Više od dvije godine prošle su od svrgavanja libijskoga diktatora Moamara al-Gaddafija s vlasti, a stanje u toj zemlji i dalje je daleko od normalnoga. Zemljom vladaju policije različitih plemena koje su se borile protiv Gaddafijeva režima, no nakon završetka rata odbile su vratiti oružje.

 

Koliko su te policije, odnosno paravojne postrojbe moćne, potvrđuje i najnoviji događaj od petka kasno poslijepodne kada su pripadnici tih postrojbi pucali na prosvjednike koji su u Tripoliju mirno prosvjedovali tražeći njihov odlazak iz grada. Pritom su, prema podacima tamošnjega ministarstva zdravstva, ubili 31 osobu i 285 ih ozlijedili. Iz ministarstva, koje je te podatke objavilo u subotu prijepodne, kazali su kako te brojke, nažalost, nisu konačne.

 

Nakon tog napada na prosvjednike, pripadnici paravojnih postrojbi ni na koji način nisu kažnjeni. Umjesto da završe pred sudom, oni i dalje vladaju Tripolijem. Svaka policija nadzire određeni, “svoj” dio grada, a porez naplaćuju kako žele jer u zemlji nema nikakva reda. Nema specijalnih postrojbi ni dovoljno odanih vojnih snaga koje bi ih razoružale i kaznile.

 

O njihovoj moći govori i prošlomjesečna otmica libijskoga premijera Alija Zeidana iz hotela “Corinthian” u Tripoliju, gdje se održavao poslovni skup na kojemu je sudjelovao. Naoružani pripadnici jedne paravojne skupine iznenada su ušli u hotel, prisilili premijera da uđe u njihov automobil i odvezli se. Nakon nekoliko sati objavili su priopćenje u kojemu je pisalo da je premijer Zeidan uhićen po nalogu državnoga odvjetništva zbog optužbe za financijsku i administrativnu korupciju. Kada je odvjetništvo to demantiralo, kazali su kako je njegova otmica zapravo osveta za uhićenje jednog vođe Al-Qa’ide, kojega su nedavno uhvatili vojnici Sjedinjenih Američkih Država.

 

Zanimljivo je da je premijera Zeidana otela paravojna skupina bliska ministarstvu unutarnjih poslova. Naime, novu libijsku vlast čine različite državne institucije u kojima su ljudi iz različitih plemena i svaka od njih angažira neku sebi odanu i blisku paravojnu postrojbu kao zaštitarsku tvrtku koja potom paradira Tripolijem naoružana do zuba i nitko joj ništa ne može jer je zapravo svaka od njih produžena ruka nekoga na vlasti.

 

Nije rijetkost da se i policije međusobno oružano sukobljavaju rješavajući tako  sporove oko nadzora pojedinih dijelova grada. Budući da je stanovnicima Tripolija dozlogrdilo to bezakonje, protiv kojega tamošnja vlast ništa ne poduzima, pokušali su se sami organizirati i masovnim okupljanjem tim policijama dati do znanja da trebaju otići iz libijskoga glavnog grada.

 

Rezultat je nekoliko desetaka mrtvih i na stotine ozlijeđenih, a što je najgore, pravosudna tijela koja bi trebala kazniti napadače na prosvjednike – šute. Usto, Libiju potresaju i unutarnji sukobi koji prijete destabilizaciji i raspadu zemlje. Istočni dio države, pokrajina Cirenaika i njezin glavni grad Benghazi, gdje je većina naftnih izvora, želi dobiti veću samostalnost i odvojiti se od središnje vlasti u Tripoliju.