Pogodilo se tako da je gospodin Porfirije služio prvu svoju liturgiju u Zagrebu otkako je postao patrijarh Srpske pravoslavne crkve upravo onoga dana kada je među ljude stigla vijest da je prethodne noći umro zagrebački gradonačelnik. Milanu Bandiću posvetio je kraj svoje propovijedi: ”Bez ulaženja u politiku, jer to nam nije svojstveno, a i ne razumijemo se u to, dužni smo da kažemo da je on bio prijatelj pravoslavnih Srba i svih ljudi grada Zagreba i šire od toga, ali i moj lični prijatelj. Molim se Bogu za pokoj njegove duše. Neka mu Gospod podari Carstvo nebesko i život vječni.” [Read more…]
Kao hodač po žici u cirkusu
Ako se susretnete sa starim prijateljima a niste se videli desetak godina ili nešto duže, eto prilike da obnovite sećanja na godine koje su vam bile zajedničke. S protokom vremena pamćenje postaje nepouzdanije, optimizam sećanja slaže deliće nekadašnjih zbivanja i nostalgija postaje najsigurnije pribežište. [Read more…]
Edip na Facebooku
Posljednje godine života majka je provela na Facebooku. Otkriće društvenih mreža ne samo da je bilo posljednji veliki događaj u njenom životu, nego je tada, 2009. godine, u svojoj šezdeset i osmoj, nakon dva srušena braka, desetak rasturenih veza, jednoga neurednog i plitkog majčinstva i tolikih zapuštenih poznanstava i neuspjelih prijateljstava, pronašla idealan oblik svoje društvenosti.
Imala je dvjestotinjak prijatelja prema kojima je bila dobra i brižna, i koji je – što je veoma važno – nijednog trenutka nisu opterećivali. Bili su njeni tamagočiji, a ona će im ostati do kraja odana.
Facebook je stvorio opasnu iluziju o popularnosti, i o njenoj važnosti u ljudskome životu. Facebook je, drastičnije od tabloida, stvorio iluziju o važnosti takozvanog javnog mišljenja u svemu i svačemu. A javno mišljenje može i smije biti važno samo – na biralištima i pri brendiranju higijenskih uložaka
Dok je bolovala, uzdajući se u čudo odravljenja, zamišljala je kako će doći do svoga radnog stola, sjesti za kompjutor, svim svojim virtualnim prijateljima i prijateljicama objaviti da joj je bolje. Posljednjih devet mjeseci provela je bez cigareta i Facebooka. Nikotin joj nije nedostajao, ali prijatelji jesu.
Dvije su godine otkako je umrla, a meni još uvijek na privatnu mail adresu stižu elektronski obrasci u kojima mi ona nudi – prijateljstvo na Facebooku.
To, možda, i ne bi bilo tako čudno i zazorno da imam profil na Facebooku ili da sam prisutan na nekoj drugoj društvenoj mreži, ali ne samo da nije tako, nego mi baš nikada nije na um palo da na takav način komuniciram.
Mrtva se majka od žive razlikuje po tome što je živa znala da ne želim biti na Facebooku. Njene posmrtne ponude mogao bih ovako shvatiti: Facebook je garant čovjekove besmrtnosti, jer, eto, i moja mrtva majka okolo nuđa prijateljstva. Ponudu njenoga hladnog srca morat ću, na žalost, da odbijem. Osim što u njoj ima nečega incestuoznog, ne želim biti na društvenim mrežama. I naravno: ne zanima me ni prizivanje duhova.
Kada bi mi se, doista, javila iz groba, ne samo ona nego i svi moji mrtvi, uključujući Krležu, Thomasa Manna i Aliju Đerzeleza, ne bih otvorio profil na Facebooku.
Nekoliko mi se puna u životu dogodilo da neke ljude smatram prijateljima. Osim u dva-tri slučaja bila je to fatalna greška, zamjena identiteta, lažno predstavljanje. Ali što je to s dvjestotinjak, uglavnom nabrzinu stečenih prijateljstava moje pokojne majke? Ili s tisućom prijatelja koliko ih, kako sam čuo, imaju neki moji poznanici?
