgovačkog suda o valjanosti valutne klauzule u CHF (presuda je malo potvrđujuća, malo preinačujuća i malo ukidajuća).
Prema Zakonu o sudovima obvezno se podvrgnuti pravomoćnim presudama. No to ne znači da se o presudama ne smije razmišljati, pa i kritički ih analizirati. Kao slobodni novinar ne slažem se s onima koji uvjeravaju kako se (ne)pravomoćne presude ne smiju kritizirati. Osobito ne bi bilo dobro šutjeti o presudama višestruko kompromitiranog hrvatskog sudišta.
Upitno je gledište Visokog trgovačkog suda da su valjani ugovori s valutnom klauzulom u CHF. U razvijenim zemljama, koliko je poznato, nije izrijekom zabranjeno sklapanje ugovora s valutnom klauzulom, ali nikome ne pada ni napamet ugovarati tako, osobito ne dugoročne potrošačke kredite (primjerice za kupnju stanova).
Na pitanja čitatelja o domaćoj sudskoj praksi o valutnim klauzulama odgovorili smo da u Hrvatskoj nije uobičajeno pažljivo pratiti sudsku praksu prvostupanjskih sudova. Međutim, u najmanje pet ranijih presuda u zadnjih možda i desetak godina sudac Radovan Dobronić je proglašavao valutne klauzule ništavnima.
Odgovorili smo i da ništavnost valutnih klauzula prema načelima obveznog prava nije umotvorina suca Dobronića, već da je to stajalište i inozemnih pravnih doktrina.
Te ranije odluke o ništavnosti valutnih klauzula, istina, nisu donošene u postupcima o potrošačkim ugovorima, nego u postupcima o ugovorima između trgovačkih društva. U svim ranijim presudama o ništavnosti valutnih klauzula suca Dobronića, međutim, bili su jasno navedeni kriteriji obveznog prava prema kojima su zbog neodredivosti ugovorne vrijednosti ugovori s valutnim klauzulama nezakoniti i ništavni.
Bile su te ranije presude suca Dobronića i ukidane, ali ne u tim dijelovima u kojima su valutne klauzule proglašavane ništavnima, nego se Visoki trgovački sud tada čak uzgredno i suglasio s dijelom presuda o ništavnosti valutnih klauzula.
Da bi se moglo odlučivati o ništavnosti valutnih klauzula, mora se poznavati i komparativna prava, osobito financijsko i međunarodno monetarno pravo. Svatko tko razmišlja ili kao sudac odlučuje o valutnoj klauzuli mora točno znati što znači fluktuirajući međunarodni tečaj valuta.
Do 1971. je bio na snazi fiksni tečaj valuta. Onda je to ukinuto i uveden je fluktuirajući valutni tečaj.
U vrijeme fiksnog tečaja države su mogle mijenjati tečaj valuta samo posebnim zakonom uz obveznu prethodnu suglasnost MMF-a (bivša Čehoslovačka je zbog nepoštivanja tog pravila MMF-a bila isključena iz svjetske monetarne organizacije). Promjena tečaja je tada bio dugotrajniji proces, što je utjecalo na stabilnost valuta u dužim razdobljima.
Tada, u vrijeme valutne stabilnosti, možda se i moglo ugovarati valutne klauzule sa ugovorima ipak odredivih vrijednosti. A sada se tečaj valuta na svjetskim tržištima mijenja dnevno. I to se mora uvažiti, osobito kod dugoročnih ugovora s valutnom klauzulom (u dužem vremenu se ne zna ni glavnica, ni promjenjive kamatne stope, ni tzv. kamatne marže, odnosno ne zna se kolika je stvarna vrijednost ugovora).
Presuda Visokog trgovačkog suda trebala bi biti primjena prava na činjenično stanje neovisno o pritiscima i o tome koliko će pogoditi bilo koju stranu u postupku, pa i u slučaju proglašenja ništavnima oko 100 tisuća ugovora s valutnom klauzulom u CHF.
