novinarstvo s potpisom
Marina Biti
Kako semestar odmiče, sve manje imam vremena pratiti raznorazne vijesti, surfati po internetu, uključivati se u razgovore putem chatova i društvenih mreža. Sjedim za kompjutorom od sve ranijeg jutra do sve dubljeg mraka: posao se zahuktao na svim frontovima. [Read more…]
Ivana Šojat
Monumentalno su male šanse da su pseudo-ideološki apologeti kolektivne stranačke pripadnosti ikad čuli za velikog Karla Poppera. Taj filozof, austrijsko-židovsko-engleska “mišancija” (što u nas otvara cijelu paletu identitetskih ataka), koji je život posvetio argumentiranom rušenju poretka koji na našu pogubnu žalost i dalje opstaje, zastupao je zapravo dojmljivu tezu kako historicistički pogled na društvena zbivanja i tijekove porađa apsolutizme i kaose koje od milja nazivamo ratovima, tiranijama, diktaturama. [Read more…]
Dejan Jović
Od 15. listopada do 2. studenog bit će održani ovogodišnji Dani srpske kulture u Hrvatskoj. Tijekom trajanja manifestacije koju organizira Prosvjeta, a uz financijsku pomoć Savjeta za nacionalne manjine RH, zagrebačka i riječka publika imat će priliku vidjeti 13 događaja, među kojima su predavanja, izložbe, koncerti, promocije knjiga, kazališne predstave i filmovi.
Program: [Read more…]
Srpsko kulturno društvo “Prosvjeta” i Srpsko narodno vijeće u srijedu 22. Augusta/kolovoza su povodom aktivnosti usmjerenih na zabranu održavanja Festivala ojkača u Petrinji uputili pismo Odboru za zaštitu kulturnog naslijeđa UNESCO-a. [Read more…]
Borivoj Dovniković – Bordo
Foto: Supertoon.png
Kafić ”Paprika”, a potom i dom Borivoja Dovnikovića Borde u Dubravi proteklih tjedana bili su scenografija naših dugih, maratonskih razgovora o umjetnosti i politici, idealima i snovima. S tim vitalnim karikaturistom, animatorom, grafičkim dizajnerom i višestruko nagrađivanim autorom animiranih filmova nije bilo teško naći zajedničke teme. No teško je na kraju bilo ugurati naš razgovor u novinski format. [Read more…]
Srpska pravoslavna crkva sv. Nikole u Rijeci
Svečanom arhijerejskom liturgijom u pravoslavnom hramu sv. Nikolaja jučer je počela proslava jubileja 300 godina pravoslavlja u Rijeci (1717.-2017.) i istoimena manifestacija koja će se u Rijeci i Opatiji – znanstvenim, kulturnim i gospodarskim sadržajima – održavati do 29. listopada. [Read more…]
Borivoj Dovniković-Bordo
Foto: Asifa.net
Među nagrađenima na ovogodišnjem božićnom prijemu SNV-a bio je i poznati likovni umjetnik, režiser, animator i karikaturist Borivoj Dovniković Bordo, kojem je pripalo priznanje ”Nikola Tesla” za izuzetan doprinos unapređenju položaja i očuvanju identiteta Srba u Hrvatskoj. [Read more…]
Borislav Pekić, ”Kako upokojiti vampira”, Prosvjeta, Zagreb, 2014.
Nacizam kao ideologija i praksa jedva da je bio nešto više od lešine kad je Borislav Pekić 1971. i 1972. pisao roman ”Kako upokojiti vampira”, no danas je stvarna subpolitička i subkulturna sila spremna da uskoči u mainstream i nastavi po starim navikama. Ni smrt očito nije vječna kad se radi o nacizmu, pa se i Pekićev roman danas čita drukčije nego početkom sedamdesetih.
Vanjski okvir romana Pekić je postavio u obliku tzv. pronađenog rukopisa: radi se o 26 pisama hajdelberškog profesora srednjovjekovne povijesti i bivšeg esesovca Konrada Rutkowskog.
