Zaključna razmišljanja
Da nije bilo Tita i antifašističkog pokreta, naša predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović danas ne bi mogla biti predsjednica Hrvatske, jer Hrvatske ne bi bilo. [Read more…]
novinarstvo s potpisom
Autor: Leonardo Beg / Leave a Comment
Zaključna razmišljanja
Da nije bilo Tita i antifašističkog pokreta, naša predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović danas ne bi mogla biti predsjednica Hrvatske, jer Hrvatske ne bi bilo. [Read more…]
Autor: Milan Vlajčić / Leave a Comment
U kulturi čiji su vrednosni okviri urušeni do neprepoznavanja, bistrijem oku ne može umaći navika koja se, po duhovnoj lenjosti i etičkoj obamrlosti, održava i preti da postane vodeća paradigma. U mom privatnom žargonu ja to nazivam Okretne i druge igre. Gde god se okreneš, naletećeš na primere javnih oduživanja u stilu ja tebi – ti meni, ti meni serdare – ja tebi vojvodo, ja u ovoj komisiji, upravnom odboru ili fondu, ti u susednom, pa prebacujemo lopticu malih bonusa jedan drugom. I baš nas briga što se sve lako da primetiti, kao žaba na dnu plitkog potoka.
Iz mojih dnevničkih beležaka izdvajam pet slika koje upotpunjuju prizore iz kulturnog života, tamne ili svetle, procenićete sami.
Slika prva.
Tačno pre pola veka stvoren je Filmski centar Srbije, tada pod imenom Institut za film. Mogao bi da se slavi jubilej, ali nema ništa od toga, današnji FCS je u velikim nevoljama, organizacionim, strukturalnim, pa i zašto ne reći i moralnim. To traje od 2004. kad je dato novo ime i kad je veliki deo ingerencija iz oblasti finansiranja novih projekata prenesen na nejaka pleća FCS. Tada je iz Holivuda doveden naš čovek ĐM koji je ubrzo najuren jer se nije priklonio filmskim klanovima, a bitka za moć odlučivanja i privatne interese ne posustaje. Ovih dana je v.d. direktora MP dala ostavku.
Raspisan je konkurs za novog direktora, do 7. jula javilo se 5-6 kandidata (nema podataka na sajtu, gde ima gomila nevažnih stvari), ali je ovih dana konkurs već poništen odlukom Upravnog odbora. To mi je lično rekao jedan od jačih kandidata koji je odmah povukao dokumenta. Igra je poznata: biće možda još nekoliko propalih konkursa, dok se sastav UO (veoma neobičan) ne zadovolji.
Uz poništavanje, na najnovijoj sednici doveden je u pitanje ostvareni program izdavačke delatnosti. Odmah da kažem, filmske knjige su jedini dobar i nesporan trag delatnosti FCS-a. Dovesti u pitanje kapitalne knjige J. Lotmana, D. Bordwela, J. Deleza je znak neznanja i osionosti. Da imam neku vlast, odmah bih smenio onaj deo UO koji se u tome istakao. Ali uzaman, deo UO vlada već nekoliko mandata. Može im se.
Druga slika.
Čudan fenomen vlada našom medijsko-kulturnom scenom: neko od novinskih komentatora, medijskih profesora i sličnih mrčitelja hartije pozove se na neko zvučno ime. I onda ono počne da šeta, kao neka svespasavajuća mantra. To su, nazvao bih ih, lutajuće fusnote, tantuzi dubinskog znanja… Tako je sedamdesetih prošlog veka kao zvečeća moneta učestalo pozivanje na McLuhanovu podelu medija na tople i hladne.
Nešto kasnije nema ko se nije očešao o Fukujaminu teoriju o kraju istorije, sledilo je nekontroisano pozivanje na Baudriardove simulacije/simulakrume (uz tajanstveno uvođenje zavođenja). Slične sudbine bejahu Foucault, Barthes, sve do pop-filozofa Žižeka, koji je zbunjivao svet mešavinom lenjinizma i Lacanovih psihoanalitičkih pojmova.