Praksa ugovaranja međunarodnih kredita za Hrvatsku je da je glavnica kredita fiksna, a samo su kamate promjenjive. Ako tako Republika Hrvatska ugovara kredite za samu sebe, red bi bio da iste uvjete omogući i svojim građanima.
U sporu zbog valutnih klauzula u CHF predstavnici banaka zastrašivali su mitom o opasnostima od bankrota banaka i slijedom bankarskih bankrota urušavanjem cjelokupnog gospodarstva. To je, međutim, mit koji je netragom nestao prije pola stoljeća.
Sredinom prošlog stoljeća vrijedio je strogi pravni nadzor banaka uveden u vrijeme predsjednika Roosevelta. I tada je zbilja objektivno bilo moguće da panika ulagača u jednoj banci uzrokuje lančano i paniku među ulagačima ostalih banaka i dovede do urušavanja financijskog sustava, pa i cjelokupnog gospodarstva u nekoj zemlji.
No, nakon dolaska predsjednika Reagana strogi pravni nadzor banaka je ”olabavljen” tako da su i valutni tečaji i pravni nadzor banaka liberalizirani.
Otuda unatrag pola stoljeća bankroti niza najvećih svjetskih banaka (da ne podsjećamo na bankrote u Hrvatskoj PBZ-a, Riječke banke, Splitske banke, Dubrovačke banke, Glumina banke, Croatia banke, itd).
I u svijetu i u Hrvatskoj bankrotirane banke saniraju obveznici poreza (u Americi je predsjednik Bush na taj način ”zadužio” porezne obveznike za više od 400 milijardi USD i upitno je hoće li taj dug biti otplaćen).
Ako nije došlo do urušavanja financijskog sustava u Hrvatskoj nakon uvođenja tzv. ”stare i nove devizne štednje”, svih onih afera s tzv. financijskim inženjerinzima, svih bankrota tzv. hrvatskih banaka, teško da bi do tog urušavanja došlo sada nakon bankrota nekih novijih tzv. ”naših banaka u stranom vlasništvu” zbog proglašenja ništavnima ugovora s valutnom klauzulom u CHF.
Sve hrvatske banke prije njihove prodaje strancima sanirane su novcima hrvatskih poreznih obveznika, pa se nema razloga bojati da nakon bankrota stranih vlasnika dio tih navodno naših banaka neće opet sanirati ovdašnji porezni obveznici.
Nije moguće u kritici presude Visokog trgovačkog suda u valjanosti valutne klauzule u CHF ne spomenuti ”štimanja” vremena. O odabiru trenutka dostave presude u vrijeme ”sudskih ferija” pisali smo u tekstu ”Analiza presude”, a sada, uz nužne redakcijske zahvate, objavljujemo razmišljanja čitateljice (podaci su poznati ovome novinaru) o ostalim ”štimanjima” vremena koja očito ne mogu biti plod slučajnosti.
Čitateljica uvodno podsjeća da je presuda Visokog trgovačkog suda o valjanosti valutne klauzule u CHF ”izvijećana” 13. lipnja 2014. godine. Zatim podsjeća da je Vrhovni sud Mađarske donio samo tri dana kasnije, 16. lipnja 2014., odluku o (ne)pravednosti deviznih bankarskih kredita.
Čitateljica nas je pitala je li slučajnost da je datum presude Visokog trgovačkog suda samo tri dana prethodio datumu odluke Vrhovnog suda Mađarske? I dalje, ako jest, onda kako su pogodili? A ako nije, onda koji je pravi datum presude Visokog trgovačkog suda? Te zašto su u Visokom trgovačkom sudu toliko čekali s dostavom 32 dana ranije ”izvijećane” presude?