Anonimni priređivač prema tim pismima postupa kao prema znanstvenom tekstu, što znači da dodaje fusnote, popis literature itd., a to je smisleno jer su pisma zamišljena kao polemički izazov filozofskoj tradiciji teške kategorije (Nietzsche, Heidegger, Leibnitz,Erazmo, Husserl, Descartes, Schopenhauer; Hegel, Spengler, Platon, Sartre, Camus, Kant, Wittgenstein i Marx). Pekić odmah dodaje i intrigantnu žanrovsku etiketu (sotija), kako bi upozorio na fantazmagorične i satirične elemente u svom romanu.
Koncepti se, kao što vidimo, ovdje vrpolje kao lutkice u ruskoj babuški: ”Kako upokojiti vampira” ipak je roman a ne filozofska rasprava, jer glavni lik Konrad Rutkowski pati od kojekakvih neuroza i halucinacija, on je vjerojatno luđak kojem se stanje pogoršava nakon povratka u dalmatinski gradić D. (nije Dubrovnik) 1965. godine.
Kao turist odsjeda u hotelu Miramare, gdje je za vrijeme rata kao esesovac isljeđivao ratne zarobljenike, što je odličan početak za žanrovski roman, no tada je Pekić još daleko od svog romana ”Besnilo” i uopće od ideje pisanja žanrovskog romana.
U ”Vampiru” je dakle tako namjestio središnju situaciju da na licu mjesta može propitati moralni stav jednog tipično kolebljivog zapadnog intelektualca: Rutkowski nije baš pravi esesovac, unovačen je protiv svoje volje, a njegov demonski alter ego, nadređeni Steinbrecher, lako mrvi njegov otpor koji je ionako slab – za Rutkowskog je totalitarizam otprilike pitanje ukusa, što je Pekiću dovoljno da ga satjera u kaznenu ulogu isljednika i ubojice. Kao turist i profesor na godišnjem odmoru, Rutkowski, naravno, ne može riješiti svoju policijsku i isljedničku ulogu u ratu, pa krivnju, uglavnom neuspješno, pokušava prebaciti na totalitarne aspekte zapadne intelektualne tradicije u kojoj se nacizam i okotio.
Pekić je tekst protkao fantastičnim literarnim vlaknima snoviđenja i ukazanjima, pa je roman ispao žanrovska travestija, s tajanstvenom, slučajnom i zapravo potpuno nevinom žrtvom u središtu: Adam Trpković (!) je pomalo kafkijanski lik s pokojim folklornim motivom i demonskim kišobranom u ruci.
Romani koji se bave totalitarnim sustavima rado se i često bave nevinim žrtvama totalitarnih sustava – no Pekić svom Adamu u ruke gura demonski kišobran kako bi izbjegao stereotipe. Pekić je taj kišobran zamislio kao alegorijski ključ, kišobran, zbog kojeg je Adam i uhapšen, možda i glogov kolac koji vodi neku svoju demonsku ubilačku karijeru.
”Kako upokojiti vampira” nije fantastični roman jer Pekića suviše zanimaju stvarna ljudska izopačenja, isljeđivanja i tortura koji su sami po sebi dovoljno iracionalni i fantastični da ih treba istraživati ”strukturalistički”, iznutra. Pekić je sigurno namjeravao napisati roman o torturi i policijskoj državi, no je li baš epistolarna forma pravi izbor ako se želi proniknuti u tajne i fantastične mehanizme policijske države? Doista, što bi bilo kad bi bilo da je ovaj roman Pekić promislio žanrovski, poput ”Besnila”?
”Vampir” je epistolarni roman, što je alibi za mnoštvo digresija i retardacija, za mnogobrojne introspekcije i reminiscencije, daleko od svake dramske brzine, što znači da je i sotija, kao žanrovska odrednica, pomalo proizvoljna. Miješanje narativnih i nenarativnih diskursa dovelo je do hibridne proze, što je iz nekog razloga danas opet moderno. S druge strane, ideja da prozni tekst preuzima alate znanstvenog danas izgleda kao jeftin postmodernistički trik.
