novinarstvo s potpisom
Jacqueline Bat
Danas, kad u Hrvatskoj svjedočimo jačanju konzervativnih strujanja u Crkvi i društvu koja prate ritam većine postkomunističkih zemalja i nastojeći biti branom pred (post)modernitetom i liberalnom građanskom demokracijom, na globalnoj razini svjedočimo dubokoj krizi i liberalizma i kršćanstva istovremeno. [Read more…]
Vladimir Pavlinić
Doselivši prije četiri desetljeća u Britaniju nisam doživio samo opće ozračje šire slobode i povjerenja države u građane nego što sam poznavao, ovdje sam uočio i drukčiju Crkvu. [Read more…]
(Opaska uredništva: Ponavljamo raniju kolumnu zbog spriječenosti autora).
Protestanata ima u cijelom svijetu – i to oko 800 milijuna. Njih ne bi bilo bez reformacije, pokreta koji je nastao prije 500 godina. [Read more…]
(Opaska uredništva: Ponavljamo raniju kolumnu zbog spriječenosti autora).
Protestanata ima u cijelom svijetu – i to oko 800 milijuna. Njih ne bi bilo bez reformacije, pokreta koji je nastao prije 500 godina. [Read more…]
Protestanata ima u cijelom svijetu – i to oko 800 milijuna. Njih ne bi bilo bez reformacije, pokreta koji je nastao prije 500 godina. [Read more…]
Željko Porobija
Ni sam Martin Luther tog znamenitog 31. listopada 1517. nije naslućivao što će se dogoditi objavom njegovih 95 teza. Neprovjerena priča – nastala 50 godina nakon Lutherove smrti – veli da ih je okačio na vrata crkve u Wittenbergu kako bi ih se dan prije Svih Svetih moglo javno pročitati. [Read more…]
Očekivao sam reakcije na prethodni tekst u kojem sam na proste faktore razmontirao priču koju fabriciraju novinar Igor Vukić i društvo o nekakvom genocidnom komunističkom logoru u Jasenovcu nakon 1945, žestoke reakcije. [Read more…]
Da li se sjećate onog snažnog apela pape Franje ”protiv globalizacije ravnodušnosti?” Ovih dana nam je ovaj hrabri papa proročkih iznenađenja dao još jedan osobni dokaz odvažnosti i neravnodušnosti kada je u samom središtu mafijaškoga carstva proglasio mafijaše izopćenima.
U članku ”Protiv ravnodušnosti” (Revue de deux mondes, prijevod možete pročitati iduće nedjelje u rubrici Abrahamova djeca) nobelovac Elie Wiesel piše: ”Ravnodušnost prema zlu je neprijatelj dobra, budući da je ravnodušnost neprijatelj svega što uzdiže ljudsku čast. Ravnodušnost prema nečijoj tjeskobi jeste zločin, budući da ona samo povećava tu tjeskobu. Na koncu, ravnodušnost uništava svoj subjekt i svoj objekt. Ličnost koja je ravnodušna trpjet će isto kao i ličnost prema kojoj se ta ravnodušnost manifestira. Što je ravnodušnost nego najviši stupanj sljepoće? Onaj tko je njen zatočenik neće vidjeti ni unutrašnji ni vanjski svijet, više neće vidjeti ništa. Tako ravnodušnost nije više samo grijeh, ona postaje kazna.”
O grijehu ravnodušnosti je proteklih dana bilo govora i na jednom značajnom crkvenom skupu u Njemačkoj. Iako je moto 99. dana katolika Njemačke bio ”Graditi mostove”, kao ključne teme nametnula su se i pitanja neizbježne borbe protiv neobuzdanog kapitalizma te kako rušiti zidove pohlepe i ravnodušnosti. Nijemci vole metaforu ”rušenja zid(ov)a”, pa ju stoga rabe i u odnosu na neprihvatljive mentalne stavove kojima je tragično obilježena njihova nedavna povijest.
U bavarskom Regensburgu je u tri skupovima krcata ”katolička dana” oko 80.000 gostiju i posjetitelja sudjelovalo u brojnim raspravama o politici i gospodarstvu, umjetnosti i školstvu, etici i moralu, spolnosti i obitelji, svećenstvu i celibatu, itd.
