Mediji imaju posla s nezainteresiranom i hladnom publikom. Zato vijest nastoje utopliti dirljivom pričom o osobi: svjedoku, akteru, žrtvi. Prikaz uništavanja Alepa, tragedija migranata, teroristički napad prate dirljive osobne priče. A tek slike! [Read more…]
Ivkošićeva veleizdaja i Milanovićevi darovi proustaškoj desnici
Veleizdala ga pamet!
Iz broja u broj Večernjaka Milan Ivkošić prokazuje i lovi veleizdajnike. Njegov vreli, lovački dah stalno je za mojim ovratnikom. [Read more…]
Jasenovac 15.04.2016.
Bio je to kadiš za žive. Glavni rabin Hrvatske Luciano Moše Prelević predvodio je molitvu za sve stradale u Jasenovcu pod režimom zločinačke paradržavne tvorevine tzv. Nezavisne Države Hrvatske, ali bile su to riječi za sve one koji danas u Hrvatskoj ne pristaju na “relativizaciju i revitalizaciju ustaštva”, [Read more…]
Čarobna frula i čarobni Brkić
Sjećate li se bajke o čarobnoj fruli koju je genijalni Mozart pred sam kraj svog života pretvorio u jednu od najljepših opera uopće? ”Čarobna frula”, praizvedena 1791. godine pod ravnanjem samog Mozarta, imala je izvrstan uspjeh i u kratkom je vremenu izvedena zaista mnogo puta, što kod zahtjevne bečke publike nije bilo lako postići. [Read more…]
Miljan Brkić ne bira sredstva
(Opaska uredništva: zbog nezapamćena interesa javnosti nakon klevetničkih tvrdnji tajnika HDZ-a, Miljana Brkića, da je Ivo Josipović zajedno s HDZ-om planirao rušenje Zorana Milanovića, a čime se naš kolumnist bavi u sutrašnjoj kolumni Allegro barbaro, činimo izuzetak i u rubrici Odjeci donosimo dio kolumne u kojoj Ivo Josipović izravno odgovara optužbama Miljana Brkića. [Read more…]
Premijer ne misli kao Račan
Tko zna kako je Zoran Milanović nagovorio SDP da 2012. pristane na izravan izbor predsjednika stranke i da to načelo zapiše u čl. 43. st. 3. Statuta: “Predsjednika/predsjednicu SDP-a biraju članovi/članice SDP-a na neposrednim izborima na teritoriju Republike Hrvatske”.
Vjerojatno je posegnuo za argumentima koji se konvencionalno koriste u apologiji izravnih izbora kao najdemokratskijeg puta do vlasti u političkim institucijama i organizacijama, a koji redovito previđaju, podcjenjuju ili zataškavaju loše strane tog postupka. Obično su protkani i s mnogo političke demagogije na koju ovdašnji ljudi lako nasjedaju.
Načitani Milanović – koji je za sobom imao dvije pobjede u vrlo kompetitivnim utrkama za predsjednika SDP-a na stranačkim konvencijama, kao i pobjede SDP-a na lokalnima, predsjedničkim i parlamentarnim izborima – očito je uvjerio stranačke kolege i kolegice, koji nisu ni dobro politički obrazovani ni posebno skloni političkoj refleksiji, da je to odlično rješenje. Kada su pristali na to, svojoj su stranci, ali i samima sebi svezali omču oko vrata. Nedugo potom Milanović je izašao na izravne izbore za predsjednika SDP-a i “trijumfirao” kao jedini kandidat dobivši više od 99 posto glasova.
Milanović je izašao na izravne izbore za predsjednika SDP-a i “trijumfirao” kao jedini kandidat dobivši više od 99 posto glasova. Svatko tko bi mu se suprotstavio zacijelo bi bio proglašen ili političkom naivčinom ili političkom budalom. Kako god bilo, ubrzo bi nestao s političkog obzora jer, zaboga, on je ili politička naivčina ili politička budala, svejedno, koja nema što tražiti u ozbiljnoj hrvatskoj stranci. Toliko o kulturi kompeticije i političkoj kulturi uopće u hrvatskim strankama
Svatko tko bi mu se suprotstavio zacijelo bi bio proglašen ili političkom naivčinom ili političkom budalom. Kako god bilo, ubrzo bi nestao s političkog obzora jer, zaboga, on je ili politička naivčina ili politička budala, svejedno, koja nema što tražiti u ozbiljnoj hrvatskoj stranci. Toliko o kulturi kompeticije i političkoj kulturi uopće u hrvatskim strankama.
