Kažu, distopije su danas popularne. Kažu, knjižarske police i programi multipleksa prepuni su postapokaliptičnih priča. Kažu, od Igara gladi do Različite, to je ono što mladi danas vole. [Read more…]
Na nebu bez dijamanata
Siroti Luc Besson.
Iako je nekoć bio najkomercijalnije redateljsko ime francuskog filma, proteklo je desetljeće i pol posvetio naglašavanju komercijalne prirode svog zanata nauštrb redateljske. Pritom mu je pošlo za rukom ono o čemu praktički svi ostali europski producenti samo sanjaju: njegova EuropaCorp postala je ozbiljan međunarodni igrač, poglavito kroz uspješne franšize koje teže početi slovom ”T” – ”Taxi”, ”Transporter”, ”Taken” – u kojima se Besson javlja i kao scenarist. Uz razvoj vlastitog studijskog kompleksa Cité du Cinéma na periferiji Pariza i snažan prodor na kinesko tržište, EuropaCorp je trenutačno najozbiljniji producent i distributer na regionalnoj sceni, jedini studio starog kontinenta koji bar podsjeća na negdašnju slavu Gaumonta i Pathéa.
Svejedno, siroti Luc Besson.
“Lucy” vraća Luca Bessona na polje istraživanja metafizičkog kroz trope akcijskog filma, i to kroz noseći ženski lik – ali uz očito usvojene poučke petnaestogodišnjeg producentskog rada
Sjetimo se razvoja njegova talenta kojemu smo svjedočili u kinima. ”Subway” je bio dozlaboga nesuvisao, ali pucao je po šavovima od stila i novovalnog duha. ”Veliko plavetnilo” pretvorilo je ronilačku tanatoidnost u popularnu emociju krajem osamdesetih. ”Nikita” i ”Léon” definirali su pojam trilera u devedesetima. Svaki od tih filmova bio je sve zreliji, sluteći na oblikovanje jedne važne autorske figure. Zagrebačko kino ”Grič” mjesecima je ugošćavalo svakoga ponaosob, na radost cijelog jednog naraštaja stasalog uz glazbu koju je za njih napisao Éric Serra.
Zatim je stigao ”Peti element”, razbarušena posveta francuskom novovalnom stripu, ali pomalo i korak unatrag u razvoju ozbiljnog autora Bessona. Kao da želi nadoknaditi djetinju zaigranost tog filma, Besson je uoči milenija u kina doveo ”Ivanu Orleansku”, svoje dosad najcjelovitije djelo: koliko god da je povijest kinematografije ispisana pričama o ovoj srednjovjekovnoj ratnici-svetici, čak su se i velikani poput Dreyera i Bressona zadovoljavali prikazivanjem isključivo njezinog svetog djela. Besson se usudio istražiti dvojnost mača i križa u Ivani, oblikujući lik sazdan od suprotnosti s kakvim se bilo teško poistovjetiti – što je poljubac smrti za komercijalne projekte čak i u slučajevima kad im cijela poanta ne počiva na dekonstruiranju protagonista.
Ili protagonistice, u konkretnom slučaju. Besson je kroz svoju filmografiju stvorio niz snažnih ženskih likova, ali njegova je Ivana u svojem religijskom žaru bila pretvrd orah i za feminističku kritiku. Nakon nje, slijed Bessonovih filmova od formata naglo se prekinuo: producentski je rad zasjenio povremena sjedanja u redateljsku stolicu.
Nakon kratke uvodne kalvarije, Lucy Miller kreće putem razvoja supermoći na kakvima bi joj pozavidio i najdarovitiji član X-Mena, bez i najmanje natruhe dekonstruiranja same sebe
Naslovi su tu, uostalom, bili namjerno efemerni – od dječjeg serijala ”Arthur i Minimejci”, preko mnogo konzervativnije stripovske avanture ”Adèle Blanc-Sec”, do burlesknog riffa na temu ”Neba nad Berlinom” po imenu ”Angel-A.”
