autograf.hr

novinarstvo s potpisom

O nacionalizmu

Autor: / Leave a Comment

Danilo Kiš HOR 1 Foto Arhiva MT

Foto: Arhiva MT

“Nacionalizam je negativna kategorija duha, jer nacionalizam živi na poricanju i od poricanja.” Ovako o najraširenijoj balkanskoj bolesti – bolesti koja je krvlju i suzama natopila brdovitu zemlju seljaka – piše Danilo Kiš, jedan od najvećih i najcjenjenijih slavenskih pisaca. U ogledu “O nacionalizmu”, kojeg vrijedi svako malo pročitati, Kiš preispituje razloge zbog kojih je pošast nacionalizma tako prijemčiva na ovim, ali i širim prostorima i zaključuje da su nacionalisti po definiciji ignoranti, ljudi svikli na post mišljenja i liniju manjeg otpora.

 

Nacionalizam je, pre svega, paranoja. Kolektivna i pojedinačna paranoja. Kao kolektivna paranoja, ona je posledica zavisti i straha, a iznad svega posledica gubljenja individualne svesti; te prema tome, kolektivna paranoja i nije ništa drugo od zbir individualnih paranoja doveden do paroksizma. Ako pojedinac, u okviru društvenog projekta, nije u stanju da se “izrazi”, ili zato što mu taj društveni projekt ne ide na ruku, ne stimuliše ga kao individuu, ili ga sprečava kao individuu, što će reći ne daje mu da dođe do svog entiteta, on je primoran da svoj entitet traži izvan identiteta i izvan tzv. društvene strukture.

Nacionalizam je, pre svega, paranoja. Kolektivna i pojedinačna paranoja. Kao kolektivna paranoja, ona je posledica zavisti i straha, a iznad svega posledica gubljenja individualne svesti; te prema tome, kolektivna paranoja i nije ništa drugo od zbir individualnih paranoja doveden do paroksizma. Ako pojedinac, u okviru društvenog projekta, nije u stanju da se “izrazi”, ili zato što mu taj društveni projekt ne ide na ruku, ne stimuliše ga kao individuu, ili ga sprečava kao individuu, što će reći ne daje mu da dođe do svog entiteta, on je primoran da svoj entitet traži izvan identiteta i izvan tzv. društvene strukture

 

Tako on postaje pripadnik jedne slobodnozidarske skupine koja postavlja sebi, bar na izgled, za zadatak i cilj probleme epohalne važnosti: opstanak i prestiž nacije, ili nacija, očuvanje tradicije i nacionalnih svetinja, folklornih, filozofskih, etičkih, književnih itd.

 

Sa teretom takve, tajne, polujavne ili javne misije, N. N. postaje čovek akcije, narodni tribun, privid individuuma. Kad smo ga već sveli na tu meru, na njegovu pravu meru, pošto smo ga izdvojili iz krda, i skinuli ga sa slobodnozidarske lože, u koju se on sam smestio, ili gde su ga drugi smestili, imamo pred sobom individuum bez individualnosti, nacionalistu, rođaka Žila.

 

To je onaj Sartrov Žil, koji jeporodična i društvena nula, čija je jedina osobina da ume da prebledi na pomenu jedne jedine teme: Engleza. To bledilo, to drhtanje, ta njegova “tajna” da ume da prebledi na pomen Engleza, to je jedino njegovo društveno biće i to ga čini značajnim, postojećim: nemojte pred njim pominjati engleski čaj, jer će vam svi za stolom početi namigivati, davaće vam znake rukama i nogama, jer Žil je osetljiv na Engleze, zaboga, pa to svi znaju, Žil mrzi Engleze (a voli svoje, Francuze), jednom rečju, Žil je ličnost, on postaje ličnost zahvaljujući engleskom čaju.

 

Ovaj i ovakav portret, primenljiv na sve nacionaliste, može se slobodno, a po ovoj shemi, razviti do kraja: nacionalista je, po pravilu, kao društveno biće, i kao pojedinac, podjednako ništavan. Izvan ovog opredeljenja, on je nula. On je zapostavio porodicu, posao (uglavnom činovnički), literaturu (ako je pisac), društvene funkcije, jer su one suviše sitne u odnosu na njegov mesijanizam. Treba li reći da je on, po opredeljenju, asketa, potencijalni borac, koji čeka svoj čas.

 

Nacionalizam je, da parafraziram Sartrov stav o antisemitizmu, potpun i slobodan izbor, globalan stav koji čovek prihvata ne samo prema drugim nacijama, nego i prema čoveku uopšte, prema istoriji i društvu, to je istovremeno strast i koncepcija sveta.

Nacionalista je, po pravilu, kao društveno biće, i kao pojedinac, podjednako ništavan. Izvan ovog opredeljenja, on je nula. On je zapostavio porodicu, posao (uglavnom činovnički), literaturu (ako je pisac), društvene funkcije, jer su one suviše sitne u odnosu na njegov mesijanizam. Treba li reći da je on, po opredeljenju, asketa, potencijalni borac, koji čeka svoj čas

 

Nacionalista je, po definiciji, ignorant. Nacionalizam je, dakle, linija manjeg otpora, komocija. Nacionalisti je lako, on zna, ili misli da zna, svoje vrednosti, svoje, što će reći nacionalne, što će reći vrednosti nacije kojoj pripada, etičke i političke, a za ostale se ne interesuje, ne interesuju ga, pakao to su drugi (druge nacije, drugo pleme). Njih ne treba ni proveravati.

 

Nacionalista u drugima vidi isključivo sebe – nacionaliste. Pozicija, rekosmo li, komotna. Strah i zavist. Opredeljenje, angažovanje, koje ne iziskuje truda. Ne samo pakao to su drugi, u okviru nacionalnog ključa naravno, nego i: sve što nije moje (srpsko, hrvatsko, francusko…) to mi je strano.

 

Nacionalizam je ideologija banalnosti. Nacionalizam je, uz to, ne samo po etimološkom značenju, još poslednja ideologija i demagogija koja se obraća narodu.

 

Pisci to najbolje znaju. Stoga je pod sumnjom nacionalizma svaki pisac koji deklarativno izjavljuje da piše “iz naroda i za narod”, koji svoj individualni glas, tobože potčinjava višim nacionalnim interesima. Nacionalizam je kič: u srpskohrvatskoj varijanti, borba za prevlast oko nacionalnog porekla LICITARSKOG SRCA. Nacionalista, u principu, ne zna ni jedan jezik, niti tzv. varijante, ne poznaje druge kulture (ne tiču ga se). Ali stvar nije tako prosta.

 

Ako zna neki jezik, što će reći da kao intelektualac ima uvid u kulturno nasleđe neke druge nacije, velike ili male, to mu znanje služi samo tome da uspostavlja analogije, na štetu onih drugih, naravno. Kič i folklor, folklorni kič, ako vam se tako više sviđa, nisu ništa drugo do kamuflirani nacionalizam, plodno polje nacionalističke ideologije.

Nacionalizam je, dakle, prevashodno negativitet, nacionalizam je negativna kategorija duha, jer nacionalizam živi na poricanju i od poricanja. Mi nismo ono što su oni. Mi smo pozitivan pol, oni negativan. Naše vrednosti, nacionalne, nacionalističke, imaju funkciju tek u odnosu na nacionalizam onih drugih: mi jesmo nacionalisti, ali oni su to još i više; mi koljemo (kad se mora), ali oni još i više; mi smo pijanci, oni alkoholičari; naša istorija je ispravna samo u odnosu na njihovu, naš je jezik čist samo u odnosu na njihov

 

Zamah folklorizma, kod nas i u svetu, nije antropološke prirode, nego nacionalističke. Insistiranje na famoznom couleur locale takođe je, ako je izvan umetničkog konteksta (što će reći ako nije u službi umetničke istine), jedan od vidova nacionalizma, prikrivenog.

 

Nacionalizam je, dakle, prevashodno negativitet, nacionalizam je negativna kategorija duha, jer nacionalizam živi na poricanju i od poricanja. Mi nismo ono što su oni. Mi smo pozitivan pol, oni negativan. Naše vrednosti, nacionalne, nacionalističke, imaju funkciju tek u odnosu na nacionalizam onih drugih: mi jesmo nacionalisti, ali oni su to još i više; mi koljemo (kad se mora), ali oni još i više; mi smo pijanci, oni alkoholičari; naša istorija je ispravna samo u odnosu na njihovu, naš je jezik čist samo u odnosu na njihov.

 

Nacionalizam živi od relativizma. Ne postoje opšte vrednosti, estetičke, etičke itd. Postoje samo relativne. I u tom smislu, u prvom redu, nacionalizam jeste nazadnjaštvo. Treba biti bolji samo od svoga brata ili polubrata, ostalo me se i ne tiče. To je ono što smo nazvali strah. Ostali čak imaju pravo da nas dostignu, da nas prestignu, to nas se ne tiče.

 

Ciljevi nacionalizma uvek su dostižni ciljevi, dostižni jer su skromni, skromni jer su podli. Ne skače se, ne baca se kamena s ramena, da bi se dostigao svoj sopstveni maksimum, nego da bi se nadigrali oni, jedini, slični, a tako različni, zbog kojih je igra započeta.

 

Nacionalista se, rekosmo, ne boji nikog, osim svoga brata. Ali od njega se boji strahom egzistencijalnim, patološkim; pobeda izabranog neprijatelja jeste njegov apsolutni poraz, ukidanje njegovog bića. Pošto je strašljivac i nikogović, nacionalista ne ističe sebi više ciljeve. Pobeda nad izabranim neprijateljem, onim drugim, jeste apsolutna pobeda. Stoga je nacionalizam ideja beznađa, ideologija mogućne pobede, zagarantovana pobeda, poraz nikad konačan.