Široke ovlasti koje čl. 44. Statuta daje predsjedniku stranke – a među kojima je najvažnije pravo da formalno predlaže, a stvarno bira kandidate za izbore za Hrvatski sabor i Europski parlament te tako faktično drži političku i egzistencijalnu sudbinu članova i dužnosnika stranke u svojim rukama – naposljetku su ojačane njegovim izravnim izborom.
Predsjednika SDP-a biraju članovi SDP-a na neposrednim izborima na teritoriju Republike Hrvatske.
To je Milanovića učinilo zamjenskim licem cijele stranke i njezinim neprikosnovenim vladarom s plebiscitarnim mandatom. U SDP-u je uspostavljen superpredsjednički sustav vlasti koji ostavlja vrlo skučen prostor za unutarnju demokraciju. Taj je sustav po prirodi vrlo personaliziran, duboko prožet karakternim svojstvima njegova čelnika pa cijeli politički stil i vrsta politike koja se vodi uvelike ovise o karakteru pojedinca.
U slučaju Milanovića i SDP-a on je vrlo rano počeo proizvoditi katastrofalne rezultate i u stranci i u Vladi koju je preuzeo nakon pobjede SDP-a na parlamentarnim izborima 2011., i u cijeloj državi i društvu. Milanovićev karakter prometnuo se u prvorazrednu političku činjenicu kojom se bave politički, ekonomski i društveni komentatori, kulturolozi, psiholozi, stručnjaci za odnose s javnošću i obični ljudi.
Milanović je vrlo rano počeo proizvoditi katastrofalne rezultate i u stranci i u Vladi koju je preuzeo nakon pobjede SDP-a na parlamentarnim izborima 2011., i u cijeloj državi i društvu. Milanovićev karakter prometnuo se u prvorazrednu političku činjenicu kojom se bave politički, ekonomski i društveni komentatori, kulturolozi, psiholozi, stručnjaci za odnose s javnošću i obični ljudi
Iz političke pozicije izravno izabranog predsjednika SDP-a i predsjednika Vlade kojega su bespogovorno podupirali ista ta stranka i njezini slabi i raskoljeni koalicijski partneri i sami prestrašeni pred vlastitom političkom budućnošću, kao i iz predsjednikova karaktera proizašla je konfrontacijska vrsta politike koju je Milanović nametnuo svojoj stranci i, što je mnogo gore, hrvatskom društvu. I stranku i društvo takva politika potkopava i razara sve ove godine njegova mandata.
Na stranačkoj razini ona se očituje u konfrontiranju s bivšima, sadašnjim i potencijalnim budućim oponentima i konkurentima za vlast te, u konačnici, u njihovu političkom difamiranju i eliminiranju. Može li, naime, biti slučajno što je Milanović politički marginalizirao sve svoje nekadašnje konkurente i konkurentice za mjesto predsjednika stranke, ponajprije Željku Antunović, Davorka Vidovića i Tonina Piculu?
Potom je počeo difamirati i eliminirati javno prepoznatljive i popularne članove SDP-a koji bi jednog dana, možda, poželjeli zasjesti na njegovo mjesto ili ozbiljno poraditi na tome da on bude deložiran s njega: Mirelu Holy, Rajka Ostojića, Davora Bernardića, Slavka Linića i dr. Svojom su voljom iz stranke u međuvremenu otišli Milan Bandić, Ljubo Jurčić, Dragan Kovačević i dr.