U svemu drugom, mišljenje javnosti ne samo da je suvišno, nego je i opasno, jer je javnost uvijek, ali baš uvijek – huškačka. Danas huškaju na Olivera Frljića, sutra će huškati na nekog drugog, i već se sasvim uklonilo s pameti da bi o kazališnim predstavama smio govoriti samo onaj koji ih je i gledao, i ima tri dana škole i gledateljskog iskustva da ih i razumije
Jedna od stvari koja se majci sviđala na Facebooku, i koja ju je istinski uzbuđivala, tako da je i mene – još dok je bila živa – krenula nagovarati da se otisnem na društvene mreže bila je što su joj se javljali ljudi iz njene rane mladosti, i još neka daleka izgubljena rodbina.
Zamisli koga bi sve opet mogao sresti, govorila je, dok je mene hvatao užas od toga da mi se život tako presuvrati i preokrene, i da mi se vrate sva ona lica iz ranih vremena, iz djetinjstava i osnovnih škola, uključujući, zlo i naopako, i sve one moje prve i neostvarene ljubavi. Sve što mi od toga treba imam u sjećanju i u uspomenama.
Ono što je baš valjalo iskoristio sam u pričama, romanima, novinskim člancima, i zašto sve to oživljavati putem Facebooka?
Facebook je stvorio opasnu iluziju o popularnosti, i o njenoj važnosti u ljudskome životu. Facebook je, drastičnije od tabloida, stvorio iluziju o važnosti takozvanog javnog mišljenja u svemu i svačemu. A javno mišljenje može i smije biti važno samo – na biralištima i pri brendiranju higijenskih uložaka.
Dobro, ne samo higijenskih uložaka, nego i svih drugih potrebnih i bespotrebnih proizvoda.
U svemu drugom, mišljenje javnosti ne samo da je suvišno, nego je i opasno, jer je javnost uvijek, ali baš uvijek – huškačka.
Danas huškaju na Olivera Frljića, sutra će huškati na nekog drugog, i već se sasvim uklonilo s pameti da bi o kazališnim predstavama smio govoriti samo onaj koji ih je i gledao, i ima tri dana škole i gledateljskog iskustva da ih i razumije, a da se Frljića može uniziti i poništiti samo ako se ponište svi koji su u Hrvatskoj, Srbiji i Bosni, ali i širom Europe hvalili i nagrađivali njegove predstave.
Trebalo bi pokrenuti pješaštvo i avijaciju da se od Olivera Frljića načini nedarovitog provokatora, kojeg treba protjerati nazad u njegov Travnik (ili u Tuzlu – kako u posljednje vrijeme njegovu zavičajnost pogrešno navode pojedini Facebook hejteri…).
Ako javnosti prepustimo pravo na mišljenje, tada nitko tko nije javnost neće imati prava da misli. A javnost nisu oni koji misle svojom, a ne javnom ili Facebook glavom
Ako je za tu stvar dovoljno “mišljenje javnosti” iskazano uz pomoć Facebooka, tada imamo ozbiljan problem. Tada je Facebook zamijenio ljudska prava i demokraciju. Ali ne moramo o Frljiću, možemo i o Židovima, Srbima, homoseksualcima, antifašistima… Ako javnosti prepustimo pravo na mišljenje, tada nitko tko nije javnost neće imati prava da misli. A javnost nisu oni koji misle svojom, a ne javnom ili Facebook glavom.
Postoje zanimanja čiji je smisao da budu mimo javnosti, uz dlaku, ili – kako se to nekad lijepo govorilo – mimo svijeta. Recimo, već spomenuta profesija kazališnog redatelja je upravo takva. Ili profesija novinara. Pisca.