I odakle, pitamo se, taj kukavičluk, to opredeljenje, taj zamah nacionalizma u naše doba? Pritisnut ideologijama, na marginama društvenih kretanja, zbijen i izgubljen među konfrontiranim ideologijama, nedorastao individualnoj pobuni, jer mu je ona uskraćena, individuum se našao u procepu, u praznini

 

Nacionalista se ne boji nikoga, “nikog do boga”, a njegov bog jeste bog po njegovoj meri, bledi rođak Žil, negde za nekim drugim stolom, njegov brat rođeni, isto toliko nemoćan koliko i on sam, “ponos porodice”, porodični entitet, svesni i organizovani deo porodice i nacije – bledi rođak Džim. Rekli smo, dakle, biti nacionalista znači biti individuum bez obaveze.

 

“To je kukavica koja ne želi da prizna svoj kukavičluk; ubica koji potiskuje svoju naklonost ka ubistvu, nemoćan sasvim da je priguši a koji se, ipak, ne usuđuje da ubije, osim iz potaje ili u anonimnosti gomile; nezadovoljnik koji se ne usuđuje da se pobuni iz straha od konsekvenci svoje pobune” – slika i prilika citiranog Sartrovog antisemite.

 

I odakle, pitamo se, taj kukavičluk, to opredeljenje, taj zamah nacionalizma u naše doba? Pritisnut ideologijama, na marginama društvenih kretanja, zbijen i izgubljen među konfrontiranim ideologijama, nedorastao individualnoj pobuni, jer mu je ona uskraćena, individuum se našao u procepu, u praznini, ne učestvuje u društvenom životu a društveno je biće, individualista a individualnost mu uskraćena u ime ideologije, i šta mu preostaje drugo nego da svoje društveno biće traži drugde?

 

Nacionalista je refulirani individualista, nacionalizam je refulirani (kolektivni) izraz tog i takvog individualizma, ideologija i antiideologija…

 

Danilo Kiš, Poetika, knjiga druga, 1974. (intervjui)

 

(Prenosimo s portala Lupiga).

Lajanje uz godinu Autografa

Autor: / Leave a Comment

Nemam ništa protiv toga da H-ALTER, web projekt koji vodi Toni Gabrić (iako su portal, oni sebe nazivaju ”Novine H-rvacke ALTER-native”), dobije milijun kuna ili više, koliko taj gospodin priželjkuje i misli da vrijedi ta nakupina nihilističkih i anarhističkih tekstova te da taj novac, sav, dobije od Ministarstva kulture RH. Dapače, ne bih imao ništa protiv da sav novac namijenjen neprofitnim medijima ministrica kulture Andrea Zlatar usmjeri u blagajnu u koju ruku stavlja Toni Gabrić, jer koliko on tvrdi da je vrijedan i važan, to se ne da opisati ni podnijeti. Pa ako bi ego gospodina Gabrića bio namiren s nekoliko milijuna kuna i ako bi nakon toga Hrvatska živjela u miru, zašto ne?

 

Portal Tonija Gabrića postoji od 20. listopada 2005. i svaka čast na izdržljivosti (sasvim sam neznatan doprinos dao i ja s petnaestak tekstova koje sam poklonio tom portalu kao znak podrške neprofitnim medijima, a bilo je to 2007., no to se ne vidi, jer se Gabrić pobrinuo da me izbriše iz memorije portala), ali ne bi se moglo reći da se nešto radikalno dogodilo u našoj profesiji zbog postojanja H-ALTERA u proteklih devet godina. Lijepe su novce dobili i potrošili, ali još nisu naučili da se lagati u novinarstvu, vrijeđati i klevetati ne smije.

Portal Tonija Gabrića postoji od 20. listopada 2005. i svaka čast na izdržljivosti (sasvim sam neznatan doprinos dao i ja s petnaestak tekstova koje sam poklonio tom portalu kao znak podrške neprofitnim medijima, a bilo je to 2007., no to se ne vidi, jer se Gabrić pobrinuo da me izbriše iz memorije portala), ali ne bi se moglo reći da se nešto radikalno dogodilo u našoj profesiji zbog postojanja H-ALTERA u proteklih devet godina. Lijepe su novce dobili i potrošili, ali još nisu naučili da se lagati u novinarstvu, vrijeđati i klevetati ne smije

 

Nisam pozvan vrednovati doprinos toga portala civilnom društvu, ali sam svjestan da ono postoji, kao urednik portala Autograf.hr, koji je upravo obilježio prvu godišnjicu postojanja, ne smatram da ima pameti u podmetanjima kolegama. Zločestoća nije moja karakteristika, nije ni zlopamćenje, ni sebičnost, ni fingiranje građanske uljudnosti, pa sam žalostan kad vidim/čitam tekstove poput onog u kojem je Toni Gabrić o našem portalu i o meni progovorio vrlo nekorektno, podlo, necivilizirano, nekako na razini diskursa kakav ćete naći u člancima dnevno.hr.

 

U ridikulozno dugom i papazjanijski sročenom tekstu u kojem se Gabrić stao obračunati sa svima s kojima ima neki problem, a izgleda da je on čovjek s mnoštvom problema i gomilom neprijatelja, urednik H-ALTERA smatra nečuvenim moje pismo ministrici kulture i još nečuveniju njenu odluku da uvaži moju žalbu te da odobri financijsku pomoć portalu Autograf.hr (najmanju moguću, od 70.000 kuna za narednu godinu, vizavi 250.000 kuna koliko će s iste adrese dobiti Toni Gabrić za svoj projekt). Obrazložio sam žalbu time da se vidjelo, a i priznato je, da stručno tijelo koje je razmatralo kandidate nije imalo vremena, niti se za to sastalo, da procijeni sadržaj medija i da objektivno zaključi tko je bolji, a tko manje bolji od kandidiranih projekata.

 

Ali Toni Gabrić valja gluposti i podmeće, pa je napisao da pripadam ”hrvatskoj klanovsko-klikaško-korupcijskoj nekulturi”, te da sam djelovao potaknut logikom koja je ”jasna kao gorski potok: On je (Drago Pilsel, opaska. D. P.) zaslužan za uspostavu kakve-takve vladavine prava u Hrvatskoj; on je zaslužan za preživljavanje kakvog-takvog, nezavisnog i angažiranog, pisanja; njegova obitelj žrtvovala se za Hrvatsku; on je skoro poginuo za (bolju) Hrvatsku, jer ga je (ona zla) umalo skratila za glavu”, a onda ”s tog aspekta, pravedno je da medijski projekt Drage Pilsela bude obilato financijski potpomognut, a nepravedno je da to, umjesto njega, bude nečiji projekt čija karma nije obogaćena takvom zaslužnošću. Poput uniformiranih ratnika iz ranih devedesetih, i današnji Pilsel kriterij ‘zasluga za našu stvar’ suprotstavlja načelu vladavine prava. I time legitimira postupke budućeg Ministarstva kulture, nakon što Kukuriku vlada padne u historijski zapećak: sredstva za medije mogla bi se, naime, i opet dodjeljivati prema ‘zaslugama za našu stvar’.”

Nije mi namjera pojasniti Toniju Gabriću i njegovim pajdašima što to predstavlja Autograf: ako je toliko neupućen i kulturološki nepismen, ja mu zaista ne mogu pomoći nikako, ali moram, iz poštovanja i u znaku zahvalnosti svima onima koji su od Autografa u godinu dana učinili najoriginalniji i najrelevantniji regionalni medijski projekt, kazati da to što mi je podvalio Gabrić nije točno. Nije točno da bih ja isticao svoje zasluge za promociju kulture ljudskih prava ili mira i ekumenizma kao razlog da se pomogne Autografu. Razlozi da se pomogne našem portalu leže, ako baš hoćemo baratati biografijama, u snazi imena i djela svih onih koji se tu javljaju od 11. listopada 2013., otkako smo pokrenuli ovaj projekt

 

Ništa od toga, naime, nije izašlo iz moje glave i ništa od toga nije napisano u žalbenom pismu Ministarstvu kulture, a nakon objave bodovne liste u kojoj je portal Autograf.hr završio četvrti u kategoriji ”novi mediji” (oni mlađi od godinu dana), vrlo blizu trećeplasiranog projekta koji mi se činio iz aspekata svih kategorija prema kojima je odlučivala komisija manje relevantan od našega portala.

 

Riječ je o feminističkom projektu četiriju mladih dama iz Varaždina koje imaju pravo promovirati vibratore i istraživati sve oblike masturbacije, ali me nisu uvjerile da je to od opće društvene važnosti. Taj projekt damica sa jakom voljom da izraze svoju seksualnost završio je iza jednog pak nepostojećeg projekta koji će dobiti istu novčanu pomoć od 70.000 kuna. Dakle, i to je bio moj argument: da je nekorektno Autografu dati manje bodova od kvartalnog lista za sindikalna pitanja koji bi se tek trebao pojaviti.

 

Nije mi namjera pojasniti Toniju Gabriću i njegovim pajdašima što to predstavlja Autograf: ako je toliko neupućen i kulturološki nepismen, ja mu zaista ne mogu pomoći, ali moram, iz poštovanja i u znak zahvalnosti svima onima koji su od Autografa u godinu dana učinili najoriginalniji i najrelevantniji regionalni medijski projekt, kazati da to što mi je podvalio Gabrić nije točno.

 

Nije točno da bih ja isticao svoje zasluge za promociju kulture ljudskih prava ili mira i ekumenizma kao razlog da se pomogne Autografu. Razlozi da se pomogne našem portalu leže, ako baš hoćemo baratati biografijama, u snazi imena i djela svih onih koji se tu javljaju od 11. listopada 2013., otkako smo pokrenuli ovaj projekt.

 

Još je gadnija podvala da bih ja sutradan, ako HDZ dođe na vlast, ispostavio račun za nekakve usluge i zasluge (braniteljske, kakve li već?) kako bih osigurao pomoć desničarske vlade našem projektu.

