Enrico Onofri je čudesan čovjek i glazbenik. Jedan je od najtraženijih i najslavnijih svjetskih violinističkih virtuoza specijaliziranih za sviranje barokne glazbe na baroknoj violini na barokni način, strastveno i ekstravagantno. [Read more…]
Lakovjeran sam: vjerujem da nije sve pljačka
Kao srednjoškolac bio sam nevjerojatno lakovjeran. Iako sam sada stariji, ponekad me je lako uvjeriti u dobre namjere ljudi; mogao bih biti laka žrtva prevaranata. [Read more…]
Kartografija estetičkih termina Predraga Fincija
Predrag Finci, ”Estetička terminologija”, Antibarbarus, Zagreb 2014. (Vidi Elektroničko izdanje knjige, Zagreb, 2016).
Estetika je gramatika umjetnosti.
Predrag Finci
Nedavno je svjetlo dana ugledalo elektroničko izdanje knjige Estetička terminologija Predraga Fincija. Radi se o djelomično korigiranom, nadopunjenom i proširenom izdanju knjige koja je izvorno bila objavljena u mekoukoričenoj verziji iz 2014. godine u Izdanjima Antibarbarus. [Read more…]
Uvod u Feral Tribune (4)
Stavljajući imena u službu stava – Viva Ludež! – pozivamo vas na mobilizaciju do konačne pobjede razuma u domovinskome ratu: jedino ako ste nasmijani od uha do uha pokazujete da ste naoružani do zuba! – dio je uvodnika prvoga samostalnog ”Feral Tribunea”, objavljenog, uz teškoće i režimske opstrukcije, 1. lipnja 1993. [Read more…]
Wagner u CineplexX-u
Dolazili nam ovih dana Placido, Paul Morrissey (Smiths), a bogami, i Richard Wagner. Prva dvojica nastupala su u arenama (ne baš mnogo popunjenim, ekonomska katastrofa čini svoje). Nesrećnog Dominga Plácida su vodali od gradonačelnika, koji mu je tutnuo neki poklon u kesi (sadržaj je operski velikan doznao tek u hotelskoj sobi), do samozvanog srpskog Lettermana Ivana Ivanovića, koji je posle niza bljutavih i nepristojnih viceva (njegova specijalnost koja uvek pali) odglumio velikog operskog fana. Plácido je bio ljubazan u svakoj situaciji; da je otišao u Somaliju, verovatno bi se sa istom srdačnošću ponašao – to je civilizacijski stav za puno uvažavanje.
Wagnerova poznata opera ”Majstori pevači iz Nűrnberga” direktno je prenošena u HD tehnici (bioskop CineplexX, Shopping Center Ušće, subota, 13. dec., 17,50-24 sati). U sjajnim tehničkim uslovima – džinovsko platno, pun stereo-zvuk – bio je to veliki doživljaj za sve prisutne (dobro popunjena Sala 1).
Pod dirigentskom palicom Sir Jamesa Levinea i na raskošno opremljenoj sceni Meta pratili smo ovo najduže i najzabavnije Wagnerovo delo gotovo bez daha. Bezmalo 6 sati! Velika operska i jazz zvezda Renée Fleming u uvodu je pozdravila gledaoce širom sveta (…), u pauzama je razgovarala sa dirigentom, solistima, scenografom, kostimografom (6 EMI nagrada!), dok je ogroman broj nečujnih kamera pokrivao sve što se događalo, uz čudesno kristalan zvuk…
Ovaj prenos uživo ostvaren je u ciklusu prenosa iz nenadmašne njujorške Metropolitan opere. U isto vreme, od 6. decembra do 9. maja iduće godine, na Drugom i Trećem programu Radio Beograda prenosi se isti repertoar, ukupno 19 opernih predstava iz godišnje ponude Meta.Na radiju sam često pratio neka od ovih izvođenja, ali sam otišao da Wagnera i vidim. Bio je to neuporediv doživljaj.
Poznato je da izvođenje Wagnerovih dela zahteva osamdesetočlani orkestar, vrhunske pevače, džinovski hor – malo koja operska kuća može to sebi da dozvoli. Pod dirigentskom palicom Sir Jamesa Levinea i na raskošno opremljenoj sceni Meta pratili smo ovo najduže i najzabavnije Wagnerovo delo gotovo bez daha. Bezmalo 6 sati!
Velika operska i jazz zvezda Renée Fleming u uvodu je pozdravila gledaoce širom sveta (blizu 30 miliona prodatih ulaznica!), u pauzama je razgovarala sa dirigentom, solistima, scenografom, kostimografom (6 EMI nagrada!), dok je ogroman broj nečujnih kamera pokrivao sve što se događalo, uz čudesno kristalan zvuk (mala tajna kako je to postignuto!). Iako se priprema da bude metropola na vodi i hlebu (ovo drugo je gotovo postignuto), Beograd se ovim programom uključio u niz najvećih gradova kulture. Makar nečim, uteha.