Kada ste političar, naročito u demokratski zapuštenoj zemlji, vaše je da težite za simpatijom što većeg broja punoljetnih pripadnika svoje zajednice, ali kada ste pisac, svejedno u kakvoj zemlji, ne samo da ne trebate nikom biti simpatični, nego je simpatičnost simptom da ste promašili s profesijom. Na pravog se novinara njegov čitatelj ljuti. Prave su novine one s kojima se čitatelj svakoga jutra svađa, ali ih, ipak, kupuje.
To je razlika između novina i Facebooka: na Facebooku svi su prijatelji, čak i ako su hejteri, ili baš zato što su hejteri, dok u novinama prijatelja nema, a ne bi smjelo biti ni hejtera. Novine su sve ono što Facebook ne želi i ne može biti.
Novine su javna platforma niza individualnih glasova, Facebook je privatna plaforma na kojoj se uspostavlja kolektivno mišljenje. Facebook je trg na kojem svatko može reći što misli, i svatko tko ima guzicu na trgu i Facebooku ima pravo na mišljenje, dok bi novine trebale biti – akademija.
Na Facebooku još uvijek nije reguliran fenomen umiranja i sahranjivanja, pa nam zato mrtve majke nude nešto što se žive ne bi usudile. Ne bi Edip bludno zgriješio da se nije petljao po društvenim mrežama. Ne bi s uma sišao, a za njim i bogatija polovica čovječanstva
Trebale bi, ali, na žalost, uglavnom nisu. Novine su posljednja brana individualnog mišljenja pred javnim mnijenjem. Bez novina nema demokracije. Bez obzira na eventualnu urednu izbornu proceduru, bez novina se demokracija pretvara u ruljokraciju.
Prije tačno deset godina, ožujka 2005, Facebook je izašao izvan ograda sveučilišnog kampusa na Harvardu, i postao javna stvar. Nekoliko mjeseci kasnije, u kolovozu, registrirana je internetska domena Facebook.com, a u prosincu iste godine mreža je imala već pet i pol milijuna korisnika. Danas ih je milijarda i pol, živih, ali i mrtvih.
Na Facebooku još uvijek nije reguliran fenomen umiranja i sahranjivanja, pa nam zato mrtve majke nude nešto što se žive ne bi usudile. Ne bi Edip bludno zgriješio da se nije petljao po društvenim mrežama. Ne bi s uma sišao, a za njim i bogatija polovica čovječanstva.
(Prenosimo s autorova portala).
Zaboravljeni prijatelji
Grad, svi znamo, nisu zgrade, grad čine ljudi. Živa su to bića, golemi organizmi, neka vrsta biocenoze, jedinstvene zajednice raznih oblika života, poput recimo koraljnog grebena. Ljudski greben, to bi bila najkraća definicija grada.
Zato gradovima dajemo ljudske osobine, pa su neki upravo stari dosadni namćori, a neki mladi, rauzdani i divlji: neki arogantni, neki neposredni i srdačni, jedni teške naravi, opasni, rabijatni, izbrijani i tetovirani, drugi fini, kulturni, obrazovani i načitani, ima ih i što su samo lijepi, a isprazni, a ima bogami i ružnih, a punih duha.
Neki se stoga međusobno ne podnose, pa se gledaju kao pas i mačka, a neki opet održavaju prijateljske odnose, uspostavljene – baš kao među ljudima – zajedničkim interesima i sličnim sudbinama.
Kako pak gradovi, baš kao i ljudi, prijatelje traže među sebi sličnima, tako je – osim ukrajinske Odese, engleskog Dovera, norveškog Trondheima i još petnaestak gradova, među kojima i čileansku Antofagastu, talijansku Anconu, njemački Charlottenburg ili češku Ostravu – radnički, južnjački sunčan, ali slavni herojski Split imao za prijatelje i nekadašnje susjede, radničko slovensko Velenje, južnjački makedonski Štip, sunčani bosanskohercegovački Mostar, slavno crnogorsko Cetinje i herojski srpski Kragujevac
Nekad, prije nego što nas je Facebook zabio u kuće, dok su ljudi dakle prijatelje stjecali na dječjim igralištima, u školi, na poslu ili u susjedstvu, i gradovi su sklapali prijateljstva. Novim naraštajima ta je stvar posve nepoznata, pa ljudi na Mertojaku, recimo, pojma nemaju zašto se zapravo njihove ulice zovu Doverska, Odeska ili ona treća, komplicirana, Tronh… Trom… da, Trondheimska.
