novinarstvo s potpisom
Andrej Šimić
Evropa. Još nije, traži se. Nedostaje joj povjerenja same u sebe, ali i povjerenja zapadnog i ne-zapadnog svijeta u nju. Razumljivo, obzirom na ratobornu prošlost njenih naroda jednih prema drugima, a još ratoborniju prema ostatku svijeta. Međusobno smo se zvjerski klali, kao sumanuti ubijali vjekovima i vjekovima. Iscrpilo nas je to. I ubijanje umori čovjeka. Kako i ne bi! [Read more…]
Jadranka Brnčić
Biti svet znači biti cio, cjelovit. Kao na početku.
Sve stvoreno – zvijezde i planeti, zemlja i nebo, biljke i životinje, čovjek i njegova sjena dobro je, štoviše “veoma dobro”. Pokret stvaranja čin je Božjega samoočitovanja, njegovo utjelovljenje u stvorenome. [Read more…]
Treba doista imati podosta stomaka pa slušati minulih dana nebrojene rasprave u svijetu o nasilju i ekstremizmu definiranom akademski po raznim simpozijima, okruglim stolovima i međunarodnim konferencijama. Zima je planiranih rasprava na tu temu, i potrebe da se predviđeni budžeti za nevladina upozorenja, unaprijed zacrtana i isprovocirana nedopustivim i groznim nasiljem, realiziraju do kraja.
Prisustvovao sam jednom takvom skupu. Sastav “dignitetan”. Diplomate, akademici, profesori, mudri stari i agresivni mlađani aktivisti. Zborilo se mudro, uravnoteženo, učeno. Sa puno razumijevanja “za realnost”, rekao bih. Kako teoriji u izvjesnom razilaženju sa svekolikom praksom priliči. A politički? Pa eto tako da se ne daj bože ne uvrijede naši “partneri” i globalne organizacije koje, je li, ulažu velike napore za mir, rezolucijama raznim, a sve u cilju upozorenja onih drugih što proizvode zlo, nasilje i ekstremizam.
Izostale su u toj priči neke činjenice. Nije čudno. One pred svekolikom politikom i našom dobrotom da se uklopimo po svaku cijenu u tu politiku, vjerovatno nisu ni važne. A i kad se nekako incidentno pojave kao relevantne, sahrane ih informacije sračunate na unaprijed određene zaključke.
Poput onih prema kojima je objavljivanje selektiranih i opranih izvještaja o stravičnim mučenjima zarobljenika CIA-a primarno dokaz demokratičnosti tamošnjeg sistema, a ne potvrda najstrašnijeg nasilja nad međunarodnim pravnim poretkom, i šire. Ako toga još ima.
Previše je dokaza da je taj takozvani međunarodni poredak, u svojoj cjelini i kompleksnosti ali i jednostavnosti, praktično redefiniran. To ne bi bilo moguće da nisu poražene vrijednosti na kojima se poredak inicijalno zasnivao i bio realno važeći sredinom pa i krajem minulog stoljeća. Danas se ovo još ne priznaje, uprkos očiglednim dnevnim promoviranjima standarda i prakse koji se humanističkim vrijednostima, spram militantnih interesa, direktno rugaju. Eto osnova za silu umjesto prava.
Silom stvoren okoliš za nasilje i ekstremizam određen je nezajažljivom težnjom da se svekolika globalizacija definira kroz jednostrano očuvanje apsolutnog monocentrizma u vladanju svijetom. Rođen je nakon hladnog rata s kraja minulog stoljeća. Pogrešno je pročitan negiranjem prava i želja većine na planeti na vlastiti put, na specifičnosti i različitosti.
Nasilje nad tim pravima je veliko i svakodnevno. Na njemu se tragom istorijskih razlika, sukoba, nadmetanja, neslaganja i strasti vjerskih i etničkih, ideoloških, političkih i raznih drugih, dodatno podupiranih i dirigovanih izvana, oduvijek stvarao osnov za “poslovno interesnu” upotrebu sile. Što brutalniju to profitabilniju.
