novinarstvo s potpisom
Volga Švorinić
Liječnici, znanstvenici, znaju da je čovjek nedjeljiva cjelina tijela i duše, u trajnoj međuovisnosti i interakciji.
Znaju da se u osnovi tjelesnih i psihičkih funkcija nalaze isti biokemijski i bioelektrični procesi u trajnoj mijeni. Znaju da je sklad i balans fizičkog i psihičkog imuniteta stanje zdravlja, a nesklad osnova za stvaranje svih bolesti, uključujući i najmalignije. [Read more…]
Tomislav Šola
Proces prepoznavanja, proučavanja, pohrane i prijenosa kolektivnog iskustva i odgovorno utjecanje na društvenu sredinu tako da joj se (iz tog iskustva) nude vrijednosti prepoznate kao razvojno generativne, plemenite i blagotvorne za društveni projekt – to je zadatak svih zaposlenika memorijskih institucija. [Read more…]
Toliko dugo već stožeraši, šatoraši i njihovi medijski logističari razvlače svoju omiljenu priču o Bojanu Glavaševiću koji, po njima, nije dostojan ni svojega oca ni njegove žrtve, da je bilo samo pitanje trenutka kada će nasrnuti i na ono u ime čega, verbalno i bukvalno, cipelare nedostojnoga mu sina – na lik i djelo Siniše Glavaševića.
Tog zahvalnog posla se naposljetku prihvatio portal poznat po suptilnom bavljenju pitanjima očinstva, portal koji je prošloga tjedna sa svoje srpske adrese pustio u optjecaj ”ekskluzivno otkriće” iz arhiva Stasija i KGB-a da je Angela Merkel začeta ubrizgavanjem zamrznute sperme Adolfa Hitlera u maternicu Gretl Braun, najmlađe sestre Führerove supruge Eve, te da je u tajnom ugovoru sklopljenom između SAD-a, SSSR-a i Vatikana zapisano da će se toj djevojčici jednoga dana dati internacionalna moć.
Dok su se srpski trudbenici s multišovenskog portala Dnevno.hr/rs/ba manijakalno oblizivali nad Hitlerovim izlučevinama iz kojih je zavjerom Kominterne, Vatikana i Bijele kuće nastala današnja njemačka kancelarka, njihova su se hrvatska braća proslavila jednako ekskluzivnim i jednako umobolnim ”otkrićem” da je otac Bojana Glavaševića s ovoga svijeta otišao bez zaslužene kazne za svoje izdajničko djelovanje protiv Republike Hrvatske.
”Onoga trenutka kada je ubijen na Ovčari, Siniša Glavašević je postao hrvatski mučenik i nacionalna vrijednost. Bi li to izabrao za života nitko danas ne može sigurno reći”, kreće kolumnist portala Dnevno.hr po imenu Marko Ljubić u obračun s legendarnim vukovarskim novinarom, dijagnosticirajući da je ”njegovo radno mjesto od njega, sasvim slučajno, učinilo dnevni glas hrvatskom narodu, signal da je Vukovar još uvijek živ”.
Siniši Glavaševiću doduše priznaje da je ”u teškim okolnostima radio svoj posao” i da je ”očito imao minimum časti pa nije htio bježati još dok je mogao”. No, ni to što je 1991. ostao u Vukovaru sve do strašnoga kraja opsade grada, pa i po cijenu vlastitoga života, Glavaševića ne oslobađa od sumnjičavosti portalskoga heroja iz 2014. koji – valjda u znak posebnoga pijeteta prema žrtvi Ovčare – nalazi za shodno nagađati: ”Ne znamo ni kamo bi bježao, ni je li njegova intimna domovina bila samostalna Hrvatska ili Jugoslavija.”
Ali taj čovjek ”upitne intimne domovine” nije bježao. Ni pred srpskim zločincima koji su ga likvidirali na Ovčari i time ga, prema Ljubiću, potpuno nezasluženo pretvorili u hrvatsku ”nacionalnu vrijednost”. A ni pred pravnom državom Hrvatsku kojoj, na Ljubićevo žaljenje, nije dopao šaka.