Pitanjima nikad kraja, jer je čitateljica pitala još nešto. Za Večernji list od 4. srpnja Mario Vukelić, predsjednik Visokog trgovačkog suda, izjavio je da će presuda o valutnoj klauzuli u CHF biti objavljena unutar 30-ak dana. Čitateljica pita kako predsjednik Suda nije znao (4. srpnja) da je presuda već izvijećana 13. lipnja?
Zavrtilo nam se u glavi od svih tih datuma i priznali smo čitateljici da na sva ova pitanja ne znamo odgovore.
No, čitateljica se zahvalila i dostavila nam još neke svoje dileme. Tako se pita kako to da odluku mađarskog Vrhovnog suda bankari nisu uopće komentirali niti minimizirali kao što inače minimiziraju druge presude koje im ne odgovaraju (primjerice kao što su minimizirane presuda austrijskog Vrhovnog suda i presude iz Srbije). Presudu iz Mađarske i onu Europskog suda za ljudska prava bankari nisu komentirali ni jednom riječi.
Čitateljica očito ne vjeruje Visokom trgovačkom sudu. A ja mislim da to da čitateljica nema povjerenja u Visoki trgovački sud treba objaviti kako bi i ostali čitatelji mogli ocijeniti trebaju li imati povjerenje u taj Sud. A ponešto iz ovog teksta moglo bi dobro doći i kod sastavljanja zahtjeva za reviziju presude Visokog trgovačkog suda o valjanosti valutnih klauzula u CHF.
Nakon prvih reagiranja na presudu Visokog trgovačkog suda u slučaju ”Franak” javnost je zbunjena. Presudom su zadovoljni i tuženi i tužitelji i ispada da su u tom sporu pobijedili i jedni i drugi. Presudom su dijelomično preinačene i ukinute pojedine točke prvostupanjske nepravomoćne presude, tako da je u korist tuženih osam banaka u žalbenom postupku dosuđeno da su zakonito ugovarale valutnu klauzulu u CHF, a u korist tužitelja – korisnika više od 100 tisuća kredita ništavnost promjenjivih kamatnih stopa.
I sada predstavnici tuženih osam banaka pozdravljaju odluku Visokog trgovačkog suda da je valutna klauzula zakonita, ali se i ne osvrću na dio presude u kojemu su izgubile zbog promjenjive kamatne stope.
A predstavnici tužitelja pozdravljaju to što su im potvrđena ranije dosuđena prava zbog promjenjivih kamatnih stopa, a samo uzgred spominju da su izgubili u dijelu (ne)zakonitosti valutne klauzule.
Ne govori se ni o tome da su korisnici spornih kredita kod, primjerice, Volksbanke (za razliku od korisnika kredita kod preostalih sedam banaka) izgubili sve što im je u prvom stupnju bilo dosuđeno i za valutnu klauzulu i za promjenjivu kamatnu stopu.
Realno će se tek nakon određenog vremena moći preciznije znati koliko je tko dobio, a koliko izgubio. Možda sada neki (ne)dosuđeni iznosi izgledaju beznačajni, ali tek nakon što se obračunaju zatezne kamate i sve točno zbroji, znat će se stvarno stanje. A i sve će se nakon ove presude Visokog trgovačkog suda još i dodatno zakomplicirati.
No, ništavnost valutne klauzule i promjenjivih kamata nije u hrvatskoj sudskoj praksi prvi puta proglašena u prvostupanjskoj nepravomoćnoj presudi u slučaju ”Franak”. U prvostupanjskoj nepravomoćnoj presudi u slučaju ”Franak” čak se i citiraju ranije presude o ništavosti ugovora s valutnim klauzulama i promjenjivim kamatama, ali se to u presudi Visokog trgovačkog suda izbjeglo jasno navesti.
U više postupaka i prije ovoga u slučaju ”Franak”, naime, proglašavane su ništavnima valutne klauzule (tada ugovorene između trgovačkih društva).
