autograf.hr

novinarstvo s potpisom

  • Naslovnica
  • Kolumne
    • 2. STRANA MOZGA
    • 45.PARALELA
    • ADVOCATA DIABOLI
    • ALLEGRO BARBARO
    • Arhiva – VRIJEME SUODGOVORNOSTI
    • A/TEOBLOGIJA
    • BALKANSKI AMBASADOR
    • BELEŽNICA
    • BEO DIJAGNOZE
    • BEZ ŠALABAHTERA
    • BEZIMENE PRIČE
    • BITI ILI NE BITI
    • BUDIMO PAMETNI
    • CITADELA
    • CRNA OFCA
    • CSI: MULTIPLEX
    • DEMOCROACIA
    • DISIDENCIA CONTROLADA
    • DRITO!
    • EJRENA
    • EKUMENA
    • FILIPIKE
    • ESHATON
    • GLOBALNI KAOS
    • HASHTAG BOSNA
    • HERETIČKI PABIRCI
    • HOMO VITRUVIUS
    • HORIZON CROATIA
    • IMAM PRAVO
    • IMPRESIJE I VARIJACIJE
    • INTER(N)ALIA
    • ISTOČNO OD RAJA
    • IŠAH
    • IZ PRIJESTOLNICE (KULTURE)
    • IZ ZEMLJE SNOVA
    • IZVJESNA ZAJEDNICA
    • KNJIGE I DRUGI DOJMOVI
    • KONTRAPUNKT
    • KOZMOPOLITEIA
    • LJUBLJANSKI ZVON
    • LJUDSKO PRAVO
    • LJUTA PAPRIKA
    • MAŠKARADA
    • MILLENIUM
    • MNEMOZOFIJA
    • NA KAUČU
    • NA KRAJU PAMETI
    • NADA I ODGOVORNOST
    • (NE)MIRNA BOSNA
    • NEVINOST BEZ ZAŠTITE
    • NEZDRAVO DRUŠTVO
    • NIJE DA NIJE
    • NJEGOVIM STOPAMA
    • OD KNJIGE DO KNJIGE
    • ODJECI VLADANJA
    • OKLOP OD PAPIRA
    • OPRAVDANO ODSUTAN
    • OPSERVATORIJ SARAJEVO
    • PANDECTA
    • PANORAMSKE PERSPEKTIVE
    • PARRHēSIA
    • PISMA S TREĆIĆA
    • POBRATIMSTVO LICA
    • POGLED S LIJEVA
    • POLITIKE SUOSJEĆANJA
    • POLUPJESNIK I BOLESNIK
    • POROK PRAVDE
    • PRAŠKA PRIZMA
    • PRAVIČNA BUDUĆNOST
    • PRESUMPCIJA UMNOSTI
    • PRIJE POVRATKA
    • PRODUŽECI
    • PROMETEJEVE FIGURE
    • QUIETA MOVERE
    • RAZUM I OSJEĆAJI
    • REALISTIČNA UTOPIJA
    • RELACIJE NEODREĐENOSTI
    • REVOLUCIJA NJEŽNOSTI
    • REZOVI I MIRENJA
    • ROGOBORENJA
    • ROMANIN PETERAC
    • RUBNI ZAPISI
    • RUTA BORISA PERIĆA
    • S PUPKA SVIJETA
    • [email protected]
    • SIZIFOVE POSLANICE
    • SLOBODNI ZIDAR
    • SOFIJINA KATEDRA
    • SUBOTOM UZ KAVU
    • SUNCEM U ČELO
    • ŠTO ZNAM, TO I VIDIM
    • SVJEDOČANSTVO
    • SVJEDOK SVJETLA
    • TERRA SEXUALIS
    • UMJESTO ZABORAVA
    • UNDER COVER
    • USTAVNI REFLEKTOR
    • UVIK KONTRA
    • UZVODNO PLIVANJE
    • VITA CROATIVA
    • ŽIVJETI U HRVATSKOJ
    • VLAŠKA POSLA
    • VOANERGES
    • VRIJEME I VJEČNOST
    • ZIMSKO LJETOVANJE
    • ZONA SUMRAKA
  • OSVRT
  • ODJECI
  • INTERVJU
  • ORBI ET POPULIS
  • Kultura
    • BEZ RIJEČI
    • CSI: MULTIPLEX
    • CSI Vladimira C. Severa
    • DRITO!
    • EX LIBRIS D. PILSEL
    • ISTOČNO OD RAJA
    • KNJIGE I DRUGI DOJMOVI
    • Moderna vremana info
    • OBAVEZNA LEKTIRA
    • OD KNJIGE DO KNJIGE
    • OGLEDI
    • RUTA BORISA PERIĆA
    • SCRIPTA MANENT
    • ZIMIN NOĆNI IZBOR
  • ABRAHAMOVA DJECA
  • FELJTON
  • Tko smo
    • O nama
    • Impressum
    • Kontakt
    • Etički kodeks
  • Prijava
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

Epohalno svedočanstvo zla

Autor: Vera Kondev / 22.01.2015. Leave a Comment

Filip David Kuća sećanja i zaboravaFilip David, “Kuća sećanja i zaborava”, Laguna, Beograd, 2014.

 

Šekspirov junak Hamlet je pre pola milenijuma postavio jedno od egzistencijalnih pitanja: “Biti ili ne biti pitanje je sada?” i svako vreme daje novi odgovor, a sada je srpski pisac taj koji može da se podiči uspešnom međunarodnom karijerom, Filip David, postavio, takođe, egzistencijalno pitanje: “Zaboraviti ili sećati se?” u novom romanu “Kuća sećanja i zaborava” u izdanju Lagune.

 

Odmah nakon objavljivanja, knjiga je dobila odlične kritike, neki su je proglasili za roman kakav srpska literatura nije imala već nekoliko godina, a sada je već ušla u uži izbor za NINovu nagradu što samo potvrđuje da se radi o izuzetnoj prozi, ali ovo delo poseduje onaj najvažniji kvalitet da je prijemečivo za najšire slojeve čitalaca što mu garantuje čitanost.

Roman Filipa Davida, koji je upravo dobio NIN-ovu nagradu za najbolji roman, već je označen kao delo koje je obeležilo proteklu 2014. godinu (…) Odmah nakon objavljivanja, knjiga je dobila odlične kritike, neki su je proglasili za roman kakav srpska literatura nije imala već nekoliko godina…

 

Ono što retko uspeva piscima – da se istom delu može prići na više načina – iskusnom i talentovanom piscu poput Davida je to ovoga puta savršeno pošlo za rukom. Dok neki prepoznaju da je pre svega želeo da Holokaust sagleda iz ugla dece koja su bila najnevije žrtve ove planetarne tragedije, drugima je to filozofski traktat o zlu (iako autor to negira), pisan u formi koncizne, veoma potresne fikcije bez traga patetike, a treće zanima, pre svega, kom je ocećanju pisac dao prednost – zaboravu ili sećanju.

 

David je na manje od 200 strana ispričao nekoliko uzbudljivih priča vodeći računa da ni jedna reč nije suvišna a da kroz svoje junake pokaže čitavu lepezu osećanja, razne forme zla, tragične sudbine žrtava Holokausta, koje nisu završile u gasnim komorama, ali nisu ništa manje patile: zbog griže savesti, osećanja krivice, gubitka najrođenijih ili, kao u slučaju glavnog naratora Alberta Vajsa, tuge za bratom koga nije uspeo da nađe kada ih je otac obojicu izbacio iz stočnog vagona svestan da ih čeka smrt u koncentracionom logoru.

 

Pisac se ne ustručava da prepliće krajnje realistične epizode koje ponekad zvuče kao novinski izveštaji, sa snovima ili maštanjima koji daju celom romanu elemente fantastičnog, metaforičnog.

 

Životnost i uverljivost nekih epizoda delimično su plod piščeve mašte, ali David nije krio da je u roman uneo neke autobiografske podatke kao i autentične događaje za koje je saznao od samih aktera ili su mi bili preneti iz prve ruke.

Dok neki prepoznaju da je pre svega želeo da Holokaust sagleda iz ugla dece koja su bila najnevije žrtve ove planetarne tragedije, drugima je to filozofski traktat o zlu (iako autor to negira)…

 

Da bi mogao da pred glavnog junaka stavi dilemu o izboru između sećanja i zaborava David uvodi jednu epizodu u kojoj Albert Vajs, koji je usred rata izabrao svoj jevrejski identitet u odnosu na nemački koji mu je nuđen, odlazi kao odrasla osoba u Njujork gde dospeva do kuće koja nudi mogućnost da sačuva sećanja ili da odabere da sve što je prošao u životu zaboravi.

 

Tu dilemu, barem u slučaju Vajsa, pisac rešava očuvanjem sećanja, jer u njima je i identitet i sve lepo ali, istina, i sve ružno što mu je doneo život.

 

Bez obzira na konačni ishod glasanja za najbolji roman godine kome će pripasti nagrada nedeljnika NIN (naš kolumnist Filip David je ipak dobio nagradu NIN-a, op. Drage Pilsela), Davidova “Kuća sećanja i zaborava” svakako će biti zapamćena kao delo koje je obeležilo 2014. godinu.

 

(Za beogradski ”Nedjeljnik” napisala Vera Kondev, novinarka Tanjuga).

Filed Under: OBAVEZNA LEKTIRA Tagged With: autograf.hr, autor, Beograd, čitalac, Drafo Pilsel, Filip David, izdavač, književnost, Laguna, lektira, Nedjeljnik, NIN nagrada, novinar, proza, roman, Srbija, Tanjug, tragedija, urednik, Vera Kondev

O književnosti Danila Kiša

Autor: Mark Thompson / 13.12.2014. Leave a Comment

Danilo KišDok evropsko dvadeseto stoljeće nestaje za horizontom bučne globalizacije našeg doba i sa sobom odnosi čitave biblioteke poezije i proze u dubine (koje će samo učenjaci posjećivati), mogli bismo se upitati da li je ta era stvorila ijednog pisca sa dovoljno tehničke vještine i moralnog suosjećanja da bi se zlodjela nedavne prošlosti sažela u književna djela koja pozdravljaju modernističku inovaciju, ali u isto vrijeme poštuju i stariju narativnu tradiciju, ne zakidajući potrebu čitaoca za upečatljivim pričama.

 

Ovo se pitanje nameće jer bih ja volio ponuditi odgovor. Danilo Kiš je rođen u Jugoslaviji prije sedamdeset godina, u februaru 1935., a umro je u Parizu 1989. godine. On je bio daleko najistaknutiji autor koji se pojavio u Titovoj Federaciji, a možda i jedini koji je uspio ”pobjeći brzini” gravitacije lokalnih problema i običaja. Malo je njegovih radova objavljeno, ali njih četiri ili pet su toliko dobri da su – dozvolite da posudim Mauroisovu počast Borgesu – “dovoljni da ga nazovemo velikim”.

Dok evropsko dvadeseto stoljeće nestaje za horizontom bučne globalizacije našeg doba i sa sobom odnosi čitave biblioteke poezije i proze u dubine (koje će samo učenjaci posjećivati), mogli bismo se upitati da li je ta era stvorila ijednog pisca sa dovoljno tehničke vještine i moralnog suosjećanja da bi se zlodjela nedavne prošlosti sažela u književna djela koja pozdravljaju modernističku inovaciju, ali u isto vrijeme poštuju i stariju narativnu tradiciju, ne zakidajući potrebu čitaoca za upečatljivim pričama. Ovo se pitanje nameće jer bih ja volio ponuditi odgovor – Danilo Kiš

 

Osim kvalitetom zasebnih tekstova, Kišova dostignuća su osnažena i nečim neuhvatljivim, jednom dimenzijom koja se osjeća upoznavanjem njegovog opusa. To je plemenitost njegove nemirne predanosti književnosti – njegova potraga za vjerom u književnosti – što se može primijetiti od samog početka njegovog autorskog života.