”Da je zapovjedništvo obrane Vukovara bilo zapovjedništvo izgrađene vojske, da je Hrvatska tada bila država kakvom je se danas predstavlja kada joj se tovare na leđa, usprkos svemu, rijetki zločini lešinara u njezino ime, Siniša Glavašević bi zbog čuvene optužnice protiv vrhovnog zapovjednika Hrvatske vojske u ratu završio na vojnom sudu kao izdajnik. Svojim je pozivom snažno propagandno oslabio obranu zemlje, a morao je biti svjestan pa i zbog svojih javljanja na Hrvatskom radiju – masovnih nacionalnih empatija hrvatskog naroda.” – ispravlja portal Dnevno.hr 2014. propust hrvatskoga pravosuđa iz 1991.
A uzgred donosi i pravorijek u slučaju ”izdajnikova” sina Bojana Glavaševića: ”On jednostavno Hrvatsku drži odgovornom za smrt svoga oca, jer, da nije bilo zahtjeva za slobodom hrvatskoga naroda – Bojan bi danas imao živoga oca, novinara Radio Vukovara! A Hrvatske ne bi bilo.”
Drugačije je stoga, drži pravdoljubivi kolumnist, Hrvatska trebala s Vukovarcima, kako s mrtvima, tako i s onima koji su uspjeli preživjeti torturu u srpskim logorima. Ponajprije s Predragom Matićem i Željkom Sabom koji upravo zbog toga što su bili logoraši ”nikada nisu smjeli preuzeti visoke državne funkcije, jer nitko ne stavlja nacionalnu sigurnost na kocku tipujući na to kako nekoga tortura u logoru nije – slomila”.
Odmah slijedi i Ljubićevo bestidno pitanje ”Bi li se netko smio kladiti danas znajući Matića i Sabu da njih – nije?”, u kojemu bi se, kao u rečenici koja mu je prethodila, trebali prepoznati ne samo imenovani logoraši, nego i svi ostali koji su prošli kroz logorski inferno.
Jer neskrivena poruka tog oznaškog uma glasi da Hrvatska i dan-danas mora biti sumnjičava prema svima njima, i to samo zato što su se iz logora vratili živi.
Poruka je to, kažem, oznaškog uma, jer je mentalni sklop kolumnista koji sve povratnike iz srpskih logora smatra prijetnjom za hrvatsku nacionalnu sigurnost navlas isti onome u glavama OZN-inih isljednika i ostalih perjanica jugoslavenske komunističke represije poslije Drugog svjetskog rata, u glavama svih onih koji su ljude – samo zato što su se živi vratili iz Dachaua i ostalih nacističkih konc-logora – izvodili na montirane ”dahauške” procese, da bi ih pod optužbom za kolaboraciju s neprijateljem, izdaju i špijunažu, osuđivali na smrt ili na tešku robiju, a potom te kazne ”u ime naroda” revno provodili u djelo.
Pa ako taj totalitarni nacionalistički um danas, zbog objektivnih poteškoća, nije u stanju organizirati procese nalik dahauškima, nego za početak ”samo” podmuklo zagovarati lustraciju svih vukovarskih logoraša, krivih što su preživjeli mučenja i ponižavanja, to ne znači da se već koliko sutra – uz blagoslov Kaptola i uz vlastohleplje o-zna-se koje stranke – neće dokraja razmahati i razmahnitati.
(Prenosimo s portala Novoga lista).