Besson je nedavno snimio i ”The Lady”, biografiju Aung San Suu Kyi, bez naročitog odjeka. Uviđate li sada zašto jednog od najmoćnijih ljudi europskog filma nazivam sirotim?
”Lucy” je drugi Bessonov film u nizu koji počinje slovom L, a premda je daleko od razine intrigantnosti na koji je njegov autorski razvoj nekoć ukazivao, barem daje naslutiti da nečega zanimljivog u Bessonu još ima. Prvi put u desetljeće i pol jedan je film u njegovoj režiji postao relevantan faktor na svjetskim kinoblagajnama, ako ništa drugo.
Nije da mu je to bila jedina ambicija. ”Lucy” svoju radnju temelji na onome što se često, a i s podosta prezira, naziva “mitom” o desetpostotnoj iskorištenosti ljudskog mozga – na opažanju da čovjek u svome svakodnevnom stanju rabi samo deset posto potencijala svojih neuronskih spojnica. Naravno, postotak je proizvoljan, kao i kontraargument da svako toliko u svakome dijelu mozga sijevne pokoji neuron: nikad ne sijevaju svi istodobno, a nitko od nas, zapretenih u svakodnevne efemernosti, ne može poreći da ne doživljava ni sebe ni svijet u onoj iskustvenoj punini kakvu su u svojim najdirljivijim recima opisivali sveci i mistici.
Da, Lucy vraća Luca Bessona na polje istraživanja metafizičkog kroz trope akcijskog filma, i to kroz noseći ženski lik – ali uz očito usvojene poučke petnaestogodišnjeg producentskog rada. Za razliku od Ivane Orleanske, Lucy Miller ne pokazuje ni najmanju naznaku urušavanja u samu sebe. Njezini najslabiji trenuci dolaze na samome početku radnje, ali njezina kratka kalvarija brzo se promiče u razvijanje supermoći na kakvima bi joj pozavidio i najdarovitiji član X-Mena.
Besson je službeno objavio kako je htio da mu film ima tri cjeline: prva bi podsjećala na ”Léona”, druga na Nolanov ”Početak”, a treća na Kubrickovu ”2001.: Odiseju u svemiru”.
Konačno je djelo umnogome raznorodnije od toga. Ne pada mi na pamet, dapače, da sam ikada dosad vidio film koji tako hrabro iz sekvence u sekvencu mijenja žanrove, stilski pristup i ukupni tonalitet: ”Lucy” djeluje kao kolaž mnogo šireg spektra tema koje su Bessona očito zanimale za vrijeme dugog boravka u producentskoj pustinji, a budući da su sve zbijene u kompaktnih sat i pol, nijedna se ne stigne razviti do kraja i, osim očiju, dubinski zaintrigirati i organ kojim se navodno film bavi.
To ipak ne znači da je film nesuvisao: čvrstu dramaturšku okosnicu daje mu motiv fiktivnog enzima koji Lucy biva prisiljena krijumčariti u sebi kao novu vrstu droge, te postupno upijati i tako stjecati sve moćnije moždane sposobnosti.
Možda i prečvrstu: nakon što shvatimo da će svako toliko u ekran udariti telop s novim, višim postotkom moždanih moći koje Lucy ima, iz akcijskog vida radnje posvećenog korejskim gangsterima koji se žele ponovno domoći svoje droge ponestaje dobar dio stvarne napetosti. (Usput, onako ispunjen borbama po hodnicima snimljenim u slow motionu, završni obračun s njima svakako najjače podsjeća na ”Léona”.)
Proširivanje umnih sposobnosti protagonistice ovdje se, naime, ne ograničava na ono što mozak inače radi – na poimanje. Ne: već trenutak nakon što joj vrećica pukne u abdomenu, Lucy se kotrlja po stropu.
I ostatak njezinog preobražaja posvećen je fizičkom utjecanju na svoje tijelo i okolni svijet, uz tek povremenu kvazimetafizičku opservaciju o efemernosti života, svemira i svega ostaloga. Bilo bi zanimljivo vidjeti kako bi Lucy izgledala da je nastala u vrijeme kad se popularna kultura zaista zanimala za takve teme: Besson danas i najopćenitiji metafizički koncept očito ne može iznijeti na ekran bez vizualiziranja poteklih iz najbezumnijih filmova.
