novinarstvo s potpisom
Dara Sekulić
Velika srpska pjesnikinja Dara Sekulić umrla je 12. aprila u Sarajevu u svojoj 91. godini, ostavljajući za sobom velik i značajan opus, ovjenčan brojnim priznanjima, među kojima je i nagrada “Sava Mrkalj” SKD-a “Prosvjeta” za doprinos kulturi Srba u Hrvatskoj. [Read more…]
Marina Biti
Kako semestar odmiče, sve manje imam vremena pratiti raznorazne vijesti, surfati po internetu, uključivati se u razgovore putem chatova i društvenih mreža. Sjedim za kompjutorom od sve ranijeg jutra do sve dubljeg mraka: posao se zahuktao na svim frontovima. [Read more…]
Ivana Šojat
Monumentalno su male šanse da su pseudo-ideološki apologeti kolektivne stranačke pripadnosti ikad čuli za velikog Karla Poppera. Taj filozof, austrijsko-židovsko-engleska “mišancija” (što u nas otvara cijelu paletu identitetskih ataka), koji je život posvetio argumentiranom rušenju poretka koji na našu pogubnu žalost i dalje opstaje, zastupao je zapravo dojmljivu tezu kako historicistički pogled na društvena zbivanja i tijekove porađa apsolutizme i kaose koje od milja nazivamo ratovima, tiranijama, diktaturama. [Read more…]
Dejan Jović
Od 15. listopada do 2. studenog bit će održani ovogodišnji Dani srpske kulture u Hrvatskoj. Tijekom trajanja manifestacije koju organizira Prosvjeta, a uz financijsku pomoć Savjeta za nacionalne manjine RH, zagrebačka i riječka publika imat će priliku vidjeti 13 događaja, među kojima su predavanja, izložbe, koncerti, promocije knjiga, kazališne predstave i filmovi.
Program: [Read more…]
Srpsko kulturno društvo “Prosvjeta” i Srpsko narodno vijeće u srijedu 22. Augusta/kolovoza su povodom aktivnosti usmjerenih na zabranu održavanja Festivala ojkača u Petrinji uputili pismo Odboru za zaštitu kulturnog naslijeđa UNESCO-a. [Read more…]
Borivoj Dovniković – Bordo
Foto: Supertoon.png
Kafić ”Paprika”, a potom i dom Borivoja Dovnikovića Borde u Dubravi proteklih tjedana bili su scenografija naših dugih, maratonskih razgovora o umjetnosti i politici, idealima i snovima. S tim vitalnim karikaturistom, animatorom, grafičkim dizajnerom i višestruko nagrađivanim autorom animiranih filmova nije bilo teško naći zajedničke teme. No teško je na kraju bilo ugurati naš razgovor u novinski format. [Read more…]
Srpska pravoslavna crkva sv. Nikole u Rijeci
Svečanom arhijerejskom liturgijom u pravoslavnom hramu sv. Nikolaja jučer je počela proslava jubileja 300 godina pravoslavlja u Rijeci (1717.-2017.) i istoimena manifestacija koja će se u Rijeci i Opatiji – znanstvenim, kulturnim i gospodarskim sadržajima – održavati do 29. listopada. [Read more…]
Borivoj Dovniković-Bordo
Foto: Asifa.net
Među nagrađenima na ovogodišnjem božićnom prijemu SNV-a bio je i poznati likovni umjetnik, režiser, animator i karikaturist Borivoj Dovniković Bordo, kojem je pripalo priznanje ”Nikola Tesla” za izuzetan doprinos unapređenju položaja i očuvanju identiteta Srba u Hrvatskoj. [Read more…]
Borislav Pekić, ”Kako upokojiti vampira”, Prosvjeta, Zagreb, 2014.
Nacizam kao ideologija i praksa jedva da je bio nešto više od lešine kad je Borislav Pekić 1971. i 1972. pisao roman ”Kako upokojiti vampira”, no danas je stvarna subpolitička i subkulturna sila spremna da uskoči u mainstream i nastavi po starim navikama. Ni smrt očito nije vječna kad se radi o nacizmu, pa se i Pekićev roman danas čita drukčije nego početkom sedamdesetih.
Vanjski okvir romana Pekić je postavio u obliku tzv. pronađenog rukopisa: radi se o 26 pisama hajdelberškog profesora srednjovjekovne povijesti i bivšeg esesovca Konrada Rutkowskog.
Anonimni priređivač prema tim pismima postupa kao prema znanstvenom tekstu, što znači da dodaje fusnote, popis literature itd., a to je smisleno jer su pisma zamišljena kao polemički izazov filozofskoj tradiciji teške kategorije (Nietzsche, Heidegger, Leibnitz,Erazmo, Husserl, Descartes, Schopenhauer; Hegel, Spengler, Platon, Sartre, Camus, Kant, Wittgenstein i Marx). Pekić odmah dodaje i intrigantnu žanrovsku etiketu (sotija), kako bi upozorio na fantazmagorične i satirične elemente u svom romanu.