 

Toni Gabrić se pokazao izuzetno stupidnom osobom, pokvarenom i licemjernom. I ne može biti loš znak što nas istodobno napadaju ekstremni desničari i ekstremni ljevičari.

Mora se kazati da smo stvorili portal potpuno transparentan i uzoran, jer svi ostali, pa i H-ALTER, toleriraju i promoviraju govor mržnje; dakle, napravili smo portal koji neće imati nacionalistički, nego nacionalni i kozmopolitski karakter, koji će biti lokalan i univerzalan i koji će u kolopletu prezentiranih sadržaja naći mjeru nove i europski postulirane Hrvatske kao zemlje koja s povjerenjem gleda u svoje susjede, a s nadom u svoje obaveze

 

Mogu bez osobitoga napora zamisliti Tonija Gabrića kako na portalu dnevno.hr opisuje prijateljski sastanak održan prije par tjedana u mom domu na kojem su bili Ivo Josipović, mitropolit Porfirije, Peter Kuzmič i drugi dragi ljudi, kao ”bal vampira”, jer ako Toni Gabrić imputira da sam ucijenio ministricu kulture, recimo gubitkom brata u Domovinskome ratu (nestali hrvatski vojnik, stožerni narednik Branko Pilsel) ili ako kaže da sam zatražio novac jer, eto, Ministarstvo unutarnjih poslova ne želi mome ocu dati državljanstvo (a moj je otac, Toni, nesretniče, taj koji ima zasluge po tom pitanju, a ne ja), onda je Toni Gabrić iskompromitirao jedan neprofitni medij koji servisira civilno društvo da bi stao lajati u jedan glas sa ustašama o kojima se u pristojnim krugovima ne troši vrijeme jer pametni ne zavide tuđoj trulosti.

 

Portal Autograf.hr je s vama godinu dana i bilo bi nekorektno završiti ovu kolumnu tek iščuđavanjem nad činjenicom da psi laju. Mora se pak kazati, uz Miguela Cervánteza de Saavedre: ”Deja que los perros ladren Sancho amigo, es señal que vamos pasando” (Pusti da psi laju, Sancho prijatelju, to je znak da prolazimo).

 

Mora se kazati da smo stvorili portal potpuno transparentan i uzoran, jer (gotovo) svi ostali, pa i H-ALTER, toleriraju i promoviraju govor mržnje; dakle, napravili smo portal koji neće imati nacionalistički, nego nacionalni i kozmopolitski karakter, koji će biti lokalan i univerzalan i koji će u kolopletu prezentiranih sadržaja naći mjeru nove i europski postulirane Hrvatske kao zemlje koja s povjerenjem gleda u svoje susjede, a s nadom u svoje obaveze.

 

Kada smo krenuli, rekosmo da temelj novinarstva leži na striktnom poštivanju činjenica i na tome da se saslušaju obje strane u konfliktu, odnosu ili žarištu događaja. No, u Hrvatskoj i u našoj regiji postoji kroničan nedostatak kulture čitanja, političke i ine kulture, što nas dovodi do života u društvu izuzetno slaba javnog mnijenja koje je bilo i ostalo podložno surovim manipulacijama kakva je ova kojoj se posvetio urednik H-ALTERA.

 

A ime autograf.hr upućuje na potrebu obnove jedne nemalim dijelom kompromitirane profesije, jer pretpostavlja odgovoran, nekompromisan, potpuno moralan i angažiran stav. Treba žaliti što nas je toliko malo na ovom poslu.

Ivo Lola Rafael v. Baldasar

Autor: / Leave a Comment

Ne vjerujte novinama u kojima piše da je živopisni projekt pomirbe mrtvih pod živima i živih nad mrtvima, zacrtan u glavi splitskoga gradonačelnika Ive Baldasara, neslavno propao. Jer taj projekt, nažalost, propao nije i teško da će uskoro propasti.

 

Ono što mnogi nazivaju propašću, ustvari je uspjeh Baldasarove pomirbe. I to se sasvim lijepo vidjelo na posljednjoj sjednici Gradskoga vijeća, kada se SDP-ov poteštat uspješno pomirio sa zahtjevom Koalicije hrvatskog zajedništva da odustane od prijedloga da se jedna još nepostojeća splitska ulica, u blizini još neizgrađenog shopping-malla na gradskoj periferiji, nazove imenom Prvog splitskog partizanskog odreda.

 

Uspješno se splitski gradonačelnik pomirio s packama zbog nepoštivanja zakonske procedure o imenovanju ulica i trgova koje mu je u ime oporbene koalicije uputio šef splitskog HDZ-a Petar Škorić, a još uspješnije s prigovorima da je taj prijedlog, što ga je uz gradonačelnikov blagoslov formulirala Udruga antifašista i antifašističkih boraca grada Splita, ”krivotvorina koja otvara prostor za nepotrebne ideološke podjele”.

Malo će koga iznenaditi ako splitski gradonačelnik pritom – u ime nadilaženja ideoloških podjela – krene uvjeravati općinstvo kako su splitski antifašisti u ljeto 1941. stupili u Prvi splitski partizanski odred baš zato što nisu bili partizani, kao što ga je već pokušavao uvjeriti da su pripadnici HOS-a svoju IX. bojnu nazvali imenom Rafaela viteza Bobana upravo zato što nisu bili sljedbenici ustaškog pokreta nego antifašisti

 

Nakon što je zatražio desetominutnu stanku kako bi se dogovorio sa sobom, sa strankom i sa samom stankom, Baldasar je pred gradskim vijećnicima ponovio Škorićeve riječi da je za davanje takvog ideološki djeljivog imena jednoj splitskoj ulici potreban konsenzus, izgovorivši ih kao svoje vlastite: ”S obzirom na situaciju u gradu i činjenicu da opet dolazi do ideoloških podjela, najpametnije je da se o ovom prijedlogu razgovara nakon što se postigne konsenzus svih strana, a on je moguć. Tražit ću da sve inicijative za odavanje počasti poginulima stavimo na jedno mjesto te da pronađemo kompromisno rješenje kojim ćemo biti primjer ostalim gradovima u Hrvatskoj.”

 

Baldasaru, kao što vidimo, nije bio nikakav problem pomiriti se sa Škorićevim zahtjevom za konsenzusom, a da pritom i ne pomisli kako konsenzus s tipom koji tvrdi da ”nametanje naziva ulice Prvog splitskog partizanskog odreda predstavlja povijesnu krivotvorinu i silovanje jer i u doba najvećeg komunizma ulica se nazvala Splitskog odreda, bez predznaka partizanskog, jer stradali splitski domoljubi iz Prvog splitskog odreda niti su bili niti su poginuli kao pripadnici partizana” može postići samo onaj tko u tim riječima vodećeg splitskog HDZ-ovca nije sposoban prepoznati ni čistu glupost ni prljavu podvalu ili pak onaj tko je u stanju svjesno pristati i na takvu glupost i na takvu podvalu, pa na tim temeljima graditi pomirbu.

 

Hoće li Ivo Baldasar do konsenzusa s Petrom Škorićem doći ne znajući što radi ili znajući što ne radi, premda bi morao uraditi, pokazat će nam njegovi sljedeći pomirbeni koraci.

 

Malo će koga iznenaditi ako splitski gradonačelnik pritom – u ime nadilaženja ideoloških podjela – krene uvjeravati općinstvo kako su splitski antifašisti u ljeto 1941. stupili u Prvi splitski partizanski odred baš zato što nisu bili partizani, kao što ga je već pokušavao uvjeriti da su pripadnici HOS-a svoju IX. bojnu nazvali imenom Rafaela viteza Bobana upravo zato što nisu bili sljedbenici ustaškog pokreta nego antifašisti.

Baldasara ne zanima grad u kojemu bi iskazivanje svjetonazorskog i civilizacijskog otklona od nacionalističkog totalitarizma bilo pitanje ljudske časti i građanske svijesti. Naprotiv, sva ta njegova palamuđenja o pomirbi, konsenzusu, kompromisu i premošćivanju ideoloških razlika i služe samo tome da bi se nacionalistički totalitarizam – nježnije nazivan nacionalnim jedinstvom – učvrstio kao jedina vladajuća ideologija

 

Ako Baldasar ostatak svojega mandata namjerava ulupati na usuglašavanje svojih plastično mutnih stavova sa stavovima Petra Škorića i Luke Podruga koji su jasni kao Kristalna noć i koji nisu ništa drugo doli pogrom nad mrtvim partizanima, i ako s takvim političkim partnerima kani pronaći kompromisno rješenje kojim će Split postati ”primjer ostalim gradovima u Hrvatskoj”, uzalud ga je upozoravati da mu je dužnost braniti grad od onih koji pljuju po Prvom splitskom partizanskom odredu, a ne s njima tikve saditi i tražiti takav kompromis u kojemu bi se najvećim dosegom smatralo dopuštenje lokalnih ustašoljubaca da se najzabitija gradska uličica nazove po ljudima koji su u danas prebrisanoj povijesti Splita zasluženo slovili kao najsvjetliji primjer otpora porobljivačima.

 

Jednako tako, splitskoga bi gradonačelnika bilo zaludno informirati o najelementarnijim činjenicama kao npr. da u Hrvatskoj postoje gradovi u kojima sramota poput ove splitske naprosto nije moguća, pa im prema tome nije potreban ni njegov model kompromisa s pljuvačima po žrtvama fašističkog terora i borcima protiv okupatora.

 

Jer Baldasara ne zanima grad u kojemu bi iskazivanje svjetonazorskog i civilizacijskog otklona od nacionalističkog totalitarizma bilo pitanje ljudske časti i građanske svijesti. Naprotiv, sva ta njegova palamuđenja o pomirbi, konsenzusu, kompromisu i premošćivanju ideoloških razlika i služe samo tome da bi se nacionalistički totalitarizam – nježnije nazivan nacionalnim jedinstvom – učvrstio kao jedina vladajuća ideologija.