Ova Wagnerova opera je jedino delo ovog kompozitora na repertoaru Meta, pre nekoliko godina tamo je izveden i ”Parsifal”, ali tada nije bilo mogućnosti da se uživo prati izvođenje. Koliko mogu da se prisetim, Beogradska opera je pre mnogo godina imala njegovog ”Holanđanina lutalicu” (možda pod naslovom ”Leteći Holanđanin”) i pošto sam kao samoškolovani muzički aficionados do te faze pratio uglavnom radove italijanskog belcanta (ono što je u to doba bilo dostupno), zanimalo me je kako je ovaj muzički revolucionar pristupio operi. Beogradsko izvođenje nije bilo mnogo ubedljivo (minorni orkestar, najpre brojčano), a sem jedne solistkinje ostalo nije bilo za dugo pamćenje.
Ali zahvaljujući razvoju radija (stereo i druga unapređenja) i pojavi digitalnih snimaka na CD-u, Wagner je moja zakasnela strast. Pre nekoliko godina dokopao sam se tetralogije ”Niebelunga”, upravo u živom izvođenju sa Levineom i ansamblom Meta (DVD audio-izdanje). Rado bih to ponovo doživeo u živom prenosu, ali valja sačekati. Pre deset godina sam, našavši se u Berlinu u svojstvu izveštača sa filmskog festivala Berlinalea, prolazio pored čuvene Bečke opere i primetio da je sledećeg dana kultna opera ”Walkűra”. Došao sam pola časa ranije, naivno prišao blagajni da bi mi ljubazni ženski glas saopštio da je predstava rasprodata pre dva meseca!
Pošto je predstava imala dve velike pauze, silazio sam na donju galeriju i sedeo na mestima čiji su vlasnici u to vreme šetali predvorjem. Uostalom, celu mladost sam proveo na fudbalskim tribinama u stojećem stavu (sve dok pre tri decenije nije prestao da se igra fudbal, a postalo važnije divljanje huliganskih i fašističkih grupacija)
Stao sam ispred ulaza, oko mene su se vrzmali elegantni, stilski besprekorno obučeni tapkaroši (kakav događaj, takvi i tapkaroši!) nudeći mi divno mesto za samo par stotina evra! Ipak, dva minuta pred početak, u tihom očajanju, prišao sam blagajni ponovo i doznao da postoji ulaznica za stajanje, ciglo petnaestak eura! Bio sam srećan, otišao na tu galeriju u visini raskošnog lustera i iz ptičje perspektive pratio petočasovno izvođenje! Imao sam savršen zvuk, orkestar je bio duboko ispod mene i slao mi svoje harmonije u najčistijem stanju, ali od scenografije nisam video gotovo ništa, sem prva tri-četiri metra pozornice sa kojih su glavni pevači slali svoje deonice.
Pošto je predstava imala dve velike pauze, silazio sam na donju galeriju i sedeo na mestima čiji su vlasnici u to vreme šetali predvorjem. Uostalom, celu mladost sam proveo na fudbalskim tribinama u stojećem stavu (sve dok pre tri decenije nije prestao da se igra fudbal, a postalo važnije divljanje huliganskih i fašističkih grupacija).
Ovo izvođenje ”Walkűre” i danas zvoni u mojoj memoriji.
Drugi veliki susret sa Wagnerom sam imao u manhajmskoj Operi prošle jeseni, kad je na repertoaru bio prvi deo ”Niebelunga” – ”Rajnsko zlato”. Ovo izvođenje je te godine dobilo nacionalno priznanje za najviši domet. Imao sam sreću da kao akreditovani izveštač sa Filmskog festivala Mannheim-Heidelberg dobijem mesto u četvrtom redu, izvođači su bili besprekorni, od orkestra do svih solista, a reditelj je smelo stavio mitsko zbivanje opere u ambijent klasičnog, felinijevskog cirkusa, dok su izvođači bili obučeni u raznim klaunovskim funkcijama od glupog Avgusta, do iluzionista i raznih zabavljača.
Pošto često pratim TV prenose (ili snimke, svejedno) simfonijskih koncerata na našem Javnom servisu, sa žaljenjem sam se navikao da realizatori programa (od kojih ne mogu da očekujem poznavanje partiture, jer oni sutra prenose partijske kongrese, a preksutra fudbalske tekme) ”stižu” partituru ”plivajući” kamerama s leva na desno, ili obratno, po poznatom ruskom principu ”raspašoj!”
Bio sam zbunjen kad je uvodna scena sa rajnskim vilama-sirenama predstavljena sa dvema pevačicama koje su kao kabaretske plesačice (zgodne, ali prilično obnažene, vrlo nevagnerovski) pevale uvodne deonice sa pokretnih trapeza na pet-šest metara iznad naših glava: pobojao sam se da mi nešto neočekivano ne padne u krilo!
Vraćam se ”Majstorima pevačima” koji su me u ovoj 33 izvedbi (na koju nas je upozorila šarmantna Renée) iznenadili mnogim komičnim prizorima i renesansnom raskalašenošću (ništa čudno pošto je Wagner gotovo četvrtinu stoleća, između 1845. i 1868., istraživao atmosferu velikog trgovačkog grada Nűrnberga u 15. veku).