U visokoj stranačkoj i nacionalnoj politici sigurni su samo slabi, poslušni i Milanoviću osobno odani pojedinci te se oko predsjednika SDP-a i hrvatske Vlade formirala vrlo uska i nekompetentna osobna oligarhija kakva dosad nije viđena u hrvatskoj politici.
U visokoj stranačkoj i nacionalnoj politici sigurni su samo slabi, poslušni i Milanoviću osobno odani pojedinci te se oko predsjednika SDP-a i hrvatske Vlade formirala vrlo uska i nekompetentna osobna oligarhija kakva dosad nije viđena u hrvatskoj politici
Premda je u svojima prvim premijerskim govorima i nastupima najavio da će voditi koncilijantnu, akomodacijsku i, kadgod je moguće, konsenzusnu politiku, ubrzo je odustao od toga i takozvani osobni fajterski stil, koji donekle priliči vođi opozicije, pretvorio u agresivnu politiku široke konfrontacije.
Teško se sjetiti neke važnije institucije i organizacije s kojima nije otvorio borbenu frontu: Vrhovni sud, Ustavni sud, Županijski sud, Odvjetnička komora, Državno odvjetništvo, pojedini suci…
Pa onda: parlamentarna opozicija, cijeli HDZ, cijela politička desnica, vlastiti koalicijski partner IDS, stare i nove stranke ljevice kao što su Hrvatski laburisti i ORaH… Pa onda: predsjednik države prema kojemu jedva prikriva netrpeljivost i kojega svako malo ponižava, podcjenjuje i opstruira sve njegove, čak i benigne, inicijative.
Pa onda: strani veleposlanici i diplomati u Hrvatskoj, utjecajne članice Europske unije i međunarodne zajednice… Pa onda: Katolička crkva, sindikati, Hrvatska udruga poslodavaca, mediji, pojedini novinari, nevladine organizacije, braniteljske udruge…
Pa onda: profesori povijesti, profesorice engleskog jezika, ekonomski stručnjaci, ustavni pravnici, politolozi…
Predsjedništvo stranke može pokrenuti raspravu o promjeni postojećega i utvrditi nacrt novog Statuta.
Sve su češći politički incidenti i nekontrolirani pretenciozni, nerijetko gotovo nesuvisli i sablažnjivi, ispadi. Dostatno je sjetiti se premijerova govora na Dan sjećanja na holokaust 27. siječnja 2014. u Saboru u kojemu je pred predstavnicima židovske zajednice i diplomatskog zbora izložio revizionističku interpretaciju povijesti holokausta pred kojim su zanijemjeli svi koji o tome nešto znaju
U toj općoj konfrontacijskoj politici sve su češći politički incidenti i nekontrolirani pretenciozni, nerijetko gotovo nesuvisli i sablažnjivi, ispadi. Dostatno je sjetiti se premijerova govora na Dan sjećanja na holokaust 27. siječnja 2014. u Saboru u kojemu je pred predstavnicima židovske zajednice i diplomatskog zbora izložio revizionističku interpretaciju povijesti holokausta pred kojim su zanijemjeli svi koji o tome nešto znaju.
Odmah se oglasio izraelski veleposlanik u Hrvatskoj koji je hrvatskom premijeru diskretno poručio da ne poznaje elementarne činjenice o holokaustu. U nedavnom govoru u povodu obilježavanja obljetnice proboja zatočenika iz koncentracijskog logora u Jasenovcu upustio se u reviziju povijesti Drugoga svjetskog rata i razdoblja koje mu je prethodilo, što je zgranulo domaće povjesničare.
Sve se to zbiva u najdubljoj ekonomskoj i društvenoj krizi od osamostaljenja Hrvatske. Predsjednik SDP-a i predsjednik Vlade postao je težak uteg i nesnosan teret svojoj stranci, Vladi i državi. Taj uteg može ukloniti samo njegova stranka – SDP. Ali kako? Tako da ga smijeni s mjesta predsjednika stranke i predsjednika Vlade.