Poslednjih godina odjednom se nametnulo pozivanje na francuskog sociologa kulture Gyja Deborda. Kao da je spektakl izmislio ovaj mislilac, a on je još davne 1967. napisao knjižicu “Društvo spektakla”, ubrzo objavljenu i u nas. Decenijama ga niko nije ozbiljnije pominjao, sve do prizemnih debata oko reality programa.
Debord je tvrdio da spektakl ukazuje na “gubitak jedinstva sveta” (str. 71). Bio je to poziv da se autentična kultura zaštiti od masmedijskog poravnavanja. Što se u ozbiljnim kulturama poprilično ozbiljno čini. Kod nas je gubljenje vrednosnog sistema temeljno sprovedeno, tako da Debord malo šta može da pomogne. Sem kao ukrasna đinđuva. Bez svoje krivice.
Treća slika.
Jedna ugledna i časna nagrada jednog dana nosiće tvoje ime. Ovo nije niko izgovorio Aleksandru Spasiću (1937.-1995.), sjajnom prevodiocu, tv- voditelju i glumcu, intelektualcu i šarmeru ogromnog saznajnog raspona. Od ‘‘Bekstva od slobode“ Ericha Froma (prva iz neponovljive Nolitove biblioteke Sazvežđa) preveo je više od stotinu knjiga iz humanistike (teorijske, lingvističke, esejističke, filosofske), na poslu gde bi mnogi polomili zube. A njegovi prevodi su bili čistunski besprekorni, pomenimo samo ‘‘Teoriju književnosti“ Renea Weleka, još uvek neprevaziđenu u svojoj oblasti.
U Francuskoj 7 dodeljena je po osmi put bijenalna nagrada’‘Aleksandar I. Spasić“ za najbolji prevod iz oblasti humanističkih nauka. Jedna od retkih neuprljanih i neiskompromitovanih, ovoga puta je pripala Ljiljani Nikolić za prevod knjige Ernsta Kantorovica ‘‘Dva kraljeva tela“, studija o srednjevekovnoj političkoj teologiji (izd. Fedon). Fantastična atmosfera, lično pojavljivanje petoro prevodilaca iz najužeg izbora, srdačne međusobne čestitke, nešto neviđeno u ovoj kulturi razdiranoj ličnim sujetama i surevnjivostima.
Nagradu je uručila Miroslava Spasić Smiljanić, koja je samostalno pokrenula ovu nagradu i tako je vodi, bez ikakvog upliva nekog drugog fonda. O ovom događaju nigde ni slova, jer ima važnije: otišla Monika B. a sprema se i Marija Š.
Četvrta slika.
Stiže mi mala pošiljka iz inostranstva. Duško Gojković, priznato ime u svetu modernog džeza, poslao mi svoj novi disk.
Upoznali smo se kad me je pre nekoliko godina pozvao da govorim o njegovoj biografiji, koju je načinio jedan nemački džez-kritičar. Promocija našeg izdanja bila je u KCB-u, pred mnogo njegovih obožavalaca. Pitao me je kako se nismo ranije upoznali, a ja sam mu rekao da ga pratim iz gledališta pedesetak godina i da sam mnogo puta pisao o njegovim koncertima. On je to zapamtio.
Duško Gojković je kao mlad džez trubač otišao na Zapad, u proteklih 60 godina je nastupao sa najznačajnim legendama džeza, od Milesa Davisa do Woodyja Hermana i Maynarda Fergusona, objavio je stotinak albuma. Nedavno je svirao u Beogradu sa Velikim džez-bendom RTS-a. I evo ga, na ploči ‘‘The Brandenburg Concert – Dushko Goykovich with strings“ (Enja, 2013.).
U svojoj 82. godini Duško svira sa klasičnim džez kvartetom i gudačima Brandenburške simfonije. Izveo je 7 svojih kompozicija uživo, 18.-19. maja 2013. u Brandenburškom teatru (Havel). Malo je trubača sviralo sa klasičnim gudačima (Chet Baker i još poneko), ali ovde, u izvrsnim aranžmanima i sa nadmoćnim baladesknim zvukom Duško dokazuje da je ostao večiti mladić s trubom (uvek uz flugelhornu). Diskretni ambasador naše kulture na svim stranama poziva na nova preslušavanja. Kakav doživljaj!