 

Ovo nije retrospektivan opis skladnosti jedne karijere koja je inspirirana ličnom tragedijom, a brutalno prekinuta smrću od raka. Ovo je više skretanje pažnje na konzistentnost Kišove ciljane potrage za sredstvima (jezikom, formom) da iskaže pojedinačno iskustvo i kolektivnu katastrofu bez žrtvovanja istine ili finoće literarnog iskaza.

 

Kiš je brzo sazrijevao kao autor, ali bez neminovnosti. Više od bilo kakvog posebnog talenta, njegove prve pjesme i priče otkrivaju brzinu i predanost kojom je učio zanat slova. Svoj debi je napravio pjesmom “Oproštaj s majkom”. Početni stih ove prvoobjavljene pjesme je bio: “Majko! Tvoj stakleni pogled dušu moju muti”. Nakon četiri jednostavne strofe sa rimom ABAB, pjesma se završava zazivajući “nježnu ljubav majke koje više nema!” To je jedno bljutavo djelo, skoro sramno, ali ipak nekako nezaboravno zbog odlučnosti mlađahnog autora da se čistom snagom emfaze neposredno dotakne najintimnijeg, bolnog iskustva.

 

Kiš je neke od tema koje je istraživao čitav svoj život – gubitak, patnja i njihov uticaj – pronalazio posebno u ”krugu porodice”. On će postati izuzetno vješt u indirektnom prikazivanju ovih (i drugih) tema. Ipak, on neće izgubiti ambiciju da piše i o prvobitnom ljudskom iskustvu. U tom smislu, Kiš je bio na svom putu.

 

***

 

Do vremena kada mu je majka umrla od raka, 1951. godine, Kiš je već stekao užasno iskustvo patnje i gubitka. Njegov otac je bio mađarski Jevrej, a majka pravoslavka iz Crne Gore. Koračajući panonskim nizinama i dinarskim planinama, ovaj veoma neobičan par se sreo slučajno, što je Kiš smatrao odlukom sudbine. Eduard Kiš je radio kao željeznički inspektor nekoliko kilometara od granice sa Mađarskom. Godine 1930., upoznao je Milicu Dragičević, koja je bila u dužoj posjeti sestri. Vjenčali su se naredne godine, a njihovo prvo dijete, kćerka, je rođeno 1932. godine.

 

Eduard je bio nemirna priroda (“bolesnik, alkoholičar, neurastenik”, rekao bi njegov sin), koji je tokom tridesetih godina bio dva puta hospitaliziran. Kada je saznao da je dijagnoza njegovog oca “neuroza straha”, Danilo Kiš je to shvatio kao potvrdu da njegov otac dijeli patnju tipičnu za perceptivne srednjoevropske Jevreje u periodu između dva svjetska rata.

Osim kvalitetom zasebnih tekstova, Kišova dostignuća su osnažena i nečim neuhvatljivim, jednom dimenzijom koja se osjeća upoznavanjem njegovog opusa. To je plemenitost njegove nemirne predanosti književnosti – njegova potraga za vjerom u književnosti – što se može primijetiti od samog početka njegovog autorskog života

 

Nakon što je Mađarska – svrstavajući se u sile Osovine – usvojila anti-jevrejske zakone 1938. godine, roditelji su krstili djecu (kojoj je u rodnim listovima stajalo da su Jevreji) u Srpskoj pravoslavnoj crkvi, kako bi ih zaštitili od fašista, koji su predstavljali sve veću prijetnju. Hiljade mađarskih Jevreja su pokušali primijeniti istu očajničku strategiju. Vlada je na ovo odgovorila usvajanjem Drugog jevrejskog zakona koji kaže da će se “osoba smatrati Jevrejem ako su ona ili on, ili barem jedan od njihovih roditelja, ili barem dva roditelja od roditelja pripadnici židovske vjeroispovijesti”.

 

U oktobru 1940. godine, Jugoslavija je usvojila svoje anti-jevrejske mjere u sklopu “prilagođavanja” pritiscima Osovine. Kada je nepopularna vlada u Beogradu zbačena narednog marta, šestogodišnji Kiš se pridružio drugovima iz razreda uzvikujući slogan protiv Osovine “Bolje rat nego pakt!”. On nije znao šta to znači, ali mu se sviđala “asonantna rima”.

 

Hitler je ubrzo izvršio invaziju na Jugoslaviju. Do polovine aprila 1941. godine, porodica Kiš je živjela pod mađarskom okupacijom u Novom Sadu, gradu na Dunavu. U januaru 1942. godine, mađarska policija i vojnici su krenuli u juriš na četiri hiljade novosadskih Jevreja. Pod punim pritiskom policijskog sata, pretresali su se i pljačkali jevrejski domovi, a Jevreji su ubijani na ulicama. Više od 1.400 muškaraca, žena i djece – većinom Jevreja – je odvedeno do smrznutog Dunava, pucano im je u leđa, a onda su gurani u rupu izbušenu eksplozivom u ledu. I više bi ih umrlo da rupa nije postala zagušena leševima. Iste večeri su stigle naredbe iz Budimpešte da se prestane sa ubijanjem. Ovo je odgodilo smaknuće nekoliko stotina preživjelih, uključujući i Eduarda Kiša.

 

Kiš je počeo vjerovati da je upravo ovaj šok slomio njegovog oca. No, ako je i bilo tako, ovaj nije pokleknuo. Narednog mjeseca je premjestio svoju porodicu nekoliko stotina kilometara željeznicom i cestom do sela u jugozapadnoj Mađarskoj, mjesta u kojem je rođen. Stavljajući se na milost rođaka, izgubio je i ono što je preostalo od njegove otrcane nezavisnosti. Mora da je procijenio da je njegova porodica imala veće šanse da preživi u ovom dalekom uglu uže Mađarske.

 

Porodica Kiš se nekako krpila u Kerkobarabasu, mjestu od dva tuceta kuća povezanih sa vanjskim svijetom jednostrukim kolosijekom, kao kuglice na žici. Eduardova sestra im je dopustila da žive u pomoćnom objektu, dvosobnoj daščari koju će Kiš sa neskrivenim gnušanjem opisati četrdeset godina kasnije. Živjeli su u neimaštini.

Dvadesetogodišnji Kiš je naučio osnovnu lekciju: da istina i snaga osjećaja ne daju istinsko i snažno pisanje. Umjesto banalnih izjava u pjesmi majci, suprotnosti su izvajane u jednom obliku koji se kružno vraća na početak uokvirujući ispovjedničku erupciju. Iznad svega, sad je spoznao vrijednost potiskivanja: svaki slog se važe

 

Milica je šila da bi zaradila novac. Dani, kako su ga znali u selu, je čuvao stoku i čistio seljačke kokošinjce. On i sestra su bosonogi išli u školu, gdje ih je pažljivi učitelj uključio u časove katekizma. Kišovu maštu su uzburkavale i progonile priče iz Starog testamenta, od kojih je jedna – Potop – kasnije imala strukturalnu ulogu u nekim od njegovih knjiga: kao biblijski oblik katastrofe koja je odnijela njegovog oca i njegov svijet.

 

Eduard Kiš je lutao selom i okolnom prirodom, često pijan, pjevajući, mamurajući pod živicom i stogovima sijena, optužujući svoje rođake za poniženja koja su vjerovatno bila i stvarna (kao i njegova tjeskoba) i imaginarna.

 

Kada sam prije nekoliko godina posjetio ovo selo (broj stanovnika: 330), ljudi su se još uvijek sjećali kako je “težak” on bio i upoređivali to sa jednostavnom ljubaznošću njegove supruge. Jedan im se pokret posebno usadio u sjećanje: kako je lepetao rukama po reverima, pokušavajući da sakrije žutu zvijezdu ušivenu u kaput. Kada sam upitao da li je porodica Kiš imala poteškoća u selu, jedan od Danijevih bivših drugova iz škole je rekao “Ne, nismo imali problema s njima – ne kao sada sa Ciganima…”

 

Agonija odgođenog smaknuća se završila u maju 1944. godine, nakon što su nacisti okupirali Mađarsku. Eduard Kiš je odveden u obižnji geto, a onda deportovan u Auschwitz sa većinom svojih rođaka. Djeca su pošteđena, zajedno sa majkom. Godine 1947., Milicin brat ih je pronašao i oni su se vratili u svoju zemlju, u planinski grad Cetinje, nekadašnju prijestolnicu sitne nezavisne kraljevine Crne Gore, a sada zabit. Njegovi dječački prijatelji se sjećaju da je, nakon pet godina provedenih u mađarskoj školi, od njegovog srpsko-hrvatskog ostalo vrlo malo. U 12. godini je morao ponovo učiti svoj maternji jezik.

 

Njegov ujak je bio učenjak sa impresivnom privatnom bibliotekom. Tada učenik, Kiš je imao na raspolaganju ujakove knjige kako bi prebrodio zamorne večeri i beskrajne zime. U roku od oko jedne godine, međutim, njegova majka se razbolila od raka. Ona je bila njegov glavni oslonac, jedinstveni izvor ljubavi i sigurnosti u vrijeme opasnosti i oskudica tokom njegovog ratnog djetinjstva. Dvije godine kasnije, njegova se sestra udala i odselila. Gubitak je opet inspirirao poeziju:

 

Svatovi

 

Iz mog doma

izlaze svatovi

 

Crni su mi odnijeli

majku

 

a bijeli

sestru

 

Mome srcu jednako zvuči

pucaju li zvona

il’ zvone puške

 

Iz mog doma

izlaze svatovi.

 

Dvadesetogodišnji Kiš je naučio osnovnu lekciju: da istina i snaga osjećaja ne daju istinsko i snažno pisanje. Umjesto banalnih izjava u pjesmi majci, suprotnosti su izvajane u jednom obliku koji se kružno vraća na početak uokvirujući ispovjedničku erupciju. Iznad svega, sad je spoznao vrijednost potiskivanja: svaki slog se važe.

 

***

 

Godine 1954. Kiš je otišao iz Crne Gore – gdje se i danas puca u svatovima – s namjerom da studira književost na univerzitetu u Beogradu. Jugoslovenska prijestolnica ga je privukla kao magnet: nikad više poslije toga neće živjeti van velikih gradova. Ovdje je, nakon toliko nesreće, imao dvije sreće. Jedan dinamični fakultetski profesor, Vojislav Đurić, je pretvorio dodiplomski predmet ”Svjetska književnost” u poseban odsjek. Kiš je bio prvi student koji je diplomirao na ovom novom odsjeku.

Nije imao nikakvog suosjećanja sa nacionalnim koncepcijama književnosti, koje su često duboko ukorijenjene u društvima u kojima se kultura koristila za političke projekte i izgradnju države i nacije. Ratno siroče, potomak nestalog svijeta, on se srodio sa književnošću

 

To je bio izrazito zahtjevan odsjek, koji je uključivao Homera i Williama Faulknera kao najpoznatije klasike zapadne književnosti, dotičući se usput antičke kineske, indijske, perzijske i arapske kulture. Đuriću je trebalo, a on je i dobio, političko odobrenje da koristi Bibliju (izabrani Psalami i Pjesme nad pjesmama). Studenti su morali učiti dva ili tri strana jezika. Na fakultetu su se osjećali kao prvi među jednakima.

 

Zajedno sa teorijskom komponentom, “Svjetska književnost” je obuhvatala i predavanja iz komparativne književnosti, istorijsko razumijevanje žanrova i kosmopolitske pristupe kulturi. Otvaranje ovog odsjeka je pokazalo ekspanzivnost političkog momenta: otvorenost doktrine i kulture koja je uslijedila nakon što je Staljin izbacio Jugoslaviju iz Kominterne 1948. godine.

 

Ovo vrenje je savršeno odgovaralo Kišu. Postao je instant preobraćenik na istorijski i komparativni pristup koji je upio u Beogradu. Nije imao nikakvog suosjećanja sa nacionalnim koncepcijama književnosti, koje su često duboko ukorijenjene u društvima u kojima se kultura koristila za političke projekte i izgradnju države i nacije. Ratno siroče, potomak nestalog svijeta, on se srodio sa književnošću. Njegova lojalnost Weltliteratur-u (volio je taj geteovski izraz) je bila doživotna i čini se baš prikladnim da je jedan od njegovih posljednjih poduhvata – u vrijeme kada mu je neizlječiva bolest skoro potpuno uništila volju za pisanjem – bio prijevod Der Erlkoenig-a.