“Lucy” djeluje kao kolaž mnogo šireg spektra tema koje su Bessona očito zanimale za vrijeme dugog boravka u producentskoj pustinji, a budući da su sve zbijene u kompaktnih sat i pol, nijedna se ne stigne razviti do kraja i, osim očiju, dubinski zaintrigirati i organ kojim se navodno film bavi
Dobar dio tog igranja na sigurno potječe iz odabira glavnih glumaca: Scarlett Johansson u ”Lucy” je dobila samostalni superjunački naslov kakav joj godinama izmiče u radu za Marvel, tako da je publika više nego spremna prihvatiti je u takvoj ulozi. Od Morgana Freemana ne traži se mnogo više nego da nam neprestano objašnjava kroz što to Lucy prolazi, a to je u redu, jer je on ionako najomiljeniji narator naših dana. U ostatku ansambla ističe se još jedino Choi Min-sik, genijalni protagonist izvornog ”Oldboya”, jer snagom nastupa uspijeva zataškati apsurdnost svog lika.
Usprkos velikoj ambiciji koncepta, ima li u ”Lucy” stvarne metafizike? Možda, za one koji još od šezdesetih čekaju da napokon stigne droga koja će im “otvoriti um”. Fiktivni CPH4 iz filma omogućit će im još mnogo, mnogo više. Ali oni koji od duhovnog prosvjetljenja očekuju onaj neophodni dio svakog junakova putovanja otkad je svijeta i vijeka – povratak u zajednicu nas neprosvijetljenih i donošenje neke blagodati – mogli bi se osjetiti prilično prikraćeno kad im od Lucy Miller ostane samo najveći USB stik na svijetu.
Beskrajno eklektičan, prepun poludomišljenih ideja i odviše spreman svoju raskošnu ambiciju jeftino prodati za račun lakog zadovoljavanja što šire publike, ”Lucy” je neprijeporno film Luca Bessona – ali onog Luca Bessona koji je snimio ”Subway” i ”Peti element”, a nipošto onoga koji je u međuvremenu prijetio prerastanjem u jaku autorsku ličnost.
I zato ponavljam: siroti, siroti Luc Besson.
Gesta elitnog turizma
Petak je, prvi kolovoza, usred rahle užurbane kolone, među autima stranih registracija, vozim se na more. Ostajemo samo dva dana vikenda, a ja se sjećam prvoga kolovoza od prije tačno trideset godina, bila je srijeda, i ja sam isto ovako putovao prema moru. Samo što je grad iz kojeg sam pošao bio drugi, i nisam išao na dva dana nego na petnaest mjeseci.
Prije ponoći, prvoga augusta 1984, morao sam se javiti u Uble, na otoku Lastovu, na odsluženje vojnoga roka. Putovao sam autobusom, a svud okolo bila je ista ova gužva, tisuće automobila, s malim i velikim obiteljima koje su pošle na more. A ja, nesretnik, u vojsku. Sedamdeset godina ranije, koji dan nakon prvoga kolovoza, tako je moj djed išao u Veliki rat.
Prije trideset godina na more su putovali svi. Ljudi bosanskih, srbijanskih, vojvođanskih registarskih tablica jatili su se oko Bugojna i Donjeg Vakufa, zastajali po krajputaškim birtijama da rashlade svoja vrela čela, sigurni u sebe jer znaju kamo idu, jer su svoji na svome i ništa im se loše ne može dogoditi. Među njima, plahovitiji, nesigurni u staze i bogaze i davno probijene turske drumove, pomiješani s domaćima putovali su Nijemci, Čehoslovaci, Madžari, Poljaci
Prije trideset godina na more su putovali svi. Ljudi bosanskih, srbijanskih, vojvođanskih registarskih tablica jatili su se oko Bugojna i Donjeg Vakufa, zastajali po krajputaškim birtijama da rashlade svoja vrela čela, sigurni u sebe jer znaju kamo idu, jer su svoji na svome i ništa im se loše ne može dogoditi. Među njima, plahovitiji, nesigurni u staze i bogaze i davno probijene turske drumove, pomiješani s domaćima putovali su Nijemci, Čehoslovaci, Madžari, Poljaci. Nije davno bio Drugi svjetski rat, neki od turista sjećali su se ovih šuma.