Izvedbeni nivo je, konačno, onaj lokalni. Šematski ali i prilagođen svakoj zemlju i svakom narodu po potrebi i realnosti zajednice, države, etničke i vjerske pripadnosti, manjine. Posebno, u odnosu na realnost života pojedinca, prečesto obespravljenog i poniženog.
Na globalnom nivou gdje se definiraju osnovne vrijednosti na kojima počiva međunarodni poredak, brutalna sila i pravo na upotrebu sile de facto su pobijedili. Povelji UN-a dnevna praksa se bezmalo dnevno izruguje. Legitimiraju se planirana rušenja država i režima brutalnom zloupotrebom tzv. “odbrane ljudskih prava” ili “humanitarnih intervencija”, a zapravo isključivo u ime geostrategije energije i prostora.
Više se i ne kriju organizirani, finansirani i “naoružavani” planovi i operacije radi smjena režima i gaženja državnih suvereniteta. Nekadašnji principi miroljubive koegzistencije javno se nipodaštavaju, a diplomacija velikih stavljena je u funkciju sile i dominacije. Čak i stalne članice Vijeća sigurnosti UN-a izjavljuju, kada im to zatreba, da će “intervenirati vojno i bez saglasnosti UN-a”.
I to rade. Ostali poslušno slijede.
U Libiji je, de facto manipulativnim odobrenjem UN-a, proizvedeno strašno krvoproliće, srušena država i realiziran cilj: strane kompanije vratile su kontrolu nad naftnim resursima. Zemlja gurnuta u permanentno oružano nasilje.
Za te potrebe naoružani su domaći i inostrani teroristi svih boja, nazvani revolucionarima.
Nakon obavljenog posla tamo preseljeni su u Siriju sa drugim, “revolucionarnim” zadacima. Za njima je otišlo i njihovo oružje poznatim putevima, nazvanim “pacovskom rutom”.
Irak, kolijevka svjetske civilizacije, razoren je interesno-osmišljenim lažnim povodom glatko prihvaćenim u UN-u. Milion ubijenih rezultat je te prevare. I o tom broju se evo duže od decenije laže.
U Ukrajini je nasilnom zamjenom jednog režima oligarha, ali bez fašista, doveden drugi režim oligarha ali sa deklarisanim fašistima. Jedna sila se primakla granici druge što je bio cilj, sve ostalo je posljedica a ne uzrok, kako se hoće kazati. I to se nazvalo “narodnom revolucijom!
U UN-u su prije tri sedmice, na glasanju o rezoluciji protiv nacizma, fašizma, rasizma i ksenofobije, sve zemlje Evropske Unije, plus većina novih demokracija iz bivše Jugoslavije, bile “bez stava” – suzdržane. A stav je do neba jasan. Tribunal u Hagu izvrgnut je ruglu, dižu se spomenici fašistima i SS divizijama, Crkva slavi presuđene zločince, nacisti ulaze u parlamente i – sve se zove demokracija!
Izraelska oligarhija bombarduje koga hoće u komšiluku, (prije neki dan opet Siriju, ničim izazvan), i gazi sve nekadašnje principe i glasanja u UN-u, i nikom ništa. Iako tamošnja intelektualna ali i vojna i obavještajna elita protiv ovoga diže javno svoj glas.
U svijetu više nema mehanizama za odupiranje sili jer se to neće. Teroriste koji rade za silu proglašavaju “umjerenima”, finansiraju se izvana, naoružavaju i treniraju. Pa su tako navodno nakon svake operacije protiv njih, sve su jači i brojniji. Kažu moćni, rat će trajati godinama. Eto i finog businessa – godinama.
Korporacije i multinacionalne kompanije gaze nacionalna prava i suverenitete, o pravima pojedinaca da se ne govori. Pogledajte samo temelje na kojima počivaju okviri za budući trgovinski sporazum između SAD i EU. Životi ne više jedinke, nego desetina i stotina hiljada ljudi postali su bezvrijedni. Legalizacija nasilja i ekstremizam, koncept je u borbi za preostale planetarne resurse.