 

Zaronio je u studentski život, imao dugo radno vrijeme u gradskoj biblioteci i učio da pije u beogradskim kafanama. U krugu prijatelja pjevao je za kafanskim stolovima pjesme na srpskom i mađarskom, prateći se na gitari. (Cijelog njegovog života ljudi su se divili njegovom pjevanju). Također se i zaljubio u koleginicu sa fakulteta, Mirjanu Miočinović. To je bila njegova druga velika sreća. Vjenčali su se 1962. godine (Njegova potreba za njenom podrškom nije se promijenila ni nakon boli prouzrokovane razvodom 1981. godine. Ni njegova smrt nije uticala na njenu lojalnost).

 

Ubrzo nakon što je Kiš diplomirao 1958. godine, Đurić mu je otvorio vrata akademske karijere. “Možeš postati asistent sutra, ako želiš”, rekao je dok su se vraćali sa seminara. Za jednog sirotog i kukavnog diplomca, koji nije imao drugih izgleda, u jednopartijskoj dogovornoj ekonomiji, ovo je bila rijetka prilika. Kiš je bio zahvalan, ali nepokolebljiv: “Profesore, izabrao sam drugi put. Više volim da sam pišem nego da predajem o onima koji su već pisali.” Đurić se sjeća da je “on bio vrlo hrabar čovjek, izuzetan. Imao je unutrašnji sjaj. A bio je veoma osetljiv.”, dodaje on. “Uvredu je primao kao dete”.

Dok je poštivao jugoslavenske književne gigante, Ivu Andrića (1892-1975) i Miroslava Krležu (1893-1981), nisu ga mnogo impresionirali mladi talenti ili lokalna književna debata. Pogotovo nije volio dominantne konvencije realizma koje su, po njegovom mišljenju, podržavale banalnost na nekoliko načina – umjetnički, psihološki, intelektualni i politički. A banalnost je, po njegovom uvjerenju, bila jedan i jedini smrtni grijeh književnosti koji je trebalo izbjegavati po svaku cijenu

 

Osim dvije godine rada na poziciji dramaturga u beogradskom pozorištu kasnih šezdesetih godina, Kiš u Jugoslaviji nikad nije imao stalno zaposlenje. Krpio se kao književni prevodilac (sa ruskog, francuskog i mađarskog jezika) i gostujući lektor na francuskim univerzitetima. Mirjana je imala skromnu platu na univerzitetu, gdje je predavala istoriju pozorišta. Njihov prvi dom je bio minijaturni stan u centru Beograda, gdje nije bilo mjesta ni za sto: Kiš je pisao na krevetu, sa mašinom za kucanje posađenom na skrštenim nogama.

 

***

 

Do 1960. godine Kiš je postao profiliran književni novinar i usko je sarađivao sa jednim poznatim kulturnim žurnalom, ali je pisao i oštre članke za dnevne novine. Dok je poštivao jugoslavenske književne gigante, Ivu Andrića (1892-1975) i Miroslava Krležu (1893-1981), nisu ga mnogo impresionirali mladi talenti ili lokalna književna debata. Pogotovo nije volio dominantne konvencije realizma koje su, po njegovom mišljenju, podržavale banalnost na nekoliko načina – umjetnički, psihološki, intelektualni i politički. A banalnost je, po njegovom uvjerenju, bila jedan i jedini smrtni grijeh književnosti koji je trebalo izbjegavati po svaku cijenu.

 

S jednim izuzetkom. Kao već potvrđenog frankofila, impresionirala ga je smjelost nouveau romancier-a: Sarraute, Butor i Robbe-Grillet su osuđivali donnees i cliches realističke proze sa jednom polemičkom energijom u kojoj je Kiš uživao.

 

Oni su potvrdili njegovu novu odbojnost prema izmišljenim pričama. I o njihovim pričama je, međutim, imao dvojbe. Ta razmetljiva geometrija, fetišizam svakodnevnih objekata, preferiranje gustog redanja motiva u odnosu na neposredno ili dramatizirano promišljanje o ljudskim dilemama, implicitna potraga za aktivnim čitateljem, želja da čitaoci iskuse konstrukciju romana – sve ovo je bilo vrlo pogodno za ukotvljavanje anahronizma (a otuda i banalnosti).

 

Ali šta je sa sušom nouveau roman-a, njegovom hvalisavom nepovezanošću, neorotičnim strahom od bezobličja, antihumanizmom i omalovažavanjem metafizičkih potraga? Prema Kišu, ove tehnike radije treba koristiti da se, temeljnim temama određene epohe, ili možda bilo kojeg vremena, kao književnost ponovo angažira formiranje sebe kroz pripadanje i gubitak, glad za ljubavlju i smislom, neprihvatljivu istinu o nestajanju u smrti.

 

Godine 1960., Kiš je završio svoju prvu knjigu. ”Skladište” je refleksivna fantazija, lagana kao puslica, ali manje slatka: priča koja je zbacila konvencije i očekivanja realizma. Kišova meta je uzurpirajuća moć literarne imaginacije. U njegovom jeziku se smjenjuju pučka jednostavnost i poetski poleti, sa primjesama poezije simbolizma koju je prethodno prevodio. Ovom alternacijom ”vještački raj” književnosti se istovremeno i priziva i ismijava. Vješto se priziva naratorova nesposobnost za praktičan život; čitalac dijeli njegovu nemogućnost da razlikuje pravi život od života u fantaziji.

Kiš je sigurno bio izrazito svjestan teškoće predstavljanja holokausta. Ipak, nije vjerovao da holokaust leži u jedinstvenom prostoru koji nije moguće opisati. Njegov je problem, zapravo, bio onaj već uobičajeni – problem izbjegavanja banalnosti (snagom umjetničke individualizacije) ostajući vjeran istorijskoj ili moralnoj istini. Same razmjere holokausta – i automatizam užasnutosti čitaoca – uvećale su ovaj problem, ali nisu promijenile njegovu prirodu

 

Kišova slijedeća knjiga se veoma razlikovala po stilu i označila je autorovo otkriće temeljne teme: mostruoznost totalitarnih sistema učahurenu u koncentracionim logorima. Kiš je kasnije ocijenio ”Psalam 44” (1962) kao mladalački literarni poduhvat, napisan “za nepunih mesec dana, u svojoj dvadeset i petoj godini, za konkurs Saveza jevrejskih opština u Beogradu… ”Roman sam napisao na osnovu jedne kratke novinske reportaže (jedan bračni par sa detetom posećuje logor gde im se poslednih dana rata rodilo dete), tako da sam tu pomalo neobičnu intrigu mogao da prihvatim kao činjeničnu”.

 

Ono što se danas posebno uočava u Psalamu 44 je njegovo poštivanje konvencija realizma. To je jedino Kišovo djelo u kojem on obilato koristi slobodni indirektni stil: ”’Zato bih volela da to bude što pre. Razumeš: biće lakše’; no ona onda htede da sasvim rastereti svoju savest tih optužbi što ih sve više i više tovari na sebe pa sada i na Zanu i pomisli: Možda Zana tek smišlja nešto i možda se nije ništa ni desilo…”’, itd.) Kiš je definirao slabost ove knjige kao “jedno fatalno odsustvo ironične distance”.

 

Naprimjer, fraza “Fuer Juden verboten” je citirana nekoliko puta u tekstu; ovo je, kasnije je on smatrao, bilo neprihvatljivo grubo. Prava književnost ne izaziva automatske reakcije kod čitalaca. Naprotiv, ona im pomaže da vide stvari u drugom svjetlu.

 

Kiš je sigurno bio izrazito svjestan teškoće predstavljanja holokausta. Ipak, nije vjerovao da holokaust leži u jedinstvenom prostoru koji nije moguće opisati. Njegov je problem, zapravo, bio onaj već uobičajeni – problem izbjegavanja banalnosti (snagom umjetničke individualizacije) ostajući vjeran istorijskoj ili moralnoj istini. Same razmjere holokausta – i automatizam užasnutosti čitaoca – uvećale su ovaj problem, ali nisu promijenile njegovu prirodu.

 

Za Kiša je opasnost falsificiranja istorije ležala u iskušenju da se piše u vidu izvještavanja o logorima. Kao i njegove savremenike, i njega je rat duboko pogodio bez da ga je on neposredno iskusio, ili da ga je iskusio kao odrasla osoba.

 

Iako ”Psalam 44” potiče od Kišovih sjećanja iz rata i onoga što je čuo od nekoliko očevih rođaka koji su preživjeli Auschwitz, on je počeo misliti da je podlegao ovom iskušenju. Kada je ponovo pisao o ratu, uvlačio je svoje sopstveno iskustvo. To iskustvo je podrazumijevalo – a kasnije se i fokusiralo – na lik njegovog oca. On, međutim, nije nastojao da zamisli šta se njemu desilo u periodu između deportacije i smrti; literarni izazov i moralni prigovor u vezi takvog poduhvata su se sigurno činili nepremostivim. Umjesto toga, on će u svojim narednim knjigama rekonstruirati svoj odnos sa ocem, a zatim i ratna iskustva svog oca prije deportacije.

 

***

”Peščanik” (1972) je njegovo remek-djelo. Kiš se bavi istim likovima i epizodama kao i u ”Bašta, pepeo”, ali je ovaj put potpuni fokus na liku oca. Roman je strukturiran kao blistavi, dugi komentar na pismo koje je Eduard Kiš napisao jednoj od svojih sestara 1942. godine (Ovo pismo je prekucano u posljednjem poglavlju knjige i nazvano “Sadržaj”). Dok Eduard Kiš dva puta spominje da ga je ispitivala policija, njegov izmišljeni alter ego, “E.S.”, prolazi kroz dva duga ispitivanja. Aluzije na Marie Antoinette ili krompire u pismu izazivaju esejistička promišljanja u romanu

 

Kišov osjećaj “srama” zbog Psalma 44 nam govori o dimenzijama njegove savjesnosti kao umjetnika i njegove odlučnosti da se kloni sredstava realizma i njihovih konfekcijskih manipulacija. Mimo ovoga, još jedna ambicija je formirala njegove odluke: njegova umjetnost će biti uzorna. Neće biti kompromisa sa društvom u kojem je živio, sa njegovim sveprisutnim političkim sistemom (koji se širi i uvlači u svaki kut života), niti sa općeprihvaćenim standardima njegovog poziva. Njegovi uzori će biti pisci čija su imena sinonimi za modernistički perfekcionizam, apsolutna predanost njihovom umijeću: Flaubert, Proust, Joyce, Isaac Babel i nekoliko drugih.

 

Njegova naredna knjiga je bila ”Bašta, pepeo” (1965). Od samih uvodnih rečenica, ta knjiga nije sličila ničemu što je Kiš prije napisao: “U kasna letnja jutra majka je ulazila bešumno u sobu, noseći poslužavnik. Taj je poslužavnik već počeo da gubi tanku niklovanu glazuru kojom je nekad bio prevučen. Po ivicama, gde se plosnata površina izvija u malo uzdignutiji obod, još su se videli tragovi negdašnjeg sjaja – u ljuspastim plohama nikla, sličnog staniolu istanjenom pod noktima”. Elegijska, sinestetska, sjetna, intenzivna, ponekad komična, Kišova proza je pronašla novo, fleksibilno bogatstvo osjećaja identificirano sa gracioznošću Mnemozine, majke svih muza.

 

Priča je ustvari priča Kišove porodice za vrijeme rata; glavni likovi su Andreas Sam i njegov otac. Glavna tema je nastojanje naratora-sina da rekonstruira (izgradi, stvori) karakter i sudbinu izgubljenog oca. Kiš uspijeva u prenošenju stvarne istorije u prostor halucinirajuće živosti koja izbjegava banalnost i patos, a u isto vrijeme na tačan način prikazuje dječije iskustvo.