Među istaknutim gostima je svojim govorom najveću pozornost privukao predsjednik države Joachim Gauck, inače protestantski pastor, koji je upozorio na opasnost širenja ”sveopće ravnodušnosti’’ kao na najveći problem današnjice. Ukazao je na nužnost zajedničkog ekumenskog djelovanja sučelice mnogim društvenim i moralnim problemima s kojima se suočavamo – ”s tako velikim izazovima u našoj zemlji i zajedničkom svijetu da si kršćani ne mogu priuštiti da nalaze jedan katolički, jedan protestantski i jedan pravoslavni odgovor na te izazove”.
Njemačkim medijima nije promakla činjenica da se na katoličkim danima pojavila većina članova kabineta kancelarke Angele Merkel. Nastup same kancelarke, koja je kršćanski odgojena u obitelji evangeličkog pastora, sadržajem je bio više propovijed, nego politički govor.
Ona se požalila na gubitak kršćanskog duha u Njemačkoj i u Europi te pozvala kršćane da se na temelju svojih duhovnih vrednota i moralnih uvjerenja snažnije angažiraju u prilog promjena u društvenom životu zemlje. Naglasila je kako kršćanstvo spada u same temelje njemačkog i europskog društva te kako ”nikakva politika, bez obzira na to kako bila dobra, to ne može nadoknaditi”.
”Zajednička odgovornost za pravedniju budućnost” je rijedak analitičko-proročki dokument koji su u duhu konstruktivne ekumenske suradnje pripremili i javnosti prezentirali najviši predstavnici Njemačke (katoličke) biskupske konferencije i Evangelička crkva Njemačke. O tome smo na ovom mjestu već pisali početkom ožujka u kolumni Crkve protiv pohlepe, a na skupu u Regensburgu su njegove etičke poruke odzvanjale iz tisuću grla kao poziv na transformativnu akciju.
Tijekom lipnja je javna rasprava o zahtjevima tog značajnog dokumenta dignuta na najvišu državnu razinu javnim predstavljanjem u Berlinu te na brojnim diskusijama u kojima su sudjelovali vodeći predstavnici s područja politike, gospodarstva, znanosti te iz sindikata i udruga civilnog društva.
Evangelici i katolici zajedno kritiziraju nemilosrdnost neoliberalnog modela gospodarstva u kojem je na prvom mjestu maksimalizacija profita po svaku cijenu te zajedno traže pravednije i odgovornije gospodarstvo i novi socijalni poredak koji će na prvo mjesto staviti opće dobro i konkretnog čovjeka u ukupnosti njegovih potreba.
Ova sustavno razrađena ekumenska kritika udaljavanja ekonomije od etike ukazuje na gotovo sva socijalno-politička i gospodarsko-etička problematična područja, uključivši i često zanemarena pitanja (ne)plaćanja poreza. Doslovno: ”Obveza plaćanja poreza nije samo pravna, nego i moralna građanska obveza. Tko pokusa zaobići tu odgovornost, ogriješit će se o svoje sugrađane i opću dobrobit.”
U međuvremenu je za predsjednika Njemačke biskupske konferencije izabran minhenski nadbiskup kardinal Reinhard Marx te je time ovaj bivši profesor socijalne etike postao i glavni glasnogovornik ”Zajedničke odgovornosti” s katoličke strane. Marx je, poput pape Franje koji ga je izabrao u uži krug osam kardinala svojih posebnih savjetnika, čovjek osebujne karizme i snažne moći uvjeravanja.
Kardinala Marxa je u središte pozornosti njemačke javnosti lansirala knjiga čijim je naslovom podsjetio na svoga velikog prezimenjaka. Knjiga ”Das Kapital” kardinala Marxa je zapravo oštra kritika kapitalizma koja pledira, kao što kaže njezin podnaslov, da se na prvo mjesto stavi čovjek, a ne materijalni interesi. Ona iznosi snažan javni zahtjev pokretanja ”fundamentalne društvene debate” o održivosti suvremenih ekonomija i njihovoj kapacitiranosti da ”osiguraju dobrobit svijeta i čovječanstva”.
Poslije apela pape Franje i njemačkih katolika i evangelika vratimo se još jednom elokventnom Elieu Wieselu: ”Suprotnost ljubavi nije mržnja već ravnodušnost; suprotnost umjetnosti nije ružnoća nego ravnodušnost; suprotnost vjeri nije krivovjerje nego ravnodušnost; suprotnost životu nije smrt nego ravnodušnost.”