Mediji koji su u funkciji tog koncepta stvaraju mentalni okvir za opravdanje ovog koncepta u borbi protiv “sila zla”. Iz centara koji utvrđuju ovakav red stvari, jasno je poručeno: ko nije sa nama, protiv nas je!
Ozbiljni, rijetki novinari o tome pišu. Prije neki dan glavni tajnik NATO-a Stoltenberg izjavljuje kako se “ubrzano izgrađuju brze snage za intervencije namijenjene odbrani članica pakta od Rusije. Kada te snage postignu svoju spremnost, nisu isključeni ni lokalni okršaji…”.
Imamo krvava iskustva iz bivše Jugoslavije sa onim što je počelo prijetnjama “lokalnim okršajima”.
Paralelno sa izjavom lidera alijanse zadužene za kontrolirano discipliniranje Evrope i okoline, u Kongresu SAD-a se izglasava rezolucija kojom se “oštro osuđuje politika agresije Rusije prema susjednim državama”. Ton i sadržaj rezolucije su takvi da je Ron Paul, bivši senator i kandidat za američkog predsjednika, glatko izjavio da “tom rezolucijom SAD provocira rat sa Rusijom koji bi mogao završiti opštim uništenjem”.
U ovome nije usamljen. Čak je i Kissinger izjavio kako politika satanizacije Putina nije politika, već otsustvo politike prema Putinu… Džaba, oni što ne mogu podnijeti nikakvu konkurenciju na planeti, i misle da je treba eliminirati raznim varijantama sile, u tu igru guraju očigledno sve dezorijentiraniju i slabiju Evropu, vazale u Golfu i teroriste proglašene umjerenima.
Uz svekoliku proizvodnju iluzija da će lako iznutra srušiti režim u Kremlju i približiti se Kini, a da će zamjena Putinu biti prozapadna i proamerička, a ne tek njegova kopija.
Zagazilo se duboko u promociju sile kao osnovnog puta za ostvarenje interesa. Nema tu sreće jer se rješenja, sve isključivije, doživljavaju kao pobjeda, a ne kao kompromis. Za to su potrebna i okupljanja raznih alijansi u kojima su, po potrebi, i oni protiv kojih se alijanse formiraju. I nove, stare baze za evropske mornarice koje se ponovo ubrzano grade u Zaljevu, odakle su otišle, navodno trajno, prije više decenija.
Zato se, zapravo, pokušavaju srušiti četiri države koje baštine svjetsku civilizaciju, ma koliko im režimi nisu demokratski, Irak, Siriju, Egipat i Iran. Da ne ulazimo ovdje u ozbiljnu raspravu o tome šta je u svijetu doista jednostrano tumačena demokracija.
Siguran sam, znam to kao svjedok života tamo, da postojeća, ekskluzivno zapadna percepcija demokracije koja ne uvažava tamošnji svijet, nije ni blizu vrha na skali vrijednosti Istoka. Ma šta mi o tome mislili. A da je otpor tom nametanju postao refleks, sve rašireniji. I pogoduje i sili i ekstremizmu.
Sve ovo najuočljivije se prelama na najnižem nivou, onom lokalnom. Svi ti interesi moćnih, pritisci, sila i igre raznih vrsta, bez ikakvog obzira prema pojedincu i lokalnoj zajednici, prepoznatljivi su u bijesu, izgubljenom dignitetu, sahranjenim iluzijama i potpunoj besperspektivnosti ne za milione, već za stotine miliona ljudi na prostoru koji generalno zovemo Istokom.
Ali, ni Zapad nije više potpuno imun na ovakvu realnost. Opravdano je upozorenje da se terorizam probudio u Evropi i Americi, kao i da se formacije poput ISIL-a i sličnih sve više hrane regrutima sa Zapada.
Problem se odavno prelio i na teren socijalne patologije koja korporaciju prividno ne interesira. Treba otići u predgrađa Bagdada, Kaira, Kartuma, Islamabada, u Gazu i u palestinske kampove, podjednako i u nove izbjegličke kampove u sjevernim pustinjama Jordana, pa vidjeti ljude koji istinski vjeruju da je odlazak sa ovoga svijeta spasenje.