Za sve što je smislio u ovom romanu Pekić ima odličan alibi. ”Vampir” je roman s predumišljajem i premda je Pekić izvanredan i ambiciozan pisac, ta ambicija, svakako pretenciozna, pomalo je pojela realizaciju. Likovi su ostali ponešto izvan fokusa, a i priča stenje pod teretom erudicije. Dojma smo kako su narativni pasaži izvanredni, no dijelovi filozofski nisu dokraja ugođeni prema očekivanim gabaritima proznog teksta.
Ostaje čak utisak da je nacizam u ovom romanu pomalo prinudan izbor. Pekić je vjerojatno bio puno spremniji pisati o komunizmu, s kojim je od rana bio u sukobu zbog članstva u tada ilegalnoj organizaciji Savez demokratske omladine Jugoslavije.
Komunisti su ga kao osamnaestogodišnjaka strpali u KPD na izdržavanje petogodišnje zatvorske kazne, što ga je obilježilo za čitav život. Početkom sedamdesetih, kao persona non grata u komunističkoj Jugoslaviji, Pekiću je više bilo stalo do neke općenite kritike ideologije i totalitarne svijesti, a ni prema nacizmu nije imao baš neki jednoznačan odnos.
Lako je pronaći čak i jednu malu laudu nacizmu: ”U Trećem Reichu nije baš bilo rđavo. Ne može se poreći da se na telesno vaspitanje obraćala pažnja (…) pa onda autostrade, socijalna skrb, razvitak industrijske tehnologije, osećanja za zajednicu kroz organizacije, kolektivna svest nacije, javni nužnici, napredak vojne muzike, porast nataliteta.” Svakako ironična i podsmješljiva lauda, tipično postmodernistička, ali ipak lauda.
Novo, Prosvjetino izdanje romana ”Kako upokojiti vampira” ujedno je Pekićev izdavački comeback na hrvatsku izdavačku scenu, i to promišljen i vrlo lijepo priređen (urednik Rade Dragojević). Treba li podsjećati kako je u osamdesetim godinama dvadesetog stoljeća Pekić neke od svojih najslavnijih naslova, poput ”Besnila”, ”Atlantide”, ”1999” ili ”Pisma iz tuđine”, premijerno objavio baš u Zagrebu? Prosvjetino izdanje u svakom slučaju pokazuje kako je Vampir, nažalost, itekako živ.
(Prenosimo s portala tjednika Novosti).
Prije nekoliko je dana Slovenski radio u svojim središnjim vijestima javio da su u Hrvatskoj učiteljima u osnovnim i srednjim školama povećali plaće. Naravno, nisu javili da su prije toga učitelji štrajkali. Stvarno bitno povećanje plaća, ali nedovoljno. Naime, plaće bi trebalo povećati još više!
Kao diplomirana učiteljica matematike i fizike, kao četvrtstoljetna učiteljica na fakultetu, s neprestanim praćenjem školske politike i željom da ona postane dobra za učitelje, a time i za učenike, dakle dobra za njihovu i našu budućnost, suvereno tvrdim: Ne trebamo reformu školstva, ali trebamo autonomiju škola i učitelja, za učitelje veće plaće, te prijemne ispite na svim fakultetima na kojima se obrazuju učitelji. Njima neka pristupe samo najbolji, samo oni koji su duboko motivirani za obavljanje učiteljskog poziva. I za nj opremljeni ne samo visokim kvocijentom inteligencije već socijalnom i emotivnom inteligencijom.
Naime, učiteljski je poziv najodgovorniji poziv na svijetu. Loš liječnik može u grob spremiti nekoliko ljudi, a loš učitelj može osakatiti cijele generacije i pritom mnoge duševno i duhovno ugasiti.
Zato potpisujem hvalospjev učiteljima koji je napisao Sai Baba1), a koji pjevamo već stoljećima svi mi koji smo svjesni iznimnog društvenog i osobnog značenja učiteljskog poziva. Koji znamo ono što ću ovdje više puta ponoviti: Budućnost će biti takvom kakve su danas naše škole. I kakvi su u njima učitelji!
