novinarstvo s potpisom
Josip Ćapin
Pravo na prosvjed je jedno od najvažnijih prava čovjeka koji živi u demokratskom sustavu. Dalo bi se raspravljati o tome koliko građani naše zemlje to shvaćaju, ali to i nije tema ovog osvrta. [Read more…]
Tihomir Ponoš
Ministar unutarnjih poslova Vlaho Orepić u posljednje se vrijeme trudi nametnuti domaćoj javnosti kao jedan od najnevjerodostojnijih hrvatskih političara.
Prošloga četvrtka osobno je zabranio antiratni prosvjed, a u obrazloženju rješenja navedeno je da bi ”okupljanje moglo poremetiti kretanje većeg broja građana, te dovesti do nasilja i ozbiljnijeg remećenja javnog reda i mira”. [Read more…]
Foto: dubrovacki.hr
O veleposlaniku Kraljevine Norveške u Hrvatskoj, Henriku Ofstadu šira javnost nešto je više doznala tek u zadnjoj godini njegovog mandata, zahvaljujući odgovoru koji je poslao na pismo predsjednika Hrvatske obiteljske stranke, stanovitog Mate Knezovića. Podsjetimo, Knezović je Ofstadu poslao otvoreno pismo tražeći da ovaj izrazi žaljenje jer je prisustvovao skupštini Antifašističke lige, [Read more…]
1. POLITIČKI I DRUŠTVENI KONTEKST OD PRIKLJUČENJA EUROPSKOJ UNIJI Hrvatsko je društvo i dalje opterećeno sukobima i polemikama vezanima uz teme s dominantnim nacionalnim predznakom: nedavnu ratnu prošlost, ratne zločine te prava sudionika rata. Navedene teme više su no ikada korištene kao predmet dnevno-političkih obračuna, posebno u mjesecima prije predsjedničkih izbora, a nažalost, s tendencijom da dominiraju i cijele 2015. godine, [Read more…]
Zar jedan hrvatski branitelj može biti barbar? Zar može biti terorist, militant i fašist? Ova je pitanja u vrlo službenoj prigodi i na najslužbenijem mogućem mjestu, u Vladi Republike Hrvatske, sjedeći sučelice hrvatskom premijeru i dvojici ministara, odjeven u svečanu odoru visokog policijskog časnika, izrekao Josip Klemm. Ni na jedno od tih pitanja Josip Klemm prošlog ponedjeljka nije dobio odgovor. Pitanje je izrečeno javno, u izravnom televizijskom prijenosu, pa su odgovori uskraćeni i čitavoj javnosti. [Read more…]
Ako je itko još dvojio do sinoć, sada se nema razloga praviti neobaviješten: šef cirkusa u Savskoj, koji se jučer preselio na Trg svetoga Marka te iza 22 sata, nakon policijskog upozorenja da je prosvjed nenajavljen i kao takav ilegalan, a ilegalno je prosvjedovati tamo iza 22 sata, i koji je prešao na izvođenje točke ”nestajanja” sklonivši se u samoj župnoj crkvi je Josip Klemm.
Josip Klemm i ekipa šatoraša imaju se pravo skloniti unutar prostora crkve ako im crkvena vlast to dozvoli (a dozvoljava), jer je crkveni prostor nepovrediv, kako se jasno precizira u članku 7. stavak 2., 3. i 4. Ugovora između Svete Stolice i Republike Hrvatske o pravnim pitanjima. [Read more…]
”Prosvjed branitelja u Savskoj 66. u Zagrebu policiji nikad nije prijavljen u smislu Zakona o javnom okupljanju”, stoji u odgovoru Policijske uprave zagrebačke (PUZ) koji smo nakon tri mjeseca i dva pokušaja dobili.
Drugim riječima, braniteljski prosvjed, odnosno šatori podignuti ispred Ministarstva branitelja ondje su ilegalno. Tako je i službeno postalo ono o čemu se priča mjesecima, ali nitko osim Freda Matića, ministra branitelja i Franka Vidovića, zastupnika SDP-a, o tome nije javno govorio.