Alternativa je samo pružena ruka onih što im nude šansu u dinamitu oko pasa, protiv vanjskog svijeta ma koji on bio. Razgovarao sam tamo sa takvima koji su i fakultete završili, ali je poniženje što im se nudi kao svakodnevnica taman toliko da sve ekstremističke organizacije svijeta mogu da budu presrećne brojem potencijalnih regruta za njihove eskadrone smrti.
To nema veze ni sa religijom, ni sa etnosom. To je proizvedeni zločin koji oligarhijama tamošnjih zemalja sa marionetskim režimima često služi kao čisti interes i politika.
Zločin i ekstremizam nisu prirodne i genetske kategorije. To su proizvedeni mehanizmi u svijetu koji je napustio humanističke okvire konstituiranja, čitanja i tumačenja odnosa među ljudima a silu u realiziranju svojih interesa stavio ispred koegzistencije i kompromisa, uvažavanja drugih i drugačijih.
(Tekst je objavljen u broju Novog lista od subote 13.12.2014. ali pošto je nedostupan na web stranici toga lista preuzimamo ga s portala forum.tm).
Kada si zadnji put nešto učinio prvi put? To pjevajući pita popularni pjevač Andrej Šifrer, a pitam se to i ja otkad pokušavam živjeti svjesno i ostvarivati svoju misao vodilju: Učim, dakle postojim. Doista, kada sam zadnji put nešto učinila prvi put?
Ne mogu zaboraviti jedan događaj, a bila sam tada s prijateljima, koji je bio toliko drugačiji od uobičajenih događaja da je ostavio urez na štapu mudrosti. Dogodilo se to baš na prvi dan ove godine. Juhej! Zavriskali smo kada smo primijetili – jer kod kuće smo slavili Silvestrovo, bili odjeveni u trenirke, grickali razne vrste sira i odličan domaći kruh te srkali omamljujući porto, koji svi redom obožavamo – da uopće nismo čuli da je sat otkucao ponoć i da smo ušli u novu, 2013. godinu. Naime, ni televizor ni radio nisu bili upaljeni, prozori su pak bili zatvoreni, a mi smo tako živahno razgovarali da uopće nismo čuli zvukove silvestarske noći, i vrijeme se zaustavilo. Jednostavno nismo bili svjesni da je kraj stare godine i da počinje nova.
Kada je blizina prisna, a srce otvoreno za drugoga, kada ja šutim jer s iskrenom radoznalošću slušam tebe, nestanu i vrijeme i prostor. Tajnovita je prisutnost bitka u kojem nema ega, već samo ono što zapravo jesmo: vječnost Živoga.
Dijete nakon rođenja može preživjeti jer osjeća blizinu majke, oca, nekoga važnog bića. Ono osjeća dodir, dah, miris poznate kože i znane otkucaje srca u sigurnome naručju. I sluša glasove, koje je čulo i dok je bilo u maternici. Kada je njemački kralj, zaboravila sam koji, prije jednoga stoljeća odlučio dokazati da je njemački jezik prirodni jezik cijeloga čovječanstva, naredio je da se donese dojenčad iz raznih dijelova svijeta i dadiljama zapovjedio da djecu ne smiju ni doticati ni govorom im se obraćati. Očekivao je da će njihova prva riječ biti na njemačkome! Ali te prve riječi nije bilo. Sva su djeca nakon nekoliko mjeseci umrla. Bez bliskosti mi ne možemo živjeti!
Bliskost je vrhunska kvaliteta međuljudskih odnosa. Paradoksalno je da nam se prikazuje kao bezvremenost, a za nju od svega trebamo najviše vremena! Zato kažu da su braća i sestre najbliskiji jer zajedno provedu najviše vremena. Ako?!