Proslava Dana reformacije (31. listopada) obilježena je, kako je i običaj, u nedjelju prije blagdana (ako ono ne pada u nedjelju), a protekla je u ekumenskom duhu jer su u njoj, pored luteranskih vjernika iz Slavonskog Broda, koji su bili domaćini svečanosti, bili i predstavnici drugih protestanskih denominacija u RH.
Liturgijsko slavlje je prenosila Hrvatska televizija na svom drugom programu.
Bogoslužje je predvodio generalni vikar Evangeličke crkve u RH Branko Berić, a propovijedao je rektor Evanđeoskog teološlog fakulteta u Osijeku prof. dr. Peter Kuzmič.
Prema popisu stanovništva od 2011. protestanata u Hrvatskoj ima 14653 odnosno 0,34 posto od ukupnog broja stanovnika, iako to najvjerojatnije nije točno jer se pod rubrikom “ostali kršćani”, kojih ima 12961 ili 0,30 posto, kriju mnogi protestantski kršćani koji možda nisu identificirani s određenom denominacijom.
Pet ključnih doktrina protestantske reformacije su:
1. “Sola Scriptura”, ili Samo Pismo: Potvrđuje biblijsku doktrinu da je Biblija jedini autoritet za sva pitanja vjere i prakse. Sveto pismo, i isključivo Sveto pismo, je standard po kojemu se mora mjeriti svako učenje i nauk crkve. Kao što je Martin Luther tako elokventno rekao kada su mu naredili da se odrekne svojih učenja: “Ukoliko me ne uvjerite Svetim pismom i zdravim razumom – ne prihvaćam autoritet papâ i crkvenih sabora, jer su proturječili jedni drugima – moja savjest je sužanj Božje riječi. Ne mogu i neću se odreći bilo čega jer ići protiv svoje savjesti nije ni ispravno ni sigurno. Neka mi Bog pomogne. Amen.”
2. “Sola Gratia”, Spasenje je samo po milosti: Potvrđuje biblijsku doktrinu da se čovjek spašava samo po Božjoj milosti i da se od Njegova gnjeva spašavamo samo po Njegovoj milosti. Božja milost u Kristu nije samo nužan nego je i jedini djelotvoran uzrok spasenja. Ta milost je nadnaravno djelovanje Duha Svetoga koji nas dovodi Kristu tako što nas oslobađa od ropstva grijehu i podiže nas iz duhovne smrti u duhovni život.
3. “Sola Fide”, Spasenje samo po vjeri: Potvrđuje biblijsku doktrinu da se čovjek spašava samo po milosti samo kroz vjeru samo zbog Krista. Po vjeri u Krista, pripisuje nam se Njegova pravednost kao jedino moguće zadovoljenje Božje savršene pravednosti.
4. “Solus Christus”, Samo Krist: Potvrđuje biblijsku doktrinu da se spasenje nalazi samo u Kristu i da su njegov bezgrješan život i zastupničko okajanje jedini dovoljni za naše opravdanje i pomirenje s Bogom Ocem. Evanđelje se ne propovijeda ako se ne naviješta Kristovo zastupničko djelo i ako se ne poziva na vjeru u Krista i u njegovo djelo.
5. “Soli Deo Gloria”, Slava samo Bogu: Potvrđuje biblijsku doktrinu da spasenje dolazi isključivo od Boga, da ga je Bog ostvario isključivo za svoju slavu. Time se potvrđuje da ga kao kršćani moramo uvijek proslavljati i da moramo živjeti svoje živote pred licem Božjim, pod Božjim autoritetom i samo za njegovu slavu.
Ovih pet važnih i temeljnih doktrina razlog su protestantske reformacije i čine bit protestantizma. One, osim toga, čine srž onoga u čemu je Rimokatolička crkva zastranila u svojoj nauci i zbog čega je protestantska reformacija bila nužna kako bi se crkve diljem svijeta vratile ispravnoj nauci i biblijskom učenju. One su jednako važne danas u procjenjivanju Crkve i njezina učenja kao što su bile tada. Velik dio protestantskoga kršćanstva treba se pozvati da se u mnogočemu vrati na ove temeljne doktrine vjere, kao što su reformatori pozvali Rimokatoličku crkvu u šesnaestom stoljeću na obnovu.