Prema Zakonu o javnom okupljanju kojim se reguliraju prosvjedi, u Zagrebu se prosvjedovati bez dozvole može na Trgu Francuske Republike. Što policija planira poduzeti i zašto ništa do sada nije poduzela, u policiji nam nisu odgovorili iako je za pretpostaviti da se ništa nije poduzimalo iz pragmatičnih političkih razloga jer se radi o osjetljivoj skupini prosvjednika.
Ali se onda opravdano postavlja pitanje nisu li branitelji u povlaštenijem statusu od ostatka građana kada su u pitanju prosvjedi, jer je sasvim jasno kako bi policija reagirala da, recimo, svi oni koji imaju dug u švicarskim francima podignu šator i nalože vatru ispred Ministarstva financija ili Hrvatske narodne banke.
Ante Deur, predsjednik Zbora udruga veterana hrvatskih gardijskih postrojbi, kaže kako nije riječ o organiziranom prosvjedu, već o spontanom okupljanju i dodaje da on nije organizator odnosno da organizatora zapravo ni nema.
”Nisam u organizaciji jer nje ni nema. Riječ o tome da su se ljudi spontano okupili. Ako policija misli da ne postupamo po zakonu, onda zna kako treba postupiti”, kazao je Deur.
Upitan ne misli li da nelegalnim prosvjedom branitelji zapravo šalju krivu poruku o sebi jer se u svojim istupima često pozivaju na zakone i pravo, a sami ih zaobilaze, odgovara protupitanjem: ‘Što bi se dogodilo da izraelski, američki ili bilo čiji veterani rata prosvjeduju? Premijer njihove države odmah bi ih primio na razgovor, a kod nas to nije slučaj.’
Prema navedenom Zakonu prosvjed može zabraniti načelnik nadležne policijske uprave, a predviđene kazne za organizatore su od dvije do 50.000 kuna.
Prosvjed u Savskoj ušao je u 103. dan.
U policiji navode da ni vatromet organiziran u izbornoj noći kada je Kolinda Grabar Kitarović izabrana za predsjednicu nije bio prijavljen, a zbog njega je, podsjetimo, promet Savskom cestom bio nakratko prekinut. Od Policijske uprave nije bilo zatraženo, niti je sukladno tomu bilo izdano odobrenje za izvođenje javnog vatrometa 11. siječnja 2015. u zoni Savske ceste ispred broja 66.
Međutim, utvrđeno je da je došlo do korištenja pirotehničkih sredstava neutvrđenog razreda osoba čiji identitet nije poznat. S obzirom na to da se radilo o nenajavljenom i spontanom izlasku većeg broja građana, policijski službenici nisu primijenili represivne mjere jer se u vidu, pored ostalog, imalo i okolnosti u kojima se u znatnom broju radilo i o osobama s invaliditetom.
Naime, kod takvih postupanja dužni su uzeti u obzir i sve ustavne i zakonske odredbe koje se odnose na zaštitu navedene kategorije građana, a u prvom redu ističe se obveza poštovanja načela razmjernosti i zaštite osoba s invaliditetom.
(Prenosimo s tportala).
Populističko povlađivanje i nacionalističko divljanje, ljudi u crnom s ogromnim križevima na prsima blokiraju grad, jeftini senzacionalizam u tjednicima, dnevnim izdanjima novina, po portalima, grubo zadiranje u privatnost, neodgovorno etiketiranje i progon zbog prezimena, porijekla, očeva, provala mržnji i isključivosti svih vrsta na društvenim mrežama – whatever – u Hrvatskoj su nadomjestak za demokraciju. Bolje rečeno, puka patvorina demokracije. Taj grubi falsifikat živimo na ovim prostorima već više od dva desetljeća uvjereni da valjda bolje ne može, da smo eto osuđeni na duboku podijeljenost, pomireni s mržnjom.
Prava je istina da te naše podjele, umjetno proizvedene neprestanim štancanjem floskula o navodnoj ugroženosti naših nacionalnih interesa, o onom drugom kao vječnome krivcu za loš život Hrvata (jugoslavenčine, orjunaši, komunjare koje zaslužuju lustraciju) uporno gnoje tlo za nove mržnje i dijeljenja; svjesni smo da bi bez te navodne, potpuno izmišljene ugroze izgubili tlo pod nogama, propali u živi pijesak vlastite neinventivnosti i nesposobnosti manipuliraju nas do krajnjih granica.