Pomenuo sam visoke tehničke standarde prenosa, ali me je posebno fasciniralo kako je relizator prenosa (očigledno prethodno pažljivo proučivši celokupnu partituru opere) besprekorno, u deliću sekunde uključivao malu solističku deonicu na flauti ili rogu, da bi u sledećim sekundama to isto ponovio sa nekim drugim instrumentom.
Pošto često pratim TV prenose (ili snimke, svejedno) simfonijskih koncerata na našem Javnom servisu, sa žaljenjem sam se navikao da realizatori programa (od kojih ne mogu da očekujem poznavanje partiture, jer oni sutra prenose partijske kongrese, a preksutra fudbalske tekme) ”stižu” partituru ”plivajući” kamerama s leva na desno, ili obratno, po poznatom ruskom principu ”raspašoj!”
Za sve njih, pa i za urednike i muzičke saradnike TV BGD, ovo je mogla da bude pokazna vežba. Ali, razumem ih, teška su vremena, ko bi se još podvrgao Wagnerovoj terapiji kad ima verovatno drugih zabava ili uteha u životu.
Seid Serdarević: ”Publika je željna ozbiljnog razgovora i promišljanja, i o knjigama”
Piše: Đorđe Krajišnik
Foto: Prae.hu
Izdavačka kuća Fraktura iz Zagreba organizuje početkom septembra drugi Festival svjetske književnosti.
Tim povodom razgovarali smo sa Seidom Serdarevićem, idejnim tvorcem Festivala i glavnim urednikom Frakture, o konceptu ovog književnog događaja, njegovom značaju, festivalizaciji književnosti, književnoj kritici, izdavaštvu…
Nije čest slučaj da se organizuju festivali književnosti, stoga me zanima kako je koncipiran Festival svjetske književnosti i otkud uopšte jedan takav festival u Zagrebu?
Mi smo prošle godine nakon čitavog niza održanih tribina i nakon što smo vidjeli da postoji jedno ozbiljno zanimanje zagrebačke publike za žive razgovore o književnosti i sa piscima odlučili pokrenuti Festival svjetske književnosti. Bez obzira na to što postoji taj trend festivalizacije, vi jednostavno u određenom trenutku možete dovesti vrlo respektabilne autore koji podržavaju jedan drugoga i koji će književnost na najbolji način predstaviti.
Već je prošlogodišnje izdanje pokazalo da smo bili u pravu. U desetak dana je te događaje posjećivalo nekoliko hiljada gledatelja, sale su uvijek bile pune. Nakon toga smo znali da nismo pogriješili i krenuli smo, naravno, dalje sa festivalom, tako da se on ove godine održava po drugi puta.
Živimo u vremenima kada književna kritika gotovo da je nestala, kada na televizijskom programu javne televizije u Hrvatskoj nemate nijednu emisiju posvećenu književnosti…
Ugostićemo ovoga puta zaista reprezentativan broj autora iz regiona i cijeloga svijeta, koji će učestvovati u niz naših programa koji imaju za cilj približiti pisce publici, pokazati im kroz razgovor kako jedno književno djelo nastaje i brojne druge probleme u vezi sa književnošću.
Pomenuli ste festivalizaciju književnosti. Koliko je ona, i to što Vi radite sa ovim festivalom, jedan modus da se književnost učini prijemčivijom široj publici, imamo li na umu da ona i ne kotira baš najbolje kao medij?
Pa to je istina što kažete. Jednostavno živimo u vremenima kada književna kritika gotovo da je nestala, kada na televizijskom programu javne televizije u Hrvatskoj nemate nijednu emisiju posvećenu književnosti… U vremenima kada su i druge umjetnosti također posegnule za festivalima, ne bez razloga, kao što je film, također imamo kazališne festivale… Razlog tome dakako jeste što festival kao forma pruža trenutno mogućnost da dođete i do većeg broja eventualnih sponzora, do bolje vidljivosti u medijima. Dakle, do nečega što će zapravo publiku dovesti književnosti.
A kada publiku jednom dovedete, onda se vidi, ono što je nama bilo posebno drago prošle godine, da je ta publika itekako zainteresirana za književnost. Nije da ljudi ne čitaju. Ljudi čitaju ozbiljne knjige i željni su razgovora o ozbiljnim temama. Njima ne trebaju žutilo i žute teme, sa time su već preplavljeni. Publika je željna ozbiljnog razgovora, ozbiljnog promišljanja i o knjigama, i o problemima koji autore muče. Jer ti ili vrlo slični problemi muče i publiku. Međutim, ono što nedostaje jeste posredovanje na pravi način između autora i izdavača sa jedne, i publike sa druge strane. Dakle, mediji se bave puno manje ozbiljnim stvarima nego što bi trebali.
U masi knjiga koja se, bez obzira na krizu, i dalje izdaje, zanimanje književni kritičar gotovo da je nestalo. Ja sam bio književni kritičar i vrlo dobro znam koliko prostora je bilo. Nešto je prostora ostalo na radiju, nešto prostora ima na internetskim stranicama, ali to je uvijek ograničeno za ljude koji su unutar same branše
Pomenuli ste književnu kritiku. Kako stoje stvari u Hrvatskoj po tom pitanju i koliko je ona uopšte zastupljena u medijima?
