novinarstvo s potpisom
Pod pretpostavkom kako je Joža u smiraj svoga životnog vijeka odlučio, barem donekle, utišati glasove vlastite savjesti te iznijeti na očigled mnoštva jednu objavu čiji sadržaj zasigurno upućuje na klasifikaciju državna tajna, možemo zaključiti da je godinama najavljivana lustracija počela.
Nije Marko isključivo crn, Marko je i crven, veli Joža. [Read more…]
Ne možete stranačku vojsku postrojavati na Trgu bana Jelačića, ali možete u Savskoj ulici – to je rezon Ministarstva unutrašnjih poslova u odnosu na pokušaje stranačkih milicija da postanu javni faktor u našem društvu.
Naizgled, MUP ima dvostruki aršin: ministar policije u četvrtak je stranci A-HSP zabranio najavljeno subotnje postrojavanje ‘stranačke vojske“ na Trgu bana Jelačića, dok istovremeno HDZ-u dopušta već višemjesečno postrojavanje ”stranačke vojske“ u Savskoj ulici. Kažemo ”naizgled“, jer to ipak nisu iste stvari, pa je i logično da aršin nije isti.
Prije svega, A-HSP je otvoreno profašistička stranka, koja to niti ne krije. Njihov čelnik nekidan je pred zgradom Prekršajnog suda u Koprivnici pjevao ustašku koljačku budnicu koja slavi najveći ološ našeg naroda. A pred rečenim Sudom se i našao jer je lani tijekom proslave antifašističkog ustanka u Srbu preko razglasa puštao istu tu koljačku pjesmu.
Dakle, ako se netko pita gdje to paranoični novinari u našoj demokratskoj zemlji vide fašizam – eto mu odgovora. Stoga je i razumljivo objašnjenje ministra policije zbog čega je zabranio ustaško orgijanje na Trgu: ”Taj bi skup uznemirio građane, a i u suprotnosti je sa svim temeljnim vrijednostima.“
S druge strane, premda je evidentno da višemjesečno taborovanje HDZ-ove ”stranačke vojske“ u Savskoj 66 također uznemiruje veliki dio hrvatskih građana, ne može se reći da je u suprotnosti sa svim temeljnim vrijednostima. Štoviše, Domovinski rat – kojeg se u Savskoj 66 brani od navodnih Jugoslavena – sâm po sebi predstavlja jednu od temeljnih vrijednosti suvremene hrvatske države.
Jedina je ”caka“ što taj Domovinski rat nitko niti ne napada.
Osim toga, za razliku od A-pravaša, HDZ još nije skupio hrabrosti da otvoreno kaže kako se u Savskoj 66 logoruje pod njegovim pokroviteljstvom. U neku ruku, ustaše se iskazuju iskrenijima od demokršćana.
No, ovdje nas ne zanimaju neiskreni ljudi, nego oni koji već mjesecima drežde pod šatorom u Savskoj, iskreno vjerujući da brane Hrvatsku i Domovinski rat od ”četnika“ i ”Jugoslavena“, kao da je opet 1991. godina.
Gledano psihološki, to je beskrajno tužna priča, jer se radi o ljudima kojima je taj navodno nezavršeni rat i danas, punih dvadeset godina nakon njegova kraja, glavni sastojak života. Vremenska perspektiva ovih ljudi je zamrznuta: oni žive u beskonačnom danu koji se ponavlja, Ljeta Gospodnjega 1991.
Indikativan je nekidašnji prizor kad je mladi 30-godišnji Marko Grahovac došao u Savsku da protestira zbog svoje i generacijske bijede, da bi bio dočekan ljutitim pitanjem: ”A koliko si vremena proveo u rovu?“
Iako je bilo očito da je mladić 1991. bio dijete – točnije šestogodišnjak koji, dakle, na početku rata nije bio dozreo ni za osnovnu školu, a kamoli za rov – našao se suočen s pitanjem o svom ratnom putu. Njemu je od 1991. prošlo 24 godine, ali onima koji su mu postavili ratno pitanje jedva da je prošlo 24 minute.