Sai Babinu sam poslanicu pronašla u izvrsnim knjigama mističarke Vesne Krmpotić2). I ona zna da se ključ za našu svijetlu budućnost nalazi u rukama današnjih učitelja. Prema ‘‘Shri Sathyja Sai programu odgoja u duhu ljudskih vrijednosti“ priredila je pet opsežnih knjiga za poticaj roditeljima, odgajateljima i učiteljima kod duhovnog odgoja učenika sviju vjera i kultura ‘‘jer (zbornik) pruža gradivo i pristup univerzalnoj ljudskoj vrijednosti – ljubavi“.
Uz odgajanja vrline ljubavi tu su još četiri knjige posvećene vrlini istine, pravilnom djelovanju, miru i nenasilju. Za svaku od vrlina jedna debela knjiga s najmanje pet stotina stranica (sic) i brojnim poglavljima. Kako u uvodu kaže autorica: ‘‘Knjige možete čitati kao književna djela, kao izbor zgoda iz svjetovne narodne književne baštine, kao zbirku anegdota i odlomaka iz nadahnjujućih životopisa, koje radi za antologiju ljudskog pronicanja stvarnosti, preko čovjekovih vrlina.“ Uvod u te izvrsne knjige počinje mišlju Sathyja Sai Babe: Kakva je korist od sveobuhvatnosti znanja ovog svijeta, ako uz to znanje nismo dobili vrijedan karakter? I završava:
AKO JE VRLINA U SRCU, TADA JE LJEPOTA U KARAKTERU.
AKO JE LJEPOTA U KARAKTERU, TADA JE SKLAD U OBITELJI.
AKO JE SKLAD U OBITELJI, TADA JE RED U NARODU.
AKO JE RED U NARODU, ONDA JE MIR U SVIJETU.
Na početku svake knjige nalazi se Poslanica Sathyja Sai Babe učiteljima koju citiram u cijelosti:
Dragi učitelji,
učiteljevanje je najplemenitiji od sviju poziva. Isto je tako najsvetiji duhovni put k samoostvarivanju. Ta ono sadrži njegovanje nesebične ljubavi, te obilje darivanja i podjele te ljubavi. Dolazeći naraštaj učitelj oblikuje u osobe sa samopouzdanjem, oslonjene na sebe, u boga svjesne osobe. Učitelj je graditelj sretnih domova, naprednih zajednica i miroljubivih naroda. I ne mora se učitelj opskrbiti samo znanjem i vještinom što i kako podučavati i kakvu poruku pružati već vizijom i uvidom u to kako nadahnjivati i preobražavati.
Djeca upijaju običaje i navike, ponašanje i vjerovanje koje vide kod učitelja i roditelja. Zbog toga bi učitelj morao biti neprestanim uzorom onih ideala koje želi usaditi u dječja srca. Mora se odlikovati skromnošću, jednostavnošću, čuđenjem i čašću – tako da odgoj urodi plodom izvrsnih osobina. Takav učitelj može postati svjetionikom istine, ljubavi i velikog poštovanja. Djeca koja rastu pod njegovom mudrom skrbi u svojim će domovima zasvijetlit poput svjetiljki ljubavi, radosti i nade. Neka se ti svjetionici nikada ne ugase. Neka svjetiljke svijetle blistavim sjajem.
Dobar učitelj + dobri učenici = dobar narod.
Čega se sjećamo iz svojih učeničkih dana? Naravno, učitelja! Izvrsnih i onih najlošijih. Onih koji ne bi smjeli obavljati to zanimanje. Moju malenkost neki nazivaju ‘‘učiteljskom legendom novinarstva“ na Fakultetu društvenih znanosti. Ali ne zbog toga što sam ih učila novinarstvu, već zbog toga što sam s njima dijelila svoje ideale, vizije, ljudske vrline i mane. Zato što sam pred njima bila to što jesam. Odlični se studenti, oni s kojima sam i dan danas u kontaktu, sjećaju još nečega. Toga s kakvim sam žarom u očima i s kakvim sam oduševljenjem govorila o knjigama. Tako da su i sami počeli oduševljeno čitati, zbog čega su mi i danas zahvalni.