 

Paranoičan, kihotovski, prezirući puke karte u korist ucrtavanja svog sopstvenog puta uz pomoć zvijezda, padajući na koljena da bi uzvratio lavež režećim psima, Eduard Sam je beznadežno nesposoban za normalan život; ali ništa ionako nije normalno, tako da je Eduardova ludost u skladu sa epohom u kojoj se bitne zvijezde ne mogu naći na nebu – što Kiš pokazuje lijepom rečenicom o Eduardovim nagonskim tumaranjima: “Koračao je poljima, zamišljen, zamahujući visoko svojim štapom, gazio je mesečarski, idući sa svojom zvezdom, koja bi se u suncokretima sasvim izgubila, i on bi je pronašao tek na kraju njive – na svom crnom, zamašćenom geroku.”

 

Podtema knjige je sinov bijeg od brutalnosti činjenica u književnost – nejasna evolucija koju je s nelagodom podržavala njegova majka nakon “nestanka” njegovog oca, što rezultira stvaranjem pjesme, “autentičnog remek-djela nadahnuća” koje se sastoji od šest riječi “raspoređenih u idealnom i neponovljivom poretku”. Andreasovo veliko oslobođenje – na lijep način prožeto komedijom – poklapa se sa njegovom pobjedom nad strahom od smrti. To također daje uvod u prelaz ka narednom romanu.

 

”Peščanik” (1972) je njegovo remek-djelo. Kiš se bavi istim likovima i epizodama kao i u ”Bašta, pepeo”, ali je ovaj put potpuni fokus na liku oca. Roman je strukturiran kao blistavi, dugi komentar na pismo koje je Eduard Kiš napisao jednoj od svojih sestara 1942. godine (Ovo pismo je prekucano u posljednjem poglavlju knjige i nazvano “Sadržaj”). Dok Eduard Kiš dva puta spominje da ga je ispitivala policija, njegov izmišljeni alter ego, “E.S.”, prolazi kroz dva duga ispitivanja. Aluzije na Marie Antoinette ili krompire u pismu izazivaju esejistička promišljanja u romanu.

”Grobnica za Borisa Davidoviča” (1976) sadrži sedam povezanih priča koje imaju – po prvi put u Kišovom djelu – jasnu političku svrhu: da potvrde monstruoznu prirodu sovjetskog totalitarizma. Ovu je knjigu napisao dok je predavao u Bordeaux-u, gdje je postao ogorčen ravnodušnošću francuskih ljevičara prema staljinističkim zločinima. Odlučan da knjiga treba da bude šokantna, on je pronašao savršenu inspiraciju u Borges-ovim pričama o varalicama u Buenos Airesu, koje su sabrane u ”Općoj povijesti beščašća” (1935). Kiš je odlučio da Borgesov naslov nije tek tako neka slabašna šala: bio je sramotan u doba nacističkih i staljinističkih zlodjela. Borgesov stil – suh, zbijen, krcat prave i lažne učenosti – treba primijeniti na stvarnu povijest beščašća našeg vremena

 

Napuštajući strukturu sazdanu od sekvenci, Kiš gradi portret života E.S. i njegove opterećene svijesti tako što reda segmente četiri naracije u formu čiji se kohezivni oblik može samo intuitivno osjetiti. Uhvaćen u lucidnost ovih fragmenata, progonjen njihovom proročanskom nepotpunošću, čitalac uranja dublje u mađioničarev labirint. Kao i Fineganovo bdenje, to je noćni rad: E.S. sastavlja svoje pismo u noćnim satima. Pozadina, osvijetljena svjetlucanjem, ali bezimena, jeste evropska noć genocida. Izvanredno autonoman, ”Peščanik” uspijeva u potpunosti odgovoriti istini i istoriji.

 

Čini se da Kiš implicira jedan normativni argument o etičkoj vezi između teme i forme proze. Umjetničko nastojanje da čitaoci vide temu svježim očima i bez predrasuda moralo je biti ekstremno kad se radilo o temi Holokausta. U tom smislu, za ”Peščanik” se može reći da kritizira trivijalizaciju anti-humanističkih tehničkih otkrića od strane autora dvadesetog stoljeća. Kišov ekperimentalizam odaje konzervativnu vjeru u tradicionalnu naraciju.

 

Ova implikacija je bila gotovo eksplicitna u Kišovoj slijedećoj knjizi. ”Grobnica za Borisa Davidoviča” (1976) sadrži sedam povezanih priča koje imaju – po prvi put u Kišovom djelu – jasnu političku svrhu: da potvrde monstruoznu prirodu sovjetskog totalitarizma.

 

Ovu je knjigu napisao dok je predavao u Bordeaux-u, gdje je postao ogorčen ravnodušnošću francuskih ljevičara prema staljinističkim zločinima. Odlučan da knjiga treba da bude šokantna, on je pronašao savršenu inspiraciju u Borges-ovim pričama o varalicama u Buenos Airesu, koje su sabrane u ”Općoj povijesti beščašća” (1935). Kiš je odlučio da Borgesov naslov nije tek tako neka slabašna šala: bio je sramotan u doba nacističkih i staljinističkih zlodjela. Borgesov stil – suh, zbijen, krcat prave i lažne učenosti – treba primijeniti na stvarnu povijest beščašća našeg vremena.

 

Oslanjajući se mnogo na priče svjedoka o sovjetskim uslovima, uključujući i sibirske logore, Kiš je sastavio biografije izmišljenih likova koji su u potpunosti živjeli u ideologiji. Ako su njihovi motivi bili slabo istraženi, to nije bilo zbog Kišove vječne odbojnosti prema “psihološkom” uvidu u prozi, već zbog njihovog sopstvenog odbijanja da pruže taj uvid.

 

Kao predani revolucionari, ravnodušni prema drugim etičkim standardima, oni su se dehumanizirali i prije nego je staljinistički sistem završio svoj posao. Zlokobna saradnja između idealizma i tiranije je najbolje prikazana u naslovnoj priči: osramoćeni revolucionar Novsky i njegov ispitivač Fedukin se sukobe, a par su smrtnih mitomana, raspravljajući o značaju (ne o istini) života Novskog i njegove neminovne smrti.

 

Da je Kiš napisao ovu knjigu u ekstazi kreativnosti jasno je u mnogim dijelovima:

Ova knjiga postiže začuđujuću ravnotežu između navoda istorije i književnosti. Iako je kontekst Hladnog rata nestao, fundamentalistički fanatizam ponovo postaje uporište globalne geopolitike; ”Grobnicu za Borisa Davidoviča” bi trebalo ponovo otkriti

 

”Vidim Verskojlsa kako se povlači iz Malage, peške, u kožnom kaputu kojeg je skinuo sa mrtvog falangiste (ispod kaputa bilo je samo golo mršavo telo i srebrni krst na kožnoj vrpci); vidim ga kako juriša na bajonet, nošen svojim sopstvenim pokličem kao krilima anđela istrebljenja; vidim ga kako se nadvikuje sa anarhistima koji su svoju crnu zastavu istakli na golim padinama kraj Gvadalahare, spremni da umru nekom uzvišenom i besmislenom smrću; vidim ga kako sluša, pod usijanim nebom, negde kraj nekog groblja u blizini Bilbaoa, predavanja u kojima se, kao pri stvaranju sveta, razgraničavaju smrt i život, nebo i zemlja, sloboda i tiranija.”

 

Čak i bez zadnje rečenice, biblijski eho bi dočarao milenijsku samosvijest Marksizma-Lenjinizma. Ova knjiga postiže začuđujuću ravnotežu između navoda istorije i književnosti. Iako je kontekst Hladnog rata nestao, fundamentalistički fanatizam ponovo postaje uporište globalne geopolitike; ”Grobnicu za Borisa Davidoviča” bi trebalo ponovo otkriti.

 

***

 

U beogradskim književnim krugovima Boris Davidovič je izazvao skandal koji je Kiša označio do kraja života. Apsurdno optužen za plagijat, uspješno se odbranio i na sudu i u brilijantnoj polemičkoj knjizi, ”Čas anatomije” (1978). Shvatio je da je osnovni prijestup njegove knjige bilo negiranje bilo kakve iskupljujuće utjehe u staljinističkim progonima (Njegov glavni klevetnik se žalio da u Kišovoj knjizi, zamislite, potpuno nedostaje “onog čudesnog optimizma i vere u budućnost” koja se isticala u svjedočenjima preživjelih zatvorenika sovjetskih koncentracionih logora). Kišovi prijatelji u Beogradu podjednako krive čistu zavist i provincijsku ograničenost.

 

Koji god da je pravi razlog, ovaj skandal je imao udjela u Kišovoj odluci da se preseli u Francusku kasne 1979. godine. Poslije toga je objavio samo još jednu knjigu proze, ”Enciklopedija mrtvih” (1983) je zbir devet priča koje se protežu od biblijske Samarije do savremenog Stockholma.

S obzirom na ulogu koju su se nacionalistički kreatori mitova spremali da odigraju u Jugoslaviji, izazivajući ratove koji će ubiti hiljade ljudi za manje od desetljeća nakon objavljivanja njegove knjige, Kiš ranih osamdesetih godina možda nije bio ništa manje dalekovid nego što je to njegov poluludi E.S. iz Peščanika bio 1942…

 

Borges je, ponovo, glavni duh, ali Kišove priče sadrže suosjećanje i središnju jednostavnost koji su samo njegovi. Govorio je da su ljubav i smrt teme koje oblikuju knjigu, ali je jedinstvo postignuto i na osnovu implicitne kritike političke mitomanije.

 

S obzirom na ulogu koju su se nacionalistički kreatori mitova spremali da odigraju u Jugoslaviji, izazivajući ratove koji će ubiti hiljade ljudi za manje od desetljeća nakon objavljivanja njegove knjige, Kiš ranih osamdesetih godina možda nije bio ništa manje dalekovid nego što je to njegov poluludi E.S. iz Peščanika bio 1942., kada je upozoravao svoje spokojne srodnike da će “pre no što Saveznici budu mogli bilo šta da učine, doći po nas Jahači Apokalipse … Čujem rzanje njihovih konja. I čujem kako pršti na vetru zalepršano perje na njihovim crnim šeširima.”

 

Nakon što mu je dijagnosticiran rak, 1986. godine, Kiš je pisao malo: nekoliko kratkih eseja, nekoliko kratkih govora za konferencije, neke prijevode. Njegov partner, Pascale Delpech, koji je veći dio njegovih djela preveo na francuski, pružao mu je ogromnu podršku.

 

Kad bi ga pitali na čemu trenutno radi, slegnuo bi ramenima: ništa, sve je gotovo. “On a deja ecrit.”

 

Njegova domovina – koju nikad nije imenovao u svojoj prozi – nadživjela ga je za par godina. Njegova sabrana djela su objavljena 1995. godine, a novo izdanje je u pripremi.

 

(Sa engleskog prevela: Nina Karađinović, izvor: sveske.ba. Prenosimo s portala RadioGornjiGrad).

Filed Under: OGLEDI Tagged With: autograf.hr, autor, biblioteka, Danil Kiš, Europa, globalizacija, Ivo Andrić, izdavač, knjiga, književnost, kultura, Mark Thompson, Miroslav Krleža, modernizam, ogledi, pisac, pjesnik, poezija, proza

Precizna i neukrašena proza

Autor: Joanna Bourke / 21.08.2014. Leave a Comment

Stevenson 1914-1918Traume Prvog svjetskog rata jednostavno ne žele nestati. Većina muškaraca i žena koji su se borili u tom sukobu više nije među nama (2003. godine živućih je bilo samo 37 pripadnika britanskog veteranskog ekspedicijskog korpusa), međutim njihova su iskustva bila presudna u stvaranju modernoga svijeta.