Zanimljivo je da se s tim odlukama tada suglasio i Visoki trgovački sud. I u tim ranijim presudama su navođeni zakonski razlozi ništavnosti ugovora u kojima su neodredive ugovorne vrijednosti.
Isto je tako ranije presuđivano da se u ugovorima s promjenjivom kamatnom stopom ne smije ugovarati pravo vjerovnika da svojom jednostranom odlukom mijenja kamatne stope, nego da se mora ugovoriti referentna stopa na osnovi koje će se ugovorena kamatna stopa mijenjati i tek na tako izmijenjenu kamatnu stopu dodati kamatna marža.
Samim Zakonom o obveznim odnosima propisano je da su ništavni ugovori u kojima nije određena vrijednost, ili nije odrediva, a novijim propisima o zaštiti potrošača to je još čvršće propisano u korist potrošača kao, u pravilu, slabije ugovorne strane. A kad su posrijedi ugovori o kreditima, radi se o najtežim ugovorima kojima potrošači preuzimaju obveze na deset ili čak i dvadeset godina.
Nikako se ne bi smjelo dopustiti da se zasnivanje takvih obveza smatra valjanim unatoč tome što suprotno načelima obveznog prava i samog Zakona o obveznim odnosima vrijednost ugovorenog u uvjetima primjene valutne klauzule praktično nije moguće odrediti.
Srž presude Visokog trgovačkog suda kojom je ukinuta ništavnost valutne klauzule je da je na prvoj strani spornih ugovora jasno pisalo da se ugovara valutna klauzula i da su to ugovorne strane morale znati.
Istina je da je to jasno pisalo u ugovoru i (možda) su to obje ugovorne strane morale znati, ali činjenica je da ni jedna ugovorna strana, sve da je i htjela, objektivno nije mogla točno unaprijed odrediti kolika će biti glavnica i kolike kamate tako ugovorenih kredita.
Do 1971. godine u svijetu je prevladavao fiksni valutni tečaj (svaka država je zakonom određivala koliko joj valuta vrijedi u miligramima čistog zlata). Onda je to ukinuto i uvedeno je kotiranje valuta s promjenjivim tečajima. Nakon 1971. tečaji svih valuta mijenjaju se na međunarodnoj razini dnevno, tzv. fluktuirajućim tečajima.
Ako se u jednoj godini odbiju sve subote, nedjelje i praznici, tečaj valute se u godini dana mijenja oko 250 puta. To znači da ni kreditori ni korisnici kredita ugovorenih na otplatu od, primjerice, deset godina ne mogu unaprijed odrediti ugovornu vrijednost (ni glavnice ni kamata) prema oko pet tisuća dnevnih promjena tečaja dviju valuta. Ili jednostavnije, ugovori s valutnim klauzulama su, protivno propisima obveznog prava, neodredivi.
U najavi nove presude u slučaju ”Franak” u tekstu u Autografu objavili smo da je u ponedjeljak 14. srpnja 2014. ”iscurio” rok od 30 dana od dana kad je na Visokom trgovačkom sudu ”izvijećana” ta drugostupanjska presuda, a da nije dostavljena sucu Radovanu Dobroniću na postupanje.
Pitanje potpisanog novinara Visokom trgovačkom sudu u taj ponedjeljak što je s dostavljanjem mjesec dana ranije ”izvijećane” presude službenicu Suda je zaprepastilo. I gle, sutradan, pred kraj radnog vremena je 31 dan ranije ”izvijećana” presuda ipak dostavljena prvostupanjskom Trgovačkom sudu u Zagrebu na daljnje postupanje.
Sudac Radovan Dobronić odmah je reagirao i telefonom provjerio jesu li svi odvjetnici angažirani u tom postupku u Zagrebu, s obzirom na to da su godišnji odmori već započeli. Kad se pokazalo da su svi u Zagrebu, predložio im je ujedno i da sutradan svi dođu i osobno preuzmu presudu i rješenje (presuda i rješenje Visokog trgovačkog suda u slučaju ”Franak” broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., objavljena je i na www.vtsrh.hr).