 

U njezine će okvire Baldasar tako smjestiti i borce Prvog splitskog partizanskog odreda i ustaše koji su ih prije 73 godine strijeljali u Ruduši kod Sinja, pa će i ta još nepostojeća ulica kraj još neizgrađenog shopping-malla na gradskoj periferiji konsenzusom dobiti svoje pomirbeno ime – Ulica hrvatskih domoljuba zavedenih protuhrvatskom ideologijom te stoga strijeljanih rukom hrvatskih domoljuba i odlukom Pokretnog prijekog suda Nezavisne Države Hrvatske.

 

A ako je taj naziv dulji od jedine uličice koju gradonačelnik smatra dostojnom splitskih partizana, valjda će u nju stati ono drugo, nešto kraće, kompromisno rješenje – Ulica Ive Lole Rafaela viteza Baldasara.

 

(Prenosimo s portala Novoga lista).

Okretne i druge igre

Autor: / Leave a Comment

U kulturi čiji su vrednosni okviri urušeni do neprepoznavanja, bistrijem oku ne može umaći navika koja se, po duhovnoj lenjosti i etičkoj obamrlosti, održava i preti da postane vodeća paradigma. U mom privatnom žargonu ja to nazivam Okretne i druge igre. Gde god se okreneš, naletećeš na primere javnih oduživanja u stilu ja tebi – ti meni, ti meni serdare – ja tebi vojvodo, ja u ovoj komisiji, upravnom odboru ili fondu, ti u susednom, pa prebacujemo lopticu malih bonusa jedan drugom. I baš nas briga što se sve lako da primetiti, kao žaba na dnu plitkog potoka.

 

Iz mojih dnevničkih beležaka izdvajam pet slika koje upotpunjuju prizore iz kulturnog života, tamne ili svetle, procenićete sami.

 

Slika prva.

Mogao bi da se slavi jubilej, ali nema ništa od toga, današnji FCS je u velikim nevoljama, organizacionim, strukturalnim, pa zašto ne reći i moralnim. To traje od 2004. kad je dato novo ime i kad je veliki deo ingerencija iz oblasti finansiranja novih projekata prenesen na nejaka pleća FCS. Tada je iz Holivuda doveden naš čovek ĐM koji je ubrzo najuren jer se nije priklonio filmskim klanovima, a bitka za moć odlučivanja i privatne interese ne posustaje. Ovih dana je v.d. direktora MP dala ostavku

 

Tačno pre pola veka stvoren je Filmski centar Srbije, tada pod imenom Institut za film. Mogao bi da se slavi jubilej, ali nema ništa od toga, današnji FCS je u velikim nevoljama, organizacionim, strukturalnim, pa i zašto ne reći i moralnim. To traje od 2004. kad je dato novo ime i kad je veliki deo ingerencija iz oblasti finansiranja novih projekata prenesen na nejaka pleća FCS. Tada je iz Holivuda doveden naš čovek ĐM koji je ubrzo najuren jer se nije priklonio filmskim klanovima, a bitka za moć odlučivanja i privatne interese ne posustaje. Ovih dana je v.d. direktora MP dala ostavku.

 

Raspisan je konkurs za novog direktora, do 7. jula javilo se 5-6 kandidata (nema podataka na sajtu, gde ima gomila nevažnih stvari), ali je ovih dana konkurs već poništen odlukom Upravnog odbora. To mi je lično rekao jedan od jačih kandidata koji je odmah povukao dokumenta. Igra je poznata: biće možda još nekoliko propalih konkursa, dok se sastav UO (veoma neobičan) ne zadovolji.

 

Uz poništavanje, na najnovijoj sednici doveden je u pitanje ostvareni program izdavačke delatnosti. Odmah da kažem, filmske knjige su jedini  dobar i nesporan trag delatnosti FCS-a. Dovesti u pitanje kapitalne knjige J. Lotmana, D. Bordwela, J. Deleza je znak neznanja i osionosti. Da imam neku vlast, odmah bih smenio onaj deo UO koji se u tome istakao. Ali uzaman, deo UO vlada već nekoliko mandata. Može im se.

 

Druga slika.

 

Čudan fenomen vlada našom medijsko-kulturnom scenom: neko od novinskih komentatora, medijskih profesora i sličnih mrčitelja hartije pozove se na neko zvučno ime. I onda ono počne da šeta, kao neka svespasavajuća mantra. To su, nazvao bih ih, lutajuće fusnote, tantuzi dubinskog znanja… Tako je sedamdesetih prošlog veka kao zvečeća moneta učestalo pozivanje na McLuhanovu podelu medija na tople i hladne.

Poslednjih godina odjednom se nametnulo pozivanje na francuskog sociologa kulture Gyja Deborda. Kao da je spektakl izmislio ovaj mislilac, a on je još davne 1967. napisao knjižicu “Društvo spektakla”, ubrzo objavljenu i u nas. Decenijama ga niko nije ozbiljnije pominjao, sve do prizemnih debata oko reality programa

 

Nešto kasnije nema ko se nije očešao o Fukujaminu teoriju o kraju istorije, sledilo je nekontroisano pozivanje na Baudriardove simulacije/simulakrume (uz tajanstveno uvođenje zavođenja). Slične sudbine bejahu Foucault, Barthes, sve do pop-filozofa Žižeka, koji je zbunjivao svet mešavinom lenjinizma i Lacanovih psihoanalitičkih pojmova.

 

Poslednjih godina odjednom se nametnulo pozivanje na francuskog sociologa kulture Gyja Deborda. Kao da je spektakl izmislio ovaj mislilac, a on je još davne 1967. napisao knjižicu “Društvo spektakla”, ubrzo objavljenu i u nas. Decenijama ga niko nije ozbiljnije pominjao, sve do prizemnih debata oko reality programa.

 

Debord je tvrdio da spektakl ukazuje na “gubitak jedinstva sveta” (str. 71). Bio je to poziv da se autentična kultura zaštiti od masmedijskog poravnavanja. Što se u ozbiljnim kulturama poprilično ozbiljno čini. Kod nas je gubljenje vrednosnog sistema temeljno sprovedeno, tako da Debord malo šta može da pomogne. Sem kao ukrasna đinđuva. Bez svoje krivice.

 

Treća slika.

 

Jedna ugledna i časna nagrada jednog dana nosiće tvoje ime. Ovo nije niko izgovorio Aleksandru Spasiću (1937.-1995.), sjajnom prevodiocu, tv- voditelju i glumcu, intelektualcu i šarmeru ogromnog saznajnog raspona. Od ‘‘Bekstva od slobode“ Ericha Froma (prva iz neponovljive Nolitove biblioteke Sazvežđa) preveo je više od stotinu knjiga iz humanistike (teorijske, lingvističke, esejističke, filosofske), na poslu gde bi mnogi polomili zube. A njegovi prevodi su bili čistunski besprekorni, pomenimo samo ‘‘Teoriju književnosti“ Renea Weleka, još uvek neprevaziđenu u svojoj oblasti.

Fantastična atmosfera, lično pojavljivanje petoro prevodilaca iz najužeg izbora, srdačne međusobne čestitke, nešto neviđeno u ovoj kulturi razdiranoj ličnim sujetama i surevnjivostima. Nagradu je uručila Miroslava Spasić Smiljanić, koja je samostalno pokrenula ovu nagradu i tako je vodi, bez ikakvog upliva nekog drugog fonda. O ovom događaju nigde ni slova, jer ima važnije: otišla Monika B., a sprema se i Marija Š.

 

U Francuskoj 7 dodeljena je po osmi put bijenalna nagrada’‘Aleksandar I. Spasić“ za najbolji prevod iz oblasti humanističkih nauka. Jedna od retkih neuprljanih i neiskompromitovanih, ovoga puta je pripala Ljiljani Nikolić za prevod knjige Ernsta Kantorovica ‘‘Dva kraljeva tela“, studija o srednjevekovnoj političkoj teologiji (izd. Fedon). Fantastična atmosfera, lično pojavljivanje petoro prevodilaca iz najužeg izbora, srdačne međusobne čestitke, nešto neviđeno u ovoj kulturi razdiranoj ličnim sujetama i surevnjivostima.

 

Nagradu je uručila Miroslava Spasić Smiljanić, koja je samostalno pokrenula ovu nagradu i tako je vodi, bez ikakvog upliva nekog drugog fonda. O ovom događaju nigde ni slova, jer ima važnije: otišla Monika B. a sprema se i Marija Š.

 

Četvrta slika.

 

Stiže mi mala pošiljka iz inostranstva. Duško Gojković, priznato ime u svetu modernog džeza, poslao mi svoj novi disk.

 

Upoznali smo se kad me je pre nekoliko godina pozvao da govorim o njegovoj biografiji, koju je načinio jedan nemački džez-kritičar. Promocija našeg izdanja bila je u KCB-u, pred mnogo njegovih obožavalaca. Pitao me je kako se nismo ranije upoznali, a ja sam mu rekao da ga pratim iz gledališta pedesetak godina i da sam mnogo puta pisao o njegovim koncertima. On je to zapamtio.

 

Duško Gojković je kao mlad džez trubač otišao na Zapad, u proteklih 60 godina je nastupao sa najznačajnim legendama džeza, od Milesa Davisa do Woodyja Hermana i Maynarda Fergusona, objavio je stotinak albuma. Nedavno je svirao u Beogradu sa Velikim džez-bendom RTS-a. I evo ga, na ploči ‘‘The Brandenburg Concert – Dushko Goykovich with strings“ (Enja, 2013.).