Peta slika.
Poslednjih dana minule godine iznenada se pojavila knjiga ‘‘Miloš Crnjanski“ (108 str.) klasika naše novije književnosti Radomira Konstantinovića (1928.-2011.). Ovom neočekivanom knjigom (izdanje Otkrovenja), koju je uredio osnivač edicije Sava Dautović (preminuo upravo tih dana), obeleženo je 120 godina od rođenja velikog pisca i pesnika.
Reč je o činu velike posvećenosti onom najsuštinskijem u poetici Crnjanskog: buntovnoj energiji ‘‘Lirike Itake“, anarhičnoj ‘‘Odi vešalima“, Dušanu i Nemanjićima, a onda će se preko sumatraizma i himne obnovljenog romantizma ovog Odiseja i arielskog Kalibana (Izraz Anice S.Rebac) stići do vrhunske poeme ‘‘Stražilovo“. Konstantinović izbegava prečice nacionalističke retorike (ponovo u velikom zamahu), kao i olake književno-istorijske matrice (od Skerlića do Deretića), što teško pada uticajnom delu naše Akademije i Filološkog fakulteta.
U ovoj knizi su četiri dosad u knjigama neobjavljena teksta (sa radija i novinskih stubaca), ali i zamašan monografski rad izvučen iz kapitalnog, osmotomnog dela ‘‘Biće i jezik“ koji čine 114 ogleda o srpskim pesnicima, u rasponu od bezmalo dva veka (Prosveta, 1983.). Ovo izdanje je brzo nestalo, a glasniji deo nacionalistički angažovanih profesora ne propušta priliku da izrazi prezir prema Konstantinovićevom delu. Šta da se radi. Pucanj u sopstvenu nogu nije zakonski zabranjen.
Autor: Filip David / Leave a Comment
Osnovno pitanje koje se postavlja na srpskoj političkoj sceni jeste: mogu li isti oni koji su svojevremeno zemlju doveli na rub propasti sada biti njeni spasioci? Samo dva meseca posle izbora za koje se govorilo da će doneti stabilnost državi nižu se afere, jedna za drugom, sve neprijatne po vlast koja je verovala da će mirno vladati jer je demokratska opozicija do nogu poražena.
Počelo je sa još uvek nedovoljno i do kraja razrešenim stanjem u srpskoj policiji.
Ministar pravde Nikola Selaković dramatično upozorava: “Srbija je država u kojoj je pre jedanaest godina ubijen predsednik vlade. To je činjenica od koje svako od nas treba da se naježi. Jedanaest godina kasnije neko je pokušao da ucenjuje predsednika vlade“.
Čitava priča je dosta komplikovana i konfuzna.Tuča na jednom savskom splavu u tri i petnaest ujutro izrodila se u ”krupnu političku aferu” koja je, kako se zvanično tvrdi, pokazala ”opasne veze pojedinih visokih funkcionera MUP-a sa organizovanim kriminalom”.
U to vreme se na splavu zatekao i sedamnaestogodišnji sin premijera Aleksandra Vučića koga su ”diskretno” štitili pripadnici vojne jedinice Kobra. Izvesni policijski funkcioner obavestio je premijera Vučića da je njegov sin pretukao jednog od gostiju. No, ubrzo je sa zvaničnog mesta saopšteno kako je pregledom snimaka sa kamera ustanovljeno da premijerov sin nije učestvovao u tuči i da ova dezinformacija predstavljala montiranu aferu sa ciljem da se ucenjuje predsednik srpske vlade.
Ipak, i posle razotkrivanja navodne zavere ostaje pitanje kako je moguće da se u jednom, blago rečeno, sumnjivom lokalu u ranim jutarnjim časovima zatekne premijerov sin pod zaštitom obezbeđenja koje plaćaju svi građani Srbije. Za sada ni na jedno od ovih pitanja nisu dati očekivani i precizni odgovori.