Ali prvog augusta 1984, usred turističkih migracija, dok sam, najsamiji na svijetu, išao u vojsku, činilo se da je rat daleko od nas, na Bliskom istoku, u Gazi i u Libanonu, a nama ostaju samo herojska sjećanja i jedna u nizu sjajnih turističkih sezona.
Danas je drukčije. Domaći rijetko idu na more. A i pojam domaćih se dramatično suzio i sveo na Zagreb i širu okolicu. Svi drugi su stranci, Srbi i Bosanci. A oni, ako im je još ostalo novca, putuju danas na gostoljubivija mora, u Crnu Goru, Tursku, Grčku. Više nema ni Nijemaca koji bi se sjećali ovih šuma iz 1943.
Turizam se pretvorio u nacionalnu mistiku, u transcendentalno, zaumno dozivanje bogatih stranaca, da dođu i ostave nam svoje novčanike, crne ili barem zlatne kreditne kartice; na turizam se svela nacionalna ekonomija, pa se kao najstrašnije od svih strašnih pitanja nad glavama Hrvata, kao prorokov glas nad kamenom pustinjom, uzdiže ovo: a šta ako gosti jednom ne dođu? Šta ako jednoga prvog kolovoza na hrvatskim cestama nikoga ne bude? Nije to pitanje na koje bi se odgovaralo među ljudima, u širem društvu ili na televiziji, kod Đure Tomljenovića.
To je pitanje koje danas stoji između Hrvata i dragoga Boga. Gospod Bog je, a ne nekakva ženskica, direktor Hrvatske turističke zajednice. On je, a ne onaj nekakav Lorencin, Milanoviću jedini prihvatljiv član jedine preostale antifašističke stranke u Hrvatskoj, nadležan za sudbinu hrvatskoga turizma.
Turizam se pretvorio u nacionalnu mistiku, u transcendentalno, zaumno dozivanje bogatih stranaca, da dođu i ostave nam svoje novčanike, crne ili barem zlatne kreditne kartice; na turizam se svela nacionalna ekonomija, pa se kao najstrašnije od svih strašnih pitanja nad glavama Hrvata, kao prorokov glas nad kamenom pustinjom, uzdiže ovo: a šta ako gosti jednom ne dođu? Šta ako jednoga prvog kolovoza na hrvatskim cestama nikoga ne bude?
Nama trebaju bogati gosti. Mi smo za elitni, a ne za masovni turizam. Čuju se već dvadesetak godina vlahušići i karavlahušići, lokalni primorski šerifi i domoljubni razbojnici, doktori turizma i vlasnici apartmana s balkonima bez ograde i stepeništima koja vode prema nedograđenom trećem katu, pokazujući otvoreni prezir prema svim tim istočnoeuropskim siromasima koji su prije trideset godina dolazili ljetovati u Dalmaciju.
Neće oni Ruse, Čehe i Poljake, neće ni sirote Ukrajince, a za Bjeloruse ni da čuju. Ti Bjelorusi, svojim sam ih očima gledao, ove su godine počeli autobusima da dolaze na Crnogorsko primorje. Tri dana putuju od Minska do Budve, zatim su sedam dana na moru, pa još tri dana putuju kući. Sirotinja huda, nemaju ni za sladoleda, ali jednako osjećaju tu sjevernjačku čežnju za toplim morima kao i Šveđani, Norvežani, Nijemci. Domaći u Budvi i Tivtu gledaju ih u čudu, s nekom solidarnom tugom, ali i strahom da bismo svi jednoga ne tako dalekog dana mogli postati Bjelorusi.