U ovoj knjizi su četiri dosad u knjigama neobjavljena teksta (sa radija i novinskih stubaca), ali i zamašan monografski rad izvučen iz kapitalnog, osmotomnog dela ‘‘Biće i jezik“ koji čine 114 ogleda o srpskim pesnicima, u rasponu od bezmalo dva veka (Prosveta, 1983.). Ovo izdanje je brzo nestalo, a glasniji deo nacionalistički angažovanih profesora ne propušta priliku da izrazi prezir prema Konstantinovićevom delu

 

U svojoj 82. godini Duško svira sa klasičnim džez kvartetom i gudačima Brandenburške simfonije. Izveo je 7 svojih kompozicija uživo, 18.-19. maja 2013. u Brandenburškom teatru (Havel). Malo je trubača sviralo sa klasičnim gudačima (Chet Baker i još poneko), ali ovde, u izvrsnim aranžmanima i sa nadmoćnim baladesknim zvukom Duško dokazuje da je ostao večiti mladić s trubom (uvek uz flugelhornu). Diskretni ambasador naše kulture na svim stranama poziva na nova preslušavanja. Kakav doživljaj!

 

Peta slika.

 

Poslednjih dana minule godine iznenada se pojavila knjiga ‘‘Miloš Crnjanski“ (108 str.) klasika naše novije književnosti Radomira Konstantinovića (1928.-2011.). Ovom neočekivanom knjigom (izdanje Otkrovenja), koju je uredio osnivač edicije Sava Dautović (preminuo upravo tih dana), obeleženo je 120 godina od rođenja velikog pisca i pesnika.

 

Reč je o činu velike posvećenosti onom najsuštinskijem u poetici Crnjanskog: buntovnoj energiji ‘‘Lirike Itake“, anarhičnoj ‘‘Odi vešalima“, Dušanu i Nemanjićima, a onda će se preko sumatraizma i himne obnovljenog romantizma ovog Odiseja i arielskog Kalibana (Izraz Anice S.Rebac) stići do vrhunske poeme ‘‘Stražilovo“. Konstantinović izbegava prečice nacionalističke retorike (ponovo u velikom zamahu), kao i olake književno-istorijske matrice (od Skerlića do Deretića), što teško pada uticajnom delu naše Akademije i Filološkog fakulteta.

 

U ovoj knizi su četiri dosad u knjigama neobjavljena teksta (sa radija i novinskih stubaca), ali i zamašan monografski rad izvučen iz kapitalnog, osmotomnog dela ‘‘Biće i jezik“ koji čine 114 ogleda o srpskim pesnicima, u rasponu od bezmalo dva veka (Prosveta, 1983.). Ovo izdanje je brzo nestalo, a glasniji deo nacionalistički angažovanih profesora ne propušta priliku da izrazi prezir prema Konstantinovićevom delu. Šta da se radi. Pucanj u sopstvenu nogu nije zakonski zabranjen.

Važna Turudićeva golotinja

Autor: / Leave a Comment

Sudac Ivan Turudić opet se vinuo među medijske zvijezde. Zbog političkih i svjetonazorskih stavova koje je razgolitio u intervjuu Večernjem listu prvi sudac zagrebačkog Županijskog suda u dijelu javnosti dočekan je ovacijama i hvalospjevima, prijedlozima da sudačku odoru zamijeni nekom od najutjecajnijih državničkih uniformi, ali i prozivkama i optužbama da je, ponajprije zbog napada na premijera Zorana Milanovića i aktualnu Vladu, narušio trodiobu vlasti i da bi zbog toga kao sudac trebao biti sankcioniran.

 

Turudićevo političko ”skidanje do kraja“ u javnosti je neuobičajeno, malo se sudaca do sada odlučivalo na taj korak. Golema većina sudaca drži se ”običajnog prava“ koje im navodno propisuje zabranu javnog iznošenja svojih stavova o političkim i društvenim pitanjima da bi sačuvali svoju neovisnu i nepristranu sudačku poziciju i betonirali dojam u javnosti da sude isključivo po zakonskim paragrafima, a ne i po osobnim tumačenjima, kako kaznenih djela kojima presuđuju, tako i zakonskih odredbi koje primjenjuju u ”svojoj“ sudnici.

Sudac Ivan Turudić opet se vinuo među medijske zvijezde. Zbog političkih i svjetonazorskih stavova koje je razgolitio u intervjuu Večernjem listu prvi sudac zagrebačkog Županijskog suda u dijelu javnosti dočekan je ovacijama i hvalospjevima, prijedlozima da sudačku odoru zamijeni nekom od najutjecajnijih državničkih uniformi, ali i prozivkama i optužbama da je, ponajprije zbog napada na premijera Zorana Milanovića i aktualnu Vladu, narušio trodiobu vlasti i da bi zbog toga kao sudac trebao biti sankcioniran

 

Od kada su većinskom političkom i zakonodavnom voljom u posttuđmanovskoj eri dobili pravo na stalnost sudačke dužnosti i pravo da suci odlučujuće utječu na sudačke karijere, dodatno su se u javnosti zakopčali gradeći imidž sudbene vlasti i sudaca koji sude mimo aktualnih političkih i društvenim stavova i procesa. Svako političko i društveno izjašnjavanje njima je navodno strano, gotovo gadljivo, jer oni su iznad toga, oni žive u svijetu prava i pravde, ne valjaju se u svakodnevnom ”političkom i društvenom blatu“ kao svi drugi obični smrtnici.

 

Sudac Ivan Turudić i u najnovijem intervjuu Večernjim listu dokazuje da nije tako, da su ispod javno proklamiranih sudačkih vrlina i suci ”politički krvavi ispod kože“. I to je dobro.

 

U demokratski razvijenim zemljama javnost uglavnom zna jesu li i suci, pogotovo oni na visokim sudačkim dužnostima, liberalno ili konzervativno opredijeljeni, jesu li skloniji ovim ili onim političko-ideološkim i društvenim konceptima. I javnost to treba znati jer u nizu sudskih procesa upravo svjetonazor i politička i druga opredjeljenja sudaca itekako mogu utjecati na presude koje donose, osobito u kaznenim djelima koja su fluidnije zakonski definirana i koja su češće podložna zakonskim promjenama ovisno o promjenama i razvoju društvenog okružja. Nije isto kao tužitelj ili optuženik ući u sudnici liberalnog ili konzervativnog suca, primjerice, u nizu kaznenih djela iz seta ljudskih prava i sloboda, pa čak i onih koja se tiču krvnih delikata.

 

I Turudić o tome svjedoči kad se javno protivi uvođenju doživotne kazne zatvora za razliku od sudaca koji su joj skloni, ali i kad javno zagovara da kao dragovoljac ima više prava govoriti i izjašnjavati se o ”Oluji“ i minulom ratu nego Zoran Milanović, koji ga je, umjesto u rovu, proveo u Bruxellesu.

 

Oni koji su optuženi za najteža kaznena djela radije će ući u Turudićevu sudnicu jer mogu s pravom očekivati blažu kaznu nego u sudnici suca koji zagovara doživotnu robiju ili smrtnu kaznu.

Od kada su većinskom političkom i zakonodavnom voljom u posttuđmanovskoj eri dobili pravo na stalnost sudačke dužnosti i pravo da suci odlučujuće utječu na sudačke karijere, dodatno su se u javnosti zakopčali gradeći imidž sudbene vlasti i sudaca koji sude mimo aktualnih političkih i društvenim stavova i procesa

 

I dragovoljci Domovinskog rata radije bi da im sudi Turudić jer očito smatra da u mnogim pitanjima imaju prednost pred onima koji nisu poput njega dragovoljno uzeli pušku i otišli na ratište.

 

U jednom od ranijih intervjua nije krio da je kao ratni dragovoljac mogao iz svoje sudnice izbaciti naoružane ratnike koji su ga došli ”uvjeriti“ kakvu presudu mora donijeti, a istodobno si njegovi kolege koji nisu bili dragovoljci, a pogotovo ako su pritom bili i Srbi, takav ”luksuz“ nisu mogli dopustiti, nego su morali suditi pod paskom naoružanih ratnika.

 

Doduše, Turudića često nije moguće uhvatiti ni za glavu ni za rep jer mu stavovi nisu uvijek konzekventni, mijenjaju se od slučaja do slučaja. Kad osobno svjedoči da se kao sudac-bivši ratnik mogao lakše od svojih kolega oduprijeti ”naoružanim“ pritiscima svojih ratnih drugova kad je sudio optuženim hrvatskim vojnicima, nedvojbeno poručuje da ni svi suci nisu imali ista prava i uvjete u kojima su sudili, a istodobno se u intervjuu Večernjaku okomio na tvrdnju Milorada Pupovca da hrvatski suci drastičnije kažnjavaju optužene Srbe nego Hrvate za ista ili slična kaznena djela povezana s ratom i ratnim i poratnim zbivanjima.

 

Zar Turudić doista vjeruje da će sudac pod prijetnjom naoružanih ratnika dosuditi istu kaznu optuženom hrvatskom vojniku i optuženom vojniku pobunjene ”srbočetničke“ vojske? Pupovac, ali ne samo Pupovac, nego i niz domaćih i stranih pravnih i drugih stručnjaka i institucija u to ne vjeruju.

Sudeći po reakcijama na najnoviji Turudićev intervju, mnogi su iznenađeni i žestinom njegovih napada na predsjednika Josipovića, premijera Milanovića i SDP-ovu koalicijsku Vladu. Zašto su iznenađeni kad Turudić odavno ne skriva da su mu SDP-ovci i njihovi koalicijski partneri neprihvatljivi na vlasti, pogotovo u pravosudnom resoru?

 

Sudeći po reakcijama na najnoviji Turudićev intervju, mnogi su iznenađeni i žestinom njegovih napada na predsjednika Josipovića, premijera Milanovića i SDP-ovu koalicijsku Vladu. Zašto su iznenađeni kad Turudić odavno ne skriva da su mu SDP-ovci i njihovi koalicijski partneri neprihvatljivi na vlasti, pogotovo u pravosudnom resoru?