Koncepti se, kao što vidimo, ovdje vrpolje kao lutkice u ruskoj babuški: ”Kako upokojiti vampira” ipak je roman a ne filozofska rasprava, jer glavni lik Konrad Rutkowski pati od kojekakvih neuroza i halucinacija, on je vjerojatno luđak kojem se stanje pogoršava nakon povratka u dalmatinski gradić D. (nije Dubrovnik) 1965. godine.
Kao turist odsjeda u hotelu Miramare, gdje je za vrijeme rata kao esesovac isljeđivao ratne zarobljenike, što je odličan početak za žanrovski roman, no tada je Pekić još daleko od svog romana ”Besnilo” i uopće od ideje pisanja žanrovskog romana.
U ”Vampiru” je dakle tako namjestio središnju situaciju da na licu mjesta može propitati moralni stav jednog tipično kolebljivog zapadnog intelektualca: Rutkowski nije baš pravi esesovac, unovačen je protiv svoje volje, a njegov demonski alter ego, nadređeni Steinbrecher, lako mrvi njegov otpor koji je ionako slab – za Rutkowskog je totalitarizam otprilike pitanje ukusa, što je Pekiću dovoljno da ga satjera u kaznenu ulogu isljednika i ubojice. Kao turist i profesor na godišnjem odmoru, Rutkowski, naravno, ne može riješiti svoju policijsku i isljedničku ulogu u ratu, pa krivnju, uglavnom neuspješno, pokušava prebaciti na totalitarne aspekte zapadne intelektualne tradicije u kojoj se nacizam i okotio.
Pekić je tekst protkao fantastičnim literarnim vlaknima snoviđenja i ukazanjima, pa je roman ispao žanrovska travestija, s tajanstvenom, slučajnom i zapravo potpuno nevinom žrtvom u središtu: Adam Trpković (!) je pomalo kafkijanski lik s pokojim folklornim motivom i demonskim kišobranom u ruci.
Romani koji se bave totalitarnim sustavima rado se i često bave nevinim žrtvama totalitarnih sustava – no Pekić svom Adamu u ruke gura demonski kišobran kako bi izbjegao stereotipe. Pekić je taj kišobran zamislio kao alegorijski ključ, kišobran, zbog kojeg je Adam i uhapšen, možda i glogov kolac koji vodi neku svoju demonsku ubilačku karijeru.
”Kako upokojiti vampira” nije fantastični roman jer Pekića suviše zanimaju stvarna ljudska izopačenja, isljeđivanja i tortura koji su sami po sebi dovoljno iracionalni i fantastični da ih treba istraživati ”strukturalistički”, iznutra. Pekić je sigurno namjeravao napisati roman o torturi i policijskoj državi, no je li baš epistolarna forma pravi izbor ako se želi proniknuti u tajne i fantastične mehanizme policijske države? Doista, što bi bilo kad bi bilo da je ovaj roman Pekić promislio žanrovski, poput ”Besnila”?
”Vampir” je epistolarni roman, što je alibi za mnoštvo digresija i retardacija, za mnogobrojne introspekcije i reminiscencije, daleko od svake dramske brzine, što znači da je i sotija, kao žanrovska odrednica, pomalo proizvoljna. Miješanje narativnih i nenarativnih diskursa dovelo je do hibridne proze, što je iz nekog razloga danas opet moderno. S druge strane, ideja da prozni tekst preuzima alate znanstvenog danas izgleda kao jeftin postmodernistički trik.
Za sve što je smislio u ovom romanu Pekić ima odličan alibi. ”Vampir” je roman s predumišljajem i premda je Pekić izvanredan i ambiciozan pisac, ta ambicija, svakako pretenciozna, pomalo je pojela realizaciju. Likovi su ostali ponešto izvan fokusa, a i priča stenje pod teretom erudicije. Dojma smo kako su narativni pasaži izvanredni, no dijelovi filozofski nisu dokraja ugođeni prema očekivanim gabaritima proznog teksta.
Ostaje čak utisak da je nacizam u ovom romanu pomalo prinudan izbor. Pekić je vjerojatno bio puno spremniji pisati o komunizmu, s kojim je od rana bio u sukobu zbog članstva u tada ilegalnoj organizaciji Savez demokratske omladine Jugoslavije.
Komunisti su ga kao osamnaestogodišnjaka strpali u KPD na izdržavanje petogodišnje zatvorske kazne, što ga je obilježilo za čitav život. Početkom sedamdesetih, kao persona non grata u komunističkoj Jugoslaviji, Pekiću je više bilo stalo do neke općenite kritike ideologije i totalitarne svijesti, a ni prema nacizmu nije imao baš neki jednoznačan odnos.