Moram reći da je to sada postalo gotovo marginalno. Tjedni kulturni dodaci gotovo da i ne postoje. U Jutarnjem listu imate maksimalno jednu kritiku tjedno, u Večernjaku bude također jedna… Dakle, potpuno nedovoljno. Kada to uspoređujemo sa vremenima od prije desetak godina, da ne govorimo ranije, onda su to nemjerljive stvari. U masi knjiga koja se, bez obzira na krizu, i dalje izdaje, zanimanje književni kritičar gotovo da je nestalo. Ja sam bio književni kritičar i vrlo dobro znam koliko prostora je bilo. Nešto je prostora ostalo na radiju, nešto prostora ima na internetskim stranicama, ali to je uvijek ograničeno za ljude koji su unutar same branše.
Foto: SanjamKnjige.hr
Jer koliko god se pratile internetske stranice, one specijalizirane za književnost se ne prate ipak toliko i nisu navidjelu široj publici. Dakle, nemamo književne kritike u tiskanim medijima, ali i javna televizija je već poslije prve sezone emitiranja sklonila jedinu emisiju koja je bila posvećena knjizi. Ipak, ono što mi, koji se bavimo ozbiljnom knjigom, primjećujemo i u kontaktu s knjižnicama saznajemo jeste da ljudi posuđuju knjige, da ljudi čitaju knjige. Ona je od svih, hajdemo kazati, medija možda ponajbolje zastupljena u domovima. Ljudi se najviše daju knjizi. Međutim, ta je knjiga jednako tako najmanje atraktivna za medijsku prezentaciju.
Kada publiku jednom dovedete, onda se vidi, ono što je nama bilo posebno drago prošle godine, da je ta publika itekako zainteresirana za književnost. Nije da ljudi ne čitaju. Ljudi čitaju ozbiljne knjige i željni su razgovora o ozbiljnim temama. Njima ne trebaju žutilo i žute teme, sa time su već preplavljeni
Kako stoji stanje sa izdavaštvom u Hrvatskoj?
Mislim da je trenutno, u posljednje dvije-tri godine, izdavaštvo u najdubljoj krizi od devedesetih. Ta je kriza, čini se, dublja i opasnija nego što je bila za vrijeme rata. U izdavaštvu se dogodilo da je od 2006. do 2010. godine Hrvatska uspjela doći do nekakvog europskog prosjeka da se na sto tisuća stanovnika izda oko četiri tisuće novih naslova godišnje.
Sada je to već palo dosta ispod tog europskog prosjeka. Također, prosječne naklade su pale na povijesne minimume. Kada čitamo knjige iz devetnaestog stoljeća, znamo da su prosječne naklade bile tisuću komada, sada su prosječne naklade ispod toga. Kriza je dosta duboka. Razlozi su višestruki, oni su i u samoj branši.
U nekim megalomanskim, nerazumnim potezima koji su se vukli u vremenima debelih krava, kada su se otvarali ogromni knjižarski prostori koji se nisu mogli sami isplaćivati. Pa je tako u krizu uvučen čitav niz nakladnika. Tu je i jedna neprofiliranost nakladnika, jer veliki broj njih želi biti obiteljskog tipa da izdaje sve – od knjiga za djecu, preko kuharica, do ozbiljnih romana. A, naravno, i politika ministarstva kulture se, nažalost, prema knjizi nije mijenjala čitav niz godina. To se stalno radi po jednom istom modelu za koji neću kazati da je posve neefikasan, ali mu ipak treba mnogo izmjena.
Uza sve te probleme koji opterećuju nakladništvo, knjige ne uspijevaju na pravi način naći put do svojih čitatelja, a njih itekako ima. Ali nema te komunikacije, ili što se voli danas u marketingu reći: knjiga nije dovoljno sexy.
(Prenosimo iz lista Oslobođenje).
Čuvari Hollywooda
U godini koja je počela slabo i nastavila slabije doista se može učiniti da nam još može pomoći jedino intervencija galaktičkih bića.
Vrijedi to i za Hollywood. Zarada na blagajnama od početka 2014. bila je negativna u odnosu na prethodnu godinu, da bi s krajem srpnja dosegla najveći razmjerni pad u najmanje tri desetljeća: dotični je mjesec donio punih trideset posto manju zaradu u odnosu na isto razdoblje lani.
Najzaslužniji za takvo stanje bio je film od kojeg se u sezoni najviše očekivalo – ”Transformers: Doba izumiranja” nosi neslavnu titulu naslova odgovornog za punih 42% slabiji utržak tijekom dugog vikenda za Četvrti srpnja. Jasno, ovdje je riječ o sjevernoameričkoj zaradi, a taj je film bio bezočno smišljen za eksploataciju na stranim tržištima, poglavito kineskom.