Kako Milanović neće sam odstupiti ni s jednoga od ta dva položaja, sva odgovornost za buduću sudbinu stranke i države pada na dva najvažnija tijela SDP-a koja djeluju između zasjedanja konvencija: Predsjedništvo i Glavni odbor. Oni bi trebali potaknuti promjenu Statuta SDP-a kojima bi se ukinuli izravni izbori predsjednika stranke i raspisati izvanredne izbore za predsjednika stranke.
Prema čl. 49. Statuta, Predsjedništvo stranke može pokrenuti raspravu o promjeni postojećega i utvrditi nacrt novog Statuta. Ta ovlast nije takva da može imati krucijalne političke posljedice za ustrojstvo i stanje u stranci, ali takvom inicijativom to bi tijelo poslalo snažnu poruku Glavnom odboru i članstvu stranke da stvari više ne mogu ostati onakvima kakve su sada.
Posve je razumno razmišljati o prijevremenim parlamentarnim izborima godinu dana prije isteka četverogodišnjeg mandata. Na njima će SDP doživjeti težak poraz od kojega će se oporavljati godinama pomoću dubokih programskih i organizacijskih reformi, kao i promjena obrazaca kolektivnoga političkog djelovanja i pojedinačnoga političkog ponašanja. No i to je bolje od potpune propasti stranke
Osim toga, Predsjedništvo može utvrditi da između predsjednika stranke i većine članova Predsjedništva postoje bitne razlike u gledanjima na stanje u stranci i državi, čime bi sugeriralo Glavnom odboru da razmisli o raspisivanju izvanrednih izbora za predsjednika stranke. No pogleda li se sastav Predsjedništva, koje je puno “Milanovićevih ljudi” i sadašnjih ministara, teško da će ono donijeti bilo kakvu bitnu odluku: Biljana Borzan, Branko Grčić, Siniša Hajdaš Dončić, Željko Jovanović, Neven Mimica, Mirando Mrsić, Ranko Ostojić, Mihael Zmajlović…
Ključnu ulogu u potencijalnim promjenama stoga bi trebao imati Glavni odbor na čijemu je čelu predsjednik Hrvatskog sabora Josip Leko. Njegova 103 člana mogu dvotrećinskom većinom glasova odlučiti o svemu što je bitno: utvrditi prijedlog novog Statuta i tako ukinuti odredbu o izravnim izborima predsjednika stranke, raspisati izvanredne izbore za predsjednika stranke i sazvati izvanrednu konvenciju stranke koja može, ako se usvoje nova statutarna pravila, izabrati novog predsjednika stranke.
Sve to zvuči kao da je u SDP-u izvanredno stanje. No u SDP-u i jest izvanredno stanje. Nakon što brzo i koliko-toliko saniraju teško stanje u stranci, najviša stranačka tijela morala bi najkasnije na jesen odlučiti što će s vlašću u državi.
Posve je razumno razmišljati o prijevremenim parlamentarnim izborima godinu dana prije isteka četverogodišnjeg mandata. Na njima će SDP doživjeti težak poraz od kojega će se oporavljati godinama pomoću dubokih programskih i organizacijskih reformi, kao i promjena obrazaca kolektivnoga političkog djelovanja i pojedinačnoga političkog ponašanja. No i to je bolje od potpune propasti stranke.
To bi, otprilike, bilo sve. I da, nije Račan rekao ono što je Milanović u povodu objave smjene ministra Slavka Linića implicitno sugerirao da je rekao. Račan je svojedobno jasno kazao da se vlast može izgubiti, ali obraz ne. Milanović očito ne misli na to.
(Prenosimo s portala Večernjeg lista)
Ignoriranje napada na Tomića
Nakon što je moj prijatelj Teofil Pančić napadnut metalnim šipkama, u gradskom autobusu broj 83, na stanici na Trgu Branka Radičevića u Zemunu, telefonom mu se javio predsjednik Republike Srbije Boris Tadić. Čovjeku je, naime, bilo neugodno da se Teofilu takvo što dogodilo u zemlji u kojoj je on, Tadić, najodgovornija osoba. Ako su u njegovoj zemlji pisca metalnim šipkama tukli nepoznati počinitelji, tada ga je, dok god počinitelji ne budu otkriveni, metalnim šipkama tukao lično on. Predsjednik.