Prije pet sam godina počela razmišljati o tome kako slovenske javne škole u mnogim stvarima nisu dobre. Da treba promijeniti školsku politiku. Zbog toga sam organizirala javnu tribinu pod nazivom ‘‘Kakvu školu želimo“, na kojoj su se okupili zanesenjaci i osnovali civilnu inicijativu istog imena. Tijekom triju njih i kroz brojne skupine oblikovali smo Manifest koji možete pročitati na kraju ove kolumne.
Prije toga vam moram reći i to da smo imali razgovore sa svim ministrima, da su nam svi kimali glavama, da su nam ljubazno u Ministarstvu školstva3) dozvolili besplatno korištenje prostora za održavanje javne tribine o gorućim problemima slovenskog školstva danas, pisali smo priopćenja za javnost, potaknuli dnevne novine Delo na prilog ONA – akciju za izbor najboljeg učitelja, odnosno učiteljice osnovnih škola (govoreći o značaju učiteljskog zanimanja na priredbama u njihovim školama, upoznala sam divne učiteljice i učitelje!) i tako dalje. I što smo postigli? Ništa. Usprkos tome vam ovdje predstavljam naš Manifest, te vas potičem da i u Hrvatskoj napišete svoj. Evo našeg:
MANIFEST ZA ODLIČNU JAVNU ŠKOLU
Tko zaista voli djecu taj za njih želi budućnost, odlično školstvo i ostvarivanje radosne škole.
_______________
1) Sai Baba, Sathya (23. studenog 1926. – 26. travnja 2011.), rođen kao Sathyanarayana Rayu, poznati hinduistički guru i učitelj. Za sebe je izjavio da je reinkarnacija sveca Sai Babe od Shirdija.
2) Vesna Krmpotić (17. lipnja 1932., Dubrovnik). Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirala psihologiju i engleski jezik, a bengalski jezik na Filozofskom fakultetu u New Delhiju. Pjesnikinja, književnica i prevoditeljica. Napisala je, između ostalog: ‘‘Portret majke Indije“, ‘‘Bijela kula“, ‘‘Brdo iznad oblaka“…
3) Ministarstvo za izobaževanje, znanost in šport, trenutni ministar dr. sc. Jermej Pikalo.
(Sa slovenskog preveo: Dubravko Poletti Kopešić).
Sitna studena sarajevska kiša, k’o ‘ladna rosa, sipi nam po licima dok vodim Tima Judaha da vidi kapelu Vidovdanski heroji. Glasoviti Economistov autor, kojemu Sarajevo nije nepoznato ni on Sarajevu, koji je napisao relevantnu knjigu o Srbima (The Serbs: History, Myth and the Destruction of Yugoslavia), čudi se: kako to da ne zna za tu kapelu, da u Sarajevu nikada prije nije čuo za nju!
Sada za sestrinsku Economistovu publikaciju Intelligent Life priprema veliku priču o sarajevskom atentatu, o Mladoj Bosni, zapravo o ideološkim (re)interpretacijama i mitologizacijama toga kompleksa kroz proteklih stotinu godina. Pa kada sam mu, uz bosansku kafu u Bečkoj kafani obnovljenoga hotela Evropa, spomenuo taj memorijal Mladobosancima iz 1939. Aleksandra Deroka na koševskom Groblju Svetih arhanđela Georgija i Gavrila, sijevnulo mu je u očima i odmah je uslijedilo pitanje: mogu li tamo odvesti njega i njegova fotografa?
Kao i svaki put kad se nađem na ovome mjestu, ne veže mi se pažnja ni emocija za priču o herojima, pogotovo ne za ovo njihovo ideološko pravoslaviziranje i srbiziranje iz ’39; mnogo su ovdje snažnije i sadržajnije reminiscencije na danas potonulu snagu i veličinu srpskoga Sarajeva. Na velikim porodičnim grobnicama čitaju se znamenita imena gazdinskih, zanatlijskih, trgovačkih, mecenatskih familija Despića, Besarevića, Hadžiristića i drugih, tu je i grob prve pjesnikinje i učiteljice Stake Skenderove, tu je sahranjena legendarna Mis Paulina Irbi, tu je grobnica porodice Jeftanović… (Ugledavši je, Tim Judah usklikne svome fotografu: ”Snimaj to, to je prvi graditelj i vlasnik hotela Evropa!”)