Uvod
Slučaj Mirka Graorca, umirovljenog prometnog policajca iz Splita, počeo je njegovim hapšenjem 29. travnja 1995. U prvom procesu 1996. Graorac je osuđen na 20 godina zatvora i po odsluženju kazne na doživotno protjerivanje iz Hrvatske. Vrhovni sud poništio je tu presudu, ali ne zbog manjkavosti prvostupanjske presude počinjenih na štetu optuženog, čime je presuda obilovala, nego iz bizarnih razloga diktiranih dnevnom politikom. [Read more…]
Uvod
Slučaj Mirka Graorca, umirovljenog prometnog policajca iz Splita, počeo je njegovim hapšenjem 29. travnja 1995. U prvom procesu 1996. Graorac je osuđen na 20 godina zatvora i, po odsluženju kazne, na doživotno protjerivanje iz Hrvatske. Vrhovni sud poništio je tu presudu, ali ne zbog manjkavosti prvostupanjske presude počinjenih na štetu optuženog, čime je presuda obilovala, nego iz bizarnih razloga diktiranih dnevnom politikom. [Read more…]
Uvod
Slučaj Mirka Graorca, umirovljenog prometnog policajca iz Splita, počeo je njegovim hapšenjem 29. travnja 1995. U prvom procesu 1996. Graorac je osuđen na 20 godina zatvora i, po odsluženju kazne, na doživotno protjerivanje iz Hrvatske. [Read more…]
Milijana Brkića mora da je netko oklevetao, jer je jednoga jutra bio uhapšen iako ništa nije skrivio.
Već sam pokušaj da glavnome tajniku HDZ-a provizorno navučemo kožu junaka Kafkina “Procesa” – a očigledna je namjera ovoga bivšeg policijskog načelnika da se u javnosti predstavi žrtvom “jedne velike organizacije” i, makar bio pošteđen konkretnoga literarnog utjecaja, odigra ulogu Jozefa K. u nešto bješnjem izdanju – izaziva komične efekte.
Najprije, Milijan Brkić nije uhapšen, niti će to uskoro biti, a zatim, mnogo važnije, njegov je doživljaj vlastite nedužnosti – suprotno K-ovom – proporcionalan uvjerljivosti dokaza o deliktu što ga je počinio. Tako nam se, sasvim tipično, još jedna hrvatska politička protuha ukazuje kao Protu-K.: što je više materijalnih potvrda njegova grijeha, snažnije je njegovo osjećanje da “ništa nije skrivio”.
Milijan Brkić, žrtva grandiozne društvene zavjere, više nije diplomirani kriminalist, jer je, objavom u “Narodnim novinama”, poništena diploma koju mu je u lipnju 2011. izdala Visoka policijska škola iz Zagreba. Posebno tijelo, nazvano “stručno-stegovnim povjerenstvom”, utvrdilo je da je bivši policijski dužnosnik u svojem stručnom sastavku, koji je predstavljao krunu njegove izobrazbe, plagirao tuđi diplomski rad u obimu od točno 79 posto, naime – od ukupno 1.630 redaka Brkićeva diplomskog uratka, njih 1.285 su prepisani, uključujući tiskarske i pravopisne pogreške.
Imajući u vidu takvu neumoljivu argumentaciju, kao i samilost prilikom izricanja kazne – jer je počinitelju drske akademske prijevare dodijeljena najblaža predviđena sankcija – jasno nam je da K-ove kaotične misli u trenutku kada ga odvode na smaknuće (koje će biti obavljeno zabijanjem noža u srce) pristižu iz posve drugog svijeta. “Gdje je sudac koga on nikada nije vidio? Gdje je visoki sud do koga nikad nije došao?” Ipak, hrvatska politička protuha – Protu-K. – smisao “velike organizacije” koja mu radi o glavi tumači na identičan način kao i njegov književni antipod: “On se sastoji u tome da se uhićuju nedužne osobe, te da se protiv njih pokreće besmislen postupak.”
Zlosretni se K., naposljetku, podčinio pogonu laži, prožet sve većim osjećajem krivnje što ga je pobuđivala bezrazložna optužba, prepustio se birokratskome stroju koji bezličnim automatizmom proizvodi privid nužnosti, pa je njegov tupi odlazak na stratište, bez pružanja otpora, naprosto bio način da se prilagodi vladajućim okolnostima, i jedino što mu je u momentu pogubljenja preostalo bila je erupcija srama, toliko silovita da je imao dojam kako će ga isti nadživjeti, jer “činilo se kao da je stid u njemu jači od smrti”.