 

Borba je zahtijevala ubijanje i umiranje za svoju zemlju i za svoje drugove. Potpukovnik J. W. Barnett bio je jedan od milijuna boraca kojima je užas rata bio gotovo nepodnošljiv. Kao što je ukratko zapisao u svome dnevniku na dan 29. travnja 1915., “Granatiranje se nastavlja … Crkva sv. Jeana je u plamenu i cijelo je selo pretvoreno u ništavilo. Gurkha zaglavljen ispod greda kuće koja gori. Morao sam ga ustrijelati u glavu, nije mogao izaći. Strašno. Prokleti rat – ovo je ubojstvo. Svi momci izgledaju pokošeni – kao da im je iscrpljena duša.”

 

Svatko tko piše povijest ove svjetske kataklizme mora se suočiti s pogledom u oči ljudi poput Barnetta. David Stevenson, profesor međunarodne povijesti na London School of Economics, pisao je upravo o tome i još mnogočemu drugome.

Ova je knjiga sjajna politička, strateška i vojna analiza rata 1914.-1918. To je prva doista globalna povijest sukoba. U svojoj preciznoj, neukrašenoj prozi Stevenson pripovijeda o ratu koji nije imao premca u povijesti

 

Recenzenti uglavnom ne pretjeruju, ali ipak, ta povijest sukoba 1914.-1918. nadilazi sve ostale. Teška je – pronicljiva do srži, učena, sveobuhvatna. Stevensona će opovrgavati. Ima osjećajne osakaćenosti u dugom popisu žrtava, a muškaraci i žene prestravljeni pod baražnom vatrom jezivo su tihi. Unatoč svemu, ova je knjiga sjajna politička, strateška i vojna analiza rata 1914.-1918.

 

To je prva doista globalna povijest sukoba. U svojoj preciznoj, neukrašenoj prozi Stevenson pripovijeda o ratu koji nije imao premca povijesti. Njemačka sklonost ograničenom balkanskom ratu ili, u slučaju neuspjeha, kontinentalnom vrlo brzo se pokazala neostvarivom. Sukob se proširio na sve strane svijeta.

 

Stevenson odbacuje zapadnoeuropsko gledište. Između 1914. i 1917. na Istočnom bojištu borilo se ito toliko ljudi kao i u Francuskoj ili Belgiji, a jedno je vrijeme Istočno bojište bilo više nego dvostruko duže od Zapadnog. Nije iznenađujuće, u ovom globalnom kontekstu smrt je dolazila u mnogim oblicima. U Alpama su se vojnici smrzavali ili gušili na velikim visinama, a na Bliskom istoku i u Africi pržilo ih je sunce u očajničkoj potrazi za neprijateljem.

 

Bio je to “totalni rat” i Stevenson ne zanemaruje njegov učinak na civile. Pokušaj da bude sveobuhvatan dovodi do vrtoglavih nagomilavanje slojeva i slojeva činjenica, ali ukupni učinak je dojmljiv.

Knjiga počinje prigodnim pitanjem: “Zašto se još uvijek sjećati 11. studenoga?” Stevenson daje mnoge odgovore, ali jedan od najvažnijih začuđujuće je jednostavan: kataklizmu je prouzročio čovjek. Klanje je bila namjerna politika vlada

 

Knjiga počinje prigodnim pitanjem: “Zašto se još uvijek sjećati 11. studenoga?” Stevenson daje mnoge odgovore, ali jedan od najvažnijih začuđujuće je jednostavan: kataklizmu je prouzročio čovjek. Klanje je bila namjerna politika vlada.

 

Time se ne poriče da su građani u početku željeli ući u sukob. Protivljenje ratu je, osim u ruralnoj Rusiji, bilo prigušeno. Svi su narodi, uključujući Njemačku, podržavali pravedni rat i potrebu obrane od vanjske agresije. Sami po sebi, međutim, općeprihvaćeni stavovi nisu učinili rat neizbježnim.

 

Velikim je silama, ukoliko su se željele upustiti u rat, trebala podrška njihovih građana, ali im je bilo potrebno i oružje i “dobra volja”. Već za Božić 1914, i u istočnoj i zapadnoj Europi, zaraćene vojske našle su se zarobljene u okrutnome novome svijetu.

 

Uz samo jednu iznimku (njemačko povlačenje na Hindenburg liniju) 765 kilometara rovova na Zapadnom bojištu pomaklo se jedva nešto više od 8 kilometara u razdoblju od 1914. i 1918. Ipak su obje strane odbile pregovarati. Kada je sukob počeo, bilo je nekih staroratovskih elemenata. Kao u ratovima u 19. stoljeću, konjica je imala svoju ulogu (Nijemci su rasporedili 77.000 konjanika), britanski časnici nosili su mačeve u borbi, a zapovjednici su bili ovisni o kuririrma za uspostavu veze budući da je bežična komunikacija bila rijetka, a poruke su se lako mogle presresti.

 

Unatoč svemu, to će postati rat kojim upravlja tehnologija i rat koji vodi potreba za masovnim klanjem. Tehnološke promjene ne samo da su se pobrinule za dugotrajnost rata, već su i pomogle da bude posebno zastrašujući za sudionike. Mitraljezi i topništvo bili su najistaknutije ubojice, ali strah od bacača plamena (posebice kod Verduna, gdje su ih Nijemci obilato koristili), otrovnog plina (odgovornog za pola milijuna žrtava na Zapadnom frontu) i tenkova ne mogu biti precijenjeni.

Tehnološke promjene ne samo da su se pobrinule za dugotrajnost rata već su i pomogle da bude posebno zastrašujući za sudionike. Mitraljezi i topništvo bili su najistaknutije ubojice, ali strah od bacača plamena (…) otrovnog plina (…) i tenkova ne mogu biti precijenjeni

 

U svjetlu takvog užasnog sukoba između tehnologije i čovječanstva nije ni čudo da se vojska ukopavala. Tijekom nekih okršaja razmak između neprijateljskih rovova bio je samo 5 metara. Kako nam kaže Stevenson, rovovi su “pružali najbolju zaštitu od eksplozija i metaka”. Nijemci su se pokazali osobito vještim u ovom obliku obrane: svojim rovovima tijekom velikih bitaka u Champagni, na Sommi i na Arrasu prikazali su dojmljiv građevinarski podvig.

 

Ponekad je bilo trenutaka olakšanja od užasa. Stevenson dokumentira poznato “Božićno primirje” 1914. kada su britanski i njemački vojnici položili oružje i družili se na ničijoj zemlji.

 

U rijetkim prilikama mogli su se opaziti i pojedinačni pokušaji pomirenja. Tijekom kampanje u sjevernoj Italiji mladi britanski vojnik imenom Cecil H. Cox sjeća se da je gledao u oči svog neprijatelja i nije mogao pucati.

 

“Vidio sam mladog Nijemca kako dolazi prema meni i tog ga trenutke jednostavno nisam mogao ubiti, spustio sam pušku, on je to vidio, slijedio je moj primjer, vikao je: ‘Zašto me, k vragu, želiš ubiti, ja tebe ne želim ubiti’. Vratio se sa mnom i pitao me imam li što za pojesti? Najednom je olakšanje u meni postalo neopisivo, dao sam mu svoj obrok i svoj vojnički dvopek.”

Stevensonova povijest rata 1914.-1918. buja detaljima sukoba, a povremeno se udaljava da bi nam skrenula pažnju na širu sliku. Rezultat toga je suptilan uvid u mnoge događaje, kao i manje suptilan podsjetnik na ludosti rata

 

Nedostatak prilika, vojna disciplina i odanost drugovima, mrtvima i živima suprotstavljali su se mnogim takvim akcijama. No prema jednoj procjeni oko jedne trećine britanskih jedinica na Zapadnom frontu poštovala je misao “živi i pusti živjeti”. Možda više iznenađuje činjenica da su mnogi vojnici smatrali (često se i sami čudeći) da su se u stanju nositi s užasom i nepopustljivom odvratnošću borbe.

 

Rat je završio bolno nenadano. Tek u proljeće i ljeto 1918. Nijemci su uspjeli osvojiti 10 puta više teritorija od saveznika. No, njihovi su gubici bili golemi i američki pojačanja počela su utjecati na ishod. Mirovni ugovori, potpisani između Njemačke, Austrije, Belgije, Mađarske i Turske između 28. lipnja 1919. i 10. kolovoza 1920. došli su prekasno za 10 milijuna poginulih vojnika.

 

Stevensona povijest rata 1914.-1918. buja detaljima sukoba, a povremeno se udaljava da bi nam skrenula pažnju na širu sliku. Rezultat toga je suptilan uvid u mnoge događaje, kao i manje suptilan podsjetnik na ludosti rata.

 

(Joanna Bourke, profesorica povijesti na Birkbeck Collegeu u Londonu, autorica ”An Intimate History of Killing” (Granta). Recenzija je objavljena u listu The Independent; za Autograf.hr preveo Igor Meden).

Filed Under: OBAVEZNA LEKTIRA Tagged With: autograf.hr, autor, Birkbeck College, David Stevenson, Igor Meden, J. W. Barnett, Joanna Bourke, knjiga, lektira, list, London, medij, neukrašena, potpukovnik, povijest, precizna, proza, rat, recenzija, The Independent

In memoriam Gabriel García Márquez

Autor: Miljenko Jergović / 24.04.2014. Leave a Comment

Veličanstvena oluja mašte

IN MEMORIAM GABRIEL GARCÍA MÁRQUEZ – Jer su njegove knjige promijenile svijet

 

Gabriel Garcia Marquez

Gabriel García Márquez

Na veliki četvrtak portali su, jednu za drugom, objavili vijesti o smrti dvojice pisaca. Prvi je, barem po tom virtualnom časoslovu smrti, umro Zvonimir Milčec. Izrazito lokalni, zagrebački, pisac, autor avanturističkih dječjih romana, novinar, gradski kroničar, vlasnik jedne ljupke birtije na istočnim prilazima Jelačić placu, amblematska figura jedne zagrebačke epohe. Drugi je umro Gabriel García Márquez.

 

I sve što bi se za Milčeca moglo reći na tom uskom prostoru od Bukovca i Maksimira, do Jelačić placa, Britanca i Trešnjevke, uglavnom važi i za Márqueza, samo na ponešto širem zemljovidu Kolumbije, Latinske Amerike i Svijeta, Europe i Jugoslavije od kraja šezdesetih, kada su prvi njegovi prijevodi doprli do naših krajeva. Za razliku od Milčeca, on nije pisao za djecu, ali jest za djecu u ljudima.

Márquezovi romani čitali su se nepodnošljivo lako. Ta je lakoća, više nego famozni magijski realizam, proslavila pisca u nebrojanim jezicima, i proizvela snažne utjecaje u mnogim kulturama. Iz te je lakoće proizašlo još nešto, što je u Márquezovom slučaju neka vrsta stilsko-formacijskog aksioma: prozna je književnost pripovijedanje. Izvan pripovijedanja nema fikcionalne proze

 

To bi, vjerujem, bila najtačnija definicija magijskog realizma, barem onog koji je Márquez određivao svojim romanima i pričama: pripovijedanje za djecu u ljudima. I bio je novinar, još odaniji profesiji i fanatičniji od Milčeca, otrovan tiskarskim olovom toliko da je i novac od Nobelove nagrade uložio u – spašavanje svojih omiljenih dnevnih novina. Onih u kojima je objavljivao kolumne i članke, “javljao se”, protestirao, otkrivao, bunio se i podmetao, radio sve ono što rasni novinar radi.

 

Viteški je istrajavao na nedodirljivosti novinarskog poslanja, iako već odavno nije bio egzistencijalno ucijenjen i ovisan o novinarenju. Novine su mu pružile lakoću ruke, lakoću pisanja, koja se prenosila na njegove čitatelje, pa su se Márquezovi romani čitali nepodnošljivo lako. Ta je lakoća, više nego famozni magijski realizam, proslavila pisca u nebrojanim jezicima, i proizvela snažne utjecaje u mnogim kulturama. Iz te je lakoće proizašlo još nešto, što je u Márquezovom slučaju neka vrsta stilsko-formacijskog aksioma: prozna je književnost pripovijedanje. Izvan pripovijedanja nema fikcionalne proze.