I što bi sad ti vlahušići i karavlahušići kada bi im se jednoga dana, umjesto kruzera veličine empajer stejt bildinga, u Gružu pojavio autobus s Bjelorusima? Bi li ih bez riječi deportirali ili bi ih potjerali uz optužbu da su mlatili sredozemnu medvjedicu?
I dok tako vozim kroz Gorski kotar, putujući u ljubaznu zemljicu Istru, razmišljam o tome što bi oni kada bi im neki marketinški mag objasnio da će veće koristi po hrvatski turizam biti ako na svoj račun u najboljim dubrovačkim hotelima prime i ugoste dva autobusa gostiju iz Minska, a ne njemačku nogometnu reprezentaciju, koja je u Brazilu postala prvak svijeta. Ovo drugo je, naime, jadno i provincijalno. Ugostiti Bjeloruse je, međutim, galantno i elitno. To je gesta elitnog turizma.
Bio sam dijete, pet ili šest godina sam mogao imati kada su u Dalmaciju dolazili Madžari i Čehoslovaci s gepecima punim robe, koju bi u dva dana rasprodali i tako dolazili do novaca za svoja ljetovanja. Donosili su dječju robu, sovjetske fotoaparate i ručne satove, lažne samovare, čajnike, pokućstvo i praški porculan. Madžarima je bilo teže, njihova roba je zbog nečega bila slabija nego čehoslovačka, a nisu imali ni tih famoznih satova i fotoaparata.
I što bi sad ti vlahušići i karavlahušići kada bi im se jednoga dana, umjesto kruzera veličine empajer stejt bildinga, u Gružu pojavio autobus s Bjelorusima? Bi li ih bez riječi deportirali ili bi ih potjerali uz optužbu da su mlatili sredozemnu medvjedicu?
I tako jednoga ovakvog kolovoza, možda baš sudbonosne 1971, kada je Hajduk nakon duge stanke postao prvak, neki Madžar, zovimo ga Janos, ostao je sa svojim starim wartburgom nasred mjesne rive, praznog rezervoara, i bez dinara u džepu. Samo mu je gepek bio pun neprodane robe, koja nije trebala nikome i nije vrijedila ništa. Očajan, ušao u u prvu kuću. Ponudio je dječje zimske džempere, u zamjenu za novca koliko bi mu bilo dosta za benzin do Pečuha. Za to vrijeme tužna žena, zovimo je Rosza, sa svoje je dvoje djece sjedila u autu i čekala. Bili su tako dekintirani da se nisu usuđivali ni zagaziti na dalmatinski asfalt.
Žena na čija je vrata pokucao zvala se Matija. Baba Matija. Jedva joj je objasnio što hoće, a ona kada je shvatila, samo što ju nije kolpalo. Prošla je ona i El Šat i godine poslijeratne oskudice, i sve joj se to upisalo u pamet. A sad će se još i ovoga sjećati, kao jada nad jadima.
Pozvala je šjor Franu, koji je uza sve druge jezike govorio i madžarski, da Janosu iznese ovakvu ponudu: ostat će deset dana u sobi s kupaonicom, bez posebnog ulaza, i ako za to vrijeme skupi novac za benzin, dobro je, a ako ne skupi, pozajmit će mu ona, a Janos će vratiti sljedeće godine. Što se tiče plaćanja sobe, tu problema nema. Čekala je jednoga takvog da mu ove godine ne naplati sobu. A hranit će se kod nje, jest će ono što jedu njezini, barem blitve i krumpira ima dosta, a ne fali ni kokošje juhe, palente, gulaša…
Ne znam kako se završila priča s Madžarom koji nije prodao ništa, pa nije imao novca ni za ljetovanje, ni za benzin da se vrati kući. Ali babi Matiji je, to znam, dobro išlo s izdavanjem soba. I njoj i njezinima. Bilo je to vrijeme elitnoga turizma, imalo se pa se moglo. Babe u crnini, stare partizanke, dobro su znale što je turistički marketing. Treba ljude navesti da te vole, uvjeriti ih da i ti njih voliš. Ništa drugo.
(Prenosimo s autorova portala).