Do nekih smena u policiji je ovih dana ipak došlo. Ali sudeći po funkcijama smenjenih generala, to nije ono što se očekivalo. Smenjeni su načelnik Uprave saobraćajne policije i načelnik Jedinice za zaštitu učesnika u krivičnom postupku. Kakve su veze smenjenih policajaca sa proteklim događajima još nije objašnjeno.
No, ako je neko verovao da je to kraj aferama koje potresaju sam politički vrh Srbije, veoma se prevario. Prava oluja, ili bolje reći cunami, sručio se sa sasvim neočekivane strane: iz područja visokog obrazovanja i falsifikovanja univerzitetskih diploma. Ova afera se nikako ne smiruje, već svakim danom dobija novi zamah. Započeta je na društvenim mrežama, tačnije na poznatom sajtu Peščanik. Trojica mladih profesora koji su zapaženi doktoranti u inostranstvu pružili su dokaze srpskoj javnosti da je doktorat ministra policije Nebojše Stefanovića ostvaren na privatnom univerzitetu Megatrend u Beogradu običan plagijat.
Reakcije vlade bile su žestoke, pokušaj osporavanja doktorata nazvan je pokušajem obaranja čitave vlade i svojevrsnim pokušajem državnog udara, a oglasio se i premijer izjavom da nikada nije čuo ništa gluplje od ove optužbe za plagijat. Sajt Peščanika bio je blokiran, a nije dostupan ni do dana današanjeg uprkos saopštenju policije da ispituje slučaj ove blokade. Prvi rezultati istrage pokazali su kako je blokada započeta sa adrese već spomenutog Megatrenda, što se sada negira.
Afera započeta optužbama o plagijatu počela je da se širi. Ko uvodi cenzuru i autocenzuru na društvenim mrežama? Zašto se pokušava na sve načine zaustaviti opravdan interes javnosti za ispitivanje tačnosti navoda o plagijatu? Ono što je predstavljalo pukotinu u odnosima vlasti i javnosti odjednom je počelo da se širi i pretvara u pravu provaliju, otkrivajući naličje sprege vlasti i kriminala, nepoštovanja procedura i kontrole i u tako osetljivim oblastima javnog i društvenog života kao što su prosveta i obrazovanje.
Svi se još sećaju neubedljivih odgovora predsednika države Tomislava Nikolića na optužbe da je njegov diplomski rad pisao neko drugi a ne on, jer nije pred kamerama mogao da se seti naslova svoga rada, a o sadržaju da i ne govorimo. No, to je zataškano, ali se, po pravilu, prikrivanje istine, vraća sa višestrukim posledicama.
Još se vodi polemika oko stvarnog ili navodnog plagijata Ministra policije, a već se pojavljuju dokazi kako je i sam vlasnik privatnog univerziteta Megatrend takođe došao do diplome pod sumnjivim okolnostima na nepoznatom univerzitetu u Londonu. Njegov doktorski rad nije moguće pronaći ni u jednoj od biblioteka londonskih univerziteta, a navodni mentor na koga se Jovanović poziva, prof. Stephen Wood, negira da je bio mentor i da je teza odbranjena na LSE.
Ovo nije sve što se obrazovanja tiče. U nedavnoj prošlosti otkriveno je da su i na nekim državnim univerzitetima prodavane i kupovane diplome. Razotkrivene su čitave mreže profesora koji su primali mito. Ti fakulteti rade i dalje, kao i kriminalizovani profesori na njima.
Teško je bilo šta ozbiljno započeti u zemlji gde su neke od važnih institucija do te mere razorene i gde se rešenje problema najčešće nalazi u prikrivanju problema. Ako postoje nečasni ljudi u mreži obrazovanja, ako se ne može verovati policiji, univerzitetima, sudovima, gde onaj ”mali” čovek sa ulice treba da traži pravdu, koju vlast da poštuje?
Nažalost, vrtimo se u krugu. I očevidni primeri kriminala, nepoštovanja zakona i korupcije, nisu dovoljni da se krene u temeljite promene. A iz samog vrha vlasti stižu nedvosmislene poruke da se tobožnja politička stabilnost mora čuvati po svaku cenu, pa i po cenu zataškavanja afera u prosveti i obrazovanju.