Nasuprot tome, teško se oteti utisku da je hrvatska politička protuha – Protu-K. – samim svojim životom usmrtila stid. Ako jednom i otputuje na onaj svijet, za pretpostaviti je da će u odsudnome času svisnuti od ponosa. On ima tu vitalnu snagu da do samoga kraja nedokazanim smatra ono evidentno. Zbog toga K., prema vlastitome snažnom osjećanju, umire “kao pas”, a Milijan Brkić živi kao heroj, ne prestajući lajati.
Ostaju, dakle, laž i besramnost, dvije osnovne komponente sustava u kojemu pitanje krivnje i nevinosti postaje izlišno, dok konačni pravorijek, plasiran kroz privid nužnosti, pristiže kao rezultat gole samovolje. Nezgoda s Brkićevom predodžbom idealnih “vladajućih okolnosti” – gdje on može do mile volje poricati notorne činjenice, gdje nije moguće zamisliti toliko egzaktne dokaze koji bi ga nagnali u avanturu prihvaćanja krivnje – u tome je što ona ne spada u privatnu sferu.
Naprotiv, zbijanje snaga angažiranih u njegovoj javnoj obrani pokazuje da je on samo ogledni primjerak na čijem se slučaju bruse poželjna pravila igre, a ta pravila, u najkraćem, propisuju da se važeći zakoni imaju razumjeti tek kao prigodno normiranje bezakonja.
Nastupajući u ime partije, šef HDZ-a Tomislav Karamarko bio je u tom pogledu više nego izravan: “Ostavite Milijana Brkića na miru, on je specijalac, heroj Domovinskog rata!” Očekivano, zboru se ubrzo pridružila i Udruga veterana specijalne policije “Alfa”, otvorenim pismom u kojem se traži da “prestane hajka” na njihova bivšeg suborca, jer ovaj obiluje stručnim, ljudskim i borilačkim vrlinama. Ton je nedvojbeno prijeteći: “Bacanjem ljage na našeg ratnog kolegu i dozapovjednika elitne ratne postrojbe SJP Alfa, to isto činite i na sve nas ratne veterane.”
S druge strane, proslavljeni herc-sociolog Slaven Letica, gardom neutralnog promatrača, relativizirao je policajčev plagijat uz pomoć znanstvene analitike za imbecile, cinično se pozivajući na rezultate istraživanja prema kojima je više od 72 posto hrvatskih studenata barem jednom prepisivalo na ispitu, dok je na europskim i američkim sveučilištima taj procent još i veći, pa dakle plagijatorovo ponašanje ne izlazi iz okvira međunarodne rutine, uz važnu napomenu kako “ne treba smetnuti s uma” da je počinitelj delikta, razumije se, “bivši dragovoljac Domovinskog rata”.
Krajnji je cilj toga udruženog napora vratiti u optjecaj maskirnu prirodu zakona i – preko jednog neosnovano osporenog plagijata – reafirmirati ugroženi ideal koji nije ništa drugo nego falsifikat pravne države.
Ako se, primjerice, veteransko pismo čita na ispravan način, razvidno je da ratoborni pripadnici “Alfe” otvoreno poručuju kako su se borili zbog toga da propisi za njih ne bi važili, a to znači da je njihova borba – iz perspektive građana za koje propisi važe – imala sve odlike agresije.
Hrvatska je, drugim riječima, sretno okupirana od strane onih koji su je oslobodili: poredak laži osvojen je oružanim sredstvima, te će se, ustreba li, takvima i braniti.
Djelotvornost toga okupiranog entiteta temelji se na fatalnome odsustvu istine i stida, na vladavini laži i besramnosti. Utoliko hrvatska politička protuha – Protu-K. – pripada društvenome sloju koji, čak i kada se gradi žrtvom, bez milosti zabija bodež u K-ovo srce. Žanr se zove tragedija zabune, obred koji dobiva na ubrzanju kada egzekutor preuzima diskurs priklanoga.