 

Baš poput Zvonimira Milčeca, i on je bio prilježan kroničar. Razlika je samo u zajednici, razlika je u gradu čije se kronike pišu. Márquez je svoje gradove izmišljao, premještao ih s jednoga na drugo mjesto, tako da su, uskoro, svi gradovi svijeta koji je Márqueza čitao postajali njemu nalik.

 

Milčecove ambicije bile su skromnije. Malen i zatvoren u nekoliko kvartova ovoga grada na duhovnoj i zemljopisnoj periferiji Europe, on će među rijetkim pismenim suvremenicima svoga jezika ostati upamćen kao mali pisac. Márquez je, pak, veliki pisac. Ali u markezovskom svijetu, kojem smo se učili čitajući njegove romane i priče, važnost maloga Zvonimira Milčeca i gradonačelnika Milana Bandića, čijom je zaslugom mogao držati tu svoju birtijicu, odmah uz antikvarijat, s terasicom koja je izlazila na tramvajsku prugu, neusporedivo je za književnost veća nego što bi nenačitani ignoranti mogli pretpostaviti. I baš ima neke ljepote u tome što se smrt Zvonimira Milčeca na Veliki četvrtak pogodila sa smrću Gabriela Garcíje Márqueza.

Bili smo opčinjeni romanom “Sto godina samoće”, koji se u džepnom izdanju beogradskog BIGZ-a širio okolo poput infekcije, i tih sezona, osamdeset prve, osamdeset druge i sljedeće, nije bilo nikoga tko nije čitao tu knjigu, i tko nije bio u stanju da nevjerojatne doživljaje Aurelijanija Buendije i njegove čudovišne družine pretoči u anegdote i viceve iz svakodnevice, baš kao da mi ostali nismo čitali knjigu, i kao da nećemo prepoznati posudbu, krađu, plagijat

 

Tog jutra blagosiljalo se ulje za bolesničko pomazanje. Kršćani su se, katolici i pravoslavni, sjećali posljednje Kristove večere. Poslije se, vjeruju jedni, Isus otputio u Getsemanski vrt, i tako se usrdno molio da ga je oblio krvavi znoj. Učenicima je zamjerio što se nisu molili zajedno s njim. Pravoslavni su pred Veliki četvrtak pet dana postili na vodi. Nakon liturgije pričestili su se naforom, osvećenim kruhom, koji će ih podsjetiti na ranokršćanski agape. Kao da ljudi koji dolaze u crkvu imaju pamćenje od dvije tisuće godina.

 

Da je tako, da je takve memorije, ovaj čitatelj ne bi izbivao ni s jednoga crkvenog obreda. Nakon liturgije na Veliki četvrtak, utišaju se crkvena zvona. Samo se klepa, udara se u drvenu dasku, sve do Kristova ukopa. Nije bilo zvona za Gabriela Garcíju Márqueza. Čulo se udaranje u jelove daske, s kojih bi uza svaki udar otpadao i prašio se zidarski kreč.

 

Sto godina samoćeBili smo opčinjeni romanom “Sto godina samoće”, koji se u džepnom izdanju beogradskog BIGZ-a širio okolo poput infekcije, i tih sezona, osamdeset prve, osamdeset druge i sljedeće, nije bilo nikoga tko nije čitao tu knjigu, i tko nije bio u stanju da nevjerojatne doživljaje Aurelijanija Buendije i njegove čudovišne družine pretoči u anegdote i viceve iz svakodnevice, baš kao da mi ostali nismo čitali knjigu, i kao da nećemo prepoznati posudbu, krađu, plagijat.

 

Ali koga bi, u to nevjerojatno vrijeme, nakon smrti našega Patrijarha, maršala Jugoslavije Josipa Broza Tita, bilo briga za takve plagijate. Danas mi se čini da su u to vrijeme Márqueza čitali i sarajevski jalijaši, ulični zlostavljači, koji bi ti za cenera prodavali ciglu, ili su nagovarali dvanastogodišnje djevojčice s kikama, na kojima su bili ukrasi u obliku para trešanja načinjenih od drveta, da im zavlače ručice u džep, jer da je unutra bombon. Džep je bio šupalj, bombona nije bilo. Jedan od pisaca kojeg će majka pred smrt citirati, umećući njegove riječi u vlastite životne ispovijedi, bio je Márquez. Drugi su bili Boris Vian, Selimović, Andrić…

Tu knjigu koja će ga planetarno proslaviti i čiji će naslov prerasti u opću planetarnu metaforu, pa će se, u minimalnim varijacijama, rabiti u novinama, za naslove članaka o svemu i svačemu, te će postati jedna od najfrekventnijih i najraširenijih kulturoloških fraza našega doba, Márquez je napisao u osamnaest mjeseci godina 1965. i 1966. Dok je ovoga čitatelja majka nosila u stomaku, ispunjena već svojim doživotnim nezadovoljstvom, on je pisao tu knjigu

 

Tu knjigu koja će ga planetarno proslaviti i čiji će naslov prerasti u opću planetarnu metaforu, pa će se, u minimalnim varijacijama, rabiti u novinama, za naslove članaka o svemu i svačemu, te će postati jedna od najfrekventnijih i najraširenijih kulturoloških fraza našega doba, Márquez je napisao u osamnaest mjeseci godina 1965. i 1966. Dok je ovoga čitatelja majka nosila u stomaku, ispunjena već svojim doživotnim nezadovoljstvom, on je pisao tu knjigu. Danas, to je jedan od važnijih, posve intimnih podataka iz čitateljeve osobne iskaznice. Ona je, Márquezova knjiga, promijenila svijet, promijenila je kulturnu sliku i poetiku Latinske Amerike i Europe, način na koji se misli o priči i o pripovijedanju.

 

U našoj bližoj okolini, u ovom jeziku, bilo je i prije njega pisaca koji su na takav začudan i euforičan način pripovijedajući prelazili granicu zbilje i fantastike, stvarajući svoje mikrosvjetove, svoj Macondo i svoje Kolumbije, bilo je toga u Ćamila Sijarića i u Bore Stankovića, ali bio je potreban Márquez da nam pokaže kako je sve to gola istina, kako su mašta i fantazija također gola dokumentarna istina, i kako su Ćamilovi Bihorci odžvijeli sve ono o čemu pisac priča, a kako je laž, gola i sramna književna laž, u svakom slabom, nemotiviranom, nemoćnom ispisivanju teksta. Laž je u priči koja ništa ne pripovijeda.

 

Iz prvoga dijela Márquezovih memoara – drugi je dio za sebe zadržao onaj pustahija Alzheimer – odmah na početku saznajemo da je “Sto godina samoće” nastalo iz jednoga kasnog putovanja s majkom. Išao je s njom na dogovor oko prodaje porodične kuće. Što je dalje bilo, znaju oni koji su čitali.

Bio je potreban Márquez da nam pokaže kako je sve to gola istina, kako su mašta i fantazija također gola dokumentarna istina, i kako su Ćamilovi Bihorci odžvijeli sve ono o čemu pisac priča, a kako je laž, gola i sramna književna laž, u svakom slabom, nemotiviranom, nemoćnom ispisivanju teksta. Laž je u priči koja ništa ne pripovijeda

 

I vjerojatno znaju stari sarajevski jalijaši, danas strateški raspoređeni po grobljima Bare i Vlakovo, po zatvorima zapadne Europe, po staračkim domovima, ubožnicama i sirotinjskim emigrantskim četvrtima, po švercerskim pijacama na sarajevskoj periferiji i u fantaziji i sjećanjima ovoga čitatelja, koji se pred mrtvim Márquezom usuđuje povremeno biti i pisac, te mu se čini da mu Márquez i njegovi jalijaši u tome povlađuju, daju mu za pravo, hrabre ga, kao što se u odraslim ljudima djeca hrabre magijskim realizmom.

 

Ništa nije važno osim fantazije i sjećanja. Kao proslov i posvetu prvoj knjizi svojih memoara, koji na španjolskom imaju tako nepodnošljivo lijep naslov: “Vivir para contarla”, Márquez je napisao: “Život nije ono što smo proživjeli, već ono čega se sjećamo, kao i način na koji se sjećamo da bismo ga pripovijedali.” Tako se i živi, samo da bi se pripovijedalo.

 

Što mu je novinarstvo pružilo osim lakoće pripovijedanja? Je li njegov koncept magijskog realizma baš tako stran i suprotan egzaktnoj jasnoći i stvarnosti jedne novinske vijesti?

 

Pukovniku nema tko da pišeOdgovor na prvo pitanje je u odgovoru na drugo. Oluje mašte, kakvih ima u svakome Márquezovom romanu, dok je “Sto godina samoće” od prve do posljednje stranice jedna takva, veličanstvena oluja mašte, lako se mogu naći u kratkim vijestima svakih boljih dnevnih novina na svijetu. Na to je pisac često upozoravao u svojim intervjuima, o tome govori u svojim memoarima: izvještaji o čudima svuda su oko nas, a uloga piščeve mašte prije je da izoštri percepciju, da u dnevnim novinama vidi ono što običan čovjek – ako takvi, obični čovjeci, uopće i postoje – nikada ne bi vidio ni primijetio.

 

Zato se tako često, na način koji je sam po sebi jedno čudo, u Márquezovom pripovijedanju nađu dokumentarni i gotovo naturalistički realizam s magijskim realizmom, pa se ponekad u istoj rečenici, nakon jednog nedužnog zareza, dogodi taj prelazak iz zbilje u fantastiku.

Ništa nije važno osim fantazije i sjećanja. Kao proslov i posvetu prvoj knjizi svojih memoara, koji na španjolskom imaju tako nepodnošljivo lijep naslov: “Vivir para contarla”, Márquez je napisao: “Život nije ono što smo proživjeli, već ono čega se sjećamo, kao i način na koji se sjećamo da bismo ga pripovijedali.” Tako se i živi, samo da bi se pripovijedalo

 

On pripovijeda jednostavno. Mnogo jednostavnije od angloameričkih pisaca koji se svojom jednostavnošću diče kao nekom već i kolektivnom i kulturološkom odrednicom, nastalom iz famozne short story, ali i iz potrebe da se do svireposti površnoj i neznalačkoj publici proda priča.

 

Njegova jednostavnost drugog je podrijetla, i drukčiji su Márquezovi motivi. On je, ipak, u duši novinski kolporter, pa nema prevelike potrebe da prodaje književnost. Njegova jednostavnost inherentna je genijalnom pripovjedačkom daru. Kompliciraju samo manje daroviti. A kompliciraju i oni kojima Bog nije dao da odrastu i životu se uče u društvima koja su bogata pričom, gdje se ljudi verbalno i usmeno izražavaju, i postoji uvjerenje kako se nije ni dogodilo ono što nije ispripovijedano.

 

Za razliku od Angloamerikanaca, čija je prošlost plitka i nedavna, ali se izražava kroz tekst i kroz egzaktnu povijest, u Márquezovim zavičajima, u Latinskoj Americi kao i, da prostite, na Balkanu, prošlost je duboka, drevna, strašna i pripovjedna. Prošlost se mora izgovoriti, e da bi, eventualno, bila zapisana. Ali ni tada ona neće biti egzaktna, precizna i savršena kao američka sudska procedura, nego će biti legendarna, literarna, nevjerojatna i fantastična.

 

Životu to čini nevolju, zato smo tako nesretni, zato živimo u diktaturama i ekonomskim krizama, otud svi ti naši do grla zasrani pukovnici, koji cijeloga života čekaju pismo, otud diktatori i naši lokalni fašizmi. Ali ono što životu čini nevolju, sjajno je za književnost. Zato nam je sad umro veliki pisac, koji je u sudbinskoj vezi s našim malim piscem, također umrlim. Zato bismo Márqueza morali mnogo bolje razumjeti u Zagrebu, nego što ga, recimo, razumiju u Washingtonu (premda i u tom gradu žive mnogi naši ljudi…).