Malo zatim, mom prijatelju Teofilu Pančiću javio se i ministar kulture Republike Srbije Predrag Marković. Nekako se pretučenim osjeća i ministar kulture, kojemu tuku pisca. Potom su mu telefonirali gradonačelnik Beograda i još neki ministri, zaboravio sam već koji, sve se nešto izvinjavajući, snebivajući i izražavajući svoju solidarnost. Jesu li Teofilu svi oni tada pomalo i dosadili? Nisu. Kako to da nisu? Pa tako što je čovjek pomalo i ganut kada mu tako telefoniraju oni u čijoj se zemlji i gradu više baš i ne osjeća dobro.
Večernji list, tportal, Index objavili su vijest o tome, samo da bi u komentarima svojih čitatelja danima mogli objavljivati anonimna pisma podrške napadaču na Tomića. No, Goranu Ogurliću, Alemki Lisinski, Matiji Babiću ne treba zamjeriti. Tako bi, vjerojatno, reagirali i šovinistički beogradski portali kada je napalo Teofila, da se vlasti u Srbiji i Beogradu nisu zgrozile nad tim napadom…
Osim toga, njihovi pozivi su, na kraju krajeva, i javna stvar. Da nisu nazivali, značilo bi da su solidarni s napadačima. Da nisu nazivali, moj bi se prijatelj Teofil Pančić i drugi put osjetio pretučenim. Od Tadića, Markovića i ostalih, jer se zna da je uvijek i svugdje loša vladavina proizvodila metalne šipke po leđima pisca. Ali ti ljudi su telefonirali, i to je bilo važno. A još važnije je da je beogradska policija uhitila počinitelje, beogradski sud ih je osudio.
Mom drugom prijatelju Anti Tomiću nepoznati je počinitelj na Narodnom trgu u Splitu po glavi izlio kantu govana. Večernji list, tportal, Index objavili su vijest o tome, samo da bi u komentarima svojih čitatelja danima mogli objavljivati anonimna pisma podrške napadaču na Tomića. No, Goranu Ogurliću, Alemki Lisinski, Matiji Babiću ne treba zamjeriti. Tako bi, vjerojatno, reagirali i šovinistički beogradski portali kada je napalo Teofila, da se vlasti u Srbiji i Beogradu nisu zgrozile nad tim napadom, da Boris Tadić i Predrag Marković nisu telefonirali…
Anti Tomiću, međutim, nije telefonirao nitko: ni profesor Josipović, ni profesorica Zlatar, ni gradonačelnik Baldasar, a ni ministar unutarnjih poslova Ranko Ostojić, inače Splićanin koji Tomića poznaje, pozdravlja ga na ulici, pruža mu ruku, umiljava mu se, onako kako to političari inače rade kada sreću pametnije, bolje i hrabrije od sebe.
Sa stanovišta hrvatske države, napada na pisca Antu Tomića nije, dakle, ni bilo. Na Hrvatskoj televiziji nije objavljena ni vijest. Gradonačelnik Baldasar greškom se na kraju javio na poziv novinara Jutarnjeg lista, te je promrsio kako se ono što se dogodilo “našem sugrađaninu Tomiću” moglo “dogoditi svakom”. Za razliku od genijalnog, osjećajnog, visoko moralnog i šarmantnog profesora Baltazara, Baldasar je sve suprotno od toga. Eto što učine slovo-dva u prezimenu.