Na taj način je 30-dnevni rok za podnošenje zahtjeva za reviziju (izvanredni pravni lijek za žalbu na presudu Visokog trgovačkog suda) počeo teći od 16. srpnja 2014. kao dana dostavljanja te presude i isteći će uoči Velike Gospe, u ”špici” sezone godišnjih odmora.
U Visokom trgovačkom sudu kažu da je to važniji sudski postupak zbog kojega se ”isplati” žrtvovati godišnje odmore. I to je istina, ali je istina i da su kod sastavljanja zahtjeva za reviziju važnijih sudskih postupaka nužne i razne brojne konzultantske usluge kao i u vrijeme kad nije sezona godišnjih odmora.
Pojednostavljeno, dostava tako značajne presude neposredno uoči tzv. ”sudskih ferija” vrlo je nekorektan postupak Visokog trgovačkog suda. Od dana donošenja prvostupanjske presude proteklo je godinu dana i bilo je dosta vremena za odlučivanje o tom predmetu te nije trebalo toliko odgađati donošenje odluke, a nakon toga i otezati s dostavom već ”izvijećane” odluke.
To otezanje s postupkom možda najbolje govori o stvarnoj (ne)pristranosti sudaca Visokog trgovačkog suda koji su usvojili ovu kompromisnu presudu u slučaju ”Franak”.
O značaju ovih presuda u slučaju ”Franak” mnogo je tekstova objavljeno s raznih stajališta raznih autora. I nesporno to jest komplicirani sudski postupak u okviru kojega su se, uz savim obveznih pravnih pitanja (ugovor je svetinja), morala uvažavati i rješavati i ostala pitanja iz monetarnih propisa, bankarskih, socijalnih, političkih, onih novijih o zaštiti potrošača, itd.
Moguće posljedice ovih presuda moglo se najbolje ublažiti sudskom nagodbom. Kad je to u tijeku prvostupanjskog postupka sudac Radovan Dobronić predložio, banke su to rezolutno odbile prihvatiti.
A za banke bi, da su nagodbu prihvatile, to značilo da su sve napravile da se uočeni problem riješi i stekle bi određenu sigurnost, te ne bi morale plaćati zatezne kamate.
A korisnicima kredita bi se nagodba isplatila, čak i da su se odrekli naplate kamata u cijelosti (što bi bio ogroman ustupak), jer bi postigli nagodbu odmah i neko vrijeme po toj nagodbi ne bi morali plaćati ništa i ne bi ostatak života morali provoditi u vođenju parničnih postupaka.
Na 102. sjednici Državnog sudbenog vijeća (DSV) 14. travnja 2014. godine donesena je odluka o provođenju tzv. ”postupka prosudbe tjelesnih i duševnih svojstava za obnašanje sudačke dužnosti” sutkinje koja je imala hrabrosti rješavati prethodno pet godina zataškavan sudski postupak Helene Puljiz zbog pokušaja hrvatskih špijunskih službi da je kao novinarku vrbuju za doušnicu.
Tim postupkom ”prosudbe tjelesnih i duševnih svojstava” DSV vrši neizravni pritisak na suce koji u drugom stupnju tek trebaju rješavati postupak Helene Puljiz protiv hrvatskih špijunskih službi. Jer kakvu to poruku DSV šalje sucima koji u drugom stupnju tek trebaju rješavati taj predmet ”psihomrcvarenjem” sutkinje koja je u prvom stupnju presudila u korist novinarke protiv države?
Očito nije jedina svrha tog DSV-ovog postupka tzv. ”prosudbe tjelesnih i duševnih svojstava” samo stegovno kazniti neposlušnu sutkinju, nego i svim sucima jasno dati do znanja što im se sve može dogoditi budu li donosili presude u korist novinara protiv Republike Hrvatske.