I sama Derokova gradnja po jednome elementu silno je evokativna: i pristupni put do nje i ona sva izgrađeni su od monumentalnih kamenih krstova s uništenoga drevnog kršćanskog groblja na Carini-Vrbanji, sadašnjemu Trgu Bosne i Hercegovine gdje stoje zgrade Skupštine i Vlade. Tako, kružeći oko kapele, možeš s natpisā u staroj crkvenoj ćirilici čitati imenoslov i historiju cijeloga jednog svijeta kojega više nema. To je svijet po kojemu je Sarajevo, uz Beograd i, možda, Novi Sad, nekada bilo najveći i najvažniji srpski grad. I imalo svoje istraživače, historičare i autore, poput velikoga Vladislava Skarića, ili Todora Kruševca, Vojislava Bogićevića itd.
Ovih dana u Umjetničkoj galeriji Bosne i Hercegovine (jednoj od sedam vrhunskih kulturnih ustanova koje umiru naočigled države BiH) može se vidjeti izložba Naši klasici – srpsko slikarstvo i vajarstvo u Bosni i Hercegovini 1896 – 1955, koju je priredilo Srpsko prosvjetno-kulturno društvo ”Prosvjeta”. Tima Judaha nisam mogao uputiti na tu izložbu jer za njegova boravka u Sarajevu još nije bila otvorena, a ne znam ni bi li ga za njegovo istraživanje o Mladoj Bosni mnogo zanimala. Ali o srpskom Sarajevu ona na svoj način govori više nego mnoga druga svjedočanstva.
Ono jest, da bi se o konceptu izložbe moglo diskutirati. Ta, upravo je likovna umjetnost bila ono područje kulturnoga stvaralaštva na kojemu je na prijelazu iz XIX u XX vijek, s laicizacijom i sekularizacijom kulture, prosvjete i javnog života uopće, u Bosni došlo do snažnoga probijanja i neutraliziranja vjersko-etničkih granica. (Indikativan je u tome smislu naslov izvanredne studije koju je Ljubica Mladenović objavila 1982. u kultnoj ediciji Kulturno nasljeđe BiH: Građansko slikarstvo u Bosni i Hercegovini u 19. veku.) Prvi slikari iz Bosne i Hercegovine, školovani u evropskim centrima – Beču, Münchenu, Krakovu, Pragu, Pešti (Gabrijel Jurkić, Risto Vukanović, Petar Tiješić, Karlo Mijić, Roman Petrović, Đoko Mazalić, Todor Švrakić, Jovan Bijelić, Jelena Ber, Lujza Kuzmić, Špiro Bocarić, Vilko Šeferov, Lazar Drljača, Petar Šain i dr.) jesu u etničkom smislu Hrvati ili Srbi (ili nešto treće), ali u načinu na koji su slikari, ta je identifikacija irelevantna, pa djeluje nezgrapno (da ne upotrijebim težu riječ) kada se u predgovoru kataloga kao kriterijem operira krštenjem u ovoj ili onoj crkvi, promjenom vjere, udajom itd.
Ono što svi oni rade kao umjetnici, kolikogod svaki od njih bio stvaralački individualan, pripada istom, zajedničkom kulturalnom obrascu i kontekstu, tvori jedan likovno potpuno homologan svijet, te ih je i moguće i nužno sumjeravati jednoga s drugim, unutar istih izražajnih kodova i mjerila vrijednosti. Kada se toj plejadi nešto kasnije (a to, opet, ima svoje sasvim objašnjive kulturalno-socijalne razloge) pridruže njihovi zemljaci Muslimani (Rizah Štetić, Muhamed Kulenović, brat Skenderov, koji gine 14. srpnja 1941. u borbi s ustaškim oružnicima kao jedan od bjegunaca iz logora u Kerestincu, Hakija Kulenović, Omer Mujadžić, usamljeni i neusporedivi Behaudin Selmanović, Ismet Mujezinović itd.), bit će također integralnim dijelom istoga kulturnog i umjetničkoga svijeta.