Ta tri grada bila su, malo tko danas uopće zna, gradovi-prijatelji Splita. Bio je to, naime, blesav, simpatičan običaj u ono vrijeme, da se poglavarstva dva grada dogovore i potpišu povelju o prijateljstvu, pa onda djeca u školama uče o novom gradu prijatelju i odlaze tamo na izlete, umjetnici organiziraju izložbe, a ako novi prijatelj ima i kakav nogometni klub, još bolje.
Kako pak gradovi, baš kao i ljudi, prijatelje traže među sebi sličnima, tako je – osim ukrajinske Odese, engleskog Dovera, norveškog Trondheima i još petnaestak gradova, među kojima i čileansku Antofagastu, talijansku Anconu, njemački Charlottenburg ili češku Ostravu – radnički, južnjački sunčan, ali slavni herojski Split imao za prijatelje i nekadašnje susjede, radničko slovensko Velenje, južnjački makedonski Štip, sunčani bosanskohercegovački Mostar, slavno crnogorsko Cetinje i herojski srpski Kragujevac.
Gradovi su, rekoh, kao ljudi, pa kako se i ljudi posvađaju ili im se jednostavno raziđu životni putevi, tako je i s gradovima. Norveški Trondheim, recimo, prvi je grad s kojim se Split, još daleke 1957., potpisao povelju o prijateljstvu, a s engleskim Doverom sprijateljio se samo godinu dana kasnije.
Reklo bi se, Split, Dover i Trondheim su prijatelji iz vrtića. U međuvremenu, znate već kako to ide, svaki je otišao svojim putem, pa kad splitska djeca danas pitaju tko je taj Trondheim s one plave pločice na neboderu, Split ga se i ne sjeća. A teško da bi ga danas i prepoznao.
Split je svoj ”friendship request“, bolno očekivano, poslao u Kinu, u Hangzhou, glavni grad pokrajine Zhejiang. Na Fejsu, naime, Hangzhou izgleda kao tipičan propulzivni, bogati i razmetni kineski metropolis: do jučer neugledni sivi gradić od par milijuna stanovnika, u posljednjih je petnaestak godina doživio ekonomsku eksploziju, utrostručio svoj brutto proizvod i izrastao u bogatog industrijskog diva od osam milijuna stanovnika, pa se Splitu, razumljivo, učinio zanimljivim za početak jednog divnog prijateljstva
Mali norveški gradić s neuspješnim amaterskim nogometnim klubićem danas je treći norveški grad, živo sveučilišno središte Sjevera, čiji je nogometni klub, uzgred budi rečeno – Rosenborg se zove, možda ste čuli – u posljednjih dvadeset pet godina osamnaest puta bio norveški prvak, i jedanaest puta igrao Ligu prvaka!
Split je tako u međuvremenu zaboravio prijatelje iz vrtića, zaboravio je i prijatelje iz škole, a bogami i one iz starog susjedstva. Sa Kragujevcem i Cetinjem se posvađao pred rat, pa iako nikad nije poništio te povelje, te gradove nećete naći niti na listi gradova pirjatelja na službenim stranicama Grada Splita.
Slično je, uostalom, jednoga dana digao pozdrav i proleterskom Velenju i siromašnom Štipu. Zbunjeno su ova dva grada pitala zašto im se ne javlja, a uobraženi Split se pravio da ne razumije njihove smiješne jezike.