Eklatantan primjer gomile izmanipuliranih ljudi je nažalost i prosvjed branitelja. Nema mislećeg čovjeka kojem se nije sledila krv u žilama na prizore ljudi u crnom s križem na prsima i upitnikom na leđima. Neke su asocirali na Ku Klux Klanovce, a druge podsjetili na križare i strašne križarske ratove. Pa onda onaj slet – križ pred katedralom???
Križari su za dio svojih ratova tražili i dobivali blagoslov pape. Čiji su blagoslov tražili zamaskirani branitelji kad su se uputili na Kaptol? Biskupa? Kardinala? Što smo mi svi koji mislimo da je Hrvatska sekularna država i da se vlast bira ubacivanjem našeg glasa u izborne kutije – pogani heretici koji ne zaslužuju ništa drugo do straha, krvi i rata do istrebljenja?
Neće me nitko uvjeriti da su tim strašnim crnim opravama s križem na poprsju tražili našu sućut za branitelje koji su digli ruku na sebe, podršku za svoje zahtjeve i brže rješavanje prava proizašlih iz Domovinskoga rata… Nee. Izmanipulirani falsifikatorima povijesti i demokracije, ti jadni ljudi koji se nikako ne mogu pronaći, svim pravima usprkos, u mirnodopskome životu (i nije to samo hrvatski specifikum, ima toga i drugdje – ali manipulacija njima jest), zacrnili su ulice predblagdanski okićenog Zagreba i sami se pretvorili u falsifikat prosvjednika, u surogat vjernika…
Ja nisam vjernica, pa možda nemam pravo o tome suditi, no meni se čini da križu na grudima usprkos taj pohod ulicama glavnoga grada nije izraz vjere, brige za branitelje, domoljublja u koje se kunu, a niti ljubavi prema hrvatskim građanima za čiju su se slobodu borili.
Nelagoda i strah koji su se uselili u srca mnogih nakon što su vidjeli tu rijeku crnila s križem kako se valja ulicama u suprotnosti je sa svim onim što prosvjednici i oni koji ih svesrdno podržavaju javno propagiraju. Po meni je ovaj prosinački marš upravo svojevrsno miniranje Božića kao blagdana mira, spokoja, darivanja, sreće… Mimikrirani križem posijali su samo strah, isključivost i egoizam! Ili će biti onako kako oni kažu ili ništa od mirnog blagdana. Vrlo kršćanski i demokratski.
No treba biti pravedan i reći da nisu samo branitelji ti koji plaše krizom izmučene građane. Mene još više straši i činjenica da na hrvatskoj političkoj sceni nema ni naznake alternativi, stvarnoj alternativi dvjema do krajnjih granica potrošenih političkih opcija koje – povremeno mi se čini – žive u nekom potpuno drugačijem svijetu od našeg u kojem nema plaće za rad, bolovanja za bolesno dijete, posla ni za mlade ni za stare i iskusne, hrane za djecu…
Oni se, obilato potpomognuti javnim i privatnim medijima, bave totalnim budalaštinama tipa je li bio bolji Tuđman ili Mesić, Tuđman ili Josipović te treba li tuđmanizam u udžbenike. Treba li ili ne treba gotovo šezdeset godina od okončanja Drugog svjetskog rata lustrirati onih četiri, pet preživjelih udbaša od devedeset i kusur godina, kao da će to nahraniti djecu, vratiti branitelje doma i reći im da se u miru ne spava pod šatorom ako nisi u kampu, zaposliti nezaposlene. Zastrašujuće, Dakle, sve one teme koje nas dijele i odvlače od proklamiranog mota Europske unije: “Ujedinjeni u različitosti”.