“Čuvari galaksije” na papiru djeluju kao prva očita greška u Marvelovim koracima, skupa ludost skorojevićkog studija koja bi mu morala očitati lekciju iz poslovne razboritosti i pritom, nažalost, zabiti posljednji čavao u lijes ove porazne ljetne sezone
Svejedno, ako se ima u vidu da na stranim tržištima dobar dio profita uberu strani distributeri, Hollywood itekako ovisi o matičnom teritoriju za održavanje svoje dugoročne isplativosti. I nije prva privredna grana koja će na svojoj koži osjetiti neprimjerenost isključivo izvozne orijentiranosti.
Najgore u takvoj situaciji pogađa spoznaja da je, barem s motrišta prosječnog MBA-ovca, filmska industrija činila sve kako treba. Igralo se na sigurno, u redovitim razmacima izbacivalo na tržište nastavke franšiza i prerade omiljenih medijskih sadržaja. Bilo je tu glupih komedija, recikliranih hororaca i crtića s poznatim likovima, svega što bi trebalo biti. A ipak, ipak, na zalazu ljetne sezone krunu najgledanijeg filma 2014. i dalje nosi uskršnji ”Kapetan Amerika: Ratnik zime”, preotevši je nakon višemjesečne borbe ”Lego filmu” i zatim je nastavivši ljubomorno čuvati usprkos svim nasrtajima pretendenata. Nikad, baš nikad otkako postoji pojam ljetne sezone blockbustera nije se dogodilo da jedan travanjski naslov nadmaši cijelo dugo, toplo ljeto.
Promjene su sad očito neizbježne. Studio Sony već je odgodio novi (i očito završni) nastavak ”Čudesnog Spider-mana” za pune četiri godine, prebacivši ga na 2018., a očekuju se slični potezi i ostalih. Jedini studio koji zasad zaista nema razloga za brigu onaj je s krunom – studio Marvel, sada dokazani kralj američke komercijalne kinematografije. Najnoviji, deseti po redu naslov smješten u takozvani “Marvelov filmski svemir” do te je mjere siguran u svoju suverenost da izostavlja čak i uvodni animirani logotip studija koji ga distribuira, izvjesnog nikogovića zvanog Disney: već se dobro zna koji je tu brend zaista vrijedan povjerenja, napokon.
Temeljen na nepoznatim licima i samo urešen dokazanim majstorima, ansambl filma djeluje poput ogrlice od dijamanata nanizanih na komad konopca, dok je redatelj James Gunn dosad najpoznatiji po filmovima “Scooby-Doo” i “Scooby-Doo 2”
Vlastodržačka samouvjerenost najvidljivija je iz činjenice da je dotični film, ”Čuvari galaksije”, temeljen na dosad uvjerljivo najslabije poznatom intelektualnom vlasništvu iz Marvelove ergele. Iako se likovi koje donosi javljaju u stripovima još od konca šezdesetih, u sadašnjem obliku ovaj tim postoji tek od 2008. – dovoljno dugo da među stripašima stekne izvjesno kultno poklonstvo, ali ne i da se probije u mainstream.
Studio Marvel nam, tako, prvi put donosi naslov za koji najvjerojatnije čujemo prvi put. Povrh toga, sama činjenica da je smješten u, je li, galaksiju onemogućava mu lako ispreplitanje s dosad uspostavljenim likova iz Marvelova filmskog svemira – a scenarij izbjegava čak i spomen omiljenog Thora i još omiljenijeg Lokija. ”Čuvari” su odlučili izaći pred publiku potpuno samostalno, pa kud puklo da puklo.
Marvelova sigurnost u sebe očita je i iz hrabrog pristupa odabiru glumačke postave filma: tu ima velikih zvijezda, da, ali najvećima je dodijeljeno davanje glasova digitalnim animiranim likovima. Za Oscara nominirani Bradley Cooper, jedan od najzgodnijih muškaraca na svijetu, skriven je u liku jezičavog rakuna Rocketa, sklonog egzistencijalnom cinizmu; mišićavi junak automobilske akcije Vin Diesel ulazi u Marvelov filmski svemir kao Groot, dobrodušno hodajuće drvo.
Zoë Saldaña još je prepoznatljiva u zelenoj koži Gamore, možda i zato što je vrlo dobro znamo u plavome na’vijskom izdanju, ali upitat ćemo se koji je to snagator prekriven crvenim tetovažama u ulozi Draxa (Dave Bautista, višestruki svjetski prvak u profesionalnom hrvanju iz lige WWE) i koji to frajerčić glumi glavnog junaka Petera Quilla, zvanog Star-Lord (Chris Pratt, televizijski glumac dosad filmski najpoznatiji po ulozi u ”Igri pobjednika”).
Vrhunski karakterni glumci poput Glenn Close ili Johna C. Reillyja na ekranu tu provode svega nekoliko minuta, dok je možda najnapuhaniji glumac današnjice, sveprisutni Josh Brolin, sveden na nekoliko rečenica u kratkom nastupu kao vrhunski negativac Thanos – jedini od ovih likova kojeg smo dosad vidjeli u Marvelovu filmu, iako je i to bilo tek u bonus-prizoru tijekom odjavne špice ”Osvetnika”.