Lako je pronaći čak i jednu malu laudu nacizmu: ”U Trećem Reichu nije baš bilo rđavo. Ne može se poreći da se na telesno vaspitanje obraćala pažnja (…) pa onda autostrade, socijalna skrb, razvitak industrijske tehnologije, osećanja za zajednicu kroz organizacije, kolektivna svest nacije, javni nužnici, napredak vojne muzike, porast nataliteta.” Svakako ironična i podsmješljiva lauda, tipično postmodernistička, ali ipak lauda.
Novo, Prosvjetino izdanje romana ”Kako upokojiti vampira” ujedno je Pekićev izdavački comeback na hrvatsku izdavačku scenu, i to promišljen i vrlo lijepo priređen (urednik Rade Dragojević). Treba li podsjećati kako je u osamdesetim godinama dvadesetog stoljeća Pekić neke od svojih najslavnijih naslova, poput ”Besnila”, ”Atlantide”, ”1999” ili ”Pisma iz tuđine”, premijerno objavio baš u Zagrebu? Prosvjetino izdanje u svakom slučaju pokazuje kako je Vampir, nažalost, itekako živ.
(Prenosimo s portala tjednika Novosti).
Prije nekoliko je dana Slovenski radio u svojim središnjim vijestima javio da su u Hrvatskoj učiteljima u osnovnim i srednjim školama povećali plaće. Naravno, nisu javili da su prije toga učitelji štrajkali. Stvarno bitno povećanje plaća, ali nedovoljno. Naime, plaće bi trebalo povećati još više!
Kao diplomirana učiteljica matematike i fizike, kao četvrtstoljetna učiteljica na fakultetu, s neprestanim praćenjem školske politike i željom da ona postane dobra za učitelje, a time i za učenike, dakle dobra za njihovu i našu budućnost, suvereno tvrdim: Ne trebamo reformu školstva, ali trebamo autonomiju škola i učitelja, za učitelje veće plaće, te prijemne ispite na svim fakultetima na kojima se obrazuju učitelji. Njima neka pristupe samo najbolji, samo oni koji su duboko motivirani za obavljanje učiteljskog poziva. I za nj opremljeni ne samo visokim kvocijentom inteligencije već socijalnom i emotivnom inteligencijom.
Naime, učiteljski je poziv najodgovorniji poziv na svijetu. Loš liječnik može u grob spremiti nekoliko ljudi, a loš učitelj može osakatiti cijele generacije i pritom mnoge duševno i duhovno ugasiti.
Zato potpisujem hvalospjev učiteljima koji je napisao Sai Baba1), a koji pjevamo već stoljećima svi mi koji smo svjesni iznimnog društvenog i osobnog značenja učiteljskog poziva. Koji znamo ono što ću ovdje više puta ponoviti: Budućnost će biti takvom kakve su danas naše škole. I kakvi su u njima učitelji!
Sai Babinu sam poslanicu pronašla u izvrsnim knjigama mističarke Vesne Krmpotić2). I ona zna da se ključ za našu svijetlu budućnost nalazi u rukama današnjih učitelja. Prema ‘‘Shri Sathyja Sai programu odgoja u duhu ljudskih vrijednosti“ priredila je pet opsežnih knjiga za poticaj roditeljima, odgajateljima i učiteljima kod duhovnog odgoja učenika sviju vjera i kultura ‘‘jer (zbornik) pruža gradivo i pristup univerzalnoj ljudskoj vrijednosti – ljubavi“.
Uz odgajanja vrline ljubavi tu su još četiri knjige posvećene vrlini istine, pravilnom djelovanju, miru i nenasilju. Za svaku od vrlina jedna debela knjiga s najmanje pet stotina stranica (sic) i brojnim poglavljima. Kako u uvodu kaže autorica: ‘‘Knjige možete čitati kao književna djela, kao izbor zgoda iz svjetovne narodne književne baštine, kao zbirku anegdota i odlomaka iz nadahnjujućih životopisa, koje radi za antologiju ljudskog pronicanja stvarnosti, preko čovjekovih vrlina.“ Uvod u te izvrsne knjige počinje mišlju Sathyja Sai Babe: Kakva je korist od sveobuhvatnosti znanja ovog svijeta, ako uz to znanje nismo dobili vrijedan karakter? I završava:
AKO JE VRLINA U SRCU, TADA JE LJEPOTA U KARAKTERU.
AKO JE LJEPOTA U KARAKTERU, TADA JE SKLAD U OBITELJI.
AKO JE SKLAD U OBITELJI, TADA JE RED U NARODU.