Ja za sebe znam da nema te emisije ili te knjige koja će mene natjerati da zaboravim Tuđmanu i njegovima sve one prijetnje ubojstvom, pisma i telefonske razgovore koje sam zbog svojih tekstova dobivala devedesetih, pa i kasnije. Da im oprostim što su me naučili, a do tada to nisam znala, razlikovati imena i prezimena, da smatram nevažnim što su zbog njihovih pljačkaških pohoda mnogi meni bliski i dragi ljudi ostali bez imovine i posla, itd., itd…
Ne mogu prihvatiti da se nije okoristio, jer se dobro sjećam kako je cjelokupna obitelj (s izuzetkom Mire i Ankice) – sin, kćer i unuci – u medijima predstavljana kao rijetko talentirana za poduzetništvo, a sjećam se napisa oko vrtoglave cijene popravka krova kuće u kojoj su živjeli… Sjećam se, što ću!
Jednako je tako s meni suprotstavljenom stranom. Ni danas, kad grca u problemima, ne vidi ništa dobro u antifašizmu, radničkome samoupravljanju ili pokretu nesvrstanosti, u gotovo pola stoljeća mira i blagostanja. Za nju su Tito i njegovi samo diktatori i zločinci, progonitelji Hrvata.
O.K. Tuđmanu priznajem državu, iako svjesna da Hrvatska nije nastala njegovim dolaskom na vlast. No čemu država ako je ispražnjena od sadržaja (čitaj života). U čemu je ta njezina vrijednost? U gladi, nezaposlenosti, strahu od bivših branitelja?
Sve te teme koje se ljudima u Hrvatskoj u kampanjama i mimo njih u kontinuitetu nameću nemaju, brate, nikakvu svrhu do one da ostanemo svaki u svom rovu. Da tako ušančeni ne primijetimo da su nam umjesto stvarne demokracije ’90 podvalili populističko povlađivanje i nacionalističko divljanje, ljude u crnom s ogromnim križevima, jeftini senzacionalizam u medijima, grubo zadiranje u privatnost, neodgovorno etiketiranje i progon drugačijih – falsifikat.
Završiti posjet Saboru prije nego li je i započeo te ne iskoristiti priliku da se nezadovoljstvo svojim statusom u društvu jasno izrazi u parlamentu politički je glup potez. Onaj tko ga je povukao sad se mora suočiti s guranjem braniteljskog prosvjeda među marginalne pokrete krajnje desnice koji ne priznaju demokratski izabrane institucije.
Kad je glasnogovornik braniteljskog prosvjeda Đuro Glogoški, prije tri dana, poručio kako će se stopostotni invalidi Domovinskog rata odazvati pozivu predsjednika Sabora Josipa Leke da sjednu zajedno za stol sa svim parlamentarnim političkim opcijama i ondje iznesu svoje probleme, činilo se da je došlo do odličnog pomaka i da je vođama prosvjeda zbilja u interesu iznalaženje konkretnih rješenja.
Ovako, zbog odluke da se maršira kroz Zagreb, pa uđe u zgradu Sabora na nekoliko minuta samo da bi se ponovili ultimatumi iz Savske 66, možemo tek zaključiti da organizatori nemaju ni zrna političke mudrosti.
Najveću štetu pretrpjet će ratni vojni invalidi koji su stigli u Savsku jer su im uskraćena prava, a koja su to prava i kako postići da se ona ostvare na najbrži način, postat će posve nebitno.
Veći dio javnosti od samog početka nema nimalo razumijevanja za ovaj prosvjed. Pritisnuti vlastitim brigama i borbom za preživljavanje, uvjereni kako borci uživaju neviđene privilegije, nisu bili posebno zainteresirani za braniteljske zdravstvene i statusne probleme, a nakon suludog odbijanja da se rješenja iznađu u Saboru vođe prosvjeda odgovorni su za konačan i nepovratan gubitak potpore šire javnosti.
Kad su krenuli u pobunu, njihovi maksimalistički zahtjevi mogli su se razumjeti kao dio opravdanih oblika početka političke borbe, ali nakon 12 dana logorovanja i bahatog odbijanja pružene ruke najviših demokratskih institucija države teško je imati i mrvu razumijevanja za sebičan i bahat šou vođa braniteljskog prosvjeda.
(Prenosimo s tportala).