 

Turudić se s ”nedopečenim sudačkim zanatom“ uspio probiti do mjesta pomoćnika ministra pravosuđa u vrijeme kad je u ime HDZ-a hrvatskim pravosuđem gospodario Vladimir Šeks i njegov političko-pravosudni lobi. ”Preživio“ je četiri HDZ-ova ministra pravosuđa, a petoga, Račanova ministra pravosuđa Stjepana Ivaniševića, morao je napustiti jer se u pivnici Zagrebačke pivovare žestoko dograbio s drugim Ivaniševićevim pomoćnikom oko toga treba li s novim SDP-ovim ministrom pravosuđa surađivati ili mu podmetati klipove.

 

Problem je nastao kad je supijana prepirka eskalirala tako da je morala intervenirati i policija, pa je tragom policijske prijave ministar Ivanišević morao od svojih pomoćnika zatražiti ostavke.

 

Ivanišević je dobronamjerno Turudiću preporučio vraćanje u virovitički sud kako bi nadogradio prekinutu sudačku karijeru, ali je ostao zatečen kad mu je ovaj odgovorio da se u Viroviticu ne vraća, nego će ostati na Županijskom sudu u Zagrebu. Na Ivaniševićevu primjedbu da nema uvjeta za suca na zagrebačkom Županijskom sudu, Turudić je samo odmahnuo rukom.

Dobro je da javnost zna kako barem dio sudaca, koji presudno utječu na kreiranje sudske prakse, i politički dišu jer se ni sudske odluke ne donose pod staklenim zvonom i u zrakopraznom prostoru, ma koliko nas u suprotno uvjeravali i političari i sudački prvaci

 

I doista, uskoro je zaposlen kao savjetnik na tom županijskom sudu, a kad je ispunio propisane godine staža, ekspresno je imenovan za suca istog suda, a već u prvom Sanaderovu mandatu gotovo je izabran i za predsjednika suda, što je unatoč Sanaderovom inzistiranju na ”našem dečku“, spriječila tadašnja ministrica Vesna Škare-Ožbolt. To ju je koštalo funkcije ministrice pravosuđa, a Turudićeva karijera se na HDZ-ov pogon nastavila kretati uzlaznom putanjom.

 

Je li se u mandatu sadašnje SDP-ove koalicijske vlade, prema Turudićevoj procjeni, neopravdano prestala kretati istim putem, ili je Milanovićeva vlast počela potkopavati njegove pozicije u sudbenoj vlasti, teško je otkriti bez insajderskih informacija.

 

Kako god bilo, Turudić je odlučio javno se politički svrstati protiv sadašnje vlasti, otvoreno se opredijelivši za politiku oporbenog HDZ-a. Donedavno je to činio daleko od očiju javnosti. Je li pritom u sudsku praksu, koju je kao jedan od najistaknutijih sudaca dulje od desetljeća sukreirao, unosio i svoje političke i druge stavove i kriterije?

 

Gdje god su mu zakonske odredbe i mogućnost njihova tumačenja to omogućavali, sasvim sigurno je to činio, jer živ čovjek u svako svoje djelo unosi i dio sebe, svoje stavove i opredjeljenja, pa to rade i Turudić i drugi suci. Zato je dobro da javnost zna kako barem dio sudaca, koji presudno utječu na kreiranje sudske prakse, i politički dišu jer se ni sudske odluke ne donose pod staklenim zvonom i u zrakopraznom prostoru, ma koliko nas u suprotno uvjeravali i političari i sudački prvaci.

 

Tekst je dio Forumova projekta “Javne politike s figom u džepu”, koji financijski podupire Agencija za elektroničke medije.

 

(Prenosimo s portala Forum.tm).

Milijarde ili Tito i Tuđman?

Autor: / Leave a Comment

Da nije u kampanji, Ivo Josipović zasigurno bi uživao u priznanju za iznimno uspješan sastanak Brdo-Brijuni procesa. Nije mala stvar što ga je svojim dolaskom podržala jedna od najutjecajnijih europskih liderica, njemačka kancelarka Angela Merkel. No, još su važnije poruke što ih je Merkel poslala iz Dubrovnika.

 

Jedna je stav o širenju Europske unije na zemlje Balkana, a druga je podrška njegovom energetskom i infrastrukturnom integriranju. Time je dala vjetar u leđa hrvatskoj politici koja nastoji zemlju pozicionirati u nezaobilazni faktor u tome procesu i Hrvatsku nametnuti kao regionalnog lidera. Dakako da je, već i zbog limitiranih ovlasti predsjednika Republike, Josipović tek jedan kotačić u kreiranju i vođenju takve politike, međutim, mora mu se priznati da je ipak bitan.

Bez pretjerivanja se može reći da je cijeli njegov mandat obilježilo razvijanje regionalne suradnje. No, budući da smo zakoračili u kampanju za predsjedničke izbore, priča o novoj šansi Hrvatske da se pozicionira na energetskoj karti Europe i postane bitan europski tranzitni pravac, što bi izravno pozitivno utjecalo na ekonomiju i standard građana, trajala je samo jedan dan. Odmah ju je potisnula priča da je Josipović otišao u Zagorje, i posjetio rodne kuće Tita i Tuđmana

 

Premda je sastanak Brdo-Brijuni procesa popraćen i s pomalo posprdnim opaskama kako su se u Dubrovniku sastali predsjednici država – uz Josipovića i slovenskog predsjednika Boruta Pahora, tu je bilo tročlano predsjedništvo BiH, srbijanski predsjednik, albanski, crnogorski, makedonski, te predsjednica Kosova – dakle redom političari s limitiranim ovlastima, činjenica je da je upravo taj događaj bio mjesto s kojeg je Merkel odlučila poručiti da nam za infrastrukturu stoji na raspolaganju 11,7 milijardi eura.

 

Stvar je u tome da predsjednici država u regiji svojim susretima i porukama razvijaju pozitivnu atmosferu, pa i onda kada zbog nekih dnevnopolitičkih zbivanja na bilateralnim razinama ti odnosi ne djeluju idilično.

 

A upravo je to i njihova uloga. Budući da s pozicije šefa države, za razliku od vlada, nisu opterećeni rješavanjem konkretnih problema, imaju prostor za ležerniji, a time i pozitivniji međusobni odnos. Josipović je jako svjestan te komotne pozicije i obilato je koristi. Bez pretjerivanja se može reći da je cijeli njegov mandat obilježilo razvijanje regionalne suradnje.

 

No, budući da smo zakoračili u kampanju za predsjedničke izbore, priča o novoj šansi Hrvatske da se pozicionira na energetskoj karti Europe i postane bitan europski tranzitni pravac, što bi izravno pozitivno utjecalo na ekonomiju i standard građana, trajala je samo jedan dan.

 

Odmah ju je potisnula priča da je Josipović otišao u Zagorje, i posjetio rodne kuće Tita i Tuđmana.

 

Angela Merkel je, rekavši kako nam za infrastrukturu stoji na raspolaganju 11,7 milijardi eura, naglasila kako je važno da zemlje same kažu što žele. Očekivalo bi se da uslijede rasprave o pravcu kojim bi se prostirao željeznički koridor od Münchena do Istanbula, kolika bi bila njegova ukupna cijena, koliko bi trajala gradnja, što bi on značio za Hrvatske željeznice, proračun koliko bi ukupno koštao…

Hrvatska ima šansu riješiti i svoju energetsku budućnost u sklopu koje bi bitan faktor trebao biti LNG terminal, ako taj projekt uspije. Za to treba sustavna, promišljena, pametna i odgovorna politika. I to bi, a ne Tito i Tuđman, trebala biti pitanja oko kojih će se lomiti koplja u kampanji

 

Ali to nisu teme. Kao da nam je lakše vratiti se u rasprave o Titu i Tuđmanu. Točno je da svaki političar mora imati stav prema toj dvojici državnika koji su u bitnome obilježili našu povijest.

 

No, on je poznat i svakom normalnom jasne su sve mračne, kao i sve dobre strane koje su obilježile vladavinu jednog i drugog. Za našu budućnost i standard važno je kako će se razvijati Europa i gdje će biti Hrvatska u tome procesu.

 

Hoćemo li i dalje biti slijepo crijevo ili će za izvjesni broj godina kroz Hrvatsku tutnjati kamioni s robom koja će se iz zapadne Europe preko Crne Gore i Albanije transportirati do Istanbula. Bez daljnjeg cestovnog povezivanja prema istoku ostajemo osuđeni na skupe cestarine i čuđenje nad prometnim gužvama u dva ljetna mjeseca. Isto vrijedi i za željeznice i luke te njihov razvoj.

 

Hrvatska ima šansu riješiti i svoju energetsku budućnost u sklopu koje bi bitan faktor trebao biti LNG terminal, ako taj projekt uspije. Za to treba sustavna, promišljena, pametna i odgovorna politika. I to bi, a ne Tito i Tuđman, trebala biti pitanja oko kojih će se lomiti koplja u kampanji.

 

(Prenosimo s portala Večernjeg lista).

Kule i gradovi

Autor: / Leave a Comment

U ovome času čini se da postoje dve Srbije. Jedna Srbija u velikim planovima o izgradnji monumentalnog ”Beograda na vodi”, istorijskog projekta izgradnje kanala Dunav-Morava-Vardar, nove beogradske železničke i autobuske stanice, koridora 10, metroa. Druga Srbija je ona većinska, sirotinjska, s ogromnim brojem nezaposlenih, najgorom ekonomijom u Evropi, predviđanjima da se od oktobra smanjuju ionako mizerne plate i penzije. Ona prva Srbija, sva u obećanjima, treba po svoj prilici da smiri i uteši onu drugu koja grca u nemaštini i bori se za goli život, da preživi.

 

Zapravo, gledajući u vremenskoj perspektivi, to nije ništa novo. Godinama, bolje reći decenijama, živi se od stalnih obećanja. Sada nije dobro, ali za koju godinu će biti bolje. Komunizam koji je na kraju puta predstavljaće raj na Zemlji. Zato vredi izdržati, ne pokleknuti pred mnogim nevoljama, jer budućnost je grandiozna, tu je na dohvat ruke, a kada dođe, sve muke biće zaboravljene i naplaćene.