Za razliku od Angloamerikanaca, čija je prošlost plitka i nedavna, ali se izražava kroz tekst i kroz egzaktnu povijest, u Márquezovim zavičajima, u Latinskoj Americi kao i, da prostite, na Balkanu, prošlost je duboka, drevna, strašna i pripovjedna. Prošlost se mora izgovoriti, e da bi, eventualno, bila zapisana

 

U njegovoj knjizi priča “Dvanaest hodočasnika”, koju je prevela Tamara Horvat Kanjera (nabrojimo u ovom tužnom času, nasumce kao na sprovodu, još neke hrvatske prevoditelje Márqueza: Željka Somun, Tanja Tarbuk, Draženka Milovanović, i naravno Milivoj Telećan…) nalazi se i priča “Došla sam se samo poslužiti telefonom”, čiji vam naslov sigurno zvuči pomalo karverovski, i koja je sva pomalo angloamerička u temi i u “slučaju” kojim se tema bavi, ali je, avaj, u svemu tome bolja. A bogme i jezovitija. Ta će vam priča namrijeti onu vrstu traume kakva bi ostajala nakon ranoga gledanja Spielbergovih “Ralja”.

 

Kao što se nakon tog filma plašimo dubokog mora, onoga kojemu se ne vidi dno i na čijoj smo površini samo mamci na udici kakvoga nebeskog pecaroša, tako se nakon ove Márquezove priče plašimo približavanja psihijatrijskim ustanovama. Jedna je Meksikanka, naime, imenom María de la Luz Cervantes slučajno zabasala u ludnicu nakon što joj se negdje u pustinji pokvario auto.

 

Htjela je samo telefonirati u svoj meksikanski HAK, a što će pomisliti u ludnici, kada vide ženu koja okolo leta poput one famozne bezglave uhe, i raspituje se gdje je telefon? Prepoznali su u njoj svoju staru pacijenticu, jer se, zaboga, u ludnicama pacijenti sporo izmjenjuju, po dvadeset i više godina su unutra, a svojim čuvarima svi izgledaju isto, pošto u njima prepoznaju dijagnoze, a ne žive ljude. Ima li što luđe od žene koja se usred pustinje raspituje za telefon? I zatvore je, jer misle da je već bila zatvorena, samo im je umakla van.

Bio je komunist i ateist, ali je vjerovao u čuda svake vrste. I samim tim, naravno, da je vjerovao u Boga. Tamo odakle je on, ateisti vjeruju u Boga čudotvorca, u kojeg vjeruju i tamošnji vjernici. Stvari su u Latinskoj Americi malo drukčije nego kod nas. Bog tamo voli nevjernike, zato im priređuje čuda i obilat je u darovima. Takav pripovjedački talent darovao je jednom malom, smiješnom i brkatom Kolumbijcu! A možda mu se takvim darom samo narugao?

 

Svaki čovjek može završiti kao pacijent na zatvorenom odjelu psihijatrijske klinike. To je pouka ove priče, koja je mogla nastati iz obične novinske vijesti. Pripovjedačeva je genijalnost da kako treba prepriča običnu novinsku vijest. Márquez je to i učinio, i zato je njegova priča bolja od sve te planetarne short story makulature. Trebalo je pripovijedati, a ne pričati…

 

Bio je komunist i ateist, ali je vjerovao u čuda svake vrste. I samim tim, naravno, da je vjerovao u Boga. Tamo odakle je on, ateisti vjeruju u Boga čudotvorca, u kojeg vjeruju i tamošnji vjernici.

 

Stvari su u Latinskoj Americi malo drukčije nego kod nas. Bog tamo voli nevjernike, zato im priređuje čuda i obilat je u darovima. Takav pripovjedački talent darovao je jednom malom, smiješnom i brkatom Kolumbijcu! A možda mu se takvim darom samo narugao?

 

Na kraju mu je, naime, uzeo sve, jer mu je oduzeo sjećanja. “Život nije ono što smo proživjeli, već ono čega se sjećamo.” Kada su ga sredinom ožujka, uparađenog poput dječarca, posljednji put izveli iz kuće da pozdravi novinare koji su se okupili povodom njegova osamdeset i sedmog rođendana, Gabriel García Márquez je vrludao među okupljenima, praznu šaku pružao na pozdrav, i imao onaj pogled pun isprike, kao kad ne prepoznajete nekoga tko vam se obraća. On više nikoga nije prepoznavao.

 

Od alzhajmera se, kažu, umire nakon što iz sjećanja iščili i posljednje lice. I čovjek se, tako, nađe pred licem Boga, kojega, srećom, također ne prepoznaje.

 

(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista)

Filed Under: OBAVEZNA LEKTIRA Tagged With: Andrić, autograf.hr, Boris Vian, Gabriel García Márquez, Jutarnji list, kolera, Latinska Amerika, lektira, ljubav, Milan Bandić, Miljenko Jergović, pisac, proza, pukovnik, roman, Selimović, Sto godina samoće, Zagreb, Zvonimir Milčec

Pažljivi rezbar naracije

Autor: Enver Kazaz / 27.02.2014. Leave a Comment

Ivankovic Price naslovnicaVareš, planina Zvijezda i njen Zvjezdangrad ključni su toposi u pričama Željka Ivankovića. Planina i njen grad, doduše, u pričama za djecu, kako taj žanr u kojemu se prepleću fantazija, stvarnost, oniričko, iskustveno, obrazovno, odgojno, jednom riječju igra mašte u jeziku koja baštini bajku, basnu, uspavanku, poučnu priču itd., određuje književna znanost u nastojanju da klasificira umjetnost riječi.

 

No, ti toposi nose Ivankovićeve prozne svjetove tako da se u njima gubi razlika između fiktivnog i stvarnog, fantastičnog i realnog, snovidog i faktografskog, a oni, ti prozni svjetovi, streme u različitim pravcima.

 

Jednom odlaze u prošlost, u bosansku srednjovjekovnu povijest, njenu egzistencijalnost i ljudske drame u njoj na osnovi kojih se goneta transvremenost i transkulturalnost čovjekove sudbine.

Ivankovićeva proza bazira se i na poetici svjedočenja u okviru koje junaci ispovijedaju svoje iskustvo zadnjeg bosanskog krvavog rata i tragediju gole ljudske supstance u njemu, oslobođene svih metarazina i njihovog apriorističkog definiranja ljudskosti

Drugi put, pak, ti svjetovi streme da dosegnu čudnovato i fantazmagorijsko, ono iza predmetne i ukupne pojavne stvarnosti, kako bi uhvatili u mrežu riječi transcendentalno i na njemu ukotvili ljudsku egzistenciju u prostoru koji se ne može pojmiti racionalnim kategorijama, nego onim što dolaze iz ezoterijskog tipa znanja i njemu sukladnog modela kulture.

 

Treći put i Vareš, i Zvijezda, i povijesno-maštovna stvarnost srednjovjekovne Bosne odlebde u čistu jezičnu igru kojoj kao da je cilj usmjeriti se na samu sebe, na način na koji se realizira, a priča jest na koncu metatekstualna igra opsjednuta sobom i gotovo bez interesa za bilo koji oblik realnosti.

 

Četvrti put ti se svjetovi usmjeravaju na povijest i njen kulturni sadržaj nastojeći biti kulturnopovijesnim arhivima grada, planine ili nekog drugog toposa, a prostorne relacije koje određuju ljudsku sudbinu usmjeravaju se k svojoj vremenskoj dimenziji tvoreći osobeni arhiv kulture i iz nje proizašlog smisla ili besmisla ljudske egzistencije.

 

Naredni put, Ivankovićeva proza bazira se na ljubavnom narativu, paradoksalnosti ljubavi koja je obećanje sreće i sklada, a zna se izvrći u krajnji nesporazum i apsurd. Ili se prozni svjetovi usmjeravaju k ličnom iskustvu i porodičnoj sudbini, a priča onda funkcionira kao ispovijest, odnosno kao fragmentarna porodična kronika.

Model fantastičke priče u Ivankovića nije nastajao samo tragom postmodernog obrata u književnosti s borhesovskom pričom koja se bavi eidetskim zamkama čovječanstva, nego i iz susreta s mitocentričnim podlogama realnog prostora i njegovom tradicijom priče i pričanja, od one andrićevske ritualnosti priče i pričanja do fantastike npr. Vitomira Lukića. Otud je Ivankovićeva fantastička priča neka vrsta sinteze ovdašnje pričalačke tradicije i postmodernističke prozne prakse

 

Na koncu, Ivankovićeva proza bazira se i na poetici svjedočenja u okviru koje junaci ispovijedaju svoje iskustvo zadnjeg bosanskog krvavog rata i tragediju gole ljudske supstance u njemu, oslobođene svih metarazina i njihovog apriorističkog definiranja ljudskosti.

 

Nabrojani niz intencija proznih svjetova posvjedočuje koliko je tipološki i modelativno razuđen Ivankovićev prozni opus i koliku mrežu razlika u sebi posjeduje. Sposobnost da priču organizira na tako različite načine ukazuje na to da je Ivanković jedan od najplodnijih prozaista našeg vremena ne samo u bosanskohercegovačkoj i hrvatskoj književnosti već i u znatno širim kontekstima, pogotovu onim koji pripadaju štokavskom jezičkom izrazu iz kojega su proizašli hrvatski, bosanski, srpski i crnogorski standardni jezici.

 

Iznimno su rijetki prozaisti sposobni da na osnovi jedne relativno uske topografske podloge izgrade tako različit prozni svijet, koji kulturološki i povijesno jest svijet izjedna, ali u svom formativnom obrascu i načinu izvedbe on je prozni kosmos razlika.

 

AUTOGRAF Željko IvankovićUz to Vareš, Zvijezda i Bosna mijenjaju u Ivankovićevoj prozi svoj narativni izgled, pa su učas u heterotopijskoj igri, gdje se realni prostor preobražava u utopijsko, s nakanom da iz utopijske dimenzije promotri i osvijetli nesavršenost stvarnih prostornih i njima sukladnih kulturnih, egzistencijalnih, ukupnih društvenih i drugih relacija.

 

Vremenske granice pri tom u prostoru razvijaju svoje identitarne razlike, na osnovi kojih se povijest upisuje u prostor ili ponire u ljudsku psihu, um, čak i tijelo, temeljito ih (pre)oblikujući. Stoga se može reći da spomenuti toposi ne tvore samo Ivankovićevu proznu topografiju nego i simbolički Ivankovićev markesovski Macondo.

 

U njemu izranja galerija likova i njihovih sudbina rasprostrta od borbe s transcendentalnim, čudovišnim, zlim, s onim vrstama usuda koje nadilaze čovjekove racionalne sposobnosti, bez šanse da se umakne njihovoj nemilosrdnoj sili.

Etički horizont ratne priče, pak, suočava nas s potrebom za katarzom u uvjetima povijesne apokalipse koja potire svaku ljudsku elementarnost. Taj model priče bazira se na skeptičnom pogledu pripovjedača i dokumentarnom učinku junakove ispovijesti. Ljubavna Ivankovićeva priča ne lišava se poniranja u neizrecivo i neiskazivo kako bi u prvi plan iznijela unutarnji horizont likova uhvaćenih u stupice žudnje, ili potopljene u apsurd u kojem ne vide oksimoronsku prirodu ljubavnog nesporazuma. Tu je Ivanković pravi postegzistencijalistički prozaist

 

Taj model fantastičke priče u Ivankovića nije nastajao samo tragom postmodernog obrata u književnosti s borhesovskom pričom koja se bavi eidetskim zamkama čovječanstva, nego i iz susreta s mitocentričnim podlogama realnog prostora i njegovom tradicijom priče i pričanja, od one andrićevske ritualnosti priče i pričanja do fantastike npr. Vitomira Lukića. Otud je Ivankovićeva fantastička priča neka vrsta sinteze ovdašnje pričalačke tradicije i postmodernističke prozne prakse.

 

Mirakulski ambijent tih priča ima i svoj gnoseološki učinak, jer susret s izvanrazumskim preoblikuje spoznajni horizont, kao npr. u priči o Florijanovom iskustvu čuda u kojemu nije moguće bilo kojim racionalnim aparatom objasniti susret s onostranim. Otud prostor Vareša i Zvijezde jesu arkadijski toposi u kojima se junaci nose s nekim od transcendenasa koji ih nadilaze i koji proširuju horizont egzistencije.