Thanos je pritom prikriven digitalnom maskom, ne bi li izgledao točno onako kako ga u stripovima oduvijek crta Jim Starlin. Lee Pace, odnedavna popularan kao Thranduil u Jacksonovu ”Hobitu”, tek je nešto prepoznatljiviji kao dežurni antagonist Ronan – dok se svako toliko pod obilnom maskom pojave poznate face poput Djimona Hounsoua, Michaela Rookera i Benicija del Tora: osebujnu pojavu ovog potonjeg navodno ćemo viđati i u daljnjim naslovima.
Toliko o glumcima: temeljen na nepoznatim licima i urešen dokazanim majstorima, ansambl filma djeluje poput ogrlice od dijamanata nanizanih na komad konopca. Ništa bolje ne stojimo ni s redateljem – James Gunn je dosad najpoznatiji po filmovima ”Scooby-Doo” i ”Scooby-Doo 2”.
Drugim riječima, zdrava poslovna logika navodi na zaključak da ovdje ništa ne bi trebalo funkcionirati. ”Čuvari galaksije” na papiru djeluju kao prva očita greška u Marvelovim koracima, skupa ludost skorojevićkog studija koja bi mu morala očitati lekciju iz poslovne razboritosti i pritom, nažalost, zabiti posljednji čavao u lijes ove porazne ljetne sezone.
A kad ono. Već nakon prvog vikenda – u kojem bi se, prema projekcijama, zarada filma samo u Americi mogla približiti famoznoj brojci od stotinu milijuna dolara – Star-Lord, Rocket, Groot, Drax i Gamora postaju opća mjesta popularne kulture, a Marvel može ostatku konkurencije pokazati kako radi Quillov aparatić za podizanje srednjeg prsta.
Kako, zašto? Pa, konačni film pokazuje presudnu važnost kreativne ludosti u oblikovanju svakog oblika masovne zabave namijenjenog generacijama X i Y, stasalima u punome jeku velikih franšiza Lucasa i Spielberga. ”Čuvari galaksije ”prva su uspjela svemirska opera još od famozne “originalne trilogije” ”Ratova zvijezda”. Dok su se Lucasovi prequeli ambiciozno bavili galaktičkom politikom i tragedijom Anakina Skywalkera, publici je u tim filmovima nasušno nedostajao Han Solo: u Čuvarima je doslovce svaki glavni lik neka inačica Hana Sola. Osim Groota. Groot je osebujna kombinacija Chewbacce i E. T.-ja.
A James Gunn je neodoljivo koherentan u svojem neustrašivom eklekticizmu. Njegov vizualni stil otkriva dosad možda najuspjeliju kombinaciju klasičnog kadriranja i pregledne montaže u okvirima inače urnebesnog tempa koji ovakva građa nalaže – nema tu televizičnih rješenja kakva je Joss Whedon prečesto davao u Osvetnicima, a ni kilavog pripovijedanja kakvo je znalo naškoditi prethodnim Marvelovim naslovima, ponajprije prvom ”Kapetanu Americi”. Pokazuje se da je Gunn idiot-savant koji se besprijekorno snalazi pri igranju u svojem zasebnom kutku velikog franšiznog svemira, i dokle god može biti po njegovom, pozvani smo na igru s njim.
Sprezanje apsurdističkog smisla za humor i grandioznih prizora dosad viđanih samo u stripu s vrhunskim pjesmama sedamdesetih i osamdesetih odjednom stvara posve koherentnu sliku svih utjecaja popularne kulture na odrastanje ključnih generacija današnje kino-publike
Jer ”Čuvari galaksije” samo su to – velika, raskošna igra s cjelokupnim poznatim rekvizitarijem onoga na čemu su roditelji današnjih klinaca odrasli u kinu, te onoga što ti klinci sad upoznaju kroz videoigre i ostalu multimediju. Čak i narativni sastojci koji bi u drugim rukama djelovali kao bezočni pokušaji dodvoravanja ciljanoj publici, poput audiokazete s popularnim pjesmama iz sedamdesetih i osamdesetih koja prati Quilla kroz svemirske pustolovine kao jedini suvenir sačuvan iz djetinjstva na Zemlji, kod Gunna imaju točno pogođenu notu dopadljivog manjka preuzetnosti.
A sprezanje njegova apsurdističkog smisla za humor i grandioznih prizora dosad viđanih samo u stripu s melodijama poput Bowiejeve “Moonage Daydream” ili “Cherry Bomb” pankerskog ženskog benda The Runaways odjednom stvara posve koherentnu sliku svih utjecaja popularne kulture na odrastanje ključnih generacija današnje kino-publike.
Ondje gdje su prijašnji pokušaji postizanja sličnog rezultata poput ”Vodiča za autostopere kroz galaksiju” ili ”Johna Cartera” bili preopterećeni tradicijom svojih predložaka, ”Čuvari galaksije” u činjenici da gotovo nitko za njih dosad nije znao pronalaze razlog za radovanje. Umjesto da pokaže znakove zamora, deseti Marvelov film najležernije je zabavan naslov u produkciji ovog studija još od prvog ”Iron Mana”, i nikoga ne bi smjelo čuditi ako za karijeru Chrisa Pratta i družine učini ono što je taj film učinio za Roberta Downeyja juniora – tada tek svježe izliječenog ovisnika, a danas najbolje plaćenoga glumca Hollywooda.