Drugi iskonski prizor kolektivnog PTSP-a odvio se dva dana kasnije, prilikom ”anti-šatorskog“ prosvjeda, kada je policija između dvije antagonističke kolone formirala kordon kako bi spriječila fizičko nasilje. Pojedini ”anti-šatoraši“ povikali su ”Ovo je represija“, a u redovima ”šatoraša“ to su – prema novinskim izvještajima – čuli kao ”Ovo je Srbija“.
Priznajem, taj me auditivni nesporazum podsjetio na kalvariju jedne meni bliske osobe koja je 1991. do zadnjeg dana branila Vukovar i potom prošla višemjesečne torture u logoru Sremska Mitrovica. Malo nakon rata taj se čovjek vozio noću autom iz Zagreba prema Dalmaciji i negdje između Senja i Karlobaga, u nekom momentu onih ubitačnih okuka, odjednom impulzivno skrenuo prema moru: tek je pribranost njegova suvozača, koji je uspio zgrabiti i ispraviti volan, spriječila katastrofu.
”Šta radiš?“ povikao je suvozač. ”Pa zar ih ne vidiš?“ izbezumljeno je vikao vozač. ”Zar ne vidiš ovu ogromnu srpsku zastavu i ove četnike koji se spuštaju prema nama, vidiš koliko ih ima?“ vikao je vozač. ”Sine, nema srpske zastave, nema četnika. Rat je gotov, sine“, uspio je suvozač uvjeriti vozača i ta se vožnja ipak sretno završila.
Vratimo se u Savsku 66. Nije problem ako je netko od riječi ”represija“ krivo čuo riječ ”Srbija“. Problem je što mnogi od tih ljudi pod šatorom već 24 godine stalno čuju uzvike ”Ovo je Srbija“. Iako to odavno više nitko ne viče, oni to stalno čuju, u svemu, u svakom potezu svake vlasti koja nije HDZ-ova. Tako se ne može živjeti.
Psihološki se može razumjeti zašto dio branitelja čuje nepostojeća skandiranja i vidi nepostojeće ”četnike“ i ”Jugoslavene“. Zato što je 1991. godina jedino herojsko doba njihovih života, jedino vrijeme kad su istinski živjeli i bili važni.
Savska 66 njihova je ratna čuka, koju moraju držati dok im ne dođe smjena, jer ako je puste, ostaje im jedino povratak u tužnu prazninu u kojoj samo njima vrijeme stoji, dok svima drugima teče. Ako svi odemo u 21. stoljeće, oni će ostati beskrajno usamljeni u svojoj 1991. godini.
To je problem koji nije nerješiv. Ali ”tajanstveni organizatori“ Savske 66 ne doprinose rješenju. Dapače, upravo oni oživljavaju nepostojeće glasove i zastave.
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).
Evo me već drugi dan u Beču i još se ne mogu naviknuti, zapanjeno se okrećem ne shvaćajući gdje sam se to našao. Nema velikih televizijskih ekrana na pločnicima ni zastavica na automobilskim krovovima i retrovizorima, konobarice u kafićima ne nose kopačke i štucne, a muškarci piju pivo jer im se naprosto sviđa okus fermentiranog ječmenog slada, a ne stoga jer je njihova patriotska obaveza napiti se ako njihovi pobijede ili, još više, izgube.
Ovdje su, u najkraćem, svi savršeno ravnodušni na Svjetsko prvenstvo. Volio bih da sada mogu reći kako je narod koji je čovječanstvu dao Mozarta, Mahlera, Haydena i oba Straussa, Freuda, Klimta i Schielea aristokratski prezreo prostačku pučku razbibrigu poput natjeravanja kožne mješine po ledini, ali to, bojim se, ne bi bila istina.
Razlog je nezainteresiranosti za Mundijal prije u činjenici da se Austrija na njega nije plasirala.
Kako bilo, jedno je sigurno. Bečlije bez ostatka potvrđuju.