Anti Tomiću, međutim, nije telefonirao nitko: ni profesor Josipović, ni profesorica Zlatar, ni gradonačelnik Baldasar, a ni ministar unutarnjih poslova Ranko Ostojić, inače Splićanin koji Tomića poznaje, pozdravlja ga na ulici, pruža mu ruku, umiljava mu se, onako kako to političari inače rade kada sreću pametnije, bolje i hrabrije od sebe
Ministarstvu kulture još se i može oprostiti. Glasno je u krčmi u Runjaninovoj 2, muzika svira, lome se čaše, društvo je u nešto veselijem stanju, pa možda nisu ni čuli za napad na Antu Tomića. Ali kako objasniti činjenicu da su taj napad prešutjeli ili napadače podržali mediji koje profesorica Zlatar i njezin savjetnik Živković u potpunosti financiraju, zarad hrvatskoga kulturnog bogatstva i borbe protiv korporativnog i korporacijskog novinarstva. Evo kako napad na pisca Antu Tomića komentira jedan od Zlataričinih povlaštenih medija, kojemu ime ne spominjemo da ne bismo umakali pero u kantu s govnima: “hehe, pa nije to nasilje nego zajebancija koju je Tomić sam tražio svojim provociranjem.”
Što je radio profesor Josipović te nedjelje kada je napadnut Ante Tomić? Uvečer je viđen u kinu, novine su objavile njegov široki Zirodent osmijeh, dok je zobao kokice iz krila ministrice vanjskih poslova Vesne Pusić. Gospođa Pusić, također, nije reagirala na napad na Antu Tomića, iako je u posljednje vrijeme prilično aktivna u promoviranju hrvatske književnosti po Europi i Svijetu.
U ponedjeljak, kada profesor Josipović nije reagirao na kantu govana po glavi pisca u državi kojom upravlja, valjda zato što je tog dana imao primanje za oca i sina Kostelića, čijim se uspjesima divi, pročitali smo na istim onim portalima koji se rugaju piscu Tomiću da će profesorica Pusić putovati u Leipzig, na tamošnji sajam knjiga, u delegaciji hrvatskih pisaca i organizaciji profesorice Bremer, da u ulozi ministrice vanjskih poslova govori o hrvatskoj kulturi u Europi? Hoće li to biti još jedno sranje po hrvatskoj književnosti?
Počinitelj će biti osuđen samo ako neka briselska tajnica bude uvrtala ruku predsjedniku Vrhovnog suda ili ministru pravosuđa. Hrvatska je takva zemlja. Njezin predsjednik zoblje kokice iz ministričina krila, a kada Karamarko i njegovi zazovu bacanje ljudi u Kevinu jamu, profesor Josipović munjevito reagira, pa kaže kako “HDZ, ali i Hrvatska, zaslužuju bolje od Karamarka”. (…) I što on onda može, ukoliko je netko piscu Anti Tomiću kantu govana izlio na glavu?
Hoće, ukoliko profesorica Pusić ne progovori o tome kako se u njezinoj zemlji progone pisci, kako im se prijeti smrću (Anti Tomiću, na portalu Večernjeg lista, prije nekoliko mjeseci), kako ih se progoni i, na kraju, kako se, uz tiho asistiranje državne vlasti i svojevrsnu podršku gradonačelnika Splita Baldasara (jer ako se to svakom moglo dogoditi, tada se radi o svojevrsnoj elementarnoj nepogodi, o specifičnoj splitskoj meteorologiji, o sranju neba nad ovim hrvatskim gradom, koji se kandidira za europsku prijestolnicu kulture…), piscu Anti Tomiću od strane nepoznatog počinitelja na glavu izlila kanta govana. Leipzig je idealno mjesto da profesorica Pusić o tome govori i da objasni zašto njezine vlasti svojom aktivnom pasivnošću ili pasivnom aktivnošću skrivaju progone pisaca i novinara u svojoj zemlji.
Hoće li biti otkriven i osuđen “nepoznati počinitelj”, taj splitski govnar kojemu se dive čitatelji hrvatskih informativnih portala i medija koje financira Ministarstvo kulture? Hoće, ukoliko ga policija bude morala otkriti. Ako splitska policija bude odlučivala po vlastitim uvjerenjima, pobudama, željama, počinitelj će zauvijek ostati nepoznat. A možda je i bolje tako, jer počinitelj bi pred splitskim sudom mogao biti osuđen za napad na Antu Tomića opet i samo ukoliko ga sud bude morao osuditi.