“Čuvari” su prva uspjela svemirska opera još od famozne originalne trilogije “Ratova zvijezda” – samo, kad je Lucas ambiciozno prešao na galaktičku politiku i tragediju Anakina Skywalkera, publici je u nasušno nedostajao Han Solo: ovdje je doslovce svaki glavni lik neka inačica Hana Sola
Daleko sada djeluje vrijeme kad je Marvel pokušavao zatvoriti financijsku strukturu ”Iron Mana” i govorio potencijalnim koproducentima da je to tek prvi naslov iz menažerije likova koji tvore potencijalno najunosnije intelektualno vlasništvo na svijetu. To vrijeme nije daleko – otada je prošlo manje od desetljeća, a potencijali ”Spider-mana” i ”X-Mena” već su bili poznati – ali Marvel je uglavnom bio ismijavan. Koga bi zanimali Iron Man, Hulk, Thor i Kapetan Amerika, imena za koja znaju samo geekovi koji čitaju stripove – a kamoli nekakvi Star-Lord, Rocket ili Gamora, za koje zna tek maleni podskup dotične nimalo mondene i trendovske populacije?
”Čuvari galaksije”, eto, dokazuju da će na kraju za njih znati svi. Samostalan i suveren, vjerniji svojem brendu nego svi ostali koji su se domogli prava na nekog od njegovih likova, studio Marvel u samo je deset filmova uspio pretvoriti kulturu geekova u ključnu sastavnicu današnje popularne kulture – i pritom učvrstiti ekonomske temelje Hollywooda više nego itko drugi.
A ako se to čini velikim podvigom, bonus-prizor na kraju odjavne špice ”Čuvara galaksije” uvodi u Marvelov svemir lika s najnotornijom ekranizacijskom poviješću otkako je stripa kao takvog. Ako studio uspije od njega učiniti omiljenu filmsku pojavu, e, onda su njegove moći doista galaktičke.
Mali Andro i veliki Ibrica
U prvim minutama nedjelje 20. srpnja ispred ulaza u dubrovački samostan sv. Dominika odigravao se nestvaran prizor, kakav se, valjda, može odigrati samo u posebnim gradovima poput Dubrovnika. Jedan je pjevač u zrelim godinama uz kojeg se izvalio miroljubivi crni pas punim glasom pjevao brojnoj publici, kada su se uz škripu, kao u nekom filmu strave i užasa, počela otvarati samostanska vrata.
I izašao je jedan dominikanac u prepoznatljivoj bijeloj odori koja odlično pristaje uz bijeli, uglačani dubrovački kamen. I dok su neupućeni mogli pomisliti da je svećenik došao protestirati zbog kasnonoćnog remećenja samostanskog reda i mira, dominikanac, točnije prior p. Nikola Mioč održao je govor u pjevačevu čast darujući mu bocu pjenušavog vina, a možda čak i šampanjca.
Prior je odao počast šansonijeru Ibrici Jusiću koji je u toj nedjeljnog dubrovačkoj noći slavio pola stoljeća nastupanja na skalinima kod dominikanaca
Prior je odao počast šansonijeru Ibrici Jusiću koji je u toj nedjeljnog dubrovačkoj noći slavio pola stoljeća nastupanja na skalinima kod dominikanaca.
Istina, nekada je Ibrica Jusić svirao na impresivnim skalinima južnog portala, a posljednjih godina svira ispred glavnog ulaza u samostan. Kada je 2007. godine obnovljen južni portal, među zaslužnima za obnovu bio je i Ibrica Jusić koji je nagrađen prigodnom medaljom.
Dubrovački dominikanci očito znaju cijeniti pjev ovog nezamjenjivog dubrovačkog trubadura ljubavi. Dubrovački dominikanci prije četrdesetak godina nisu popustili ni pritisku skupine dubrovačkih uglednika koji su tadašnjeg priora pitali, kako je to na slavljeničkom koncertu rekao Ibrica, zašto pušta da mu mali musliman svira na skalinima. “Neka svira. Onda moji svećenici dok mole slušaju i poeziju”, bio je priorov odgovor dušobrižnicima koji su pokušali biti papskiji od pape.