Na sudskom predmetu novinarke Helene Puljiz u prvostupanjskom postupku radilo je čak četvero sudaca. Nakon što je taj nezgodni sudski predmet odležao pet godina u ladicama dvoje sudaca, dodijeljen je sutkinji koja je sada izvrgnuta tzv. ”prosudbi tjelesnih i duševnih svojstva”.
”Grijeh” te sutkinje u ovom slučaju je što je bez odlaganja zakazala prva ročišta odmah nakon preuzimanja dodijeljenog joj dotad zataškavanog predmeta. I u trenutku nakon završene rasprave, kad je samo trebalo objaviti presudu, predmet je oduzet toj sutkinji i dodijeljen njezinoj kolegici Ani Merlin Božičković.
No i mlada sutkinja Ana Merlin Božičković ima ”petlju” kao i njezina prethodnica, te objavljuje presudu protiv Republike Hrvatske u korist novinarke Helene Puljiz.
Zamoljeni smo da ne objavljujemo ime sutkinje koju je DSV izvrgnuo postupku tzv. ”prosudbe tjelesnih i duševnih svojstva”. Prema pravilima DSV-a, suviše sklonog tajnosti, bilo kakav istup u javnosti za vrijeme trajanja postupka bi tu sutkinju trajno ”diskvalificirao”. Odlučili smo poštivati zamolbu da ime ne objavljujemo, premda je svima koji su taj postupak pratili jasno kako se zove ta sutkinja.
Protivno članku 11. Poslovnika o radu DSV-a odluka o provođenju postupka tzv. ”prosudbe tjelesnih i duševnih svojstava” nije objavljena. Prema članku 62. Zakona o DSV-u ”nepodvrgavanje prosudbi tjelesnih i duševnih svojstava radi ocjene sposobnosti za obnašanje sudačke dužnosti stegovno je djelo”.
Nedvojbeno se radi o tajnom i prisilnom postupku DSV-a, odnosno o psihotorturi.
Inače, kad se zbilja radi o bolesti i invaliditetu, suci kao i svi ostali ljudi moraju proći redoviti postupak ocjene radne sposobnosti na tzv. invalidskim komisijama u Mirovinskom zavodu. DSV-ov postupak tzv. ”prosudbe tjelesnih i duševnih svojstava za obnašanje sudačke dužnosti” je postupak paralelan redovitom u mirovinskom sustavu.
Na osnovi odluke DSV-a na Medicinskom fakultetu u Zagrebu (na Klinici Rebro) imenovana je ekspertna skupina koja bi trebala ”prosuditi tjelesna i duševna svojstva” sutkinje koja se drznula pripremiti presudu protiv Republike Hrvatske u korist novinarke Helene Puljiz.
S obzirom da odluka DSV-a o ”prosudbi tjelesnih i duševnih svojstva” nije objavljena, nije poznato ni jesu li u toj odluci i rješenju Medicinskog fakulteta o osnivanju ekspertne skupine na Klinici Rebro u Zagrebu navedene činjenice na kojima se odluka i rješenje temelje i predloženi dokazi kojima se utvrđuje u odluci i rješenju izneseno.
Koliko je poznato, postupak ove ”prosudbe” nije indiciran medicinski, nego prema pravno – administrativnoj odluci DSV-a. S obzirom na to da je određeno prisilno podvrgavanje tom postupku, pitanje je Medicinskom fakultetu da li je njihova uloga u ovom postupku u skladu s profesionalnom liječničkom etikom? Zašto u ocjeni radne sposobnosti ne sudjeluju redovne komisije iz mirovinsko – invalidskog sustava?
Pitanje ustavnosti i etičnosti ”prosudbe tjelesnih i duševnih sposobnosti za obnašanje sudačke dužnosti” postavio je Ustavnom sudu Đuro Sessa, sudac Vrhovnog suda i predsjednik Udruge hrvatskih sudaca. To znači da se u ovom slučaju ne radi samo o ”izvansudskim” i subjektivnim novinarskim dvojbama.