”Niht feršten, niht feršten… non kapiši”, odgovarao im je Split ispijajući koktele u lounge baru s Anconom i berlinskim Charlottenburgom, jedina dva grada s kojima je do danas prijatelj. Uz, jasno, Mostar, starog ratnog druga s kojim se i danas ponekad nađe na janjetini, pa ogovoraju ono đubre od Kragujevca. I s Ukrajincima i Česima Splitu je bezveze da ga vide, pa kad Odesa i Ostrava dođu na more i zovu starog prijatelja, glumi da su birali pogrešni broj.
– Split vam je odavno odselio – laže im neuvjerljivo.
– On vam je sad u zapadnoj Europi.
Govori i ta stvar – odnos dakle prema starim prijateljima – o gradovima, onako kako govori i o ljudima. Pa govore nešto o gradovima i njihova nova prijateljstva, kao što je slučaj sa Splitom, koji je ovih dana, čitamo u novinama, nakon punih dvadeset godina našao novog prijatelja, valjda preko Facebooka. Ili tako barem izgleda kad čitamo da su u proteklih nekoliko godina prijateljstvo Splitu nudili, recimo, francuski Marseille, argentinski Rosario i čak dva španjolska grada, Pamplona i Valladolid.
Zaboravljeni naš prijatelj iz vrtića, onaj, kako se zove, Trondheim, za to je vrijeme također prvi put nakon dvadeset godina potpisao povelju o prijateljstvu. Njihov je izbor pak ovaj put bio – palestinski Ramallah. Ništa, samo kažem. Govore te stvari i o ljudima, onako kako govore o gradovima. Ljudi su, naime, živa bića, baš kao i gradovi
Vidjeli valjda ovi južnjački veseljaci Splitov profil – a na Fejsu Split izgleda kao tipičan živi i razigrani mediteranski grad – pa im se učinilo zanimljivim poslati mu ”friendship request“. Split ih, međutim, sve stavio na ”ignore“. Otkantao je uz prigušenu psovku i irski Bushehr, i iranski Cork. Dobro – irski, iranski, ista stvar.
Umjesto, njih, Split je svoj ”friendship request“, bolno očekivano, poslao u Kinu, u Hangzhou, glavni grad pokrajine Zhejiang. Na Fejsu, naime, Hangzhou izgleda kao tipičan propulzivni, bogati i razmetni kineski metropolis: do jučer neugledni sivi gradić od par milijuna stanovnika, u posljednjih je petnaestak godina doživio ekonomsku eksploziju, utrostručio svoj brutto proizvod i izrastao u bogatog industrijskog diva od osam milijuna stanovnika, pa se Splitu, razumljivo, učinio zanimljivim za početak jednog divnog prijateljstva.
Točno dakle onako kako je u posljednje vrijeme običaj za vjenčane i krizmane kumove u društvu tražiti boljestojeće kandidate – kakvog pomorca, poduzetnika ili županijskog pročelnika – tako je i Split, pored radničkog Marseillesa, južnjačke Pamplone, sunčanog Rosarija, slavnog Bushehra i herojskog Corka, izabrao bogati kineski Hangzhou.
Kinezi, shvatili ste, neće doći praznih ruku, uložit će nekoliko milijardi različitih novaca u Split, a imaju bogami slične interese i ukuse: pored neviđenih prirodnih ljepota i historijskih znamenitosti, glavna turistička atrakcija Huangzhoua ipak je Tianducheng, bizarni umjetni grad izgrađen kao groteskna replika Pariza, sa stotinu metara visokom kopijom Eiffelovog tornja.
Zaboravljeni naš prijatelj iz vrtića, onaj, kako se zove, Trondheim, za to je vrijeme također prvi put nakon dvadeset godina potpisao povelju o prijateljstvu. Njihov je izbor pak ovaj put bio – palestinski Ramallah.
Ništa, samo kažem. Govore te stvari i o ljudima, onako kako govore o gradovima. Ljudi su, naime, živa bića, baš kao i gradovi.
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).