 

Arkadijski prostor potom se pretvara u kulturološki arhiv gdje kultura postaje egzistencijalna šifra smisla postojanja, a vremenske granice u kulturi nadaju se i kao granice redefiniranja ljudskosti. Iz takve perspektive promatrana Ivankovićeva priča spada u model kulturološke proze koja hvata kulturalne hijatuse kao tačke egzistencijalne praznine i uzaludne potrage junaka za bilo kojim oblikom čvrste, koherentne egzistencije.

 

Povijesna priča, pak, na bazi redefiniranja koncepta povijesti u horizontu postmodernističke poetike, uronjena je u srednjovjekovnu Bosnu, da bi se u naraciji izgubila granica između visokog i niskog, plemićkog i pučkog, a ljubavni narativ zna u priči osporiti onaj herojskocentrični.

 

Na drugoj strani, u takvom modelu priče se mitotvoračkom, idealističkom projektu bosanskog srednjovjekovlja, na kojemu političke ideologije grade mitove o utopijskoj zemlji u prošlosti, zemlji dobrih Bošnjana, suprotstavlja priča ljudi koji iz podnožja društvene stratifikacije hrabro prelaze granice društvenih normi. Pri tom, na bazi spajanja realnog i snovidog, iz horizonta planine Zvijezde u tzv. dječjim pričama izrasta heterotop Zvjezdangrada u kojemu se isprepleću bajkovito i žuđeno, a priča postaje osobenom postmodernom bajkom.

Ivanković nije pomodni postmodernistički eksperimentator i istraživač, već pažljivi rezbar naracije koji pokazuje i vrsnu proznu vještinu, vanredan osjećaj za jezičnu nijansiranost priče, ali i dar da uskladi detalj, fragment i proznu cjelinu

 

Etički horizont ratne priče, pak, suočava nas s potrebom za katarzom u uvjetima povijesne apokalipse koja potire svaku ljudsku elementarnost. Taj model priče bazira se na skeptičnom pogledu pripovjedača i dokumentarnom učinku junakove ispovijesti. Ljubavna Ivankovićeva priča ne lišava se poniranja u neizrecivo i neiskazivo kako bi u prvi plan iznijela unutarnji horizont likova uhvaćenih u stupice žudnje, ili potopljene u apsurd u kojem ne vide oksimoronsku prirodu ljubavnog nesporazuma. Tu je Ivanković pravi postegzistencijalistički prozaist.

 

U svom postegzistencijalističkom poetičkom zasnovu Ivankovićeva proza oslanja se na iskustvo tzv. bosanskih neoavangardista i fantastičara, ali ne samo njihovo iskustvo već i znatno šire, muzilovsko, ili prustovsko, odnosno kamijevsko i sartrovsko, samo da spomenem neke poetičke međaše, da bi se u poetičkom rasteru stopila s postmodernističkim proklizavanjem u žanrovskim granicama.

 

Zato je ta proza nekad poetski intonirana, nekad kroničarski, nekad je bajkovita u svome temelju, nekad postmodernistički mirakul, a nerijetko psihološka, odnosno simbolička priča.

 

U tom istraživanju narativnih prosedea, Ivanković nije pomodni postmodernistički eksperimentator i istraživač, već pažljivi rezbar naracije koji pokazuje i vrsnu proznu vještinu, vanredan osjećaj za jezičnu nijansiranost priče, ali i dar da uskladi detalj, fragment i proznu cjelinu.

 

Jednom riječju, pisac koji pokazuje moć priče i pričanja kao stalnog estetskog zavođenja i vještog  tkanja raznorodnih proznih svjetova. A oni, s osloncem na topose Vareša, Zvijezde i Zvjezdangrada, iz lokalnog uspijevaju doseći općeljudske situacije egzistencijalnog zatočenja u kojima se brišu granice i u prostoru i u vremenu i postaju simbolima jedne jedine stvarnosti, one unutrašnje iza očnih kapaka, o kojoj je tako inspirativno pisao Ivo Andrić obrazlažući ljudsku potrebu za pričanjem priča.

Filed Under: OBAVEZNA LEKTIRA Tagged With: autograf.hr, Bosna, detalj, Enver Kazaz, Fragment, Ivanković, književnost, lektira, Lukić, naracija, planina, proza, rat, Vareš, zamka, Zvijezda

Bikova koža

Autor: autograf.hr / 04.01.2014. Leave a Comment

bikova_kozaSalvador Espriu, punim imenom Salvador Espriu i Castelló rođen je u mjestu Santa Coloma de Farners 10. lipnja 1913., pisao je na katalonskom jeziku, a etablirao se kao originalan pripovjedač svoje generacije, te su mu djela prevođena na strane jezike, međunarodno priznata i cijenjena. Pisao je poeziju, prozu, drame… a baš o stogodišnjici njegova rođenja hrvatska je kultura postala bogatija za u cjelini njegovo najznačajnije djelo, svojevrsni spjev, ‘‘Bikovu kožu“ (La pell de brau).

 

Ta je pjesnička knjiga odavno prevedena na mnoge jezike i otvorila je put u svijet katalonskome pjesništvu, kao što je i u samoj domovini (prvi put objavljena u travnju 1960. godine) probijala led knjigama na katalonskome jeziku, u razdoblju kad je taj jezik u Španjolskoj, za Francove strahovlade, bio praktički izvan javne uporabe, zabranjivan, priječen i u tiskovinama praktički onemogućivan.

 

‘‘Bikova koža“ je izazvala najveći odjek i uspjeh i stoga što je bila shvaćena kao politički čin, kao gesta autorove neravnodušnosti i pokušaj razumijevanja s onu stranu nekadašnjih podjela, odnosno nadmašivanja neposredno promaklih povijesnih okolnosti u perspektivi dugoga trajanja i nekog solidarnog ljudskog zajedništva. Simbol Bikove kože odnosi se na zemljopisni oblik čitavoga Iberskog poluotoka, dugotrajno pritisnutog različitim oblicima diktature i represije.

 

Autor: Salvador Espriu

Naslov: Bikova koža

Prijevod: Tonko Maroević

Književnost

Broj stranica: 112

Uvez: meki

Godina izdanja: 2013.

ISBN 978-953-249-131-9

Izdavač: Izdanja Antibarbarus

 

(Više novih knjiga na Moderna vremena info)

Filed Under: Moderna vremana info Tagged With: Antibarbarus, autograf.hr, Bikova koža, diktatura, knjiga, La pell de brau, Moderna vremena, proza, represija, Salvador Espriu, Tonko Maroević

Kako se kalio Majstor: Rana proza Mihaila Bulgakova

Autor: autograf.hr / 06.12.2013. Leave a Comment

kako_se_kalioMihail Bulgakov pripadao je kategoriji književnika-umjetnika koji umiru nemoćni u borbi sa zbiljom svojega vremena i estetskim normama književnog razdoblja, pa tek nakon smrti doživljavaju priznanja i uvode se u književne panteone nacionalnih književnosti. Velik dio njegova stvaranja otkriven je nakon njegove smrti, a tek u pedesetim i šezdesetim godinama njegova djela doživjela su priznanje u vlastitoj domovini, kada su se mnoga od njih prvi put prikazala čitateljskoj publici.

 

Bulgakov je hrvatskome čitateljstvu poznat ponajprije kao autor ”Majstora i Margarite“ – romana koji se kalio dvanaest godina (1928. – 1940.) i koji je nedavno proglašen jednim od najčitanijih ruskih romana svih vremena, no on je tek logičan nastavak autorovih književnih veduta iz 1920-ih godina.

 

U bilješci koju potpisuje Ivana Peruško ističe se kako je ovo prva hrvatska antologija Bulgakovljeve rane proze (1919. – 1929.), u kojoj će se naći i relativno nepoznati Bulgakovljevi feljtonski počeci s Kavkaza, dio njegove rane proze zastupljene u ovoj antologiji posvećen je postoktobarskim ratnim prilikama, a tu su i Bulgakovljeve autobiografsko-liječničke priče iz zbirke ”Zapisi mladoga liječnika“.

 

Bulgakova kao izrazito moskvocentrična autora čitatelji će upoznati u ”Psećem srcu“, kao i u živopisnim moskovskim feljtonima i kratkim pričama, dok je u posljednjoj proznoj cjelini ove antologije Bulgakovljeve rane proze, naslovljenoj ”Crni mag“, do izražaja došao njegov zajedljivo-groteskni humor kojim opisuje i sjaj i apsurd sovjetskoga modusa vivendi.

 

Autor: Mihail Bulgakov

Naslov: Kako se kalio Majstor: Rana proza Mihaila Bulgakova

Prijevod: Ivana Peruško

Književnost

Broj stranica: 415

Uvez: tvrdi

Godina izdanja: prosinac, 2013.

ISBN 9789533036366

Izdavač: Naklada Ljevak

 

(Više novih knjiga na Moderna vremena info)

Filed Under: Moderna vremana info Tagged With: autograf.hr, Ivana Peruško, Kako se kalio Majstor, književnost, Mihail Bulgakov, Moderna vremena, Naklada Ljevak, proza

DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:

VIDEO: VRIJEME SUODGOVORNOSTI

ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

VRIJEME SUODGOVORNOSTI - ostale emisije

Facebook

Facebook

Želite li primati naš newsletter?

Upišite svoj e-mail i pratite najnovije aktualnosti!

Postanite podupiratelj našega portala. Vi ste dokaz da možemo stvarati bolje društvo i da ponekad valja htjeti i nemoguće kako bismo dosegnuli moguće.

Molimo vas da pomognete Autograf.hr uplatom priloga na naš račun (kliknite ovdje).
Hvala vam!

PROČITAJTE U TJEDNIKU NOVOSTI:

  1. Čas autonomije

    Čas autonomije

    zoran-daskalovic
  2. Posvađani blizanci

    Posvađani blizanci

    marinko-culic
  3. Emil Matešić: I Haški tribunal može biti umjetničko nadahnuće

    Emil Matešić: I Haški tribunal može biti...

    ana-grbac

Novosti | Arhiva

Drago Pilsel Argentinski roman

Partnerska organizacija:

SNV

ZAHVALJUJEMO SE POTPORI REDAKCIJA:

novosti Slobodna Dalmacija

UPUTE

Pravila komentiranja
Pravila prenošenja sadržaja
Donacije i sponzorstva
Impressum
Kontakt

Copyright © 2022 | AUTOGRAF.HR | Izrada portala : Poslovna učionica d.o.o. | Tehnička podrška: 234 d.o.o. i Online Press d.o.o. | Log in

Mrežne stranice www.autograf.hr koriste kolačiće ("cookies") za napredniju funkcionalnost stranica, ugodnije posjetiteljevo iskustvo, te prikaza web bannera i drugih oglasa. Postavke korištenja kolačića možete kontrolirati i odrediti u vašem pregledniku mrežnih stranica ("web browser"). Ako se slažete s korištenjem kolačića na mrežnim stranicama www.autograf.hr molimo kliknite "Slažem se". Posjet i pregled mrežnih stranica na www.autograf.hr moguć je i bez korištenja kolačiča, no tada neće biti isporučene neke funkcionalnosti kojima kolačići upravljaju.
Slažem se
Polica privatnosti i kolačića

Privacy Overview

This website uses cookies to improve your experience while you navigate through the website. Out of these, the cookies that are categorized as necessary are stored on your browser as they are essential for the working of basic functionalities of the website. We also use third-party cookies that help us analyze and understand how you use this website. These cookies will be stored in your browser only with your consent. You also have the option to opt-out of these cookies. But opting out of some of these cookies may affect your browsing experience.
Necessary
Always Enabled
Necessary cookies are absolutely essential for the website to function properly. This category only includes cookies that ensures basic functionalities and security features of the website. These cookies do not store any personal information.
Non-necessary
Any cookies that may not be particularly necessary for the website to function and is used specifically to collect user personal data via analytics, ads, other embedded contents are termed as non-necessary cookies. It is mandatory to procure user consent prior to running these cookies on your website.
SAVE & ACCEPT