Problem novog ekonomskog i političkog poretka koji u punoj meri osećaju današnje generacije, ali i one koje dolaze, jeste opšta nesigurnost i nedostatak humane perpektive. U tom pogledu horizont očekivanja je zamračen. Ništa se ne obećava osim jedne opšte nesigurnosti

 

U međuvremenu, komunizam je sišao sa istorijske scene.

 

Današnja obećanja samo su promenila formu. Ako je nekada sveopšta ravnopravnost predstavljala socijalni i politički ideal, danas se takve ideje nazivaju ”uravnilovkom”, a ističe se da je socijalna neravnopravnost posledica nejednakih mogućnosti različitih ljudi, da je prirodna pojava i da je stoga sasvim razumljivo i prihvatljivo da ima onih koji poseduju mnogo i onih koji imaju malo ili ništa. Što je više onih najbogatijih, bolje je za državu, jer će država biti jaka, ekonomski stabilna, pa će i najsiromašniji od toga imati neke koristi.

 

Problem novog ekonomskog i političkog poretka koji u punoj meri osećaju današnje generacije, ali i one koje dolaze, jeste opšta nesigurnost i nedostatak humane perpektive. U tom pogledu horizont očekivanja je zamračen. Ništa se ne obećava osim jedne opšte nesigurnosti. Nesigurnost da će se sačuvati radno mesto, da će se otvoriti nova radna mesta, da će se isplatiti ono što je zarađeno, nepoverenje u državu koja je sve više talac finansijskih krugova moći i nesolidnih i prevarantskih ”biznismena”.

 

Kako se mora osećati stanovnik države koja počiva na toliko nesigurnosti? Mogu se obećavati, pa i podizati kule i gradovi, sve je uzalud ako nema ni u čemu stabilnosti. Ako se u jednome danu iluzije stvaraju, ali i ruše i ako je zabrinuti čovek sa ulice ili seljak sa njive nemoćan da utiče na svoj život u unapred izgubljenom sukobu sa nezajažljivim i surovim kapitalom.

Bez jasnog horizonta budućnosti život u Srbiji se odvija između megalomanije i očajanja. Megalomanija podseća i na neka ne tako davna vremena kada se u gotovo beznadežnoj ekonomskoj situaciji, pod međunarodnim sankcijama, govorilo o ”velikoj kineskoj četvrti”. Pristalice Miloševićevog režima, pisci i patriote prognozirali su tada kako će Srbija ubrzo postati ”druga Švajcarska”. Govorili su i pisali o tome upravo dok se Srbija urušavala i raspadala

 

Gde i u čemu pronaći sigurnost koja daje smisao ljudskoj egzistenciji kao i uverenje da iščekivanje bolje budućnosti ipak ima smisla? Kako ubediti gubitnike da je politički i ekonomski sistem u kojem žive pored svih nepravdi ipak najbolji sistem od svih postojećih?

 

Postavlja se ozbiljno pitanje može li goli pragmatizam zameniti sve vrste ideala. Da li su blagodeti budućih, stvarnih ili izmišljenih megaprojekata namenjeni vrednom radniku i očajnom hranitelju porodice koji je izgubio posao ili ga nikada nije ni imao ili su namenjeni uživanju onih sa veoma dubokim džepovima? Najveća kula na Balkanu i superluksuzni apartmani prave se za neki drugi svet koji ova naša sirotinja može gledati samo u američkim filmovima.

 

Ali ima i drugih nedoumica. Hoće li zaista svetski bogataši nagrnuti u Beograd i pokupovati skupe apartmane. Beograd nije baš centar sveta niti pruža one vrste usluga i zabave koje takva klijentela može naći u mnogim drugim svetskim prestonicama. Kakvu vrstu naročitog i skupog zadovoljstva mogu otkriti u Beogradu?

 

Zato se još uvek čini da je san o megapolisu na vodi velika šarena laža. Za sada se ta priča sa najvećom zebnjom očekuje u favelama ispod mostova i u perifernim delovima grada, gde hiljade porodica koje treba raseliti strepe kako će i kuda će.

 

A ako se, konačno, uprkos sumnjivcima ikada i sagradi ta najveća balkanska kula na obali Dunava, ona će, sudeći po sadašanjim prilikama ukupne srpske situacije, služiti jedino da se sa njenog vrha sagleda jedan tužni grad i sve ono oko njega dokle pogled dopire, u najtežim časovima svoje novije istorije.

Mnogi od onih koji se ovih dana dive maketi ”grada na vodi” već sutra ostaju bez posla, a mladi koji stižu s diplomama uzalud će pokušavati da pronađu prvo zaposlenje

 

Bez jasnog horizonta budućnosti život u Srbiji se odvija između megalomanije i očajanja. Megalomanija podseća i na neka ne tako davna vremena kada se u gotovo beznadežnoj ekonomskoj situaciji, pod međunarodnim sankcijama, govorilo o ”velikoj kineskoj četvrti”. Pristalice Miloševićevog režima, pisci i patriote prognozirali su tada kako će Srbija ubrzo postati ”druga Švajcarska”.

 

Govorili su i pisali o tome upravo dok se Srbija urušavala i raspadala. Naučili smo, dakle, da u psihologiji ovdašnjeg čoveka nekako istovremeno koegzistiraju upravo suprotna osećanja: veličine i poniženja, laži i istine, fantazije i fantazmagorije.

 

I ovoga puta uporedo se odvijaju ta dva procesa. Dok se priprema teren za ”velike projekte”, raseljavaju stanovnici favela, skidaju šine nekadašnje železničke pruge, radoznalom stanovništvu prikazuje se maketa budućeg velelepnog ”grada na vodi”. A za to vreme vodi se očajnička bitka da se koliko-toliko napuni ispražnjeni budžet za osnovno funkcionisanje države, za plate i penzije. Mnogi od onih koji se ovih dana dive maketi ”grada na vodi” već sutra ostaju bez posla, a mladi koji stižu s diplomama uzalud će pokušavati da pronađu prvo zaposlenje.

 

Život između krajnosti, obećanja i neispunjenja obećanja, našminkane budućnosti i sumorne svakidašnjice, to je pravi opis srpske stvarnosti.

Milanović priziva užas

Autor: / Leave a Comment

Prije nekoliko mjeseci imala sam čast, na poziv veleposlanstva Kraljevine Nizozemske u RH i Hrvatskih voda, voditi konferenciju koja se odvijala u sklopu Tjedna EU fondova koje je organiziralo Ministarstvo regionalnog razvoja i fondova EU. Tema tog trećeg dana bila je ”Upravljanje vodama i EU fondovi”, a cilj je bio prikazati koje mogućnosti su nam na raspolaganju u perspektivi 2014. – 2020. i kako je svoje probleme u vodnom sektoru rješavala Nizozemska.

 

Na konferenciji smo saznali da Hrvatska ipak nije toliko nazadna kada uzmemo u obzir koliko građana ima pitku vodu i kanalizaciju, ali da su mjere previđanja i obrane od poplava (i drugih katastrofa) prilično zastarjele i ne prate najnovije trendove. Nizozemci su nam pokazali kako se to radi na dvije razine; na razini planiranja, u koju je uključeno stanovništvo i zainteresirana javnost, i na razini infrastrukture pri čemu se koriste neka prilično moderna rješenja.

 

Upravo tih dana, a radilo se o sredini veljače ove godine, krenule su poplave u pojedinim dijelovima Hrvatske, ali našu konferenciju mediji nažalost nisu naročito povezali s tom pričom.

Naši zahtjevi za uklanjanje šteta koje su nastale od poplava ovisit će o nekoliko stvari. Prije svega, sposobnosti da se brzo i precizno utvrdi šteta i njen iznos. Imamo rok od 12 tjedana da podnesemo zahtjev, a sigurno je da će biti potrebno mnogo tručnih mozgova da se napravi kvalitetna procjena štete i dugoročnih negativnih posljedica po život lokalnog stanovništva, ali i gospodarstvo jer će štete za u sektoru ruralnog razvoja biti ogromne

 

Sada kada smo svjedoci jedne velike katastrofe i to ne samo u Hrvatskoj, nego i u susjednim državama – Bosni i Hercegovini i Srbiji, pitanje prognoziranja i zaštite od poplava postaje top tema, a izvori financiranja kao što su EU fondovi i Europski fond za solidarnost sve više dobivaju na značaju.

 

Hrvatska je 2010. godine u suradnji sa Slovenijom koristila pomoć Europskog fonda za solidarnost za saniranje šteta od poplava. Da nije bilo Slovenije, naš bi zahtjev bilo nemoguće provući jer je procijenjeni iznos štete bio premali.

 

Upravo će sada solidarnost između Hrvatske, kao članice Europske unije s jedne, te Bosne i Hercegovine i Srbije, kao država koje pregovaraju o pristupanju Uniji s druge strane, doći do punog izražaja i to ne isključivo na razini humanosti, solidarnosti i empatije koju, nevjerojatno, ali istinito, međusobno demonstriramo ovih dana, nego i na političkoj razini.

 

Naime, naši zahtjevi za uklanjanje šteta koje su nastale od poplava ovisit će o nekoliko stvari. Prije svega, sposobnosti da se brzo i precizno utvrdi šteta i njen iznos. Imamo rok od 12 tjedana da podnesemo zahtjev, a sigurno je da će biti potrebno mnogo tručnih mozgova da se napravi kvalitetna procjena štete i dugoročnih negativnih posljedica po život lokalnog stanovništva, ali i gospodarstvo jer će štete za u sektoru ruralnog razvoja biti ogromne.

 

Paralelno s tim postupkom, Hrvatska će tražiti način da prijavi svoju i štetu susjeda kroz konzultacije s Unijom kao što su i najavili neki naši političari, ali kako i, na kraju krajeva, propisuje procedura podnošenja zahtjeva. U pitanju su milijunski iznosi, stoga bi Hrvatska, koja je poznata po tome da zariba kad je to najmanje potrebno, trebala ovu priču shvatiti maksimalno ozbiljno.