S ovakvom nacionalno suženom koncepcijom izložbe imalo bi, dakle, smisla diskutirati pa i osporavati je, da nije kako jest; da srpsko Sarajevo nije tek predmet povijesne evokacije nego da je živa i integralna činjenica kulture i identiteta ovoga grada, kakvo je do rata 1992-95. bilo nekoliko stoljeća u kontinuitetu stalnoga rasta. Ovako, pred tom bolnom evokativnošću, zamjerka gubi snagu kao apstraktno akademsko zakeranje. A pred očima nam se otvara neslućeno likovno bogatstvo. Da, znali smo za začetnike – dvojicu Bocarića, Anastasa i Špiru, za Mihajlovića, Vukanovića, Atanackovića, Radulovića, Popovića, Mazalića, pogotovo smo znali za velikane Drljaču, Bijelića, Petrovića, Švrakića, Gvozdenovića, Šotru, Micu Todorović, Dimitrijevića…, ali nikada njihova djela nismo imali priliku vidjeti ovako zajedno, i to raspoređena znalački po temama: portreti, folklorni motivi, rat, mrtva priroda, akt, pejzaž, gradovi, sakralni motivi…
Uzbuđenja napretek, tek nasumce bilježim najjača, recimo, Bijelićevu Ženu sa cvijećem (i svi njegovi moćni pejzaži, bez iznimke), moćne aktove Đoke Mazalića, mnogo poznatijega kao historičara kulture i umjetnosti nego kao slikara, Romana Petrovića Autoportret i Vaskrsenje, Voje Dimitrijevića čuveno ulje Španija iz 1938, ali i čudesni mu portret mladoga Ismeta Mujezinovića, te jedan, ali genijalno oduhovljen pejzaž Lazara Drljače – Prenj. Itd.
”Prosvjetina” izložba u Umjetničkoj galeriji BiH neobičan je i potresan kulturni događaj jer djeluje jednako moćno na dva plana, koji se tijesno prepliću: na čisto umjetničkom, likovnom, i na dokumentarno-povijesnom i kognitivnom, oživljujući pred našim očima jedan svijet čiji nestanak je sve nevjerojatniji kako vrijeme odmiče. To je svijet o kojemu, poslije Karadžić-Mladićevoga sarajevocida 1992-95, nostalgično, ali neumoljivo tačno piše Predrag Palavestra, autor u čije se srpsko nacioljublje ne smije sumnjati: ”Trogodišnja opsada Sarajeva Srbima nije donela koristi, ni u vojničkom, ni u političkom, niti u moralnom smislu. Naprotiv, samo je podstakla, razbuktala i izoštrila prigušenu omrazu i otpor drugih prema Srbima. […] Srpska opsada izazvala je neviđene i dugotrajne muke malih ljudi i običnog sveta i ostavila tešku ljagu na srpskom imenu. […] Opsada Sarajeva je vratila istoriju Srba u Sarajevu više od stotinu godina unazad. […] Nepotpuni spiskovi sa imenima sarajevskih Srba, ubijenih iz osvete i nestalih za vreme opsade, kreću se od svega nekoliko stotina do više hiljada žrtava, ubijenih u bezvlašću paravojnih snaga i raspuštenih uličnih bandi, pred čijim su zulumom međunarodne mirovne snage i bosanska vlast zatvarali oči. […] Srbi su sami najskuplje platili srpsku opsadu Sarajeva. […] Od nekadašnjih 150.000 sarajevskih Srba, u gradu se spominje jedva 20.000. To je najveći danak koji su Srbi u Sarajevu ikada platili”.
Sa svoje strane dodajem: treba moći osjetiti kako je to danak koji plaćamo svi.
Ono poznato mjesto iz genijalnoga spjeva Buna protiv dahija, na kojemu se neočekivanom i začudnom elegičnošću priziva Turke kojih nigdje biti neće, gotovo da bi se u našem slučaju moglo parafrazirati: Poželjet će Sarajevo Srba, / ali Srba više biti neće.