Sva sreća da u dominikance nije otišao sadašnji dubrovački gradonačelnik Andro Vlahušić. Pa taj bi sigurno Ibrici zabranio pjevanje na samostanskim skalinima. Njega ne zanimaju pjesme koje već desetljećima pjeva Ibrica
Sva sreća da u dominikance nije otišao sadašnji dubrovački gradonačelnik Andro Vlahušić. Pa taj bi sigurno Ibrici zabranio pjevanje na samostanskim skalinima. Njega ne zanimaju pjesme koje već desetljećima pjeva Ibrica. On ne zna niti haje za hitove kao što su “Mačka”, ”Još uvijek ne znam neke važne stvari”, “Celuloidni pajac”, “Na Stradunu”, “Dobro jutro, Margareta”, “Ljubi san, ljubi vašu kćer”, “Šalom Sara”, “Ne dajte da vas zavedu”, “U svakom slučaju te volim”, “Nepal, Ganges, Brahmaputra”, “Čovjek bez kafića”…
Vlahušića ne zanima Jusićeva suradnja s Georgijem Parom i Paolom Magellijem, kao što ga ne zanima ni Ibričina suradnja s Dubrovačkim ljetnim igrama, i to u znamenitim predstavama kao što su to “Aretej”, “Kristofor Kolumbo” i “Edward II.”.
Bio je Jusić osamdesetih godina prošlog stoljeća ultimativna zvijezda bok uz bok Đorđu Balaševiću. Uporan i tvrdoglav, u prvi je plan uvijek gurao svoju dubrovačku, mediteransku, a po dometima zapravo univerzalnu šansonu. Zato i ne čudi da je nastupao u Operi u Sidneyu i njujorškom Carnegie Hallu.
Stih o ljubavi starih Azra ”što za ljubav glavu gube i umiru kada ljube” uvijek treba imati na umu
Kada je prije desetak godina snimio album ”Amanet“ sa sevdalinkama, odajući počast svojoj obitelji u kojoj su sevdalinke bile cijenjene kao i napolitanske pjesme i operne arije, održao je sjajne koncerte po hrvatskim nacionalnim kazalištima.
Pjevao je tada i “Kraj tanana šedrvana” za koju puno ljudi i ne zna da joj je stihove napisao čuveni njemački pjesnik Heinrich Heine. Po toj je Heineovoj pjesmi, koja se u njemačkoj izvornoj verziji zove “Der Asra”, navodno i Johnny Štulić svoj bend nazvao Azra.
A pjesma je to čiji stih o ljubavi starih Azra ”što za ljubav glavu gube i umiru kada ljube” uvijek treba imati na umu.
(Prenosimo s portala Večernjeg lista).
Teatar.hr objavio nominacije za kazališne nagrade
Internetski portal Teatar.hr objavio je nominacije za jedine domaće nagrade u izvedbenim umjetnostima o kojima odlučuje samo publika. Nakon jednomjesečnog prednominacijskog razdoblja gledatelji su odabrali svoje favorite u deset kategorija, a o najboljima među njima odlučivat će elektroničkim glasovanjem do 19. studenoga na adresi nagrada.teatar.hr.
Imena dobitnika bit će objavljena na ceremoniji dodjele koja će se održati 20. studenoga u Velikom pogonu Tvornice kulture, a koju će i ove godine voditi Nina Violić i Miran Kurspahić. Bit će to jedinstvena prilika za druženje publike sa svojim omiljenim kazalištarcima, ali istodobno i rođendanska zabava najstarijega neovisnog domaćeg portala u kulturi. Održat će se i veliki koncert brojnih domaćih glumaca koji su prošle sezone u kazalištu svirali i pjevali te glazbenika koji su proteklih sezona stvarali za kazalište i u kazalištu.
Iako još ne otkriva imena izvođača, umjetnički ravnatelj dodjele Vedran Peternel kaže kako će svi glazbeni brojevi na ovogodišnjoj ceremoniji biti premijerni, odnosno da će publici predstaviti dosad neviđene glazbene suradnje kazalištaraca i glazbenika.
Ulaznice za dodjelu mogu se kupiti na svim prodajnim mjestima Tvornice kulture i internetu, a sav prihod namijenit će se financiranju portala Teatar.hr.
Osim za predstavu, izvođača godine, redatelja/koreografa i nezavisno kazalište godine gledatelji glasuju i za najbolji novi tekst. Za osobu godine nominirani su Vanja Cuculić, Zrinka Cvitešić, Bobo Jelčić, Vitomira Lončar i Dubravka Vrgoč.
Gledatelji će moći glasovati i za najprecjenjeniju produkciju godine – i tako dodijeliti nagradu predstavi čiji je doživljaj, po njihovu sudu, u golemom nerazmjeru s njezinom medijskom i kritičkom recepcijom. Nominirane su ”Aida” riječkoga HNK-a, ”Fine mrtve djevojke” GDK-a Gavella, ”Michelangelo” u produkciji zagrebačkog HNK-a, Mittelfesta i Pandur Theatersa, ”Otac hrabrost” u produkciji Dubrovačkih ljetnih igara i ”Ukleti Holandez” u produkciji Splitskog ljeta i HRT-a.
Za skandal godine konkuriraju osobe i događaji koji su na negativan način obilježili domaće izvedbene umjetnosti i sustav njihova funkcioniranja. Zbog iznimno velikog nerazmjera pristiglih glasova u odnosu prema drugim prijedlozima u konkurenciji su samo tri nominacije – (ne)izbor intendanta zagrebačkoga HNK-a, procedura donošenja izmjena i dopuna Zakona o kazalištima (ZOK) i zabrana plakata za predstavu ”Fine mrtve djevojke”.