Ukoliko zauzmemo stav koji je zauzeo naš premijer, a taj je da ćemo novac od Europske unije tražiti reda radi i da nam on ne treba jer sanaciju možemo izvršiti sami, onda poplave neće biti zadnja katastrofa s kojom smo se susreli

 

Druga priča su EU fondovi koji u perspektivi 2014. – 2020. daju priliku da naša država razvije poseban sustav predviđanja poplava, ali i sustave učinkovitog modeliranja s ciljem učinkovitog upravljanja poplavnih rizika. Iako su Hrvatske vode sada prikazane kao Pedro koji je odgovoran za nastalu situaciju, ljudi zaduženi za EU fondove i stručnjaci koji s njima surađuju već neko vrijeme aktivno rade na pripremi višemilijunskih projekata za rješavanje upravo ovih pitanja.

 

Ono što će biti nužno napraviti, a što nama užasno teško pada, jesu javne konzultacije sa stručnjacima i zainteresiranom javnošću kao što to godinama rade Nizozemci. Takvim se pristupom zainteresiranoj javnosti daje prilika da sugerira rješenja i da budu dio tog istog rješenja, a oni za uzvrat pozitivnije reagiraju na predložene projekte i promjene u realnom životu koje će zbog njihove provedbe uslijediti (to može biti i preseljenje cijelog naselja).

 

Unatoč teškoj katastrofi koja je snašla ovu regiju, ljudi i institucije ipak pokazuju da im je stalo i da su sposobni reagirati kad je najteže. Upravo taj pristup bit će potrebno primjeniti kod sanacije štete, ali i, što je još važnije, kod osmišljavanja projekata kojima će cilj biti spriječiti da se ovakva katastrofa opet ponovi.

 

Ukoliko zauzmemo stav koji je zauzeo naš premijer, a taj je da ćemo novac od Europske unije tražiti reda radi i da nam on ne treba jer sanaciju možemo izvršiti sami, onda se bojim da ovo neće biti zadnja katastrofa s kojom smo se susreli.

 

(Prenosimo sa tportala)

Turizam kao iluzija spasa

Autor: / Leave a Comment

Hrvatska se nalazi u teškoj ekonomskoj i socijalnoj krizi, koja je sve bliže stanju s kraja devedesetih godina prošlog stoljeća. Za ovakav zaključak nije potreban čak ni nekakav ozbiljan ekonomski uvid s obzirom na to da je dovoljno uočiti statističke pokazatelje. Koji upućuju na gotovo 400 tisuća nezaposlenih, posrnulu proizvodnju te uvozno orijentiranu privredu. Iako je stanje u svim krajevima zemlje teško, jedan od negativnih rekorda po broju nezaposlenih drži Splitsko-dalmatinska županija sa gotovo 50 tisuća ljudi kojima se ne nudi nikakva izgledna perspektiva. Osim ponekog sezonskog i loše plaćenog posla.

 

Iako su ove brojke, koje nisu od jučer, nešto što bi definitivno trebalo zabrinuti kako ljude na vlasti tako i one koji pretendiraju na tu poziciju, jasan, konkretan i ostvariv plan za rješavanje tog problema još nismo vidjeli.

No, za bit pošten, treba priznati kako u Vladi ipak postoje neka nastojanja za pokretanjem gospodarstva, kao što smo ovih dana svjedočili u priči o velikim investicijama u Dalmaciju

 

No, za bit pošten, treba priznati kako u Vladi ipak postoje neka nastojanja za pokretanjem gospodarstva, kao što smo ovih dana svjedočili u priči o velikim investicijama u Dalmaciju. Tako je početkom tjedna tijelo koje se odaziva na ime ‘‘Povjerenstvo za procjenu i utvrđivanje prijedloga strateških projekata“, a koje vodi potpredsjednik Vlade Branko Grčić, objavilo kako su do sad zaprimili šesnaest prijava investicijskih projekata, od čega šest javnih i deset privatnih. Saznali smo usut kako se javni projekti tiču energetike i infrastrukture, dok su privatni uglavnom vezani uz turizam.

 

Obratimo li pažnju samo na Dalmaciju, tu ćemo se susresti sa sedam velikih projekata i to redom: Zračna luka Zadar, dva staračka doma u Biogradu na moru, nautički centar na Dugom otoku, turistički projekt na Murteru, turistički centar u Sućurju na Hvaru, turistički centar u Srebrenom i Mlinima te turistički centar na Pelješcu splitskog poduzetnika Vicenza Blagaića pod nazivom ‘‘Hrvatski san“. Vlada Republike Hrvatske, preciznije govoreći spomenuto Povjerenstvo, očito je posve uvjereno kako će tih sedam investicija, čija bi se ukupna vrijednost kretala u okvirnom iznosu od 1,5 milijardu eura, podići potonulo dalmatinsko gospodarstvo na noge.

 

Da bismo u takvu viziju gospodarskog razvoja uopće mogli povjerovati, prije toga bismo morali ispuniti nekoliko nužnih predradnji poput otupljivanja kritičke svijesti, suspenzije vlastite znatiželje i eliminacije vlastitog iskustva iz logičkog sklopa. Ogolimo li, naime, stvari do kraja, pa čak i spremno povjerujemo procjeni Povjerenstva kako milijarda i po eura samo što nije kapnula u Dalmaciju, ostaje i dalje nejasno na temelju kojeg iskustva se procjenjuje da će isključivo ulaganje u turističke kapacitete gospodarski preporoditi regiju?

Ogolimo li, naime, stvari do kraja, pa čak i spremno povjerujemo procjeni Povjerenstva kako milijarda i po eura samo što nije kapnula u Dalmaciju, ostaje i dalje nejasno na temelju kojeg iskustva se procjenjuje da će isključivo ulaganje u turističke kapacitete gospodarski preporoditi regiju?

 

Jednako kao što i dalje nemamo odgovor na pitanje što se točno dobiva takvim vrstama ulaganja. Razmislimo li logički što sve pobrojane investicije u konačnici donose, suočit ćemo se s bezbroj pitanja. Tu je prije svega pitanje privatizacije i betonizacije nekih od najvrednijih javnih površina na obali. Posebno je tu indikativan slučaj Sućurja na Hvaru, koji je do sada uspio izbjeći nasrtaje raznih developera, da bi najava ove investicije dovela do kojekakvih radnji i društvenog rascjepa u mjestu.

 

Tu je potom i krajnje negativno iskustvo projekta ‘‘Golf na Srđu“, čiji rasplet, unutar kojeg je uspostavljena skladna koalicija između stranaka Kukuriku koalicije i HDZ-a, a na uštrb javnog interesa, pobuđuje ozbiljnu bojazan u vezi s realizacijom svih sličnih projekata, pa i ovog.

 

Apstrahiramo li, dakle, činjenicu da vladajući politički sloj, neovisno o nominalnom predznaku, čvrsto vjeruje u mesijanski dolazak privatnog kapitala koji će preporoditi zemlju, zahvaljujući čemu je spreman svim sredstvima pregaziti svaki znak otpora koji se tom kapitalu nađe na putu, te posvetimo li se isključivo strukturi potencijalnih investicija, uhvatit će nas, u najboljem slučaju, blaga jeza. Radi se o tome kako, po svemu sudeći, najodgovorniji ljudi u ovoj zemlji vide budućnost regije s najviše razvojnih potencijala isključivo kroz građevinske investicije u turizmu. Bilo da je riječ o umirovljeničkom ili o klasičnom vidu turizma.

Drugim riječima, što će u takvoj viziji razvoja Dalmaciji ikakvo sveučilište, ikakva znanja, ikakva proizvodnja i ikakva javna scena kad smo tu samo kao serviseri potreba nekih drugih ljudi koji će uživati u kulisama drevnih gradova i prirodnih ljepota

 

Kao da im iskustvo Španjolske, čiji su se pojedini krajevi na obali pretvorili u sablasno prazne betonske nastambe uz popratni efekt kraha građevinskog sektora i općenito španjolskog gospodarstva, ništa ne govori. Kad tome dodamo i još uvijek aktualni pad građevinskog sektora u Hrvatskoj te brojne probleme postojećih hotelskih kompleksa, ali i tendenciju izgradnje privatnih, zatvorenih hotelskih resorta, poput Muzila u Puli, trebali bismo biti iskreno zabrinuti i spremni na otpor.

 

Jer čak i da se sve divno odigra, da obalom poteku med i mlijeko, da svi ti predviđeni objekti zaposle određen broj ljudi iz lokalne zajednice, te da usput zamislimo kako su nam prostorni resursi neograničeni, vrijedi se zapitati kakvu zapravo mi kao društvo poruku šaljemo Dalmaciji? Što ste bili kreativni bili ste i što ste proizvodili proizvodili ste, jer sad je došlo vrijeme da svi skupa postanete sluge u poluzatvorenim kompleksima u vlastitom zavičaju.

 

Drugim riječima, što će u takvoj viziji razvoja Dalmaciji ikakvo sveučilište, ikakva znanja, ikakva proizvodnja i ikakva javna scena kad smo tu samo kao serviseri potreba nekih drugih ljudi, koji će uživati u kulisama drevnih gradova i prirodnih ljepota. Preostat će nam samo da budemo zahvalni vizionarskim gradonačelnicima, poput Vlahušića, koji će nam za samo 29,99 kuna podariti iskaznicu, zbog koje ćemo moći jeftinije konzumirati kulise naših gradova. Iz pobjede u blagostanje i idemo dalje.

Partnerska organizacija:

SNV

ZAHVALJUJEMO SE POTPORI REDAKCIJA:

Večernji list Slobodna Dalmacija

UPUTE

Pravila komentiranja
Pravila prenošenja sadržaja
Donacije i sponzorstva
Impressum
Kontakt