AKO JE RED U NARODU, ONDA JE MIR U SVIJETU.
Na početku svake knjige nalazi se Poslanica Sathyja Sai Babe učiteljima koju citiram u cijelosti:
Dragi učitelji,
učiteljevanje je najplemenitiji od sviju poziva. Isto je tako najsvetiji duhovni put k samoostvarivanju. Ta ono sadrži njegovanje nesebične ljubavi, te obilje darivanja i podjele te ljubavi. Dolazeći naraštaj učitelj oblikuje u osobe sa samopouzdanjem, oslonjene na sebe, u boga svjesne osobe. Učitelj je graditelj sretnih domova, naprednih zajednica i miroljubivih naroda. I ne mora se učitelj opskrbiti samo znanjem i vještinom što i kako podučavati i kakvu poruku pružati već vizijom i uvidom u to kako nadahnjivati i preobražavati.
Djeca upijaju običaje i navike, ponašanje i vjerovanje koje vide kod učitelja i roditelja. Zbog toga bi učitelj morao biti neprestanim uzorom onih ideala koje želi usaditi u dječja srca. Mora se odlikovati skromnošću, jednostavnošću, čuđenjem i čašću – tako da odgoj urodi plodom izvrsnih osobina. Takav učitelj može postati svjetionikom istine, ljubavi i velikog poštovanja. Djeca koja rastu pod njegovom mudrom skrbi u svojim će domovima zasvijetlit poput svjetiljki ljubavi, radosti i nade. Neka se ti svjetionici nikada ne ugase. Neka svjetiljke svijetle blistavim sjajem.
Dobar učitelj + dobri učenici = dobar narod.
Čega se sjećamo iz svojih učeničkih dana? Naravno, učitelja! Izvrsnih i onih najlošijih. Onih koji ne bi smjeli obavljati to zanimanje. Moju malenkost neki nazivaju ‘‘učiteljskom legendom novinarstva“ na Fakultetu društvenih znanosti. Ali ne zbog toga što sam ih učila novinarstvu, već zbog toga što sam s njima dijelila svoje ideale, vizije, ljudske vrline i mane. Zato što sam pred njima bila to što jesam. Odlični se studenti, oni s kojima sam i dan danas u kontaktu, sjećaju još nečega. Toga s kakvim sam žarom u očima i s kakvim sam oduševljenjem govorila o knjigama. Tako da su i sami počeli oduševljeno čitati, zbog čega su mi i danas zahvalni.
Prije pet sam godina počela razmišljati o tome kako slovenske javne škole u mnogim stvarima nisu dobre. Da treba promijeniti školsku politiku. Zbog toga sam organizirala javnu tribinu pod nazivom ‘‘Kakvu školu želimo“, na kojoj su se okupili zanesenjaci i osnovali civilnu inicijativu istog imena. Tijekom triju njih i kroz brojne skupine oblikovali smo Manifest koji možete pročitati na kraju ove kolumne.
Prije toga vam moram reći i to da smo imali razgovore sa svim ministrima, da su nam svi kimali glavama, da su nam ljubazno u Ministarstvu školstva3) dozvolili besplatno korištenje prostora za održavanje javne tribine o gorućim problemima slovenskog školstva danas, pisali smo priopćenja za javnost, potaknuli dnevne novine Delo na prilog ONA – akciju za izbor najboljeg učitelja, odnosno učiteljice osnovnih škola (govoreći o značaju učiteljskog zanimanja na priredbama u njihovim školama, upoznala sam divne učiteljice i učitelje!) i tako dalje. I što smo postigli? Ništa. Usprkos tome vam ovdje predstavljam naš Manifest, te vas potičem da i u Hrvatskoj napišete svoj. Evo našeg:
MANIFEST ZA ODLIČNU JAVNU ŠKOLU
Tko zaista voli djecu taj za njih želi budućnost, odlično školstvo i ostvarivanje radosne škole.
_______________
1) Sai Baba, Sathya (23. studenog 1926. – 26. travnja 2011.), rođen kao Sathyanarayana Rayu, poznati hinduistički guru i učitelj. Za sebe je izjavio da je reinkarnacija sveca Sai Babe od Shirdija.
2) Vesna Krmpotić (17. lipnja 1932., Dubrovnik). Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirala psihologiju i engleski jezik, a bengalski jezik na Filozofskom fakultetu u New Delhiju. Pjesnikinja, književnica i prevoditeljica. Napisala je, između ostalog: ‘‘Portret majke Indije“, ‘‘Bijela kula“, ‘‘Brdo iznad oblaka“…
3) Ministarstvo za izobaževanje, znanost in šport, trenutni ministar dr. sc. Jermej Pikalo.
(Sa slovenskog preveo: Dubravko Poletti Kopešić).