Počinitelj će biti osuđen samo ako neka briselska tajnica bude uvrtala ruku predsjedniku Vrhovnog suda ili ministru pravosuđa. Hrvatska je takva zemlja. Njezin predsjednik zoblje kokice iz ministričina krila, a kada Karamarko i njegovi zazovu bacanje ljudi u Kevinu jamu, profesor Josipović munjevito reagira, pa kaže kako “HDZ, ali i Hrvatska, zaslužuju bolje od Karamarka”.
Kao da se profesor Josipović kandidira za predsjednika HDZ-a. I što on onda može, ukoliko je netko piscu Anti Tomiću kantu govana izlio na glavu? Hrvatska je slobodna zemlja, tu vlada “nova pravednost”. Ona pravednost kakvu je u Srbiji zastupao predsjednik Boris Tadić, kada je telefonirao i izražavao solidarnost s napadnutim piscem, za Josipovića je neka već vrlo stara i zastarjela pravednost. Njegovi zubi su čisti od onoga što je popadalo po Tomićevoj glavi, u zemlji kojom on upravlja.
… i nešto me, evo, tjera da se glasom Vlade Gotovca zapitam imaju li profesor Ivo Josipović, profesorice Pusić i Zlatar, imaju li ministar Ranko Ostojić i gradonačelnik Ivo Baldasar, imaju li svi oni koji se nisu javili, i neće se javiti napadnutom hrvatskom piscu Anti Tomiću, imaju li oni djecu? Izgleda da oni nemaju djece. Jer da je imaju, pred svojom bi djecom zbog Tomićeve djece danas umrli od stida, jer je na glavu Ante Tomića izlivena kanta njihovih govana
Moj prijatelj Teofil Pančić nema djece. To je dobro, jer ne valja rađati djecu koja će gledati kako njihova oca u autobusu napadaju metalnim šipkama. Ne valja rađati djecu u Srbiji. Moj prijatelj Ante Tomić ima dvoje dobre i pametne djece, koja su rano naučila kako je biti sin i kći velikoga pisca, novinara i humorista. Kako je biti dijete pisca, u gradu i zemlji koji su tako ponosni na svoja govna.
Lijepo je i poučno biti dijete Ante Tomića. Kao da si dijete Roberta Benignija u filmu “Život je lijep”. To veselje i ta zajebancija, taj cirkus sa ćaćom, dok su svud okolo ljudi lica zgrčenih u grimasu mržnje, onako baš kao da im se jako sere, u tom vječno razigranom, mediteranskom gradu Splitu, u tom gradu Smoje i Uvodića, Hajduka i Marulića, lijepo je svakoga dana i svake nedjelje biti dijete Ante Tomića. I znati da je nama lako, a njima je teško. Da im nije teško, ne bi bili takvi.
Zemljak mog prijatelja Ante Tomića, hrvatski pisac kojega je 1997, uz povike “Živio Ante Pavelić”, pokušao ubiti odlikovani Tuđmanov gardist Tomislav Brzović zvani Beba, i taj su napad podržali isti oni koje danas toliko vesele govna po Tomićevoj glavi, zvao se Vlado Gotovac. Šest godina ranije, u govoru pred zgradom komande neprijateljske vojske, sam sa svojim prčevitim ljudskim i pjesničkim dostojanstvom, zastupajući, dosljedno kao i Ante Tomić, one koji su u tom trenutku slabiji i koje nitko ne uzima u zaštitu, Gotovac se zapitao imaju li generali djecu?
Još mi je njegov glas u ušima, iako, kažu, da najprije zaboravljamo glasove pokojnika, i nešto me, evo, tjera da se glasom Vlade Gotovca zapitam imaju li profesor Ivo Josipović, profesorice Pusić i Zlatar, imaju li ministar Ranko Ostojić i gradonačelnik Ivo Baldasar, imaju li svi oni koji se nisu javili, i neće se javiti napadnutom hrvatskom piscu Anti Tomiću, imaju li oni djecu? Izgleda da oni nemaju djece. Jer da je imaju, pred svojom bi djecom zbog Tomićeve djece danas umrli od stida, jer je na glavu Ante Tomića izlivena kanta njihovih govana.
(Prenosimo s autorova portala)