Može se i bez nogometa. Zemlja sasvim dobro funkcionira i ako propusti najveći događaj u povijesti svemira. Nije bogzna kakav nedostatak kada vas to zaobiđe. Ima emocija i mimo strahovite živčane uznemirenosti, vrištanja i plakanja, trganja odjeće iz ushita ili očaja.
Austrijanci lijepo mogu doživjeti prazninu i besmisao svojih mizernih egzistencija i bez gorčine da ih je japanski sudac sramotno okrao.
Štoviše, oni mi se čine mirniji i sretniji jer ne moraju trpjeti to sranje, jer slobodno vrijeme ispunjavaju budalaštinama koje manje bole.
Kasnije im je lakše vratiti se u stvarni svijet, posvetiti onome što je za njih i njihove obitelji sudbinski mnogo važnije od dvojbe između Eduarda i Jelavića.
Austrijanci su, blagoslovljeni bili, pošteđeni i šaljivih afera kao što je novinska objava nekolicine razgaćenih nogometaša kraj bazena.
Noćas kasno u hotelskoj sobi našao sam te skrivećki uslikane prizore na svim portalima i, neću vas lagati, s velikim zanimanjem sve ih pogledao.
Sa svim onim zelenilom muška je nogometna golotinja djelovala nešto pastoralno i mitološki, bila je to kao nekakva gej verzija slavne Balaševićeve balade o lepoj protinoj kćeri. Paparazzo tu, čučeći u grmlju, tiho pjeva:
Nisu znali gde sam ja,
Da ih krišom gledam kroz trsku i šaš,
A preko Amazone noć je pala…
Mnogi su bili zgranuti voajerskom drskošću medija, no mene ona nije začudila.
Nalazim je, naprotiv, vrlo predvidivom. Sportski novinari predstavljaju se, istina, kao nedvojbeno heteroseksualne osobe, oni su mačo svinje koje ponosno prde i podriguju, ali uvijek sam mislio kako tu mora biti nešto zatajeno, nešto o čemu bi psihoanaliza na koncu donijela zanimljiv pravorijek.
Nije bez vraga ako muškarci oduševljeno i ganuto pričaju o tjelesnim vještinama drugih muškaraca ili ako orgazmički zaurlaju u trenutku savršene sreće kad lopta jurne u protivničku mrežu.
Kad vam muškarac reče da je nogomet bolji od seksa, on bi možda želio kazati da nogomet na određeni način i jest seks, ali, eto, khm… nešto nepriličan.
Mislim, ja nikoga ne osuđujem. Sve je to meni, Bože mili, ljudski. Naprosto, njih su dvojica u Brazilu iza ručka popili više nego inače i slušajući ciku i raskalašeni kikot s bazena, jednome je došla neobična zamisao.
“Ajmo gledat dečke kako se goli kupaju.”
“Ajmo”, dočekao je drugi spremno.
“Ali, nismo zato pederi”, ogradio se prvi oprezno.
“Bože sačuvaj”, potvrdio je drugi konsternirano. “Mi to radimo u interesu javnosti.”
“Ja volim ženske”, dodao je prvi, da ne bude nikakve zabune.
“I ja isto.”
Isključimo li homoerotsku znatiželju, teško je pojmiti što bi nekoga potaknulo da sakriven u žbunju snima nekolicinu golih dvadesetogodišnjaka. Drugačiji motiv ne nalazim ni u onih koji su te slike objavili, a objavili su ih svi, s izuzetkom možda Glasa koncila.
I zbog toga nas sve skupa treba biti sram. Riječ je o prvorazrednoj svinjariji, nepristojnosti bez presedana. Ti mladići, baš kao ni itko drugi, ne zaslužuju da ih njihovi roditelji i djeca takve gledaju u novinama i na internetu. Ipak, na njihovu mjestu ja se ne bih dulje ljutio.
Zloslutno će zvučati, ali možda će fotografije njihovih čvrstih muških stražnjica naposljetku biti jedino veselje koje su oni svojim obožavateljima u Brazilu napravili.
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).