U vrijeme digitalne tehnologije, kada djeca više vole prijenosne telefone i računala nego brata ili sestru i misle da su virtualni svjetovi, oni s ekrana, zanimljiviji od stvarnoga međusobnog druženja, važnost bliskosti nestaje, blijedi. Bliskosti nema jer ni roditelji, ni djeca, ni odgojitelji, ni učitelji ne ulažu dovoljno vremena u blizinu.
Ni s nama odraslima nije nimalo bolje: liječnici, koji bi za postavljanje dijagnoze trebali poslušati priču o našem životu, za to nemaju vremena. Za razgovor je ostavljeno tek nekoliko minuta, tijekom kojih čovjeka nije moguće ni upoznati, a kamoli uspostaviti bliskost. A bez cjelovite životne priče ne može se postaviti dobra dijagnoza, pa ni odrediti odgovarajuće liječenje!
Na fakultetu, gdje smo do prije nekoliko godina razgovarali sa svojim studentima i živahno diskutirali, tako da su argumenti frcali na sve strane, sada prevladava rad na računalima. Student svoj seminarski rad pošalje e-mailom, profesor ga pročita (a možda i ne, jer često za to nema dovoljno vremena!) i e-mailom studentu pošalje ocjenu. Nema razgovora oči u oči, nema predaje znanja, nema dijaloga. Nema blizine, u kojoj se može dogoditi nešto važno za pomak u glavi. Zadnjih desetljeća mnogi šefovi uopće ne poznaju svoje radnike i službenike. Pa i susjedski odnosi nemaju više onu povjerljivost i osjećaj blizine.
Ne govorimo o udaljenosti između ljudi i političara. Kada komuniciraju s nama, građankama i građanima, oni uglavnom govore o tome kako je zadnji čas, pet do dvanaest ili je možda već i prošlo dvanaest, da se po hitnom postupku donesu zakoni i odluke koji su od presudne važnosti za naše živote. Umjesto da za to, za pitanja tko smo i kamo želimo ići, odvojimo najviše vremena!
No mnogi mediji, a upravo oni oblikuju značenje i smisao koji preuzimamo i slijedimo, ne potiču nas na to da što više vremena provodimo u miru sa samim sobom ili u miru s drugima. Upravo suprotno! Naokolo jurcamo amo-tamo i tijekom ono malo slobodnoga vremena što nam preostane nakon predugih radnih dana. Očevi i majke, djedovi i bake pretvaraju se u taksiste koji razvoze djecu na izvanškolske aktivnosti. Brojne obitelji tijekom vikenda više ne odlaze na izlet u prirodu, ne igraju se više društvene igre, vrijeme se više ne provodi u pjesmi ili molitvi, već u trgovačkim centrima, u kojima više nismo zajedno, nego je svatko umotan u nekome svom vlastitom svijetu…
Dok sam bila mlada majka, u časopisima sam čitala izjave slavnih glumica i pjevačica o tome kako imaju malo vremena za djecu, ali ga zato – kada su zajedno – provode kvalitetno. I nasjela sam. Naletjela sam na hrid tih floskula o kvaliteti vremena i bila sam premalo vremena s partnerima i djecom. Bila sam mlada i nisam shvaćala da vrijeme mjerimo mjernom jedinicom – satom. Blizina ne zahtijeva samo sate fizičke prisutnosti, ona zahtijeva godine i godine vjernosti u kojoj je najvažnija vremenska raspoloživost. To da sam ti na raspolaganju. I da si ti meni na raspolaganju. Da smo zajedno u razgovoru, u slušanju, u tišini, u mirovanju. U grljenju i u ljubavi.
Kad umiremo, samo to vrijeme je važno; ono što smo dali i dobili u vrijeme bliskosti jedina je vrijedna prtljaga za putovanje kroz vrata smrti u beskraj tajni, kamo svi putujemo. Bliskost je jedino što tamo prijeko u kovčegu vrijedi ponijeti sa sobom. U kovčegu koji nema pretinaca za novac, ali ima mnogo prostora za beskrajnu ljubav, u kojoj jesmo i u kojoj umiremo. U kojoj istinski postojimo.