Za glavnoga tajnika HDZ-a, ojađenog gubitkom diplome koja podupire njegov karijerni uzlet, uznemirenog trenutačnim odnosom snaga na političkoj sceni, presudnom se pokazuje upravo odrednica “bivši” – dakle policijski načelnik, stameni nositelj šapke i epoleta sa zlatnim pleterima, nehrđajući vijak u represivnom mehanizmu, činovnik režima koji teži kafkijanskim reperkusijama, gdje su usvojene pravne norme puki instrumenti bezakonja.
Hrvatska je po tome modelu poricanja očiglednog (ili veličanja nepostojećeg, svejedno) funkcionirala puna dva desetljeća, praktički bez prestanka, a u operativnom ga je smislu ponajbolje sažeo Milan Vuković, nekadašnji predsjednik Vrhovnoga suda, tvrdnjom da “Hrvati u obrambenom ratu ne mogu počiniti zločine”.
No sada se radi o tome da iz “bivšega” progovara izgledna budućnost, s garniturom lica što pršte od dobrih namjera i jamče pouzdanost aparata: bivši ravnatelj tajne policije i ministar unutrašnjih poslova koji će postati premijer, bivši šef žandarmerije s nevažećom diplomom koji će postati ministar unutrašnjih poslova, bivša intelektualna kurva koja će postati kurvinski intelektualac, te struktura domovinskih alfa-mužjaka u svojstvu pretorijanske garde koja će – uz uvjet da je se izdašno plaća i opskrbljuje privilegijama – braniti sistem vladajuće samovolje, ako treba i oružanom silom.
Tek tada Kafka potpuno izmiče plagiranju, a mala hrvatska priča – za koplje uzdignuta od razine stvarnosti, pedantno očišćena od trivijalnosti istine – postaje zrela za novu vrstu uvertire: “Milijana Brkića mora da je netko oklevetao, što znači da će mnogi najebati…”
(Prenosimo s portala tjednika Novosti)
Hrvatsko slikarstvo druge polovice 20. stoljeća do sada još nije bilo sintetizirano i cjelovito prikazano u jednoj knjizi, tek parcijalnu sliku pružale su brojne monografije autora, katalozi samostalnih i skupnih izložbi i slična izdanja. Stoga je i više nego dobrodošla ova sinteza hrvatskoga slikarstva od 1945. do danas iz pera Sandre Križić Roban, povjesničarke umjetnosti i likovne kritičarke, koja se obraća i stručnjacima i široj publici te omogućuje povijesnokritičku valorizaciju i interpretaciju građe na sažet i pregledan način.
U jednome svesku na 300 stranica teksta s 400-tinjak ilustracija autorica prikazuje hrvatsku slikarsku umjetničku baštinu – od primjera koji svjedoče o prekidu s dominantnim modernizmom, figuracijom, sve do izražajnih konceptualnih tendencija koje su 70-ih godina prvi put omogućile da se u prostoru slike istražuju neke od elementarnih postavki slikarstva – vrijeme, proces i ideja.
Sandra Križić Roban, kako se ističe u nakladničkoj bilješci o knjizi, ”pritom poštuje slijed povijesne građe, ali uz izbjegavanje shematiziranog iznošenja podataka ili njihove krute stilske određenosti. Upravo zbivanja koja obilježavaju nacionalnu umjetničku – pa tako i slikarsku – scenu, odmaci od uvriježenih pravila, pojedinačna istraživanja pojma slike i razrada slikarskoga medija u njegove sastavne dijelove, uz istodobno zadržavanje modernističkih danosti kod dijela autora, omogućili su autorici da slikarstvu priđe na inovativan način, usklađen s temeljnim idejama suvremene kritike i teorije slikarstva”.
Autor: Sandra Križić Roban
Naslov: Hrvatsko slikarstvo od 1945. do danas
Publicistika
Broj stranica: 520
Uvez: tvrdi uvez
Godina izdanja: listopad, 2013.
ISBN 978-953-303-623-6
Izdavač: Naklada Ljevak
(Pratite nas i na Moderna vremena Info)