U zahtjevu Udruge hrvatskih sudaca za ocjenu ustavnosti članka 62. Zakona o DSV-u navodi se: ”Potpuno je nejasno što znači riječ prosudba i kako je uopće moguće prosuditi tjelesna i duševna svojstva, pa se postavlja pitanje radi li se o uvođenju nekih medicinskih pokusa i stvaranja od sudaca pokusnih kunića, a što je Ustavom izričito zabranjeno”.
U nastavku teksta zahtjeva za ocjenu ustavnosti sudac Sessa u ime Udruge sudaca tvrdi da je spomenuta odredba Zakona o DSV-u ”ponižavajuća i diskreditirajuća, ne samo za suce, već i za osobe sa invaliditetom”.
Iz svega je očigledno da treba sumnjati u kompetentnost, prije svega DSV-a, kad određuje tzv. ”prosudbu tjelesnih i duševnih svojstava za obnašanje sudačke dužnosti”, ali i u etičnost Medicinskog fakulteta u Zagrebu koji nekritički prihvaća dodijeljenu mu ulogu izvršitelja u postupku tzv ”prosudbe tjelesnih i duševnih svojstva” neposlušne sutkinje.
Odluka DSV-a o prisilnom provođenju postupka ”prosudbe tjelesnih i duševnih svojstava” donesena je na prijedlog Mirele Mijoč, predsjednice Općinskog građanskog suda u Zagrebu. Predsjednica Mijoč oduzela je predmet kolegice Puljiz sutkinji koja ga se nakon pet godina zataškavanja usudila rješavati u trenutku kad je trebala objaviti presudu.
Nesporno su Mirela Mijoč, Ranko Marijan i ostali članovi DSV-a formalno kompetentni pokretati u biti nekolegijalni postupak protiv svoje kolegice. Pojam kompetentnost u pravu u formalnom smislu označuje nadležnosti i ovlaštenja, ali općenito u širem smislu istim pojmom označuju se upućenost i znanja.
Puno je razloga sumnjati u realnu (nažalost ne i formalnu) kompetentnost Mirele Mijoč, Ranka Marijana, DSV-a i znatnog dijela sudstva. Dovoljno se podsjetiti na, primjerice, ignoriranje postotnog računa u iskazivanju učinka prema Okvirnim mjerilima za ocjenu rada suca.
U pisanom odgovoru ministra pravosuđa na pitanje zastupnika u Saboru je li moguće da (upravo ista) Mirela Mijoč ostvari više stotina posto (!?) radnog učinka ministar obrazlaže da je to – moguće.
Učenici sedmih razreda osmogodišnje škole, međutim, uče iz procentnog (postotnog) računa da se broj jedinica postotka određuje od broja 100 kao cjeline (procent od lat. riječi pro = za i centum = sto), a za iskazivanje više stotina postotka ”sedmaši” dobivaju negativnu ocjenu.
Unatoč tome u pisanom odgovoru ministra pravosuđa na pitanje zastupnika u Saboru pogrešno se tvrdi da je u ”statističkom izvješću iskazana norma od 627,3 posto za sutkinju Mirelu Mijoč moguća”.
Sve suce ipak ne bi trebalo vraćati u sedmi razred osmogodišnje škole. Ne radi se tu o neznanju (postotnog računa), nego o svjesnoj i namjernoj manipulaciji, istina matematički netočnoj, ali svjesnoj i namjernoj kao i o postupku ”prosudbe tjelesnih i duševnih svojstva”.
I zbog takvog pritiska DSV-a na suce koji u drugom stupnju sude u sudskom sporu novinarke Helene Puljiz protiv hrvatskih špijunskih službi odluka tih sudaca ne može iznenaditi. Iznenađenje bi bilo suspenzija DSV-a.